Pošto se, na sreću, ovaj sukob privodi kraju, ovo će biti posljednji upis na ovoj temi. Gore je prikazana čuvena "cesta za Susu", kako je i glasio naslov i cilj ove operacije. Ova brdska cesta je zapravo jedna od nekoliko planinskih prolaza koje su koristile azerske jedinice, nakon što su ovladale najvećim visovima južnog NK. Time su dokazale i sebi i Armencima da su u stanju odnijeti pobjedu u najsurovijim planinskim uvjetima čime su protivnikovu snagu i ponos pretvorile u veliku slabost i dovele ih u skoro bezizlaznu situaciju.
Uvjetna kapitulacija je, u ovom trenutku, najizglednije i najproduktivnije rješenje za obje strane, jer bi nastavak sukoba doveo do velikih žrtava na azerskoj strani i de facto nestanka armenske populacije sa teritorije čitavog NK. Na ovaj način, Armenci dobijaju posljednju mogućnost da, ne samo zadrže populaciju, već da u NK imaju ljude pod oružjem (policija) u doglednoj budućnosti. Dok se još očekuju detalji dogovora (a dok nastaje ovaj upis), za preporučiti je da sadrže slijedeće elemente:
1. Trenutni prekid vatre i obustavljanje aktivnih djejstava
2. Dolazak ranije dogovorenih mirovnih trupa i njihovo raspoređivanje na liniji sukoba
3. Povlačenje armenskih/arcakovskih snaga sa svih teritorija izvan NK (Kalbajar, Lacin)
4. Raspoređivanje mirovnih snaga u armenska naselja izvan NK
5. Ulazak azerskih organa vlasti u sva područja izvan NK i uspostavljanje civilne administracije u tim područjima
6. Osiguravanje koridora oko Lacina (a možda i onog na sjeveru) od strane mirovnih snaga za nesmetan prolaz ljudi i robe
7. Izdvajanje Suse kao distrikta u okviru NK, najvjerovatnije pod azerskom upravom
8. Organiziranje ostatka NK kao samouprave u okviru Azerbejdžana (lokalna vlast, sudstvo, policija, kulturna i obrazovna autonomija)
Što se tiče mirovnih snaga, bilo bi lijepo, osim Rusa, vidjeti i druge međunarodne snage, iz nekih neutralnih zemalja. Bosne i Hercegovine, recimo, koja je možda i najbolji kandidat za trupe u NK. Uz nadu da je ovo kraj patnji i stradanjima na ovje strane i da slijedi neko novo i ljepše poglavlje u historiji Zakavkazja.
Ovo što ostaje na kraju je jedan mali osvrt na diplomatske napore i praksu zaraćenih strana.
Što se tiče Armenije i njihovog naroda, naroda sa nevjerovatno impresivnom historijom i veličanstvenom kulturom, oni diplomatiji pristupaju na sebi tradicionalan način. Oslanajući se na svoju brojnu i dobro organiziranu dijasporu u većim silama na međunarodnom planu (Rusija, USA, Francuska...) oni mogu vršiti direktno lobiranje, pa i pritisak na vlasti tih država, što obično relativno urodi plodom u smislu promjene stava, pa i djelovanja, tih država. Ostale zemlje, poput naših balkanskih, za Armence nisu toliko bitne, pa tu i nema nekih većih odnosa i kontakata. Jedinu referencu sa Balkanom koja se može vidjeti u armenskim spisima je pozivanje na Kosovo kao na
presedan za priznavanje Arcaka.
Azeri su, s druge strane, itekako svjesni da su na svjetskoj sceni "novi klinci". Decenije su proveli spremajući se za ovaj rat, vojno, ekonomski, pažljivo birajući ovaj trenutak. U toku tih priprema oni su se zadali u svestrano ulaganje u diplomatske odnose, kako sa velikim silama, tako i sa malim zemljama (jer glas svake zemlje vrijedi isto u Skupštini UN). Ustanovivši da im je Josip Broz još uvijek dobar skroz, Azerbejdžan se 2011. priključio Pokretu nesvrstanih. Vrlo su aktivni u tom pokretu, pa su danas jako bliski sa predsjedavajućim tog pokreta
Na našim prostorima, konkretno, Azerbejdžan je dobar sa svakom od strana, njih tri ili četiri, kako ko računa.
O Miki Marković i njenoj
brizi za ekologiju Azerbejdžana je već bilo riječi. Njenom stranačkom šefu je udovoljeno željama da se
eksponira na međunarodnoj političkoj sceni.
Biki Turković je, s druge strane, predstavnik "bratskog" etničkog miljea, pa i ona dobije poseban tretman kao uvaženi partner, do čijeg
mišljenja azerska politika itekako drži.
Treća strana, za koju zli jezici kažu da najviše drži do para, je postala
značajan poslovni partner u građevinskim poduhvatima u našoj zemlji.
Oni koji se svesrdno zalažu za građansku državu i kao takvu je predstavljaju u svijetu, dobiju počasno mjesto u Odboru kakvog Međunarodnog centra, tako da ispadaju
više cijenjeni u Azerbejdžanu, nego u vlastitoj zemlji.
Naposlijetku, za sve ostale, tu je humanitarna pomoć i topla riječ kad udari corona. Nije sve bilo u novcu, nešto je bilo i u respiratorima.
Veoma impresivan primjer vođenja politike u 21. stoljeću, dalo bi se zaključiti.
bumo videl
