Bloo wrote:
Dotiče se još jedne interesantne teme o kojoj se raspravljalo - da li vjernici osjećaju žaljenje za nekim iskustvom koje nisu nikada iskusili?
I naravno naglasak je na hrani.
In the flesh of the swine, gustatory pleasure is mingled with a sense of liberation. Does having this experience mean I am not a Muslim? Or did I have to be a Muslim in order for it to take place?
Cijelo vrijeme se spominje riječ oslobađanje (i kod muslimana i kod Jevreja), kao da su na neki način propisi koji se vežu uz hranu represivni. Da li su?
Što se tiče dijela rečenice:Islam of course is a religion, but it is also a culture... naravno! i izvrstan komentar: The ambiguity is intensified when those in this zone are not even necessarily Muslims. Smatram da je ovo primjenjivo i na diskusiju koja se vječno vodi na raznim temama o kulturološkom islamu, odnosno u koju zonu Bosna pripada unutar savremenog islamskog svijeta.
Degustiranje svinjskog mesa, opisano u članku, doživio sam više kao svojevrstan revolt nakon gubitka vjere nego najednom oslobođenu latentnu želju da se krka svinjetina. Postavlja se pitanje zašto se revolt manifestirao baš na taj način?
Vjerovatno zašto što je svinjetina ultimativni tabu. Jedenje svinjetine je najčešće posljednja linija odbrane islama u čovjeku. To da ljudi nerijetko nemaju u sebi ništa od islama, ali ipak ne jedu svinjetinu, kod nas je odavno postalo vic.
Riječ je o čisto kulturološkom fenomenu. Islamski fikh ne pridaje toliki značaj svinjetini kakav joj je dala stvarnost - odnosno društvo. Dakle, oko svinjetine se formirala stigma najvišeg stepena, pa je autor članka (ali i Salman Rushdie) nakon gubitka vjere baš jedenje svinjetine vidio kao konačni i simbolički oblik razlaza sa islamom, makar sam islam nebrojeno mnogo prijestupa smatra težim od jedenja svinjetine.
Kulturološko ogađivanje svinjetine toliko je snažno da poznajem ljude koji ne jedu svinjetinu ni nakon što su napustili islam. Da li je tu riječ o stigmi društva ili svojevrsnoj formi permanentne represije - stvar je vjerovatno individualna. Međutim, jasno je da pitanje svinjetine ponekad ostaje "slijepo crijevo islama" u čovjeku.
Dakle, slučaj svinjetina pokazuje da kulturološki faktori često katapultiraju religijske norme da pijedestal koji im sama religija nije dala. Drugim riječima, spoj religije i društva neminovno dovodi do transformacije religije, i.e. njene živuće i realne manifestacije koja je u suprotnosti s onom teorijskom. U tom kontekstu treba sagledavati problem koji puritanci, među kojima su selefije, fetišiziraju tzv. novotarije, tj. sve kulturološke elemente u religiji smatraju prekršajem najvišeg stepena, stranim tijelom, i falsificiranjem religije koje skoro da je ekvivalentno mijenjaju sadržaja u svetim knjigama.
Da se vratim na tvoje početno pitanje. Da li vjernici osjećaju žaljenje za iskustvom koje nisu nikada iskusili? Apsolutno. Ne samo da osjećaju već taj žal glorificiraju. Muslimov sahih sadrži riječi Muhameda u kojem on veli da je naš svijet zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika.
nisam iznenadjena 
