Edin H. wrote: ↑12/03/2024 00:49
John Cleese wrote: ↑11/03/2024 21:23
geralt wrote: ↑11/03/2024 21:12
Straju Kocovica je likvidirala UDBA 1945. kao odmetnika (u medjuvremenu je opet presao u cetnike), tako da ti on nije neki primjer. Izvor "Foca Zrtva Genocida", autor Mujo Kafedzic.
Poenta je u tome da je cetnicki vojvoda par dana nakon sto je poklao ko zna koliko ljudi u Foci, izmedju ostalih i par focanskih ilegalaca, postao komandant partizanskog odreda i da ga je postavio Tito osobno, iz prakticnih razloga, iako je odlicno znao ko je taj Strajo i sta je uradio.
Za ovo sam, inace, saznao jako kasno premda je Put u Focu objavljen jos pedeset i neke godine proslog stoljeca.
Ovakvi su podaci znacajni i za razumijevanje nepovjerenja bosanskog zivlja sa islamskim bekgraundom prema NOV i POJ.
Da, inače je Tito mogao lako izguglati i provjeriti Straju.
Bolje bi bilo Adilu da je objasnio kako je kao predratni komunista pušten iz Jasenovca da bi se pojavio na zasjedanju Avnoja u Jajcu. 1946-te i za koga je radio.1946-te UDBA kuca ministru na vrata, a ministar se ispalio sa vozačem za Trst. Poslije toga ide za Englesku prije Švice postaje najbogatiji Bošnjak na svijetu.
O cemu ti pricas, covjece?
Kakve provjere mislis da su bile potrebne kad su znali sve?
Guglanje? Mislis da je ovo tema za sprdanje?
Sta bi bilo bolje Adilu?
Da je presutio svu tu prljavstinu?
Rekao im je vec tada sta misli i pokusao da ih navede da se ponasaju i djeluju kao ljudi, da kazne zlocince, ali su ga ignorirali - stoga je imao puno pravo da o svemu i kasnije pise.
Kad su partizani usli, grad je bio pun leseva kao i okolica, danima su ih sklanjali, most na kojem su cetnici klali ljude je jos bio krvav i s njega su visile ledenice od ljudske krvi, lesevi su jos plutali rijekom...
Na sastancima Vrhovnog staba su otvoreno o svemu tome govorili, o tome da znaju i sta je ko ucinio i zasto to nece kazniti.
Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obraćali. Jedanput šetajući uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.
– Ja sam majka Ibra Muftića, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.
– Da, da, sjećam se. Šta je s Ibrom?
– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mlađeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka priča kakva sudbina je zatekla Turke.
– A tko je to učinio?
– Popadić Ranko i Zecević. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadić je vaš -, komandir.
Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse.
Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:
– Kada bi mi hapsili koljaće među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.
– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.
– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.
– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.
Na referatu o angažiranju muslimana predložio sam Vrhovnom Štabu slijedeće:
lzdati javni proglas u kome će se osuditi četnicko klanje nad nevinim muslimanskim življem u Foči.
Organizirati posebnu komisiju koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.
Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji uopće nije iz Foče. Imenovati novi narodni odbor koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.
Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi četničke koljače i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Među njima narodnog opozicionara beogradskom režimu prije rata, predsjednika općine u Ustikolini Suljbega Čengića, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.
Imenovati narodni sud, koji će suditi sve koljaće i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvoriće povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni će se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagači i sluge okupatora. Četnici su svojim zločinima izazvali mržnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su počinili tako strašan zločin. Ako mi ovo propustimo, Pavelić ce iskoristiti priliku da se prikaže kao jedini branilac hrvatskih života u istočnoj Bosni, a mi ćemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zločina u povijesti Bosne. I možda zauvijek izgubiti domaće mase na ovom području.
Sa mnom je bio i Ferid Čengić, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.
Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović-Milutin i Milovan Đilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:
– Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom, da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagači. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani neće da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i članove partije mi ćemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.
– Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.
Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.
