Da se nikad ne zaboravi ...

[fukara_tz]

Vlasenica 25. april 2009

[fukara_tz]

Vlasenica 25. april 2009

[IBM]

[maki77]

Vlasenica 25. april 2009

sta reci veliki R.I.P.

[maki77]

Čardak čeka pravdu
26.04.2009

DERVENTA - Za zločine nad 36 Srba u naselju Čardak i nakon 17 godina još niko nije odgovarao, a prateći razvoj događanja u nadležnim sudovima strahujemo od najcrnje mogućnosti da pravda nikada neće biti zadovoljena, rekao je predsjednik Udruženja logoraša opštine Derventa Drago Knežević, koji je uspio da iz logora izađe na slobodu.

Sveštenici arhijerejskog namjesništva derventskog juče su služili pomen-parastos, a vijence su položili načelnik opštine Derventa Milorad Simić, porodice ubijenih, delegacije boračkih organizacija, lokalne vlasti, predstavnici političkih partija i delegacije susjednih opština.

- Bolna sjećanja vežu nas za događanja u naselju Čardak, a još teže nam pada saznanje da nakon 17 godina od stravičnog zločina u Derventi, Dragan Čović izjavi da nije bilo zločina. Nisu valjda Srbi sami sebe mučili i ubijali. Na Vaskrs, 26. aprila, 28 boraca koje su zarobili Hrvati, odvedeno u logor na Rabić, gdje su u magacinima tog skladišta zvjerski mučeni i ubijani. Naselje je opljačkano, uništeno i spaljeno - kaže Knežević.

On je istakao da je dio stanovništva i boraca na zvjerski način ubijen i pobacan u masovnu grobnicu, koja je otkrivena poslije rata. Knežević je potvrdio da će na mjestu masovne grobnice biti sagrađeno spomen-obilježje sa ostalim sadržajima.

- Želimo da trajno obilježimo mjesto na kojem su završila tijela 36 Srba, koji su bili nabacani jedan preko drugog, starci i žene,djeca ali svi Srbi. Mnogi su završili i na Rabiću i muslimanskom groblju kod bolnice, pojedinačnim grobovima u Poljarima, Lužanima, Modranu i drugim mjestima - rekao je Knežević.

On je istakao da su prošle godine mjesto masovne grobnice, uz pomoć predstavnika vlasti, očistili od korova i napravili prilaz. Knežević je poručio da je idejno rješenje spomen-obilježja već urađeno.

ČARDAK – DERVENTA
25.04.1992, Čardak – Derventa

ZLOČINI, MASAKRI,...NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (006)

Čardak, naselje u opštini Derventa, urbani dio grada Derventa.
Napadi na prigradska srpska naselja opštinskog centra i grada Derventa koje su hrvatsko-muslimanske snage Armije BiH opkolile i počele da napadaju i granatiraju 15.-16. aprila 1992. U akciji učestvovalo nekoliko stotina Hrvata i muslimana uglavnom dobrovoljaca, pripadnika Armije BiH iz ove i susednih opština, uz snažnu podršku teškog naoružanja koje su iz Republike Hrvatske dovezli pripadnici regularnih oružanih snaga ove nekadašnje jugoslovenske republike.
Dana 25-26. aprila 1992. nekoliko grupa žena i dece uspelo da se spase preko reke Ukrine i da pređe na srpsku teritoriju. I pored toga veliki broj meštana je ubijen ili završio u logorima za Srbe koji su otvoreni na više mesta u opštini u samom gradu. Pogotovu u perifernim naseljima Čardak i Jasikovača ubijeno je više desetina osoba srpske nacionalnosti. Mnoge žrtve masakrirane i spaljene u svojim kućama. Ekshumacija stradalnika izvršena u masovnoj grobnici na groblju u Modranu 18. decembra i u zajedničkoj grobnici naselja Čardak između 21. i 23. decembra 1992. godine.

U naselju Čardak stradalo je ukupno 36 civila.
U ovom napadu ubijeno je više lica od kojih su poznata imena za sljedeće žrtve:

ŽRTVE ZLOČINA:
1. Veljko (Pavo) Lazarević, 1947
2. Mirjana (Vlajko) Lazarević, 1950
3. Duško (Veljko) Lazarević, 1972
4. Savo Živković
5. Jelena Živković
6. Goran Živković
7. Đorđe Simić
8. Perica Tatomir, 1951
9. Milojko Popović, 1962
10. Petar Nikolić
11. Đuro Trivanović

Porodice Lazarević i Živković, svi članovi porodica su poklani.

Đorđe Simić, je izašao iz kuće sa podignutim rukama, ustaša mu je pucao u glavu.
Blagoje Đurić. Zaklan u koncentracionom logoru, gdje su ostale zatočenike logora
natjerali da ližu njegovu krv.

Stanovnici naselja koje su agresori iz Hrvatske zatekli u naselju, odvedeni su u koncentracione
logore u Derventi: bivši ,,Dom JNA,, , vojno skladište na Rabiću i škola u Polarima.

Veći broj zatvrenika logora je ubijen:
1. Blagoje Đurić, zaklan u logoru
2. Mirko Pajić
3. Željko Bokur
4. Milorad Gunjević
5. Nenad Panzalović
6. Miro Jovičić
7. Savo Pavlović
8. Rade Bokur

Svedočanstvo Drage Kneževića, koji je zajedno sa ostalim stanovnicima Čardaka
prošao ustaške logore:

,,Tog dana ubijeno je 26 Srba. Svi su likvidirani na pragovima svojih kuća. Poubijane su cijele porodice poput Lazarevića, gdje su u jednom trenutku ubijeni otac Veljko, njegov sin Duško i supruga Mirjana.

Pobijena je i cijela porodica Živković: Savo, Jelena i Goran. Jedino je preživjela kćerka Gordana, koja je izbjegla smrt jer se tog dana nije zadesila u kući.

- Mnoge osobe su ubijene u momentu kada su izlazili iz kuća da se predaju. Pucano im je u glavu. Đorđe Simić digao je ruke u znak predaje, a oni su pucali u njega - prisjeća se Drago Knežević, dodajući da su nakon takvog iživljavanja ostali stanovnici Čardaka srpske nacionalnosti odvedeni u logore koji su se nalazili u bivšem Domu Jugoslovenske armije, vojnom skladišu na Rabiću i u školi u Polarima.

Među tim ljudima je bilo najviše žena i djece, ali i odraslih muškaraca. Odmah su počeli da ih razdvajaju, a žene i nejač su kasnije bili puštani, dok su odrasle muškarce odveli u logore.

U toj grupi našao se i Drago Knežević, koji kaže da je za zarobljene Srbe sa Čardaka tada nastala prava golgota. Nakon višednevnog iživljavanja ubijani su na očigled ostalih zarobljenika.

- Blagoja Đuraća, bivšeg policajca, zaklali su, a kasnije su ostale zarobljenike tjerali da ližu njegovu krv – opisuje tragične događaje Knežević, koji je za vrijeme boravka u logoru sa 120, smršao na 75 kilograma.,,

ODGOVORNA LICA:

1. Duspada Ivan, tadašnji načelnik Službe javne bezbijednosti u Derventi,
2. Stanić Iko, predsjednik HDZ za Derventu.

DOKAZI:
Zapisnici o saslušanju svedoka koji se nalaze u dokumentaciji Komiteta pod brojevima 438/94-4 i 438/94-15, kao i spis broj 584/94.

[T8]

Iz gomile naslaganih mrtvih tijela odjednom se pojavilo dijete

U Haškom tribunalu do danas je bilo dosta potresnih svjedočenja o počinjenim zločinima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, 22. februara ove godine u Haškom tribunalu svjedočio je zaštićeni svjedok 101, bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, a svjedočio je u slučaju Popović i ostali kojima se sudi za počinjene zločine u Srebrenici.
Prema prici koju je iznio naredjeno mu je da dostavi hranu i druge potrepstine u Orahovac. Najprije je dosao do skole gdje je zatekao veliki broj zarobljenih. Jednoj grupi zarobljenih pred njim je naredjeno da udje u kamion. On je takodjer prema naredbi krenuo sa svojim vozilo za tim kamionom prema drugoj lokaciji. Kad su stigli vidio je veliki broj mrtvih tijela i shvatio da se tu vrse strijeljanja. Pred njim je strijeljana i ta novopridosla grupa.

NJegovo svedočenje ostat će upamćeno u sjećanju mnogih ljudi. Prenosimo najzanimljivije detalje spomenutog svjedočenja.

''A onda se dogodilo nešto strašno, nešto što je nevjerovatno da se može dogoditi. Nešto što ni do danas nisam mogao zaboraviti i neću nikada zaboraviti. Stalno razmišljam šta sve čovjek može uraditi drugom čovjeku. Bez obzira koliko ste puta gledali strahote u raznim filmovima, dokumentarcima i sl., bez obzira koliko ste knjiga pročitali sa horor tematikom, knjiga koje vas natjeraju da plačete nad tuđom sudbinom, dozvolite mi da kažem to se ne može uporediti s onim šta sam ja vidio tamo. Dobio sam dijabetes poslije toga.
Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima.

Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi.
Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: 'Šta čekate, završite s njim!' Tada su mu vojnici, kojima uopće nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: 'Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?'
Svi su nakon toga zanijemili.
Tada se taj oficir obratio vojnicima: 'Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije sa drugom grupom, tada ćemo završiti s njim.'
Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: 'Baba, baba, gdje si?' Vojnici su uzeli dijete da ga stave na kamion. Dječak se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu.
Tada sam ja prišao i rekao sam vojnicima: 'Slušajte, odvest ću ga ja u svoj kamion, pustit ću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga šta se dogodilo. Upalit ću radio.
Ušao sam u kamion i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao lokalnu radiostanicu.
Rekao sam mu: 'Hajde uđi, dođi meni. Vidi imam svjetlo, muziku.
Iznenada me uhvatio za ruku.' Ne bih želio nikome od vas da to doživite. Ja sam bio poznat kao jak i čvrst čovjek. Ali, nikome ne bih želio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo. Bio sam šokiran snagom njegovog stiska.''

Zaštićeni svjedok 101 odlucio je da pokusa spasiti djecaka i umjesto natrag u skolu odvede ga u bolnicu u Zvornik gdje ga je zbog rana koje je dječak imao odveo na hirurško odjeljenje.
''Kada sam ga doveo do hirurškog odjeljenja zgrabio me je za ruku, govoreći mi: ''Baba, ne daj da me odvedu, molim te.' I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi. Dok ga je doktor pregledao i čistio sa njega ostatke ljudske utrobe i mesa, osjetio sam strašan smrad. Nikako nisam mogao razumjeti kako taj smrad nisam osjetio dok sam ga vozio kamionom do bolnice. Toliko sam bio šokiran čitavim događajem.

Dio iz svjedocenja zasticenog svjedoka na sudjenju Vujadinu Popopovicu i ostalim

http://www.icty.org/x/cases/popovic/tra ... 0222ED.htm

Na sudjenju svjedoku je pokazana fotografija djecaka i on ju je prepoznao, dio gdje se govori o identitetu djecaka nije dostupan u transkriptu.
Na forum.hr sam naisao da navodno

To dijete sada živi u Njemačkoj, o njemu su nekoliko američkih TV kuća snimile kratke filmove.
Preziva se DOGIĆ i nalazi se kod brata od svog dede, jedinog muškog preživjelog člana porodice.

[fukara_tz]

30.04.2009

Brčko

17. godišnjica stradanja civila na brčanskom mostu

Okupljanjem na mostu Brčko - Gunja i simboličnim bacanjem cvijeća u rijeku Savu danas je u Brčkom obilježena 17. godišnjica stradanja više desetina civila. Oko 4 sata ujutro 30. aprila 1992. godine veća grupa civila krenula je pješice iz Gunje prema Brčkom i u vrijeme dok su se nalazili na mostu s brčanske strane aktiviran je eksploziv koji je srušio most i usmrtio civile čiji tačan broj nikada nije utvrđen.



Pretpostavlja se da je na brčanskom mostu, koji je tada jedini bio u funkciji, stradalo oko stotinu civila koji su iz zapadnoevropskih zemalja i Hrvatske krenuli svojim kućama da tamo proslave prvomajske praznike.Okupljenim na brčanskom mostu danas se obratila predsjednica zarobljenih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta Zumreta Džaferović



Ona je kazala kako je žalosno da, ni nakon sedamnaest godina od počinjenog zločina, još nitko od odgovornih nije procesuiran niti na mostu postoji spomen znamenje koje bi upozoravalo na počinjeni zločin, žrtve i izvršitelje tog zločina tj. da se zna tko je i zašto ubio nevine ljude.

"Mi ovdje svjedočimo da je to djelo ondašnje Narodne armije čist teroristički čin. Taj teroristički čin planiran je i izveden po svim pravilima službe", kazala je Zumreta Džaferović.

Današnjoj ceremoniji na mostu Brčko-Gunja prisustvovali su i supervizor za Brčko Raffi Gregorian te, prvi puta jedan funcioner iz reda srpskog naroda, brčanski gradonačelnik Dragan Pajić.

On je zajedno s dogradonačelnikom Antom Domićem, predsjednikom i dopredsjednikom Skupštine Mirsadom Đapom i Ivanom Krndeljom položio vijenac te tako odao počast stradalim civilima.

(FENA)

[fukara_tz]

Brčko 29.04.2009

[fukara_tz]

02.05.2009

Godišnjica napada agresora na Sarajevo

Obilježavanje dana Kantona Sarajevo

Povodom Dana Kantona Sarajeva večeras će biti održana svečana sjednica Skupštine Kantona.
Delegacija Kantona Sarajevo danas je tim povodom položila cvijeće na Šehidsko mezarje Kovači, Mezarje Stadion i Groblje Lav.

Na današnji dan 1992. godine bivša Jugoslavenska narodna armija napala je Sarajevo, ali je goloruka odbrana osujetila namjeru agresora i odbranila glavni grad i nezavisnost Bosne i Hercegovine.

(FENA)




Održana svečana sjednica Općinskog vijeća Stari Grad

Općinsko vijeće Stari Grad Sarajevo danas je, u povodu 2. maja - Dana općine Stari Grad, održalo svečanu sjednicu.
Pozdravni govor održao je, u ime predsjedavajućeg Općinskog vijeća Stari Grad Sarajevo Rizaha Avdića, njegov zamjenik Mustafa Lačević.

"Ovaj datum, 2. maja, historijski je za općinu Stari Grad, njene borce, građane i omladinu koja je stala na branik BiH tog kobnog datuma. Agresoru smo tada pokazali da se BiH neće predati i u konačnici odnijeli smo pobjedu nad njim", kazao je Lačević.

Načelnik općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić podsjetio je da je ova općina od 1992. do 1995. prošla težak period te da su razaranja u općini Stari Grad bila najveća u Kantonu Sarajevo.

"To je bilo i razumljivo s obzirom na to da je ovdje formiran nukleus otpora agresoru", istakao je Hadžibajrić.

U toku sjednice dodijeljena su i priznanja Općine Stari Grad zaslužnim građanima. Općinsku povelju sa štitom dobili su: Dino Kapo, Zumra Šorlija, Udruženje "2. brdska brigada", a Općinsku plaketu general Jovan Divjak, akademski slikar Afan Ramić, Radim Bajrović i Muhamed Misa.

Zlatnu značku Općine dobili su Alen Čengić, Općinski odbor SDABiH - Stari Grad, dok je za policajca godine proglašen Sejfo Šehović.

Svečanoj sjednici Općinskog vijeća Stari Grad prisustvovale su brojne zvanice iz kulturnog, javnog i političkog života BiH.
(FENA)

Održana svečana sjednica Skupštine KS

U povodu obilježavanja 2. maja, Dana Kantona Sarajevo, Skupština KS održala je večeras u Narodnom pozorištu svečanu sjednicu na kojoj je uručeno priznanje počasnog građanina Kantona Sarajevo za turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, te pojedinačne i kolektivne plakete KS.

U obraćanju zvanicama, među kojima su bili državni, federalni, kantonalni te gradski i općinski zvaničnici, predstavnici vjerskih zajednica, boračkih i drugih organizacija, predsjednik Skupštine KS Denis Zvizdić je podsjetio na događaje od 2. maja 1992. godine.

"Sarajevo je istinsko mjesto susreta svjetskih kultura i religija, mozaik različitih identiteta, i time unikatan grad. Ali takvo Sarajevo je 2. maja 1992. i narednih 1.500 dana bilo izloženo najvećem iskušenju u svojoj historiji, najdužoj opasdi jednog grada u historiji", kazao je Zvizdić.

On je naglasio da je Sarajevo na nasilje i agresiju odgovorilo tolerancijom, kao jedinim poznatim izrazom civilizacijskih vrijednosti njegovih građana.

Sarajevo je odbranjeno zahvaljujući njegovim najboljim sinovima, a Zvizdić je naveo kako je cijela manifestacija Dani Kantona Sarajevo organizirana u znak sjećanja na one koji su dali živote za najplemenitiju ideju - Bosnu i Hercegovinu.

Zbog ranije preuzetih obaveza, turski premijer Erdogan nije bio u mogućnosti doći u Sarajevo da primi priznanje Počasni građanin Kantona Sarajevo. Zato je ova plaketa uručena turskom ambasadoru u BiH Bulentu Tulunu, koji je rekao da će plaketa biti na najbrži način poslana u Ankaru gdje će lično biti uručena Erdoganu.

Na osnovu ranije donesene odluke, pojedinačne plakete Kantona Sarajevo uručene su Enesu Kariću, Ibrahimu Spahiću, Dragutinu Braci Kosovcu, Nedžadu Ibrišimoviću, Irfanu Hozi i posthumno fra Petru Anđeliću.

Dobitnici kolektivnih plaketa Kantona Sarajevo su Akademski kulturni centar Univerziteta u Sarajevu "Seljo", Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta i Kantonalni sud Sarajevo.

(FENA)

[fukara_tz]

03.05.2009

Sudbine: 17 godina ropstva u Srbiji

Envera Vuković (35) iz Kuprešana pored Jajca nakon 17 godina jučer je u Dječijoj ambasadi "Mađaši" u Bijeljini prvi put zagrlila svog brata Envera, koji je u pratnji rodbine došao vidjeti sestru, koja se do sada vodila kao nestala osoba.

Zahvaljujući advokatu Dušku Tomiću, predsjedniku Dječije ambasade sa sjedištem u selu Međaši pored Bijeljine, porodica Vuković konačno zna da je Envera živa, da se danas zove Vesna Đilas, ima muža Miroslava Đilasa i dvoje djece, Dijanu (15) i Dragana (13).

Dirljiv susret u Međašima: Tomić dobio anonimnu dojavu


Falsificirane isprave

Kako je "Dnevni avaz" saznao jučer na licu mjesta, Envera je nestala 1992. godine, neposredno prije početka rata u BiH i od tada porodica nije znala ništa o njoj. Za sada se ne zna kako, ali na neki način u ratnom haosu dospjela je u Srbiju, gdje ju je 1993. godine pronašao njen sadašnji suprug Miroslav.

- Dobio sam anonimnu dojavu da u selu Balatun živi žena, Bošnjakinja, kojoj je promijenjen identitet. Istražio sam, ne pitajte kako, i saznao za njenu zastrašujuću sudbinu. Kontaktirao sam njenog muža, kasnije pronašao njenog brata i prije pet dana javio porodici Vuković da je Envera živa i da želi da ih vidi - kaže Tomić za "Dnevni avaz".

Prema njegovim tvrdnjama, Envera je sve ove godine držana u ropstvu?! Tomić iznosi da su njeni lični dokumenti falsificirani, promijenjen joj je identitet i dato ime Vesna, kako je to njen muž izabrao. Tomić tvrdi i da je Envera morala pristati na to, te ističe da su sve ovo krivična djela za koja je zapriječena kazna od deset godina zatvora.

- Do aprila ove godine Envera se nije mogla javiti svojoj porodici, ali njena djeca danas znaju da im je majka Bošnjakinja, njena porodica zna da je živa i nastavit će kontaktirati - navodi Tomić.

Pružena ruka

S Enverom nismo uspjeli razgovarati jer njen muž pri susretu s našom ekipom to nije dozvolio, rekavši da još nije vrijeme za to.

- Pronašao sam je u jednoj kafani u selu Mačvanski Metković pored Šapca, gdje je radila kao konobarica. I evo, živimo sve ove godine, imamo djecu. Konačno je došlo vrijeme da se sretnu brat i sestra i nadam se da se ovakve potresne priče više nikada neće ponoviti u ovoj zemlji - izjavio je Enverin suprug Miroslav Đilas.

Inače, niko od prisutnih mještana, članova Tomićeve porodice i aktivista Dječije ambasade jučer u Međašima nije mogao zadržati suze kada su se zagrlili brat i sestra. Enver Vuković, kao sjećanje na nestalu sestru koju je neizmjerno volio, svojoj kćerki dao je ime Envera. Jučer je pružio ruku Miroslavu Đilasu, zagrlili su se...

- Hvala ti što si mi spasio i sačuvao sestru. Ja ne znam kako vam je u braku, ali sam sretan da je moja sestra, ma kako se zvala, danas živa, da ima svoju djecu. Nadam se i vjerujem da ćemo nastaviti kontaktirati - rekao je Enver Miroslavu.

Kako je promijenjen identitet

Miroslav i Envera vjenčali su se 1993. godine pod, za sada nerazjašnjenim okolnostima i pred, za sada nepoznatim matičarem. Enveri je promijenjen identitet, a 25. avgusta 1993. godine dobila je ličnu kartu RS, u kojoj piše da se zove Vesna Đilas, te da je rodom iz Dubnice, općina Kalesija. Ime njenog oca Šabana promijenjeno je u Mirko, a majke Ramize u Milica.

(AVAZ)

[IBM]

hvala ti fukara za ovo, ima desetina ovih slucajeva koji jos nisu poznati....

[IBM]

Djelimicni spisak ubijene djece u Visegradu

Ukupan broj: 71

izvor: http://genocideinvisegrad.wordpress.com/

Subašić Irma Sabaheta 2 DAYS (BABY)
Kurspahić Senad 1992
Ahmetspahić Amela Sulejmen 1991
Zukić Alen Džemail 1991
Ahmetspahić Amir Halil 1990
Delija Adis Omer 1990
Dudević Elma Munib 1990
Kurspahić Ismet Ferhat 1990
Memišević Almedin* Mehmed 1990
Murtić Emir Šaban 1990
Omeragić Ervin Fadil 1990
Tufekčić Ensar Esad 1990
Tvrtković Alija Hamed 1990
Jelačić Dženana Mustafa 1989
Međuseljac Munever Šahin 1989
Džafo Meliha Idriz 1988
Kurspahić Mirela Ferhat 1988
Podžić Haris Jakuf 1988
Bosno Haris Sadik 1987
Jašarević Semir Salko 1987
Tufekčić Elma Esad 1987
Karišik Nihad Sead 1986
Menzilović Admir Salko 1986
Zukić Vildana Džemal 1986
Gazibara Nermin Mujo 1985
Ibišević Nihad Islam 1985
Last name First name Father’s name Year of birth
Murtić Hamed Šaban 1985
Turjačanin Selmir Hasib 1985
Vilić Nihad Hamdija 1985
Avdić Meliha Ismet 1984
Hodžić Fatima Salko 1984
Šutrović Muamer Mujo 1984
Vilić Mirzeta Adem 1984
Vilić Zihneta Hamdija 1984
Oprašić Himzo Hamed 1983
Turjačanin Aida Jakuf 1983
Avdić Amel Rasim 1982
Hasečić Alma Remzo 1982
Hodžić Ibrahim Salko 1982
Kurspahić Aner Omer 1982
Kurspahić Halida Eniz 1982
Kurspahić Seniha Džemail 1982
Avdić Amela Rasim 1981
Avdić Samir Juso 1981
Ferić Hajrudin Mehmedalija 1981
Hadžihalilović Nermin Faik 1981
Kurspahić Vahid Hidajet 1981
Memišević Edin Ibrišim 1981
Vilić Nihada Hamdija 1981
Beširević Fuad Uzeir 1980
Fejzić Jasmina Derviš 1980
Ibišević Indira Islam 1980
Last name First name Father’s name Year of birth
Kurspahić Almir Hidajet 1980
Ferić Sabahudin Mehmedalija 1979
Gazibara Amir Mujo 1979
Hadžihalilović Jasmin Faik 1979
Hodžić Fata Salko 1979
Kurspahić Aida Hidajet 1979
Kurspahić Enesa Eniz 1979
Murtić Damir Šaban 1979
Šehić Faruk Rasim 1979
Aljušević Mersiha Nusret 1978
Memišević Meliha Ibrišim 1978
Menzilović Saliha Salko 1978
Avdić Jasmin Juso 1977
Dervišević Samir Nurko 1977
Fejzić Jasmin Derviš 1977
Hadžić Almir Mustafa 1977
Hasečić Nermin Remzo 1977
Mujezinović Mevsud Šaban 1977
Smajlović Kemal Safet 1977

[fukara_tz]

04.05.2009.

Nastavak priče o Enveri Vuković

Životna priča Envere Vuković obavijena velom tajne

Šokantna priča o Enveri Vuković (35), nestaloj 1992. iz rodnih Kuprešana kod Jajca, koja se u subotu u Bijeljini, nakon 17 godina, prvi put srela s bratom Enverom, o čemu je naš list eksluzivno jučer pisao, uzburkala je javnost. Dan nakon potresnog susreta, i dalje je mnogo toga u vezi s Enverinom sudbinom obavijeno velom tajne.

Balatun: Kuća u kojoj živi Envera sa suprugom i djecom


Tomićeva intervencija

Posjetili smo jučer bijeljinsko selo Balatun, gdje Envera, pod imenom Vesna Đilas, živi sa suprugom Miroslavom Đilasom i djecom Dijanom (15) i Draganom (13), ali nismo uspjeli razgovarati s nesretnom ženom.

Naime, Miroslav nam je kazao da, prema preporuci Duška Tomića, predstavnika Dječije ambasade "Međaši", zahvaljujući kojem je razotkrivena strašna Enverina sudbina, porodica neće davati nikakve izjave za medije. Miroslav je ustvrdio i da Envera nije kod kuće. Na naše pitanje da prokomentira Tomićeve tvrdnje da je 17 godina držao suprugu u ropstvu, ponovio je da će "sve u vezi s našim slučajem završiti advokat Tomić".

Pravi identitet

Mještani Balatuna su nam prenijeli kako niko u selu nije znao da je Đilasova supruga Bošnjakinja kojoj je promijenjen identitet. Do prije nekoliko dana Envera to nije smjela reći ni svojoj djeci. Kako nam je ispričao Tomić, ona je i preksinoć trpjela osionost i hirove svog muža koji je u pijanom stanju htio nju i djecu istjerati iz kuće. Tek nakon Tomićeve intervencije, u kasnim noćnim satima Đilas se smirio.

Đilas je, inače, zaposlen u pošti u susjednom selu Trnjaci, ali zbog neradnog dana jučer ni tamo nismo mogli dobiti nikakav detalj više o njemu. Uspjeli smo doznati tek da je Enveri 1993. godine ličnu kartu s promijenjenim identitetom na ime Vesna Đilas, s mjestom rođenja u selu Dubnica, općina Kalesija, izdala službenica CJB Bijeljina Đuka Stevanović, koja je stavila pečat i svoj potpis na ovu ispravu.

Zanimljivo je i da nikada poslije toga Envera, odnosno Vesna Đilas, nije izvadila CIPS-ovu ličnu kartu, tako da ona faktički živi bez važećih ličnih dokumenata. Tomić nam je otkrio kako u matičnoj knjizi vjenčanih piše da je Miroslava i Vesnu vjenčao matičar Živan Petričević. Tomić očekuje da uskoro iz Jajca stigne Enverin rodni list i državljanstvo, kako bi ona konačno dobila uredne dokumente. No, nije mogao reći da li će se Envera vratiti svom pravom identitetu ili će zadržati sadašnji.

Novi susret 23. maja

Prema Tomićevim riječima, novi susret Envere s njenom porodicom zakazan je za 23. maj u Jajcu. Inače, njen brat Enver i jučer je bio pod snažnim utiscima susreta.

- Učinio sam sve da nikoga ne iritiram i da sve protekne kako treba. Važno je da je ona živa. Javio sam roditeljima kako je sve proteklo, a sinoć (subota) nisam gotovo ni spavao nakon povratka kod druge sestre u Odžak. Stalno mislim o tome kako da pomognem pronađenoj sestri, da se njen život normalizira, jer je očito da tamo nešto nije uredu - ispričao nam je Vuković, dodajući da će se prvo odmoriti i razmisliti o sljedećim koracima koje treba poduzeti.

Tužilaštvo čeka prijavu!?

U Okružnom tužilaštvu Bijeljina, kao ni bijeljinskom CJB, jučer nije poduzeto ništa u vezi sa šokantnom sudbinom Envere Vuković. Kako nam je kazala dežurna tužiteljica Danka Stjepanović, Tužilaštvu neko ovaj slučaj mora službeno prijaviti. Portparol CJB Bijeljina Dragomir Perić kazao je da će policija danas moći imati više detalja o koracima koje će eventualno poduzeti.

(AVAZ)

[fukara_tz]

04.05.2009

Bratunac

Na mezarju Veljaci bit će ukopana 23 tijela

Na šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu, u utorak 12. maja 2009. godine bit će klanjana dženaza i obavljen ukop 23 tijela identificiranih Bošnjaka, civilnih žrtava zločina počinjenih u ovom gradu od 1992. do 1995. godine.



Iako broj identificiranih još nije konačan, iz Organizacionog odbora su poručili kako su nezadovoljni intenzitetom kojim se provodi identifikacija 603 civilne žrtve genocida u Bratuncu. Od 1992. godine, kada je počinjena većina zločina, do danas je izvršena identifikacija njih samo 160 iako su desetine tijela pronađene u integralnom obliku, upakovane nakon ubistva u specijalne najlonske vreće. Također, broj podignutih optužnica i osuđenih zločinaca, nije adekvatan razmjerima počinjenih zločina, tako da brojni zločinci i danas mirno i sigurno žive u Bratuncu.

Program obilježavanja sedamnaeste godišnjice od počinjenog genocida u Bratuncu otpočeo je u nedjelju 3. maja, otvaranjem šehidskog spomen-obilježja u naselju Hranča, kome je prisustvovao veliki broj Bratunčana i gostiju iz susjednih općina. U narednim danima planirana je realizacija još niza sadržaja, počevši od izložbe fotografija o logorašima Bratunca koja će biti otvorena na mjestu zločina u Osnovnoj školi Branko Radičević u Bratuncu, preko promocije knjige Prekinuto djetinjstvo, koju je kreiralo devet autora, pa do obilježavanja dana najgnusnijih zločina u bratunačkim naseljima Voljavica, Konjević Polje, Hrnčići, Urkovići... Sa Ljubovijskog mosta i ove godine će u Drinu biti bačeno 603 ruže, koje simboliziraju prerano oduzete živote nevino stradalih Bratunčana.

Ispraćaj tijela žrtava iz Komemorativnog centra u Tuzli planiran je za 11. maj u 17 sati.

[fukara_tz]

Nova dva snimka o Srebrenici

Srebrenica 93 - U Srebrenici na kraju Svijeta



Dolazak i prihvat izbjeglica iz Srebrenice u Tuzli

[fukara_tz]

05.05.2009

Nastavak priče o Enveri Vuković

Ispovijest: Envera vraća svoje ime poslije 17. godina

Kada dobije rodni list i potvrdu o državljanstvu iz rodnog Jajca, Envera Vuković (35), danas Vesna Đilas, vratit će ime koje su joj dali otac Šaban i majka Ramiza i ubuduće će se zvati Envera Đilas, jer ima namjeru i dalje živjeti sa svojim suprugom Miroslavom i njihovo dvoje djece, Dijanom (15) i Draganom (13).

Envera, Dijana i Miroslav: "Tada su bila takva vremena"


Trpjela batine

Potvrdila je to u jučerašnjoj ispovijesti za "Dnevni avaz" Envera za čiju sudbinu njena porodica nije znala 17 godina. Suprug Miroslav Đilas kaže nam da Enveri prepušta odluku, a o falsificiranoj ličnoj karti koju je dobila 1993. godine nijedno od njih ne želi govoriti, osim da su tada bila "takva" vremena. Posjetili smo ih jučer u njihovoj kući u bijeljinskom selu Balatun, nakon što su odlučili o svemu javno progovoriti.

Đilas, za kojeg je predstavnik Dječije ambasade "Međaši" Duško Tomić rekao da je svoju suprugu 17 godina držao u ropstvu, navodi da je spreman suočiti se s policijom i tužilaštvom i snositi sve posljedice.

- Zahvalna sam Tomiću, jer je imao najbolju namjeru da me zaštiti i spoji s mojom porodicom s kojom želim i ubuduće imati kontakt. On se vjerovatno rukovodio onim što je čuo od mještana sela, koji su se nagledali i naslušali svega. Kontaktirao me i ja sam mu sve rekla. Moram istaći da su me u selu svi cijenili i poštovali, ali sam rekla Miroslavu da je vrijeme da i mi progovorimo. Mnogo toga desi se u svačijem životu, pa je i u našem braku bilo dosta toga ružnog. Miroslav je drugi čovjek kada popije više alkohola. Mnogo puta sam dobila batine, nisam mogla ići do ljekara, a nisam ni pomišljala da tražim put ka svojima. Plašila sam se i nekako pomirila sa sudbinom - priča Envera.

Kaže da je zbog neslaganja s ocem, 1992. godine napustila rodnu kuću u Kuprešanima pored Jajca i slijedom ratnih događaja o kojima nerado govori krenula bratu Enveru, koji je u to vrijeme radio u preduzeću "Kongrap" u Beogradu.

Preporuka poznanika

Do brata nije uspjela doći, jer je on u međuvremenu napustio Beograd, ali se prema preporuci nekih poznanika, zaposlila kao konobarica u selu Mačvanski Metković kod Šapca u Srbiji, gdje je iste godine upoznala sadašnjeg muža.

- Živjet ćemo i dalje zajedno, a neke teške godine pokušat ćemo ostaviti iza sebe. Odrasli smo ljudi, možemo se i razvesti ako ne bude išlo, ali želim sve učiniti da naša djeca odrastu i žive u miru - zaključuje Envera.

Advokat Duško Tomić najavio je jučer da, ipak, neće podnijeti nikakvu krivičnu prijavu, jer želi da nakon svega ova porodica živi bez tereta prošlosti.

Policijska istraga

Dragomir Perić, portparol CJB Bijeljina, izjavio je jučer za naš list da je načelnik bijeljinske policije Vasilije Andrić izdao nalog da se ispitaju svi poznati navodi u vezi s ovim slučajem. I Miroslav Đilas potvrdio nam je da je policija jučer najavila svoj dolazak.

Inače, Radmila Žigić, predsjednica Udruženja žena "Lara" Bijeljina, rekla je da, ako nakon istrage policije bude utvrđeno da u porodici Đilas ima nasilja, ili tako nešto prijavi Envera, postoji mogućnost da ona s djecom, uz koordinaciju Centra za socijalni rad, dobije smještaj u sigurnim kućama u Modriči ili Tuzli.

[fukara_tz]

05.05.2009

Sarajevo

Zvuk sirene za sjećanje na ubijenu djecu Sarajeva

U subotu, 9. maja, u Velikom parku u Sarajevu bit će otvoreno spomen-obilježje djeci ubijenoj tokom opsade Sarajeva između 1992. i 1995. godine.
Tim povodom, gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen pozvao je građane da na dostojanstven način odaju počast ovoj djeci.

"U Sarajevu su tokom tri duge godine iz dana u dan na okrutan način ubijana naša djeca, budućnost našeg grada. Zato vas pozivam da 9. maja, na dan kad se slavi pobjeda nad fašizmom, stanemo svi zajedno pred ovim obilježjem, pognemo glave i na dostojanstven način odamo počast našim najmlađim sugrađanima."

"Kao građanin Sarajeva vas pozivam da na taj dan, u podne, kada čujete sirene, gdje god se zateknete i šta god radite u tom trenutku stanete na minut i na način koji smatrate prikladnim odate počast našoj ubijenoj djeci. Pozivam vas da na taj dan, na minut, ostavite po strani međusobne razlike, mišljenja, uvjerenja i da najnevinijim od svih nevinih žrtava opsade Sarajeva odamo počast kao ljudi", stoji u obraćanju javnosti gradonačelnika Behmena.

Gradonačelnik je također zamolio građane da nijednog trenutka ne izgube iz vida svrhu spomen-obilježja.

"Siguran sam da će građanke i građani Sarajeva i drugi širom naše zemlje tog dana pokazati onu vrstu solidarnosti i zajedništva zahvaljujući kojoj smo preživjeli te najteže dane i godine u istoriji našeg grada i zemlje. Ono što vam obećavam je da će političari i politika tog dana biti u drugom planu i da će u centru pažnje svih nas biti naša ubijena djeca, najmlađe žrtve rata i njihovi roditelji. Govorima tog dana nema mjesta u Velikom parku. Vjerujem da će u ime svih nas, u ime naše nemoći da zaštitimo svoju djecu, najbolje govoriti šutnja", ističe Behmen.
(Sarajevo-x.com)

[fukara_tz]

05.05.2009

Sarajevo - Sud BiH

Izrečena presuda za ratne zločine počinjene na području opštine Jajce

Pekez i ostali: Ukupno 35 godina zatvora

Drugostepenom presudom Mirko (Špire) Pekez i Milorad Savić proglašeni krivima za zločin počinjen na području općine Jajce, javlja BIRN Justice Report.
Apelaciono vijeće Suda BiH pravosnažno je osudilo Mirka (Špire) Pekeza na kaznu od 14 godina, a Milorada Savića na dugotrajni zatvor u trajanju od 21 godine, zbog učešća u strijeljanju grupe bošnjačkih civila na području općine Jajce 1992. godine.

Prvostepenom presudom ovi bivši pripadnici rezervnog sastava policije bili su osuđeni na po 21, dok je s njima optuženi Mirko (Mileta) Pekez osuđen na 29 godina zatvora.

Prema navodima optužnice, sva trojica su, “kao organizovana grupa naoružanih ljudi” i nakon zajednički dogovorenog plana, 10. septembra 1992. godine okupili 29 civila Bošnjaka iz sela Ljoljići i Čerkazovići, među kojima je bilo žena, djece i starijih ljudi, te ih sakupili u mjestu Osoje, a potom odveli u Tisovac, gdje su ih strijeljali. Tom prilikom ubijene su 23 osobe, od kojih su četiri bile maloljetne.

“Vijeće nema sumnje u postojanje plana i zločinačke namjere koju su dijelili svi optuženi kao dio organizovane grupe”, istakao je Dragomir Vukoje, predsjedavajući Apelacionog vijeća.

U drugostepenoj presudi Apelaciono vijeće je istaklo kako je Mirko (Špire) Pekez pomogao u sakupljanju civila i njihovom odvođenju u Osoje, “nakon čega je napustio ovo mjesto”, te ga je zbog toga osudilo zbog pomaganja u izvršenju zločina.

“Tvrdnje Odbrane da je Mirko Pekez toga dana bio u Šipovu opovrgnute su iskazima svjedoka koji su preživjeli, a koji su rekli da su ga vidjeli u mjestu Osoje.Vijeće je zaključilo da je optuženi učestvovao u sakupljanju stanovništva iz sela i tako pomogao izvršiocima. Bio je svjestan bitnih obilježja djela, ali se usaglasio s njegovim izvršenjem, iako nije učestvovao u ubistvima jer je odustao u prvoj fazi zločinačkog plana”, kazao je Vukoje.

Za razliku od Pekeza, Sud je Milorada Savića proglasio krivim zbog saučesništva u zločinu, istaknuvši da je i sam priznao da je bio prisutan za vrijeme strijeljanja, iako tvrdi da nije pucao.

“Optuženi nije morao učiniti djelo ubistva, dovoljno je bilo da je voljno učestvovao u izvršenju plana. Ako se za nesporno uzme njegovo učešće u svim fazama plana, njegovo prisustvo znači usaglašavanje”, kazao je Vukoje.

Određujući visinu kazne, Apelaciono vijeće je istaklo da je otežavajućim okolnostima smatralo: broj stradalih osoba i njihovu starosnu dob, činjenicu da će preživjeli čitav život “nositi bol i traumu koju nosi ovaj događaj”, okolnosti u kojima je počinjen zločin, kao i “osvetoljubive motive niskog karaktera”.

Kao olakšavajuće okolnosti Vijeće je navelo “lične i porodične prilike optuženih”.

Apelaciono vijeće je istaklo da Pekez i Savić ostaju u pritvoru sve do upućivanja na izvršenje kazne.

http://www.sarajevo-x.com/clanak/090505094

[IBM]

"Večeras ubijamo vaške"

vaške-termin koristen za muslimane od strane srpskih medija u Vlasenici 1992. godine.



Izvor: Porodice hapsite, Oslobodjenje, 26. april 2009.

[T8]

Bio je to krvavi maj za Bošnjake Bratunca
Zapaljeno selo Hranča i započeo progon i masovno ubijanje Bošnjaka • Masovna ubijanja nastavljena i 9. maja...
06.05.2009. 05:00
0505hran.txt
19+5

Vidno potresena i očiju punih suza Nura Ramić (74), koja je tokom agresije na BiH izgubila pet sinova i četvero unučadi, prekjučer je otkrila spomen-ploču sa imenima 85 žrtava iz naselja Hranče kod Bratunca. Istog dana, 3. maja prije 17 godina zapaljeno je selo Hranča i započeo progon i masovno ubijanje Bošnjaka.

- Prva žrtva u Hranči bila je Selma Hodžić (6), koja bi danas imala 24 godine. Istog dana ubijeni su Bego Hodžić, Osman i Šaćir Ramić, koji su mučeni. U večernji satima odvedeni su mnogi muškarci, a ostalo stanovništvo skriva se po obližnjim šumama. Masovna ubijanja nastavljena su i 9. maja- kazala je povratnica Hiba Ramić, koja je prisutnim održala čas historije, podsjećajući ih da je 9. maja počelo i masovno iseljavanje Bošnjaka na slobodnu teritoriju Ravne kod Kladnja.

Srpski agresori su 11. maja megafonima pozivali bošnjačko stanovništvo da se predaju garantirajući im slobodu. Vjerovajući dojučerašnjim komšijama na riječ, Bošnjaci Bratunca su umjesto slobodne teritorije nasilno odvedeni, neki pred policijsku stanicu, a drugi na Gradski stadion.

- Vojno sposobni, među kojima i maloljetni muškarci, odvedeni su u logor u fiskulturnu salu Osnovne škole "Vuk Karadžić". Krvavi maj tada nije završen. U Borkovačkom Potoku strijeljani su Hamedina Ramić, Halima i Hamid Alić i Hamed Velić. U Suhoj su u kući zapaljena maloljetna braća Muamer i Adnan Ramić, a ubijanja su nastavljena. Za zločin niko još nije odgovarao- priča Ramić.

Kako kaže Ramiz Salkić, predsjednika građevinskog odbora, izgradnju spomen-kompleksa vrijednog 20.000 KM finansirali su mještani Hranče. Ispred mjesne džamije u Glogovi 9. maja bit će obilježeno strijeljane 65 civila.

Komšijska garancija

- Prilikom ulaska u autobus počela su šikaniranja. U Donjim Magašićima Mujo Šaćirović je odvojen od supruge i djece. U svojoj kući ostala je Suada Šaćirović i njena tromjesečna Amina, jer su joj komšije Srbi garantovali slobodu. Umjesto slobode, Suadini posmrtni ostaci bit će 12. maja ove godine pokopani u Veljacima, dok Aminino tijelo nije pronađeno- kazala je Hiba Ranić.

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/pano ... e-bratunca

Spisak nastradalih Bosnjaka Bratunca
http://knjigaimena.blogger.ba/
Prema podacima iz knjige Istina o Bratuncu, tokom rata ubijeno je 3156 Bosnjaka iz Bratunca
U tim majskim danima 92 prema zadnjim podacijama ubijena su 603 civila
Padom Srebrenice nastradalo je oko 2000 bratuncana
Ostali su poginuli tom rata kao civili i borci u Srebrenici i drugim mjestima sirom BiH

[fukara_tz]

07.05.2009

Tuzla

Identificirano još 11 tijela ubijenih Bratunčana

U Komemorativnom centru u Tuzli u četvrtak je izvršena identifikacija još jedanaest tijela Bošnjaka civilnih žrtava genocida počinjenoga u Bratuncu 1992. godine.



Prema riječima doktora Vede Tuce, tijela su pronađena u masovnim grobnicama Blječeva, Podčauš, Hodžići i Hranča, a bit će ukopana u utorak 12. maja 2009. godine na mezarju Veljaci u Bratuncu.

Toga dana porodice i prijatelji spustit će u zemlju 34 tijela, među kojima su i posmrtni ostaci Admira Muminovića, koji je imao tek šest godina kada je ubijen, te tijelo najstarije bratunačke žrtve Zahide Suljagić. Ona je u imala 110 godina.

Iz Organizacionog odbora treće kolektivne dženaze u Bratuncu saopćeno je da će konačan broj tijela spremnih za ukop biti saopćen na press konferenciji koja će u petak 8. maja biti upriličena u tuzlanskom Muftijstvu. Veliki problemi u definiranju ovoga broja pojavili su se zbog činjenice da se članovi porodica ubijenih nalaze u inozemstvu i nisu u mogućnosti dati pismena odobrenja za ukop identificiranih tijela.
Sve druge pripreme za dženazu i ukop, kako je rečeno na posljednjoj sjednici Organizacionog odbora, već su obavljene, a tokom vikenda očekuje se još da bude okonačno asfaltiranje staza na mezarju i uređenje prostora gdje je planirana izgradnja musale.

Gradska groblja Visoko i Komemorativni centar Tuzla izvijestili su da su planirane aktivnosti na pripremi tijela i iskopu grobnih mjesta također okončane. Tokom vikenda predviđeno je održavanje niz događaja u okviru obilježavanja 17. godišnjice genocida počinjenog nad Bošnjacima Bratunca.

BMG

[fukara_tz]

07.05.2009

Banjaluka

Ne smijemo zaboraviti rušenje Ferhadije

Banjalučki muftija Edhem Čamdžić izjavio je danas da se ne smije zaboraviti ono što se loše desilo u proteklom periodu, ali se trebamo okrenuti i onome što je dobro i gledati u budućnost.

Podsjetio je da Islamska zajednica u BiH obilježava danas, 7. maja, Dan džamija, a na isti datum kada je ratne 1993. godine srušena najveća i najpoznatija - džamija Ferhadija u Banjoj Luci.

Također, istog datuma, ali 2001.godine prilikom pokušaja polaganja temeljca za obnovu Ferhadije u protestima nekih grupa i nacionalističkim divljanjima kojima je spriječen taj pokušaj vjernika i Islamske zajednice teško je povrijeđen Murat Badić iz Cazina, koji je nedugo zatim umro od zadobijenih povreda.

Tim povodom danas je u Medžilisu u Banjoj Luci obavljan i vjerski obred.

Muftija banjalučki ističe i zadovoljstvo da se Ferhadija obnavlja, iako su stalno prisutni problemi u vezi s novcem za taj posao.

- Ferhadija već sada, kao i prije 500 godina, šalje poruke vjere, suživota, pomirenja, tolerancije, dijaloga te mutietničnosti na ovim prostorima. To treba i ubuduće da bude slučaj i mislim da će to i biti osnovna poruka obnovljene Ferhadije, rekao je muftija Čamdžić.

Ukazao je i na značaj te džamije, koja je bila ranije pod zaštitom UNESKO-a, i za same islamske vjernike.

- Nama treba pomirenje i suživot, ali to ne znači i da treba da zaboravimo ono što se dogodilo. Mi ne zaboravljamo, ali i Ferhadija šalje i poruku nade i poruku svim povratnicima da se vrate u Banju Luku i da ne budemo jedni pored drugih, već jedni s drugima, rekao je muftija Čamdžić.

Prije četiri dana i zvanično su počeli ovogodišnji planirani radovi na obnovi Ferhat-pašine džamije, a novca za taj posao nema dovoljno, kao što nema, kako navodi Čamdžić, i za sve druge u ratu porušene objekte.

Banjalučki muftija napominje i da je ekipa stručnjaka koji prate radove na Ferhadiji mutietnička, a tu su ljudi iz Slovenije, Srbije, Crne Gore, Norveške, Turske, Finske, ali i BiH...

„I sam sastav ljudi koji učestvuju u obnovi Ferhadije šalje jednu lijepu poruku. Poruku našeg zajedništva. I mi ćemo zajedno živjeti i pored svih poteškoća u kojima se BiH nalazi“, uvjeren je efendija Čamdžić.

Pomoć za obnovu Ferhadije dale su i vlade RS-a i Federacije BiH, a Čamdžić kaže da su to skromna sredstva, ali stižu.

Grad Banja Luka je obećao pomoć, a banjalučki muftija se nada će to obećanje i realizovati.

(FENA)

[fukara_tz]

08.05.2009

Srebrenica

Sjećanje na Bošnjačke civilne žrtve u Srebrenici iz maja 1992. godine

Povodom obilježavanja 17. godišnjice stradanja Bošnjaka na području općine Srebrenica, danas će se u naselju Žabokvica organizirati manifestacija pod nazivom "Dan sjećanja". Proučit će se tevhid nevinim žrtvama i šehidima. Porodicama žrtava će se obratiti općinski zvaničnici. Danas će se i u Bijeloj džamiji u Srebrenici, za nevino ubijene Srebreničane proučiti tevhid, nakon čega će se u džamijskom mezarju, gdje je ukopana većina žrtava, održati sat historije. Osmog maja 1992. godine u centru Srebrenice ubijeno je dvadeset troje Srebreničana, među kojima je najmlađa žrtva bio jednogodišnji Nezir Suljić. Većina ovih žrtava zapaljena je u svojim kućama, a za ovaj zločin još niko nije odgovarao. U još nekoliko sela oko Srebrenice stradali su civili, a od 18. aprila do 8. maja 1992. godine ubijen je 51 Bošnjak

(FENA)

[fukara_tz]

Za Nedu Ukraden - Nismo više raja

[fukara_tz]

08.05.2009

Srebrenica

Obilježena godišnjica stradanja srebreničkih Bošnjaka

U centru Srebrenice 8. maja 1992. zapaljeno je 18 kuća i u njima izgorjelo 20 starijih i bolesnih osoba. Ovu akciju izveli su domaći Srbi u sadjelovanju s arkanovcima.

Ovo je rekla Almedina Pašić na satu historije u mezarju srebreničke Bijele džamije, gdje je ukopana većina žrtava iz maja 1992. Ona je još dodala da su sve to bile nedužne žrtve, stare i bolesne osobe, koje su u svojim kućama zapaljene, a što je strašnije nego da su ubijeni.

Abdulah Vejzović izgubio je oba roditelja - majku Mušu i oca Mehu koji su zapaljeni u porodičnoj kući. Ipak, Abdulah želi da obnovi kuću i da se s porodicom vrati da bi bio uz grobove roditelja.

U Srebrenici je od polovine 1992. pa do jula 1995. svakodnevno ubijano po nekoliko osoba. Stradanje civila iz tog perioda, u sjeni je genocida iz jula 1995. godine, rekao je glavni srebrenički imam Damir ef. Peštalić. I ove žrtve zaslužuju pomen i mi ćemo sva stratišta u općini Srebrenica obilježiti i obavljati podsjećanja, rekao je ef.Peštalić.

Sedamnaesta godišnjica stradanja Bošnjaka obilježena je danas i u selu Žabokvica kod Skelana, uz prisustvo rodbine žrtava i članica udruženja koja ukupljaju majke Srebrenice iz Tuzle, Sarajeva i Srebrenice.

(FENA)