N'akav Stiglic, prodaje paradajz na Otoci...
Joseph Stieglitz, jedan od najznačajnijih svjetskih intelektualaca, nobelovac i kolumnist The Guardiana, objašnjava o čemu se zapravo, radi u Grčkoj.
Rastući krešendo svađe i zajedljivosti unutar Evrope može se činiti vanjskim posmatračima kao neizbježna posljedica gorke završnice igre između Grčke i njenih povjerilaca. Naime, evropski čelnici konačno počinju otkrivati pravu prirodu tekućeg spora oko grčkog duga, a odgovor nije ugodan: mnogo više se radi o moći i demokratiji nego o novcu i ekonomiji.
Naravno, ekonomika programa koji je "trojka" (Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond) nametnula Grčkoj prije pet godina bila je katastrofalna, što je rezultiralo padom od 25 posto BDP-a te zemlje. Ne mogu se sjetiti nijedne depresije koja je bila tako smišljena i imala tako razorne efekte: grčka stopa nezaposlenosti mladih, na primjer, sada prelazi 60 posto.
Zapanjujuće je kako je "trojka" odbila prihvatiti odgovornost za bilo šta od toga ili priznati kako su loše njihove prognoze i modeli bili. No, ono što je još više iznenađujuće je da evropski lideri iz toga ništa nisu naučili. Oni i dalje traže da Grčka do 2018. dostigne primarni budžetski suficit (osim isplate kamata) od 3,5 posto BDP-a.
Ekonomisti diljem svijeta osudili su taj cilj kao kazneni, jer stremljenje ka tome će neizbježno dovesti do dublje krize. Zaista, čak i ako Grčka restruktuira svoj dug iznad svega što možete zamisliti, zemlja će ostati u depresiji ako grčki birači podrže ove mjere na prijevremenom referendumu koji će se održati ovog vikenda.
Većina novaca nije otišla u Grčku
U pogledu pretvaranja velikog primarnog deficita u suficit, neke zemlje su doživjele nešto poput onoga što su Grci postigli u proteklih pet godina. I, iako je cijena u smislu ljudske patnje izuzetno visoka, novi prijedlozi grčke vlade predstavljaju primicanje prema ispunjavanju zahtjeva svojih povjerilaca, nakon dugog i mukotrpnog puta.
Da budemo potpuno jasni: gotovo ništa od ogromne količine novca posuđenog Grčkoj zapravo nije otišao tamo. On je otišao na ime isplate povjerilaca iz privatnog sektora - uključujući njemačke i francuske banke. Grčka je dobila, ali jako mali dio, ali je zato platila visoku cijenu za očuvanje bankarskih sistema tih zemalja. MMF i drugi "službeni" povjerioci ne trebaju novac koji traže. Prema uobičajenom poslovnom scenariju, novac koji dobiju od Grka samo će ponovo proslijediti opet u Grčku.
No, opet, tu se ne radi o novcu. Stvar je u tome da se, pod izgovorom krajnjih rokova, Grčka prisili na "pokoravanje" i prihvatanje neprihvatljivog - ne samo mjera štednje, već i drugih regresivnih i kaznenih politika.
Ali, zašto Evropa ovo radi? Zašto su čelnici Evropske unije protiv referenduma i odbijaju produžiti rok za otplatu dijela duga samo nekoliko dana duže od 30. juna.
Zar Evropa ne počiva na demokratiji?
U januaru su Grci glasali za vladu koja je obećala da će okončati restriktivne mjere štednje. Ako bi vlada jednostavno ispunjavala svoja predizborna obećanja, to bi automatski značilo odbijanje evropskih prijedloga. Ali, njima je trebalo dati priliku i prostor da odvažu odluke o ovom pitanju, tako krucijalnom za buduću dobrobit njihove zemlje.
Ta briga oko legitimnosti tih odluka u smislu šire podrške nije kompatibilna u potpunosti s politikom eurozone, koja nikad nije ni bila baš demokratski projekt.
Mnoge vlade članice eurozone nisu pitale svoje glasače žele li svoj monetarni suverenitet prebaciti na Evropsku centralnu banku. Kada je švedska vlada to učinila, Šveđani su rekli - NE. Shvatili su da će nezaposlenost rasti ako se monetarna politika bude kreirala pod okriljem ECB. Politika fokusirana jednostrano na inflaciju, ali ne i na finansijsku stabilnost štetila bi privredi jer ekonomski model na kojem se zasniva politika eurozone stavlja radnike u nepovoljan položaj.
I, zaista, ono što vidimo sada, 16 godina nakon što je eurozona uspostavljena, je suprotnost demokratiji: mnogi evropski čelnici žele vidjeti kraj premijera Alexisa Tsiprasa i njegove "ljevičarske" vlade. Uostalom, to je vrlo nezgodno da u Grčkoj imate vladu koja je tako različita od politika koje su učinile mnogo za povećanje nejednakosti u mnogim razvijenim zemljama, te da je tako predana zaustavljanju neobuzdane moći bogatstva.
Teško je savjetovati Grke kako glasati 5. jula. Nijedna od ponuđenih alternativa - odobravanje ili odbacivanje uvjeta trojke - neće biti laka, i obje nose ogromne rizike. Glasati ZA bi značilo depresiju gotovo bez kraja. Možda iscrpljena zemlja - ona koja je rasprodala svu svoju imovinu, a čija se pametna mladost raselila širom svijeta, napokon dobije oprost duga; možda, nakon što bi bila bačena u zagrljaj privrede sa srednjim dohotkom, Grčka konačno bude u mogućnosti da dobije pomoć od Svjetske banke. Sve to moglo bi se dogoditi u sljedećih deset godina, ili možda u desetljeću nakon toga.
S druge strane, glas PROTIV bi barem otvorio mogućnost da Grčka, sa svojom jakom demokratskom tradicijom, zgrabi svoju sudbinu vlastitim rukama. Iako možda ne tako uspješni kao u prošlosti, Grci bi mogli dobiti priliku da oblikuju budućnost s daleko više nade u odnosu na patnju koju im donosi sadašnjost.
Ja znam kako bih glasao.
Izjeba koncepciju kliksovih neliberalnih supkoljubaca...
