#1326 Re: Sarajevsko ljeto - povratak na početne položaje...
Posted: 21/05/2011 15:15
POVRATAK MOĆI MUSTAFE CERIĆA: Tamo gdje se cilja raj, promašuje se zemlja!
Subota | 21.05.2011.
Obuzdavanje moći mlađahnog kantonalnog ministra obrazovanja je stvaranje uvjeta za povratak izgubljene moći. Cerićev govor je govor tiranina, Suljagićevo nagoviješteno povlačenje je povlačenje Republike koja „ne vjeruje u svoje ustanove“. Narodi vole tiranine i zato smo tu gdje jesmo: u zoni sumraka
Piše: Nerzuk Ćurak (e-novine)
Kantonalni ministar obrazovanja u ostavci, ili, preciznije kazano, ostavljeni ministar Suljagić, započeo je evoluciju obrazovnog sistema u sarajevskoj kotlini, primjenjujući blage revolucionarne metode. Močvara svojom ustajalošću zahtijeva revolucionarni čin, pa su Suljagićeva antipolitička hrabrost i kreativna politička naivnost rezultirali žestokim uvjerenjem da je moguće novim i neočekivanim političkim gestama graditi od Sarajeva bolje mjesto za život. Nažalost, nije moguće. Institucionalnom zahtjevu za evolucijom u obrazovanju, suprotstavili su se, snažno i homogeno, upravo Oni koji se inače suprotstavljaju evoluciji, bilo kao naučnoj teoriji, bilo kao obrazovnoj reformi, pa je njihov pogled na svijet prevladao.
Iako im je Darwin stran kao opisna ocjena iz vjeronauke, ne smeta im da u društvenom životu primjenjuju darvinistički obrazac biološkog imperijalizma koji je naročito došao do izražaja u blagajskom govoru reisa Cerića iz 569. godine. Kako je taj govor zalutao u 2011-u godinu, pitanje je na koje racionalan odgovor mogu eventualno dati naučnici koji se bave teorijom struna. No, ne trebaju nam fizičari da golim okom primjetimo kako je govor Mustafe ef. Cerića materijaliziran u instrument snažniji od deficitarnih instrumenata sekularne države, koja se, i to je najtužnije, izvlači na rezervni položaj, pristajući na Cerićeve argumente koji su se preko kleronacionalističkih pojedinaca u Kantonalnom odboru SDA spustili u političku ravan kao politički nalog čiji je konačni cilj da BiH nikada ne postane dio uređenog demokratskog svijeta, već stalno preddemokratsko, plemensko društvo kojem su strane procedure i institucionalizam.
Neodmjereni, prostorno-vremenski zalutali govor gospodina Cerića transponiran je u političku normu kojom se hoće stvoriti uvjeti za nove izbore, s nadom da će se političko klatno vratiti na stranu onih koji vjeri kao ideološkom instrumentu daju prednost u odnosu na vjeru kao izraz ljubavi, dobroćudnosti i plemenitosti. Pod pritiskom tog javno nesaopćenog, ali hinjski prisutnog stava, SDP je djelimično pokleknuo, ali ni to pokleknuće nije bilo dovoljno da smiri uskogrude „antitihićevce“, koje jedino zadovoljava da sve ostane isto, sa tendencijom daljeg desekulariziranja u nekim boljim uvjetima za „njihovu stvar“.
Ostavka Emira Suljagića (ako bude prihvaćena) učvrstit će intergalaktičku koaliciju u Kantonu Sarajevo do novog pokušaja demokratizacije obrazovanja koja će postati gorući problem čim na dnevni red dođe vjeronauka. Kakva ekonomija, kakva radna mjesta, kakav održivi razvoj... Linija političkog sukoba u Kantonu Sarajevo prati liniju sukobljavanja oko mjesta i uloge vjeronauke u obrazovanju. Dokoni i lijeni umovi favoriziraju taj „metafizički mažino“, jer ne vole nepoznato, jer preziru sve što je na drugoj strani. Sioran je napisao: „Vjerska strategija uvijek će biti tananija i sumnjivija od političke strategije. Uporedite Duhovna vježbanja (Djelo Ignasija Lojole, osnivača jezuitskog reda, op.a.) ispod čijeg se ravnodušnog izgleda skriva velika preprednost, sa ogoljenom iskrenošću koju otkrivamo u Makijavelijevom Vladaocu, pa ćete vidjeti koliko rastojanje dijeli u ispovjedaonici primjenjivana lukavstva od lukavstva kancelara ili vladara. Što se u duhovnim vođama jače razgorijeva žudnja za sticanjem moći, oni tim više nastoje, ne bez razloga, da je obuzdaju u drugim ljudima.“
Obuzdavanje moći mlađahnog kantonalnog ministra obrazovanja je stvaranje uvjeta za povratak izgubljene moći. Cerićev govor je govor tiranina, Suljagićevo povlačenje je povlačenje Republike koja „ne vjeruje u svoje ustanove“. Narodi vole tiranine i zato smo tu gdje jesmo: u zoni sumraka.
Naravno, sada bi zagovornici etičke ekvidistance trebali reagirati: politički korektan govor podrazumijeva i kritiku druge strane, gospodine Ćurak! Ok. Jedna strana je izgovorila arsenal uvredljivosti koji ni u najtolerantnijem tumačenju ne može izbjeći atribuciju govora mržnje; druga strana (država) je, zapličući se u svoje zakone, nastojala afirmirati demokratsko načelo nediskriminacije, pa je odlučila, na tragu dobrih praksi razvijenih demokratskih društava, brojčanu ocjenu pretvoriti u opisnu. Ni u najrigidnijoj interpretaciji toj odluci ne može se prikačiti epitet govora mržnje. Za mene je ocjenjivanje ocjenom ističe se umjesto brojčane (5), za predmete kao što je vjeronauka, izraz ljubavi. Broj je tvrd, surov, naredbodavan, sumnjivoetičan, dakle nevjeronaučan; ( unutar bolonjskog procesa, ne jednom, uvjerio sam se da je, psihološki gledano, lakše dati dobro slovo nego dobar broj; lakše je dati A nego 10!) opis ističe se je tako slovičan, tako blizak knjigama, riječima - u početku bješe Riječ - tako blag, tako vjeronaučan.
Naravno, radi se o moći, samo i samo o oholoj moći; bilo bi u duhu najvećeg ekumenizma i međureligijskog razumijevaja da je denumeracija znanja iz vjeronauke i ponizna deskripcija tog znanja pohvaljena od religijskih zajednica kao gesta vrijedna njihove podrške. Da, ali to bi već bio raj na zemlji, zar ne? A tamo gdje se cilja raj, promašuje se zemlja.
Mi smo još uvijek u historiji. A baš u toj historiji, jedan učeni musliman, zvao se Džemaludin Čaušević, bio je reis bosanskih muslimana u teška vremena Prvog rata i poraća, piše 1935: “Najbolje je da ono što je vjersko ide u džamije, crkve i vjeronaučne knjige pojedinih vjeroispovijesti, a nacija i nauka u našim školama, koja je određena za sve građane, treba da je čista od svega onoga što spada u bogomolje i pojedine vjeronaučne knjige.”
Prema ministru Suljagiću Mustafa Cerić odapeo je bratoubilačku strijelu, zbog njegove benigne instrukcije da se broj pretvori u alef. Kakvu bi dobrodošlicu Mustafa Cerić i njegovi umreženi apologeti priredili Džemaludinu Čauševiću da se kojim slučajem sa prethodnim citatom i ahmedijom na glavi ukaže u Bosni, ovih majskih dana što mirišu na prevrat!
(e-novine, ** No links ** PORTAL/eb)
Subota | 21.05.2011.
Obuzdavanje moći mlađahnog kantonalnog ministra obrazovanja je stvaranje uvjeta za povratak izgubljene moći. Cerićev govor je govor tiranina, Suljagićevo nagoviješteno povlačenje je povlačenje Republike koja „ne vjeruje u svoje ustanove“. Narodi vole tiranine i zato smo tu gdje jesmo: u zoni sumraka
Piše: Nerzuk Ćurak (e-novine)
Kantonalni ministar obrazovanja u ostavci, ili, preciznije kazano, ostavljeni ministar Suljagić, započeo je evoluciju obrazovnog sistema u sarajevskoj kotlini, primjenjujući blage revolucionarne metode. Močvara svojom ustajalošću zahtijeva revolucionarni čin, pa su Suljagićeva antipolitička hrabrost i kreativna politička naivnost rezultirali žestokim uvjerenjem da je moguće novim i neočekivanim političkim gestama graditi od Sarajeva bolje mjesto za život. Nažalost, nije moguće. Institucionalnom zahtjevu za evolucijom u obrazovanju, suprotstavili su se, snažno i homogeno, upravo Oni koji se inače suprotstavljaju evoluciji, bilo kao naučnoj teoriji, bilo kao obrazovnoj reformi, pa je njihov pogled na svijet prevladao.
Iako im je Darwin stran kao opisna ocjena iz vjeronauke, ne smeta im da u društvenom životu primjenjuju darvinistički obrazac biološkog imperijalizma koji je naročito došao do izražaja u blagajskom govoru reisa Cerića iz 569. godine. Kako je taj govor zalutao u 2011-u godinu, pitanje je na koje racionalan odgovor mogu eventualno dati naučnici koji se bave teorijom struna. No, ne trebaju nam fizičari da golim okom primjetimo kako je govor Mustafe ef. Cerića materijaliziran u instrument snažniji od deficitarnih instrumenata sekularne države, koja se, i to je najtužnije, izvlači na rezervni položaj, pristajući na Cerićeve argumente koji su se preko kleronacionalističkih pojedinaca u Kantonalnom odboru SDA spustili u političku ravan kao politički nalog čiji je konačni cilj da BiH nikada ne postane dio uređenog demokratskog svijeta, već stalno preddemokratsko, plemensko društvo kojem su strane procedure i institucionalizam.
Neodmjereni, prostorno-vremenski zalutali govor gospodina Cerića transponiran je u političku normu kojom se hoće stvoriti uvjeti za nove izbore, s nadom da će se političko klatno vratiti na stranu onih koji vjeri kao ideološkom instrumentu daju prednost u odnosu na vjeru kao izraz ljubavi, dobroćudnosti i plemenitosti. Pod pritiskom tog javno nesaopćenog, ali hinjski prisutnog stava, SDP je djelimično pokleknuo, ali ni to pokleknuće nije bilo dovoljno da smiri uskogrude „antitihićevce“, koje jedino zadovoljava da sve ostane isto, sa tendencijom daljeg desekulariziranja u nekim boljim uvjetima za „njihovu stvar“.
Ostavka Emira Suljagića (ako bude prihvaćena) učvrstit će intergalaktičku koaliciju u Kantonu Sarajevo do novog pokušaja demokratizacije obrazovanja koja će postati gorući problem čim na dnevni red dođe vjeronauka. Kakva ekonomija, kakva radna mjesta, kakav održivi razvoj... Linija političkog sukoba u Kantonu Sarajevo prati liniju sukobljavanja oko mjesta i uloge vjeronauke u obrazovanju. Dokoni i lijeni umovi favoriziraju taj „metafizički mažino“, jer ne vole nepoznato, jer preziru sve što je na drugoj strani. Sioran je napisao: „Vjerska strategija uvijek će biti tananija i sumnjivija od političke strategije. Uporedite Duhovna vježbanja (Djelo Ignasija Lojole, osnivača jezuitskog reda, op.a.) ispod čijeg se ravnodušnog izgleda skriva velika preprednost, sa ogoljenom iskrenošću koju otkrivamo u Makijavelijevom Vladaocu, pa ćete vidjeti koliko rastojanje dijeli u ispovjedaonici primjenjivana lukavstva od lukavstva kancelara ili vladara. Što se u duhovnim vođama jače razgorijeva žudnja za sticanjem moći, oni tim više nastoje, ne bez razloga, da je obuzdaju u drugim ljudima.“
Obuzdavanje moći mlađahnog kantonalnog ministra obrazovanja je stvaranje uvjeta za povratak izgubljene moći. Cerićev govor je govor tiranina, Suljagićevo povlačenje je povlačenje Republike koja „ne vjeruje u svoje ustanove“. Narodi vole tiranine i zato smo tu gdje jesmo: u zoni sumraka.
Naravno, sada bi zagovornici etičke ekvidistance trebali reagirati: politički korektan govor podrazumijeva i kritiku druge strane, gospodine Ćurak! Ok. Jedna strana je izgovorila arsenal uvredljivosti koji ni u najtolerantnijem tumačenju ne može izbjeći atribuciju govora mržnje; druga strana (država) je, zapličući se u svoje zakone, nastojala afirmirati demokratsko načelo nediskriminacije, pa je odlučila, na tragu dobrih praksi razvijenih demokratskih društava, brojčanu ocjenu pretvoriti u opisnu. Ni u najrigidnijoj interpretaciji toj odluci ne može se prikačiti epitet govora mržnje. Za mene je ocjenjivanje ocjenom ističe se umjesto brojčane (5), za predmete kao što je vjeronauka, izraz ljubavi. Broj je tvrd, surov, naredbodavan, sumnjivoetičan, dakle nevjeronaučan; ( unutar bolonjskog procesa, ne jednom, uvjerio sam se da je, psihološki gledano, lakše dati dobro slovo nego dobar broj; lakše je dati A nego 10!) opis ističe se je tako slovičan, tako blizak knjigama, riječima - u početku bješe Riječ - tako blag, tako vjeronaučan.
Naravno, radi se o moći, samo i samo o oholoj moći; bilo bi u duhu najvećeg ekumenizma i međureligijskog razumijevaja da je denumeracija znanja iz vjeronauke i ponizna deskripcija tog znanja pohvaljena od religijskih zajednica kao gesta vrijedna njihove podrške. Da, ali to bi već bio raj na zemlji, zar ne? A tamo gdje se cilja raj, promašuje se zemlja.
Mi smo još uvijek u historiji. A baš u toj historiji, jedan učeni musliman, zvao se Džemaludin Čaušević, bio je reis bosanskih muslimana u teška vremena Prvog rata i poraća, piše 1935: “Najbolje je da ono što je vjersko ide u džamije, crkve i vjeronaučne knjige pojedinih vjeroispovijesti, a nacija i nauka u našim školama, koja je određena za sve građane, treba da je čista od svega onoga što spada u bogomolje i pojedine vjeronaučne knjige.”
Prema ministru Suljagiću Mustafa Cerić odapeo je bratoubilačku strijelu, zbog njegove benigne instrukcije da se broj pretvori u alef. Kakvu bi dobrodošlicu Mustafa Cerić i njegovi umreženi apologeti priredili Džemaludinu Čauševiću da se kojim slučajem sa prethodnim citatom i ahmedijom na glavi ukaže u Bosni, ovih majskih dana što mirišu na prevrat!
(e-novine, ** No links ** PORTAL/eb)
on je ravnopravniji od ravnopravnih 
smijem se al nije smijesno vec zalosno--zaista zalosno da nam kojekakve bubamare dolaze za prvi dan bajrama i da se uz rijeke alkohola isti slavi 
Hitler je bio u pravu, Slaveni su niža rasa. 
Dok cijeli svijet ide naprijed, mi se valjamo po blatu. 
