„Johnny vrati se, Jajo nas jebe!“
iz Slobodne Dalmacije 2012
Izvođač: PRLJAVO KAZALIŠTE
Album: Možda dogodine (Croatia records)
Ocjena: ****
Tko još ne zna za onaj podrugljivi zagrebački grafit iz ranih devedesetih „Johnny vrati se, Jajo nas jebe!“. Dvadeset godina kasnije Johnny je i dalje „tamo daleko“ i posve izmješten u prostor nekritičke legende o „dobrim starim vremenima“, a Jajo ovdje. No, što bi bilo da su nekoć davno Jajo i Johnny promijenili uloge?
Da je Houra tamo negdje nakon „Heroja ulice“ – temeljito podcijenjenog albuma – spakirao kofere i odselio u Nizozemsku ili Kanadu, a Johnny ostao u balkanskoj dolini suza? Odgovor je vraški izvjestan. Jer, još i prije početka devedesetih opus Azre je bivao sve opsežniji i opsežniji, a kreativni „izlaz“ sve tanji. Nimalo stoga ne sumnjam da bi nakon kakvog Štulićevog četverodjelnog diskografskog paketa s uglazbljenom „Ilijadom“, „Odisejom“, „Mahabharatom“ ili vikinškim sagama, gomila frikova odgojena na ranom punku i pionirskim danima hrvatskog novog vala uglas zazivala Jajin povratak i Johnnyjevu abdikaciju.
Za Štulića ne znam ni kako je ni što radi – a „pouzdani izvori“ i dalje vele „ništa vrijedno pažnje“ – no Jajo se konačno vratio. „Možda dogodine“ – novi album Kazališta, čije objavljivanje pada na 35 obljetnicu prvog diskografskog oglašavanja tadašnjih punkera iz Dubrave – nije remek djelo koje se može staviti uz bok opjevanog albuma prvijenca s povijesnim Ilićevim omotom, niti pak njegovog „skakutavog“ novovalnog nasljednika, no aposlutno je najbolji komad u diskografiji banda od „Lupi petama...“ naovamo.
Zapravo, „Možda dogodine“ mi se čini najbliži „Heroju ulice“, budući da s njim dijeli „rockerski diskurs“, otvorenu i neprikrivenu fascinaciju Springsteenom te mnoga uspjela citiranja i naslanjanja na „klasičan“ rukopis rock and rolla. Reklo bi se, čistokrvni album „adult oriented rocka“ iliti, kako je to davno preimenovao moj pokojni drug Darko Glavan, „rocka za ugodno starenje“.
Uvodni broj, „Knjiga tajni“, stoga je nimalo slučajna posveta Springsteenovom stadionskom izdanju s prpošnom ritam sekcijom, zanimljivim gitarskim patentima i zavodljivom melodijom, a „Ljubav je“ rasni stadionski brzac s U2-ovsko/britpopovskim gitarama i dramaturgijom broja. „Prgav ili ne“ nastavlja niz no ovoga puta s – također lucidnom – stilskom pozajmicom diskoidnog basa a la Stones iz dana „Some klix“, s nakalemljenim novovalnim orguljama (koje za tren vuku na frazu iz vremešnog hita Paula Younga „Come Back And Stay“) i gitarskim raspašojem.
„Ako ti još jednom“ više je no solidna laganica koja u raspletu teme, gurana odličnim Vorihovim basom, pršti od gitara i energije kao prava „power balada“ koja će na koncertima mobilizirati mase. „Djevojka od milijun dolara“ je mid-tempo broj nošen dojmljivom gitarskom frazom, a „Voli me“ podsjetnik da Jajo – makar u aranžmanu – dobro zna i za Red Hot Chili Peppers. Skladba je ipak više od uvodne stilske pozajmice; naprosto veoma dobra tema s vještom gradacijom atmosfere i raskošnom završnicom. „Sjeti me se“ ima nešto od Stonesa združenih s Edgeovim gitarskim poučcima (brojem opet dominira Vorihov bas) dok simpatična „Viva“ – kolaboracija s Davorinom Bogovićem – djeluje kao izgubljena karika u tranziciji Kazališta od „bogovićevskih“ do „bodalecovskih“ dana.
„Liker zaborava“ otvara riff na tragu klasika iz ranih šezdesetih (poput „Baby Come Back“ Equalsa) te Stonesa s kraja iste dekade što je, za reći pravo, stilski prostor koji Kazalištu sjajno paše. Naslovna tema jednako je uspješan i pametno smišljen ulazak u prostor „coldplayovskih“ stilizacija, a „Iza mog prozora“ sjajna southern rock/southern soul balada s primislima na Stonese, „Kiše jesenje“ i kurentni američki southern-retro zvuk; jedna od najboljih u ukupnom opusu Kazališta. Treća u zaključnom trolistu izvrsnih tema je također balada „Baš kad nije vrijeme“ – broj sa sličnim retro štihom.
„Možda dogodine“ pošten je album banda koji je dokazao da može (o)stariti, a da ne skonča kao groteska. Pače, ne samo da se Jajo s dečkima vratio, već je Kazalište snimilo i jedan od pet najboljih albuma u karijeri. Što, ljudi moji, i nije zanemarivo postignuće!