Izgubljene godine
Zima '93. bila je bez svake sumnje najteža ratna. Čak je i Igman skoro pa 40 dana bio neprohodan - kroz snijeg se na samom kraju novembra probio Alija Izetbegović, vraćajući se iz obilaska onog što smo tada zvali slobodnom teritorijom BiH. Sarajevo nije oskudijevalo jedino u mraku, granatama i snajperskim hicima. O svemu drugom smo mogli samo maštati. Pa ipak smo nas devetero, pravilno raspoređenih u jednoj sobi, kovali planove o mrvicama radosti za troje djece među nama. Svi smo tada još bili živi i čvrsto vjerovali da Bosnu čekaju bolji dani: u ruksaku velikom kao i ja sama, posrćući kroz tunel, pronijela sam sredinom decembra onoliko koliko je moglo stati najosnovnijeg ulja, šećera i brašna, a u njegovim džepovima izvagane kesice sa neophodnim sastojcima - čak i poneki orah - za nešto što bi se danas moglo nazvati oskudnim kolačem.
Bila je to ipak rođendanska torta, veeelika čak i u očima moga tada petogodišnjeg sina. Dok sam ja na dnu kuhinje tražila preostale zalihe rođendanskih svjećica, moja praktična zaova je ponudila rješenje: autoritetom tetke počela ga je ubjeđivati kako jedna debela svijeća iz humanitarne pomoći vrijedi pet godina. Problem smo nekako riješili, da ne kažem implementirali smo kompromis sastavljen od humanitarnih i pravih svijeća, podijelili rođendanski kolač a preskromne darove, odnosno ono što je trebalo na njih da liči - ostavili da djeci damo za Novu godinu. Kad prođe rat, hoću tortu s Djeda Mrazom. Pet minuta kasnije: Kad prođe rat, napravit ćeš mi košarkašku tortu. Onda opet: Kad prođe rat, ja neću plakati Djeda Mrazu u krilu...
Samo neka prođe, ponavljali smo jedno po jedno, u sebi se moleći da taj kraj i dočekamo živi. Te je noći umro svekar moje zaove, dvoje od troje naše djece ostalo bez voljenog dede, a mi smo ih sutradan tješili i kuražili: dedo Šefkija je uprkos granatama umro prirodnom smrću, umro je sretan što vas ima, što ste ga voljeli i slušali. Godinu i po kasnije, mog sina smo uvjeravali: tajo se borio da bi ti živio u slobodnoj zemlji, da bi i tebi i svima nama bilo ljepše i bolje, da nas ne granatiraju i ne ubijaju. Oca i danas najviše pamti u vojničkoj košulji. Djeda Mrazu se poslije Daytona radovao uprkos činjenici što je vrlo brzo u njemu prepoznao Acu Seksana, pa i puno kasnije kada se već osjećao odraslim: uživao je naprosto što su oko njega mala djeca, a on u svojim očima veeeliki. Danas, kada se nikakvim obećanjima ne mogu zabašuriti odgovori na preozbiljna pitanja, i svekar i svekrva i ja zanijemimo svaki put kada rezignirano kaže: je li ovo država za koju je moj otac poginuo?
Za ovakvu Bosnu i Hercegovinu posve sigurno niko nije ratovao. Armija BiH ponajmanje. No, iako se danas najprije ratnim vojnim invalidima, a potom i svim onim demobiliziranim borcima baca prašina u oči kako je Dejtonski mir i tamo skuckani ustav rezultat kompromisa koji će "naš narod" pobijediti, istina je zapravo puno tužnija. Nigdje u Daytonu nije zapisano pravo Milorada Dodika da terorizira cijelu zemlju svojim političkim ispadima, kao što ni u jednom amandmanu ne piše da bilo koji Srbin, Hrvat ili Bošnjak može nekažnjeno otimati novce poreskih obveznika. Ako ćemo pravo, ni u Daytonu novembra '95. ni u Parizu decembra iste godine - Djeda Mraza nije bilo ni na mapi.
Kako nam se onda dogodio Dodik, kako nam se dogodila Arzija Mahmutović, kako nam se iz dana u dan događaju razvojne banke, ramizi džaferovići, korupcijske afere, kriminalci u vrhovima vlasti? Islam je savršen, ali muslimani nisu, rekao je hrabro Alija Izetbegović na jednom samitu Organizacije islamskih zemalja i potom pobrojao sve one svjetovne mane muslimanskog svijeta. I njemu se, da tako kažem, omaknuo Djeda Mraz uoči jedne poratne Nove godine, ali je već u januaru presavio tabak i ispisao pismo pravdajući se biranim riječima. No, upravo pod kapom njegova političkog naslijeđa danas sarajevsku djecu terorizira izvjesna Arzija zbog koje mi Miro, nekada zaista zapažen borac sa prve linije Armije BiH, prije neku večer kaže: Gadi mi se ovakvo Sarajevo.
Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći ovaj grad, mi smo dužni odati mu počast, također je govorio Izetbegović, ne krijući ponos što je Armija BiH još u ljeto '93. brojala gotovo 30 procenata nebošnjaka, a njegovi umjereni nasljednici danas sve teže podnose i ono malo preostalih u svojoj blizini. Ne, naravno, nije pitanje Djeda Mraza ključno za Bosnu i Hercegovinu. No, odnos prema njemu jeste ilustracija Sarajeva za koje se nije borila Armija BiH, ali jesu raznorazne kabinetlije, štablije i pomoćnici za moral i ćudoređe u njezinim redovima. Danas su, s časnim izuzecima, u vrhovima vlasti i na pročeljima političkih stranaka upravo oni koji su s gnušanjem gledali na puške u vojničkim rukama, ali se nisu libili saučestvovati u Karadžićevim narodnim skupštinama, i oni koji su nastojali svojom blizinom istom Izetbegoviću osigurati vlastitu sigurnu udaljenost od fronta, ako ne u trećim zemljama, ono bar u sigurnim podrumima.
To je zapravo suština licemjerstva današnje vlasti i njezina odnosa spram Bosanaca i Hercegovaca ma kojem konstitutivnom narodu pripadali. Djeda Mraz je samo kamen u mozaiku, ali s jasnom porukom: pristajanje Sarajeva na njegov izgon nije oplemenilo bošnjačku tradiciju, ali jeste ojačalo Dodikovu poziciju. Između ostalog, i to pomaže da godine nakon Daytona budu obilno izgubljene u sijanju međusobne mržnje i omeđivanju vlastitih tor(nje)ova. Sve dok je tako, gubit ćemo godine, ostajati bez viza, posla, pravde, obračuna s kriminalom i korupcijom, a naša djeca bez budućnosti.
Vildana Selimbegović
Oslobođenje
Peticija za smjenu Arzije Mahmutović
http://www.ipetitions.com/petition/arzija/
