InfraRedRidinghood wrote:I ja sam literarni snob i time se dičim
kako ono bjeshe: snobchina sam, al' samo literarna
Šta trenutno čitate?
Moderator: Chloe
-
lady midnight
- Posts: 2624
- Joined: 24/04/2007 16:06
- Location: iznad oblaka
#1326
kako ono bjeshe: snobchina sam, al' samo literarna
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#1328
ma dok lazemo druge, dobro jeInfraRedRidinghood wrote:I filmska, da se ne lažemo još i višedanas wrote:haj ne lazilady midnight wrote:
kako ono bjeshe: snobchina sam, al' samo literarna
kad pocnemo sebe, onda je to vec nesto drugo -
lady midnight
- Posts: 2624
- Joined: 24/04/2007 16:06
- Location: iznad oblaka
#1329
ja sve priznajem, necu vishe da se lazhem...joj jesam teshki snob, tek sad skontahdanas wrote:ma dok lazemo druge, dobro jeInfraRedRidinghood wrote:I filmska, da se ne lažemo još i višedanas wrote: haj ne lazi
:D:D a i glavna deviza mi je "o ukusu se DA raspravljati"
:D:Dali ako se poslije priznanja oprashta pola, onda bih ja lijepo zamolila da mi se oprost chitav muzichki i pola filmskog snobizma
:D-
Nosferatu
- Posts: 2157
- Joined: 04/08/2006 03:34
- Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free
#1331
Daj ba, dokle vi mislite lagati ljude da citate to sve?
Mislim, nema smisla vise. Treba bolan ukinut ovaj forum kultura. Pa samo vrijedate ljude na njemu, i to iz potiha ovi papci i ne vide, sta im sve govorite ovdje, kad mene dusa zaboli znas koliko je sati.
Ja citam samo Dnevni Avaz, i prevashodno Sabah da znam kad prst liznem, oklen piri.
Ponekad otvorim i Vasu Pelagica, Istorija bosanskohercegovacke bune. 1870 - i neka.
I Narodno zdravlje - Sadik Sadikovic. Napisano u Ljubuskom, 1928-sme godine.
Pa se ne pusem ovuda, sad, lafo ja citam.
Ja znam da citam, ali ne citam ovo nesto sladunjavo bolan. Valja arbeit, valja u kafanu, valja kod Semke zidati vikendom pa da i on meni dodje kad budemo parkete lakirali. Ali briga vas bolan, uhvatila vas ova literarna groznica, droga, sta li je, dzaba sto ja velim - mi smo svi u kalosi u drugom koljenu, valja se nama u kalosu i vratiti, ali mogu se ja vratiti u kalus ali mi nema sume - posi'koste sve, bolan. Radi vasi ovi safunjica.
Mislim, nema smisla vise. Treba bolan ukinut ovaj forum kultura. Pa samo vrijedate ljude na njemu, i to iz potiha ovi papci i ne vide, sta im sve govorite ovdje, kad mene dusa zaboli znas koliko je sati.
Ja citam samo Dnevni Avaz, i prevashodno Sabah da znam kad prst liznem, oklen piri.
Ponekad otvorim i Vasu Pelagica, Istorija bosanskohercegovacke bune. 1870 - i neka.
I Narodno zdravlje - Sadik Sadikovic. Napisano u Ljubuskom, 1928-sme godine.
Pa se ne pusem ovuda, sad, lafo ja citam.
Ja znam da citam, ali ne citam ovo nesto sladunjavo bolan. Valja arbeit, valja u kafanu, valja kod Semke zidati vikendom pa da i on meni dodje kad budemo parkete lakirali. Ali briga vas bolan, uhvatila vas ova literarna groznica, droga, sta li je, dzaba sto ja velim - mi smo svi u kalosi u drugom koljenu, valja se nama u kalosu i vratiti, ali mogu se ja vratiti u kalus ali mi nema sume - posi'koste sve, bolan. Radi vasi ovi safunjica.
-
lady midnight
- Posts: 2624
- Joined: 24/04/2007 16:06
- Location: iznad oblaka
#1333
a ja ga chak i gledala U TELEVIZOR od straha mi pobjegli i padezhi :D:D
od straha mi pobjegli i padezhi :D:D-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#1334
G.Orwell - Kataloniji u Cast
na prvi dojam djeluje mi dobro gotovo kao 1984-ta...
Procitao ovu Orwellovu ispovijed o spanskom gradjanskom ratu...i, usput, izgubio onu romanticnu predstavu o tom ratu, ne zbog malih, obicnih ljudi koji su ucestvovali u njemu, vec zbog razjedinjenosti medju samim republikancima i neslavne uloge Komunisticke partije, koja je slijedeci ruske staljiniste, postala gotovo jednak pandan
Francovim fasistima...
Orwell je napisao ovu knjigu ubrzo nakon odlaska iz Spanije 1937. gdje je ucestvovao kao dobrovoljac u miliciji radnicke partije POUM, zbog cega je, na kraju, ilegalno morao pobjeci iz zemlje.
Prije odlaska na front opisao je zanos na ulicama Barcelone, neku vrstu ispunjenja Morove „Utopije“, jednakost sviju u svakom pogledu:
„Bio sam došao u Španjolsku (krajem 1936.) s nekom nakanom da pišem novinske članke, no gotovo sam se odmah priključio miliciji, jer se u ono vrijeme i u onoj atmosferi to činilo jedinom pojmljivom stvari. Anarhisti su još praktički držali pod kontrolom Kataloniju i revolucija je još bila u punom zamahu...
...Izgled Barcelone bio je nešto zapanjujuće i neodoljivo. Bilo je to prvi put što se uopće nalazim u gradu u kojem radnička klasa drži uzde. Sve zgrade su bile ukrašene crvenim zastavama ili crvenim i crnim zastavama anarhista; svi su zidovi bili išarani srpom i čekićem i inicijalima političkih stranaka...
...svaka trgovina i kavana imale su natpis koji je govorio da su kolektivizirani...Servilni i čak ceremonijalni oblici govora privremeno su nestali. Niko nije govorio Senor ili Don, pa ni Usted; svi su se međusobno nazivali Druže i Ti, te govorili Salud umjesto
Buenos Dias.
...Revolucionarni su plakati bili posvuda...Niz Ramblas, široku središnju arteriju grada kojom su gomile ljudi neprekidno strujale amo-tamo, zvučnici su treštali revolucionarne pjesme čitav dan i duboko u noć. A najneobičnija je stvar bio izgled gomile. Prema vanjskom izgledu, bijaše to grad u kojem su imućne klase praktički prestale postojati. Osim malog broja žena i stranaca, uopće nije bilo dobro odjevenih ljudi. Gotovo su svi nosili grubu radničku odjeću ili plave kombinezone ili neku vrstu milicijske uniforme. Sve je to bilo čudnovato i dirljivo. Mnogo od toga nisam shvaćao, na neki nači nije mi se ni svidjelo, ali smjesta sam to prepoznao kao nešto za što se vrijedi boriti.“
Odlicno je prikazao stanje na terenu, slabo opremljene partijske jedinice i stanje medju obicnim borcima:
„U rovovskom ratovanju pet je vaznih stvari: ogrijevno drvo, hrana, duhan, svijece i neprijatelj. Zimi na fronti Zaragoze bile su vazne upravo tim redom, s neprijateljem daleko posljednjim. Osim noću, gdje se uvijek mogao očekivati iznenadni napad, niko se nije zabrinjavao zbog neprijatelja. Bili su to tek udaljeni crni kukci koje bismo povremeno vidjeli kako poskakju tamo i amo.“
Ili ciljeve glavnih političkih partija na republikanskoj strani:
„Sa stajališta političke teorije, postojale su samo tri važne partije: - PSUC, POUM i
CNT-FAI, neprecizno poznata kao anarhistička.
Spominjem najprije PSUC ( Partido Socialista Unificado de Cataluna), kao najznačajniju; to je bila partija koja je na kraju trijumfirala...osnovana je početkom rata spajanjem raznih marksističkih partija, uključujući i Komunističku partiju Katalonije, no sad je bila potpuno pod kontrolom komunista i učlanjena u Treću internacionalu.“
Program PSUC-a bio je otprilike ovakav:
Trenutačno ništa nije važno osim dobivanja rata, po njima nije bilo pravo vrijeme za nastavak revolucije. Kao nisu smjeli dopustiti da zaplaše srednje klase (partiju su osim radnika činili pripadnici sitne buržoazije – trgovci, činovnici i bogatiji seljaci) i zbog toga su morali eliminisati revolucionarni haos. Zalagali su se za jaku centralnu vladu umjesto lokalnih komiteta i za vojsku pod jedinstvenom komandom.
PSUC se borio za parlamentarnu demokratiju i smatrali su izdajnikom svakog onog koji pokušava civilni rat pretvoriti u socijalnu revoluciju.
Te stavove je podrzavao Sovjetski Savez, odnosno Staljin, ne zna se - bolje reći, nije se tada znalo- iz kojih razloga (Orwell je odgovor pokušao dati u djelu „ Sjećanje na španjolski građanski rat“).
Zbog svega toga je i nastala konfrotacija među partijama, razilaženje, koje će, između ostalog, dovesti do poraza u ratu sa Francovim fašistima.
„ Linija POUM-a razlikovala se od toga u svakoj tački osim, naravno, što se tiče važnosti da se dobije rat.
POUM (Partido Obrero de Unicificacion Marxista) bio je jedna od onih disidentskih komunističkih partija koje su se posljednjih nekoliko godina pojavile u mnogim zemljama kao posljedica opozicije staljinizmu; to jest, promjeni, stvarnoj ili prividnoj, u komunističkoj politici.“
Znači, POUM je bio mala partija, bez podrške izvana, a paradoksalno tome, partija s velikim brojem stranaca-dobrovoljaca, romantičnih idealista i zagovornika neke svjetske pravde, odnosno jednakosti među ljudima,poput Orwella npr.
To je partija malih, običnih ljudi, partija koja je samom svojom pojavom, u ovako uređenom svijetu, bila osuđena na propast
S druge strane, CNT (Confederacion Nacional de Trabajadores) je bila velika grupa sindikata (oko dva miliona članova), koja je kao svoj politički organ imala FAI (Federacion Anarquista Iberica), pravu anarhističku organizaciju.
„...Oni su se fundamentalno razlikovali od komunista, toliko da su, poput POUM-a, težili vlasti radnika, a ne parlamentarnoj demokraciji...i beskompromisnom neprijateljstvu prema buržoaziji i crkvi...Filozofski, komunizam i anarhizam nalaze se na dva različita pola. Praktički – to jest oblikom društva prema kojem se teži – razlika je uglavnom na naglasku, ali je posve nepomirljiva. Naglasak komunista je uvijek na centralizmu i efikasnosti, a naglasak anarhista na slobodi i nejednakosti. Anarhizam je u Špajnolskoj duboko ukorijenjen i vjerovatno će nadživjeti komunizam kad nestane ruskog utjecaja.
U toku prva dva mjeseca rata, situaciju su, više od svih drugih, spasili anarhisti, a anarhistički su milicionari, unatoč svojoj nedisciplini, bili poznati kao najbolji borci među čisto španjolskim snagama...
...da su anarhisti, POUM i PSUC bili na početku dovoljno razumni te se udružili i nametnuli realističniju politiku, povijest toga rata mogla je biti drukčijom...ali, to ije bilo moguće. Između anarhista i socijalista postojala je stara kivnost, POUM je, kao marksistički, bio skeptičan prema anarhizmu, dok prema čistom anarhističkom stajalištu „trockizam“ POUM-a nije bio mnogo bolji od „staljinizma“ komunista.
...Tako je, grubo govoreći, raspored snaga bio ovakav: s jedne strane CNT-FAI, POUM i jedna frakcija socijalista koji su zastupali vlast radnika; s druge strane desni socijalisti, liberali i komunisti koji su zastupali centraliziranu vladu i militariziranu vojsku.
...U međuvremenu, paklenske međupartijske borbe vodile su se u novinama, brošurama, plakatima, knjigama..
...Možda je parola anarhista i POUm-a: „rat i revolucija su neodvojivi“ bila manje sanjarska nego što je zvučala...“
Sve to je, kasnije, kulminiralo uličnim sukobima u Barceloni, u kojima je i Orwell, silom prilika, učestvovao (na strani POUM-a) neposredno nakon dolaska na dopust s fronte...
Prije tih događaja Orwell opisuje utiske s fronta:
„Bitan je element da sam sve to vrijeme bio izoliran – jer na fronti je čovjek bio gotovo potpuno izoliran od vanjskog svijeta...Radničke milicije, utemeljene na sindikatima i svaka sastavljena od ljudi približno jednakih političkih nazora, imale su kao posljedicu kanaliziranje na jedno mjesto najrevolucionarnijih čuvstava u zemlji. Upao sam manje ili više slučajno u jedinu zajednicu ma koje veličine u Zapadnoj Evropi gdje su politička svijest i nevjerovanje u kapitalizam bili normalniji nego njihove suprotnosti. Tu u Aragoniji čovjek je bio među desecima tisuća ljudi...i svi su živjeli na istoj razini i miješali se na ravnopravnoj osnovi. U teoriji je to bila savršena jednakost, a čak ni u praksi nije bila daleko od toga...
...Mnogi normalni motivi civiliziranog života – snobizam, zgrtanje novca, strah od šefa itd. – jednostavno su prestali postojati. Uobičajena klasna podjela društva nestala je u opsegu koji je gotovo nezamisliv u novcem zadojenom zraku Engleske...
...i niko nikome nije bio gospodar (oficiri se ni po čemu nisu razlikovali od vojnika, bili su tu samo da izdaju zapovijedi i rukovode akcijama)...
...Takvo stanje, naravno, ne bi moglo potrajati......Ali, trajalo je dovoljno dugo da bi imalo svoje djelovanje na svakoga tko je to iskusio. Ma koliko da je čovjek proklinjao u ono vrijeme, kasnije bi shvatio da je bio u dodiru s nečim neobičnim i vrijednim. Bio je u zajedinci gdje je nada bila prirodnija od apatije ili cinizma, gdje je riječ drug značila drugarstvo a ne, kao u većini zemalja, obmanu...“
Nakon Barcelone piše:
„ Na frontu smo se vratili tri dana poslije barcelonskih borbi. Poslije borbi – osobito poslije grdnji i prepirki u novinama – bilo je teško razmišljati o tom ratu na posve isti idealistički način kao prije. Pretpostavljam da nitko ko je u Špajnolskoj proveo više od tjedan dana nije u stanovitoj mjeri ostao bez iluzija...
...Činjenica je da svaki rat trpi od neke vrste progresivne degradacije sa svakim mjesecom u kojem traje...“
Potom je na vlast došao PSUC, sve je bilo u rukama komunista i počela je priprema za konačno unistenje, tj.zabranjivanje POUM-a i anarhista...ali, stanje na frontu, među ljudima, bitnije se ne mijenja:
„Jednu sam noć prespavao u bolnici u Monzonu...U krevetu kraj mene nalazio se jedan jurišni stražar, ranjen iznad lijevog oka. Ponašao se prijateljski i dao mi je cigarete. Rekao sam:
-U Barceloni bismo morali pucati jedan na drugog- te se nasmijasmo tome. Bilo je neobično kako se opći duh mijenjao kad biste stigli bilo kamo blizu fronte. Gubila se sva ili gotovo sva pakosna mržnja političkih partija. Za sve vrijeme koje sam proveo na frontu, ne sjećam se da je ikada jedan pristaša PSUC-a pokazao prema meni neprijateljstvo zato što sam u POUM-u. Takve stvari pripadale su Barceloni ili mjestima
još udaljenijima od rata.“
Ubrzo je POUM zabranjen, njegovi članovi su progonjeni i hapšeni, oni istaknutiji i strijeljani, a sve pod lažnom komunističkom propagandom da su izdajnici i fašisti.
Orwell bježi sa ženom i dvojicom prijatelja u Francusku.Na koncu kaže:
„Moje uspomene na Španjolsku su krajnje loše, ali vrlo su rijetke loše uspomene na Španjolce. Oni, nema dvojbe, posjeduju velikodušnost, jednu vrstu plemenitosti koja zapravo ne pripada dvadesetom stoljeću. Upravo to pruža nadu da bi u Španjolskoj čak i fašizam mogao poprimiti razmjerno manje krut i podnošljiv oblik. Rijetki Španjolci
posjeduju zgražanja vrijednu djelotvornost i čvrstoću kakve su potrebne suvremenoj totalitarnoj državi.“
na prvi dojam djeluje mi dobro gotovo kao 1984-ta...
Procitao ovu Orwellovu ispovijed o spanskom gradjanskom ratu...i, usput, izgubio onu romanticnu predstavu o tom ratu, ne zbog malih, obicnih ljudi koji su ucestvovali u njemu, vec zbog razjedinjenosti medju samim republikancima i neslavne uloge Komunisticke partije, koja je slijedeci ruske staljiniste, postala gotovo jednak pandan
Francovim fasistima...
Orwell je napisao ovu knjigu ubrzo nakon odlaska iz Spanije 1937. gdje je ucestvovao kao dobrovoljac u miliciji radnicke partije POUM, zbog cega je, na kraju, ilegalno morao pobjeci iz zemlje.
Prije odlaska na front opisao je zanos na ulicama Barcelone, neku vrstu ispunjenja Morove „Utopije“, jednakost sviju u svakom pogledu:
„Bio sam došao u Španjolsku (krajem 1936.) s nekom nakanom da pišem novinske članke, no gotovo sam se odmah priključio miliciji, jer se u ono vrijeme i u onoj atmosferi to činilo jedinom pojmljivom stvari. Anarhisti su još praktički držali pod kontrolom Kataloniju i revolucija je još bila u punom zamahu...
...Izgled Barcelone bio je nešto zapanjujuće i neodoljivo. Bilo je to prvi put što se uopće nalazim u gradu u kojem radnička klasa drži uzde. Sve zgrade su bile ukrašene crvenim zastavama ili crvenim i crnim zastavama anarhista; svi su zidovi bili išarani srpom i čekićem i inicijalima političkih stranaka...
...svaka trgovina i kavana imale su natpis koji je govorio da su kolektivizirani...Servilni i čak ceremonijalni oblici govora privremeno su nestali. Niko nije govorio Senor ili Don, pa ni Usted; svi su se međusobno nazivali Druže i Ti, te govorili Salud umjesto
Buenos Dias.
...Revolucionarni su plakati bili posvuda...Niz Ramblas, široku središnju arteriju grada kojom su gomile ljudi neprekidno strujale amo-tamo, zvučnici su treštali revolucionarne pjesme čitav dan i duboko u noć. A najneobičnija je stvar bio izgled gomile. Prema vanjskom izgledu, bijaše to grad u kojem su imućne klase praktički prestale postojati. Osim malog broja žena i stranaca, uopće nije bilo dobro odjevenih ljudi. Gotovo su svi nosili grubu radničku odjeću ili plave kombinezone ili neku vrstu milicijske uniforme. Sve je to bilo čudnovato i dirljivo. Mnogo od toga nisam shvaćao, na neki nači nije mi se ni svidjelo, ali smjesta sam to prepoznao kao nešto za što se vrijedi boriti.“
Odlicno je prikazao stanje na terenu, slabo opremljene partijske jedinice i stanje medju obicnim borcima:
„U rovovskom ratovanju pet je vaznih stvari: ogrijevno drvo, hrana, duhan, svijece i neprijatelj. Zimi na fronti Zaragoze bile su vazne upravo tim redom, s neprijateljem daleko posljednjim. Osim noću, gdje se uvijek mogao očekivati iznenadni napad, niko se nije zabrinjavao zbog neprijatelja. Bili su to tek udaljeni crni kukci koje bismo povremeno vidjeli kako poskakju tamo i amo.“
Ili ciljeve glavnih političkih partija na republikanskoj strani:
„Sa stajališta političke teorije, postojale su samo tri važne partije: - PSUC, POUM i
CNT-FAI, neprecizno poznata kao anarhistička.
Spominjem najprije PSUC ( Partido Socialista Unificado de Cataluna), kao najznačajniju; to je bila partija koja je na kraju trijumfirala...osnovana je početkom rata spajanjem raznih marksističkih partija, uključujući i Komunističku partiju Katalonije, no sad je bila potpuno pod kontrolom komunista i učlanjena u Treću internacionalu.“
Program PSUC-a bio je otprilike ovakav:
Trenutačno ništa nije važno osim dobivanja rata, po njima nije bilo pravo vrijeme za nastavak revolucije. Kao nisu smjeli dopustiti da zaplaše srednje klase (partiju su osim radnika činili pripadnici sitne buržoazije – trgovci, činovnici i bogatiji seljaci) i zbog toga su morali eliminisati revolucionarni haos. Zalagali su se za jaku centralnu vladu umjesto lokalnih komiteta i za vojsku pod jedinstvenom komandom.
PSUC se borio za parlamentarnu demokratiju i smatrali su izdajnikom svakog onog koji pokušava civilni rat pretvoriti u socijalnu revoluciju.
Te stavove je podrzavao Sovjetski Savez, odnosno Staljin, ne zna se - bolje reći, nije se tada znalo- iz kojih razloga (Orwell je odgovor pokušao dati u djelu „ Sjećanje na španjolski građanski rat“).
Zbog svega toga je i nastala konfrotacija među partijama, razilaženje, koje će, između ostalog, dovesti do poraza u ratu sa Francovim fašistima.
„ Linija POUM-a razlikovala se od toga u svakoj tački osim, naravno, što se tiče važnosti da se dobije rat.
POUM (Partido Obrero de Unicificacion Marxista) bio je jedna od onih disidentskih komunističkih partija koje su se posljednjih nekoliko godina pojavile u mnogim zemljama kao posljedica opozicije staljinizmu; to jest, promjeni, stvarnoj ili prividnoj, u komunističkoj politici.“
Znači, POUM je bio mala partija, bez podrške izvana, a paradoksalno tome, partija s velikim brojem stranaca-dobrovoljaca, romantičnih idealista i zagovornika neke svjetske pravde, odnosno jednakosti među ljudima,poput Orwella npr.
To je partija malih, običnih ljudi, partija koja je samom svojom pojavom, u ovako uređenom svijetu, bila osuđena na propast
S druge strane, CNT (Confederacion Nacional de Trabajadores) je bila velika grupa sindikata (oko dva miliona članova), koja je kao svoj politički organ imala FAI (Federacion Anarquista Iberica), pravu anarhističku organizaciju.
„...Oni su se fundamentalno razlikovali od komunista, toliko da su, poput POUM-a, težili vlasti radnika, a ne parlamentarnoj demokraciji...i beskompromisnom neprijateljstvu prema buržoaziji i crkvi...Filozofski, komunizam i anarhizam nalaze se na dva različita pola. Praktički – to jest oblikom društva prema kojem se teži – razlika je uglavnom na naglasku, ali je posve nepomirljiva. Naglasak komunista je uvijek na centralizmu i efikasnosti, a naglasak anarhista na slobodi i nejednakosti. Anarhizam je u Špajnolskoj duboko ukorijenjen i vjerovatno će nadživjeti komunizam kad nestane ruskog utjecaja.
U toku prva dva mjeseca rata, situaciju su, više od svih drugih, spasili anarhisti, a anarhistički su milicionari, unatoč svojoj nedisciplini, bili poznati kao najbolji borci među čisto španjolskim snagama...
...da su anarhisti, POUM i PSUC bili na početku dovoljno razumni te se udružili i nametnuli realističniju politiku, povijest toga rata mogla je biti drukčijom...ali, to ije bilo moguće. Između anarhista i socijalista postojala je stara kivnost, POUM je, kao marksistički, bio skeptičan prema anarhizmu, dok prema čistom anarhističkom stajalištu „trockizam“ POUM-a nije bio mnogo bolji od „staljinizma“ komunista.
...Tako je, grubo govoreći, raspored snaga bio ovakav: s jedne strane CNT-FAI, POUM i jedna frakcija socijalista koji su zastupali vlast radnika; s druge strane desni socijalisti, liberali i komunisti koji su zastupali centraliziranu vladu i militariziranu vojsku.
...U međuvremenu, paklenske međupartijske borbe vodile su se u novinama, brošurama, plakatima, knjigama..
...Možda je parola anarhista i POUm-a: „rat i revolucija su neodvojivi“ bila manje sanjarska nego što je zvučala...“
Sve to je, kasnije, kulminiralo uličnim sukobima u Barceloni, u kojima je i Orwell, silom prilika, učestvovao (na strani POUM-a) neposredno nakon dolaska na dopust s fronte...
Prije tih događaja Orwell opisuje utiske s fronta:
„Bitan je element da sam sve to vrijeme bio izoliran – jer na fronti je čovjek bio gotovo potpuno izoliran od vanjskog svijeta...Radničke milicije, utemeljene na sindikatima i svaka sastavljena od ljudi približno jednakih političkih nazora, imale su kao posljedicu kanaliziranje na jedno mjesto najrevolucionarnijih čuvstava u zemlji. Upao sam manje ili više slučajno u jedinu zajednicu ma koje veličine u Zapadnoj Evropi gdje su politička svijest i nevjerovanje u kapitalizam bili normalniji nego njihove suprotnosti. Tu u Aragoniji čovjek je bio među desecima tisuća ljudi...i svi su živjeli na istoj razini i miješali se na ravnopravnoj osnovi. U teoriji je to bila savršena jednakost, a čak ni u praksi nije bila daleko od toga...
...Mnogi normalni motivi civiliziranog života – snobizam, zgrtanje novca, strah od šefa itd. – jednostavno su prestali postojati. Uobičajena klasna podjela društva nestala je u opsegu koji je gotovo nezamisliv u novcem zadojenom zraku Engleske...
...i niko nikome nije bio gospodar (oficiri se ni po čemu nisu razlikovali od vojnika, bili su tu samo da izdaju zapovijedi i rukovode akcijama)...
...Takvo stanje, naravno, ne bi moglo potrajati......Ali, trajalo je dovoljno dugo da bi imalo svoje djelovanje na svakoga tko je to iskusio. Ma koliko da je čovjek proklinjao u ono vrijeme, kasnije bi shvatio da je bio u dodiru s nečim neobičnim i vrijednim. Bio je u zajedinci gdje je nada bila prirodnija od apatije ili cinizma, gdje je riječ drug značila drugarstvo a ne, kao u većini zemalja, obmanu...“
Nakon Barcelone piše:
„ Na frontu smo se vratili tri dana poslije barcelonskih borbi. Poslije borbi – osobito poslije grdnji i prepirki u novinama – bilo je teško razmišljati o tom ratu na posve isti idealistički način kao prije. Pretpostavljam da nitko ko je u Špajnolskoj proveo više od tjedan dana nije u stanovitoj mjeri ostao bez iluzija...
...Činjenica je da svaki rat trpi od neke vrste progresivne degradacije sa svakim mjesecom u kojem traje...“
Potom je na vlast došao PSUC, sve je bilo u rukama komunista i počela je priprema za konačno unistenje, tj.zabranjivanje POUM-a i anarhista...ali, stanje na frontu, među ljudima, bitnije se ne mijenja:
„Jednu sam noć prespavao u bolnici u Monzonu...U krevetu kraj mene nalazio se jedan jurišni stražar, ranjen iznad lijevog oka. Ponašao se prijateljski i dao mi je cigarete. Rekao sam:
-U Barceloni bismo morali pucati jedan na drugog- te se nasmijasmo tome. Bilo je neobično kako se opći duh mijenjao kad biste stigli bilo kamo blizu fronte. Gubila se sva ili gotovo sva pakosna mržnja političkih partija. Za sve vrijeme koje sam proveo na frontu, ne sjećam se da je ikada jedan pristaša PSUC-a pokazao prema meni neprijateljstvo zato što sam u POUM-u. Takve stvari pripadale su Barceloni ili mjestima
još udaljenijima od rata.“
Ubrzo je POUM zabranjen, njegovi članovi su progonjeni i hapšeni, oni istaknutiji i strijeljani, a sve pod lažnom komunističkom propagandom da su izdajnici i fašisti.
Orwell bježi sa ženom i dvojicom prijatelja u Francusku.Na koncu kaže:
„Moje uspomene na Španjolsku su krajnje loše, ali vrlo su rijetke loše uspomene na Španjolce. Oni, nema dvojbe, posjeduju velikodušnost, jednu vrstu plemenitosti koja zapravo ne pripada dvadesetom stoljeću. Upravo to pruža nadu da bi u Španjolskoj čak i fašizam mogao poprimiti razmjerno manje krut i podnošljiv oblik. Rijetki Španjolci
posjeduju zgražanja vrijednu djelotvornost i čvrstoću kakve su potrebne suvremenoj totalitarnoj državi.“
Last edited by rikardoreis on 04/07/2007 17:48, edited 1 time in total.
-
GandalfSivi
- Posts: 22569
- Joined: 09/09/2006 00:38
- Contact:
#1335
Stephen King - Mracna kula (zavrsavam peti dio)
-
Sogan
- Posts: 1421
- Joined: 29/10/2006 02:46
- Location: Centar za socijalnu skrb Kraljevine Svedske
#1340
Kur*c mi nece nista bitidadulle wrote:Tvrdjava,M Selimovic. Procitaj,nece ti nista biti...Sogan wrote:Imal' neko da predlozi neku dobru knjigu po kojoj je snimljen film?
sta mislis kako je moj komsija Eso ostao kratkovid?-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#1341
Zapitaj prah - John FanteSogan wrote:Imal' neko da predlozi neku dobru knjigu po kojoj je snimljen film?
Ask the dust snimljen prosle godine, glumi Collin Farell (valjda se ovako pise ime glumca)
Al knjiga je
Za razliku od filma koji je dosta usminkan.Pozdrav, Arturo Bandini
-
lady midnight
- Posts: 2624
- Joined: 24/04/2007 16:06
- Location: iznad oblaka
#1342
ima: "ime ruzhe"Sogan wrote:Imal' neko da predlozi neku dobru knjigu po kojoj je snimljen film?
-
callmethebreeeze
- Posts: 7343
- Joined: 22/04/2005 22:37
- Location: Svedska
#1344
novu knjigu legendarnog dopisnika iz libana robert fisk-a:
The Great War for Civilisation: The Conquest of the Middle East je engleski naslov i sve vam govori. knjiga ima preko 1000 stranica i na osnovu prvih 50-tak mogu reci da je genijalna
The Great War for Civilisation: The Conquest of the Middle East je engleski naslov i sve vam govori. knjiga ima preko 1000 stranica i na osnovu prvih 50-tak mogu reci da je genijalna
-
Bambi_na_kofeinu
- Posts: 1187
- Joined: 04/11/2005 00:21
#1345
Parfem, Suskind.Sogan wrote:Imal' neko da predlozi neku dobru knjigu po kojoj je snimljen film?
Inače završavam Kišona, Avram tu ništa ne može....preporučujem, moj tip humora.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#1346
G.Orwell - Kataloniji u cast
Procitao ovu Orwellovu ispovijed o spanskom gradjanskom ratu...i, usput, izgubio onu romanticnu predstavu o tom ratu, ne zbog malih, obicnih ljudi koji su ucestvovali u njemu, vec zbog razjedinjenosti medju samim republikancima i neslavne uloge Komunisticke partije, koja je slijedeci ruske staljiniste, postala gotovo jednak pandan
Francovim fasistima...
Orwell je napisao ovu knjigu ubrzo nakon odlaska iz Spanije 1937. gdje je ucestvovao kao dobrovoljac u miliciji radnicke partije POUM, zbog cega je, na kraju, ilegalno morao pobjeci iz zemlje.
Prije odlaska na front opisao je zanos na ulicama Barcelone, neku vrstu ispunjenja Morove „Utopije“, jednakost sviju u svakom pogledu:
„Bio sam došao u Španjolsku (krajem 1936.) s nekom nakanom da pišem novinske članke, no gotovo sam se odmah priključio miliciji, jer se u ono vrijeme i u onoj atmosferi to činilo jedinom pojmljivom stvari. Anarhisti su još praktički držali pod kontrolom Kataloniju i revolucija je još bila u punom zamahu...
...Izgled Barcelone bio je nešto zapanjujuće i neodoljivo. Bilo je to prvi put što se uopće nalazim u gradu u kojem radnička klasa drži uzde. Sve zgrade su bile ukrašene crvenim zastavama ili crvenim i crnim zastavama anarhista; svi su zidovi bili išarani srpom i čekićem i inicijalima političkih stranaka...
...svaka trgovina i kavana imale su natpis koji je govorio da su kolektivizirani...Servilni i čak ceremonijalni oblici govora privremeno su nestali. Niko nije govorio Senor ili Don, pa ni Usted; svi su se međusobno nazivali Druže i Ti, te govorili Salud umjesto
Buenos Dias.
...Revolucionarni su plakati bili posvuda...Niz Ramblas, široku središnju arteriju grada kojom su gomile ljudi neprekidno strujale amo-tamo, zvučnici su treštali revolucionarne pjesme čitav dan i duboko u noć. A najneobičnija je stvar bio izgled gomile. Prema vanjskom izgledu, bijaše to grad u kojem su imućne klase praktički prestale postojati. Osim malog broja žena i stranaca, uopće nije bilo dobro odjevenih ljudi. Gotovo su svi nosili grubu radničku odjeću ili plave kombinezone ili neku vrstu milicijske uniforme. Sve je to bilo čudnovato i dirljivo. Mnogo od toga nisam shvaćao, na neki nači nije mi se ni svidjelo, ali smjesta sam to prepoznao kao nešto za što se vrijedi boriti.“
Odlicno je prikazao stanje na terenu, slabo opremljene partijske jedinice i stanje medju obicnim borcima:
„U rovovskom ratovanju pet je vaznih stvari: ogrijevno drvo, hrana, duhan, svijece i neprijatelj. Zimi na fronti Zaragoze bile su vazne upravo tim redom, s neprijateljem daleko posljednjim. Osim noću, gdje se uvijek mogao očekivati iznenadni napad, niko se nije zabrinjavao zbog neprijatelja. Bili su to tek udaljeni crni kukci koje bismo povremeno vidjeli kako poskakju tamo i amo.“
Ili ciljeve glavnih političkih partija na republikanskoj strani:
„Sa stajališta političke teorije, postojale su samo tri važne partije: - PSUC, POUM i
CNT-FAI, neprecizno poznata kao anarhistička.
Spominjem najprije PSUC ( Partido Socialista Unificado de Cataluna), kao najznačajniju; to je bila partija koja je na kraju trijumfirala...osnovana je početkom rata spajanjem raznih marksističkih partija, uključujući i Komunističku partiju Katalonije, no sad je bila potpuno pod kontrolom komunista i učlanjena u Treću internacionalu.“
Program PSUC-a bio je otprilike ovakav:
Trenutačno ništa nije važno osim dobivanja rata, po njima nije bilo pravo vrijeme za nastavak revolucije. Kao nisu smjeli dopustiti da zaplaše srednje klase (partiju su osim radnika činili pripadnici sitne buržoazije – trgovci, činovnici i bogatiji seljaci) i zbog toga su morali eliminisati revolucionarni haos. Zalagali su se za jaku centralnu vladu umjesto lokalnih komiteta i za vojsku pod jedinstvenom komandom.
PSUC se borio za parlamentarnu demokratiju i smatrali su izdajnikom svakog onog koji pokušava civilni rat pretvoriti u socijalnu revoluciju.
Te stavove je podrzavao Sovjetski Savez, odnosno Staljin, ne zna se - bolje reći, nije se tada znalo- iz kojih razloga (Orwell je odgovor pokušao dati u djelu „ Sjećanje na španjolski građanski rat“).
Zbog svega toga je i nastala konfrotacija među partijama, razilaženje, koje će, između ostalog, dovesti do poraza u ratu sa Francovim fašistima.
„ Linija POUM-a razlikovala se od toga u svakoj tački osim, naravno, što se tiče važnosti da se dobije rat.
POUM (Partido Obrero de Unicificacion Marxista) bio je jedna od onih disidentskih komunističkih partija koje su se posljednjih nekoliko godina pojavile u mnogim zemljama kao posljedica opozicije staljinizmu; to jest, promjeni, stvarnoj ili prividnoj, u komunističkoj politici.“
Znači, POUM je bio mala partija, bez podrške izvana, a paradoksalno tome, partija s velikim brojem stranaca-dobrovoljaca, romantičnih idealista i zagovornika neke svjetske pravde, odnosno jednakosti među ljudima,poput Orwella npr.
To je partija malih, običnih ljudi, partija koja je samom svojom pojavom, u ovako uređenom svijetu, bila osuđena na propast
S druge strane, CNT (Confederacion Nacional de Trabajadores) je bila velika grupa sindikata (oko dva miliona članova), koja je kao svoj politički organ imala FAI (Federacion Anarquista Iberica), pravu anarhističku organizaciju.
„...Oni su se fundamentalno razlikovali od komunista, toliko da su, poput POUM-a, težili vlasti radnika, a ne parlamentarnoj demokraciji...i beskompromisnom neprijateljstvu prema buržoaziji i crkvi...Filozofski, komunizam i anarhizam nalaze se na dva različita pola. Praktički – to jest oblikom društva prema kojem se teži – razlika je uglavnom na naglasku, ali je posve nepomirljiva. Naglasak komunista je uvijek na centralizmu i efikasnosti, a naglasak anarhista na slobodi i nejednakosti. Anarhizam je u Špajnolskoj duboko ukorijenjen i vjerovatno će nadživjeti komunizam kad nestane ruskog utjecaja.
U toku prva dva mjeseca rata, situaciju su, više od svih drugih, spasili anarhisti, a anarhistički su milicionari, unatoč svojoj nedisciplini, bili poznati kao najbolji borci među čisto španjolskim snagama...
...da su anarhisti, POUM i PSUC bili na početku dovoljno razumni te se udružili i nametnuli realističniju politiku, povijest toga rata mogla je biti drukčijom...ali, to ije bilo moguće. Između anarhista i socijalista postojala je stara kivnost, POUM je, kao marksistički, bio skeptičan prema anarhizmu, dok prema čistom anarhističkom stajalištu „trockizam“ POUM-a nije bio mnogo bolji od „staljinizma“ komunista.
...Tako je, grubo govoreći, raspored snaga bio ovakav: s jedne strane CNT-FAI, POUM i jedna frakcija socijalista koji su zastupali vlast radnika; s druge strane desni socijalisti, liberali i komunisti koji su zastupali centraliziranu vladu i militariziranu vojsku.
...U međuvremenu, paklenske međupartijske borbe vodile su se u novinama, brošurama, plakatima, knjigama..
...Možda je parola anarhista i POUm-a: „rat i revolucija su neodvojivi“ bila manje sanjarska nego što je zvučala...“
Sve to je, kasnije, kulminiralo uličnim sukobima u Barceloni, u kojima je i Orwell, silom prilika, učestvovao (na strani POUM-a) neposredno nakon dolaska na dopust s fronte...
Prije tih događaja Orwell opisuje utiske s fronta:
„Bitan je element da sam sve to vrijeme bio izoliran – jer na fronti je čovjek bio gotovo potpuno izoliran od vanjskog svijeta...Radničke milicije, utemeljene na sindikatima i svaka sastavljena od ljudi približno jednakih političkih nazora, imale su kao posljedicu kanaliziranje na jedno mjesto najrevolucionarnijih čuvstava u zemlji. Upao sam manje ili više slučajno u jedinu zajednicu ma koje veličine u Zapadnoj Evropi gdje su politička svijest i nevjerovanje u kapitalizam bili normalniji nego njihove suprotnosti. Tu u Aragoniji čovjek je bio među desecima tisuća ljudi...i svi su živjeli na istoj razini i miješali se na ravnopravnoj osnovi. U teoriji je to bila savršena jednakost, a čak ni u praksi nije bila daleko od toga...
...Mnogi normalni motivi civiliziranog života – snobizam, zgrtanje novca, strah od šefa itd. – jednostavno su prestali postojati. Uobičajena klasna podjela društva nestala je u opsegu koji je gotovo nezamisliv u novcem zadojenom zraku Engleske...
...i niko nikome nije bio gospodar (oficiri se ni po čemu nisu razlikovali od vojnika, bili su tu samo da izdaju zapovijedi i rukovode akcijama)...
...Takvo stanje, naravno, ne bi moglo potrajati......Ali, trajalo je dovoljno dugo da bi imalo svoje djelovanje na svakoga tko je to iskusio. Ma koliko da je čovjek proklinjao u ono vrijeme, kasnije bi shvatio da je bio u dodiru s nečim neobičnim i vrijednim. Bio je u zajedinci gdje je nada bila prirodnija od apatije ili cinizma, gdje je riječ drug značila drugarstvo a ne, kao u većini zemalja, obmanu...“
Nakon Barcelone piše:
„ Na frontu smo se vratili tri dana poslije barcelonskih borbi. Poslije borbi – osobito poslije grdnji i prepirki u novinama – bilo je teško razmišljati o tom ratu na posve isti idealistički način kao prije. Pretpostavljam da nitko ko je u Špajnolskoj proveo više od tjedan dana nije u stanovitoj mjeri ostao bez iluzija...
...Činjenica je da svaki rat trpi od neke vrste progresivne degradacije sa svakim mjesecom u kojem traje...“
Potom je na vlast došao PSUC, sve je bilo u rukama komunista i počela je priprema za konačno unistenje, tj.zabranjivanje POUM-a i anarhista...ali, stanje na frontu, među ljudima, bitnije se ne mijenja:
„Jednu sam noć prespavao u bolnici u Monzonu...U krevetu kraj mene nalazio se jedan jurišni stražar, ranjen iznad lijevog oka. Ponašao se prijateljski i dao mi je cigarete. Rekao sam:
-U Barceloni bismo morali pucati jedan na drugog- te se nasmijasmo tome. Bilo je neobično kako se opći duh mijenjao kad biste stigli bilo kamo blizu fronte. Gubila se sva ili gotovo sva pakosna mržnja političkih partija. Za sve vrijeme koje sam proveo na frontu, ne sjećam se da je ikada jedan pristaša PSUC-a pokazao prema meni neprijateljstvo zato što sam u POUM-u. Takve stvari pripadale su Barceloni ili mjestima
još udaljenijima od rata.“
Ubrzo je POUM zabranjen, njegovi članovi su progonjeni i hapšeni, oni istaknutiji i strijeljani, a sve pod lažnom komunističkom propagandom da su izdajnici i fašisti.
Orwell bježi sa ženom i dvojicom prijatelja u Francusku.Na koncu kaže:
„Moje uspomene na Španjolsku su krajnje loše, ali vrlo su rijetke loše uspomene na Španjolce. Oni, nema dvojbe, posjeduju velikodušnost, jednu vrstu plemenitosti koja zapravo ne pripada dvadesetom stoljeću. Upravo to pruža nadu da bi u Španjolskoj čak i fašizam mogao poprimiti razmjerno manje krut i podnošljiv oblik. Rijetki Španjolci
posjeduju zgražanja vrijednu djelotvornost i čvrstoću kakve su potrebne suvremenoj totalitarnoj državi.“
Procitao ovu Orwellovu ispovijed o spanskom gradjanskom ratu...i, usput, izgubio onu romanticnu predstavu o tom ratu, ne zbog malih, obicnih ljudi koji su ucestvovali u njemu, vec zbog razjedinjenosti medju samim republikancima i neslavne uloge Komunisticke partije, koja je slijedeci ruske staljiniste, postala gotovo jednak pandan
Francovim fasistima...
Orwell je napisao ovu knjigu ubrzo nakon odlaska iz Spanije 1937. gdje je ucestvovao kao dobrovoljac u miliciji radnicke partije POUM, zbog cega je, na kraju, ilegalno morao pobjeci iz zemlje.
Prije odlaska na front opisao je zanos na ulicama Barcelone, neku vrstu ispunjenja Morove „Utopije“, jednakost sviju u svakom pogledu:
„Bio sam došao u Španjolsku (krajem 1936.) s nekom nakanom da pišem novinske članke, no gotovo sam se odmah priključio miliciji, jer se u ono vrijeme i u onoj atmosferi to činilo jedinom pojmljivom stvari. Anarhisti su još praktički držali pod kontrolom Kataloniju i revolucija je još bila u punom zamahu...
...Izgled Barcelone bio je nešto zapanjujuće i neodoljivo. Bilo je to prvi put što se uopće nalazim u gradu u kojem radnička klasa drži uzde. Sve zgrade su bile ukrašene crvenim zastavama ili crvenim i crnim zastavama anarhista; svi su zidovi bili išarani srpom i čekićem i inicijalima političkih stranaka...
...svaka trgovina i kavana imale su natpis koji je govorio da su kolektivizirani...Servilni i čak ceremonijalni oblici govora privremeno su nestali. Niko nije govorio Senor ili Don, pa ni Usted; svi su se međusobno nazivali Druže i Ti, te govorili Salud umjesto
Buenos Dias.
...Revolucionarni su plakati bili posvuda...Niz Ramblas, široku središnju arteriju grada kojom su gomile ljudi neprekidno strujale amo-tamo, zvučnici su treštali revolucionarne pjesme čitav dan i duboko u noć. A najneobičnija je stvar bio izgled gomile. Prema vanjskom izgledu, bijaše to grad u kojem su imućne klase praktički prestale postojati. Osim malog broja žena i stranaca, uopće nije bilo dobro odjevenih ljudi. Gotovo su svi nosili grubu radničku odjeću ili plave kombinezone ili neku vrstu milicijske uniforme. Sve je to bilo čudnovato i dirljivo. Mnogo od toga nisam shvaćao, na neki nači nije mi se ni svidjelo, ali smjesta sam to prepoznao kao nešto za što se vrijedi boriti.“
Odlicno je prikazao stanje na terenu, slabo opremljene partijske jedinice i stanje medju obicnim borcima:
„U rovovskom ratovanju pet je vaznih stvari: ogrijevno drvo, hrana, duhan, svijece i neprijatelj. Zimi na fronti Zaragoze bile su vazne upravo tim redom, s neprijateljem daleko posljednjim. Osim noću, gdje se uvijek mogao očekivati iznenadni napad, niko se nije zabrinjavao zbog neprijatelja. Bili su to tek udaljeni crni kukci koje bismo povremeno vidjeli kako poskakju tamo i amo.“
Ili ciljeve glavnih političkih partija na republikanskoj strani:
„Sa stajališta političke teorije, postojale su samo tri važne partije: - PSUC, POUM i
CNT-FAI, neprecizno poznata kao anarhistička.
Spominjem najprije PSUC ( Partido Socialista Unificado de Cataluna), kao najznačajniju; to je bila partija koja je na kraju trijumfirala...osnovana je početkom rata spajanjem raznih marksističkih partija, uključujući i Komunističku partiju Katalonije, no sad je bila potpuno pod kontrolom komunista i učlanjena u Treću internacionalu.“
Program PSUC-a bio je otprilike ovakav:
Trenutačno ništa nije važno osim dobivanja rata, po njima nije bilo pravo vrijeme za nastavak revolucije. Kao nisu smjeli dopustiti da zaplaše srednje klase (partiju su osim radnika činili pripadnici sitne buržoazije – trgovci, činovnici i bogatiji seljaci) i zbog toga su morali eliminisati revolucionarni haos. Zalagali su se za jaku centralnu vladu umjesto lokalnih komiteta i za vojsku pod jedinstvenom komandom.
PSUC se borio za parlamentarnu demokratiju i smatrali su izdajnikom svakog onog koji pokušava civilni rat pretvoriti u socijalnu revoluciju.
Te stavove je podrzavao Sovjetski Savez, odnosno Staljin, ne zna se - bolje reći, nije se tada znalo- iz kojih razloga (Orwell je odgovor pokušao dati u djelu „ Sjećanje na španjolski građanski rat“).
Zbog svega toga je i nastala konfrotacija među partijama, razilaženje, koje će, između ostalog, dovesti do poraza u ratu sa Francovim fašistima.
„ Linija POUM-a razlikovala se od toga u svakoj tački osim, naravno, što se tiče važnosti da se dobije rat.
POUM (Partido Obrero de Unicificacion Marxista) bio je jedna od onih disidentskih komunističkih partija koje su se posljednjih nekoliko godina pojavile u mnogim zemljama kao posljedica opozicije staljinizmu; to jest, promjeni, stvarnoj ili prividnoj, u komunističkoj politici.“
Znači, POUM je bio mala partija, bez podrške izvana, a paradoksalno tome, partija s velikim brojem stranaca-dobrovoljaca, romantičnih idealista i zagovornika neke svjetske pravde, odnosno jednakosti među ljudima,poput Orwella npr.
To je partija malih, običnih ljudi, partija koja je samom svojom pojavom, u ovako uređenom svijetu, bila osuđena na propast
S druge strane, CNT (Confederacion Nacional de Trabajadores) je bila velika grupa sindikata (oko dva miliona članova), koja je kao svoj politički organ imala FAI (Federacion Anarquista Iberica), pravu anarhističku organizaciju.
„...Oni su se fundamentalno razlikovali od komunista, toliko da su, poput POUM-a, težili vlasti radnika, a ne parlamentarnoj demokraciji...i beskompromisnom neprijateljstvu prema buržoaziji i crkvi...Filozofski, komunizam i anarhizam nalaze se na dva različita pola. Praktički – to jest oblikom društva prema kojem se teži – razlika je uglavnom na naglasku, ali je posve nepomirljiva. Naglasak komunista je uvijek na centralizmu i efikasnosti, a naglasak anarhista na slobodi i nejednakosti. Anarhizam je u Špajnolskoj duboko ukorijenjen i vjerovatno će nadživjeti komunizam kad nestane ruskog utjecaja.
U toku prva dva mjeseca rata, situaciju su, više od svih drugih, spasili anarhisti, a anarhistički su milicionari, unatoč svojoj nedisciplini, bili poznati kao najbolji borci među čisto španjolskim snagama...
...da su anarhisti, POUM i PSUC bili na početku dovoljno razumni te se udružili i nametnuli realističniju politiku, povijest toga rata mogla je biti drukčijom...ali, to ije bilo moguće. Između anarhista i socijalista postojala je stara kivnost, POUM je, kao marksistički, bio skeptičan prema anarhizmu, dok prema čistom anarhističkom stajalištu „trockizam“ POUM-a nije bio mnogo bolji od „staljinizma“ komunista.
...Tako je, grubo govoreći, raspored snaga bio ovakav: s jedne strane CNT-FAI, POUM i jedna frakcija socijalista koji su zastupali vlast radnika; s druge strane desni socijalisti, liberali i komunisti koji su zastupali centraliziranu vladu i militariziranu vojsku.
...U međuvremenu, paklenske međupartijske borbe vodile su se u novinama, brošurama, plakatima, knjigama..
...Možda je parola anarhista i POUm-a: „rat i revolucija su neodvojivi“ bila manje sanjarska nego što je zvučala...“
Sve to je, kasnije, kulminiralo uličnim sukobima u Barceloni, u kojima je i Orwell, silom prilika, učestvovao (na strani POUM-a) neposredno nakon dolaska na dopust s fronte...
Prije tih događaja Orwell opisuje utiske s fronta:
„Bitan je element da sam sve to vrijeme bio izoliran – jer na fronti je čovjek bio gotovo potpuno izoliran od vanjskog svijeta...Radničke milicije, utemeljene na sindikatima i svaka sastavljena od ljudi približno jednakih političkih nazora, imale su kao posljedicu kanaliziranje na jedno mjesto najrevolucionarnijih čuvstava u zemlji. Upao sam manje ili više slučajno u jedinu zajednicu ma koje veličine u Zapadnoj Evropi gdje su politička svijest i nevjerovanje u kapitalizam bili normalniji nego njihove suprotnosti. Tu u Aragoniji čovjek je bio među desecima tisuća ljudi...i svi su živjeli na istoj razini i miješali se na ravnopravnoj osnovi. U teoriji je to bila savršena jednakost, a čak ni u praksi nije bila daleko od toga...
...Mnogi normalni motivi civiliziranog života – snobizam, zgrtanje novca, strah od šefa itd. – jednostavno su prestali postojati. Uobičajena klasna podjela društva nestala je u opsegu koji je gotovo nezamisliv u novcem zadojenom zraku Engleske...
...i niko nikome nije bio gospodar (oficiri se ni po čemu nisu razlikovali od vojnika, bili su tu samo da izdaju zapovijedi i rukovode akcijama)...
...Takvo stanje, naravno, ne bi moglo potrajati......Ali, trajalo je dovoljno dugo da bi imalo svoje djelovanje na svakoga tko je to iskusio. Ma koliko da je čovjek proklinjao u ono vrijeme, kasnije bi shvatio da je bio u dodiru s nečim neobičnim i vrijednim. Bio je u zajedinci gdje je nada bila prirodnija od apatije ili cinizma, gdje je riječ drug značila drugarstvo a ne, kao u većini zemalja, obmanu...“
Nakon Barcelone piše:
„ Na frontu smo se vratili tri dana poslije barcelonskih borbi. Poslije borbi – osobito poslije grdnji i prepirki u novinama – bilo je teško razmišljati o tom ratu na posve isti idealistički način kao prije. Pretpostavljam da nitko ko je u Špajnolskoj proveo više od tjedan dana nije u stanovitoj mjeri ostao bez iluzija...
...Činjenica je da svaki rat trpi od neke vrste progresivne degradacije sa svakim mjesecom u kojem traje...“
Potom je na vlast došao PSUC, sve je bilo u rukama komunista i počela je priprema za konačno unistenje, tj.zabranjivanje POUM-a i anarhista...ali, stanje na frontu, među ljudima, bitnije se ne mijenja:
„Jednu sam noć prespavao u bolnici u Monzonu...U krevetu kraj mene nalazio se jedan jurišni stražar, ranjen iznad lijevog oka. Ponašao se prijateljski i dao mi je cigarete. Rekao sam:
-U Barceloni bismo morali pucati jedan na drugog- te se nasmijasmo tome. Bilo je neobično kako se opći duh mijenjao kad biste stigli bilo kamo blizu fronte. Gubila se sva ili gotovo sva pakosna mržnja političkih partija. Za sve vrijeme koje sam proveo na frontu, ne sjećam se da je ikada jedan pristaša PSUC-a pokazao prema meni neprijateljstvo zato što sam u POUM-u. Takve stvari pripadale su Barceloni ili mjestima
još udaljenijima od rata.“
Ubrzo je POUM zabranjen, njegovi članovi su progonjeni i hapšeni, oni istaknutiji i strijeljani, a sve pod lažnom komunističkom propagandom da su izdajnici i fašisti.
Orwell bježi sa ženom i dvojicom prijatelja u Francusku.Na koncu kaže:
„Moje uspomene na Španjolsku su krajnje loše, ali vrlo su rijetke loše uspomene na Španjolce. Oni, nema dvojbe, posjeduju velikodušnost, jednu vrstu plemenitosti koja zapravo ne pripada dvadesetom stoljeću. Upravo to pruža nadu da bi u Španjolskoj čak i fašizam mogao poprimiti razmjerno manje krut i podnošljiv oblik. Rijetki Španjolci
posjeduju zgražanja vrijednu djelotvornost i čvrstoću kakve su potrebne suvremenoj totalitarnoj državi.“
-
lady midnight
- Posts: 2624
- Joined: 24/04/2007 16:06
- Location: iznad oblaka
#1347
chitam po treci put, ali se isplati: jedna od najboljih knjiga o Osmanskom carstvu iz zadnjih dvadesetak godina, a mozhda i uopshte:
Daniel Goffman, The Ottoman Empire and Early Modern Europe, Cambridge University Press (2002).
Daniel Goffman, The Ottoman Empire and Early Modern Europe, Cambridge University Press (2002).
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#1349
e, golemo, ja bas za septembarski ispit spremam Osmansko Carstvo i citam Jozefa Matuza, Halila Inaldzika i mozda se natjeram na Mantrana...lady midnight wrote:chitam po treci put, ali se isplati: jedna od najboljih knjiga o Osmanskom carstvu iz zadnjih dvadesetak godina, a mozhda i uopshte:
Daniel Goffman, The Ottoman Empire and Early Modern Europe, Cambridge University Press (2002).
-
lady midnight
- Posts: 2624
- Joined: 24/04/2007 16:06
- Location: iznad oblaka
#1350
kakva sluchajnostrikardoreis wrote:e, golemo, ja bas za septembarski ispit spremam Osmansko Carstvo i citam Jozefa Matuza, Halila Inaldzika i mozda se natjeram na Mantrana...lady midnight wrote:chitam po treci put, ali se isplati: jedna od najboljih knjiga o Osmanskom carstvu iz zadnjih dvadesetak godina, a mozhda i uopshte:
Daniel Goffman, The Ottoman Empire and Early Modern Europe, Cambridge University Press (2002).
ma nishta, zaboravi te
:D:D ti su malo zakrzhljali...osim mozhda mantrana ...al' evo ti sve shto treba da znas za ispita :D, pored goffmana:Donald Quataert, The Ottoman Empire, 1700-1922 (Cambridge, 2001)
Colin Imber, The Ottoman Empire, 1300-1650: The Structure of Power (Houndsmills, Basingstoke, 2002)
Soraiya Faroqhi, The Ottoman World and the World around it (London; New York, 2004)
