Drugi korpus Armije BiH

[SkyLimit]

Iskreno čitajući ovo sve jedna stvar me razočarala. Ja sam poštovaoc lika i djela Alije I. ali čini mi se da u nečemu ipak nije bio korektan: bio je naklonjeniji jedinicama Armije RBiH sa snažnim vjerskim obilježjima nego onim koje to nisu isticale. Jer kako drugačije protumačiti ovo:

O formiranju 212/222. Oslobodilačke brigade:

Konkretna pomoć je uslovljena zahtjevom da jedinica nosi naziv "muslimanska", da nosi muslimanska obilježja i da bude u funkciji SDA.

Na taj zahtijev Puškar je odgovorio da nema potrebe jedinicu službeno proglašavati muslimanskom "jer je ona 99% to ustvari". Izet Hadžić mu je obećao da zbog svojih stavova neće napredovati dalje od čina pukovnika - jer su Bošnjacima potrebni generali odani SDA i njenom predsjedniku.

http://www.gracanickiglasnik.ba/wp-cont ... g12-11.pdf

Halil Jahić, ratni komadant 241. Sprečansko - Muslimanske br.:

"Mi smo bili prilikom formacije "oslobodilačka lahka brigada", međutim da bi se u ono vrijeme što brže i što bolje naoružali, da bi nam se otvorila vrata magacina što nam je nedostajalo, mi smo doturili onaj prefiks "muslimanska"."

23 : 40

Kad se na to nadovežu ratne novine "Zmaj od Bosne" a koje su bile nezvanično glasilo SDA a koje su tokom rata izlazile u Tuzli, u kojima se stalno omaložavalo 2. Korpus i prozivalo njegove borce dobije se i potpunija slika. Sad zamislite situaciju rat je, novine su obično u svrhu propagande strane na čijem tlu izlazi, a mi imamo novine koje u sred rata iz broja u broj omaložavaju Armiju RBiH.

Ne mogu se oteti utisku da SDA nikad nije oprostila Tuzli što nije ostvarila političku vlast na njenom tlu u ratu i što su oni zadnji koji mogu pobrati zasluge za Bitku na Brčanskoj malti i hvaliti se da su odbranili grad, a da je posljedice zbog toga te svog vojnog opredjeljenja u kojima se nije pretjerano isticala religija trpio čitav 2. Korpus.

Jedinice sa muslimanskom prefiksom jednostavno su imali puno bolji medijski tretman te uopće bili bliže predsjednikovom srcu, da se ne lažemo.


Da su kakvi mudžahedini odradili onako Vijenac kakvi bi se tu hvalospjevi pisali, kao samo oni to mogu, ovako većina ljudi u BiH i ne zna ništa o tome.


Ali nek se zna kako je u Bihaću 2. Korpus predstavio Rasim Delić

[log78]

U sastav semberskih brigada ulazili su i stanovnici sire sarajevske regije koji su izbjegli,a nisu se zadrzali u dijelu Sarajevske regije pod nasom,kontrolom. Artiljerijsku podrsku snagama VRS na Majevici je pruzao i 1.KK ,jednostavno pomjeris artiljeriju nekoliko kilometara i u dometu ti je efikasnog djelovanja,a u slucaju nekog veceg napredovanja,uvijek su mogli da djeluju djelovi 1. Oklopne brigade

[Maraschino]

Ova akcija na Stolicama odnosno Konjicu bila je od pocetka osudjena na propadanje.

Lose pripremljena akcija, vremenski uslovi, granata u kasarnoj, demoralisani borci...

Akcija je dobro pocela ali je nije pratila logistika i sve drugo sto treba uz probijanje linije(zamjena, ukopavanje novih rovova, kontinuirano snabdjevanje mts-om, izvlacenje ranjenih...). Oni koji su se popeli na Konjic pamtice ga citavog zivota. Svaki dan bili su izlozeni kontranapadima pa i vise puta u toku dana. Prilazak na Konjic pokrivala je neprijateljska praga koja je derala sve zivo pa su bili primorani da koriste strminu da bi iznijeli ranjene. Znalo se desiti da ispadne ranjemik i ode 10-15 metara nizbrdo dok se ne zaustavi uz neku bukvu. Tako se i uznosila hrana i municija na Konjic...da ne tusim, katastrofa koja je kulminirala negdje 6.aprila kada je VRS ovladala kotom Konjic. Sreca nasa pa oni nisu znali kako smo bili demoralisani, mogli su komotno ici i par kilometara prema Tuzli.
Borci su ostavili sve(bukvalno sve) da bi izvukli zivu glavu. Kisa i snijeg na tim kosinama otezavala je kretanje pa je svako gledao kako da izvuce zivu glavu...da nije bilo Ramiza Vilica komandata 252. sbbr koji je imao autoritet u borcima i koji je uspio ubijediti jednu grupu boraca u Hrasnu da se vrate makar na polazne polozaje, sve je moglo pasti jer su i borci govorili ''cekat cemo ih na B.Malti''.
Znaci, nikoga iz komande nije bilo na IKM-u da koordinise akciju. Sve se odvijalo u komandi Korpusa u Tuzli.
Sram da ih bude. Bolje da su sve otvoreno rekli borcima a ne prepustiti ih same na milost i nemilost raznih okolnosti.

[SkyLimit]

U sastav semberskih brigada ulazili su i stanovnici sire sarajevske regije koji su izbjegli,a nisu se zadrzali u dijelu Sarajevske regije pod nasom,kontrolom. Artiljerijsku podrsku snagama VRS na Majevici je pruzao i 1.KK ,jednostavno pomjeris artiljeriju nekoliko kilometara i u dometu ti je efikasnog djelovanja,a u slucaju nekog veceg napredovanja,uvijek su mogli da djeluju djelovi 1. Oklopne brigade

Iz vašeg ugla, jesu li bile teže prethodne borbe u Posavini protiv hrvatskih snaga ili oko Gradačca i Brčkog protiv 2. Korpusa Armije RBiH?

Iz riječi Rasima Delića u materijalu koji sam postavljao na ovoj temi vidi se da je general smatrao brčansko ratište najtežim ratištem u cijeloj BiH, barem iz ugla Armije RBiH, tako da nema potrebe sa nekim se raspravljati da li je to ono zaista bilo. Osnovna specifičnost je bila konfiguracija terena - ravnica koja je omogućavala VRS da se "razmaše" sa tenkovima u punom kapacitetu i koristi ih direktno u napredovanju, a ne samo da "iz mjesta" granatira kao na nekim drugim terenima.

Jesu u jednom dužem periodu kraj 1992. - sredina 1993. uveliko zahvaljujući i započetoj hrvatskoj agresiji pali Drenova, Marković Polje, Ulice, Omerbegovača, Brod...ali iz pročitanog o tim borbama, pa i iz samih priloženih gubitaka da se zaključiti da daleko od toga da je 2. Korpus ta naselja predavao bez borbe, već suprotno, žestoko se borio, ne znam hoćeš li se složiti sa mnom?

U "Živiničke ose" M. Mahmutbegovića ovako se opisuje pad naselja Drenova 24. 12. 1992(žestoke borbe su vođene duži period unazad):

Sutradan, 24. 12. u 01, 30 sat jedinici je data uzbuna, nakon čega je zauzela položaj lijevo od Marković Polja prema Tomićima i odmah iz pokreta izvršila izviđačko - diverzantski napad na neprijateljske položaje, odnosno na prednju liniju njihove odbrane u rejonu Marković Polja i Tomića.

Cilj napada je bio uspostavljanje linije odbrane između jedinice TO Gračanica, koja se nalazila na lijevoj strani, i jedinice TO Kalesija na desnoj strani.

Uslijedili su žestoki napadi četničkih snaga ojačani "Pragom" i tenkom, te pješadijskim jedinicama na pravcu Drenova, nakon čega je neprijatelj uspio ući u Drenovu, odnosno na teritoriju koju su branile jedinice TO Lukavac.

Zbog žestine neprijateljskog napada i stalne artiljerijske pripreme po rejonu sela Drenova i borbenog napredovanja oklopnih jedinica, u prvom redu tenkova na pravcu Drenova, neprijatelj je uspio da probije liniju odbrane na desnom boku.

Kako jedinica ne bi i dalje trpila žestoku vatru i gubitke u živoj sili, bila je primorana da se vrati na rezervne položaje i zauzme nove linije odbrane, Tomići - duž rijeke Komarice - Drenova.

O dešavanjima samo dan poslije:

Agresor je izveo napad iz tri pravca: iz pravca Todorovića, iz pravca Rahića i iz pravca Grabovice, uz upotrebu tenkova i pješadije.

Komadant "Živiničkih osa", poslije sagledavanja stanja na terenu i novonastale borbene situacije, naredio je da se blokira zaposjednuta linija razvoja, pruži žestok otpor neprijatelju i slomi njegov napad. Zadatak je bio da se krene u protivnapad, što je i učinjeno.

Pored pješadije, u borbi je upotrijebljen i tenk, zatim oklopni transporter, PAT, a jedinica je imala i artiljerijsku podršku. Poslije dejstva naših boraca onesposobljen je jedan neprijateljski tenk. Oštećeni tenk su agresorski vojnici pokušali izvući. U cilju sprječavanja izvlačenja tenka i neprijateljskih vojnika vođene su žestoke borbe u kojim je uništen još jedan neprijateljski tenk iz protivoklopnog oruđa. Međutim, tom prilikom jedinica "Živiničke ose" je imala 2 poginula i 8 ranjenih boraca.

A ovako se borbe za Ulice krajem januara 1993. opisuju u "Tuzla u odbrani Bosne i Hercegovine"(spominje da Ulice pale 16. februara kada je pao položaj koji su branili borci iz Gračanice) S. Delića u dijelu o 2./252. sbbr.:

Nakon ove ofanzive neprijatelja u narednoj smjeni na ovom dijelu ratišta ponovo se angažuju snage 2. brigade jačine ojačanog bataljona.

Zadatak ovog bataljona bio je da brani širi rejon Ulica. Za izvršenje ovog zadatka angažovane su treća četa 1. bataljona(3/1 mtb.) znatno ojačana dijelom četvrte čete istog bataljona, zatim druga četa drugog bataljona(2/2 mtb.), te treća četa 3. bataljona(3/3 mtb.), kao i jedna četa - satnija iz sastava 115. br. HVO.

Odbrana je organizovana u veoma teškim meteorološkim uslovima, jer je hladnoća bila skoro nepodnošljiva. Dana 28. januara 1993. godine neprijatelj ponovo izvodi ofanzivu na ove položaje. U bitkama koje su vođene tih dana uništen je jedan neprijateljski tenk, a ž/s su nanijeti znatni gubici. Treba istaći da su u ovim bitkama zarobljena četiri četnička oficira i dva vojnika koji su zalutali sa m/v i ušli u naš rejon odbrane.

O žestini borbi najbolje govore podaci o više poginulih i ranjenih boraca brigade. Teško su ranjena i dvojica komandira četa. No, i pored ovih gubitaka moral boraca brigade bio je na veoma visokom nivou. Svi zadaci su i dalje izvršavani besprijekorno.

Nakon ovih dejstava zona odgovornosti se predaje jedinicama iz Prve tuzlanske brigade. Zbog "pucanja" linija kod susjednih jedinica ovaj bataljon se u okviru svoje z/o našao gotovo u okruženju.

Razmatrajući novonastalu situaciju odlučio sam istu predočiti komadantu 2. korpusa Armije RBiH, Željku Knezu. U konstultaciji sa istim i po njegovom odobrenju ovaj bataljon je planski izvučen i posjeo je novu z/o po dubini u rejonu Vitanovića(vidjeti 1. br. TO). Inžinjerijska brigada sa svojom mehanizacijom pravovremeno je djelimično izvršila utvrđivanje novog rejona odbrane tako da je to jedinstven primjer u ratu da se jedinice bez gubitaka povuku u novi - povoljniji rejon za odbranu.

Isto, samo sada o onoj velikoj operaciji 1. Krajiškog i Istočno - bosanskog korpusa VRS "Sadejstvo 93" u julu 1993. godine:

Juli 1993. bio je posebno težak za sve učesnike u borbama na brčanskom ratištu.

Agresor je nastojao proširiti tzv. "sjeverni koridor" pa je neprekidno uz jaku artiljerijsku vatru atakovao na naše položaje. Rano ujutro, 5. jula 1993. godine u zoni odgovornosti združenog bataljona 5. OG u čijem su sastavu bili treća četa Drugog bataljona, prva četa Trećeg bataljona i četa - satnija iz 115. br. HVO Zrinski, otpočela je jaka neprijateljska ofanziva.

Borcima iz Tuzle se u pomoć šalju izviđačko - diverzantski vodovi 1. i 2. bataljona koji izvanredno obavljaju svoj zadatak. Prvog dana napada, po ustaljenom receptu na ovom ratištu, neprijatelj osim pješadije u napadu koristi četiri tenka i dvije "PRAGE". Glavni pravac napada usmjerava od Omberbegovače ka Fazaneriji. Borci združenog bataljona iz Tuzle uspješno odolijevaju veoma žestokom napadu.

Tom prilikom naše snage uništavaju dva tenka i dvije "PRAGE" i ubijaju jednog četničkog oficira koji je bio na tenku, kao i veći broj neprijateljskih vojnika iz Vučjaka kod Prijedora, koji su angažovani kao ispomoć na ovom dijelu ratišta.

Zbog siline borbi u z/o 108. mtbr. Brčko, po naređenju komande 2. korpusa 17. jula 1993. godine angažuje se 4. manevarski bataljon(4/2. smtbr.) ojačan sa prvom četom iz prvog bataljona ove brigade.

Nakon četiri dana od angažovanja ove jedinice, tačnije 21. jula, agresor je uz žestoku artiljerijsku pripremu otpočeo sa pješadijskim napadima koji su trajali od 04, 00 do 17, 00 sati isti dan. I pored značajnih gubitaka jedinice uspješno odolijevaju napadima.

Sutradan, neprijatelj još žešće napada i zbog pretrpljenih gubitaka kod naših snaga uspijeva probiti liniju odbrane branilaca i potisnuti naše snage za oko 200 m unazad, u rejon Fazenerije.

U uvom rejonu odmah se pristupilo organizaciji odbrane i inžinjerijskom uređenju položaja. U ispomoć bataljonu komanda brigade šalje prvu četu Prvog bataljona iz Tuzle kako bi se konsolidovali redovi i ojačao ovaj bataljon. Ova jedinica zajedno sa ostalim jedinicama pokušava protivnapadom vratiti izgubljene položaje, u čemu je djelomično i uspjela.

O ovoj neprijateljskoj ofanzivi pisao sam i u prethodnom poglavlju o 1. br. TO.

Kakve i koliko žestoke su bile ove borbe govori i podatak da je u ovim borbama poginulo 10(deset) boraca ova tuzlanske brigade, a trojica su zarobljena. U ovim borbama što lakše, što teže ranjeno je 16 boraca od čega i 6(šest) komandira vodova.

I pored znatnih gubitaka borci brigade su pokazali neviđenu upornost i hrabrost ostajući neprekidno u borbi 48 sati, nakon čega iz smjenjuju borci tzv. "Živiničkog odreda".

[SkyLimit]

Još neke epizode sa brčanskog ratišta iz "Tuzla u odbrani Bosne i Hercegovine":

O borbama u odbrani Marković Polja u novembru i decembru 1992., govori o mješovitom bataljonu 5. OG sačinjenom od po jedne čete iz sve tri tuzlanske brigade, čete iz 115. brigade HVO, interventnog voda i sredstava za podršku 1. tuzlanske i vod MB 82 mm iz MB čete 5. OG:

Dana 23. novembra 1992. godine u 14, 50 sati primijećeno je kretanje velike kolone neprijateljskih vojnih vozila. Po istima bataljon djeluje sa MB 82 mm i VBR - om i nanosi im značajne gubitke.

Nakon ovog događaja nije se dugo čekalo na četnički napad. Isti je otpočeo dana 25. 11. 1992. godine u 14, 50 sati kada je neprijateljska pješadija uz artiljerijsku podršku, podršku praga i tenkova u borbenom rasporedu pokušala probiti naše linije.

Napad je od snaga bataljona uz minimalne gubitke(jedan ranjen) efikasno odbijen. Gubici četnika bili su daleko veći. Samo ispred našeg prednjeg kraja ostalo je da leži 8 mrtvih četnika, od čega smo mi uspjeli izvući dva. U toku noći četnici su izvlačili svoje mrtve, te su im i tom prilikom naneseni gubici, što se moglo zaključiti na osnovu jauka i kuknjave i veoma česte upotrebe sanitetskih vozila.

Nekoliko narednih dana na ovom dijelu fronta nije bilo značajnijih dejstava sve do 4. decembra 1992. godine kada četnici, uz prethodnu artiljerijsku pripremu, izvode napad pješadijom na rejonu Marković Polja, koji je od naših snaga odbijen.

Isti dan četnici u 15, 30 sati ponavljaju napad koji je bio daleko jači i izveden sa daleko više snaga i sredstava. I ovaj napad četnika bataljon odbija nanoseći im velike gubitke u živoj sili.

Dana 7. decembra 1992. godine četnicima m/v dovlače pojačanja po kojima bataljon djeluje minobacačkom vatrom. Istog dana, početkom u 10, 15 sati, po već viđenom scenariju četnici vrše artiljerijsku pripremu napada, a potom i napad uz neposrednu podršku dva tenka, jedne PRAGE i jednog oklopnog transportera. Masovno koriste "OSE", "ZOLJE" i RPG - e.

Za odbijanje napada komanda bataljona je angažovala sve raspoložive snage i sredstava. Angažovana je satnija HVO -a, interventni vod, pa čak i 18 boraca sa položaja u rejonu Drenove.

Napad je odbijen uz prilično velike gubitke. Poginula su tri naša borca, dok ih je 9 teže i lakše ranjeno.

U dijelu o 3./253. tuzlanskoj brigadi:

"Kao što sam već pisao(vidjeti 1. i 2. brigadu) "združeni" bataljon 5. OG prvih dana januara 1993. godine pružio je snažan otpor ofanzivi neprijatelja. Kad je riječ o učešću jedinica 3. mtbr., u ovim borbama učestovale su 1. i 3. četa Drugog bataljona("Šićki brod" i "Iličnica") dok je komanda ovog bataljona na čelu sa Muharemom Džambićem vršila ulogu komande "združenog" bataljona. Posebno žestoke borbe vodile su se 8. januara kada je neprijatelj koristeći se tenkovima, "Pragama" i artiljerijom uspio da probije naše linije odbrane na liniji OŠ Donji Vukšić - Jasenovac.

Borbe na ovom ratištu trajale su čitav mjesec, a posebno žestoka dejstva neprijatelj je ispoljio 30. januara kada su "pali" položaji desnog susjeda(bataljon iz Dubrava - Živinice) nakon čega je zbog nepoznavanja situacije došlo do stihijskog i neorganizovanog povlačenja boraca i tom prilikom je neprijatelj zarobio 10(deset) naših boraca.

U februaru 1993. preduzete su sve mjere da se tijela poginulih i zarobljeni borci razmijene. Razmijenjena su tijela trojice poginulih kao i 6 živih.

Da bi se konsolidovalo stanje i zaustavio neprijatelj u borbu je uvedena i jedna satnija iz 115. br. HVO kao i 4. četa 2. bataljona na čelu sa Ramizom Ramadanovićem. Uvođenjem ovih jedinica neprijatelj je zaustavljen i uspostavljena je nova linija odbrane na liniji Bare - Ugare.

[SkyLimit]

Još ponešto iz "Tuzla u odbrani...":

U dijelu o 1. tuzlanskoj i zaustavljanju neprijateljske operacije "Drina 93" na Olovu:

Po naređenju komadanta 5. OG na tzv. "olovskom ratištu" jedinice brigade angažuju se u oktobru i novembru 1993. godine. Na ovom dijelu ratišta u odbrani sela Hajde i Kostići angažuje se ojačan IDV 5. OG, motorizovana četa 1. mtb i vod MB 82 mm.

Ovim jedinicama su komandovali Hajrudin Đug i Hajrudin Memišević, dok je ispred komande brigade sa jedinicom bio Osman Hukić. Na ovom dijelu ratišta pomenute jedinice ostaju do 17. novembra 1993. godine.

U tom periodu odbijaju sve napade neprijatelja i pomažu drugim jedinicama u odbrani objekta Mačak.

U tim borbama IDV 5. OG sa komandirom Ekremom Hasanbašićem u selu Zubeta ubija 8 četnika koji su došli da pljačkaju napušteno selo. U toku borbi na ovom zadatku poginula su dva, a ranjena tri naša borca. Poginuli su Meldin Hajdarević i Erdin Softić.

O 2./252. sbbr.

U z/o 2. korpusa Armije RBiH posebno je bilo teško na slobodnim teritorijama Teočaka i Olova. I u ovim mjestima jedinice iz Tuzle(5. OG) dale su svoj puni doprinos.

Među tim jedinicama posebno se isticao 4. bataljon(manevarski) 2. slavne brigade. Ovaj bataljon 15. novembra 1993. godine angažuje se u širem rejonu Sapne, gdje uspješno brani položaje i odolijeva svim napadima neprijatelja na pravcu: Zečija kosa - Goduš - Kovačevići.

Istovremeno, dok traju borbe na ovom dijelu fronta, 22. novembra 1993 godine iz ovog bataljona upućuje se druga četa u rejon Teočaka sa zadatkom da uspostavi liniju odbrane na pravcu: Bilalići - Greben - Čaklovica. U tom periodu na ovom ratištu otpočela je dotad neviđena ofanziva četnika pod nazivom "Čekić i nakovanj".

Napadi neprijatelja bili su svakodnevni, a uvijek bi im prethodila dugotrajna artiljerijska priprema, kako po našem prednjem kraju tako i po naseljima po dubini slobodne teritorije. Koliko su bile žestoke borbe govori i podatak da smo u odbrani ovog prostora angažovali sve slobodne snage izvlačeći dobrovoljce iz brigada.

Tako je u odbrani Sapne i Teočaka pored boraca 4. manevarskog bataljona učešće uzelo i 79 boraca iz Prvog bataljona ove brigade. U ovom periodu neviđena je bila i pomoć naroda Teočaka borcima iz Tuzle u ishrani i smještaju. To je posebno došlo do izražaja kada je neprijatelj upotrijebio bojne otrove. Tada su mještani na položaje donosili na stotine litara mlijeka i druge hrane.

Kao što sam već naglasio, u isto vrijeme neprijatelj atakuje i pokušava probiti naše linije na olovskom ratištu. Na ovom ratištu angažuju se snage brigade jačine ojačane čete 23. novembra 1993. godine kao ispomoć snagama odbrane u tom rejonu. Jedinice brigade su angažovane u odbrani rejona Mačak - k. 1113. U ovom rejonu jedinica uspješno odbija više uzastopnih napada neprijatelja.

Koliko su bile krvave i žestoke borbe na ovom ratištu govori i podatak da je komanda 2. korpusa ovdje formirala IKM(istureno komandno mjesto). Po uspješno izvršenom zadatku jedinica dobija pohvalu. U toku druge smjene koja je trajala od 7. do 16. decembra 1993. na ovom dijelu ratišta angažuje se kompletan 4. manevarski bataljon.

Angažovanjem ovog bataljona i ostalih jedinica u rejonu Kundakov grob - Bijambare oslobođen je znatan dio teritorije, za šta je bataljon od komadanta 1. olovske brigade dobio pohvalu.

[SkyLimit]

"Nevres - Ćoćko" koji se spominje u ovom tekstu dole

[SkyLimit]

Na brčanskom ratištu za opstanak Bosne i Hercegovine svoje živote dadoše ovi vojnici 2./252. slavne brigade Tuzla:

- Predrag Todorović

Rođen je u Tuzli 19. 06. 1958. godine. Poginuo je 04. 01. 1993. godine u rejonu Donjeg Vukšića.

- Admir Mašić

Rođen je u Tuzli 19. 10. 1970. godine. Poginuo u rejonu Ulica 13. 01. 1993. godine.

- Pejo Pavljašević

Rođen je u naselju Husino 13. 01. 1961. godine. Poginuo je u rejonu Donjeg Vukšića 13. 01. 1993. godine dok je pokušavao pomoći ranjenom suborcu.

- Admir Štilić

Rođen je u Tuzli 01. 12. 1969. godine. Poginuo 13. 01. 1993. u rejonu Ulica.

- Branko Marković

Rođen je u Tuzli 28. 11. 1969. godine. Poginuo je u rejonu Donjeg Vukšića 02. 02. 1993. godine, od snajperskog hica.

- Jasmin Hajdarević

Rođen je u naselju Plane 08. 03. 1972. godine. Na početku organizovanja otpora bio je pripadnik Patriotske lige. Ranjen je u rejonu Gornjeg Vukšića, a nekon šest dana preminuo u bolnici u Tuzli 06. 02. 1993. godine.

U "tuzlanskom nekrologiju" je zapisano: Kada bi ga komšije pitale kako je na liniji, on bi govorio: Uzmi pušku i idi vidjeti kako je.

- Vlado Brčinović

Rođen u naselju Kolovrat 16. 09. 1958. godine. Poginio 05. 07. 1993. u rejonu Vitanovića od neprijateljske granate.

- Zijad Mehmedović

Rođen je u naselju Lipnica 04. 01. 1962. godine. Završio je Rudarsku tehničku školu i školu za rukovaoca teških mašina za kopove. Radio je u rudnicima "Lipnica" i "Bukinje". Poginuo je 06. 07. 1993. godine u rejonu Vitanovića od neprijateljske granate.

- Salih Mahmutović

Rođen je u naselju Dobrnja 14. 08. 1960. godine. Radio je kao kopač u rudniku "Mramor". Poginuo je 09. 07. 1993. godine u rejonu Boderišta, od snajperskog hica.

- Željko Vuković

Rođen je u naselju Sepetari 08. 04. 1973. godine. Poginuo je u rejonu Vitanovića 10. 07. 1993. godine.

U "tuzlanskom nekrologiju piše": Nije se razlikovao od svojih vršnjaka, izuzev po velikoj ljubavi prema automobilima i mašinama. Zbog te svoje ljubavi drugovi su ga cijenili, okupljali se oko njega, a on im je u očevoj radionici nesebično pomagao u popravci bajsova i motora.

- Miralem Saletović

Rođen je u naselju Donja Obodnica 01. 12. 1964. godine. Poginuuo je u rejonu Dizdaruše 21. 07. 1993. godine. Njegovo tijelo naknadno je razmjenjeno.

- Mevludin Saletović

Rođen je u naselju Donja Obodnica 30. 06. 1966. godine. Poginuo je 22. 07. 1993. godine u rejonu Dizdaruše.

- Jasmin Suljetović

Rođen je u Tuzli 26. 05. 1971. godine. Bio je borac 4. - manevarskog bataljona. Poginuo je 22. 07. 1993. godine u rejonu Boderišta. Njegovo tijelo naknadno je razmjenjeno.

U "tuzlanskom nekrologiju" piše: U toj ofanzivi naše linije je napadalo oko 100 tenkova i više hiljada četnika. U opštem haosu, na liniji gdje je bila smještena njegova jedinica, došao je borac iz 108. brčanske. Tražio je dobrovoljce da unište tenk, koji im se približavao. Jasko se prvi javio. Kad su se privukli tenku, iz obližnje šume je istrčao četnik sa mitraljezom M - 84 i iz neposredne blizine ubio obojicu.

- Hamdija Serhatlić

Rođen je 02. 03. 1959. godine u naselju Gornji Pasci. Poginuo je 22. 07. 1993. godine.

- Memo Suljetović

Rođen je u Tuzli 11. 09. 1964. godine. Poticao je iz čuvene partizanske porodice Suljetovića, dobio je ime po Memi Suljetoviću kojeg su Ustaše streljale 1941. godine. Bio je zaposlen kao geološki tehničar - crtač u rudniku "Kreka". Na početku se borio u sastavu rezervnog MUP - a a u Slavinovićima je ranjen 2 cm iznad srca. U 2. brigadi bio je komandir voda u 4. - manevarskom bataljonu. Poginuo je u rejonu Boderišta 23. 07. 1993. godine. Odlikovan je Zlatnim ljiljanom.

- Suljo Salamović

Rođen je u naselju Donja Obodnica 08. 02. 1955. godine. Kao i većina mještana naselja, bio je zaposlenik rudnika "Lipnica". Poginuo je u rejonu Dizdaruše 23. 07. 1993. godine. Pohvaljivan je od komande brigade.

Senaid Mujkić

Rođen je u naselju Osoje 07. 11. 1969. godine. Poginuo je u rejonu Dizdaruše 23. 07. 1993. godine od neprijateljske granate.

- Ferhad Atlić

Rođen je u Tuzli 05. 10. 1972. godine. Poginuo 23. 07. 1993. godine u rejonu Boderišta. Odlikovan je Zlatnim ljiljanom. Bio je komandir voda protivoklopnjaka. Njegovo tijelo je naknadno razmjenjeno.

U "tuzlanskom nekrologiju" je zapisano: Ferhad Malči Atlić je u četvrtak: rođen, stupio u Armiju, poginuo i sahranjen.

- Nermin Hrustić

Rođen je u naselju Avdibašići 01. 06. 1970. godine. Poginuo u rejonu Vitanovića 03. 08. 1993. godine.

- Dobrinko Blagojević

Rođen u Tuzli 28. 10. 1954. godine. Poginuo u rejonu Fazanerije 23. 07. 1994. godine.

[log78]

by SkyLimit » 08/02/2017 22:34

log78 wrote:
U sastav semberskih brigada ulazili su i stanovnici sire sarajevske regije koji su izbjegli,a nisu se zadrzali u dijelu Sarajevske regije pod nasom,kontrolom. Artiljerijsku podrsku snagama VRS na Majevici je pruzao i 1.KK ,jednostavno pomjeris artiljeriju nekoliko kilometara i u dometu ti je efikasnog djelovanja,a u slucaju nekog veceg napredovanja,uvijek su mogli da djeluju djelovi 1. Oklopne brigade


Iz vašeg ugla, jesu li bile teže prethodne borbe u Posavini protiv hrvatskih snaga ili oko Gradačca i Brčkog protiv 2. Korpusa Armije RBiH?

Iz riječi Rasima Delića u materijalu koji sam postavljao na ovoj temi vidi se da je general smatrao brčansko ratište najtežim ratištem u cijeloj BiH, barem iz ugla Armije RBiH, tako da nema potrebe sa nekim se raspravljati da li je to ono zaista bilo. Osnovna specifičnost je bila konfiguracija terena - ravnica koja je omogućavala VRS da se "razmaše" sa tenkovima u punom kapacitetu i koristi ih direktno u napredovanju, a ne samo da "iz mjesta" granatira kao na nekim drugim terenima.

Jesu u jednom dužem periodu kraj 1992. - sredina 1993. uveliko zahvaljujući i započetoj hrvatskoj agresiji pali Drenova, Marković Polje, Ulice, Omerbegovača, Brod...ali iz pročitanog o tim borbama, pa i iz samih priloženih gubitaka da se zaključiti da daleko od toga da je 2. Korpus ta naselja predavao bez borbe, već suprotno, žestoko se borio, ne znam hoćeš li se složiti sa mnom?

Vezano za težinu borbi i to, koje su bile teže da li protiv HV i HVO ili ARBIH to je relativan pojam. Znas kako kazu. Svakom je njegova muka najveća .
Na pocetku rata u Posavini, angazovali smo skoro sve najbolje, najopremljenije jedinice da bi probili koridor.Tu su bile i jedinice iz RSK koje su već imale značajnije borbeno iskustvo. Takodje imao si i značajanije dejstvo avijacije. Hrvati su takože djelimično angažovali avijaciju. Jedan njihov MIG-21 je oboren krajem jula.
Žestoke borbe su bile za Derventu,i dan danas u samoj Derventi možes vidjeti tragove borbi. Gusto je bilo i oko Jakeša. Ne znam koji je razlog zašto se vaše snage iz Gradačca nisu više angažovale u borbama za Modriču. Jer da se tu ušlo u ulične borbe sigurno bi imale i veće gubitke. Iskreno s obzirom na događaje iz Drugog svjetskog rata iznenadio nas je relativno brz pad Odžaka. Znaš kako se pričalo Berlin je pao Odžak nije.
E sad kad smo probili i proširili Koridor, dio udarnih snaga se rasporedio. Dio je angažovan prema Brodu, dio je otišao prema Brčkom, a dio prema Gradčcu, a dio je otišao prema Jajcu u sklopu operacije Vrbas-92.
Samim tim su snage ARBIH dobile vremena da se pripreme za odbranu te se organizuju i formiraju,uspostave linije odbarane. Što se tiče Gradačca ljudi su se faktički borili na pragovima kuća tako da je sasvim razumljiva žestoka borba.
Što se tiče ocjene za Bršansko ratište kao najteže, svako ko je proveo ili ušestvovao u borbama i ratu u Mostaru, Lašvi, okolini Bihaća, Vozući, Sarajevu reće da je nihovo bilo najteže. Znam neke pripadnike VRS koji su rat proveli u Pelagićevu i kažu da je u odnosu na neko drugo ratšte, to bilo more.
E sad kad pogledaš konfiguraciju terena, ravnica, prošarana šumarcima,zatim niz minskih polja. Dovoljno je da vidiš samo površinu koja se i dan danas nalazi pod minama u okolini brčkog pa ćeš shavtiti da je bilo pakleno, jel možes se ti razmahati tenkovima u ravnici, ali isto tako te u ravnici i onaj sa zoljom, osom, i ostalim lakše vidi.
Što se tiče naselja koja smo osvojili, za svako se pripremalo i potrošilo brdo municije i litre znoja i krvi.A to što neko kritikuje neke jedinice koje su posle nekoliko dana borbi ili nekoliko časova artiljerijske pripreme izgubile neku liniju, vjerovatno je negde iz fotelje sve to posmatrao.

[SkyLimit]

Što se tiče Gradačca:

"Ovo bez sumnje najjače mudžahedinsko uporište"





"nećemo na ovim položajima dugo ostati, uskoro ćemo preći brdo. Ko će prvi da stavi zastavu na kulu "zmaja od Bosne"? Pa, onaj ko bude najbrži."





Što se tiče čvrste odbrane Gradačca, svaka čast lokalnim braniocima u vezi kojih i pripremam neki materijal koji ću objaviti na ovoj temi, ali ne treba zanemariti i ulogu praktično svih ostalih jedinica 2. Korpusa(malo koja nije prošla to ratište), recimo cifra poginulih branilaca Gradačca iz ne - gradačačkih jedinica je zasigurno trocifrena!



Npr. borci iz Srebrenika koji osim u prvim mjesecima rata i nije imao svoje matično ratište su imali svoje najveće gubitke na gradačačkom ratištu.

Kad smo kod toga, zna li neko nešto o jedinici "IDČ Kobre Srebrenik" koje će 1995. godine ući u sastav novoformirane 211. Oslobodilačke brigade? Predpostavljam da su ranije bili u sastavu 21. brigade Srebrenik?

[SkyLimit]

Najcrnja ratna propaganda na primjeru Tuzle:

"U Tuzli je ostalo preko 18. 000 Srba koji se nalaze u svojevrsnom koncentracionom logoru"

A čudi me da su ovo priznali

"Iako su postojale objektivne mogućnosti da se srpski narod digne na oružje, jer je veliki dio Srba bio naoružan..."

[log78]

Mene čudi kako vaši planeri nikad nisu planirali nekakve diverzantske akcije za vrijeme utakmica Partizan- Crvena Zvezda. Tad je bukvalno 90 posto naših linija bilo uz televizor ili tranzistor. a neprijatelje neće valjda ratovati u ta dva tri sata

[SkyLimit]

Komande 205./245 brigade, 241. brigade, Crnih Vukova pripremili su malu svečanost za Dan žena za sve žene pripadnike tih jedinica.



Nadaleko poznata R. Merić nije jedina žena koja je dala svoj život za opstanak BiH u kalesijskim jedinicama:

Sanela Nišić(1975. - 1993.)

Rođena je u Šahićima kraj Đurđevika(Živinice) 25. 03. 1973. godine. U odbranu BiH uključila se dobrovoljno, bila je bolničar u 3. bataljonu TO Kalesija. Poginula je 03. 05. 1993. godine od gelera granate na kalesijskom ratištu kao pripadnik 205. brdske brigade.

Zapisane su njene zadnje riječi: "Meni je ovako suđeno, slobodu, za koju evo dat ću svoj život, doživjet će drugi, neka im je srećna i berićetna..."



A sa prostora Živinica bila je i Jasmina Brčaninović iz Šahića, rođena 15. 07. 1973. godine. Bila je bolničar živiničkih Osa. Poginula je 10. 11. 1973. od snajperskog hica na prostoru Vareša.


Spomenut ću još i :

Dženaida Topčić(1969. - 1992.)

Rođena je u Vlasenici 26. 08. 1969. godine. Agresija ju je zatekla na studijama u Tuzli(Pedagoška akademija). Njeni roditelji, protjerani iz Vlasenice ubrzo su joj se pridružili u Tuzli. Postala je sanitetlija u 1. tuzlanskoj brigadi. Poginula je na gradačačkom ratištu - Krečane od gelera neprijateljske granate 02. 07. 1992. godine.

Dženaida je jedna od prvih poginulih žena boraca Armije RBiH.



Dok se dobitnice Zlatnog liljana poput R. Merić ili Edine Čamdžić iz Kladnja često spominju u medijima, za ostale žene poginule borce 2. Korpusa Armije RBiH malo se zna.

[SkyLimit]

Ponovno Nenad Cvjetković i knjiga "Bitka za Vozuću", u cijelom jednom poglavlju koje nosi naziv "Pad Vijenca, srpske tvrđave"(1994. godina) u ključnom dijelu(str. 110. - 113.) kaže:

Alija Izetbegović je početkom maja postavio zadatak generalu Hazimu Šadiću da se konačno mora zauzeti Vijenac, kako bi se učinio ratni pre­okret. To je Šadić 3. maja prenio komandantima 111, 117, 119, 212. brigade na sastanku u upravnoj zgradi „Borca“ u Banovićima. Za nosioca akcije kojom je rukovodio zamjenik komandanta Drugog korpusa pukovnik Ramiz Šuvalić (inače oženjen Srpkinjom), određena je 212. brigada. Pripreme su tekle sedam dana, a formirana je i posebna Taktička grupa. Plan os­vajanja Vijenca pravio je Osman Puškar, komandant „OG 2“ punih osam mje­seci. Sam ili u dogovoru sa nekim na srpskoj strani, još je nepoznanica. Neposredno iza Đurđevdana, 11. maja, dobro naoružane i detaljno pri­premane, ovaj put odlučne u namjeri, muslimanske vojne formacije uspje­le su, uz angažovanje tenkova i jake muzike sa razglasa, zauzeti „srpsku tvrđavu“, zapaliti okolna srpska sela, Gornje Jaruške, Ristiće, Stike, Mihajloviće i Gavriće, a njihovo stanovništvo otjerati u izbjeglištvo. Iznenađenje je bilo potpuno i obostrano, jer je malo ko vjerovao da se tako nešto može dogoditi.

Napad je izveden iz dva pravca. Prvi, direktno od Odmarališta preko Jezera ka Upravnoj zugradi na Vijencu i najviši vrh Kapu, a drugi od Gradine prema Jaruškama, i dalje ka rijeci Turiji u cilju odsijecanja objekta od ozrenskog zaleđa i eliminisanja moguće pomoći. Pripadnici „udarne pesnice“ 212. oslobo­dilačke zvani „bobovci“ na čelu sa domaćim borcima iz Jaruški, pojačani sa 117. brdskom iz Lukavca (komandant rezervni major Ismet Arapčić) napredovali su od Mihajlovića, pravcem lijevo od barutnog magacina Fabri­ke sode Lukavac i desno od Sipine. Pripad­nici 119. muslimanske brigade iz Banovića, banovićki „Tigrovi“ i „Živiničke ose“ ne­što kasnije su probili liniju srpske odbrane na relaciji selo Ristići- kota 452, i oko podne spojili se sa 212. u rejonu škole u G. Jaruškama. Vijenac je bio odsječen od Ozrena. Branioci Mihajlovića su poslednji ućutkani direktnim tenkovskim projektilima. Podijeljeni u grupe, sr­pski borci pokušavaju izvlačenje, što nekima i uspijeva.

Borbama u du­bini, likvidirano je 52, a 48 boraca Krnjinske brigade VRS zarobljeno i odvedeno u Tuzlu.

Najviše poginulih, 17, bilo je iz sela Cerovica kod Doboja: Nedeljko (Boška) Božić (1953), Veseljko (Žarka) Bosić (1960), Radojica (Milana) Jotić (1971), Stojan (Mitra) Kovačević (1954), Todor (Boška ) Kovačević (1946), Jovan (Mitra) Keser (1941), Bojan (Drage) Milivojević (1974), Mitar (Riste) Milivojević (1972), Vid (Ilije) Milivojević (1950), Duško (Pavla) Planinčić (1959), Boško (Petka) Petković (1943), Savo (Boška) Petković (1960), Momčilo (Branka) Radetić (1946), Ranko (Jelisije) Čikojević (1951), Dragutin (Jove) Čikojević (1951) i Novak (Sime) Čolić (1972).

Osam poginulih rođeno je u selu Ljeb: Vojko (Marinka) Marić (1953), Ratko (Velimira) Marić (1966), Bogdan (Stojana) Marić (1962) Željko (Ljubomira) Marić (1963), Nedeljko (Milenka) Marić (1957), Mirko (Nikole) Gavrić (1968), Veseljko (Mirka) Smiljanić (1957) i Dragan (Tome) Šućur (1971). Djeda Mitar nije dočekao svadbu unuka Slavka (Mirka) Jotića (1971). Dosta poginulih bilo je rodom iz Stanara: Vojko (Stojke) Zelenović (1956), Milivoje (Stojana) Jović (1966), Momir (Stanoja) Mitrović (1961), Milorad (Save) Malić (1966), Bogdan (Rade) Popović (1955) i Teodor (Mirka) Savić (1944).

Pored boraca iz Cerovice, Ljeba i Stanara, na Vijencu su život izgubili: Boro (Milutina) Danilović (1954), Niko (Dragoljuba) Danilović (1954
i Vinko (Stanka) Rauković (1965) sva trojica iz Jelanjske, Slobodan (Sime) Drljić (1969), Simo (Todora) Drljić (1950) i Boško (Ilije) Drljić (1945) sva trojica iz Brestova, Živorad (Davida) Ilić (1964) iz Radnje, Zoran (Vasilja) Kovačević (1970) iz M. Bukovi­ce, Stanoje (Rade) Lakić (1958) iz Opsine, Stanko (Miloja) Mišić (1949) iz Pločnika kod Doboja, Vlado (Ljube) Ostojić (1966) iz Opsine, Dragan (Marinka) Pijetlović (1973) iz Ljeskovih Voda, Miodrag (Stojana) Ristić (1962) iz Radnje, Mirko (Veselina) Smiljanić (1957), Radivoje (Sime) Subotić (1965) iz sela Osredak, Vojin (Ostoje) Subotić (1958) iz sela Os­redak, Jovo (Stojke) Šarić (1947) iz Ostružnje, Predrag (Davida) Tomić (1967) iz Doboja, te Vlajko (Milana) Rakić (1958), Miodrag (Nede) Lazić (1972) i Vojislav (Gligora) Lazić (1952), sva trojica iz Raškovca.

Zarobljeni su: Slavoljub Božić, Dragan Božić, Dragan Bosić, Zlato­mir Bajić, Željko Danilović, Njegoslav Drljić, Zoran Lazić, Duško La­zić, Milanko Lazić, Jovo Đekanović, Đorđo Todorić, Jovo Jerinić, Sre­to Jerinić, Bogoljub Janković, Dragutin Gostimirović, Aleksandar Gajić, Rade Đekanović, Radovan Đekanović, Milenko Mikerević, Boro Mikere­vić, Milovan Čolić, Goran Čikojević, Mladen Miljević, Goran Rauković, Milovan Rauković, Rajko Radić, Miodrag Ristić, Goran Ranković, Obrad Kršić, Miroslav Kozarević, Vojin Legenović, Duško Legenović, Petar Popović, Milorad Pejčić, Zoran Pobrić, Savo Marić, Veseljko Mišurić, Radovan Todorić, Nenad Dostanić, Slobodan Ilić, Tatomir Lazarević, Branko Samac, Drago Stančić, Vitomir Simaković, Radosav Svetozarević, Radovan Šarčević i Milan Šljivić.

Boro Mikerević iz Bukovačkih Čivčija i teško ranjeni Ljubo Neda­ković iz Gostovića (zarobljen na Glavici kod Vozuće) su uspjeli pobjeći iz zarobljeništva 27. marta 1995. iskoristivši nebudnost muslimanske straže na Majevici, gdje su kopali tranšeje, a Vitomir (Ilije) Simaković (1967) iz Tisovca i nikola (Drage) Dostanić, rođen 1956. u Doboju, su ubijeni prilikom utvrđivanja muslimanskih rovova na posavskom ratiš­tu. Preostali zatvoreni borci Krnjinske brigade VRS, razmijenjeni su i stigli na slobodu nakon 19 mjeseci tamnovanja (24. decembra 1995. godi­ne), teškog fizičkog rada, i različitih obika iživljavanja i torture. Razmjena je izvršena na mostu u Sočkovcu.

Na Vijencu su muslimanske snage zarobile impozantan ratni plijen: tenk T-34, šest minobacača, četiri topa „Zisa“, četiri bestrzajna topa, dva topa tipa „bofors“, jedan broving, protivoklopna sredstva. . .

Među napadačima su, između ostalih, poginuli: Mujko Kulović iz Đurđevika, Mešan Abadžić iz Bašigovaca, Hazim Dahalić iz Snagova kod
Zvornika, Dževad Semić, Nedžad Mešković (načelnik artiljerije u 212. bri­gadi), Dževad Djedović, Almir Đulić, Mustafa Mujkić komandir u 117. iz
Lukavca... Pet boraca 212. brigade je nagrađeno „Zlatnim ljiljanom“.

Koliko je Vijenac bio značajan vojni objekat govori još jedan podatak. U dvogodišnjem opsjedanju ove tvrđave izginulo je, između ostalog, 18 bo­raca iz najbližeg muslimanskog sela Gornjih Jarušaka. Od toga njih sedam je dobilo najveće vojno priznanje „Zlatni ljiljan“: Mehmedalija Hodžić,
Meho Hidanović, Rahman Mahovkić i Senaid Alibašić, a posthumno Sead Hodžić, Hasan Sinanović Habe i Mersudin Hidanović-Keša.

Srpska odbrana je stabilizovana na lijevim obalama rijeka Seone i Turije.

Ubrzo je novoosvojene položaje na Vijencu posjetio general Rasim De­lić, pohvalio akciju i rekao: “Značaj ove pobjede je višestruk, jer ona predstavlja prekretnicu u ratu za oslobađanje BiH u smislu preuzimanja inicijative od strane naše Armije. Dugo vremena smo našu taktiku bazirali na odbrani. Sada kada se na tom planu uspostavlja ravnoteža, počeli smo sa stvaranjem jedinica ofanzivnog karaktera, i ovom prilikom bih istakao učešće 212. oslobodilačke, jer su njeni dosadašnji rezultati najbolja potvrda ispravnosti tog opredjeljenja“...

Čini se da vojni stratezi na srpskoj strani nisu dobro proučili ove riječi, niti su ovu izgubljenu bitku tada smatrali „prelomnom“. Padom strateškog objekta Vijenac pod muslimansku kontrolu, slomlje­no je desno krilo vozućke odbrane i unesen nespokoj među branioce Čet­vrte ozrenske brigade, sa crnim slutnjama da bi mogli pasti u totalno okruženje. Kako letjeti na krilima pobjede, kada su oba krila slomljena? Bojazan se pojačava u junu, nakon pada Lazendićke rudine (Svinjašni­ca), još jednog značajnog odbrambenog objekta na čeonom dijelu odbrane.

Polovinom maja, posjetom vozućkom ratištu, dodatno su ohrabrili i motivisali branioce predsjednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić i komandant Glavnog štaba VRS general Ratko Mladić. U razgovoru sa koman­dantima stacioniranih brigada i domaćinom Srpske opštine Zavidovići inž. Stojkom Blagojevićem, potvrdili su značaj odbrane Vozuće i uvjerili se na licu mjesta u težak položaj civilnog stanovništva. To su potvrdili Karadžićevom izjavom za medije da se „ovdje brani Moskva“!

Znači Krnjinska brigada VRS je u jednom danu i u jednoj akciji Drugog korpusa imala 52 poginula(na stranu 48 zarobljenih)? Da nije podatak iznešen od srpskog izvora i to sa navedenim imenima poginulih, ne bih povjerovao. Upravo je taj Vijenac bio preduslov da bi se oslobodila Vozuća.

[SkyLimit]

Ovaj post će biti spomen na sve poginule pripadnike 251. lahke brigade Tuzla poznatije pod nadimkom "Tabut brigada", mada se meni taj nadimak ne sviđa ali naglašavam ga da bi se znalo na koju se brigadu misli.

Brigada je formirana 20. 05. 1994. godine a rasformirana je 25. 05. 1995. godine jer: "...negativan imidž "TABUT BRIGADE" i veliki gubici koje je brigada pretrpjela uvjetovali su da se rješenje nađe u "gašenju" ove jedinice."("Tuzla u odbrani Bosne i Hercegovine").

Razlozi za formiranje brigade objašnjeni su u istoj knjizi: "Polazili smo od primarnog cilja da na jednom mjestu okupimo najbolje vojnike i starješine i oformimo mobilnu jedinicu..."

Kao jedan od problema prilikom formiranja ovakve formacije navedano je da: "Tokom dvogodišnjeg krvavog rata, jedan dobar dio najboljih i najhrabrijih boraca je izbačen iz borbenog stroja zbog pogiblja i teškog ranjavanja, a do "novih" boraca tog kvaliteta vrlo teško se dolazilo. Zato su tuzlanske brigade "teška srca" izdvajale najbolje svoje dijelove u ljudstvu i materijalno - tehničkim sredstvima za popunu ove brigade."

Kao i većina ostalih "manevarskih" brigada 2. Korpusa, iako se nominalno računala kao brigada njeno brojno stanje je bilo znatno manje nego što bi se od borbene formacije tog naziva očekivalo, tako da je kroz cijelo vrijeme postojanja kroz 251. Lahku prošlo manje od 1000, odnosno tačno 938 boraca.

Njena svojevrsna nasljednica bila je 250. Slavna Oslobodilačka brigada, mora se priznati uspješnija zbog uviđenih i ispravljenih slabosti tokom formiranja i postojanja 251. brigade. 250. Oslobodilačka brigada nastavila je tradiciju 251. Lahke te 1. tuzlanske/250. brdske brigade koja je također rasformirana u maju 1995. godine, te je najviše i popunjena iz redova ove dvije brigade.

Za opstanak Bosne i Hercegovine svoje živote dadoše 33 vojnika 251. Lahke brigade:

Mijo Matanović(1959.)

Radio je u rudniku "Bukinje". Prije prelaska u 251. borio se u 1. tuzlanskoj/250. brdskoj brigadi.

Poginuo je na vozućkom ratištu u rejonu objekta Klupe 23. 06. 1994. godine od gelera neprijateljske granate.

U "tuzlanskom nekrologiju" zapisane su njegove riječi: Bože, kad će ovo jednom prestati.

- Ivica Dugonjić(1963.)

Odrastao je u naselju Dokanj. Na početku agresije borio se u četi "Dokanj" TO, a zatim u 1. tuzlanskoj/250. brdskoj brigadi gdje je bio i komandir čete. U oktobru 1992. godine teško je ranjen.

Više puta je pohvaljivan od komande 5. OG i 2. Korpusa.

Kao istaknuti borac izabran je da ide u Ratnu oficirsku školu u Zenici gdje odlazi u septembru 1993. i vraća se sa diplomom i odličnim uspjehom sa prosjekom ocjena 8, 87.

02. 06. 1994. godine postao je otac po prvi put dobivši kćerku. Nažalost, malo je vremena proveo sa njom. Poginuo je na vozućkom ratištu u rejonu objekta Klupe 23. 06. 1994. godine od rasprskavajućeg dum - dum metka kao pripadnik 251. brigade u kojoj je također bio komandir čete.

- Mehmed Hodžić(1955.)

Kao dječak sanjao je o plovidbi morima na brodu. Svoje snove je ostvario kada je otišao u luku Bar gdje je postao kormilar i na brodu obišao skoro čitav Svijet.

Napustio je posao i vratio se u BiH da se bori za svoju domovinu. Bio je pripadnik 2./252. slavne tuzlanske br., a u istoj brigadi u novembru 1992. na gradačačkom ratištu - Sibovac poginuo je njegov mlađi brat Bersim.

02. 07. 1994. godine Mehmed je teško ranjen na vozućkom ratištu i preminuo na putu do ratne bolnice u Banovićima. Pokopan je u mezarju Ilinčica.

- Pašan Kovačević(1968.)

Kao pripadnik Patriotske lige Tuzla učestvuje u pripremama za odbranu od agresije još od 1991. godine.

Važio je za borca koji je svojom sposobnošću bio u stanju sam prevagnuti da pojedina bitka završi pobjedom Armije RBiH.

U 251. brigadi je bio u IDV - u. Iako se još nije bio oporavio od prethodnog ranjavanja na lukavačkom ratištu, 19. 07. 1994. godine učestvuje u velikoj pobjedi i oslobađanju objekta Greda na Majevici, a tada je i poginuo.

Pašan Kovačević odlikovan je Zlatnim ljiljanom a danas jedna ulica u Tuzli nosi njegovo ime.

- Nusret Hidanović(1950.)

Odrastao je u rudarskom naselju Mramor. Prije prelaska u 250. Lahku bio je pripadnik 1. tuzlanske/250. brdske brigade.

Prilikom neuspješnih pokušaja neprijatelja da u kontranapadima povrati novooslobođeni objekat Greda poginuo je 23. 07. 1994. godine od neprijateljske granate u rejonu tog objekta.

- Mehmed Kremić(1944.)

Rođen je u Kotorskom kod Doboja a živio je u Tuzli gdje je bio i član KUD "Učo".

Prije prelaska u 250. Lahku bio je pripadnik 1. tuzlanske/250. brdske brigade.

Prilikom neuspješnih pokušaja neprijatelja da u kontranapadima povrati novooslobođeni objekat Greda poginuo je 24. 07. 1994. godine od neprijateljske granate u rejonu tog objekta.

- Sead Mešić(1965.)

Poginuo je od neprijateljske granate 22. 10. 1994. godine prilikom borbi za objekte Becanj, Barakovac i Ciganište u z/o 2. OG Gračanica.


- Šehzad Kovčić(1960.)

Rodio se u Tuzli gdje je i proveo cijeli život.

Poginuo je od neprijateljske granate 27. 10. 1994. godine prilikom borbi za objekte Becanj, Barakovac i Ciganište u z/o 2. OG Gračanica.

- Sadil Hujdur(1965.)

Živio je u naselju Sjenjak. Završio je Gimnaziju "Meša Selimović" i zaposlio se u Tuzlanskoj banci.

Jednom je i ranjen na teočanskom ratištu.

Poginuo je 16. 11. 1994. od gelera granate u prostoru kasarne "Husinska buna".

- Senad Džambić(1966.)

Radio je u rudniku "Mramor". U 251. br. je bio komandir voda.

Nakon što je 241. brigada 8. 11. 1994. godine odsjekla i okružila neprijateljske snage u rejonu objekta Lisača na Majevici, borci 251. brigade učestovali su u učvršćivanju obruča kojeg su ostale neprijateljske snage žestokim napadima pokušavale probiti. U toku ovih borbi 11. 11. 1994. godine Senad je teško ranjen od neprijateljske granate.

Nakon pet operacija preminuo je 17. 01. 1995. godine.

- Zoran Janković(1962.)

Poginuo je 10. 02. 1995. godine.

- Rizah Imamović(1953.)

Radio je u rudniku "Bukinje". Borio se u 2./252. slavnoj tuzlanskoj brigadi prije prelaska u 251. Lahku. Borac Armije RBiH bio je i njegov sin.

Kao komandir čete poginuo 20. 03. 1995. godine prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Benjamin Turkić(1969.)

Kao PNŠ za ONP poginuo 20. 03. 1995. godine prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Zijad Buljubašić(1955.)

Bio je avanturističkog duha i zakleti neženja a još od mladosti kao moreplovac obilazio je Svijet. Kao planinar i alpinista osvajao je vrhove u BiH i inostranstvu.

Agresija na BiH zatekla ga je na oceanu daleko od BiH, ali se vraća i u novembru 1992. postaje borac 1. tuzlanske brigade. 1993. godine se oženio, njegova izabranica bila je žena prognana iz Zvornika.

Važio je za izuzetnog poznavaoca topografskih karti i koordinata.

Kao komandir voda poginuo 20. 03. 1995. godine prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu. Četiri mjeseca poslije rodit će se njegova kćerka.

- Mirsad Fidahić(1953.)

Major Fidahić iz Zvornika dao je značajan doprinos opstanku BiH, početkom agresije bio je komadant orginalnog 1. bataljona(izbjegličkog) 1. tuzlanske brigade.

Poginuo je 22. 03. 1995. nesretnim slučajem(ubio ga vojnik Armije RBiH) kao NŠ 251. br. prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

Odlikovan je Zlatnim ljiljanom.

- Midhat Paočić(1964.)

Poginuo je 24. 03. 1995. prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu. Pokopan je u Donjim Petrovicama.

- Nijaz Bašić(1962.)

Bavio se gimnastikom u čemu je osvojio mnoga priznanja sve do povrede ramena pri kraju srednje škole zbog čega je morao prekinuti sa bavljenjem sportom. Prije rata je 12 godina bio zaposlenik firme "Projekt".

Poginuo je 25. 03. 1995. prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Fadil Babić(1941.)
Rodio se u naselju Cage u općini Srebrenik a u mladosti se doselio u Tuzlu. U rudniku "Bukinje" zaradio je penziju.

Poginuo je 25. 03. 1995. prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Ramiz Ganić(1963.)

Živio je u naselju Kiseljak sa suprugom i sedmero djece. Radio je na Željeznici.

Poginuo je 26. 03. 1995. prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Ahmet Ramić(1971.)

Poginuo je u Slavinovićima 28. 03. 1995. godine.

- Zlatan Ćulumarević(1971.)

Bio je DJ u diskoteci "Stelekt" a sa bratom je osnovao školu stranih jezika "Stefanel".

Poginuo je 03. 04. 1995. prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Mehmed Suljić(1964.)

Poginuo je 03. 04. 1995. prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Dragan Perdan(1952.)

Do rata je imao 22 godina staža u rudniku "Kreka" u Tuzli.

U 1. tuzlanskoj brigadi unaprijeđen je u čin poručnika.

Kao komandir voda poginuo 03. 04. 1995. godine prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Abdulah Smajić(1960.)

Rođen je u kalesijskom naselju Seljublje. Završio je Hemijsku školu i radio u HAK - u.

Poginuo je 03. 04. 1995. prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

- Nusret Halilović(1962.)

Dugogodišnji hobi mu je bio folkor i bio je poznat kao dobar igrač. Bio je član KUD "Cerić".

Tokom šire akcije čiji je konačni cilj bilo oslobađanje objekta Stolice na majevičkom ratištu oslobođen je objekat Konjic. U snažnom kontranapadu neprijatelj 06. 04. 1995. godine ponovno ovladava Konjicom, a tada je poginuo i Nusret.

- Mirsad Kalaba(1954.)

Rodio se u Ljubinju, gimnaziju završio u Stocu a na Ekonomskom fakultetu u Mostaru ostalo mu je samo nekoliko ispita do diplomiranja. Uspješno je nastupao za Odbojkaški klub Ljubinje.

Tokom služenja vojnog roka u Tuzli upoznao je svoju buduću suprugu i time je njegova sudbina postala vezana za ovaj grad.

Tokom šire akcije čiji je konačni cilj bilo oslobađanje objekta Stolice na majevičkom ratištu oslobođen je objekat Konjic. U snažnom kontranapadu neprijatelj 06. 04. 1995. godine ponovno ovladava Konjicom, a tada je poginuo i Mirsad.

- Husnija Imamović(1971.)

Osnovnu školu završio je u Planama, u Šićkom brodu a potom i Hemijsku školu - autolakirer.

Na služenje redovnog vojnog roka odlazi 1989. godine a pri povratku govori da je budući rat neminovan.

Tokom šire akcije čiji je konačni cilj bilo oslobađanje objekta Stolice na majevičkom ratištu oslobođen je objekat Konjic. U snažnom kontranapadu neprijatelj 06. 04. 1995. godine ponovno ovladava Konjicom, a tada je poginuo i Husnija.

- Jasminko Kravić(1962.)

Upisao je Rudarsko - mašinski fakultet u Tuzli ali nakon povratka sa redovnog vojnog roka da bi materijalno pomogao roditeljima i sestri blizankinji koja je studirala Medicinu zapošljava se u Vodovodu.

Tokom šire akcije čiji je konačni cilj bilo oslobađanje objekta Stolice na majevičkom ratištu oslobođen je objekat Konjic. U snažnom kontranapadu neprijatelj 06. 04. 1995. godine ponovno ovladava Konjicom, a tada je poginuo i Jasminko. Njegovo tijelo naknadno je razmijenjeno. Od tuge za izgubljenim sinom preminula je i njegova majka Kata. Pokopana je pored njega na mezarju Borić.

- Ademir Begić(1961.)

Rođen je u Živinicama a kada je imao četiri godine porodica se preselila u Tuzlu.

Radio je u tuzlanskoj "Pivari".

Više puta je pohvaljivan.

Tokom šire akcije čiji je konačni cilj bilo oslobađanje objekta Stolice na majevičkom ratištu oslobođen je objekat Konjic. U snažnom kontranapadu neprijatelj 06. 04. 1995. godine ponovno ovladava Konjicom, a tada je poginuo i Ademir. Njegovo tijelo naknadno je razmijenjeno.

- Miralem Fejzić(1969.)

Rođen je u naselju Milešići. Njegov otac poginuo je u rudarskoj nesreći 1983. godine u rudniku "Mramor", u kojem se kasnije i on zaposlio.

Tokom šire akcije čiji je konačni cilj bilo oslobađanje objekta Stolice na majevičkom ratištu oslobođen je objekat Konjic. U snažnom kontranapadu neprijatelj 06. 04. 1995. godine ponovno ovladava Konjicom, a tada je poginuo i Miralem. Njegovo tijelo naknadno je razmijenjeno.

- Damir Bektić(1972.)

Imao je sestru bliznakinju. Na odsluženje redovnog vojnog roka odlazi 1991. godine u Slavonsku Požegu a zatim i u Varaždin, odakle se nakon pada kasarne probija do Tuzle.

Tokom šire akcije čiji je konačni cilj bilo oslobađanje objekta Stolice na majevičkom ratištu oslobođen je objekat Konjic. U snažnom kontranapadu neprijatelj 06. 04. 1995. godine ponovno ovladava Konjicom, a tada je poginuo i Damir. Njegovo tijelo naknadno je razmijenjeno.

- Jasmin Šakrak(1975.)

Njegov otac radio je u Rudniku soli Tušanj a majka u "Aidi". Kada je rat započeo još uvijek je bio maloljetnik i srednjoškolac a dobrovoljno se javlja na odsluženje vojnog roka od 40 dana.

Teško je ranjen 05. 04. 1995. godine prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu. Preminuo je 12. 04. 1995. godine.

- Zihnija Ustavdić(1961.)

Rodio se u Tuzli i imao teško djetinjstvo, odhranili su ga djed i nena. Radio je kao stolar.

29. 04. 1995. godine odlazi u odbranu Teočaka na koji je tih dana ponovno pokrenuta velika neprijateljska ofanziva. Na teočanskom ratištu je i poginuo 07. 05. 1995. godine.


Pored 33 poginula borca, ova brigada tokom svog postojanja imala je i 78 teže i 164 lakše ranjena.

"Tuzla u odbrani...":

"Iz svega naprijed iznesenog, vidno je da je 251. lbr. egzistirala i borbu vodila samo godinu dana. No, i pored toga s pravom mogu reći da je brigada opravdala svoje formiranje i postojanje, iako zbog niza objektivnih i subjektivnih okolnosti nije u potpunosti postignut cilj zbog kojeg je formirana. Bez obzira na to, pripadnici ove brigade mogu biti ponosni, jer su dali svoj puni doprinos u aktivnom učešću pri izvođenju borbenih dejstava, kako u z/o divizije tako i 2. korpusa ARBiH. Iz ove brigade dobar dio starješina i boraca nastavio je da vodi borbu u novoformiranoj 250. obr."

[Gojeni H]

- Benjamin Turkić(1969.)

Kao PNŠ za ONP poginuo 20. 03. 1995. godine prilikom šire akcije kojom se pokušalo ovladati objektom Stolice na majevičkom ratištu.

Rahmetli Benjo je kao skolovani oficir JNA presao u Armiju i u prvim danima se ukljucio u odbranu.
Interesantno je da mu je i brat Edo, nakon zavrsetka srednje vojne skole, a pred sami rat, pobjegao iz JNA i uzeo ucesce u prvim borbama u Tuzli.
Kasnije ce postati komandir cete u Baltama, bataljonu specijalne vojne policije 2. korpusa.

[SkyLimit]

Dvije stranice iz "Patriotska liga Tuzle...":

[SkyLimit]

Fotografija: "Ratni reporter, šta je to?", Zlatko Dukić.

[SkyLimit]

Neki od poginulih boraca iz gradačačkog Nekrologija, čiji je autor F. Alispahić jednako kao i tuzlanskog, i po sopstvenim riječima on je bio pionir te vrste knjige, kasnije su praktično sve ostale općine TK izdale Nekrologije sa podacima o poginulim borcima tog prostora. Iako je još nisam imao priliku vidjeti, mislim da se u Monografiji "Za vječno sjećanje" koja je nedavno izašla nalaze i podaci o svim borcima ne - gradačačkih jedinica koji su dali svoj život u odbrani tog grada.

[SkyLimit]

[SkyLimit]

[Krokodajl]

Fotografija: "Ratni reporter, šta je to?", Zlatko Dukić.

Ušće Usore u Bosnu, s južne strane obale Doboj Jug, sa sjeverne strane grad Doboj.

--

Tu se nalazi i "Perčin disko" iz kojeg su za vrijeme napada jedinica TOBiH, na lokalitet vojnog poligona "Putnikovo brdo" koja se nalazi van kadra ove druge panoramske fotografije jugozapadno u pravcu naselja Ularice (danas općina Usora). Bitka se zbila 12.7.1992 i tada su Srpske snage iz "Perčinog diska" koji je služio kao logor izveli 50 logoraša u živi zid, 24 su ubijena.

U napadu i pokušaju oslobađanja Doboja su poginula 32 pripadnika TO, od toga 31 pripadnik TO Doboj i 1 pripadnik TO Tešanj.

Imena poginulih heroja, pripadnika TOBiH

Aličić Dževad (1968),
Bešić Nermin (1966),
Čvorić Husein (1952),
Dedić Almir (1969),
Delić Omer (1958),
Džinić Džavid (1959),
Habibović Haris (1969),
Hadžikadunić Ramiz (1967),
Hadžikadunić Reuf (1966),
Hadžikadunić Zekerijah (1971),
Hajrić Amir (1962),
Hodžić Reuf (1964),
Hurtić Sejo (1959),
Junuzović Emin (1957),
Kikić Almir (1970),
Krajina Zdravko (1962),
Kučuk Suad (1966),
Makarević Jasmin (1963),
Makarević Nedžad (1968),
Makarević Salih (1964),
Makarević Sejfudin (1966),
Mujić Amir (1972),
Omerčić Benjamin (1962),
Omerčić Nermin (1961),
Perić Stipo (1960),
Radetić Nenad (1965),
Rajkovača Jozo (1969),
Razić Ferid (1950),
Terzić Enes (1963),
Topalović Nikola (1962),
Unkić Midhat (1960),
Ahmić Meho (1965)

U tim sukobima je ranjen i Krešimir Zubak koji je u to vrijeme bio u komandi Teritorijalne Odbrane Doboj, prvi član predsjedništva BiH iz reda Hrvatskoj naroda.

Sa ove druge strane obale rijeke Bosne nalaze se 3 većinski Bošnjačka naselja, Potočani, Pridjel Gornji i Ševarlije koji su u periodu od Maja do Juna bila izolovana od prostora pod kontrolom ARBiH, 18.6.1992 jedinice VRS su napale ta 3 sela i kompletno stanovništvo protjerala ili zatvorili u logor u bivšoj kasarni JNA u Ševarlijama, 59 civila je u ovom napadu ubijeno.


----

A tu se desila između ostalog i jedna od najvećih pobjeda ARBiH, u bici na Karušama 19-23.3.1993 kada su u opsežnoj akciji VRS od Teslića preko Doboja pokušali da zauzmu Tešanj i Jelah, jedinice ARBiH i 110. HVO su uspjele da obrane taj prostor i na Karušama nanesu težak poraz jedinicama VRS, u prvi nalet VRS je uspjela probiti linije i preko pontonskih mostova sa pješadijom i tenkovima preći na drugu obalu Usore (akcijom komandovao Slavko Lisica) ali su onda jedinice 203. Dobojske, ojačane jedinicama 204. Teslićke i 110. HVO Usora uspjele da se obrane, pri čemu je uništeno 8 tenkova i 3 oklopna vozila.

VRS je operaciju nazvala "Posljednja šansa" .... zajeb

[SkyLimit]

Govoreći i o cilju prije i nakon okupacije Kalesije on je za "Drinski" izjavio: "Istovremeno smo tražili od predpostavljene komande tada Istočnobosanskog korpusa, da snage iz rejona Lisače krenu u spajanje sa našim snagama u rejonu Mahmutovića brda...Tražio sam tako da se produži napad prema Tuzli i da vojska ne izlazi iz grada, nego da nas prihvati kad mi krenemo iz rejona Dubnice, a druge jedinice sa Majevice, tako da bi smo mogli uspostaviti liniju Dubnica - Čaklovići - Gradina sa ciljem da zadržimo i da Tuzlu imamo sa tih položaja."

https://issuu.com/plbih/docs/edhem-omer ... ada-mehdin

[SkyLimit]

Smatram da svaka fotografija ima puno veću vrijednost kada se uz nju pojasni i šta ona zapravo predstavlja, pa ću ponovno postaviti ovu fotografiju uz dodatni komentar ko se na njoj zapravo nalazi:


Pripadnici IDV - a 1. teočanske/255. brigade

[SkyLimit]

Pokušavao sam doznati i šta zapravo predstavlja ono što vidimo na ovom snimku, gdje su kako vidimo (ili čujemo) od 12 : 30 neprijateljske snage pretrpjele ogromne gubitke.



Ukratko o čemu se zapravo radilo:

Istočno - bosanski korpus VRS pokrenuo je 20 . 03. 1993. godine snažna ofanzivna dejstva prema Teočaku koja su kod branilaca Teočaka poznata kao "Ofanziva Trokut" ili "Bitka za Bilaliće".

Neprijatelj ostvaruje početni uspjeh i 21. 03. 1993. godine ovladava dijelom sela Bilalići, dok je daljne napredovanje zaustavljeno.

Snage branilaca se odlučuju na kontranapad čiji je ključni dio bilo ubacivanje jakih snaga(odabrani borci teočanske br. i dio Ž. Osa) iza leđa i sa strane neprijatelju u rejonu Bilalića. Ubacivanje je izvršeno iza ponoći 26. 03. 1993. godine.

U ranim jutarnjim satima tog 26. 03. 1993. uz postignuto potpuno iznenađenje pokrenut je žestok napad na neprijatelja koji je u potpunosti razbijen te je prethodno izgubljeni teritorij vraćen.

Koliko je neprijatelj zapravo bio iznenađen govori i ovaj podatak: Na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH ostalo je 27 tijela poginulih neprijateljskih vojnika, dok je Armija RBiH u ovoj akciji imala 3 poginula(2 iz teočanske br. i 1 iz Osa).