Ne znam, meni je nihilizam i apatija Guilty Remnantsa čisti kukavičluk. Kao svijet se završio sa odlaskom 2% populacijehadzinicasa wrote:i prestici ces me, ja sam malo zastala, djelimicno namjerno, ima samo 8 epizodadale cooper wrote:Stižem te, završio drugu sezonu danas.hadzinicasa wrote:
Hehe, slicno sam i ja. Jos ces me stici (s03e01)
Zaista je fenomenalna, i meni lično dvije tri stepenice bolja
od prve. Da mi je samo znati hoće li Kevinu ikada osvanuti?
Žao mi ga je više. Ovolike patnje i muke
niko ne zaslužuje.Ovo je bilo retoričko pitanje, by the way.
svi likovi koje pratimo, a posebice ove šupčine iz Guilty Remnants bili "slomljeni" i sjebani i prije onoga
što se desilo. Događaj od 14-tog je samo katalizirao i pojačao tu njihovu sjebanost. Pitam se, kada bi se zaista desio
ovakav sličan kataklizmičan događaj , da li bi se i mi u stvarnom svijetu na ovako spektakularan način pogubili.
Ili što bi Jill rekla, lose our shit., otezem, zao mi zavrsiti, pa sam jos uvijek tek odgledala prvu epizodu trece sezone, ali kecing ap....
e razmisljala sam u slicnom pravcu. svi smo mi na neki nacin "broken" nekim licnim i privatnim "kataklizmicnim dogadjajima", cesto birajuci svjesno ili nesvjesno da se grcevito drzimo proslosti i onoga sto je bilo (jer je, izmedju ostalo, to nesto sto nam je poznato) ne uspijevajuci da krenemo naprijed, obiljezeni vjecno (krivicom i) prosloscu u kojoj zivimo. jedino sto je u seriji to plasticno naglaseno tako sto je kataklizmicni dogadjaj isti za sve, pa je poprimio globalnu razmjeru i izasao izvan granica subjektivnog, poprimajuci obiljezje ocitog, objektivnog, necega sto je nemoguce negirati.
cak cini mi se, a sad cu parafrazirati, da se na jednom mjestu u drugoj sezoni i kaze da oni (Guilty Remnants) ne vrbuju nikoga, oni prate i cekaju da ono u ljudima ta slomljnost preuzme kormilo pa se onda novopridoslice "utope" u kolektivni nihilizam i apatiju provlaceci tezu da je svejedno sta god (u)radis, (there is no family) jer what's the point..... smisao svega, kad neki tako random dogadjaj bez svrhe (?) i mogucnosti poimanja, samo tako oduzme ti sve u treptaju oka...elem, individualno dozivljavanje kolektivne tragedije postaje kolektivno. nema vise dogodilo se tebi ovo, meni ovo... svima se dogodilo. neki su ostali zarobljeni u tom trennutku nemocni pred razmjerama i besmislom toga sto se desilo, a neki pokusavaju ici dalje i pronaci smisao i pored neizvjesnosti i nerazumijevanja.
da se nadovezem na Jill, ne mogu se ne zakleti da se svi jednako ne borimo to keep our shit togetheri da se nismo, kako kazes - pogubili. ili ako hoces jos plasticnije - nama se "desio" rat i ja ne mogu da ne povucem paralelu i ne prepoznam lajtmotive iz serije u nasem drustvu na jednom slicnom nivou.
elem, mozda ja odoh predaleko, ali eto samo moja neka razmisljanja.
a oko Kevina ne mogu da se odlucim je li macho ili p*
pa hajmo da skončamo i mi. To je lakši izlaz. Ovo što rade Kevin, Nora, Jill ili Matt je mnogo teže. Pokušati sastaviti
djeliće svoga života i naći smisao uprkos svim sranjima koja su se desila i još se dešavaju.
I onda finale i
