MUK SA BOSFORA: Erdoganove ‘tajne dove’ za Bošnjake i referendum u Republici Srpskoj!
Referendum je održan i Dodik je ispunio svoje obećanje, te naravno ‘pomeo’ opoziciju u RS-u na lokalnim izborima, osvojio načelničku poziciju u Srebrenici, ali što je najvažnije napravio prvi i najteži korak ka eventualnom otcjepljenju RS-a u nekom budućem periodu.
Bošnjaci osim nekoliko pucnjeva iz prazne puške pojedinaca, prije svega Bakira Izetbegovića koji je omalovažavao Dodikove namjere i penzionisanog generala Sefera Halilovića, nisu uradili ništa. Također, izostala je šira podrška međunarodne zajednice, koju je ‘Dodikova diplomatija’ uspjela ubijediti kako su Bošnjaci paranoični po pitanju referenduma i njegovih reperkusija na aktuelnu situaciju u državi. Bošnjačka diplomatija je misaona imenica, a budući da se ambasadori biraju na stranačkim sijelima po rođačko-ortačkim linijama, teško je i očekivati da će takvi ljudi staviti interese države na prvo mjesto, ispred uskih ličnih i stranačkih interesa.
No, sve navedeno i nije neka novost. Međutim, to da se nisu oglasili zvaničnici Republike Turske, pa čak ni njihov ambasador u BiH, to je već prvorazredni skandal. Pored toga što kao garant Dejtonskog sporazuma ima obavezu reagovati na kršenja istog, Turska se kroz djelovanje AKP-a i njenog rukovodstva u posljednjih 15 godina predstavljala zaštitnicom Bošnjaka i Bosne. Iako je u periodu 1992-1995. Turska mudro šutila i nije preduzela gotovo ništa u zaštiti države BiH u međunarodnim institucijama, činilo se da sa Erdoganom stupa nova era u odnosu Turske prema balkanskim muslimanima, prije svega Bosni i Bošnjacima.
Po dobro uhodanoj matrici među Bošnjacima su počele kružiti mitske priče, kako je Alija Izetbegović na samrti Bosnu ostavio ‘Erdoganu u amanet’. One su podgrijavane sve češćim susretima Bakira Izetbegovića sa aktuelnim turskim predsjednikom, nakon kojih su se redale bombastične izjave o tome kako ‘Bošnjaka nema 2, već ih ima 82 miliona’ i kako je Turska spremna braniti Bosnu i njen narod.
Poslije toga uslijedila je ekonomska agresija iz Republike Turske koja se ogledala u uništavanja bh. prehrambene i tekstilne industrije masovnim uvozom jeftinih i nekvalitetnih proizvoda iz ‘prijateljske zemlje’, a sve je praćeno medijskom kampanjom uzdizanja Erdogana i njegovog režima, ali i pravljenja mita o prvom predsjedniku predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću. Stizale su nevidljive investicije, krediti i humanitarna pomoć iz Turske, barem je tako prikazivano na televiziji. Istina je, međutim, takva da osim nekoliko obnovljenih trgova, džamija i mostova, bh. narodi od Turske nisu dobili ništa. Da apsurd bude veći i ono što su navodno gradili, nisu isplatili izvođačima radova. Tako da se dešavalo da Erdogan otvara obnovljenu Carevu džamiju u Sarajevu, a da ni do danas TIKA (Turska humanitarna organizacija) nije uplatila dogovoreni iznos kompanijama koje su učestvovale u veoma zahtjevnoj restauraciji simbola Sarajeva.
Ali, sve to na jednu stranu, a na drugu stranu ‘bošnjačka nada’, potpirivana Erdoganovom retorikom da zaista negdje u svijetu postoji jedna snažna država koja ih podržava, rasla je iz dana u dan. Stanje je kulminiralo kada su se Bošnjaci između sebe počeli sukobljavati zbog Erdogana i njegovih kontradiktornih poteza, a došlo je i do toga da su protivnici Erdoganovog režima proglašavani ‘nevjernicima’ i satanizirani na različite načine. I šta se desilo kada je zaista Bošnjacima zatrebala pomoć, kada se država, kakva-takva, našla na prekretnici i kada je u jednom njenom dijelu održan nelegalan referendum? Desilo se jedno veliko ‘ništa’.
Samozvani sultan Erdogan nije se udostojio uputiti makar verbalnu podršku legalnim institucijama BiH, nije se usudio makar verbalno osporiti poteze Milorada Dodika, nije pokrenuo bilo kakvu međunarodnu inicijativu za zaštitu dejtonskog poretka, niti je aktivirao ‘turski lobi’ u najmoćnijim državama svijeta. Ništa od toga nije uradio Erdogan, koji je bio najgrlatiji zagovornik neraskidivog bratstva između dva naroda.
A kada je trebalo podizati međunacionalne tenzije, kao recimo na otvaranju Ferhadije džamije u Banjoj Luci, Turci su se pokažali veoma vješti. Tadašnji premijer Ahmet Davutoglu i predstavnik IZ Turske, Mehmed Gormez pretvorili su vjerski čin otvaranja džamije u politički skandal u toku kojeg su izrekli niz rečenica, koje su u najmanju ruku izazvale negodovanje kod srpskih predstavnika u RS-u, ali i strah kod povratnika od mogućeg revanšizma. Prizivali su ‘duh Alije Izetbegovića’ te naglašavali kako oni stoje uz Bošnjake te da Turska bdije nad njom i neće dozvoliti da se devedesete ponove.
U trenucima kada je to bilo najpotrebnije, Turci su ipak uzmakli i nisu uputili niti jedno zvanično reagovanje na dešavanja posljednjih mjeseci u BiH. Stoga se Bošnjaci s pravom pitaju, gdje je nestala ta silna podrška i ljubav Erdogana i turske administracije i da li se historija ponovo događa, ona historija u kojoj nas Turci prodaju za šakicu zlata ili za strateški dogovor sa Rusijom.
Još jednom se pokazalo kako je ‘Global CIR’ bio u pravu kada je pozivao na unutarbosanski međunacionalni dijalog i upozoravao da narodi BiH ne smiju biti taoci ni Rusije, ni Turske ni Evrope. Međutim, naše političke elite su sudbinu ove zemlje i njenih naroda stavile u ruke političkih moćnika, pa sada gledamo u Moskvu, Washington, Ankaru i Brisel, jer znamo da mi ne kontrolišemo situaciju. Naravno, za takav dijalog trebaju mladi, spsobni i odgovorni lideri, a ne učesnici ratova devedesetih koji još uvijek vladaju i u BiH i u Srbiji.
Još samo ostaje nepoznanica kako će dežurni turkofili opravdati sramno držanje Turske u jeku političke krize u BiH. Kakvim će to novim izgovorom opravdati Erdogana i njegov režim. Posljednje što smo mogli čuti jeste da ‘Erdogan šalje tajne dove (molitve) za BiH’, a kako ne bi poništio njihovo djelovanje nije se želio javno oglašavati.
Ne nedostaje i otrcanih odgovora kako je sada ‘Dodik uhvaćen u zamku, išao je otvorenih karata i uvukao Rusiju u priču o referendumu, pa sada Bošnjaci imaju iza sebe cijelu antiruski nastrojenu međunarodnu zajednicu, koja će ako treba sada uništiti RS’. Dakle, po ovom mišljenju pojedinih bošnjačkih ‘mahalskih intelektualaca’, Dodik je svojim potezima sam okrenuo međunarodnu zajednicu protiv RS-a, pa se Turska nije imala potrebe ni oglašavati.
Simpatične pričice kojima je cilj zabaviti narod i natjerati ga da zaboravi na glad i beznađe u koje su nas doveli ‘pastiri nacionalnih stada.
(Global CIR/A.Kalender)
jedan narod, jedan bajrak, jedna domovina, jedna drzava
