Pa da krenemo dalje.
Postoji taj momenat kada insan sjedi na plazi, uziva u zasluzenom odmoru, lagano se zanima margaritom specificnom za to ostrvo (ide sa chillijem umjesto soli), krije se od vrucine u sjenci obliznje palme, te ponekad pokusa da se rashladi u toplom Pacifiku, da bi se samo pola sata do 45 minuta kasnije nasao u planini, gdje je vrijeme pomalo i prohladno, uz kisicu koja rominja.
Dobrodosli na Maui ostrvo, Hawaii. (Mala napomena, postavit cu par svojih slika, ali ih moram par i ukrasti, cisto da docaram situaciju).
A situacija je slijedeca. Decembar 2004 godine, Sarajevo tipicno sivo i hladno, letim za New York, provodim tamo sedam dana dok hladni vjetrovi pusu, idem u Seattle gdje me prati konstanta kisa, te opet sjedam u avion i idem dalje, sve do ostrva gdje me toplotni val obara s nogu. Prva stvar skinuti par slojeva odjece sa sebe, druga stvar uzeti vijenac od cvijeca kojim lokalne djevojke docekuju turiste, popiti sok od ananasa i ludilo moze da pocne. Sretna nova 2005 godina.
Izlecemo sa aerodroma, iznajmljujemo auto i vozimo se duz obale, gdje je predivni Pacifik duboke plave boje sa lijeve strane, nepregledne plantaze ananasa i banana sa desne, sa planinama koje se izdizu iznad ostrva, kao uspomena na momenat kada uz pomoc vulkana otoci izronise iz mora. I cvijece, uvijek cvijece, sa svih strana, bilo blizu plaze ili usred planina, nevjerovatno cvijece.
Plaze.
Dodjosmo do stana gdje ostajemo slijedecih 10 dana, pobacasmo stvari unutra i izletismo na obliznju plazu. Brzi ulazak u vodu, blago razocarenje kad shvatih da je voda otprilike iste temperature kao vazduh, nema razhladjenja, ali opet pustam valove da me nose. Ubrzo shvatismo da ima i boljih plaza od ove javne, ali one su uglavnom u sklopu hotela za njihove goste, te u skladu sa tim ostatak vremena provedosmo praveci se da smo gosti nekih od mnogih hotela po ostrvu (u sustini u ta doba jos nisu bili popularne narukvice za goste, nego su se isti prepoznavali po hotelskim peskirima, do kojih je bilo poprilicno jednostavno doci. Sada, ja stvarno vise volim prirodnu ljepotu (bit ce jednom prica o Karibima) nego uslovno receno vjestacku, ali ako mora biti vjestacki, onda nema boljeg mjesta od hotela na Mauiu. Pocev od trave nevjerovatno duboke zelene boje, gdje je svaka travka jednake velicine, preko malih jezercadi sa ribama u milion boja, vodenih parkova gdje mozete plutati sa margaritom u ruci, ici kroz vodene tunele gdje vas voda nosi ili uzivati u extremnim toboganima, vodenih svjetova gdje imate tunel kroz ogromno jezero sa milion riba, ajkula i ostalih zivotinjica, pa sve do savrseno uredjenih plaza. I cvijece, uvijek cvijece. Sve to je oivceno nevjerovatnim plavetnilom Tihog okeana, koji neprestanim sumom valova poziva na kupanje. Kada je neko lud za skakanjem na glavu kao ja, onda mora cijeniti i postovati sve stijene (sa fino uradjenim prilazima) sa kojih se moze skakati. Ljudi obicno skacu na noge, ali meni ce Havaji ipak ustati upamceni po nevjerovatnom skoku zgrcke koji napravih sa jedne solidne visine (jedan od onih malih detalja koji se nikada ne zaboravljaju). Isto tako, za ljubitelje valova, bilo da li hoce da surfaju (naucih i to), ili pak da se samo biju sa istima (svjetska scena, diglo se more, valovi do 3 metra, svi bjeze iz vode u obliznju kafanu, samo ja skacem satima, vristim, bijem se sa valovima koji pokusavaju da me odvuku dublje u vodu. S obzirom da sam bio tamo usred bozicnih/novogodisnjih praznika, kada bi pala noc, upalilo bi se milion svjetala na bozicnim/novogodisnjim palmama, dajuci kompletnoj sceni nadrealan izgled.
Jedan dan odoh i na Lanai, ostrvo u blizini koje se nalazi odmah pored koralnog grebena, te u skladu s tim odoh i roniti. A dole svijet nevjerovatan, riba u svim mogucim i nemogucim bojama, ili plivaju u jatima ili mirno plutaju. Krenuh prema jatu riba, rekoh kada im uletim klizeci ima sve da pobjegnu, kad ono ni da se mrdnu, samo me blijedo gledaju. Na kraju sam ja, ruzno isfuran, bjezao od njih
Ali opet, plaze ko plaze, koliko god lijepe bile, s vremenom se svedu na isto, tako da je vrijeme da krenemo ka necemu puno boljem.
Planine.
Eh, to je vec nevjerovatno. U roku od pola sata covjek promijeni dvije klime i nadje se na planini koja se nadvija nad ostrvom, nevjerovatnom carstvu zelenila, u dzungli ispresjecenom mnogim rijekama, potocima, velikim, malim, brzim, lijenim sa jezerima, vodopadima, skrivenim lagunama. Prosto nevjerovatno. I cvijece, uvijek cvijece. Ostrvo gdje orhideje slobodno rastu na svakom cosku, gdje zive boje cvijeca vriste kao kontrast zelenilu dzungle je vjerovatno nesto najblize pojmu raja sto sam vidio. Ako se ko sjeca filma "Ja cu budan sanjati", bilo je par scena koje me pravo podsjecaju na ovo iskustvo. Tu je normalno i vjeciti oblak koji stoji kao strazar na vrhu planine, svojim hladom stiteci to nevjerovatno carstvo prirode koje se krije u hladu istog. Proveli smo dva dana hodajuci do iznemoglosti, radujuci se kao djeca svakoj novoj stvari koju otkrismo, kupajuci se na nekim nevjerovatnim mjestima, slusajuci huk rijeke kako se mijesa sa rominjanjem kise. Hodajuci po planini, uspjeli smo otkriti i mnoge istocnjacke hramove koji stoje kao podsjetnik na neke druge kulture koje naseljavase ova ostrva.
Kultura.
Kad smo vec kod kulture, Havaji imaju svoju jedinstvenu, unikatnu kulturu koja se najvise iskazuje kroz istrumente, ples i hranu. Bilo je pravo interesantno vidjeti lika (od nekih 300 kila) kako jede (ne bukvalno, mada me ne bi iznenadilo) ukulele, sto je mala havajska gitara koja proizvodi onaj zvuk koji smo milion puta culi u filmovima (i u Tom & Jerry crtanim, of course). Bukvalno je lik bio toliki da se ukulele jedva mogao i primjetiti od njega. Ima nesta prelijepo u slusanju tog istrumenta dok nevjerovatne djevojke (a i momci) plesu Hula-u, tradicionalni havajski ples, pozdravljajuci zalazak sunca i nadajuci se izlasku istoga slijedece jutro. Da budem iskren, bio je open bar svaki put kada sam isao na te folklorne veceri, tako da bi meni vjerovatno super bilo i da su oni bili ispodprosjecni garage band, ali ako me sjecanje sluzi, fakat su dobri bili. Uz to se sluzi i lokalna klopa, koja se sastoji od ribe i svinjetine pravljenih na kokosovom ulju, te ogromnih kolicina voca, pogotovo ananasa. Ljudi stavljaju ananas bukvalno u sve, jedino sam pivu mogao dobiti bez istog.
Deset dana kasnije sjedoh u avion, obecavsi sebi da se moram vratiti, ako nista drugo bolje slike da napravim, i kratkotrajnom relacijom (Maui-Honolulu-San Francisco-Seattle-Chicago-New York-Amsterdam-Brussels-Zagreb-Sarajevo) vratih se kuci...