Forum Klix.ba

- Elvir Fejzić

Rođen je 27. 07. 1971. godine u Srebreniku(živio u Tuzli).

Poginuo je u akciji na objekat Kapljevac na majevičkom ratištu 13. 08. 1992. godine.

- Šahbaz Joldić

Rođen je 02. 02. 1962. godine u Donjoj Obodnici.

Poginuo je u akciji na objekat Kapljevac na majevičkom ratištu 13. 08. 1992. godine.

- Danijel Vikić

Rođen je u Tuzli 30. 12. 1971. godine.

Poginuo je u akciji na objekat Greda na majevičkom ratištu 19. 08. 1992. godine.

- Hasib Đulović

Rođen je 11. 02. 1975. godine u Tuzli.

Prilikom uspješnog kontranapada kojim "Panteri" vraćaju izgubljene položaje u rejonu Kolimera na majevičkom ratištu, 29. 10. 1992. poginuo u mjestu Kukarići od granate.

- Nedim Demirović

Rođen je 02. 01. 1967. godine u Tuzli. Živio je sa roditeljima u Mihatovićima.

Poginuo je 23. 01. 1993. godine na Badnjevima, na majevičkom ratištu.

- Bimo Adžajlić

Rođen je u Nikšiću 06. 09. 1960. godine u porodici koja se često selila. Jedno vrijeme živjeli su i u Trebinju gdje su imali rodbinu, a na kraju su se skrasili u Tuzli.

Bimo je u akciji na kotu Greda na majevičkom ratištu ranjen u potkoljenicu i u ruku. Prilikom odlaska na rehabilitaciju u Zenicu, minibus sa ranjenicima je kod Kladnja 28. 02. 1993. godine pogođen granatom sa zloglasnih Pelemiša. U minibusu se nalazio i Bimo Adžajlić.

Odlikovan je Zlatnim ljiljanom.

- Admir Hasančević

Rođen je u Donjim Petrovicama 15. 03. 1971. godine.

Prilikom akcije na Gredu 19. 08. 1992. godine nagazivši na minu ostao je bez noge. Prilikom odlaska na rehabilitaciju u Zenicu, minibus sa ranjenicima je kod Kladnja 28. 02. 1993. godine pogođen granatom sa zloglasnih Pelemiša. U minibusu se nalazio i Admir Hasančević.

- Sead Avdić

Rođen je u Sarajevu 25. 05.1963. godine. Agresija na BiH zatekla ga je na radu u Libiji. Stiže u Tuzlu odakle se nekoliko puta bezuspješno pokušava prebaciti u Sarajevo gdje su mu se nalazile supruga i kćerka. Početkom 1993. uspjeva da porodicu izvuče iz Sarajeva kod sebe.

Bio je komandir voda u "Panterima".

30. 07. 1993. godine Panteri u kontranapadu pokušavaju vratiti položaje koje su prethodno snage Armije RBiH izgubile u rejonu Vitanovića, na brčanskom ratištu. Sead je poginuo od snajperskog metka.

- Ranko Tanasković

Rođen je 21. 01. 1973. godine u Tuzli. Otac mu je bio profesionalno vojno lice iz Srbije na dužnosti na Aerodromu "Dubrave". Nakon što su mu se roditelji razveli 1977. godine, a otac umro već naredne godine, Ranko ostaje da živi sa majkom u Tuzli. Uglavnom je bio poznat pod nadimkom "Cicek".

Prilikom oslobađanja Grede 19. 07. 1994. godine Ranko je u visokoj paprati ugledao MRUD i krenuo da ga deaktivira. Neprijateljski vojnik je iz rova pritisnuo upaljač. Ranko je na mjestu ostao mrtav.

- Jurica Josić

Rođen je 24. 12. 1973. godine u Tuzli.

Prilikom oslobađanja kote Greda na Majevici 19. 07. 1994. godine, najvažnije, najslavnije i najteže akcije u kojoj su učestovali "Panteri", poginuo je Jurica Josić.

- Samil Jahić

Rođen je u Janji(Bijeljina) 18. 01. 1969. godine. Nakon okupacije Bijeljine i Janje dolazi kod tetke u Tuzlu.

Spremala se akcija oslobađanja izuzetno važne kote na planini Majevici. Govorio je: "Ako Gredu preživim, preživiću rat". Prilikom oslobađanja Grede 19. 07. 1994. godine poginuo je hrabri "Panter" Samil Jahić.

- Muhamed Avdić

Rođen je 23. 06. 1967. u Dubokom Potoku(živio u Tuzli). Početkom agresije borio se u manevarskim jedinicama MUP - a.

20. 07. 1994., dan nakon oslobađanja Grede, u neuspješnom kontranapadu neprijatelja poginuo je od granate. Kao pripadnik oružanih snaga BiH poginuo je i njegov brat Mirzet.

- Bilal Šerifović

Rođen je u Tuzli 24. 07. 1963. godine. Bio je jedan od osnivača "Pantera".

20. 07. 1994., dan nakon oslobađanja Grede, u neuspješnom kontranapadu neprijatelja poginuo je od granate.


- Ibrahim Hasanović

Rođen je u Loznici, u Srbiji 23. 03. 1970. godine. Odrastao je u Bratuncu. Rat ga je zatekao u Sarajevu gdje je studirao na Mašinskom fakultetu. Priključuje se braniocima Sarajeva i bori se na Stupu, Vogošći, Žuči...Preko aerodromske piste izlazi iz Sarajeva i dolazi u Tuzlu gdje su mu se nalazili roditelji.

Tokom oslobađanja Grede među prvima je izašao na ovu kotu.

Poginuo je 02. 11. 1994. u rejonu D. brda, na majevičkom ratištu.

- Admir Bekić

Rođen je u Tuzli 03. 08. 1968. godine. Borio se u 1. tuzlanskoj brigadi a zatim prelazi u 107. gradačačku brigadu u kojoj je teško ranjen od rasprskavajuće mine. Nakon oporavka prelazi u "Pantere".

Nikada se nije u potpunosti oporavio. Zbog gelera koji su se nalazili u blizini srca trpio je bolove. Njegov mlađi brat Safet preminuo je u bolnici u Tuzli 31. 01. 1993. godine od ranjavanja koje je pretrpio kao pripadnik 107. brigade.

Admir je na teočanskom ratištu 11. 12. 1994. godine po drugi put ranjen. Istog dana odlazi na bratov mezar, vraća se kući i sam oduzima svoj život.

- Damir Sinanović

Rođen je u Tuzli 31.03. 1971. godine. Dva puta je ranjavan. Prvi put početkom 1994. godine na vozućkom ratištu, a drugi put prilikom oslobađanja Grede kada je dobio i Pohvalu za iskazanu hrabrost od generala Seada Delića.

Poginuo je 15. 03. 1995. godine prilikom izviđanja u rejonu kote Kolijevka. Samo pet dana kasnije, prvog dana opće ofanzive na planini Majevici, njegovi "Panteri" će ovladati Kolijevkom. Nakon njegove pogiblje rodio se sin koji ponese Damirovo ime.

- Samir Ikinić

Rođen je u Gornjoj Tuzli 22. 08. 1969. godine.

Prilikom oslobađanja objekta Igličar na čeličkom ratištu od strane snaga 25. divizije 18. 06. 1995. godine poginuo od granate ZIS - a.


- Mujo Dautović

Rođen je 21. 08. 1968. u Milešićima.

Poginuo 19. 09. 1995. na ozrenskom ratištu od neprijateljske bombe.

- Selim Selimović

Rođen je 17. 02. 1964. u Urkovićima(Bratunac). Nakon okupacije njegovog rodnog kraja dolazi u izbjeglištvo u Tuzlu. Učesnik je Bitke na Brčanskoj malti.

06. 10. 1995. na ozrenskom ratištu u napredovanju prema samom vrhu Ozrena zvanom Kraljica u borbi prsa u prsa ranjen je bombom ali nastavlja da se bori i uspjeva ispaliti granatu iz RPG - a čime je spasio grupu svojih suboraca. Zatim je pogođen i iz "sijača smrti". Oko ponoći je preminuo u bolnici u Tuzli.

"Oko 13 : 30 h magistralnim putem iz pravca Zvornika dolazi crveni "jugo" i ne zaustavljajući se stiže pred zgradu MUP - a. Na veliko iznenađenje prisutnih pred MUP - om gdje se nalazio i naš komadant Mehmed Husić, iz auta izlaze dva nepoznata lica u maskirnim uniformama.

Jedan od njih prilikom izlaska iz vozila pozdravlja prisutne borce četničkim pozdravom "Za otadžbinu". Nosili su oznake "Beli orlovi" i vidjevši naše borce s oznakama TO otvaraju paljbu. Naši borci uzvraćaju vatrom, tako da je u razmjeni vatre tom prilikom ubijen vozač, a drugi "Beli orao" biva ranjen i uspijeva uskočiti u zgradu obližnje trgovine, gdje ubrzo izumire.

Ispostavit će se da je tom prilikom likvidiran Zoran Obrenović zvani Aždaja, inače komadant "Belih orlova" i Miodrag Vukosavljević iz Trstenika, pripadnik iste jedinice.

Nakon dva dana ujutro su iz pravca Memića s bijelom zastavom do naših položaja kod UNIS TOK - a stigla tri civila, dva muškarca i jedna žena, poslati sa četničke strane. Odvedeni su do komande u zgradu MUP - a. Prenijeli su zahtjev četničke strane da se predaju tijela dvojice poginulih "Belih orlova" ili će četnici pobiti oko 150 civila, uglavnom žena, djece i staraca koje drže u Memićima a dovedeni su iz okoline Liplja.

Ovo troje su se morali vratiti jer su i njihove porodice tamo. Poslije pregovora i negiranja da su četnici uopšte tu, nakon što su se civili s bijelom zastavom vratili u Memiće, zaključeno je da se razmjena mora izvršiti. Dva "bela orla" autom su odvezena magistralnim putem do Hilminog brda a odatle su ručnim kolicima prevezeni do Pogona, gdje je čekalo vozilo "Belih orlova" koje ih je odvezlo do Memića.

Nakon dva sata pojavila se kolona civila iz pravca Memića starim putem preko Pogona a onda magistralnim putem prema Kalesiji. Četnici su često pucali po koloni koja se sporo kretala prema slobodnoj teritoriji, odnosno prema našim položajima. Svaki put poslije takve pucnjave ostajala su mrtva tijela po putu, žrtve zločinačke osvete. Preostali dio kolone po nastanku tišine bi ustajao i nastavljao svoj put prema slobodi. Četnički rafali bi opet prolomili tišinu. Kolona ljudi bi se iznova bacala na zemlju, a nakon prestanka pucnjave preživjeli bi nastavljali dalje, a mrtvi ostajali iza njih. To se ponavljalo nekoliko puta.

Na kraju je kolona stigla do naših položaja noseći sa sobom veliki broj ranjenih, ostavljajući iza sebe brojna tijela nevino stradalih civila. Pristigli ranjenici medicinski su zbrinuti u Kalesiji a zatim prebačeni u ratnu bolnicu u Gornjim Raincima. Poslije kraćeg odmora i ručka u Centru Kalesije autobusima su prebačeni i smješteni na aerodrom u Dubravama. Tom prilikom Nedžad Kurtić i Senad Huremović kamionom su odvezli dvije krave iz Kurtića radi obezbjeđivanja mlijeka za malu djecu."

- Damir Bojkić

Rođen je u Tuzli 01. 06. 1967. godine. Prije prelaska u 250. Oslobodilačku dva puta je ranjavan, od toga jednom od snajpera na Majevici.

Poginuo je na tuzlanskoj Kapiji 25. 05. 1995. godine.

- Elvir Murselović

Rođen je 20. 01. 1972. u Tuzli.

Poginuo je na tuzlanskoj Kapiji 25. 05. 1995. godine.

- Šaban Mustačević

Rođen je u Tuzli 25. 03. 1966. godine.

Poginuo je na tuzlanskoj Kapiji 25. 05. 1995. godine.

- Suad Kucalović

Rođen je 07. 07. 1974. u Tuzli. Bio je komandir odjeljenja u 250. obr.

Poginuo je prilikom oslobađanja objekta Ravni lještak na majevičkom ratištu 02. 06. 1995. godine.

- Esad Ćehajić

Rođen je 01. 07. 1959. u Tuzli.

Poginuo je u akciji na Kapljevac na majevičkom ratištu 05. 06. 1995. godine. Sa svojim suborcima oduzima pet rovova i na šestom rovu pogođen je neprijateljskom "osamdesetčetvorkom".

- Šehzija Bakalović

Rođen je u Tuzli 27. 01. 1960. godine.

Poginuo u borbi prsa u prsa sa neprijateljem 18. 06. 1995. prilikom oslobađanja objekta Žunovo na čeličkom ratištu.

- Amir Mujić

Rođen je u Tuzli 09. 06. 1968. godine.

Poginio je prilikom pokušaja oslobađanja objekta Jašterik na čelićkom ratištu 30. 06. 1995. godine. Pogođen je iz neprijateljskog PAT - a.

- Dževad Osmančević

Rođen je 17. 02. 1967. u Tuzli.

Na čelićkom ratištu 10. 06. 1995. pogođen je gelerom neprijateljske avio - bombe. Preminuo je u bolnici u Tuzli 20. 06. 1995. godine.

- Benjamin Sadiković

Rođen je u Tuzli 11. 11. 1973. godine.

Na čelićkom ratištu kod Lukavice 20. 06. 1995. poginuo je od neprijateljske granate.

- Dejan Nikolić

Poginuo 14. 07. 1995. na sarajevskom ratištu, Čemerna planina.

- Fikret Zahirović

Poginuo u akciji na objekat Klupe na vozućkom ratištu 10. 08. 1995. godine.

- Husein Omerčić

Rođen je u Tuzli 10. 05. 1965. godine. Prije prelaska u 250. osl. u 1. tuzlanskoj br. je bio komandir voda, čete a zatim i pomoćnik komadanta za obavještajne poslove.

Poginuo je od snajperskog hica na ozrenskom ratištu u rejonu Bosanskog Petrovog sela 20. 09. 1995. godine.

Odlikovan je Zlatnim ljiljanom.

- Zahidin Bašić

Rođen je u Mihatovićima 04. 07. 1973. godine. Prije prelaska u 250. Oslobodilačku bio je pripadnik Specijalne jedinice MUP - a.

Poginuo je 23. 09. 1995. prilikom oslobađanja sela Ostojići i Panjik na ozrenskom ratištu.

- Sead Bekić

Rođen je u Tuzli 10. 06. 1966. godine. Njegov polubrat Atif Bajrić poginuo je 02. 12. 1992. godine(Sibovac - gradačačko ratište) kao borac 3. tuzlanske brigade.

Poginuo je 23. 09. 1995. prilikom oslobađanja sela Ostojići i Panjik na ozrenskom ratištu.

- Željko Kilinčan

Rođen je 22. 08. 1955. u Tuzli.

Poginuo je 23. 09. 1995. prilikom oslobađanja sela Ostojići i Panjik na ozrenskom ratištu.

- Ismet Jugović

Rođen je u Gnojnici(Lukavac) 21. 03. 1964. godine.

Na ozrenskom ratištu, prilikom čišćenja terena u selima Ostojići i Panjik 23. 09. 1995. poginuo u sukobu sa zaostalim neprijateljskim vojnicima.

- Enis Srna

Rođen je u Prijepolju, u Srbiji 30. 06. 1964. godine.

Po preseljenju u Tuzlu završio je srednju školu i Medicinski fakultet. Nakon samo dva mjeseca radnog staža u bolnici u Tuzli, dobrovoljno se u augustu 1992. javlja u Armiju RBiH.

U 250. obr. bio je načelnik Saniteta.

U rejonu Vrela na ozrenskom ratištu 24. 09. 1995. godine prilikom pružanja pomoći teško ranjenom borcu Samiru Begoviću pogođen je gelerima neprijateljske granate.

Otto_13 wrote:

PM72 wrote:Pominjao si neke cifre ko Vozuće koje meni zvuče malo prenapuhane.Znam da je u opštini Zvornik poginulo oko 1000 pripadnika VRS.Kao što znam da je ukupno u VRS poginulo oko 22000 vojnika i oficira.

Gubici SRK VRS su oko 2200 a u crkvi na Romaniji uklesano 4000 imena.Dodali su i Srbe poginule kao solunski dobrovoljci,Gavrila i jarane iz 1914 kao i četnike poginule od 1941 - 1957.Kad sve sabereš i oduzmeš,zašto mediji u RS konstantno lažu da je na sarajevskom ratištu u periodu 1992 - 1995 poginulo 4000 boraca?

Postovani moj PM na vecini njihovih spomenika pise tako . Na spomeniku u Kravici se nalaze imena i civila i vojnika (i cetnickih i partizanskih formacija) i vojnika koji su poginuli u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i kad se drzi pomen uvijek se govori "nevine duse koje je neprijatelj ubio " i tako se ustvari sve to trpa kao neki civili koje su ubili borci ARBiH

SkyLimit wrote:

"Oko 13 : 30 h magistralnim putem iz pravca Zvornika dolazi crveni "jugo" i ne zaustavljajući se stiže pred zgradu MUP - a. Na veliko iznenađenje prisutnih pred MUP - om gdje se nalazio i naš komadant Mehmed Husić, iz auta izlaze dva nepoznata lica u maskirnim uniformama.

evo yuga na 25:20

- Mehmedalija Tučić, Tuzla, 07. 05. 1969.

Poginuo 05. 07. 1992.

- Slađan Filipović, Brčko, 11. 10. 1971.

Poginuo u rejonu Tramošnice 26. 08. 1992.

- Alija Mujkić, Tuzla, 25. 01. 1947.

Poginuo u rejonu Tramošnice 26. 09. 1992.

- Hilmo Mandžo, Gacko, 28. 11. 1964

Poginuo u rejonu Tramošnice 28. 09. 1992.

- Ilija Crvenković, Lukavac, 25. 10. 1955.

Poginuo u rejonu Tramošnice 28. 09. 1992.

- Mirsad Hatić, Banovići, 19. 03. 1953.

Poginuo u rejonu Sibovca 12. 10. 1992.

- Halid Zubčević, Tuzla, 31. 01. 1957.

Poginuo u rejonu Sibovca 12. 10. 1992.

- Ilija Lamešić, Gornja Obodnica, 07. 02. 1948.

Poginuo u rejonu Sibovca 12. 10. 1992.

- Pašan Kurtić, Lukavac, 08. 09. 1965

Poginuo u rejonu Ledenica 13. 10. 1992.

- Ibrahim Mahmuzić, Tuzla, 05. 11. 1958.

Ranjen u rejonu Sibovca 13. 10. 1992. Preminuo u bolnici u Tuzli 14. 10. 1992.

- Sejfulah Bašić, Mihatovići, 18. 10. 1953.

Poginuo rejonu Sibovca 15. 10. 1992.

- Džemal Hodžić, 12. 08. 1945., Donje Vukovije

Poginuo u rejonu Sibovca 15. 10. 1992.

- Vjekoslav Matijašec, Tuzla, 21. 06. 1957.

Poginuo u rejonu Sibovca 15. 10. 1992.

- Bersim Hodžić, Brčko, 05. 11. 1962.

Poginuo u rejonu Sibovca 05. 11. 1992.

- Mehdin Horozović, Koraj, 04. 09. 1971.

Poginuo u rejonu Sibovca 09. 11. 1992.

- Senaid Imširović, Njemačka, 27. 11. 1970.

Poginuo u rejonu Sibovca 09. 11. 1992.

- Mehmedalija Harić, Tuzla, 08. 11. 1950.

Poginuo u rejonu Sibovca 16. 11. 1992.

- Mihad Buljubašić, Dobrnja, 29. 01. 1964

Ranjen u rejonu Sibovca 09. 11. 1992. Preminuo u bolnici u Tuzli 20. 11. 1992.

- Muharem Bijelić, Tuzla, 08. 01. 1952.

Poginuo u rejonu Sibovca 15. 12. 1992.

- Nihad Horozić, Tuzla, 15. 02. 1961.

Poginuo u rejonu Sibovca 27. 12. 1992.

SkyLimit wrote:Da čitanje bude jasnije:

Nurdin Dino Hasić - borac iz Tuzle, odlikovan Z. Ljiljanom, poginuo prilikom oslobađanja naselja Gornji Čaklovići i tunela na magistralnom putu koji prolazi kroz to naselje

Fuad - njegov otac, poginuo 2 mjeseca poslije njega kao pripadnik Armije

Nedim - brat od Dine i sin od Fuada, također pripadnik Armije

Prilikom akcije na Gredu 19. 08. 1992. godine nagazivši na minu ostao je bez noge. Prilikom odlaska na rehabilitaciju u Zenicu, minibus sa ranjenicima je kod Kladnja 28. 02. 1993. godine pogođen granatom sa zloglasnih Pelemiša. U minibusu se nalazio i Admir Hasančević.

Zvornik

Na početku aprila 1992. Zvornik je bio grad sa oko 15 000 stanovnika(60 posto od njih su bili Muslimani) ležeći na zapadnoj obali rijeke Drine. Most sa dvije trake spajao ga je sa još i manjim gradom Mali Zvornik na suprotnoj obali rijeke, u Srbiji. Međuetničko nasilje došlo je u ovo područje na krilima turbulencija u cijeloj republici koje su uslijedile nakon objavljivanja rezulata referenduma o nezavisnosti 2. marta; dvije sedmice poslije, zvornički Srbi proglasili su svoju vlastitu nezavisnu "srpsku opštinu Zvornik". Krajem marta zvornička policija podjelila se u dvije suprostavljene grupe. Do obznanjenja nezavisnosti republike 6. aprila, emocije su dostigle tačku usijanja.

Srpske snage koje su se namjerile da napadnu zvorničko područje bile su mješavina profesionalnih i ultranacionalističkih trupa, uključujući elemente TO Zvornik, moguće nešto lokalne policije, Arkanove jedinice, srbijanskog ultranacionalisitčkog lidera Šešelja "četnički pokret Srbije", Srbijanske državne bezbjednosti(SDB) jedinica za specijalne operacije, te regularne JNA trupe, svi podržani od strane JNA artiljerije iz Srbije. Muslimanske snage unutar grada su čini se uglavnom bili branioci iz Patriotske lige predvođeni individuom pod nazivom "Kapetan Almir", čije je pravo ime bilo Samir Ništović. Svi dostupni dokazi impliciraju da su Muslimanske snage kapetana Almira bile i malobrojne i slabo organizovane.

Prve borbe otpočele su u i oko Zvornika 8. aprila a istovremeno je artiljerija sa prostora Srbije, sa druge strane rijeke počela sa jakim artiljerijskim granatiranjem Zvornika. Sada ozloglašeni "Arkan" stigao je na scenu te večeri i postavio ultimatum, naređujući da Muslimani općine Zvornik polože oružje do narednog jutra ili "iskuse sudbinu Bijeljine". Srpske snage okružile su grad dok su Muslimani zajednički na brzinu pobacali teške barikade na periferiji grada i proveli noć u nervoznom iščekivanju. Nekoliko minuta nakon što je narednog jutra istekao ultimatum, srpske snage otpočele su sa napadom. Za nekoliko sati okupirali su grad i Muslimanski otpor unutar grada je do mraka u potpunosti ugašen.

Jugoslovenska narodna armija aktivno je podržavala srpske snage koje su napadale na Zvornik, nešto što nije činila u Bijeljini. Zaista, JNA nije ni pokušavala prikriti svoju umiješanost u Zvorniku, i u zvaničnoj izjavi od strane JNA 10. aprila objavljeno je da su zbog hrvatsko - muslimanskih provokacija u području,

JNA i jedinice Teritorijalne odbrane...ušle u Zvornik, potisle paravojne formacije izvan grada, uspostavile red i oslobodile komunikacije.

Jedinice za specijalne operacije SDB će biti označene kao presudna sila u kratkoj bitki za Zvornik. Srpski ekstremista Vojislav Šešelj kasnije se hvalio:

Snage bosanskih Srba jesu uzeli učešća u tome. Ali specijalne jedinice i najbolje jedinice za borbu došle su sa ove strane(Srbija). To su bile policijske jedinice - tkz. Crvene Beretke - specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije u Beogradu. Armija je sebe angažovala u maloj mjeri - davala je artiljerijsku podršku gdje je za to bilo potrebe. Operacija se pripremala dugo vremena...Sve je bilo dobro organizovano i sprovedeno.

Preotimanje Zvornika je tipičan primjer kako su dobro organizovano srpske snage(stvorene, snadbjevane i podržavane od odsjeka Državne sigurnosti iz ministarstva unutrašnjih poslova Srbije), vlastite snage SDB Srbije i JNA mogle sarađivati da brzo unište iznenađene, slabo opremljene i neorganizovane Muslimanske snage koje su se pokušavale suprostaviti.

Branioci Kule Grada

Dok je u aprilu '92. godine sa svojim borcima junački branio Kulu Grad kod Zvornika, poznat je bio samo njegov nadimak - Almir. Ili -kapetan Almir. Samo nekoliko ljudi iz vrha Patriotske lige znalo je daje kapetan Almir, zapravo, Samir Ništović, kapetan bivše JNA, inače Nevesinjac.
Ništović je sada pukovnik i komandant Odsjeka borbenog komandovanja u Ratnoj oficirskoj školi u Zenici. Svakoj generaciji pitomaca ove škole obavezan je da održi predavanje o tome - kako je branio Kula Grad. Jer, to oni traže.
Životna priča kapetana Almira i prije i poslije odbrane Kula-Grada je veoma zanimljiva. Posebno priča o njegovom dramatičnom bjekstvu iz bivše JNA, 13. novembra '92., te ilegalnom radu u Patriotskoj ligi, u koju su ga primili Kemo i Halil, odnosno Meho Karišik i Sefer Halilović.

- Ja sam od Keme i Halila, kojima tada nisam znao prava imena, dobio zadatak da odem u sjeveroistočnu Bosnu i tamo pripremam muslimanski i hrvatski narod za odbranu od četničke agresije - kaže Ništović. - Vahid Karavelić bio je koordinator za tuzlanski kraj, a ja sam mu bio zamjenik.
Prema tom dijelu priče o pripremama za odbranu od četničke agresije u ovom dijelu naše zemlje, Ništović je radio sa dosta patriota, poznatih junaka ovog rata. Među njima ističe Mehdina Hodžića-Senada, legendarnog "Crnog Labuda", koji je poginuo već u maju '92., pa rahmetli Hajrudina Mešića, proslavljenog komandanta odbrane Teočaka i Ugljevika... Radio je i sa Hasetom Tirićem, pa Salihom Malkićem, Dževadom Salihbašićem i braćom Huremović...
Ništović je imao zadatak da uradi planove odbrane svih opština sjeveroistočne Bosne i on ih je uradio.

- Neki su se gradovi mogli braniti, neki nisu - priča sada Ništović. - Naprimjer, nije bilo objektivnih izgleda za odbranu Bijeljine, oko koje su bila sve srpska sela. Staje Hase Tirić u takvom okruženju mogao da uradi sa svojim grupama? Međutim, mogao se Zvornik braniti.

- Zašto nije?

- Mi smo imali plan odbrane Zvornika i o tome smo obavijestili rukovodstvo Zvornika, a to su bili Bošnjaci - kaže Almir. - Jer, bivša JNA je preko puta Zvornika, u Srbiji, rasporedila artiljeriju, utvrđivala se, dovodila pojačanje. Mi smo, dakle, neposredno prije četničke agresije namjeravali da zaposjednemo ključne tačke u Zvomiku. Naravno, to nismo mogli da uradimo bez podrške i saglasnosti rukovodećih ljudi u opštini. Međutim, nismo naišli na podršku. Čak je taj naš plan odmah i provaljen. Stav rukovodećih ljudi u Zvorniku, Bošnjaka, bio je da će nas ta JNA braniti, a da mi hoćemo da narušimo "bratstvo i jedinstvo" u ovom gradu... Ishod se zna. Četnici su za koji dan zaposjeli sve one tačke koje je trebalo da mi zaposjednemo. A izvršen je i genocid nad Bošnjacima u gradu. Mislim da ih je pobijeno najmanje 3.000. Mnogi su pohapšeni, svi opljačkani, mnoge žene i djevojke silovane.

- Ipak, bilo je nekih borbi u Zvorniku. Koliko ste pružali otpor?

- Mi smo vodili ulične borbe. Ali bilo je već kasno. Vodili smo neravnopravnu bitku za Zvornik dva dana i povukli se u našu bazu na Kula-Gradu. Malo nam se ko pridružio iz Zvornika. Bježali su prema Tuzli. Neki su psovali, neki govorili da bježe u inostranstvo...


Poslije pada Zvornika, prvih dana aprila '92. godine, počela je odbrana Kula-Grada.

- Kula-Grad je mjesna zajednica u kojoj su živjela 2.002 stanovnika - priča Almir. - Bilo je 2.000 Bošnjaka i dva Hrvata. Tu je bila moja baza za vrijeme ilegalnog rada. Imali smo jedinicu Patriotske lige, jačine jedne čete. Dakle, oko 150 boraca. To su, uglavnom, bili mještani. Imali smo samo dva mitraljeza, nešto automatskih i poluautomatskih, a najviše lovačkih pušaka. Imao sam i 20 boraca koji nisu imali naoružanje. Međutim, mi smo bili prava jedinica, prava vojna formacija. Organizovali smo pravi vojnički, ratnički život. Mislim, da smo bili prva jedinica u našoj zemlji koja je dala zakletvu. Uradili smo polukružni sistem odbrane s prvom linijom... Iskopali rovove sa grudobranima... Imali smo i nekakva minska polja. Nisu bila prava, jer nismo imali mina. Žicama smo vezivali ručne bombe, uglavnom da nas upozore kad krenu četnici.

- I kad su prvi put, poslije pada Zvornika, na vas krenuli četnici?

- Bilo je to 8. aprila '92. u pola šest ujutro. Četnici su iz svih artiljerijskih oruđa i tenkova, koji su bili postavljeni preko puta nas, s druge strane Drine, otvorili vatru po našim položajima. Bombardovali su nas i avionima. Bacali bojne otrove. Ta artiljerijska priprema trajala je, mimo svih vojničkih rezona, 24 sata. Nije bilo zgrade u Kula-Gradu koja je 9. aprila osvanula čitava. Mi smo izgubili samo jednog borca. Naš prvi šehid bio je Amir Nasupović. Stanovništvo se tada uglavnom povuklo prema Tuzli, a ostali smo mi, borci. Čekali smo pješadijski napad četnika.

- I kako je izgledala ta prva pješadijska bitka za Kula-Grad?

- Četnici su se prevarili u procjeni. Očito, oni su mislili da u porušenom Kula-Gradu više nema nikoga. I krenuli su prema nama u streljačkom stroju. Naredio sam komandirima vodova da četnike puste što bliže. Četnici su nam se primicali, bez neke opreznosti, a mi smo čekali. Kad su nam prišli sasvim blizu, naredio sam vatru.

- Bila je to naša velika pobjeda - nastavlja Almir. - Naši borci su prosto kosili četnike i oni su padali kao snoplje. Nanijeli smo im velike gubitke. Preživjeli četnici bježali su prema Zvorniku. Tjerali smo ih, ali ne daleko. Toliko koliko nam je bilo dovoljno da sakupimo bogat ratni plijen: oružje, municiju, opremu. Onda smo se vratili na naše položaje.

- Jedne noći razbili smo jednu četničku diverzantsku grupu koja je pokušala da zavara naše borce na prvoj liniji - priča Almir. - Vođa te diverzantske grupe bio je Arkanov zet Rambo. Kada su se primakli našim položajima, na pitanje jednog borca, koga smo zvali Karadžić, ko ide, Rambo je odgovorio: "Muamed!" Dakle, nije znao da izgovori "h". Naši su otvorili vatru i ubili Ramba.

Kada je saznao za smrt svoga zeta, u Zvornik je došao Arkan i ultimativno tražio da mu isporučimo Rambov leš. Ali, mi smo leš držali pet dana, sve dok na Kula-Grad nije došao dr. Muhamed Jelkić iz Zvornika. Dr. Jelkić nam je rekao da mu je Arkan zaprijetio da će mu pobiti familiju ako mu ne isporučimo zetovo tijelo. Sažalio sam se i dao sam mu leš. Očekivao sam da će nam se dr. Jelkić, kad napusti s familijom Zvornik, pridružiti i pomoći nam. Jer, na Kula-Gradu nismo imali ljekara. Nije nam došao, baš, kao što nam se nisu pridružili ni mnogi Zvorničani koji su uspjeli da pobjegnu od četnika.

Ništović je tražio pojačanje i ono mu je stiglo, ali samo iz Zivinica i Kalesije, koje je doveo Salih Malkić-Sale.

- Sale je doveo 85 boraca, koji su se zadržali pet dana na Kula-Gradu i pomogli nam da odbijemo nekoliko četničkih napada, te da još bolje utvrdimo linije - priča Ništović. - Malkić je, onda, dobio naredbu da s borcima hitno ide u Zivinice. Na Kula-Gradu ostala je, tako, samo četa naših hrabrih boraca, koji su odolijevali četničkim napadima.

Borci sa Kula-Grada 24. aprila '92. godine svečano su se postrojili i položili zakletvu.

- Mislim da je to bila prva zakletva boraca naše armije - veli Ništović. - A kako je došlo do pada Kula-Grada?

- Kula-Grad je pao 26. aprila - sjeća se NiŠtović. - Dan uoči te odlučujuće bitke mene je telefonom zvao major bivše JNA Marko Pavlović, ne znam ko mu je dao moj broj telefona, i tražio da se predamo, jer je, kao, došla JNA u Zvornik da uspostavi red i smiri sukobe između nas i četnika. Rekao sam mu da sam i sam bio do prije nekoliko mjeseci oficir bivše JNA i da sam iz nje pobjegao, jer je stala uz četnike i spustio mu slušalicu.
Četnici su, sjeća se kapetan Almir, krenuli u napad prije zore i uspjeli da probiju liniju naše odbrane u selu Gajevi.

- Ipak, glavni napad išao je prema našim položajima kod Ćuprije. Tu su naši borci imali četiri "zolje" - priča Ništović. - Četnici su nas, međutim, napali s velikim snagama. Krenuli su sa čitavom brigadom, sa osam tenkova T-84 i dvije samohotke. Naši borci su prvi put vidjeli tenkove kako djejstvuju i uplašili su se. Napustili su liniju i kažu mi: "Kapetane, na ćupriji tenkovi". Kažem im: "Pa, i poslao sam vas dole da dočekate tenkove". Tražio sam dobrovoljce. Javila su se trojica: Nedim, Aziz i trećeg smo zvali Arkan. Prišli smo dosta blizu kolone tenkova i ispalio sam "zolju" na prvi tenk. Pogodio sam ga. Onda sam vidio kako se prema našem rovu okreću kupole drugih tenkova. Uspjeli smo da se prebacimo do drugog rova, a granata je pogodila blizu nas, tamo odakle sam ispalio "zolju".

Tada je Almir bio ranjen. Kratko se još razvila bitka, u kojoj naši borci nisu imali šansi.

- Povlačili smo se, a četnici su nas ganjali tenkovima i pješadijom -sjeća se Ništović. - Mogli su da nas pobiju, ali sam čuo naredbu da nas uhvate Žive. Nisu nas uhvatili.

Ništović se sa borcima te noći prebacio do Kalesije. Odatle je telefonom uspostavio vezu sa Vahidom Karavelićem, koji se nalazio u Tuzli. "Sačekaj me tu, sutra dolazim po tebe", rekao mu je Karavelić.
- Čekao sam Karavelića narednog dana - kaže Almir. - Bilo je to 27. aprila. Ali, tog dana je u Živinicama uhapšen Karavelić, zajedno sa trojicom istaknutih organizatora odbrane tuzlanske regije.
Borba za odbranu Kula-Grada je bila završena.
- Četnici su ispjevali neku pjesmu o uzimanju Kula-Grada za koju su rekli da je tu "startovao džihad" - veli Almir. - Tad sam prvi put Čuo za riječ "džihad". Mi smo bili samo borci koji smo na tom dijelu naše zemlje stali u odbranu svoje države i bošnjačkog naroda.


http://bosanskiratnici.blogger.ba/arhiv ... 25/2723083

terhaf wrote:@SkyLimit Svaka čast na ovim postovima i izdvojenom vremenu da sve ovo sakupiš i objaviš. Pročitao sam temu od prve do zadnje stranice i svi ratni događaji su opisani realno tako da se može dobiti realna slika ratnih dešavanja vezano za zonu odgovornosti II korpusa ARBiH i tuzlanske regije.

SkyLimit wrote:... a sada sam se fokusirao samo na vojnike 210. Viteške brigade "Nesib Malkić". U Živinicama su postojale još naravno Ose te 116./216. i 220. brigada(kasnije spojeni u jednu, 240.) koje su bile "linijaške", ...

Iskreno meni se čini da su se u jednom trenutku ti počasni nazivi "viteška" i "slavna" počeli dijeliti i šakom i kapom, ali 210. je prema svemu što sam pročitao jedna od onih brigada koje su istinski zaslužile to priznanje!

http://heroji.ba/nesib-malkic/

Ovaj post nadopunit ću i nekim već objavljenim materijom koji će pomoći da se još više razumije brigada o kojoj se govori:

Stolice su bile važno radiorelejno čvorište u bivšoj Jugoslaviji. Preko njega je vršena kontrola i navođenje civilnih i vojnih aviona, te ostvarivana veza sa vrhovnom komandom i jedinicama na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Stolice su, sa geografskog aspekta, takođe bile važne za agresora. Raskrsnica puteva prima Priboju, Tuzli, Kalesiji i Zvorničkom području omogućavala je brz transport vojnog materijala, borbenih sredstava, tehnike, naoružanja i municije do borbenih položaja i područja pod kontrolom agresora.

Stolice su bile dobro inžinjerijski osigurane - opasane ogradom od bodljikave žice visine tri metra, teren oko ograde od 100 metara zapriječen raznim vrstama pješadijskih i protivtenkovskih mina, tako da je prodor pješadije u unutrašnjosti objekta bio skoro nemoguć.

Istureno stražarsko mjesto, takođe inžinjerijski obezbjeđeno, bilo je na brdu Lisača, udaljeno nekoliko stotina metara vazdušne linije od Stolica. Sa Stolica je omogućen vizuelni kontakt prema Lisači, pa je bilo moguće preventivno i pravovremeno djelovati, sa obadva objekta ukoliko bude potrebno.

Da bi se osvojile Stolice bilo je potrebno prvo eliminisati utvrđenje Lisača.

Shodno izvršenim pripremama i procjenom situacije, komadant 25. dKoV pukovnik Refik Lendo donio je odluku, između ostalog i o izvođenju napada u z/o tada već 253 bbr. Tom odlukom 253. bbr. ojačana sa IDČ "Panteri", jednom TF - 8 "Crvena strijela", jednim tenkom T - 55, dobila je zadatak da izvrši napad glavnim pravcom: Repušina - Duge njive - k. 892 - tt. 903 Konjic, a pomoćnim snagama pravcem: Glavica - tt. 788 Kolijevka - raskrsnica puteva Kolijevka - Mala Jelica.

Osim ove brigade u napadu je učestovala i 251. lbr. koja je imala zadatak da izvrši napad glavnim pravcem: Čifluk - Gradine - k. 721, kao i 250. bbr. i 252. sbbr. koje su bile u II b/e(rezerva).

Uporedo sa izvođenjem b/d(manjim snagama) u z/o 253. bbr., 254. sbbr. Čelić dobila je zadatak da izvrši napad na selo Lukavica.

Napad je izveden 20. marta 1995. godine u 05, 00 sati, pri čemu je postignuto puno iznenađenje. U prvih pola sata borbe udarna grupa brigade(1. bataljon i IDV) uspjela je razbiti agresorske snage na p/k, nanijeti mu osjetne gubitke u ž/s, te produžiti napad i ovladati objektima k. 892 i tt. 903 Konjic.

Istovremeno 4. bb. brigade ojačan sa IDČ 25. dKoV nakon slamanja žestokog otpora neprijateljskih snaga probija njegov p/k i oko 08, 45 sati ovladava objektom Kolijevka, te izbija na raskršće puteva Kolijevka - Mala Jelica. Lijevi susjed brigade - 251. lbr. zbog žestoke borbe i otpora neprijatelja u rejonu k. 721 ne uspijeva izvršiti zadatak, tako da je napredovanje 253. bbr. moralo biti zaustavljeno. Zbog jakog otpora neprijatelja zadatak nisu izvršile ni jedinice 24. dKoV koje su bile desni susjedi ove brigade.

Nakon uspostavljanja linije odbrane na liniji: Kolijevka tt. 788 - Repušine - k. 892 - tt. 903 Konjic - Duge njive - Čifluk uveden je drugi ešalon(snage 250. bbr. i 252. sbbr.) koji je imao zadatak da ovlada objektom RRC Stolice tt. 915 i objektom Štalija. Zbog jakog otpora neprijatelja(dovučeno pojačanje) i strahovitog nevremena praćenog ledenom kišom, susnježicom i snijegom ovaj zadatak nije izvršen.

Tih dana neprijatelj je uz jaku artiljerijsku vatru danonoćno pokušavao povratiti izgubljene položaje. Najžešći napad izveo je 6. aprila kada je čak 7 puta napadao prednji kraj naše odbrane. U toku tih napada koristeći tenkove neprijatelj uništava jednu po jednu našu zemunicu u rejonu tt. 903 Konjic, pri čemu je veliki broj boraca izbačen iz stroja, pa je zavladala panika zbog straha od okruženja, što je neprijatelj znalački iskoristio i ponovo posjeo Duge njive, tt. 903 i k. 892.

Jedinice brigade su se povukle na rezervne položaje uspijevši zadržati samo Kolijevku k. 788 i dijelove Male Jelice. Ovi položaji su držani sve do 15. maja 1995. kada je neprijatelj ponovo izvršio snažan napad i potisnuo snage 3. bataljona na rezervne položaje.

Tokom borbenih dejstava u periodu od 20. marta do 17. maja, brigada je imala 17 poginulih boraca, dok je 35 teže, a 98 lakše ranjeno. U ovom periodu neprijatelj je zarobio 18 boraca brigade, koje smo u narednom periodu razmijenili.

Kada je riječ o učešću 251. lbr. u ovim borbama ovdje želim istaći da su to za borce brigade bili najteži dani od njenog formiranja.

Brigada je u ovim borbama u odnosu na svoje brojno stanje pretrpjela prilično velike povratne i nepovratne gubitke. Prvog dana borbi gine PNŠ za ONP Benjamin Turkić, zatim komandir 2. lpč. Rizah Imamović i komandir voda iz 5. lpč. Zijad Buljubašić, dok je 19 boraca lakše i teže ranjeno. Da situacija bude još gora, 22. marta pri obilasku položaja jedinica na Dugim njivama NESRETNIM slučajem gine istaktnuti patriota i starješina, NŠ brigade major Mirsad Fidahić...

Na ovom dijelu fronta, poslije odmora od nekoliko dana, brigada se ponovno uvodi u napad 3. aprila i vodi krvave borbe u rejonu Bezimeni vis - Konjic gdje uz veoma velike gubitke postiže početni uspjeh(vidjeti 3. brigadu). Nažalost, tom prilikom ginu još četiri njena pripadnika dok ih je 47(četrdeset i sedam) lakše i teže ranjeno.
U ovom napadu boreći se prsa u prsa sa neprijateljem hrabro ginu Zlatan Ćulimarević, Mehmed Suljić, Abdulah Smajić i komandir 6. lpč. Dragan Perdan.

Naredna tri dana usljed silovitog kontranapada neprijatelja gine još 7(sedam) boraca brigade, od čega tijela četverice nisu izvučena na našu stranu. U tim borbama ranjeno je 18 boraca.

SkyLimit wrote:Na brzinu sam preveo tekst iz Balkan battlegrounds o okupaciji Zvornika iz aprila 1992. Iz tog se primjera vidi koliko je štetna i pogrešna stereotipna percepcija pojedinih o "glupim, pijanim četnicima". Potpuno suprotno, velikosrpska agresija je bilo izuzetno pomno planirana i dobro organizovana. U ovom tekstu se čak i ne spominje npr. da su praktično cjelokupno srpsko civilno stanovništvo grada Zvornika privremeno preselili u Karakaj ili Srbiju dok "sve ne bude gotovo", a i to se spominjalo u Hagu.

Imajte na umu da je predratna općina Zvornik(danas općina Zvornik u RS i općina Sapna u Federaciji) prije rata imala tek nešto manje od 50 000 Bošnjaka i to ju je činilo jednom od općina sa najvećom bošnjačkom populacijom u cijeloj BiH. Srba je bilo oko 30 000. Sam grad Zvornik je zbog svog položaja u historiji uvijek smatran od velike vojne važnosti, Austrougari su ga pokušavali preoteti od Osmanija, francuski konzul je, misleći na Srbe u 19. stoljeću napisao :"Ako uzmu Zvornik, ni mi u Travniku nećemo biti sigurni!".

SkyLimit wrote:Predmet mog većeg interesovanja u zadnje vrijeme je bila ona velika ofanziva 2. Korpusa na Majevici koja je počela 20 marta 1995. a čiji je konačni cilj bio ovladavanje kotom Stolice, najvećim i najvažnijim vrhom Majevice.

Ovako je ta kota Stolice opisana u "Patriotska liga Tuzle i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu":

Stolice su bile važno radiorelejno čvorište u bivšoj Jugoslaviji. Preko njega je vršena kontrola i navođenje civilnih i vojnih aviona, te ostvarivana veza sa vrhovnom komandom i jedinicama na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Stolice su, sa geografskog aspekta, takođe bile važne za agresora. Raskrsnica puteva prima Priboju, Tuzli, Kalesiji i Zvorničkom području omogućavala je brz transport vojnog materijala, borbenih sredstava, tehnike, naoružanja i municije do borbenih položaja i područja pod kontrolom agresora.

Stolice su bile dobro inžinjerijski osigurane - opasane ogradom od bodljikave žice visine tri metra, teren oko ograde od 100 metara zapriječen raznim vrstama pješadijskih i protivtenkovskih mina, tako da je prodor pješadije u unutrašnjosti objekta bio skoro nemoguć.

Istureno stražarsko mjesto, takođe inžinjerijski obezbjeđeno, bilo je na brdu Lisača, udaljeno nekoliko stotina metara vazdušne linije od Stolica. Sa Stolica je omogućen vizuelni kontakt prema Lisači, pa je bilo moguće preventivno i pravovremeno djelovati, sa obadva objekta ukoliko bude potrebno.

Da bi se osvojile Stolice bilo je potrebno prvo eliminisati utvrđenje Lisača.

Kao što znamo, u novembru 1994. ta Lisača je oslobođena, što je stvorilo preduslove za oslobađanje i same kote Stolice, iako je i prije oslobađanja Lisače to pokušavano.


Ovdje vidimo snimak kako nakon postignutog mirovnog sporazuma pripadnici VRS napuštaju Stolice jer je taj vrh pripao Federaciji



Jasno se vidi da su radio relejni uređaji na Stolicama porušeni u prethodnom NATO bombardovanju




E sad samo o toj ofanzivi iz 1995. bi se mogla knjiga napisati(neko upućeniji od mene, svakako), no iz do sada pročitanog što sam ja shvatio:

- Već prvog dana 20. marta 1995. pala je granata u gusto postrojenu vojsku u krugu kasarne Husinska Buna i praktično desetkovala 212./222. Oslobodilačku brigadu bez da su uopće ušli u borbu

- Najveće početne uspjehe ostvarile su tuzlanske jedinice

- Ostale jedinice su uglavnom zaustavljene u startu zbog snažnog otpora neprijatelja pa i nisu pretrpjele velike gubitke

- Neuspjehi ostalih jedinica nisu se pretjerano odrazili i na situaciju sa tuzlanskim jer su svakako one bile predoređene za glavni dio posla i sve u vezi uzimanja samih Stolica, ovi ostali su napadali na drugim dijelovima Majevice, barem razvukli nep. snage

- Najveći početni uspjeh je bilo uzimanje kote Konjic i stavljanje u okruženje pripadnika VRS na Stolicama

- Tuzlanske jedinice međutim ne uspjevaju uzeti i same Stolice, neki od glavnih razloga su nevrijeme koje je počelo u najgorem mogućem trenutku(kao što je vrijeme bilo saradnik Armije RBiH na Vlašiću, ovdje se pokazalo kao neprijatelj) te brzo pojačanje u vidu jakih snaga VRS koje je pristiglo onim postojećim u rejonu Stolice prije nego što će i jedni i drugi pasti u okruženje

- VRS uspjeva probiti obruč iz vana i spojiti se sa svojim snagama na Stolicama. 6. aprila 1995. VRS ponovno ovladava prethodno izgubljenim Konjicom i to je praktično značilo slom ofanzive. Tada su jedinice Armije RBiH na Konjicu imale velike gubitke, zbog snažnog neprijateljskog napada veći dio se uspaničio i napustio taj objekat, a tijela nekih od poginulih ostala su na teritoriju kojim je neprijatelj nanova ovladao.

Zašto ofanziva nije uspjela:

- Artiljerijska premoć VRS

- Pojačanje koje su snage VRS u rejonu Stolica dobile prije nego što su pale u okruženje

- Izuzetno dobra komunikacijska povezanost Majevice sa Bijeljinom odakle je VRS za razliku od nekih drugih planina mogla u slučaju potrebe za vrlo kratko vrijeme dovući pojačanja u ljudstvu i tehnici

- Granata koja je već prvog dana ofanzive u krugu kasarne Husinska buna ubila ili ranila veliki broj boraca koji su trebali učestovali u ofanzivi

- Nevrijeme je otpočelo u najgorem mogućem trenutku

- Jaka motivacija jedinica sa protora Lopara i Ugljevika da brane položaje i ne dozvole pad Stolica jer tokom cijelog rata borbe su se vodile na "drugoj" strani Majevice, međutim ako bi Armija RBiH ovladala Stolicama, jedina moguća daljna dejstva bila bi na drugoj strani planine, na onoj na kojoj se nalaze većinski pravoslavna naselja ove dvije spomenute općine. Iako su oni i svoje najače uporište(bar što se tiče naseljenih mjesta) sa "ove" strane planine Požarnicu branili jakim snagama, istim one koje će se nakon što su izgubili Požarnicu povući u brda.

Sad kad gledam, u ove dvije općine zajedno se 2013. popisalo oko 27 000 Srba, nije mi jasno kako su oni mogli sa takvom bazom imati 1., 2. i 3. majevičku brigadu, vjerovatno su one kao i semberske br. iz Bijeljine(koje su također primarno korištene na Majevici te Brčkom) popunjavane i pravoslavnim stanovništvom koje je prethodno napustilo prostore Tuzle i tuzlanske regije.

Također, majevičko područje je i u 2. svjetskom ratu bilo poznato kao leglo pripadnika četničkog pokreta, čini se da su te veze opstale i do devedesetih jer se značajan broj dobroljaca iz Srbije četničke orjentacije borio na Majevici.


U dijelu koji govori o 3./253. tuzlanskoj brigadi u "Tuzla u odbrani od agresije" o ovoj ofanzivi piše:

Shodno izvršenim pripremama i procjenom situacije, komadant 25. dKoV pukovnik Refik Lendo donio je odluku, između ostalog i o izvođenju napada u z/o tada već 253 bbr. Tom odlukom 253. bbr. ojačana sa IDČ "Panteri", jednom TF - 8 "Crvena strijela", jednim tenkom T - 55, dobila je zadatak da izvrši napad glavnim pravcom: Repušina - Duge njive - k. 892 - tt. 903 Konjic, a pomoćnim snagama pravcem: Glavica - tt. 788 Kolijevka - raskrsnica puteva Kolijevka - Mala Jelica.

Osim ove brigade u napadu je učestovala i 251. lbr. koja je imala zadatak da izvrši napad glavnim pravcem: Čifluk - Gradine - k. 721, kao i 250. bbr. i 252. sbbr. koje su bile u II b/e(rezerva).

Uporedo sa izvođenjem b/d(manjim snagama) u z/o 253. bbr., 254. sbbr. Čelić dobila je zadatak da izvrši napad na selo Lukavica.

Napad je izveden 20. marta 1995. godine u 05, 00 sati, pri čemu je postignuto puno iznenađenje. U prvih pola sata borbe udarna grupa brigade(1. bataljon i IDV) uspjela je razbiti agresorske snage na p/k, nanijeti mu osjetne gubitke u ž/s, te produžiti napad i ovladati objektima k. 892 i tt. 903 Konjic.

Istovremeno 4. bb. brigade ojačan sa IDČ 25. dKoV nakon slamanja žestokog otpora neprijateljskih snaga probija njegov p/k i oko 08, 45 sati ovladava objektom Kolijevka, te izbija na raskršće puteva Kolijevka - Mala Jelica. Lijevi susjed brigade - 251. lbr. zbog žestoke borbe i otpora neprijatelja u rejonu k. 721 ne uspijeva izvršiti zadatak, tako da je napredovanje 253. bbr. moralo biti zaustavljeno. Zbog jakog otpora neprijatelja zadatak nisu izvršile ni jedinice 24. dKoV koje su bile desni susjedi ove brigade.

Nakon uspostavljanja linije odbrane na liniji: Kolijevka tt. 788 - Repušine - k. 892 - tt. 903 Konjic - Duge njive - Čifluk uveden je drugi ešalon(snage 250. bbr. i 252. sbbr.) koji je imao zadatak da ovlada objektom RRC Stolice tt. 915 i objektom Štalija. Zbog jakog otpora neprijatelja(dovučeno pojačanje) i strahovitog nevremena praćenog ledenom kišom, susnježicom i snijegom ovaj zadatak nije izvršen.

Tih dana neprijatelj je uz jaku artiljerijsku vatru danonoćno pokušavao povratiti izgubljene položaje. Najžešći napad izveo je 6. aprila kada je čak 7 puta napadao prednji kraj naše odbrane. U toku tih napada koristeći tenkove neprijatelj uništava jednu po jednu našu zemunicu u rejonu tt. 903 Konjic, pri čemu je veliki broj boraca izbačen iz stroja, pa je zavladala panika zbog straha od okruženja, što je neprijatelj znalački iskoristio i ponovo posjeo Duge njive, tt. 903 i k. 892.

Jedinice brigade su se povukle na rezervne položaje uspijevši zadržati samo Kolijevku k. 788 i dijelove Male Jelice. Ovi položaji su držani sve do 15. maja 1995. kada je neprijatelj ponovo izvršio snažan napad i potisnuo snage 3. bataljona na rezervne položaje.

Tokom borbenih dejstava u periodu od 20. marta do 17. maja, brigada je imala 17 poginulih boraca, dok je 35 teže, a 98 lakše ranjeno. U ovom periodu neprijatelj je zarobio 18 boraca brigade, koje smo u narednom periodu razmijenili.

A u dijelu o 251. Lahkoj brigadi piše:

Kada je riječ o učešću 251. lbr. u ovim borbama ovdje želim istaći da su to za borce brigade bili najteži dani od njenog formiranja.

Brigada je u ovim borbama u odnosu na svoje brojno stanje pretrpjela prilično velike povratne i nepovratne gubitke. Prvog dana borbi gine PNŠ za ONP Benjamin Turkić, zatim komandir 2. lpč. Rizah Imamović i komandir voda iz 5. lpč. Zijad Buljubašić, dok je 19 boraca lakše i teže ranjeno. Da situacija bude još gora, 22. marta pri obilasku položaja jedinica na Dugim njivama NESRETNIM slučajem gine istaktnuti patriota i starješina, NŠ brigade major Mirsad Fidahić...

Na ovom dijelu fronta, poslije odmora od nekoliko dana, brigada se ponovno uvodi u napad 3. aprila i vodi krvave borbe u rejonu Bezimeni vis - Konjic gdje uz veoma velike gubitke postiže početni uspjeh(vidjeti 3. brigadu). Nažalost, tom prilikom ginu još četiri njena pripadnika dok ih je 47(četrdeset i sedam) lakše i teže ranjeno.
U ovom napadu boreći se prsa u prsa sa neprijateljem hrabro ginu Zlatan Ćulimarević, Mehmed Suljić, Abdulah Smajić i komandir 6. lpč. Dragan Perdan.

Naredna tri dana usljed silovitog kontranapada neprijatelja gine još 7(sedam) boraca brigade, od čega tijela četverice nisu izvučena na našu stranu. U tim borbama ranjeno je 18 boraca.

Sve u svemu, od prvog dana napada 20. marta pa do 6. aprila 1995. kada neprijatelj ponovno ovladava Konjicom tuzlanske jedinice su imale preko 40 poginulih, od kojih je nekoliko poginulo od one granate u kasarni Husinska buna prvog dana ofanzive.

Na ovim snimku se od početka pa do 1 : 20(poslije je prilog o HVO Orašje) upravo vidi kako se neprijateljske snage ponovno vraćaju na Konjic, a vide se i tijela poginulih boraca Armije RBiH koja su ostala na toj koti




Od 20 : 05 pripadnik(vjerovatno komandir, oficir) Specijalne brigade policije RS govori o ovim borbama

SkyLimit wrote:Nije to na 20 : 05 M. Stupar, uopće ne liči na njega.