...u to vrijeme prosjecan rod sljive bio je 10-tak tona.(poslije rata sve obolilo i posusilo se) svi smo mrzili sljivu osim oca. nije bio alkoholicar ali je on volio kada rodi jer mu je donosila dodatni prihod. moras sve uraditi u roku od 2-3 dana inace sve propada i zato je nismo voljeli.
najveci dio se proda a obavezno se ostavi za pekmeze, djemove i sok...nesto se i susilo ako ima susara u blizini. zimi se jele suhe sljive sa orasima

koja je to delikatesa bila.
slatki cevap se cesto pravio...
ako se ne uspiju prodati(jedno vrijeme bila zabrana prodaje van svoje opstine) onda ne preostaje nista drugo nego kiseljenje i veseli stroj...imalo se rakije godinama. drzali je u drvenim buradima u podrumu.
meso nismo susili u susari jer je nismo imali ali zato svake zime se susilo na tavanu. nikada vise ne mogu da nadjem taj okus suhog mesa.

crna i suha okolica a unutra crveno i mehko meso.
nesto ovako...
p.s. vezano za voce, toliko smo ga imali(ne samo mi) da se mogla jedna pijaca snabdjevati od svega toga ali nista se nije moglo prodati. niko pametan iz tog vremena nije htio da pravi tvornicu za preradu voca i povrca u kraju koji je jedan od najpoznatijih po proizvodnji istog ali zato prave tvornicu za plastiku, papir, tekstilnu industriju...

sto uspijes preraditi za vlastite potrebe, hranis stoku a ostalo propada.