bosančica-sunčica wrote:
Kratko rečeno , mahati nam ispred očiju svojim bogatstvom oduzetim od naroda koji iz dana u dan u sve većem broju završava pored kontejnera, ne da je jadno, bijedno, žalosno, već je nečuvana drkost i bahatost. Tolika razmetljivost ogromne većine političara koja svojom ohološću, snažnim osjećajem moći koju im i hrani, osim funkcije koju obnašaju, BOJA NOVCA, koja ih opija, i promovira ,toliko da nam naše "svakodnevno siromaštvo" poprima oblik "ličnog grijeha".
Ko nam je kriv, kad nismo znali. I umjesto da se cijeni to normalno, ( a danas je izgleda najteže biti normalan i fin ), mi mu to još zamjeramo. Čovjek živi u svom stanu od 72 kvadrata...lijepo mu; taman, zadovoljan, slaže se sa komšilukom...navik'o. Žena normalna, ne pati za statusom G-đe ministarke....Izgledaju baš sretni i zadovoljni u toj lijepoj bosanskoj stvarnosti, a mi im ne damo. Hoćemo i njega na Poljine, u Audije,......a on zaista ne pripada "toj eliti". Umro bi od tuge....jer on ima i dovoljno socijalne empatije...i zato ŽK liči na nas, na komšiju, susjeda, burazera...Nije sirimošan, nije ni bogat, ali je dovoljno dobar i pošten,da ne traži i ne uzima više, i da nam ne zabija prst u oku....
Može li neki primjer tog mahanja? Vidim jedino da se Suljagićeva i, donekle, Radončićeva kampanja zasnivaju na tome da oni mašu tuđom imovinom, koje možda ima, a možda i nema. Suljagić javno kaže da je imovina nekih njegovih protivkandidata glavno pitanje kampanje. A oni se ne izjašnjavaju, ne mašu.
U sklopu te kampanje se učestalo objavljuje fotografija Bakirove vile, koja nije Bakirova, probire se po Lagumdžijinoj naslijeđenoj i nenaslijeđenoj imovini, pojavljuju se slike Čovićeve vile u izgradnji, i slično. Ali te slike i te priče ne pokreću ovi što su prozvani. Oni izbjegavaju da o tome govore. Svi su po tom pitanju veoma samozatajni. Čak se ni omraženi Dodik, čiji dobro popunjeni imovinski karton nije tajan, nikada ne slika ispred svog silnog bogatstva, nego to uglavnom obavlja pod šatorima, pred, ili pod pjevaljakom.
Dakle, možda imaju, možda nemaju, možda su ukrali, možda nisu, ali razmetanje bogatstvom, jesdnostavno nije dio domaće političke priče. Uz jednu iznimku, koju ću spomenuti, par redova niže.
Što se tiče Komšića, neka živi kako živi, to je njegov izbor.
Međutim, kao javna ličnost, dao je par intervjua, u kojima otvoreno, sa ponosom, ističe svoju neimaštinu. Čini se ironičnim da se nijedan domaći političar, osim kolege "Ljiljana" Brankovića, nije toliko javno bavio pitanjem svoje imovine. Intervju o kreditima koji su ga "zaklali" je već dio domaćeg folklora. Jednako kao što je u legendu ušlo Brankovićevo "Sve po zakonu!" I, od nedavno, Suljagićevo "Otkud meni auto, uz ministarsku platu!?"
Sve u svemu, njegov izbor je bio da priča o tome, to je bilo njegovo razmetanje siromaštvom, na tom razmetanju su sazdane parole pod kojima DF stupa.
"Živimo život običnog čovjeka, nemamo ni auto, akobogda kupićemo ga... bla, bla, bla."
Problem je da običan čovjek ne posjeduje automobil zbog toga što nema čime da ga kupi, a to se na Komšića i Suljagića ne odnosi.
U njihovom slučaju se radi o siromaštvu radi siromaštva, koje je rezultat, ili goleme laži, ili goleme nesposobnosti.
U Suljagićevom slučaju ovo prvo, u Komšićevom ovo drugo.
Samim tim, vraćaju u život jednu opasnu i nazadnu teoriju. Stavljaju znak jednakosti između siromaštva i poštenja, a sve koji su nešto stekli proglašavaju sumnjivim.
Takav pogled na svijet je davno prošlo vrijeme.
Mnoga bogatstva u ovoj zemlji treba preispitati, ali ne na način na koji su to njih dvojica zamislili.
DF strahovito podsjeća na Lesarove laburiste u susjednoj Hrvatskoj.
Skupina budžetlija, bez dana staža u realnom sektoru, sebi su okačili oreol radničkih vođa i boraca za prava obespravljenih.
I pri tome su dizali nesnosnu buku.
Ta ubleha, taj cirkus, je trajao samo jedan izborni ciklus.
Nema razloga da ni ovdje ne bude drukčije.
