http://www.mm.co.ba/index.php/bs/ba/akt ... u-sarajevu
Pored ovoga, hiljade je svjedočanstava o tome šta su MM radili za Bošnjački narod. I sad par 5-kolonaša, možebit i srbočetnika, hoće reći da je Alija kao omladinac riskirao život da bi pomagao Bošnjake, kasnije zaglavio i u ćuzi, a onda kao oronuli starac sve to bacio u vodu i prodao Srebrenicu!?
Kao što napisah - SDA-u opravdano imate prigovoriti mnogošta, ali mi nije jasno kako ne vidite da liku Alije I. nećete nauditi svojim lažima: narod ga voli radi njegovog djela. Kome se to još Allah džš tako smilovao pa mu je na ovim prostorima klanjalo dženazu par stotina hiljada ljudi !? I pored toliko laži i pokušaja kompromitovanja.
„U toku II svjetskog rata osnovne preokupacije Mladih Muslimana su bile ideološka izgradnja i intezivna svekolika pomoć muhadžirima kroz aktivnosti MDD“Merhamet“.
Muhadžirima se pomagalo vrlo riskantnim izbavljanjem nejači iz četničkog okruženja, transportovanjem do Sarajeva, zbrinjavanjem i raspodjelom u sabirne centre na Alipašinom Mostu, Koranu i nekim objektima u samom gradu: školi na Bendbaši, Sirotištu, džamiji u Hrasnu i po kućama. Djevojke su djecu bez roditelja kupale i oblačile u flanele, a mladići su ih razvodili po kućama.
Neke porodice su primale u svoje kuće po jednu ili više muhadžirskih porodica. Tako je porodica Asafa Serdarevića primila tri muhadžirske porodice iz Rogatice, njih dvanaestoro. Njima su dali na raspolaganje cio sprat kuće i mutvak u avliji, a sami su se zbili u jednu sobu i kuhinju u prizemlju.
Poseban problem je predstavljala oskudica u hrani. Premalo je bilo one hrane što se uz odjeću i druge potrepštine prikupljala od građana, pa je bilo nužno nabavljati hranu i van Sarajeva. Tako je jedna ekipa otputovala u Posavinu s ciljem da nabavi žito. U toj ekipi su prvobitmo bili od Mladih Muslimana: Ismet Serdarević, Nurudin Gackić, Sakib Nišić i Kemal Kurbegović. Uz njih su još bili: Safet Softić, službenik „Merhameta“ i Mehmed Landžo, Šakir Haliskadić i Alija Misirlija.
Oni su prvo bili u Derventi, pa u Slavonskom Kobašu i uz prvu količinu nabavljenog žita i nešto deka i odjeće, otputovao je ubrzo u Sarajevo Kemal Kurbegović. Ostali su, međutim, prešli u Orašje i tamo nabavili jedanaest vagona žita i još deka i odjeće. Ustaše su tada tražile mito (novac) tvrdeći da nisu pouzdani dokumeneti kojima su ovi mladići raspolagali.
U to vrijeme došlo je do sukoba muslimanske milicije i ustaša, pa je u tom njihovom prepucavanju, s jedne strane i s druge strane Save, jedan metak smrtonosno pogodio Mehmeda Landžu.
Da bi mogli da transportuju nabavljene namirnice, mladići su bili prisiljeni da odu u Sarajevo po dodatne uvjerljivije dokumente. U tom cilju otputovali su u Sarajevo Ismet Serdarević i Šakir Haliskadić. Trebalo im je devet dana da se probiju do Sarajeva, a ostali su ostali u Orašju.
Na nesreću, u toku boravka u Sarajevu, ustaška racija je uhvatila Haliskadića, pa su ga Luburićevi dželati nedužnog ubili. Ismetu Serdareviću je, međutim, nakon višekratnog prekidanja, počela nastava u Srednjoj tehničkoj školi, pa je njegov stariji brat Asaf, koji je već bio završio fakultet i formalno upisao Višu teološku školu u Sarajevu, što ga je štitilo od mobilizacije, odlučio da omogući Ismetu pohađanje škole, pa je sam prikupio potrebne dokumente i otputovao u Orašje. Njemu se tada pridružio Osman Krupalija, također Mladi Musliman.
Bilo je predviđeno da sa Asafom otputuje i Edhem Šahović, potpredsjednik Podružnice MM, ali ga zbog opšte nesigurnosti spriječio stariji brat Rasim.
Asaf je uspio da dobije tražene dokumente od ustaških vlasti.
Žito i ostalo što su nabavili utovareno je u 11 vagona teretnog voza, kojim su i oni, sada njih šest, putovali u Sarajevo.
Nagodili su se nekako s ustašama u Orašju, a u putu su imali još nekoliko kontrola, kako ustaških, tako i njemačkih, s kojima se Asaf lako sporazumijevao. Uspjeli su da se dovezu do Kaknja. Kako je bio prekinut dalji saobraćaj prema Sarajevu, jer je bio srušen most kod Ćatića, to se cijela kompozicija vratila do Janjića.
Asaf Serdarević i Alija Misirlija su se vratili u Zenicu, radi konsulatacija. Uvidjvši težinu situacije, Alija se zadržao i skrio u Zenici, a Asaf se vratio u Janjiće.
Žito, hrana i ostalo pohranjeno je u obližnju džamiju, a nešto je razmješteno i po kućama. Nijemci i ustaše su se već bili povukli, a u Janjiće je došla 11. Krajiška brigada partizana, na čelu koje je bio Zdravko Kuljanić, a drugi komandant je bio Sulejman Repovac.
Iako su partizani sasvim jasno vidjeli kome su žito i ostalo namijenjeni, pa su trebali da pomognu da se ono transportuje do Sarajeva, oni su, naprotiv, sve zaplijenili. Pa i to bi se moglo doneklo razumjeti, s obzirom na opštu oskudicu, ali se njihov dalji postupak nikako ne može ni razumjeti, a kamoli opravdati. Oni su ovih pet krasnih mladića, entuzijasta u pomaganju svome narodu, od kojih ni jedan nije bio vojno lice, niti je služilo u bilo kojoj formaciji NDH, sproveli do svoje komande u Vitezu i po kratkom postupku, potpuno nevine, bez suda, likvidirali.
U Vitezu su oni bili pritvoreni skupa sa šefom Željezničke stanice Janjići, Žiga Alijom, sa kojim su bili u istoj sobi. Jedne noći, kako je pričao ovaj željezničar koji je igrom slučaja oslobođen, nakon tri mjeseca boravka u Logoru u Kruščici, odveli su ih noću u 23 sata prema rijeci Lašvi. Svjesni šta će se zbiti, oni su prodornim glasovima učili tekbire. Zatim se čuo rafal i nastao je potpuni muk iza toga. Pretpostavlja se da su strijeljani bačeni u Lašvu.