Hvala, ali neka hvala

Odmah se zamislim blago pogetog na upravljaču kako mi pahulje upadaju za vrat. Dobro, imam šal/štepani okovatnik koji navučem, ali ipak bi se nahvatalo iza vrata bez kapuljače (koju nikad ne nosim).
Prije dosta godina, kad sam bio mlađi a i nešto zdraviji, vozio sam svaki dan rekreativno, čak i zimi. Sjećam se kad sam otišao na Vrelo Bosne, samo ja, prazna Aleja i dvojica fijakerista sa ledenim skulpturama u obliku konja. Gledaju oni u mene i smiju se, gledam ja u njih, malo popričali i svako na svoju stranu, ali...
Led u Aleji na Vrelu k'o da je Sjeverni pol. nekadašnji, sadašnji više nema leda. Jarane, gledam ja tu ledenu koru, kontam kako se zaustaviti i/ili okrenuti a da ne poljubim zemlju (led) i ne polomim sve kosti, čak i one koje nemam. Srećom, gume se ni jedanput nisu poklizale, nekako se okrenuo odgurujući se nogama o tlo i natrag lagano. To je jedan od rijetkih puta kad sam se baš lecn'o, kad sam naišao na debeli uglačani led. U gradu ga nije bilo, trotoari prazni, snijeg u smetovima sa strana, ali sredina čista. Ali naravno, pod Igmanom mora biti polarna klima
Sad više ne vozim osim kad je suho i ne-prehladno, nemam potrebe a ni volje za vratolomijama.
Mada priznati moram, taj video izgleda moćno... ali samo gledati ga
