Forum Klix.ba

gandalFe

melrose wrote:GandalfSivi samo ti pisi, uzivamo citajuci!!! i niti jednog trenutka mi nije izgledalo kao hvalisanje, nego bas kao da gledam dobar dokumentarac koje inace obozavam.
htjela sam te pitati kako si mozes prisutiti sve to. mislim kao prvo na to odakle ti vrijeme?!? pretpostavljam da zivis vani, ako si single (ili barem bez djece) onda ako radis i mozes si priustiti par putovanja godisnje, ali upravo ako radis onda nemas vremena za putovanja....to je barem moj problem, ili imam novca, a nemam vremena (jer godisnji moram podijeliti i na roditelje i na putovanja) ili kada bih dala otkaz, imala bih vremena, ali od cega onda da finansiram putovanja...ipak i to je jos uvijek bolje nego da radim, da nemam vremena i da jos nemam ni love

Radim full time, a završavam i MBA program. Kada sam prihvatao posao moj uslov je bio da mogu pored godišnjeg dobiti i neplaćenih dana koliko hoću, a i priroda posla je takva da se dosta može uraditi iz daleka... Profesori isto ne prave puno problema...

Costa Rica

Mrzim putovati mamuran.

Rano budjenje, taxi, avion, kafa jutarnja u Houstonu, opet avion i nisam se posteno ni probudio, kad mi nakav carinik govori Bienvenidos a Costa Rica. Hajde rekoh. Izlecem iz aerodroma, probijam se kroz masu ljudi koji mi nude taxi, nalazim nekako vozaca sa odgovarajucim natpisom, upoznajem jos par likova, svi sjedamo i kombi i krecemo.

Prvi dio puta, planine. To je kao Pacificka strana koja je recimo highland, s tim da tih planina ima milion i jako, jako su strme. Majke mi, mnoge idu pod uglom od 90 stepeni, sa svim tim rastinjem koje se nadvija nad cestom, te milijardom malih potoka koji lete dole prema dolini. Pade mi tu na pamet i kako sam nekada, kao mlad i naivan, kontao da je cesta preko Karaule pravo zajebana. Nauci se covjek da uvijek moze gore...

Prezivjesmo planine, predjosmo preko rijeke koja tece ravno iz vulkana i dodjosmo u ravnicu (uslovno), prekrivenu dzunglom. Jedno kratko zaustavljanje da se obnove zalihe alkohola i onda put ka srcu dzungle. Welcome to Selva Verde Lodge. Bacam stvari u bungalov, letim pod tus i izlijecem napolje da izvidim situaciju. Sta reci, Jungle je masivan i to je to. Nije cak toliko ni do stvari koje se odmah mogu vidjeti, pocev od milijardu boja, najraznoraznije flore i faune, nije toliko ni do mirisa do sada totalno nepoznatih, nego je do zvuka. To je nevjerovatno. Imam osjecaj da milijarde zivotinja, od zrikavaca do majmuna cijelo vrijeme pokusava da obznani svoje postojanje. Sa svih strana. U jednom momentu, nekada kasnije mi je fakat doslo da se popenjem na prvo drvo i pridruzim svim tim glasovima, ali se otrijeznih prije nego sto nadjoh odgovarajuce drvo. Prvo jutro me je probudio zvuk slican lavezu, ali puno glasniji i dublji. Kontam da me nije sta prenijelo, pa da se ne nalazim u "Lost" seriji, kad kazu ljudi to su samo majmuni. I onda odlucim ja to malo dublje istraziti.

Dzunglu.

Eh sada, ako ste gradsko dijete, kome je planinarenje po Bjelasnici vrhunac dodira sa prirodom, odlazak u dzunglu i nije bas jednostavan. Cim sam napustio komplex i usao u divljinu, nesta je protutnjalo dole kod obale i skocilo u rijeku. Kazu da ima dosta Cayman aligatora tamo. Onda sam nastavio hodati i naletio na nakve cudne otrovne zabe. Slijedeci je bio Armadillo, koji lici na pacova u oklopu. Iguane (ogromne) su sasvim normalna pojava. Ptica milion, razlicitih izgleda i jos vise razlicitih zvukova cijelo vrijeme leti iznad glave, zajedno sa vec spomenutim majmunima. Zesca kakofonija zvukova. Nakon sto sam skocio po stoti put, skontam da je mozda ipak bolje pricekati vodica, ili barem krenuti sa grupom ljudi, te se odlucim vratiti nazad ubrzanim korakom. I tako poslijepodne, u grupi ljudi, sa vodicem, krenem ponoviti sve to, ali iz malo drugacije perspektive. Sa vrha. Fucking canopy zip lining. Nevjerovatna zajebancija. Ja sam mislio da se to radi na nekim manjim visinama, kao ono, nacin da se provede opusteno popodne. Jest' aha. Visine idu i do 60 metara, sto hoce da kaze da se odozgo tlo i ne vidi najbolje. Odradili smo 14 razlicitih zica i nakon prvih par momenata dok se insan navikava, postane super. Letili smo kroz dzunglu, iznad rijeka, preko vrhova drveca, u jednom momentu cak i u drustvu lesinara koji je lijeno kruzio okolo. Imam cak i video jedne zice, gdje je bila cistina pa su me mogli snimati, ali iz nekog razloga je zvuk los, zapravo zvuci kao da vristim i zovem upomoc , tako da to necu objaviti. Postavit cu sliku svog happinessa kada sam prezivio jednu od tezih zica. Isplatilo se sve to, ako nista drugo a ono zbog pogleda i svih stvari koje se mogu vidjeti. Tamo negdje vec pri kraju odmora smo toliko oguglali (a jesmo malo i pijani bili) da nakon sto vidjesmo zmiju nasred puta, ova djevojka smota papir koji je nosila i onako mrtva hladna odgura je od nas.

Na putu nazad smo svratili i do San Josea, glavnog grada Costa Rice, koji je onako zanimljiv, zivopisan grad, sa kucama u milijardu boja, pun vulkanizera (iz nekog razloga) te malih prodavnica koje su u sustini garaze gdje se prodaju namirnice. Jos jedna stvar je pravo cudna, grad nema glavnih saobracajnica, nego je pun uskih ulicica koje me pravo podsjecaju na nase mahale, onako uske i konfuzne, a i na brdu, isto kao da se vozam od Vrbanjuse do Vratnika, samo sto su kuce drugacije. Prosli smo i kroz pijacu gdje se prodaju ono standardno, meso, sir, riba, te sve moguce i nemoguce vrste voca. Inace, svaki obrok im ide sa rizom i grahom, te sa mnogo voca uz komad mesa ili ribe. Ljudi su jako otvoreni, sa velikim osmijehom i ne izgledaju mi bas da im je cilj oteti i zadnji dinar turistima, iako sama zemlja uglavnom zivi od turizma i poljoprivrede.

Opet kombi nazad prema aerodromu, placanje izlaznih taxi (ne moze se napustiti zemlja dok se ne plati), brzi let do Panama City-ja (btw, iz aviona Panama City izgleda svjetski, kombinacija Manhattana i Dubaia, obavezno posjetiti jednom), te jedan dugi let do DC-a, sve to uz glavobolju.

Mrzim putovati mamuran.


P.S. Kad smo kod mamurluka, bila je tu i svadba, i par dobrih derneka, odlican pool party i ostale standardne stvari, ali jungle je ipak puno zanimljiviji za opisati

Evo vam i par slikica...

Ovo mi se svidja

GandalfSivi wrote:Majke mi moje zato i ne pišem puno. Ono, imao sam sreće u zadnjih par godina da vidim dobar dio svijeta i iskreno volim podijeliti iskustvo, ali vazda mi je vatra da će ljudi misliti da se hvalim (da ne upotrijebim drugu riječ), što mi fakat nije namjera...

To lafe, samo uživaj! I nemoj da si škrt, podijeli sa nama svoja putovanja.
Moje zadnje putovanje je bilo u Afghanistan, vojna baza, bilo je super inspirativno.
Hajd' ono - Sarajevo - Istambul - Dubai - Kandahar, ide sve u dobrom redu, tu je propusnica i viza, nema frke, a zatim U kandaharu ulazim u guzicu vojnog transportnog aviona, scena poznata i pjevušim "Neka bude sunca" iz "Kose".
Oblačim pancir i šljemčinu, letimo za kamp Bastion. Vojnici oko mene sjede sasrani, vidim da im nije prijatno letjeti ... Kamp Bastion, mjesto gdje nema alkohola ali ti se svaki gabor za mjesec dana pričini ruskom stjuardesom.
Bio sam tu do momenta kad su mi crni marinci postali ženstveni - reko' sebi - jaro, vrijeme ti je da se vratiš pivu i ćevapima.

@gandalfsivi imas jedan hejt za taj new orleans od kad znam hocu da odem tamo. zahvaljujuci tvojoj prici jos vise ga volim. nista odoh stedit za to putovanje

@ Gandalf
Bas mi je divno procitati kad neko zna i tako lijepo da pise i da opise svoje dozivljaje, percepcije, mirise... Imam osjecaj kao da sam bila na tim mjestima koja si opisao. A vjerovatno da i ja odem, da bih ih drugacije dozivjela. Necu reci hejt, ne svidja mi se ta rijec, ne bih rekla ni zavist, nego samo divljenje osjecam... Jer znam koliko je mene promijenilo svako moje putovanje, bar tih par sto sam bila.

Ja sam se dosad uglavnom vrtila po Evropi. Ono malo sto sam bila van Evrope, shvatila sam koliko mi Evropa odgovara i da ne bih mogla zivjeti van nje. Malo mi je nakon gandalfa bezveze i pisati o svojim putovanjima, uz to i ne znam bas docarati dozivljaj, ali pokusacu sa mojim najdrazom destinacijom, Barcelonom.

Bilo je to davno 2006 ili 07. Bili smo 7 dana, malo da se sve obidje ali dovoljno da shvatim da je taj grad sve ono sto zelim. Nije tipican lucki grad, jeste malo prljav, ali koji veci nije. Super mi je sto su turisticki jako dobro organizirani, npr. 3 turisticke bus linije, tipa hop-on hop-off, plava, crvena i zelena ja mislim, koje obuhvataju sve znamenitosti koje valja vidjeti u Barceloni. Dakle sta je sve taj Gaudi ucinio za kulturu, koji je to genije bio... Od Sagrada familia, crkve koja nije nikad dovrsena (navodno je Gaudija pokupio tramvaj prije nego je uspio zavrsiti), preko Casa Mila, Casa Batllo, Park Guell, to su mjesta koja naprosto morate vidjeti prije nego umrete.. Grad je ziv, u centru, na La Rambli, glavnoj ulici, isto je prosli u 12 podne ili 2 ujutro.
Mi smo odlucili da stedimo na smjestaju ali ne na dozivljajima. Tako smo prisustvovali nekom nevjerovatnom flamenco performansu u nekom manjem teatru kamernog tipa. Iako ni ja ni moj pratilac ne govorimo spanjolski, tacno smo mogli da osjetimo pricu zabacenog spanjolskog sela i glavnog junaka koji pati zbog susne godine i usjeva ali i dalje ima pjesmu i ples. Tacno osjetis energiju zavodjenja plesom.
Slucajno smo naisli na neki jazz koncert lokalne grupe, mi inace volimo jazz. Nakon toga zalutali na vece mladih talenata, doslovno usli na pogresna vrata i tu se zadrzali do jutra. Jedne veceri slucajno stali da cujemo ulicne svirace, sto ja rijetko, i ispostavi se da je tip virtuoz klase Paco de Lucia.

Zamalo bijasmo izbunareni, sva sreca ja imam taj radar, ali toga se treba tamo bas paziti.

Pa njihova hrana, tapas, kao eto svega pomalo, nije neko jelo vec vise manjih kao snackova, pa paella s piletinom, teletinom, govedinom, morskim plodovima mmmmmm.... Jesam li spomenula da smo gurmani? Dobra vina imaju.

Muzeji, izlozbe, mogla bih mnogo o tome. Dalijev muzej je must see.

Na obali, malo drugacija prica. Bio je kraj maja, vec je predsezona, pa u po dana Svabe vec pijane u kaficima uz plazu. Za moj pojam malo rano za kupanje, ali Svabama ne smeta . Taj dio se zove Barceloneta, kao mali poluotok sa pjescanim plazama. Tu je i luka za turisticke brodove i jahte, svasta se lijepo tu moze vidjeti. Veliki akvarij sa morskim psima i jos kojekakvim ribetinama latinskih naziva je takodje nesto vrijedno posjeta.

Spansko selo, Tibidabo brdo sa panoramom, muzicka fontana....

I naravno, moralo se otici na Kamp Nou, jer je moj pratilac veeliki fan "tih tamo" igraca, i morala sam se smjeskat na slikama, kao da ne bih radije bila u Zari . Ponijelo se i dres i privjesci i jos milion gluposti koje mi danas samo prasinu skupljaju.

A shopping, to je vec posebno iskustvo. Imaju jednu ulicu, zovu je shopping line. Od Burberryja do Guccija. Samo da se razbolis. Meni je Zara tamo bila sjajna i povoljna. Ima i Sfera, tog tipa brand. Mango je isto njihov, ali meni se Mango ne svidja.

Sretno svima koji putuju u Barcelonu i nadam se da sam kome dala helpful info.

Vjeruj mi sad je meni bezze pisati o Barceloni kad je ti tako fino opisa

A da, bas
Hajde Gandalfe, da cujemo i iz tvoje perspektive.
I reci nam, molim te, koje je tebi mjesto onako posebno od svih silnih koje si obisao?

Svako mjesto je lijepo na svoj način (osim Osla)...

GandalfSivi wrote:Svako mjesto je lijepo na svoj način (osim Osla)...

Svako mjesto je lijepo osim onih u koje sam išao poslom.
Pakistan, Lahore 8,5 mil. stanovnika, jedan cafee gdje možeš popiti espresso i naručiti kolače po 'talijanskom receptu, jedan Mc'Donalds gdje odeš radi hljeba a ne radi hamburgera. Srećom postoji International Club, nekada bio američki klub ... u visokim zidovima jer ima i bazen koji prkosi moralnom kodu pakistanskih zaštitnika vjere, čuj ljudi se kupaju u kupaćim gaćicama, sramota ... ne trebaju se kupati nikako osim u kupatilu. Tu se toči i alkohol, auuuu koji prkos prema pakistanskim normama ponašanja ... oni ne piju alkohol. Istina imaju svoju fabriku piva, ali to ne piju pakistanci, to se napravi da se prolije. U pakistanu je najljepši događaj kiša ... ako si u studentskom kampusu. Pakistanke nose duge košulje od svile koje lepršaju u svim bojama, od milja ih zovu leptiricama. Tijelo pokrivaju potpuno. Do kiše. Tad se tanka tkanina promoči i ugledaš sve prirodne ljepote Pakistana.

Libija, Ajudabia, naselje beduina, pustinja, škorpija domaća životinja. Pijesak ulazi u frižider, amebe u vodi, zube pereš flaširanom vodom. Ali ćavrma sa harisom (doner sa sosom) se ne nalazi više nigdje na svijetu ... jedemo k'o ovisnici, libijci se čude koliko umaka harise možemo požderati, udaramo ih po nacionalnom identitetu - niko ne može jesti toliko harise kao libijci. Mi žderemo triput' više.

Nosen onom narodnom "kada god pahulju vidis, a ti se noge uhvati", ja odlucim da u februaru malo pobjegnem do jedine americke drzave (ukljucujuci Havaje), gdje snijeg nije padao ove godine (pisano 2011). A i nisam tamo bio prije, sem ono par puta kada sam isao sa aerodroma do broda, ali to se kao i ne pika.

Dakle Florida.

Turu sam poceo u Fort Laurdedale-u, cisto ono na jedan dan. Nisam nesta previse ni vidio tamo, na aerodromu poskidah vecinu odjece sto sam imao na sebi, uletih u hotel, zauzeh sebi mjesto pored bazena, te rekoh onoj simpaticnoj djevojci sa posluzavnikom da se pobrine da pive ne presuse. U sjecanju ce mi ostati jedna divna vecera na terasi talijanskog resotrana, odmah iznad vode, gdje klopadoh odlicnu mediteransku hranu... Ako ko naleti tamo, preporucujem restoran Serafina.

Slijedeca stanica, Key West. Da bi se doslo do tamo, moraju se proci svi ti Keys-i, sto su u sustini mala ostrva povezana mostovima. Ima nesta u voznji autom kroz sve te palme, pjescane plaze i tirkizno more. Usput stadosmo i do plaze negdje na pola puta, nisam bas mogao odoljeti zovu vode. A voda, topla, privlacna, cisto ono mami. Nastavljamo put i dolazimo do zadnjeg ostrva, poznatog kao Key West. Mjesto je superiska. Opusteno, tropsko. Cak bih ga nazvao cvijetnim ostrvom. Ljudi ne zure previse, cak i polako hodaju, i uglavnom migriraju od kafane do plaze i obrnuto. Bio sam dovoljno lijen da nadjoh sebi kafanu na plazi, cisto da ne bih morao previse hodati, trebalo je svu energiju cuvati za plivanje. A i plivalo se, nije da nije. I tako tri dana. Vrhunac je bio kada mi onaj decko nadje ManUnited na tv-u, tako da iskombinovah pilece quesadillas, coronu, Man United, i kupanje. Uslikah tu i nadasve zanimljivog lika, ali tu sliku ipak ne bih postavljao. Anyhow, ako se ko nadje na Key Westu, iskreno preporucujem Duval Beach Club. Isto tako, bio sam u kuci gdje je Hemingway zivio. Kako je taj lik imao dobar zivot. Zivio, pisao, pio i putovao sa stilom. Nedostizni idol, svega mi. Nego, isplati se spomenuti i da je Kuba samo 90 milja odatle.

Nego, opet sjesti u auto, zapaliti cigaru i zaputiti se gore sjeverno. Stati uz put na plazu da se okupam, ne ide drugacije, opet u auto i mokre kose (hehe), doci na South Beach, Miami. Eh to je vec totalno ludo mjesto. Sreca pa bijdoh tamo prije spring break-a (mada nas jeste zakacio dio istog). Dakle, cetiri dana opste ludnice. Ne smijem ni pomisliti koliko sam para potrosio. Kazu da je DC skup grad, eh klubovi i kafane dole su duplo skuplji nego u DC-u. Ali se ispletilo. Od genijalne plaze, preko odlicnih klubova, kafana, zivota koji explodira po ulicama, do tihih ulica skrivenih u cvijecu sa prelijepim coffee shopovima i restoranima. Za cetiri dana (tri noci), nisam ukupno spavao 10 sati. Kada su ostali posustajali, ja sam sam nastavljao, gonjen cistom strascu za zivotom, koju sam upijao iz pulsa tog nevjerovatnog grada. Od kompletne scene na Ocean Drive-u, preko Shore i Mynt klubova, Rok Bara, sve do malih restorana u Little Havani, gdje sam uzivao u vrhunskom koncertu spanske muzike (lik jeste bio cudno obucen, ali ima glas da umres, gitaristu necu ni spominjati). U jednom momentu se jesam onesvijestio na plazi, sto je bila velika greska, s obzirom na nekih 32 stepena napolju, ali prezivjeh i to, isto kao i laksi napad meduza (ne kupati se po mraku), mada jos uvijek ne vidim zasto ljudi panice od istih. Anyhow, stvar koju bih izdvojio je definitivno momenat kada u 15 do 7 cekam izlazak sunca iznad Atlantika.

divno

Da obradujem pojedince koji nisu informisani a vole da putuju da smo dobili prvu pravu niskotarifnu aviokompaniju u BiH - Wizzair leti iz Tuzle za Malme, pa eto iskoristite mastu

Rekoh, da malo prebacim pricu u neka bliza, mnogo poznatija podrucja.

Dakle, grcka ostrva (mala napomena, ovo je iz 2006, tako da su slike negdje pogubljene, i nadam se da se necete ljutiti ako ih ukradem par sa interneta da docaram ova mjesta).

Santorini – dozivjeh to ostrvo kao umjetnost nevjerovatnog. To vam ovako ide. Ide more ide i odjednom bruka stijena, sa najvecom u sredini. A ta najveca je visoooooooka, pa jos insan odluci i podici grad na vrhu iste. Jos je stijena crna vulkanska, sa gradom bijelim, da bijelji ne moze biti. Kada se pogleda sa mora, grad izgleda kao snijeg na vrhu planine. Pa vidje to covjek sa strane i odluci posjetiti, ali kako? Rece mu insan domaci, o ti covjece sa strane, ja ti nudim a ti biraj, jal ces da predjes 600 stepenica, jal ces da jases na magarcu, ili ces pak da uzmes zicaru. Ja lijen kao i obicno kazem daj mi zicaru, pa dozivjeh jedno od najekstremnijih iskustava ikad. To je strmo, ali samo tako. Kad pogledas odzgo, Aljasku vidis, da umres. Ali kad se jednom covjek popne na vrh, jedina stvar koju moze uraditi je da uzme telefon i nazoves mamu Prelijepo. Grad je sagradjen od bijelih kucica, sa svijetlo plavim motivima, prepun malih ulicica koje ponekad i ne vode nikuda, a same ulice imaju vjerovatno vise stepenica nego ravnih povrsina. Uz skaline, niz skaline, jako zdrav nacin zivota. Da ne bude sve tako zdravo, brine se mali milion restorana, od kojih sve i jedan tvrdi da upravo oni imaju najljepsi pogled na svijetu. Iskren da budem, povjerovao sam sve i jednom, jer odakle god se pogleda, pruza se nevjerovatan pogled, gdje je kontrast crne stijene i bijelih kuca upakovan u sendvic plavetnila izmedju neba i mora.





Rodos – najlakse je ovo ostrvo opisati jednom rijecju, istorija. Jedno od najduze naseljenih ostrva u mediteranu i dan danas pokazuje tragove svih civilizacija koje su tu bile. A tih civilizacija ima previse da bi stale u jedan post. Najlaksi opis bi bio, ko god vam padne na pamet, je u odredjenom istoriskom momentu vladao Rodosom. Najduze su se zadrzali Otomani, tako da njihove istorije najvise i ima. Stari grad totalno izgleda kao bascarsija, sa dzamijama (uglavnom bez kupole na minaretima), trgovima, kaldrmom i milion malih prodavnica. Nasao sam kafanu koja je apsolutni dvojnik Kolobare (s tim sto sluze i pive, od litar ili dva, pa birajte). Ogromna trvdjava sa zidinama koje opasuju veci dio grada izgleda impresivno bilo da se gleda sa kopna, mora ili vazduha. Jedini problem koji sam imao sa tim ostrvom je broj turista, koji se moze uporediti samo sa Dubrovnikom u julu. Znaci, hodanje vise potsjeca na sutku, nego na osnovni nacin prebacivanja od tacke a do tacke b. Ali ako zanemarimo tu manju neprijatnost, ostrvo se fakat isplati posjetiti, jer ta kolicina istorije na tako malom prostoru je nesta sto me je ostavilo bez daha.





Upravo shvatih da pisem o grckim ostrvima, a da jos nigdje plaze nisam spomenuo. Zato postoji slijedece ostrvo.

Krf – oli vam mjesto sa najljepsim plazama na Mediteranu. Dakle, ostrvo je smjesteno izmedju dva mora, Jonskog i Jadranskog. Ovo ostrvo sam posjetio tokom lutanja kompletnim mediteranom, tako da mi se u jednom momentu bilo pomijesalo i gdje sam i u kojoj sam drzavi i na kojem sam moru, ali u momentu kada nakon lutanja po ostrvu izadjosmo iz auta, greske nije bilo. Jedno i jedino Jadransko more sa svojom nepogresivom bojom i nevjerovatnim plazama. Samo na trenutak da se dotaknem plaza sa jonske strane, u sustini su osrednja zalost i ne treba gubiti vrijeme na iste, ako niste u lovu na bogate britanske turiste. S druge strane, jadranska strana je puna malih, skrivenih, sarmirajucih plaza do kojih je ponekad moguce doci samo camcem. Ima jedan momenat kada more skoro kao potok ulazi u kopno sa restoranom iznad istog, gdje se pruza nevjerovatan pogled na jedno 267 nijansi plave koje more pravi u tom usjeku. I dan danas bih mogao sjediti tamo danima, samo posmatrati boje. Sto se samog grada tice, isti je totalno netipican za Mediteran. Velike zgrade od kamena, siroke poplocane ulice i generalno visak prostora su posljedica malo drugacije istorije ovog ostrva. Iako je slicno Rodosu bio po vlascu mnogih civilizacija, najvise uticaja su ostavili Venecijanci, kratkotrajno Francuzi i onda Britanci. Nisam nikada bio na Malti, ali pretpostavljam da je na slican fazon. Jos jedna mala zanimljivost za Krf, imaju kroasana velicine vekne hljeba. Smazao sam jednu i nije mi dobro bilo





I za kraj, Mikonos. Iskren da budem i ne sjecam se vise previse, plaza je bila dobra, piva hladna, igralo se i fudbala na terenu u pozadini. Imaju par gradica, kroz koje preletih na brzinu, ali fakat nisam ostao dovoljno dugo (dva puta po jedan dan), da bih imao neke utiske.

Gandalfe Maloprije sam nasla na pocetku teme gdje si pisao o Barceloni, i to je
Pisi putopise i zastiti autorska prava

blugirl wrote:Gandalfe Maloprije sam nasla na pocetku teme gdje si pisao o Barceloni, i to je
Pisi putopise i zastiti autorska prava

Hehe, to je bio kratki opis u par recenica A putopise izgleda da i poceh pisati, samo ne znam od koga da zastitim...

Gandalf ubio zelju da bilo ko drugi piše...

Napraviti malu digresiju, pa sa grckih ostrva preci na americka bespuca i to u momentu od prije 3 godine kada zapada nevidjeni snijeg u DC-u (nekih 60 cm, u sustini nista posebno, ali ovdje mu i ime dadose, Snowmageddon)...

Dakle, Snowshoe planina, West Virginia...

I tako pade veliki snijeg u DC-u. I pokri sve. Sada, kada je veliki snijeg napolju, insan moze izabrati izmedju dvije stvari. Ili da se sakrije kuci, pokrije jorganom preko glave, ceka da snijeg prodje, ili pak da se zaputi negdje gdje je snijeg jos veci, da ode do krajnih granica, i bavi se extremnim stvarima.

Ja volim extremne stvari.

Volim biti izgubljen u bespucu planine, sam sa svojim snowboardom, uzivati u snijegu, brzini, slobodi i boli izazvanom konstantnim padanjem. To je dobra bol, ona koja covjeka cini zivim, ona za koju znas cime je izazvana, ona koja prodje nakon izvjesnog vremena.

I tako dodje mail, poziv na planinu, deset ljudi, tri dana, 40 staza, sest sati voznje od kuce, sve te dobre stvari, ako se samo uspijemo izvuci iz grada. A nije da nije kriticno bilo. Poslije snijega koji je padao cijelu srijedu, niko se nije mogao ni nadati da ce se ceste ocistiti, da cemo moci barem iz kuce izaci.

Ali novi dan, nova nafaka, u cetvrtak zapuha jugo, u petak grad se opet otvori, ceste ocistise, te se cak i do posla dodje. Da ne bi bilo jednostavno, pobrinuse se sve te stvari na poslu, nakupi se gomila papira koji se moraju rijesiti, ali opet ne bi Bosnjo bio to sto jeste da nije sposoban pomalo i improvizovati. Tako se papiri sa moga stola misteriozno preselise do asistenta, obavi se par brzih telefonskih poziva, lagano se nabaci ruksak na ledja i vec se fatam noge.

Na zadatom mjestu se nalazim sa pola ekipe, druga polovica ce kasniti nekih cetiri sata, ali nije ni to previse bitno, jer zaboga, niko nije ni ocekivao da ce se ovo desiti, ali ipak tu smo, spremni, i lagano krecemo. Ima nesta u tim putovanjima, bez obzira koje prevozno sredstvo se koristi. Cesto tako uhvatim sebe sa glavom naslonjenom na prozor, uronut u svoje misli, gledajuci prostranstva koja prolazimo. U pozadini cujem zamor poznatih ljudi, ponekad i odgovorim sa osmijehom, ali ipak na ovom putovanju sam samo ja, moje misli, i poneki kamion kojeg prestignemo. Sve oko mene je prekriveno tim predivnim snijegom, kopnenom varijantom mora, bezgranicnim odsjajom sunca svuda oko mene. Dok lagano pada mrak, sunce se povlaci pred svjetlom velikih bilboarda, koji okolini daju nestvaran izgled. Zavisno od reklame, imali smo snijeg crvene, plave, zelene, pa ponekad i zute boje. Bilo je tu i nadrealnih scena, kao jedna ulicna svjetiljka usred niceg, vjerovatno uspomena iz nekih drugih vremena, jos od onomad prije nego sto je svijet krenuo dalje.

Prva stanica Wallmart. Nikada nisam bio u istom, ovo mi je kao definitivni gubitak nevinosti, konacni izlaz iz kontrolisane ekonomije u onaj mrtvi kapitalizam. I nije mi se nesta dojmilo, sem fakta da smo napunili auto namirnicama za nekih 100 dolara. Ni Interex im ne moze prismrditi. Boze, postoji li jos uvijek Interex? Brzo obavljamo kupovinu, sjedamo u auto I palimo se dalje. Tri i po sata do konacne destinacije. Ulazimo dublje u West Virginiju, prolazimo kroz male gradice, iste one od kojih sam uvijek imao fobiju, ne razumijuci kako ljudi mogu zivjeti u mjestima gdje svakoga znaju, gdje ih niko ne moze iznenaditi.

Lijepi su im ti mali gradovi.

Ili barem svi do jednog, koji je bio prekriven maglom, i gdje su svjetla na prozorima kuca istima davala samo jos nestvarniji izgled, kao ono znam da je tamo nesta, ali ne vidim tacan oblik, kao da nisu od cvrstog materijala, nego su dio necega puno veceg, necega sto ih okruzuje, necega kroz sta se vozimo, necega nepojmljivog. Na radiju je isla Hotel California, valjda je tako i trebalo biti. Jezivo.

Nema se vremena za jezu, put ne pita za odmor, idemo dalje, ali se u medjuvremenu ogladnilo. I tako, negdje usred nicega, kuca. I tabla. Pise “Restaurant”. Ni imena ni nicega, samo restoran. Hajmo rekoh tamo, ovo ce biti jedinstveno iskustvo, vec vidim sebe kao jedinog stranca u istoriji West Virginije, kako ulazim u kafanu punu lokalaca, onih sa viskom mesa i manjkom zuba, te kako sa savrsenim ruskim akcentom narucujem neko meso nepoznatog porijekla. Greska. Hem je mjesto bilo prazno, hem je gospodja koja radi jedna od najljubaznijih ljudi koje sam upoznao, hem je roast beef bio bas kao sto treba. Ni Kibe ga se ne bi postidio. To je jedna od stvari zbog kojih putujem. Ponekad se nadjem u situaciji kada se osjecam privilegovan da budem na tom mjestu u tom momentu, kada mogu posmatrati ljude koji rade to sto rade ne zbog mene kao turiste, nego zato sto su im i otac i djed to radili. I vole to. Cudno je napraviti poredjenje izmedju zene koja radi u restoranu na kraju vremena, i ribara koji peca jegulje u kanalima pored usca male Neretve u cetiri ujutro, ali to je poredjenje koje mi je palo na pamet.

Platismo veceru nesta jeftino, zavalismo se u auto i krenusmo dalje krivudavim putem kojeg se ni Karaula ne bi postidjela. Jos nekih sat i po, i vec smo u vikendici. Vikendica napucana kao sto ovdje obicno i jesu, 4 sobe, 2 kupatila, jacuzzi, tv, klincevi – palcevi, samo fali internet. I sjekira. Dzaba sve, nema sjekire. Ima kamin, imaju drva, malo mokra ali opet spremna za kamina, papir za potpalu, sve po pravilima, samo fali sjevera. Slijedecih sat vremena sam potrosio trazeci fucking sjekiru, ili barem adekvatnu zamjenu. To vece nismo imali vatre.

Slijedeca dva dana su bila prvenstveno namjenjena bordanju, ali o tome bih samo u kratkim crticama.

Dakle, bilo je otprilike ovako: AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA, nisam zaboravio, AAAAAAAAAAAAAAAAA, vujaga vujaga, AAAAAAAAAAAAAAAA, Pink Floyd, AAAAAAAAAAAAAAAAAAA, Machine Head, AAAAAAAAAAAAAAAAAAA, boli me sve. Bas kao sto je i trebalo biti. Samo mi nije jasno ko me u onakvom stanju pusti da idem na nocno bordanje

Sem tih licnih dojmova, moram spomenuti da je i planina kao takva bila prelijepa, sa savrseno uredjenim stazama, od kojih je par njih vodilo ka zaledjenom jezeru, koje je odmah pored ski lifta, ima cak i kucicu za camce, sto je bio super moment. Prvi dan je bio donekle extreman, sa mecavom, sto nam i nije predstavljalo neki problem, ali tek drugi dan je planina bljesnula u svoj svojoj ljepoti. Prelijepi nedirnuti snijeg, prekriven milionima svjetlucavih dijamanata, otvoren vidik na sve strane, borovi i jele zeleni u podnozju, bijeli na vrhu, oivceni prelijepim plavim nebom, sa samo par oblacaka koji su tu vise zbog neke perspective, da daju samo naznaku velicine planine. U svom ludilu izazvanom cinjenicom da sam napokon na snowboardu, morao sam zastati par puta, sjesti na planinu, zapaliti cigaru, i samo osjecati sve to.

Volim planine, fakat ih volim.

Sem momenata provedenih na stazama, malo sam hodao i po lokalnim kafanama, cisto ono izmedju dnevne i nocne voznje, upoznavao lokalne likove, u narodu poznate kao rednecks, I moram reci da je to jos jedna predrasuda koju sam morao razbiti. Malo ih jeste teze razumjeti, malo se previse furaju na brade, ali opet jako fini i ljubazni momci, sa kojima se bas fino moze ispricati i o vremenu, i o prirodi, i o ljetnim aktivnostima, a jos i da ne spomenem zaboraviti da je muzika u kafanama cijelo vrijeme bila jedino i iskljucivo dobar rock i nista vise.

Noci su frajerske… Nisu toliko ni bile lose te noci, fina ekipa, jelo se, pilo, gledala olimpijada, navijalo za Kanadjane, pa sve u krug do neka doba. Pokusali su me i u onaj prokleti jacuzzi uvuci, ali tu ja rekoh odlucno ne, kao Tito rahmetli onomad Rusima, jer poucen iskustvom jednog od prethodnih putovanja, odlucih da ne kombinujem alkohol sa tim karafekama, pogotovo ako je jacuzzi napolju, cineci privid idile, zajedno sa snijegom koji pada . Tako dok su se oni jacuzzisali, ja sam setao po snijegu, gledao zvijezde kojih je bio mali million, pokusavao uslikati iste, pokusavao uslikati i svoju sjenu u mraku, ali to je vec posve druga prica…

dinoo1898 wrote:Da obradujem pojedince koji nisu informisani a vole da putuju da smo dobili prvu pravu niskotarifnu aviokompaniju u BiH - Wizzair leti iz Tuzle za Malme, pa eto iskoristite mastu

Ozbiljno? Nista dok ne vidim/procitam ovu informaciju od nekog povjerljivog izvora.

Sto se tice @Gandalf-a, jako lijepi opisi putovanja, posebno grckih ostrva. Prosle godine sam i ja bio u Grckoj, ali nazalost nisam stigao posjetiti otoke, te se svakako namjeravam vratiti.

@GandalfSivi

da se prijavi još jedana "zavidnica" na tvojim putovanjima i opisima. Tako opisuješ da insan može dok čita pred očima stvoriti sliku svega onog napisanog. Super je što i slike stavljaš, putopisi su ti potpuniji

Samo nastavi da pišeš nama kojima se svidjelo tvoje pisanje ..... i SRETAN TI PUT na sljedeću destinaciju

Hvala

... i kad dodjes ovamo u posjet zovi nas da se skupimo oko vatre i slusamo tvoje price

VenomousV wrote:... i kad dodjes ovamo u posjet zovi nas da se skupimo oko vatre i slusamo tvoje price

hocu i ja da pratiimmm