Dugo je trebalo...Vuk dlaku mijenja ali čud nikada.
Istorijski sporazum je vjerovatno jedna od “najjačih” sintagmi u recentnoj srpskoj istoriji. Istorijskim se nazivalo potpisivanje Trojnog pakta kojim je Kraljevina Jugoslavija trebala izbjeći Drugi svjetski rat. Istorijski je, prethodno, bio sporazum Cvetković-Maček kojim je srpska i hrvatska građanska elita, navodno, riješila problem ugrozbe hrvatskih nacionalnih interesa u komplikovanoj kraljevini. Istorijski je bio i sporazum Milošević-Zulfikarpašić kojim su Srbija i BiH trebale ostati u zdravorazumskoj zajednici na obostranu korist. Istorijska “sporazumnost” je pripisivana i rahmetli Aprilskom paketu, koji je međunarodni protektorat zvani Bosna i Hercegovina trebao transformisati u nešto što bi nalikovalo na start federalne države zasnovane na istorijskim i političkim realnostima.
Pa ipak, kako je jasno iz svih ovih slučajeva, prelomne tačke istorije Srba u 20. i 21. vijeku (i pri tome ne samo pravoslavnih Srba) su svakako više bili nesporazumi nego sporazumi. Ili, bolje rečeno nesporazumi koji su nalikovali na sporazume. Jedan od njih je svakako Dejtonski sporazum, kao mjera pravde iz američkih filmova. Bošnjaci će dobiti manje teritorije, ali će im proći izdvajanje BiH iz zajednice sa Srbijom, Srbi neće dobiti nezavisnost, ali će dobiti više teritorije i autonomiju, Hrvati nešto između to dvoje, a da ni do danas nisu shvatili oko čega su se (ne) sporazumjeli sa Bošnjacima. Ali tu je novi razlog za slavlje zvan: Istorijski sporazum oko mehanizma koordinacije.
Nema sumnje da je Republika Srpska u cijeloj priči dobro zaštitila svoje pozicije, ali u tome nema ničega istorijskog, već se radi o logičnoj zaštiti srpske autonomije. Bošnjački mediji, međutim, cijelu stvar oko nečega što je odavno bilo jasno da će funkcionisati samo na način na koji je dogovoreno, predstavlja kao epohalni događaj, dok Hrvati, standardno stvaraju atmosferu preugroženosti kako bi utvrdili pazar koji im je već namjenjen. I šta je u svemu tome naročito bitno? Zamislimo, sutra, kada se istoričnosti trenutka potpisivanja mehanizma konačno pridruže i hrvatski predstavnici i kada Vigemark ili neki drugi birokratsko-protektoratski Kalajev nasljednik koji će ga naslijediti priupita bh. političare: “Jeste li iskoordinisali?” I dobije odgovor: “Iskoordinisali smo da ništa nismo iskoordinisali.” Do narednog spinovanja kada će koordinisanje nečega u pravcu integracija u EU postati novi “istorijski sporazum”. O čemu? Da će BiH ući u EU? Zdravorazumski je zaključiti da drugačija i bolja alternativa trenutno ne postoji. No, hoće li to BiH učiniti državom više od mjere u kojoj to nikada nije bila? Da li je nekakav birokratski mehanizam dogovoranja sa EU, pa i EU sama dokaz da je neka država uopšte moguća? Šta uopšte BiH drži na okupu osim interesa međunarodne pomiriteljske birokratije i koliko će i to vezivno tkivo još biti finansirano? Na koji način nekakav mehanizam u suglasje može dovesti istorijske, ideološke i političke nepomirljivosti unutar BiH?
Gotovo histerična podrška islamističkom turskom lideru Erdoganu u Sarajevu je konačno razbila iluzije i najnaivnijih u koje se ubraja i autor ovih redova, da su, tobože narodnjačke, bošnjačke strukture u Sarajevu u kontinuitetu slijedile vjersko-političku liniju svoga osnivača Alije Izetbegovića. Iz aplaudiranja Erdoganovom zatvaranju golih muškaraca u koncentracione logore, kao i gnusnim poniženjima i dehumanizacijama neistomišljenika kao što su “groblja izdajnika” i pretvaranja rodne kuće islamističkog rivala Fethullaha Gulena u javni klozet svjedoči kakvom poretku teži sarajevska elita.
Očigledno likovanje nad činjenicom da sekularni nacionalizam u kombinaciji sa islamom kao dominantnom religijom u Turskoj nije dovelo do trijumfa sekularizma, poslužiće ovom interesnom krugu da bošnjaštvo, što iz uvjerenja, što iz kompradorskog oportunizma, sve više uklapa u neoosmanski, odnosno islamistički politički model. Čak je moguće utvrditi identičnost taktika gospodareće erdoganovske i sužanjske izetbegovićevske vladajuće elite, od bacanja dimnih zavjesa zagovaranja mira i multietničnosti, pa do otvorene, figurativne i doslovne sječe glava svim neistomišljenicima, od Srba koji su prestali vjerovati u multietničke manipulacije, pa do Bošnjaka kojima islamizam nije prihvatljiva opcija.
Srpsku političku elitu u BiH, s druge strane, prati frustracija jer im država u koju su unijeli svoj, ratom izvojevani autonomni suverenitet, predstavlja simbol sprečavanja nacionalnog ujedinjenja sa Srbijom od 19. do 21. vijeka. Za srpsku političku elitu, koja njeguje pravoslavni tradicionalizam, ali je, ipak, strogo sekularna, današnja BiH je samo drugi protektorat, u odnosu na onaj austrougarski, kao i nastavak pokušaja preglasavanja u nekadašnjoj jugoslovenskoj republici koju su njihovi preci kao dominantna etnička grupa u partizanskim jedinicama, stvorili 1943. u Mrkonjić Gradu.
Kako očekivati da Srbi prihvate BiH kao svoju državu, kada se danas ZAVNOBiH-om kiti Bakir Izetbegović, a kompletna srpska istorija u Sarajevu, ili barem sve što je podsjećalo na srpsko dostojanstvo (Gavrilo Princip, Vuk Karadžić, vojvoda Stepa Stepanović, činjenica da su Sarajevo u varoš evropskog tipa pretvorili upravo srpski trgovci, filozofi i mislioci) dožiljava damnatio memoriae. Hrvatsku frustraciju činjenicom da ih je neki svemduri klturasistički evropski protektor odredio za pazitelja i uljuđivača Bošnjaka i Srba, a da pri tom stalno moraju brinuti o tome hoće li biti preglasani od dominantnih Bošnjaka ne treba dodatno naglašavati. Prema tome, više ne bi trebala biti jeres razgovarati o mirnom razdruživanju BiH. Ono bi regionu, sasvim sigurno, donijelo više stabilnosti.
Bošnaci bi konačno dobili državu u kojoj mogu mirno dovršiti proces svoje nacioizgradnje, ako je ona, s obzirom na ideologiju trenutne vadajuće elite u Sarajevu uopšte i moguća. No, ko zna, procesi u istoriji mogu poprimiti svoju suprotnost. Srbima bi, konačno, kao i drugim evropskim narodima bila pružena ogućnost nacionalnog ujedinjenja u sekularnu i multikofesionalnu državu, koja bi vodila mudru politiku prihvatanja svih onih kojima bi uskoumni sarajevski poredak postajao preteško breme. Hrvati bi, najzad, također, konačno, zaokružili svoj nacionalni prostor i riješili se frustracije Bošnjacima i Srbima. Ukoliko bi se sve ovo odigralo, po ulasku u EU, pod uslovom da ova megazajednica preživi, granice, ionako, više ne bi razdvajale novostvorene južnoslovenske države. U politici ne bi smjele postojati svete krave, a BiH kakva jeste svakako nije jedna od njih. Tako bismo konačno došli do istorijskog sporazuma, a ne još jednoga u nizu nesporazuma. S mehanizmom koordinacije ili bez njega. Vuk Bačanović
Vuk je ovim samo potvrdio ono šta smo sumnjali da je on u stvari samo na tragu puta i politike R.K i ostalih osuđenika haškog tribunala. Sada je jasno i bez trunke sumnje da se stavio u službu onih snaga koje zagovaraju otvorenu podjelu BiH jer k'o biva nema ništa loše u tome. Slažem se da svako ima pravo pa i Vuk da iznese svoje mišljenje ali onda treba čuti i drugu stranu koja smatra da nema ništa loše da i manji BH entitet nestane sa političke scene. Njeno političko ubistvo bi sigurno regionu donijelo više stabilnosti.
Čuj šta je sa RS... Pa u RS se neprestano upire prst od 92-e sve do danas... Naravno, sa razlogom... I treba upirati sve dok se tamošnja nacionalistička politika i retorika drastično ne promijeni... I svi iole objektivni i razumni ljudi su upirali, upiru i upirat će prstom u moralnu i ljudsku nakaznost koja dolazi iz tog pravca... Među njima, i spomenuti Vuk Bačanović...
