10.09.2012.
Bilo je i ranije sušnih godina i požara
Požarna papazjanija
Sušnih ljeta bilo je i prije, i požara ali nisu harali kao posljednjih godina, ove posebno. Zašto?
Odgovor je jednostavan. Zato što su požari ranije gašeni i ugašeni, a sada nema ko da ih gasi. Prije rata kad bi se desio šumski požar prvo su dejstvovali vatrogasci najbliže vatrogasne jedinice, profesionalne ili dobrovoljne, svejedno. Ako bi im zatrebala pomoć uskakali bi vatrogasci iz susjednih jedinica. Kad bi zatrebalo ljudi na terenu prvo bi se uključivala vojska i na kraju jedinice civilne zaštite.
Vatrogasna društva eutanazirana
A šta imamo danas? Imamo samo vatrogasce i to u nikad manjem broju. Profesionalne jedinice su na zakonskom minimumu ili ispod njega, a dobrovoljna društva, ako i postoje, postoje samo na papiru. Ni prije rata dobrovoljnim društvima nisu cvjetale ruže ali su bar imala osnivača, bilo da je to opština ili firma, koji su po zakonu bili dužni da im obezbjede minimum uslova za djelovanje vatrogasnih jedinica u sastavu društva. Čitav sistem se posve urušio kada su zbog izmjene propisa vatrogasna društva morala da se preregistruju u udruženja građana. Tako su ostala bez osnivača i bez minimalnih sredstava. Ničim izazvan, posve nepotreban eksperiment zakonodavca, za vatrogasna društva bio je ravan eutanaziji.
Nikad manje profesionalnih vatrogasaca
Ni profesionalne jedinice nisu prošle mnogo bolje. Iako je prema Ustavu FBiH reguliranje i osiguranje javnih službi u nadležnosti kantona, u praksi ni jedan kanton tu obavezu nije realizovao. Sudbina vatrogasaca zavisila je jedino od dobre volje opštinskih vlasti da ih uklope u opštinsku organizacionu strukturu. U jednoj opštini su otišli toliko daleko da su svoju jedinicu registrovali kao javno preduzeće koje je valjda trebalo naplaćivati svoje usluge gašenja. Treba li naglašavati da je eksperiment propao?
Presipanja iz šupljeg u prazno
Prije tri godine donesen je federalni zakon o zaštiti od požara i vatrogastvu po kojem je krovna uloga u ovoj oblasti pripala Civilnoj zaštiti. Vatrogasci su uklopljeni u rukovodni sistem Civilne zaštite ali je teret finansiranja i dalje ostao na opštinama. Rješenje po sistemu "presipanja iz šupljeg u prazno" rezultiralo je očekivanom tendencijom opštinskih budžeta da troškove za vatrogasne jedinice svedu na zakonski minimum zbog čega je broj vatrogasaca danas manji nego prije tri godine.
Ne gasi se šumski požar sa tri vatrogasca
Kada danas na vijestima čujete da je neka jedinica gasila tri šumska požara treba da imate u vidu da ta jedinica u prosjeku, ako nije sarajevska ili tuzlanska, u smjeni ima 3-4 vatrogasca i da zamislite situaciju kako ta tri čovjeka s jednim vozilom lete od požara do požara. Dok je požarište u dohvatu vozila oni su još i efikasni i uspješni ali čim je požarište izvan dohvata vozila za uspješnu intervenciju presudan je broj ljudi na terenu. Šta mogu da urade tri čovjeka sa naprtnjačama i metlenicama? Skoro pa ništa. Srećom, tu i tamo pomognu im građani, radnici šumarija, a još veća sreća je što nam je vegetacija takva da u najvećem broju požara gori trava i nisko rastinje, što se požari rijetko dižu u krošnje stabala.
Civilna zaštita bez jedinica je šarena laža
U odnosu na ono ranije vrijeme, na požarištima danas nema vatrogasaca iz dobrovoljnih društava, vojska je malobrojna i njena pomoć u ljudstvu je simbolična, i što je posebno alarmantno, nema jedinica Civilne zaštite. Tačnije, tih jedinica ima ali na papiru, ima ih u Zakonu o zaštiti i spašavanju u kojem se spominju jedno osamdeset puta ali prisjetite se i sami kada ste zadnji put vidjeli ljude u plavim uniformama?
Civilna zaštita bez jedinica je šarena laža. Nema sumnje, vatrogace su uklopili u svoju strukturu samo da bi mogli reći "gasimo, gasimo, vatrogasci su naši". Nema veze što bi ti vatrogasci gasili i da Civilna zaštita uopšte i ne postoji. Uklapanjem u strukturu Civilne zaštite vatrogasci su dobili još nadređenih ali njima ne trebaju štabovi ni dodatni komandanti, treba im ispravna tehnika, trebaju im ljudi na terenu.
Bez logistike pozivi dobrovoljcima su neozbiljni
Žalosno zvuči kada pored "žive i zdrave" Civilne zaštite iz državnog Ministarstva sigurnosti pozivaju građane da se dobrovoljno uključe u gašenje požara. Na šta ih pozivaju? Šta bi jadni da im se na poziv odazove 1000 dobrovoljaca?
Dovođenje ljudi na požarište je ozbiljan logistički zadatak. Dobra volja građana nije dovoljna, ljudima treba primjerena odjeća i obuća, treba ih prevesti do požarišta, treba im obezbjediti naprtnjače, metlenice, lopate, motorne pile, treba ih i napojiti i nahraniti, treba im obezbjediti minimalnu prvu pomoć i na sve to trebaju ljudi koji će ih voditi u akciju, stručni i dobro povezani sredstvima veze.
Sve ono što sada nemamo nekada davno imala je Civilna zaštita. Danas nema ništa, spremišta su im prazna ali su im zato registratori puni zakona, pravilnika, izvještaja, procjena i jalovih planova.
Današnja Civilna zaštita "funkcioniše" jednostavno, da ne kažemo prosto. S obzirom da su sve društvene i privredne strukture zakonima uklopili u sistem Civilne zaštite, sve što drugi korisno urade to se predstavlja kao uspjeh Civilne zaštite. Sve što ne funkcioniše nije neuspjeh Civilne zaštite, ne valja stanje kod drugih.
Zašto se nije proglašavalo stanje prirodne nesreće?
Sjećate li se zime? Na prijedlog štabova Civilne zaštite proglasiše prirodnu nesreću u opštinama, kantonima, Federaciji. Lijanović (komandant Federalnog štaba) i Tihić (direktor Federalne uprave civilne zaštite) obukli uniforme, daju izjave, Federalna Vlada drži sjednicu u Federalnoj upravi civilne zaštite. Dramatika na nivou sa jasnom porukom "da ne bi Civilne zaštite sve bi otišlo helać, ne bi imali ni struje ni vode, ništa".
Zašto identične dramatike nije bilo kada su požari harali na sve strane? Razlog je prost. Čišćenje puteva od snijega odrađivalo se mehanizacijom, moglo se provući kroz tu situaciju bez ljudstva na terenu. Proglašenjem stanja prirodne nesreće zbog požara morale bi se aktivirati jednice kojih nema, na vidjelo bi izašla sva nemoć današnjih struktura Civilne zaštite. Umjesto operativnog djelovanja puno im je lakše održavati sjednice štabova Civilne zaštite, zauzimati stavove i dijeliti savjete.
U Hercegovačko neretvanskom kantonu proglasili su stanje prirodne nesreće tek onog dana kada smo prvi put imali na terenu 4 helikoptera koji su bili uspješni u gašenju i kada je postalo izgledno da je glavna opasnost prošla i kada jedinice Civilne zaštite više nisu bile ni potrebne. A bile su još kako potrebne onoj petorici vatrogasaca u Konjicu koji se cijelo ljeto bore sa požarima.
Civilna zaštita nam treba k´o hljeb, ali operativna i efikasna
Ni jedna riječ u ovom tekstu nije protiv Civilne zaštite kao takve jer ni jedna država ne može bez operativne organizacione strukture, ma kako se zvala, koja će se boriti sa kriznim situacijama ali jeste protiv čelnih ljudi u Civilnoj zaštiti i njihovih političkih mentora koji su komplikovanim i nerealnim zakonima od nje napravili birokratiziranu neefikasnu strukturu koja nije ni blijeda sjena nekadašnje Civilne zaštite.
Ne treba puno pameti da se predvidi kako će se glavna priča čelnika Civilne zaštite i političara vrtiti oko kanadera i helikoptera. Niko nije lud da kaže da ne bi bilo dobro da ih imamo ali treba biti i prilično bezobrazan pa zanemariti činjenicu da je ovo siromašna zemlja, i u takvoj zemlji bazirati gašenje šumskih požara na skupim avionima je čista megalomanija i prodavanje magle.
Umjesto spiska želja prostrimo se koliko jesmo dugi
Da ovaj tekst ne bi bio "kritika radi kritike" ponudićemo i neka rješenja, čisto kao osnovu za razmišljanje da bi se moglo i drugačije u istim uslovima i sa istim parama, što bi narod rekao "prostri se koliko si dug".
Avijacija
Ne trebaju ni skupi planovi ni procjene da bi se dokazalo ono što svi vatrogasci znaju, da je uz veći broj ljudi na požarištima dovoljno i ovo helikoptera što ih imaju naše oružane snage ali uz uslov da su ispravni, operativni i da se mogu angažovati bez komplikovanih procedura. S druge strane i oružanim snagama, koje godinama kubure sa nedovoljno novca, dobro bi došla finansijska potpora Civilne zaštite kako bi njihovi helikopteri bili operativni i mogli u najkraćem mogućem vremenu da intervenišu na požarištima prije nego što se otmu kontroli.
Poštujući princip "pomozi mi da ti pomognem", i oružane snage i civilna zaštita imale bi korist. Ulaganjem u održavanje onoga što oružane snage već imaju izbjegla bi se skupa nabavka novih letilica i još skuplja eksploatacija, a oružane snage bi imale ispravnije letilice, piloti više sati leta. Krajnji rezultat bi bio da po uprošćenoj proceduri i u najkraćem roku helikopter stiže na požarište prije nego što se požar otme kontroli.
Više ljudi na požarištima
Od papirnih jedinica civilne zaštite koristi nema. Više ljudi na požarištima moglo bi se obezbjediti jedino tako što bi se bezbrojne jedinice kojih nema zamijenile sa jednom ili dvije kojih ima.
Ovo je mala zemlja, u svjetskim mjerilima po broju stanovnika jedva da smo u rangu većeg grada, a po ekonomskoj snazi daleko smo ispod toga. U sadašnjem političkom sistemu i uz višegodišnje (ne)raspoloženje naroda za bilo kakve društvene aktivnosti, očekivanje da svaka mjesna zajednica ima svoju jedinicu civilne zaštite ravno je naučnoj fantastici. Trebaju nam realnija rješenja primjerena i veličini teritorije i ekonomskim mogućnostima.
Iz Sarajeva se u najudaljenije tačke Federacije cestom može stići za najviše 4,5 sata. Baš zbog toga treba se prestati zanositi jedinicama civilne zaštite na papiru i okrenuti se varijanti jedne ili dvije poluprofesionalne jedinice koje bi intervenisale tamo gdje su potrebne. One bi mogle funkcionisati na istom principu kao i predloženi sporazum sa oružanim snagama "pomozi mi da ti pomognem". Sportisti u amaterskim klubovima jedva preživljavaju i sigurno bi bilo zainteresiranih momaka i djevojaka da na bazi stipendiranja budu članovi i poluprofesionalnih jedinica civilne zaštite.
Poluprofesionalna jedinica u ovom slučaju bi značilo da ima sjedište, komandanta, instruktora, spremište za opremu i članove koji bi se okupljali jednom mjesečno radi obuke.
Stotinu, ili dvije, fizički spremnih osoba, solidno opremljenih i osposobljenih za gašenje šumskih požara, korisniji su od bezbroj puta više dobrovoljaca bez opreme i znanja, a kojih uz to i nema. I ne samo za gašenje požara već i za spašavanje u okolnostima i drugih prirodnih nesreća.
Rezime
Treba pitati vatrogasce iz Konjica šta bi im značilo da su već drugog dana na požarištu dobili pomoć od pedesetak momaka i djevojaka solidno opremljenih i obučenih za gašenje požara, pa još potpomognutih helikopterom da djeluje tamo gdje oni ne mogu da dospiju?
Do većeg broja ljudi na požarištima ne može se dosadašnjim rješenjima doći brzo čak i kad bi neko istresao vreće para za te namjene. Dobrovoljno vatrogastvo je bilo lako uništiti ali za ponovno uspostavljanje tradicije dobrovoljstva trebaju godine pa i decenije. Ni vojska nam neće nikada biti opremljenija ni brojnija. Ostaje jedino da bi se moglo učiniti nešto na planu jedinica Civilne zaštite, i to na opisani način.
Ukoliko se čelnici Civilne zaštite i njihovi politički mentori ne dozovu pameti, i ne napuste koncept "mlaćenja prazne slame" i pod hitno ne krenu u restruktuiranje Civilne zaštite u operativnu i efikasnu organizaciju, ostaje nam jedino da molimo Boga da nas poštedi poplava, klizišta i zemljotresa, još većih nesreća nego što su šumski požari.
A.M.
(tuzlarije.net)
Odličan članak!
Zaduzuje se Federalna uprava civilne zaštite da ubrza aktivnosti na pripremi i donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od pozara i vatrogastvu.
