Hakiz wrote:Edouard wrote:
Kod čovjeka ljubav je prvenstveno duboki i temeljni ljudski odnos, a ne emocija.
Naravno, zahvaća čitavu osobu, razum, volju, uključivo i emocije, pa je i s tog aspekta možemo promatrati, ali nije bitno emocija.
Najjača i najljepša sila u Kozmosu, neuništiva, razumu nikada do kraja shvatljiva...: jača je i od smrti, a kamoli ne od straha.
Bitno je obilježje duha i božanskog je porijekla.
Zbog toga se sav odnos sa bogom kada su religije u pitanju zasniva na strahu a ne ljubavi.
Strahu od božije kazne ili strahu od gubitka ili nedobijanja božije naklonosti.
Slijedeća dilema je:
Ako roditelji bezuslovno vole svoju djecu, a svi smo mi po religijama božija djeca, otkud i đavo i pakao i ostale ljepote božije milosti? Valjda bi trebala postojati samo ono šta se kolokvijalno zove ljubav. Barem njgova prema ljudima, ako ne već naša međusobno.
Zbog toga se sav odnos sa bogom kada su religije u pitanju zasniva na strahu a ne ljubavi.
Strahu od božije kazne ili strahu od gubitka ili nedobijanja božije naklonosti.
Nije jasno držiš li ove svoje tvrdnje samo nekim mišljenjem, neupitnom istinom, ili nečim trećim?
U svakom slučaju bilo šta da jest od navedenog, ne stoji. Tvrdiš nešto šta ne poznaš, u čem iskustva nemaš, pa već po tome griješiš.
Istina, ima ljudi koji se smatraju i izjašnjavaju religioznim, a ta njihova religioznost može biti prožeta i strahom od kazne, ali onda na osnovu toga generalizirati, nelogično je i smiješno.
A glede navedene dileme, ne znam čija je; ja je kao vjernik nemam, a kao ateist, pretpostavljam da je ne bi trebao imati ni ti, svejedno vjeruješ da je vjernik ne može suvislo razriješiti.
Ako se baš iskreno želiš više informirati o tome, ako ti je važno, u što sumnjam, umjesto na ovoj temi gdje je to off-topic, možeš naći dosta o tome i u katekizmu Katoličke crkve.
ovako ja to zamišljam 
[zanemariti miješanje žanrova]
:
