Forum Klix.ba

nova_ja wrote:Ipak lijek nije bio na L, već Citram
Nadjoh napokon. Vjerovatno je ista baza lijeka kao Cipralex.

Citram je drugi naziv za Cipralex. Cipralex-a nema više u prodaji

Boemica wrote:

nova_ja wrote:Ipak lijek nije bio na L, već Citram
Nadjoh napokon. Vjerovatno je ista baza lijeka kao Cipralex.

Citram je drugi naziv za Cipralex. Cipralex-a nema više u prodaji

Eh eto, izguglah jedva.
Par osoba koje znam se kunu u njega, mada tek piju par mjeseci po 5 mg ujutro Prijateljica mi je prestala jer je počela debljati.

nova_ja wrote:

Boemica wrote:

nova_ja wrote:Ipak lijek nije bio na L, već Citram
Nadjoh napokon. Vjerovatno je ista baza lijeka kao Cipralex.

Citram je drugi naziv za Cipralex. Cipralex-a nema više u prodaji

Eh eto, izguglah jedva.
Par osoba koje znam se kunu u njega, mada tek piju par mjeseci po 5 mg ujutro Prijateljica mi je prestala jer je počela debljati.

To je česta zabluda da antidepresivi djebljaju. Ne deblja lijek, nego povećani apetit, i prije nego što si se skontao, spucao si u 12 naveče tri kriške hljeba, sa tim se treba malo izboriti ispočetka i kasnije je ok.

Ja ću radije bit debela i sretna, nego mršava a jadna

Boemica wrote:

nova_ja wrote:
To je česta zabluda da antidepresivi djebljaju. Ne deblja lijek, nego povećani apetit, i prije nego što si se skontao, spucao si u 12 naveče tri kriške hljeba, sa tim se treba malo izboriti ispočetka i kasnije je ok.

Ja ću radije bit debela i sretna, nego mršava a jadna

Naravno da sam mislila na povećani apetit kao što i sličan ucinak imaju i neke hormonalne tablete mada ne reaguju svima isto.
Mada slažem se da se nista ne može niti treba mjeriti sa duševnim mirom

Ma da, ali eto da napomenem za ljude koje to brine a možda čitaju, lijek kao lijek ne deblja, samo mnogi antidepresivi kao nus pojavu imaju povećan apetit.

Boemica wrote:

SmokingMan wrote:Ja sam još na Citramu,čekam da završim za 4 mejseca sa njima,i idem na potpuni rizik bez medikamenata.Znam koliko će biti teško,ali nemam namjeru doživotno ostati na medikamentima.Taj osjećaj konstatne izolovanosti je nešto najgore što čovjeka može obuzeti,jedan golemi kamen spoticanja da čovjek pronađe sebi što kvlitetnije duštvo,što djevojku.Družim se,nije da sada stalno boravim u zatvorenom prostoru,ali se i u društvu jednostavno osjećam usamljeno,da ne spominjem ekstremni umor,od kojeg mi se nesnosno spava,kao da me neko prikuca za kravet nevidljivim ekserima,ali mi je baš gotiva spavati tih dana,nikada se naspavati pošteno.

Joj šta nas je na cipralexu

Daj nam šta slatko,hebo drogu.

Nisam znao za taj naziv,kamo sreće da niko od nas nema potrebu za njime.

Meni su iskreno jedino problem slatkiši,a inače imam normalan apetit.Opet je i dobar struk sta se sveg unijelo u zadnjih godinu dana,i sreća što mnogo pješačim.

SmokingMan wrote:Ja sam još na Citramu,čekam da završim za 4 mejseca sa njima,i idem na potpuni rizik bez medikamenata.Znam koliko će biti teško,ali nemam namjeru doživotno ostati na medikamentima.Taj osjećaj konstatne izolovanosti je nešto najgore što čovjeka može obuzeti,jedan golemi kamen spoticanja da čovjek pronađe sebi što kvlitetnije duštvo,što djevojku.Družim se,nije da sada stalno boravim u zatvorenom prostoru,ali se i u društvu jednostavno osjećam usamljeno,da ne spominjem ekstremni umor,od kojeg mi se nesnosno spava,kao da me neko prikuca za kravet nevidljivim ekserima,ali mi je baš gotiva spavati tih dana,nikada se naspavati pošteno.

Zar ga ne isključujes postepeno kao sto si ga i uvodio?

nova_ja wrote:

SmokingMan wrote:Ja sam još na Citramu,čekam da završim za 4 mejseca sa njima,i idem na potpuni rizik bez medikamenata.Znam koliko će biti teško,ali nemam namjeru doživotno ostati na medikamentima.Taj osjećaj konstatne izolovanosti je nešto najgore što čovjeka može obuzeti,jedan golemi kamen spoticanja da čovjek pronađe sebi što kvlitetnije duštvo,što djevojku.Družim se,nije da sada stalno boravim u zatvorenom prostoru,ali se i u društvu jednostavno osjećam usamljeno,da ne spominjem ekstremni umor,od kojeg mi se nesnosno spava,kao da me neko prikuca za kravet nevidljivim ekserima,ali mi je baš gotiva spavati tih dana,nikada se naspavati pošteno.

Zar ga ne isključujes postepeno kao sto si ga i uvodio?

Mogu ga isključiti na svoju odgovornost,ali neću dok ne prođe ovaj predviđeni period.Više sam postao u potpunosti svijestan svog problema,neke sumi stvari postale jasnije.U dobroj mjeri sam sazrio kroz ove nedaće osluškujući svoje slabost,kako reagujem na određene stvari,kako objektivno sagledati situaciju kada nastane neki problem.Mnoge mi stvari ne smetaju kao što je to bio slučaj ranije.U jednu ruku,osjećam se slobodnije iznutra,ali i dalje postoje neki određeni problemi,za koje će trebati vremena da se dovedu u red.Mnogo je teško sam ići ovim putem,ali opet ne postoji neki drugi zaobilazni put,mora se bukvalno pravo kroz "vatru"....

SmokingMan wrote:

nova_ja wrote:

SmokingMan wrote:Ja sam još na Citramu,čekam da završim za 4 mejseca sa njima,i idem na potpuni rizik bez medikamenata.Znam koliko će biti teško,ali nemam namjeru doživotno ostati na medikamentima.Taj osjećaj konstatne izolovanosti je nešto najgore što čovjeka može obuzeti,jedan golemi kamen spoticanja da čovjek pronađe sebi što kvlitetnije duštvo,što djevojku.Družim se,nije da sada stalno boravim u zatvorenom prostoru,ali se i u društvu jednostavno osjećam usamljeno,da ne spominjem ekstremni umor,od kojeg mi se nesnosno spava,kao da me neko prikuca za kravet nevidljivim ekserima,ali mi je baš gotiva spavati tih dana,nikada se naspavati pošteno.

Zar ga ne isključujes postepeno kao sto si ga i uvodio?

Mogu ga isključiti na svoju odgovornost,ali neću dok ne prođe ovaj predviđeni period.Više sam postao u potpunosti svijestan svog problema,neke sumi stvari postale jasnije.U dobroj mjeri sam sazrio kroz ove nedaće osluškujući svoje slabost,kako reagujem na određene stvari,kako objektivno sagledati situaciju kada nastane neki problem.Mnoge mi stvari ne smetaju kao što je to bio slučaj ranije.U jednu ruku,osjećam se slobodnije iznutra,ali i dalje postoje neki određeni problemi,za koje će trebati vremena da se dovedu u red.Mnogo je teško sam ići ovim putem,ali opet ne postoji neki drugi zaobilazni put,mora se bukvalno pravo kroz "vatru"....

I ja am sam osjećao poboljšanje pod terapijom, slično kao i kod tebe, olakšanje, skontao masu stvari o svemu, sazrio prekonoći itd. itd. i rekao, ne trebaju mi više tablete, i sve je bilo dobro do prvog većeg stresa, ili do kulminacije manjih stresova, i sve mi se vratilo i depresija i anksioznost.

Sa ili bez tableta ću uvijek biti ono što jesam....Ansksioznost je svakako nešto što se samo može odovesti pod kontrolu.Osjećam se bolje nego prije 2-3 godine.Samopomoć je mač sa dvije ooštrice,ali sve dok postoji neka doslijednost,postoje i rezultati...

Kako ste uopšte došli do dijagnoze anksioznosti/potrebe da je javite psihologu (psihijatru), šta je prethodilo, kakvi simptomi?

Poslije fizickih tegoba a one su:znojenje dlanova bez ikakvog razloga,drhtavica ili vrucina,budjenje u noci radi mokrenja 5,6 i vise puta,misicne faskulacije,budjenje u 4 i nemogucnost spavanja,napetost vecinom dana kroz tjelesne simptome,strujanje kroz glavu i tijelo i jos neki koje su rezultirali i panicnim napadima.Odlucim da se kompletan pretresem pregledima.Poslije MR glave,vrata,ENMG prrgleda,EKG,UT stitnjace,UT nadbibrezne zlijezde,labaratorijskih nalaza koji su manje vise bili odlicni odem kod psihica koji mi je dijagnosticirao GAP(generalni anskiozni poremecaj sa somatskim promjenama).Prepisao mi AD Citram koji sam pio pola godine do juna ove godine.Od tada sam bez AD iako imam opet neke od simptoma anksioznosti ali se trudim da to pregulim bez ADa kroz sport,stvari koje mi pricinjavaju zadovoljstvo i koji mi okupiraju misao na drugu stranu od one anksiozne.

.

.

dobar osjecaj wrote: U jednom trenutku

Hvala ti što si podijelila ovo s nama

Hvala na javljanjima i odgovorima.

Ja sam prošle godine imala dosta stresa na poslu, nekih 7-8 mjeseci sam radila na 2 radna mjesta unutar firme, što me je prilično pregazilo. Fasovala sam probleme s vratnom kičmom i javili su se bolovi od kojih sam mislila da silazim s uma. Majka je imala nekih zdravstvenih problema koji su me dodatno prodrmali. Inače imam hipotireozu i ponekad bi se javile lude aritmije s oko 200 otkucaja, ali samo par puta godišnje. Nisam se previše trzala oko toga. Onda su odjednom, kad sam već stupila na bolovanje zbog kičme, počeli javljati skokovi pritiska (inače sam niskotlakaš) do nekih 170/90, bukvalno skoči i vrati se u normalu za 5 minuta. Je li se to nekome dešavalo kao rezultat anksioznosti, može li to bi to uopšte? Kardiolog bez objašnjenja i bez terapije, jer je pritisak inače ok. Tada mi je nivo kortizola bio baš visok, kasnije se normalizovao sam od sebe, sad se vrti oko gornje granice. Endokrinolg mi je tad rekao da je sasvim moguće da imam kasnu reakciju na stres, da sam prestala biti u grču koji me je držao mjesecima i tad kad sam bila na bolovanju, daleko od stresa i posla, bum!
Onda se to s pritiskom počelo dešavati rjeđe, ali su se pojavile tahikardije...većinu vremena s pulsom preko sto, pa onda i aritmije i skokovi pritiska. Odradim opet kardiologa, holter, stavio me na terapiju za vraćanje ritma u normalu i rekao da većina tahikardija nije iz srca. Ko biva, iz glave. I ja fino u centar za mentalno zdravlje. Razgovor s psihijatrom, test kod psihologa, dijagnoza: poremećaj prilagođavanja na stres, od terapije samo kognitivno-bihevioralna terapija, priča sa psihologom, učenje reagovanja u raznim situacijama, disanje, Lexillium 1,5 po potrebi, s tim da mi je preporučeno da ga uzimam što rjeđe. I zaista sam uzimala/uzimam jako rijetko.
Bila ok, manje-više do prije nekih mjesec i po kad je počelo sa sasvim novim simptomima. Legnem spavati naveče (idem u krevet između 22-23 sata, prespavam cijelu noć do nekih 6 sati) i pred padanje u san se stresem, kako da me neko cijelu prodrma, kao da mi je puls 200, a nije, i samo od sebe prođe. Nekad iskuliram, dišem, ustanem krug po kući, nekad uspijem zaspati odmah poslije, nekad se malo pomučim da mi se ponovo prispava. Psiholog kaže da to zvuči neurološki, ne veže s ovim.
Gori mi je problem koji se često javljao ujutro dok sam bila na godišnjem. Ustanem, doručkujem, popijem kafu (svela količinu na malo veći fildžan, uvijek poslije doručka) i odjednom krene slabost u nogama, bedrima, nekad cijelog tijela, pa onda uznemirenost. Traje, pa prođe. Nekad se uspijem nečim zabaviti i odvratiti misli, nekad se baš isfuram. Mislila sam da je pad šećera, ali mjerila sam, nije to.
Onda nekoliko puta iz čista mira samo kao da me pređe jeza i strah, kao da gledam neki horor, pa je naišla gadna scena, bukvalno kao da me to prelije. I onda me uznemirenost drži satima. Predzadnji put je došlo sa simptomom žarenja prsne kosti iznutra. Ne bol, neko kao da je neko stavio nešto toplo i da se to pri tome kreće, kao milioni mrava. Pokušala ignorisati, otišla s momkom na piće, stalno je bilo prisutno. Na putu kući, u po vožnje opet totalna panika, kao da se gubim, kao da ću izgubiti svijest...uletim u kuću pritisak skočio, puls skočio. Uzmem Lexi konačno, smirim se. Ne znam je li bilo od vrućine, od srca... Sad me opet počinju "štrecati" leđa, odem fizijatru, ona konstatuje da sam opet ukočena, pa ću na fizikalne, ali ja više nemam pojma koji simptom (bol u lopatici, na sredini leđa, rame, utrnuta lijeva ruka, utrnute usne, bol grudne kosti, nekad na sredini grudi) je od vrata/lijevog ramena, koji od srca, je li išta od toga anksioznost...je li sve anksioznost. Prije mjesec dana imala kontrolu kod kardiologa, čovjek zadovoljan, kaže zdrava, ostavio terapiju samo da uklonim simptome tahikardije i možda je i bolje tako, jer da me i ona lupa, bila bih još nemirnija.
Uglavnom, ko mi kaže da se to samo malo umisli i da mislim sretne misli pa će proći, dođe mi da mu lupam glavom o zid. Bar imam F šifu kao olakšavajuću okolnost.

Ne stidite se svoje djagnoze.

F 41.2 Anksiozno-depresivni poremećaj.

#iamchange

banjaluka078 Da li si imala i ovaj simptom da ne možeš umiriti misli? Mozak vergla i verga sve što obradiš taj dan/sedmicu na poslu?

banjaluka078 wrote:Hvala na javljanjima i odgovorima.

Ja sam prošle godine imala dosta stresa na poslu, nekih 7-8 mjeseci sam radila na 2 radna mjesta unutar firme, što me je prilično pregazilo. Fasovala sam probleme s vratnom kičmom i javili su se bolovi od kojih sam mislila da silazim s uma. Majka je imala nekih zdravstvenih problema koji su me dodatno prodrmali. Inače imam hipotireozu i ponekad bi se javile lude aritmije s oko 200 otkucaja, ali samo par puta godišnje. Nisam se previše trzala oko toga. Onda su odjednom, kad sam već stupila na bolovanje zbog kičme, počeli javljati skokovi pritiska (inače sam niskotlakaš) do nekih 170/90, bukvalno skoči i vrati se u normalu za 5 minuta. Je li se to nekome dešavalo kao rezultat anksioznosti, može li to bi to uopšte? Kardiolog bez objašnjenja i bez terapije, jer je pritisak inače ok. Tada mi je nivo kortizola bio baš visok, kasnije se normalizovao sam od sebe, sad se vrti oko gornje granice. Endokrinolg mi je tad rekao da je sasvim moguće da imam kasnu reakciju na stres, da sam prestala biti u grču koji me je držao mjesecima i tad kad sam bila na bolovanju, daleko od stresa i posla, bum!
Onda se to s pritiskom počelo dešavati rjeđe, ali su se pojavile tahikardije...većinu vremena s pulsom preko sto, pa onda i aritmije i skokovi pritiska. Odradim opet kardiologa, holter, stavio me na terapiju za vraćanje ritma u normalu i rekao da većina tahikardija nije iz srca. Ko biva, iz glave. I ja fino u centar za mentalno zdravlje. Razgovor s psihijatrom, test kod psihologa, dijagnoza: poremećaj prilagođavanja na stres, od terapije samo kognitivno-bihevioralna terapija, priča sa psihologom, učenje reagovanja u raznim situacijama, disanje, Lexillium 1,5 po potrebi, s tim da mi je preporučeno da ga uzimam što rjeđe. I zaista sam uzimala/uzimam jako rijetko.
Bila ok, manje-više do prije nekih mjesec i po kad je počelo sa sasvim novim simptomima. Legnem spavati naveče (idem u krevet između 22-23 sata, prespavam cijelu noć do nekih 6 sati) i pred padanje u san se stresem, kako da me neko cijelu prodrma, kao da mi je puls 200, a nije, i samo od sebe prođe. Nekad iskuliram, dišem, ustanem krug po kući, nekad uspijem zaspati odmah poslije, nekad se malo pomučim da mi se ponovo prispava. Psiholog kaže da to zvuči neurološki, ne veže s ovim.
Gori mi je problem koji se često javljao ujutro dok sam bila na godišnjem. Ustanem, doručkujem, popijem kafu (svela količinu na malo veći fildžan, uvijek poslije doručka) i odjednom krene slabost u nogama, bedrima, nekad cijelog tijela, pa onda uznemirenost. Traje, pa prođe. Nekad se uspijem nečim zabaviti i odvratiti misli, nekad se baš isfuram. Mislila sam da je pad šećera, ali mjerila sam, nije to.
Onda nekoliko puta iz čista mira samo kao da me pređe jeza i strah, kao da gledam neki horor, pa je naišla gadna scena, bukvalno kao da me to prelije. I onda me uznemirenost drži satima. Predzadnji put je došlo sa simptomom žarenja prsne kosti iznutra. Ne bol, neko kao da je neko stavio nešto toplo i da se to pri tome kreće, kao milioni mrava. Pokušala ignorisati, otišla s momkom na piće, stalno je bilo prisutno. Na putu kući, u po vožnje opet totalna panika, kao da se gubim, kao da ću izgubiti svijest...uletim u kuću pritisak skočio, puls skočio. Uzmem Lexi konačno, smirim se. Ne znam je li bilo od vrućine, od srca... Sad me opet počinju "štrecati" leđa, odem fizijatru, ona konstatuje da sam opet ukočena, pa ću na fizikalne, ali ja više nemam pojma koji simptom (bol u lopatici, na sredini leđa, rame, utrnuta lijeva ruka, utrnute usne, bol grudne kosti, nekad na sredini grudi) je od vrata/lijevog ramena, koji od srca, je li išta od toga anksioznost...je li sve anksioznost. Prije mjesec dana imala kontrolu kod kardiologa, čovjek zadovoljan, kaže zdrava, ostavio terapiju samo da uklonim simptome tahikardije i možda je i bolje tako, jer da me i ona lupa, bila bih još nemirnija.
Uglavnom, ko mi kaže da se to samo malo umisli i da mislim sretne misli pa će proći, dođe mi da mu lupam glavom o zid. Bar imam F šifu kao olakšavajuću okolnost.

Uh ti si gora od mene.Ali da te utjesim.Evo ja sam imao zadnji panicni prije 20ak dana a skinuo sam se sa ADa prije 2 mjeseca kako navedoh u danasnjem postu.Na odmoru bio,sjedim za racunarom igram igrica i odjednom osjetim kako da mi treperi misic,i u glavi sebi kazem"izgleda da mi se opet vraca anskioznost i panicni".Nisam ni zavrsio misao pocinje srce da lupa,uzmem tlakomjer i izmjerim pritisak 200/95,puls 97 otkucaja(sto je za mene iznimno visoko jer sam rekrativni sportas i u mirovanju imam od 50 do 65 otkucaja u mirovanju).Kontam poslije mjerenja pritiska da zovem ili odem u hitnu.Sebi kazem "smiri se budalo jer ovo ti se vec desavalo i da je ozbiljno vec bi 10ak puta bio pod zemljom"(kada sam imao jesenas panicne prije uspostave GAPa-generalni anksiozni poremecaj sa somatskim promjenama).Legnem na krevet pocnem duboko da disem i poslije 5 minuta ali da naglasim izmedju prvog i drugog mjerenja nije proslo ni 10 min.Izmjerim ja tako pritisak i on gle cuda spustio se sa 200/95 na 130/80 puls normalan 63 otkucaja.Nasmijem se i kazem sebi sad se necu povuci u kucu i gatati sto mi se desava jer doktori su rekli pored silnih vadjenja nalaza da mi nije nista osim psihica koji mi je dao dijagnozu F45 spremim se taj dan pola sata poslije sve te frke i sjednem na biciklo i fino se provozamHocu da ti kazem da si napeta kao sajla i sada obracas i na najmanju tjelesnu promjenu sa onim cudesnim pitanjem "sta mi je i je li ovo kraj" .A 1981 sam godiste.Moja preporuka pokusaj misliti o stvarima i raditi stvari koje ti cine zadovoljstvo,smanji stres na minumum i na te tjelesne simptome tipa zicnulo te nesto,boli te ovo boli te malo ono ne razmisljaj.Ja od uspostave anskioznosti u novembru prosle godine imam stalne faskulacije(trzanje misica bez grcenja)kao da mi hoda nesto ispod koze.Surfajuci utripovao se da imam MLS ili ALS i odradim privatno 3 puta MR glave i vratne kicme i sve u savrsenom redu.Kontam da nije ALS onda uradim EMNG nalaz i gle cuda i on uredu a faskulacije i dan danas prisutne,Hocu reci da mnoge tjelesne simpotme ako si ankisozna multipliciras visestruko.
A da bi te razuvjerio da ti skokovi tlaka nisu opasni kao sto djeluju jer si uradila sve potrebne pretrage evo ti link da vidis koliko covjek psihom moze uzrokovati skok tlaka u toj napetosti i panicnim napadima.
http://letholandez.blogger.ba/arhiva/2012/05/31/3316192

samo seks praktikivat dok se jaja ne uvrnu tj presuše ili dok se vagina ne ucrveni kao paprika, svaki dan po 2 x bar, ko može. Tablete i droga je samo privremeno rješenje.

Savjet u rangu "otidji na rukiju ili popu"

Boemica wrote:

SmokingMan wrote:Ja sam još na Citramu,čekam da završim za 4 mejseca sa njima,i idem na potpuni rizik bez medikamenata.Znam koliko će biti teško,ali nemam namjeru doživotno ostati na medikamentima.Taj osjećaj konstatne izolovanosti je nešto najgore što čovjeka može obuzeti,jedan golemi kamen spoticanja da čovjek pronađe sebi što kvlitetnije duštvo,što djevojku.Družim se,nije da sada stalno boravim u zatvorenom prostoru,ali se i u društvu jednostavno osjećam usamljeno,da ne spominjem ekstremni umor,od kojeg mi se nesnosno spava,kao da me neko prikuca za kravet nevidljivim ekserima,ali mi je baš gotiva spavati tih dana,nikada se naspavati pošteno.

Joj šta nas je na cipralexu

Biti dijagnosticiran s nekom bolešću znači biti osjetljiviji na većinu onoga što nije slučaj kod drugih ljudi – što oni ne osjećaju i ne doživljavaju kao problem.

Nemirenje s onim što jesi je uvod u neizlječivu traumu kojoj ne bi pomoglo ni to da postaneš to što želiš da budeš!

Depresija je 2017. bila vodeći uzrok invalidnosti u svijetu.


U prošlosti ljudskog roda fizička nemoć ili trajna spriječenost u obavljanju svakodnevnih poslova tretirane su na način koji je bitno ugrožavao život nekom članu zajednice. Njihovi bližnji su takve ili ubijali ili prepuštali sudbini ostavljajući ih same u divljini. Sada imamo puno humanije norme ponašanja prema fizički hendikepiranim članovima društva. Potpuno je jasno da čovjek kojem je slomljena noga fizički nije sposoban uraditi ono što je mogao prije loma. U tome niko traži neku skrivenu, lošu namjeru ni onda kada zna da će dio njegovih obaveza preći na njega. Sumnjam da se iko osjeća prevarenim dok pomaže teško oboljelom čovjeku. Ljudi su spremni pokazati razumijevanje i za "bolesti" kao što su zanoktice, zubobolja ili bubuljice na licu. Niko "normalan" nije u iskušenju da "glumi" hirurga čak ni onda kad je sentimentalno vezan za bolesnika kojem je takva vrsta pomoći neophodna, kad ima njegovu dozvolu, potrebna sredstva i precizna uputstva za operaciju na njegovom tijelu.

I duhovno tijelo može onemoćati i biti privremeno ili trajno spriječeno u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. I ono ima svoje "zanoktice", lomove i teške bolesti, ali ljudi, na žalost u ogromnoj većini, na njih reaguju sa puno manje razumijevanja. Razlika u njihovom tretiranju fizičkih i duhovnih spriječenosti, uzrokovana nedostatkom svijesti i znanja, prepoznatljiva je i u terminima koje koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Niko „pri zdravoj pameti“ za čovjeka kojem je slomljena noga ili koji je obolio od neke bolesti tijela ne koristi riječi: nenormalan, bezobrazan, problematičan ili opasan. Pa ipak, "normalnu" reakciju onih koji ne dopuštaju da im oni nepozvani i neosposobljeni liječe tijelo, ne mogu prepoznati u bolu i otporu onih kojima (nepozvani i neosposobljeni) pokušavaju vršiti prepravku duha. Užasno veliki broj ljudi, maltene već od rođenja, se smatra ekspertom za hirurgiju duhovnog tijela i duboko je nesvjestan divljaštva i kanibalizma prisutnog u svojim postupcima. Sramotan je i njihov izbor prioriteta pri odlučivanju kome pomoći: "Frenk je tako pažljiv i prijatan. Uvijek je veseo i gotovo je nemoguće naljutiti ga. Za takvog čovjeka mi ništa ne bi bilo teško uraditi! A za Toma, onako natmurenog, neljubaznog i uvijek neurednog, od kojeg čovjek može očekivati sve, samo ne neku korist u životu, za njega ne samo da ništa ne bih učinio, nego ne želim o njemu ni misliti i govoriti!"
Prestati tako razmišljati i ponašati se trebao bi biti imperativ svakom civilizovanom, emancipovanom i svjesnom čovjeku – svima bi bilo bolje!

Budalu najlakše možeš prepoznati po tome što te hoće promijeniti.

Nesposobni imaju sposobnost da onesposobe sposobne.


P.S.
Vas dvoje (Boemica & SmokingMan – spominjem zato što vas koliko-toliko poznajem i mnogo više prepoznajem ) ste izuzetno etični ljudi, koji očigledno imaju problema kako uskladiti svoju sliku svijeta – u kojoj je obilno zastupljena pravednost, solidarnost, humanost, požrtvovnost, estetika... – sa stvarnošću koja je preplavljena i do srži isprepletena duboko poremećenim vrijednostima, i koja kao takva insistira na licemjerju, pokvarenosti, prevari, laži... te dovodi do 'pucanja' svakoga ko nije u skladu sa nakaradnom logikom kojom se trenutno velika većina rukovodi.


Preferisanje logike nad etikom u današnjim društvenim odnosima je nešto kao kad bi prokomentarisao neku osobu „dobrog izgleda“ riječima: vidi ga što je frajer, lafčina, zgodan je a i puls mu je non-stop 120 otkucaja u minuti! Halooo... gdje to vodi jadan ne bio, dokle tako?!?

Ljudi su (postali) resurs!? Čiji, kakav, kome..?!?!
Na kapitalistički način degenerisanim umovima. Oni/ma što samo njuškaju šta je još ostalo za prodati „strateškim investitorima“ - ti će sutra i naše organe prodavati! Zemlju tj. državu (a haman i planetu) isti takvi su već 'prodali' i sjebali.

Inače sam ljeti bolji, volim sunce i toplo vrijeme i shodno tome sam prestao sa terapijom. Postepeno sam se skidao sa lijekova, otprilike iskustveno znam kako mi se tijelo ponaša u takvim slučajevima pa sam tako i smanjivao dozu. Poslije neka 2 mjeseca sam bio čist, i fakat se osjeti ta neka razlika kad sam pod terapijom i kad nisam, kao da mi se razbistri.
I bio sam dobar 2 mjeseca, ali malo pomalo vidim opet me hvata, nikakvog konkretnog razloga nije bilo, jednostavno sam takav, sekirljiv, i vidim opet želudac počeo raditi, malo malo nervoza u želucu, nakon toga pomalo i depresija, ali blago, ništa posebno ali sam primjetio da mogu zaplakati radi bilo čega. I vidim poslije neka dva mjeseca bez terapije vrag odnio šalu. Na poslu mi se produktivnost samnjila, stres, nervoza želuca, depresija se počeli povećavati.
Ja mislim da sam ja takav kakav sam, od malena sam bio osjetljiv i jebi ga moralo je nekad pući.
Vratio se na terapiju i evo već dosta bolje. Ako neko misli da je plecebo toga kod mene nema barem što se tiče depresije, ili sam dobar ili nisam, nemogu sam sebe uvjeriti da se osjećam dobro ili loše. Seroxat pomalo već počinje raditi i osjećam se normalno, nisam zabrinut zbog gluposti, mogu normalno da funkcionišem.
EDIT:
Nevezano za ovo gore.
Natjeraju me ovi moji da radim hidžamu, ok hoću reko. Kao ti si pod lijekovima da se malo očistiš. Uradio i rekao nikad više pod terapijom. Neznam šta se desilo, ali predpostavljam da kako se postupkom izvlači nečista krv da su oni meni izvukli dobar dio lijeka iz tijela a na koji se tijelo već naviklo. Uglavnom, idućih 5 dana nisam bio dobar, nervoza, depresija, anksioznost, dok se opet nije sve ustabililo.

heal wrote:
Ovaj momenat sa kafom mi je jako bitan ovdje. Izgubis elektrolite, minerale, nakon sto diuretik odradi svoje. Moj ti je savjet izbaci kafu, jedi obavezno proteine uz svaki obrok i dodaj magnezij. Najkasnije 2 sata nakon ustajanja dorucak. Ti si u sustini empat, kao i vecina ovdje, pa procitaj kako se nositi sa narcisoidnim likovima koji su trenutno 80% populacije. Izgorila si ocito al bez brige, bio sam tamo, i sredilo se.

Hvala. Da sam ja "u miru" sa svijetom kakav jeste, pa da me malo toga pogađa, vjerovatno me psiholog nikad ne bi vidio. Nego, silna želja da svi budu zadovoljni sa mnom, silna želja da svijet funkcioniše po etičkim i moralnim normama...iiiiiiii onda se ja treskam.
Hvala na preporukama. Zbog nekih drugih problema, ishrana i dodaci su mi bitna stavka o kojoj vodim dosta računa. Ta jutarnja kafa, u sada zaista minimalnoj količini, poslije doručka obavezno, je jedina koju pijem u toku dana. Imam strašne glavobolje kad je ne popijem.

Jutros sam baš dugo ostala u priči s psihologom, nismo se vidjele neka tri mjeseca, a u to vrijeme su mi se krenule dešavati ove nove manifestacije, s izraženim osjećajem nelagode, žarenjem u vrhu prsišta, strahom, pa joj objašnjavam proces od totalnog vrtloga prije mjesec dana: "o, Bože, samo da mi se dočepati kuće, pašću u nesvijest, samo da ne izazovem neku saobraćajku..." do "o, evo ga opet, odoh lunjati po prodavnicama s nekim/o, evo ga opet, koncentriši se na disanje, i dosadašnji napadi su bili i prošli", kako sam skontala da sam najbolja sebi kao "sama svoj majstor". To su procesi u mojoj glavi i mogu prihvatiti da ih sad imam ili se mogu ubiti od brige što imam sad i to...s drugom opcijom nisam korisna ni kući, ni na poslu, ni sebi. Nego udahnem, preživim, pičim dalje. Nemam terapiju osim Leksilijuma po potrebi i trudim se da ga maksimalno ignorišem. Proći će i s njim i bez njega. Nekad ne mogu kontrolisati misli, budu kao tornado, nekad se sama uvedem na drugi kolosijek tako što se uhvatim nekog fizičkog rada. Uglavnom, borba.

Dobitak wrote: A da bi te razuvjerio da ti skokovi tlaka nisu opasni kao sto djeluju jer si uradila sve potrebne pretrage evo ti link da vidis koliko covjek psihom moze uzrokovati skok tlaka u toj napetosti i panicnim napadima.
http://letholandez.blogger.ba/arhiva/2012/05/31/3316192

Hvala za link. Ma definitivno iz glave, dok nisam skontala šta je, znalo je u bukvalno 5 minuta razmaka biti i 130/80 i 90/60 ili čak veći rasponi. Voljela bih da su me na početku poslali psihologu, uštedjela bih si par mjeseci dobrog stresa. Nego, sama sebi tražila lijeka, pa otišla i tamo. I neka sam.