argyle wrote:Vareš
Kada su Hrvati u regionu Varesa, poceli zveckati oruzjem i prijetiti Bosnjacima, ne malo sam se
iznenadio. Nisam se iznenadio, sto bi oni krenuli u rat protiv nas. Sukoba je vec bilo na drugim
podrucjima. Iznenadio sam se njihovoj smjelosti, jer nisu imali sanse protiv nas. Ja sam i danas
ubijedjen, da je to bila koordinirana akcija sa cetnicima. Zajedno su osmislili plan akcije. Sjetih se
odmah vezanja zastava. E, jesmo hajvani. Naravno da smo se zabrinuli. Otvara se jos jedan front.
Nimalo povoljan za nas. Tamam, kad se presaberemo i isplaniramo zadati cetnicima snazan udarac,
nesto nas omete. Tako je bilo i ovaj put, pred kraj 1993. god.
Nastupila je glad. Hrvati su skidali sa kamiona sta su i koliko htjeli. Stavljali bi u svakom selu i
zaseoku, pritku preko puta, i pravili neke svoje carine. Kako su samo bili namrgodjeni i nepristojni
na punktovima. Okretali bi puske u nase vozace i strijeljali ih ocima. Kasnije nisu dali konvojima
hrane ni proci. Ubijali su nase vozace ili odvodili u logore. Prekipilo je. Ne znam sta se vise ceka.
Pocrkacemo od gladi. Treba ih makar opomenuti. Treba im reci da smo jaci od njih.
Poslase i nas na planinu Zvijezdu. Prirodne ljepote prekrasne. Iz sela Zubeta gledam Nisicku
visoravan. Gledam put koji vodi za Sarajevo. Kad li ce se taj put odblokirati? Nismo se tu dugo
zadrzali. Dosla nam je smjena, a mi se vratili u Kladanj. Sta je vrijedno spomenuti, poslije ovoga
lijepog izleta na planinu Zvijezdu. Spomenuo bih neiskustvo lokalnih boraca. Nisu imali ni rovova.
Polugoli su vjezbali gadjanje. Na daljini od sto metara vazdusne linije cetnik kosi travu. Ja mislio
neki nas insan. Kada su mi rekli da je cetnik nisam vjerovao. Pa zar nakon godinu dana,
najkrvavijeg rata u nasoj istoriji, oni gledaju cetnika kako kosi i vjeruju mu. Od toga dana cetnik
vise nije kosio travu. Svercovali su nasi lokalci sa njima. Tu smo nasli i naseg Capeta. Nisam ni
znao da je odatle ozenjen. Sve drugo nije vrijedno spomena osim, gostoljubivosti lokalnog
stanovnistva.
Sta se desilo poslije?
Cetnici napali na Crnu rijeku. Krenuli u veliku ofanzivu. Spalili sela u kojima smo bili, prije
ofanzive. Sela Ravne i Zubeta. Hrvati poslali u Vares Ivicu Rajica da zakuha. I uspio je. Uspjeli su i
jedni i drugi. Cetnici probili i pomakli nase linije. Hrvati "junacki" poklali civile. Djecu, zene i
starce u Stupnom Dolu.
Poslije ovih zlocina, doslo nekome iz guzice u glavu i naredio napad na Hrvate. Kod nas ti je to
tako. Prvo platimo glavom, pa onda se uhvatimo puske. Dugo su nas provocirali i dugo se cekalo.
Ma dosta mi je vise merhameta. "Oko za oko, ........" Krenusmo u napad na jedno Hrvatsko selo.
Naredjeno nam je da otvorimo vatru samo u slucaju da to Hrvati prvi urade. E, pa dokle vise? Kad
nam ubiju nekoliko boraca, onda mi trebamo reci. Izvinite, ali poslije ovoga i mi moramo pucati.
Sabahile smo krenuli u napad. Opkolili smo selo i Hrvati su se predali bez otpora. Lahko je sa ovim
domobranima. Samo im treba pokazati zube i vidjeces kolike su kukavice. Ne mogu a da ne kazem,
da su nas neki mjestani i prijateljski docekali. Po smirivanju sukoba, oruzje im je vraceno. Ponovo
su bili u sastavu A R BiH.
Napadamo dalje. Hrvati vide da ne mogu izaci na kraj sa nama, i jednostavno bjeze. Ne znam dokle
ce i kuda ce. U okruzenju su. Idemo prema Varesu. Zdruzene jedinice nase Armije, razvaljuju sve
njihove linije. U njihovoj vojarni, nejma sta nejma. Ali nejma borcima pristupa. Vojna policija 2.
Korpusa, opkolila kasarnu i ne daju ni prici. U stanju su i pucati. Nejse. Idemo mi dalje. Bice i
bijele tehnike ( ovaca). Ne mogu a da ne spomenem fazon jednog Sarajlije. Vice on:
- Jarane. - Vidi bijele tehnike.
- Ma dje bolan?
- Vidis kako mirno pasu na livadi.
Kako sam se slatko nasmijao. Napreduje 1. Muslimanska brigada. Rusi sve pred sobom. Domobrani
bjeze kao bez glave. Ne znaju kuda bi. Nase jedinice iz drugih korpusa napreduju iz drugih pravaca.
Jedino su domobrani mogli kroz cetnicke linije. Naravno da ce ih ovi pustiti. I oni su njih dosta puta
pustili, da zadju nasim jedinicama iza ledja. Tako je i bilo. Nikad nisu vezali zastave. Rekao bi insan
da su zakleti neprijatelji. Politika!
Dodjosmo i mi do bijele tehnike. Okrecu se raznjevi. I nama svanulo. Natrp`o sam kahve i secera u
dzepove i kruzim od rova do rova. Gdje god dodjem pristavi se voda za kahvu.
Pojavise se iz pravca Varesa i "Strumpfovi." Zaustavili transportere i ne smiju dalje. Nejma dalje.
Nedamo mi dalje. Idite u Srebrenicu. Idite u Cersku. Ma idite u p...u materinu. Niste trebali ni
dolaziti. Jebo vas onaj vas Japanac.
Dobismo novu naredbu. Neki nasi borci nosili ranjenike i upali u minsko polje. Kazu da se cuju
krici ranjenih. Mrak je. Ko ce bolan ici po mraku u minsko polje. Moze li nam to normalan insan
narediti. Ne moze. Ne mogu ni normalni ljudi izvrsiti ovaj zadatak. E, mozemo mi. Prvi put sam
protestvovao, javno protiv naredjenja. Bio sam ljut. Prvi put sam isao zadnji u koloni. Haj, bar cemo
siti izginuti. Najeli smo se pecenja i napili prave kahve. Ovaj put smo mi bili carinici. Samo mi
nismo otimali. Mi smo to junacki osvojili. Ratni plijen. Gdje li je ona plavusa sa punkta, koja me je
strijeljala ocima i uperila cijev od kalasnjikova u mene. Volio bih sad provjeriti njenu hrabrost.
Ja. Bas tako. Da ne skrecem sa teme.
Popesmo se uz nekakvo brdo. Sad trebamo... Kuda? Ne znamo ni mi. Ne petljam se. Vodite nas sad,
kada ste pristali na ovo. Na brdu nadjosmo visokog oficira Komande 2. Korpusa. Izdvojio se oficir,
sa par vojnika i okrecu janje. Sramota ga da ga vojska vidi. Valjda. Zato se i sakrio. A moze se i
cugnuti kad borci ne vide. Mi slucajno neletismo na njega. Nikad insan ne zna, gdje ga moze ko
vidjeti. Ma nije bilo potrebe da se krije. Vole borci kada oficiri sjedu sa njima.
Spustamo se niz nekakvo brdo. Kamenje nam bjezi ispod cizama. Neki silaze i na guzici. Ne vidi se
ni prst pred okom. Nisam vise zadnji.
Sidjosmo u dolinu. Osluskujemo. Sta ako naletimo na zasjedu?
Jeci neko u mraku, nedaleko od nas. Idemo prema njima. Ma kakve mine? Ko jos razmislja o tim
"bezazlenim" minama. Sta ti moze biti? U naboljem slucaju mozes poginuti. Mozes ostati bez
stopala, noge ili dvije noge. Sta te briga. Ne moras se muciti da hodas. Mozda ti mina otkine ruku.
Mozda i obadvije. Hoce li se naci neko da te nahrani. Hoce majka, ako je ziva. Mozda neko ostane i
bez oka. Mozda bez obadva oka. Samo neces nista vise vidjeti. Neces moci citati. Gledati TV. Neces
moci vise nikada djecu gledati. Ako ih nejmas, onda si u plusu. Neces nikada vise gledati tijelo
zene. Mozda budes nastavio zivjeti u invalidskim kolicima. Hoce li se naci neko da te pogura kroz
carsiju. Mozda dobijes ruznu ranu na licu. Ozenjenima je lakse. Mozda se njihovim zenama nece
gaditi. Sta ce momci? Hoce li ih htjeti, koja djevojka sa ruznom ranom. Hoce li ih htjeti, bez nekog
od ekstremiteta. A sta bolan ako ostanes bez muskog ponosa. E, onda je to jebiga. Onda nisi pristao
nigdje. Bolje da si mrtav. Da ima harema u redu. Mogao bi strazariti. U tom slucaju bi bilo teze
ozenjenim. Cisto sumnjam da bi zena ostala sa njim. Mozda! Momci se ne bi morali zeniti. Siti bi se
nagledali zenske ljepote. O sexualnom odnosu bi mogli samo mastati. Neozenjeni ne bi morali
gledati suprugu sa drugim. Helem nejse! Lijepa smrt.
Pridjosmo ranjenim. Napipavamo ih u mraku. Je li to ludost? Je li to hrabrost? Je li to zelja za
pomoci bratu? Haman sve zajedno. Pokupismo ih. Pitamo koliko ih je bilo. Ne zna niko. Mozda je
neki mrtav ili tesko ranjen borac, ostao u mraku. Uzimamo nosila i vracamo se sa ranjenicima istim
putem. Pokusacemo se vratiti istim putem. Nosimo i neke borce iz Turalica. Niko od nas ne aktivira
minu. Mozda su ih ovi sve aktivirali. Samo Uzviseni, Svemoguci Bog zna.
Penjemo se brdom. Korak naprijed, dva nazad. Izmice se kamenje ispod nas. Ne znamo kuda cemo.
Zovemo. Odjekuje nas zov, brdima i dolinama. Da je Tito ziv rekao bi opet: "Ranjenike ne smijemo
ostaviti." Izrece li ko od nas, u ratu, kakvu izreku da se pamti i pise kao Titina. Ima li ko o nama da
pise?
Nosimo ranjenika sa kojim se pobratimih. Ne znam kako se pocesmo zvati brate. Ja njemu brate i
on meni brate. Vojnik do mene za nosilima, ne moze dalje. Iscrpljen je. Uzimam sam nosila i nosim
nepoznatog brata. Naprijed su dvojica. Hrabri me brat kojeg nosimo, da izdrzim. Ne znam ni ko je
ni odakle je. Zanimljivo niti ja pitam niti on govori. Pita brat ima li ko vode? Spustismo nosila.
Dadoh mu vode. Hoce hljeba. Kao nikad do tada u dzepu sam imao dvije kriske hljeba. Valjda sam
se zazelio hljeba pa sam stavio kriske u dzep. Otkidoh komad hljeba i dadoh mu. Napi se brat
ponovo vode.
Veremo se dalje uz brdo.
Opet neko iz kolone poce dozivati. Ne znamo kuda idemo. Javi se neko. Mase sa ogaricom. Jedan
od onih sto su pekli janje na brdu. Sad nam je lakse. Znamo da smo na pravom putu. Ne javlja mi se
moj brat. Ne zovem ga. Necu da znam da je mrtav. Pozurismo. Gonim borce da idu brze. Stigosmo.
U vikendici improvizovana hirurgija. Nejma ni struje. Zasto Komanda nije obezbijedila agregat?
Jebes i njih. Pred njima je pecenje i rakija. Bitno je da njima svijetli. Poslah borce po one velike
crvene svijece sto smo ih nasli. Ostavio sam ih zlu ne trebalo. Doktor konstatova da je moj brat
mrtav. Ostavio sam brata pod strehom. Nejma mjesta za sve u "Bolnici". Nismo predvidjeli
mrtvacnicu. Je li zasluzio, moj brat da noci, sam pod strehom. Osvijetlismo "hirursko odjeljenje".
Jeli to opet 41?
Odlazim. Odoh pristaviti vodu za kahvu. Zastadoh pored brata. Veoma kratko. Haman nisam ni
zastao. Samo je moj pogled zastao na njemu. Nije ni na njemu. Na satorskom krilu kojim je
prekriven. Odoh ja dalje. Brat ostade na nosilima. Prodjoh pored njega. Ne zovnuh ga brate. Ne
pitah. Hoces li vode brate? Hoces li hljeba brate? Kako se zoves brate? Odakle si brate? Jesi li ziv
brate??? Necu da pitam. Jednostavno necu. Ma nije. Ne mogu.
Ustadoh ujutro. Nesto me tjera prema "Bolnici". Odoh tamo. Lezi brat gdje sam ga ostavio.
Prekriven satorskim krilom, od glave do pete. Ne, podigoh satorsko. Okrenuh se i vratih nazad.
Ponovo napadamo. Bjeze domobrani. Nigdje ih. Jedan domobran ubi Janjicara Fehrica. Ubi ga sa
crkvenoga tornja. Janjicarima je to dalo krila. U nezadrzivom napadu su uzeli Pogar.
Dodjosmo i u Stupni Do. Dodjosmo na mjesto zlocina. Stravicnog zlocina. Tragovi krvi po svuda.
Krvave vrece krompira u jednom podrumu.
Oslobodismo Vares. Sastavili se Korpusi u Varesu. Domobrani jednostavno nestali. Pustili ih cetnici
kroz njihovu liniju i zbrinuli, kao naj rodjenije. Politika. Svi su protiv nas.
Uzvrtili se "Strumpfovi." Sta im je? Da ne traze pocinioce stravicnog zlocina. Da nisu Raica
uhvatili. Ma jok. Nejma sanse. Sta se to njih tice. Nisu oni zato dosli u Bosnu. Ukrao neki vojnik
ikonu iz crkve. Prodao je nekom Umproforcu, za 5000 DM. Traze toga vojnika. To je zlocin. Ko to
smije krasti po crkvi? Nije zlocin stravicno ubiti djecu, starce i zene. Ovo je zlocin. Zlocin je ukrasti
ikonu. Oni nase Dzamije popalise, a mi treba da trazimo ikonu. Jos, nasi idioti naredili da se vojska
postroji. Treba taj "Strumpf" da prepozna lopova, koji mu je prodao ukradenu ikonu. Stvarno su ovi
iz UN naivni. Da li su?
I dan danas se pitam. Zasto su Hrvati poceli rat, protiv nas? Je li ih Tudjman nije mogao na drugi
nacin, preseliti u Hrvatsku.
Dobro! Sta su Hrvati, trazili to su i dobili. Nama je vise svejedno sa kim ce mo ratovati. I onako,
ratujemo sa svima. Bitno je da smo se mi dobro naoruzali i nahranili.
Da se u ratu place i smije, govori i ovo: Sjedio doktor, sa nekim pozadincima u nekoj kuci u okolini
Varesa. U neka doba noci neko pokuca na vrata. Doktor priupita:
- Ko je?
Slijedi cudan odgovor.
- Dosli smo da se predamo!
- Dodjite sutra. - Zauzet sam.
Mislio je doktor da se neko Sali sa njim.
Sutradan, ujutro, neko kuca na vrata. Doktor bunovan otvara vrata i ima sta vidjeti. Naoruzani
vojnici HVO.
- Rekli ste nam sinoc, da dodjemo danas da se predamo.
Doktor se hvalio da je zarobio najvise bojovnika.
PLBiH.ORG
argyle wrote:Vareš
Kada su Hrvati u regionu Varesa, poceli zveckati oruzjem i prijetiti Bosnjacima, ne malo sam se
iznenadio. Nisam se iznenadio, sto bi oni krenuli u rat protiv nas. Sukoba je vec bilo na drugim
podrucjima. Iznenadio sam se njihovoj smjelosti, jer nisu imali sanse protiv nas. Ja sam i danas
ubijedjen, da je to bila koordinirana akcija sa cetnicima. Zajedno su osmislili plan akcije. Sjetih se
odmah vezanja zastava. E, jesmo hajvani. Naravno da smo se zabrinuli. Otvara se jos jedan front.
Nimalo povoljan za nas. Tamam, kad se presaberemo i isplaniramo zadati cetnicima snazan udarac,
nesto nas omete. Tako je bilo i ovaj put, pred kraj 1993. god.
Nastupila je glad. Hrvati su skidali sa kamiona sta su i koliko htjeli. Stavljali bi u svakom selu i
zaseoku, pritku preko puta, i pravili neke svoje carine. Kako su samo bili namrgodjeni i nepristojni
na punktovima. Okretali bi puske u nase vozace i strijeljali ih ocima. Kasnije nisu dali konvojima
hrane ni proci. Ubijali su nase vozace ili odvodili u logore. Prekipilo je. Ne znam sta se vise ceka.
Pocrkacemo od gladi. Treba ih makar opomenuti. Treba im reci da smo jaci od njih.
Poslase i nas na planinu Zvijezdu. Prirodne ljepote prekrasne. Iz sela Zubeta gledam Nisicku
visoravan. Gledam put koji vodi za Sarajevo. Kad li ce se taj put odblokirati? Nismo se tu dugo
zadrzali. Dosla nam je smjena, a mi se vratili u Kladanj. Sta je vrijedno spomenuti, poslije ovoga
lijepog izleta na planinu Zvijezdu. Spomenuo bih neiskustvo lokalnih boraca. Nisu imali ni rovova.
Polugoli su vjezbali gadjanje. Na daljini od sto metara vazdusne linije cetnik kosi travu. Ja mislio
neki nas insan. Kada su mi rekli da je cetnik nisam vjerovao. Pa zar nakon godinu dana,
najkrvavijeg rata u nasoj istoriji, oni gledaju cetnika kako kosi i vjeruju mu. Od toga dana cetnik
vise nije kosio travu. Svercovali su nasi lokalci sa njima. Tu smo nasli i naseg Capeta. Nisam ni
znao da je odatle ozenjen. Sve drugo nije vrijedno spomena osim, gostoljubivosti lokalnog
stanovnistva.
Sta se desilo poslije?
Cetnici napali na Crnu rijeku. Krenuli u veliku ofanzivu. Spalili sela u kojima smo bili, prije
ofanzive. Sela Ravne i Zubeta. Hrvati poslali u Vares Ivicu Rajica da zakuha. I uspio je. Uspjeli su i
jedni i drugi. Cetnici probili i pomakli nase linije. Hrvati "junacki" poklali civile. Djecu, zene i
starce u Stupnom Dolu.
Poslije ovih zlocina, doslo nekome iz guzice u glavu i naredio napad na Hrvate. Kod nas ti je to
tako. Prvo platimo glavom, pa onda se uhvatimo puske. Dugo su nas provocirali i dugo se cekalo.
Ma dosta mi je vise merhameta. "Oko za oko, ........" Krenusmo u napad na jedno Hrvatsko selo.
Naredjeno nam je da otvorimo vatru samo u slucaju da to Hrvati prvi urade. E, pa dokle vise? Kad
nam ubiju nekoliko boraca, onda mi trebamo reci. Izvinite, ali poslije ovoga i mi moramo pucati.
Sabahile smo krenuli u napad. Opkolili smo selo i Hrvati su se predali bez otpora. Lahko je sa ovim
domobranima. Samo im treba pokazati zube i vidjeces kolike su kukavice. Ne mogu a da ne kazem,
da su nas neki mjestani i prijateljski docekali. Po smirivanju sukoba, oruzje im je vraceno. Ponovo
su bili u sastavu A R BiH.
Napadamo dalje. Hrvati vide da ne mogu izaci na kraj sa nama, i jednostavno bjeze. Ne znam dokle
ce i kuda ce. U okruzenju su. Idemo prema Varesu. Zdruzene jedinice nase Armije, razvaljuju sve
njihove linije. U njihovoj vojarni, nejma sta nejma. Ali nejma borcima pristupa. Vojna policija 2.
Korpusa, opkolila kasarnu i ne daju ni prici. U stanju su i pucati. Nejse. Idemo mi dalje. Bice i
bijele tehnike ( ovaca). Ne mogu a da ne spomenem fazon jednog Sarajlije. Vice on:
- Jarane. - Vidi bijele tehnike.
- Ma dje bolan?
- Vidis kako mirno pasu na livadi.
Kako sam se slatko nasmijao. Napreduje 1. Muslimanska brigada. Rusi sve pred sobom. Domobrani
bjeze kao bez glave. Ne znaju kuda bi. Nase jedinice iz drugih korpusa napreduju iz drugih pravaca.
Jedino su domobrani mogli kroz cetnicke linije. Naravno da ce ih ovi pustiti. I oni su njih dosta puta
pustili, da zadju nasim jedinicama iza ledja. Tako je i bilo. Nikad nisu vezali zastave. Rekao bi insan
da su zakleti neprijatelji. Politika!
Dodjosmo i mi do bijele tehnike. Okrecu se raznjevi. I nama svanulo. Natrp`o sam kahve i secera u
dzepove i kruzim od rova do rova. Gdje god dodjem pristavi se voda za kahvu.
Pojavise se iz pravca Varesa i "Strumpfovi." Zaustavili transportere i ne smiju dalje. Nejma dalje.
Nedamo mi dalje. Idite u Srebrenicu. Idite u Cersku. Ma idite u p...u materinu. Niste trebali ni
dolaziti. Jebo vas onaj vas Japanac.
Dobismo novu naredbu. Neki nasi borci nosili ranjenike i upali u minsko polje. Kazu da se cuju
krici ranjenih. Mrak je. Ko ce bolan ici po mraku u minsko polje. Moze li nam to normalan insan
narediti. Ne moze. Ne mogu ni normalni ljudi izvrsiti ovaj zadatak. E, mozemo mi. Prvi put sam
protestvovao, javno protiv naredjenja. Bio sam ljut. Prvi put sam isao zadnji u koloni. Haj, bar cemo
siti izginuti. Najeli smo se pecenja i napili prave kahve. Ovaj put smo mi bili carinici. Samo mi
nismo otimali. Mi smo to junacki osvojili. Ratni plijen. Gdje li je ona plavusa sa punkta, koja me je
strijeljala ocima i uperila cijev od kalasnjikova u mene. Volio bih sad provjeriti njenu hrabrost.
Ja. Bas tako. Da ne skrecem sa teme.
Popesmo se uz nekakvo brdo. Sad trebamo... Kuda? Ne znamo ni mi. Ne petljam se. Vodite nas sad,
kada ste pristali na ovo. Na brdu nadjosmo visokog oficira Komande 2. Korpusa. Izdvojio se oficir,
sa par vojnika i okrecu janje. Sramota ga da ga vojska vidi. Valjda. Zato se i sakrio. A moze se i
cugnuti kad borci ne vide. Mi slucajno neletismo na njega. Nikad insan ne zna, gdje ga moze ko
vidjeti. Ma nije bilo potrebe da se krije. Vole borci kada oficiri sjedu sa njima.
Spustamo se niz nekakvo brdo. Kamenje nam bjezi ispod cizama. Neki silaze i na guzici. Ne vidi se
ni prst pred okom. Nisam vise zadnji.
Sidjosmo u dolinu. Osluskujemo. Sta ako naletimo na zasjedu?
Jeci neko u mraku, nedaleko od nas. Idemo prema njima. Ma kakve mine? Ko jos razmislja o tim
"bezazlenim" minama. Sta ti moze biti? U naboljem slucaju mozes poginuti. Mozes ostati bez
stopala, noge ili dvije noge. Sta te briga. Ne moras se muciti da hodas. Mozda ti mina otkine ruku.
Mozda i obadvije. Hoce li se naci neko da te nahrani. Hoce majka, ako je ziva. Mozda neko ostane i
bez oka. Mozda bez obadva oka. Samo neces nista vise vidjeti. Neces moci citati. Gledati TV. Neces
moci vise nikada djecu gledati. Ako ih nejmas, onda si u plusu. Neces nikada vise gledati tijelo
zene. Mozda budes nastavio zivjeti u invalidskim kolicima. Hoce li se naci neko da te pogura kroz
carsiju. Mozda dobijes ruznu ranu na licu. Ozenjenima je lakse. Mozda se njihovim zenama nece
gaditi. Sta ce momci? Hoce li ih htjeti, koja djevojka sa ruznom ranom. Hoce li ih htjeti, bez nekog
od ekstremiteta. A sta bolan ako ostanes bez muskog ponosa. E, onda je to jebiga. Onda nisi pristao
nigdje. Bolje da si mrtav. Da ima harema u redu. Mogao bi strazariti. U tom slucaju bi bilo teze
ozenjenim. Cisto sumnjam da bi zena ostala sa njim. Mozda! Momci se ne bi morali zeniti. Siti bi se
nagledali zenske ljepote. O sexualnom odnosu bi mogli samo mastati. Neozenjeni ne bi morali
gledati suprugu sa drugim. Helem nejse! Lijepa smrt.
Pridjosmo ranjenim. Napipavamo ih u mraku. Je li to ludost? Je li to hrabrost? Je li to zelja za
pomoci bratu? Haman sve zajedno. Pokupismo ih. Pitamo koliko ih je bilo. Ne zna niko. Mozda je
neki mrtav ili tesko ranjen borac, ostao u mraku. Uzimamo nosila i vracamo se sa ranjenicima istim
putem. Pokusacemo se vratiti istim putem. Nosimo i neke borce iz Turalica. Niko od nas ne aktivira
minu. Mozda su ih ovi sve aktivirali. Samo Uzviseni, Svemoguci Bog zna.
Penjemo se brdom. Korak naprijed, dva nazad. Izmice se kamenje ispod nas. Ne znamo kuda cemo.
Zovemo. Odjekuje nas zov, brdima i dolinama. Da je Tito ziv rekao bi opet: "Ranjenike ne smijemo
ostaviti." Izrece li ko od nas, u ratu, kakvu izreku da se pamti i pise kao Titina. Ima li ko o nama da
pise?
Nosimo ranjenika sa kojim se pobratimih. Ne znam kako se pocesmo zvati brate. Ja njemu brate i
on meni brate. Vojnik do mene za nosilima, ne moze dalje. Iscrpljen je. Uzimam sam nosila i nosim
nepoznatog brata. Naprijed su dvojica. Hrabri me brat kojeg nosimo, da izdrzim. Ne znam ni ko je
ni odakle je. Zanimljivo niti ja pitam niti on govori. Pita brat ima li ko vode? Spustismo nosila.
Dadoh mu vode. Hoce hljeba. Kao nikad do tada u dzepu sam imao dvije kriske hljeba. Valjda sam
se zazelio hljeba pa sam stavio kriske u dzep. Otkidoh komad hljeba i dadoh mu. Napi se brat
ponovo vode.
Veremo se dalje uz brdo.
Opet neko iz kolone poce dozivati. Ne znamo kuda idemo. Javi se neko. Mase sa ogaricom. Jedan
od onih sto su pekli janje na brdu. Sad nam je lakse. Znamo da smo na pravom putu. Ne javlja mi se
moj brat. Ne zovem ga. Necu da znam da je mrtav. Pozurismo. Gonim borce da idu brze. Stigosmo.
U vikendici improvizovana hirurgija. Nejma ni struje. Zasto Komanda nije obezbijedila agregat?
Jebes i njih. Pred njima je pecenje i rakija. Bitno je da njima svijetli. Poslah borce po one velike
crvene svijece sto smo ih nasli. Ostavio sam ih zlu ne trebalo. Doktor konstatova da je moj brat
mrtav. Ostavio sam brata pod strehom. Nejma mjesta za sve u "Bolnici". Nismo predvidjeli
mrtvacnicu. Je li zasluzio, moj brat da noci, sam pod strehom. Osvijetlismo "hirursko odjeljenje".
Jeli to opet 41?
Odlazim. Odoh pristaviti vodu za kahvu. Zastadoh pored brata. Veoma kratko. Haman nisam ni
zastao. Samo je moj pogled zastao na njemu. Nije ni na njemu. Na satorskom krilu kojim je
prekriven. Odoh ja dalje. Brat ostade na nosilima. Prodjoh pored njega. Ne zovnuh ga brate. Ne
pitah. Hoces li vode brate? Hoces li hljeba brate? Kako se zoves brate? Odakle si brate? Jesi li ziv
brate??? Necu da pitam. Jednostavno necu. Ma nije. Ne mogu.
Ustadoh ujutro. Nesto me tjera prema "Bolnici". Odoh tamo. Lezi brat gdje sam ga ostavio.
Prekriven satorskim krilom, od glave do pete. Ne, podigoh satorsko. Okrenuh se i vratih nazad.
Ponovo napadamo. Bjeze domobrani. Nigdje ih. Jedan domobran ubi Janjicara Fehrica. Ubi ga sa
crkvenoga tornja. Janjicarima je to dalo krila. U nezadrzivom napadu su uzeli Pogar.
Dodjosmo i u Stupni Do. Dodjosmo na mjesto zlocina. Stravicnog zlocina. Tragovi krvi po svuda.
Krvave vrece krompira u jednom podrumu.
Oslobodismo Vares. Sastavili se Korpusi u Varesu. Domobrani jednostavno nestali. Pustili ih cetnici
kroz njihovu liniju i zbrinuli, kao naj rodjenije. Politika. Svi su protiv nas.
Uzvrtili se "Strumpfovi." Sta im je? Da ne traze pocinioce stravicnog zlocina. Da nisu Raica
uhvatili. Ma jok. Nejma sanse. Sta se to njih tice. Nisu oni zato dosli u Bosnu. Ukrao neki vojnik
ikonu iz crkve. Prodao je nekom Umproforcu, za 5000 DM. Traze toga vojnika. To je zlocin. Ko to
smije krasti po crkvi? Nije zlocin stravicno ubiti djecu, starce i zene. Ovo je zlocin. Zlocin je ukrasti
ikonu. Oni nase Dzamije popalise, a mi treba da trazimo ikonu. Jos, nasi idioti naredili da se vojska
postroji. Treba taj "Strumpf" da prepozna lopova, koji mu je prodao ukradenu ikonu. Stvarno su ovi
iz UN naivni. Da li su?
I dan danas se pitam. Zasto su Hrvati poceli rat, protiv nas? Je li ih Tudjman nije mogao na drugi
nacin, preseliti u Hrvatsku.
Dobro! Sta su Hrvati, trazili to su i dobili. Nama je vise svejedno sa kim ce mo ratovati. I onako,
ratujemo sa svima. Bitno je da smo se mi dobro naoruzali i nahranili.
Da se u ratu place i smije, govori i ovo: Sjedio doktor, sa nekim pozadincima u nekoj kuci u okolini
Varesa. U neka doba noci neko pokuca na vrata. Doktor priupita:
- Ko je?
Slijedi cudan odgovor.
- Dosli smo da se predamo!
- Dodjite sutra. - Zauzet sam.
Mislio je doktor da se neko Sali sa njim.
Sutradan, ujutro, neko kuca na vrata. Doktor bunovan otvara vrata i ima sta vidjeti. Naoruzani
vojnici HVO.
- Rekli ste nam sinoc, da dodjemo danas da se predamo.
Doktor se hvalio da je zarobio najvise bojovnika.
PLBiH.ORG
Kazžeš da si bio na Pogari. ZAšto nisi rekao da je Pogar koju ste vi "oslobodili" cijeal opljačkana, a pola kuća je spaljeno. Borovica je selo do Pogari vjetovatno si i tu bio.u Borovici je ubijeno 6 civila koji su ostali u kućama i masakriran je jedan vojnik HVO-a . Borovica je prije rata imala 1200 žitelja, danas ih ima oko 60 . Borovica je kompletno spaljena sto se moze vidjet iz ovih slika u linku :
http://www.borovica.net/istina.aspx . Znaci nijedna kuca nije ostala čitava, ama baš nijedna. Čak je i groblje devastirano. Kada je kad je ArmijaBih dosla u Borovicu Jozo Pavic (80), zvani Kardelj, ostao je u Borovici i tu je zaklan, elektricar Marko Peric (1932.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kuci, Stijepo Markovic, sin Ilijin (1938.), govorio je da nece bjezati iz svoga sela jer ce doci njegovi prijatelji Muslimani, a lijecnicka obdukcija je pokazala da je udaren tupim predmetom u potiljak glave, da je pretucen, da je u njega ispaljen metak i da je uboden nozem u leda, Ilija Zovkic (1945.) zaklan je u svome svinjcu. Zarobljeni vojnik HVO-a Kruno Djakovic, sin Zeljkov, naden je mrtav smrskane glave, zatiljka rasjecena ostrim predmetom, s dva uboda na grudima ostrim predmetom, gornji dio tijela mu je bio nagoren, a lijeva saka je izgorjela. Ivi Vukancicu su presjecene vene na rukama i ostavljen je u kuci da iskrvari i umre. Ubjeno je 5 civila i 1 zarobljenik. Kopijari su napadnuti prije Stupnog Dola, 18. i 19. listopada 1993. godine ubijeno je po 6 Hrvata. OD toga je jedno dijete imalo 13 godina. Kopijari su kompletno spaljeni kao i Borovica. Danas u Kopijarima ne živi nitko. Dvije kuće su se počele da se obnavljaju. Prije rata je u Kopijarima živjelo oko 200 ljudi. Kopijari i Borovica su bili 100% hrvatska sela. Stupni dol je napadnut 23. listopada 1993 i ubijeno je 17 osoba, a ne kako neki mediji prenose izmedu 30 i 40 . Ja to znam jako dobro jer sam iz Vareša. Znači Stupni Dola je napadnut tek 4 dana poslije Kopijara. To govori da bi Armija bih vjerovatno napala i da nije bilo Stupnog Dola. Stupni Dol su napali Rajićevi nijedan vojnik koji je napadao Stupni Dol nije bio iz općine Vareš. a napali su ga zbog osvete sto su njima muslimani uČinili u Kaknju, Brezi itd. ako si bio na Pogari morao si proci Borovicu a Do borovice si dosao kroz Kopijare i Kakanjska sela koja su isto bila jako spaljena i opljackana. sad cu nabrojat sela koja su djelomicno spaljena i 100 % opljackana osim ovih sto sam nabrojao: Donja i Gornja Vijaka, Krčevine, Pogar, Radoševići, ivančevo, Magulica, Stojčići, Pržići,Mir,Duboštica,Tribija, Diknjići, Brezik, Višnjići, Zvijezda,Javornik, Tisovci, Semizova Ponikva...itd . Župnik koji je ostao u Donjoj Vijaci je bio i nerijetko izložen batinama. Nakon rata je u Vijaci ubijen jedan povratnik od muslimana iz susjenog sela Kamensko. I tako je očišćen Vareš od Hrvata, a da nitko za to nije odgovarao.