fizički spremniji, mentalno jači, kvalitetniji, organizovaniji... jednom rječju bolji.
ono što mene stvarno fascinira uvijek i iznova je takva demonstracija drskosti od strane raznoranih "stručnjaka" tipa izvjesnog tarika hodžića koja je toliko bezobrazna da čovjeka ostavi bez teksta.
kaže nesretni tarik "darko milanič je bio defanzivni fudbaler on ne zna ništa o taktici".

a taj isti milanič godinama igrao kod ivice osima i ako je išta mogao to je da nauči o taktici od fudbalskog genija. ili zlatko zahovič koji je igrao u vrhunskim klubovima, pa valjda se i on nešto pita i nešto zna.
ili nakon utakmice "sudija dosudio penal koji to nije bio".

a ono školski primjer penala.
i sve tako, a nigdje samokritike, uvijek potcjenjivanje ili je neko drugi kriv i tako godinama. isto kao i u svim drugim sferama društvenog života. a sve je euforija i sve je tipa "lako ćemo" a nakon toga obavezno ide hladan tuš i porazi, porazi, porazi, debakli, katastrofe, sramote, poniženja...
moje mišljenje je da su mnogi u ovom gradu došli do poslova i para na lak način i sve drugo kroz tu prizmu posmatraju, a stvarnog utemeljenja i kvaliteta tu s glave nema. sve se to prenosi i na fudbal. klupska košarka je već umrla, rukomet isto, odbojka i ne postoji kao ni bazični sportovi...
jedini odgovor se nameće sam po sebi a to je reći tariku hodžiću i "taricima" mrš se više svi u tri p.m. odoh da živim život u nekoj normalnoj zemlji sa normalnim ljudima. za poraze nisu krivi ni amar osim ni jadranko bigičević nego upravo "tarici" koji se nalaze u svim porama društva. poslušati pjesmu virus od marčela, sve je tu rečeno.