Šta ako ljudi ne žele demokratiju?
"Šta jadni narod? Narod nek' se bori, kao '45.", reče Džoni Štulić i pobježe u Utrecht, gdje će provesti narednih dvadeset godina, a vjerovatno i ostatak života. Takođe je rekao u intervjuu pred sami rat, kako narod ima vlast kakvu zaslužuje, mada to nije izmislio on.
"Kakav narod, takva vlast", stara je parola. A da li to onda važi i za jednostranačke režime? Važi li to za Kinu, Bahrein, Libiju, Siriju? Važi li to u zemljama divljeg kapitalizma i divlje demokratije, kao što su Avganistan, Irak, Crna Gora ili Bosna?
Svaka revolucija jede svoju djecu. Vidimo to iz posljednjih dešavanja u arapskom svijetu, posebno na sjeveru Afrike, te u Bahreinu i Jemenu. Hiljade mrtvih su prolili krv za ideju demokratije, za ideju slobode. Svi pokreti koji se vrte oko protesta i društvenog aktivizma uglavnom imaju riječ "sloboda" u svom imenu, pa je tako "Pokret za slobodu Bahreina" jedan od naziva s kojim se susrećemo u medijima. A za koju se slobodu bori ovaj pokret? Bahrein je, po podacima CIA-inog Factbooka, zemlja sa četrnaestim najvećim bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika. U Bahreinu se živi bolje nego u Švedskoj, Kanadi, Islandu, Belgiji, Danskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, pa čak i u Monaku, te Japanu. Sloboda za koju se ovaj pokret bori se sastoji samo u tome da ovi ljudi žele izbore, odnosno pravo da biraju i da budu birani. To je tipična priča o ljudskim pravima, gdje se kao najosnovnija ljudska prava navode sloboda izbora, sloboda kretanja, pravo na obrazovanje, zdravstvo, kao i još neke kategorije koje stanovnici Bahreina definitivno imaju. Jedino što nemaju je sloboda izbora političke partije koja bi ih zastupala, a tu se onda doda i sloboda štampe. Mediji koji se zalažu za slobodu štampe, pritom obično računaju na to da mogu pisati protiv koga hoće i šta god hoće, a da u isto vrijeme ne budu tuženi, niti da odgovaraju za eventualne laži. Pritom je važno reći kako u Bahreinu "sunitska manjina vlada većinskim šiitskim stanovništvom". Iako se radi o istoj religiji, ovo je najčešća rečenica koja se može pročitati u vijestima raznih zapadnjačkih glasila, te samim tim se postavlja pitanje kakve veze ima ko kojoj skupini pripada, ako ljudi žive dobro?! Svi izvještaji sa Bliskog istoka svode se na to da se pobroje žrtve, kaže koliko ima povrijeđenih, navedu se razlozi za proteste, te kaže kako se protestanti bore za demokratiju. U svakom prilogu možete čuti frazu "pro-democracy rebels" (pro – demokratski pobunjenici), koja služi kao svojevrsno ispiranje mozga, posebno kad je u pitanju Libija, jer pobunjenici tamo uopšte ne traže izbore, nego traže odlazak pukovnika Gadafija, njegovo svrgavanje i postavljanje svojih ljudi na čelo zemlje. Pritom se demokratija, čak i kad je prisutna samo u medijskim izvještajima, uopšte ne dovodi u pitanje, jer ako kažete da ste protiv tog sistema, automatski vas smatraju staljinističkim ili maoističkim modelom političke individue. Tako se demokratija, pod plaštom Zapada dovede u svaku zabit planete, čak i tamo gdje ljudi uopšte nisu kadri da odlučuju o svojim sudbinama, niti ustvari znaju šta uopšte žele. Onda imamo situaciju da nepismeni biraju i odlučuju, i da jednostavno dvije budale pobijede jednog pametnog. Mediji tim ljudima obično kažu šta su njihovi najveći vitalni interesi, i ti se ljudi bore za te interese, iako pojma nemaju da li će ih zaista dobiti, kojim načinom, i da li njima uopšte prijeti nestanak tih stvari za koje se bore. Npr. u Americi je najveći interes građana sigurnost, pa onda Amerikanci ubiju ili doprinesu smrti preko milion ljudi u Iraku, da neko ne bi bacio atomsku bombu, na recimo Teksas. Kako to neki Amerikanci rezonuju, pogledajte na videu ispod.
http://www.youtube.com/watch?v=C6r1IcY1 ... r_embedded
"Sigurnost" je posebno naglašena u zemljama gdje ima nafte, pa pretpostavljamo da je nakon Libije na redu Iran ili Venecuela, te svrgavanje njihovih "diktatora", dok u isto vrijeme "pro – demokratske zemlje" imaju odlične odnose sa svim drugim jednopartijskim sistemima, osim sa onim jedinim demokratskim, a to je Hamas u opkoljenoj Gazi. Hamas je proglašen terorističkom organizacijom, te je Gaza pod stalnom opsadom, ponovo pod plaštom sigurnosti Izraela, a vjerovatno i Teksasa, Montane, Luizijane, i ostalih američkih država za koje su Palestinci samo čuli.
Vratimo se malo na Bahrein. Pored nepostojanja demokratije u Bahreinu, u ovoj zemlji vlada i šerijatski zakon. To nije strogi šerijat kakav se upotrebljava u nekim dijelovima Sudana, ali su principi manje–više isti. Ako se u budućnosti desi da kralj Hammad ibn Isa Al Khalifa bude svrgnut i da vlast preuzmu stranke koje pobijede na izborima, govori se da će se i "stanje ljudskih prava popraviti". Pod ljudskim pravima, već smo utvrdili, spominju se pravo na izbor, pravo na slobodu štampe, ali i prava zatvorenika, žena i religijskih manjina. Politički zatvorenici bi trebali biti oslobođeni, a svim prestupnicima bi trebalo "osigurati fer suđenje". Zbog tih i takvih uslova, danas se u Bosni i Hercegovini dešava da za pronevjeru nekoliko miliona maraka kriminalac dobije dvije – tri godine zatvora, a za silovanje retardirane osobe godinu (npr. slučaj iz Tuzle od prije dvije godine)?! Zemlje Perzijskog zaljeva upravo i jesu poznate po tome da u njima jednostavno nema kriminala. Automobili i kuće se ne zaključavaju, u pola noći se, što bi naši stari rekli, može prespavati na klupi, a svima je jasno da neće biti opljačkani, napadnuti ili, ne daj Bože ubijeni. Kod nas sada postoje ljudska prava zatvorenika, pa svaki uličar kojem padne na pamet da obija automobile i kuće, te da napada žene i djecu po ulicama, može to u praksi i raditi, jer zna da nema dovoljno zatvorskih kapaciteta da bi ga se sprovelo iza rešetaka, te da su njegova "ljudska prava zagarantovana". Ali šerijatski zakon krši ta ljudska prava, rekli bi iz organizacija koje se bore za to, pa samim tim i višestruki kriminalci, ubice, silovatelji, zaslužuju drugu, treću, četvrtu, a možda i 25. šansu.
Pored Bahreina, ovih dana se spominje i Venecuela, kao moguća zemlja koja će pružiti Azil političkim progonjenicima koji budu svrgnuti s vlasti. Huga Chaveza takođe smatraju diktatorom, jer je njegova partija, koja je osvojila sve mandate na posljednjim izborima, promijenila pravilo o kandidaturi za predsjednika, pa se Chavez sada može kandidovati nebrojeno puta. Prije toga, opozicione stranke su bojkotovale izbore, što zbog straha od Chavezove odmazde, što zbog nemogućnosti pobjede. Chavez je veoma popularan među siromašnijim stanovništvom, a sve su prilike da će tako još dugo i ostati, osim ako i tamo ne dovedu demokratiju raketama i nosačima aviona. Na karti iznad možete vidjeti da Venecuela spada među zemlje sa višim BDP-om u odnosu na svjetski prosjek. Obrazovanje i zdravstvo su u ovoj zemlji potpuno besplatni, za razliku od mnogih demokratskih zemalja, gdje se osiguravajući lobiji bore jedni sa drugima, a vrlo često i sa samom vlašću. Kako to npr. izgleda u Americi, pogledajte u filmu "Sicko", Michaela Moorea, koji je na Kubi za nekoliko dolara kupio sve lijekove potrebne junacima ovog dokumentarca.
http://www.youtube.com/watch?v=7ncoFQdB ... r_embedded
Upravo Kuba je jedan od najvećih neprijatelja zapadnjačkog načina života i same demokratije. Ovo srednjoameričko ostrvo se u SAD-u prikazuje kao nešto najstrašnije što se moglo desiti ljudskom rodu, a nerijetko je to slučaj i u Evropi. Iako kubanske vlasti dozvoljavaju Amerikancima da turistički dođu na Kubu, prema američkim zakonima je to zabranjeno. I sam Obama je ostao pri stavu Bushove administracije, te nije ukinuo sankcije Kubi, kako je rekao "zbog eventualnih pro – demokratskih promjena koje bi se tamo mogle desiti". Ukinuo je samo dio sankcija, da bi motivisao demokratske aktiviste, ali ogroman dio je ostavio, uzgred budi rečeno, zbog toga da se mrski komunisti ne bi opustili. Kuba, kao i Venecuela ili Libija, takođe ima besplatan zdravstveni sistem, a njeni doktori su među najstručnijim na svijetu. Često su ovi ljudi išli na posudbe u afričke zemlje i pomagali drugim nacijama da se odbrane od teških bolesti. Ipak, pošto Kuba nema sve proizvode koji bi joj trebali da se normalno razvija, sankcije su učinile svoje, tako da je ovo ostrvo u zaostatku za svijetom u posljednjih pedesetak godina. Bez sankcija, Kuba bi faktički bila idealno društvo. Dakle, radi se o besplatnom školovanju, besplatnim medicinskim i stomatološkim uslugama, jeftinim lijekovima, jeftinoj hrani koja usto nije genetski modificirana, prelijepim obalama, ugodnoj temperaturi, turizmu na veoma dobrom nivou, slobodi vjeroispovijesti (da, to postoji i u komunizmu, vjerovali ili ne), zakonski uređenom platnom sistemu u kojem svako radi koliko može, kao i ostalim blagodatima koje bi ovaj otok mogao ponuditi, ali isključivo bez američkih sankcija. Neke od ovih karakteristika Kuba već ima, ali stalna nestašica određenih proizvoda dovela ih je ne rub siromaštva tokom raspada Sovjetskog Saveza, koji im je bio najveći saveznik. Osim riže, šećerne trske, voća i uzgoja nekih životinja, Kuba nema uslove da proizvodi sve što im je potrebno za normalan razvoj. Upravo zbog toga je ovim ljudima život strašno otežan tokom dugogodišnje nametnute izolacije, koja je, prema statistikama, oštetila Kubu za oko 79 milijardi dolara do sada. Amerikanci su, kao i mnogo puta dosad, oštetili privredu i unazadili neko područje, toliko da će se ono teško ikad više vratiti u normalan obim. Uradili su to sa Kubom, ali i sa drugim zemljama, pogotovo onim u kojima je bilo nafte. Zbog toga ih je nedavno poglavarstvo grada Bagdada optužilo da su razvaljivanjem glavnog iračkog grada oštetili bagdadske stanovnike za više od milijardu dolara, što granatiranjem, što prolaskom tenkova ulicama, što drugim metodama.
Pored nabrojanih zemalja, i u Kini su vrlo često prisutni prodemokratski protesti. O ovim protestima se vrlo malo zna, a kako završe ljudi poput ovog na videu ispod, možemo samo nagađati. Čovjek sam ide protiv tenka, nešto slično palestinskoj djeci koja kamenjem gađaju izraelsko oruđe i oružje. To je upravo jedan od pokazatelja koliko se isplati boriti za demokratiju, u zemlji koja je sposobna desetine miliona vojnika poslati na protestante. Koliko se isplati čekati i ne pokretati revolucije bez cilja i svrhe, s druge strane, možemo vidjeti u primjeru baltičkih zemalja koje su se zaista demokratizovale na pravi način i u cilju napretka. Sada su članice Evropske Unije, funkcionišu koliko – toliko nezavisno i ne zavise više od majke Rusije. Da su to pokušali recimo sedamdesetih godina, bile bi vjerovatno sravljene sa zemljom. Opet, ako pogledamo srednjoazijski blok zemalja koje nikad u istoriji nisu bile nezavisne, one su se nakon odvajanja Rusije od SSSR-a našle u potpuno neobranom grožđu, jer uopšte nisu imale aspiracija za nezavisnost. U njima "pokreti za slobodu" nisu postojali, nego su živjeli kao što žive i danas – bijedno i siromašno.
http://www.youtube.com/watch?v=mrQqDqOx ... r_embedded
Ali siromašno žive i neke zemlje koje su se nadale demokratskom procvatu. Primjerice, u Bugarskoj je najniža plata oko 240 KM, čak je niža nego u Bosni i Hercegovini. U Rumuniji postoje ljudi koji danas slave diktatora Čaušeskua, kojeg su brutalno pred kamerama streljali 1989. godine, zajedno sa njegovom suprugom. Iako je Rumunija trpila ogromne nepravde i zaista bila utočište kriminala i korupcije, danas se stvari nisu mnogo promijenile, pa ih i ulazak u EU nije mnogo oporavio. Njihovi državljani ne mogu raditi u drugim zemaljama Evropske Unije, niti se mogu slobodno kretati, što smo mogli vidjeti na primjerima Roma u Francuskoj. Plate su male, ali i radna mjesta su vrlo nesigurna.
Ali, sasvim sigurno, prodemokratski lobiji će pokušati dovesti demokratiju u sve rupe ovog svijeta. Iako bi mnogi od ovih sistema funkcionisali i bez izbora, oko izbôra, slobode štampe i govora će se proliti još mnogo krvi. Postojaće fondovi u svim ovim zemljama koji će podupirati "demokratizaciju civilnog društva" i samim tim svrgavati sve što ima veze sa nekim drugim sistemima. I kod nas postoje slične organizacije koje obrću milione maraka dok radišni građani umiru od gladi. Organizovaće se okrugli stolovi, vaziće im se o post konfliktnim situacijama, pomirenju, itd. Prije toga će ih posvađati, upravo onako kao što nastoje posvađati Bengazi i Tripoli, šiite i sunite u Bahreinu, onako kao što su posvađali nas u Jugoslaviji. Da bi se jedan sistem promijenio, potrebno je otprilike jedan vijek, ali najlakši put je rat, svjedoci smo toga u svim ovim godinama svjetskih konflikata. Tako se finansira demokratija, tako se ona uvlači u domove svih na ovoj planeti. I to sve – u ime slobode. A samo nametanje demokratije – uopšte nije demokratski. Niko se ne pita šta ti ljudi zaista žele, i da li oni znaju šta hoće od svojih država.
Ali cinjenice su cinjenice
