Afrika
U jednom momentu shvatih da sve moje price pocinju sa momentom u kafani, pa zasto bi ova bila drugacija. Dakle, totalno random nedjelja, sjedim sa drustvom na brunchu, pucam nakav sah u pozadini i kad da cijelo vrijeme mi kroz glavu ide ideja da ne bih trebao ostati dugo. Par sati kasnije, druga kafana, fino drustvo, opustena nedjeljna atmosfera, pive idu bez problema, ali opet ista ideja o odlasku. Ponoc, dolazak kuci, spoznaja da se moram pakovati, krevet u dva, budjenje u pola cetiri, epski mamurluk i putovanje moze poceti.
Jedan let, dorucak na aerodromu, drugi let, uzivanje u panorami Dubai, treci let, nicim izazvan bijadoh prekomandovan u business klasu (reklama za Emirate, hvala im), i odjednom pocinjemo sa spustanjem, dok se novi, totalno drugaciji predjeli probijaju kroz oblake. Poneko usamljeno drvo, poljoprivredna polja u obliku krugova, poneka rijetka cesta i kucice od blata i trske. Izlazak iz aviona, vlaznost u vazduhu od nekih 120%, prolazak kroz zgradu aerodroma i 27 sati od polijetanja sam napokon stigao.
Lusaka, Zambija.
Par suhoparnih informacija kaze da je Zambija jedna od najsigurnijih drzava u Africi, sa najvecom kolicinom vode, gdje je ta bivsa britanska kolonija prosla kroz faze od kolonijalizma preko "soft" diktature sve do demokratije. Privreda je zasnovana na rudarstvu i poljoprivredi, skolski sistem je daleko od naprednog, vecina stanovnistva je ruralno, problemi sa infrastrukturom, bla bla bla...
Kako to izgleda na terenu? Prvo, Lusaka je bezze i to na kvadrat. Apsolutno nista posebno u tom gradu nema. Prva stvar koju sam vidio je bilo pile na kruznom toku. Nakva kompanija koja prodaje pilice je finansirala izgradnju kruznog toga, te su stavili ogromno pile u sredinu istog. Mimo toga ima i pijaca koja me zesce podsjeca na Otoku '93, sve sa blatom i mirisima, par dobrih restorana koji su uglavnom u prirodi oko samog grada. Za one koji putuju zbog istorijskih/kulturoloskih momenata, definitivno nista necete naci. U skladu sa tim sam i proveo samo tri dana tamo, te odlucih da se ispalim dalje.
Pet sati voznje kasnije (cesta totalno ravna, nigdje drotova, tako da je vise bilo letenje, manje voznja), dolazim u Livingstone. Grad sam po sebi opet nista posebno, malo bolji od Lusake, dosta turista po lokalnim kafanama i to bi bilo to da nije jedne male razlike. Rijeka. Zambezi.
Odmah u glavu da pocnem od Viktorijinih vodopada. Kompletan put u Afriku se isplatio u onom momentu kada sam usao u nacionalni park, izbjegao par napada majmuna i odjednom se ukazao nasuprod vodopadima. To je nesta nevjerovatno. Takva moc prirode, na tako relativno malom prostoru (sa naglaskom na relativno, jer je kompletan komplex vodopada ogroman), sva voda koja tece, tutnji, dimi se, pjeva, uz ideju da se nalazim u samom srcu Afrike je izazvala neponovljiv osjecaj. Kazu da su okeani kada pobijesna najmocnija stvar na ovoj planeti, ali ja se opet nadjoh kako duboko sumnjam u tu teoriju. Ima tu i most odmah pored vodopada, koji spaja Zambiju i Zimbabve, ljudi skacu bungee sa istog, dok sam ja u isto vrijeme drzao sigurnu udaljenost od litica koje su bile sa svih strana.
Da se vratimo na rijeku. Rijeka nisu samo vodopadi, nego je na kontinentu poznatom po dugotrajnim susama isto tako i centar svijeta. Sve sto se desava, desava se oko rijeke. Hocete da vidite zivotnje (slonovi, zirafe, lavovi, gepardi, sve one kozolike zivotinje, nilski konji, krokodili), idete pored rijeke, hocete da se izgubite u prirodi, hodate satima kroz siblje (vjerujuci zeni u hotelu koja je obecala da tu nema lavova) i da dodjete do sela od blata i trske, sela gdje ljudi zive kao sto su zivjeli i prije 300 godina, opet idete pored rijeke. Ostali smo u hotelu (u sustini nije hotel, nego lodge) na ivici provalije od nekih 300 metara, uzivajuci u potpunoj i nepokvarenoj prirodi, sa pogledom koji se ne moze rijecima opisati, zapili se sa gazdaricom, bojali se zmija, a i osa (osa im je veca od kolibrija), gledali krokodile kako se suncaju, trcali sa djecom iz lokalnog sela, kupili apsolutno nepotrebne bobice za simbolicnu cijenu, grickali cudne travke ponudjene od lokalaca, i ono generalno uzivali u ideji da smo izgubljeni u srcu Afrike.
I onda se opet vratim na rijeku. Ali ovaj put bukvalno. Nisu ni vodopadi, ni zivot koji se desava oko rijeke, nego pjescano ostrvo usred rijeke, ostrvo za koje niko nije siguran da li pripada Zambiji ili Zimbabveu, pa ga onda svi ostavljaju na miru. Dolazak do istog je ukljucivao voznju kroz divljinu, zaglavljivanje u blatu kada cijelo selo dodje da nas izvadi (u oba pravca), voznju kanuom kroz rijeku punu krokodila (kao nece napasti, misle da smo mi veci krokodil), te dolazak na jedno nevjerovatno mjesto, zaboravljeno od vremena. Prvi dodir sa gazdom (ili kako on voli da kaze, likom koji je tu duze od ostalih) je bio nevjerovatan, on postavlja jedino pravilo, a to je da dok smo opusteni mozemo i ostati, samoposluzivanje iza sanka (on nije tu da nas sluzi), par ljudi koje upoznah tamo, neka prijateljstva koja bi mogla i ostati na duzi period, Pink Floyd na gitari uz svijetlo svijeca, dok ja molim bilo koga da idemo uhvatiti nilskog konja koji pase travu nedaleko od nas, selekcija od nekih 300 kapa, te najljepsi zalazak sunca na svijetu su neke stvari koje se nikada nece zaboraviti.
Brzi povratak u Lusaku, vecer provedeno u restoranu koji ima najbolji biftek na svijetu, jutarnja voznja do aerodroma, prva stanica Addis Ababa, druga Dar Es Salaam, 11-minutni let odatle i zamjenismo ideju rijeke okeanom, Indijskim.
Stigosmo i do Zanzibara.
Sta reci o Zanzibaru? Suhoparno kaze da je Zanzibar autonomna oblast u Tanzaniji, ostrvo u Indijskom okeanu, sa poprilicno bogatom istorijom, gdje su se smjenjivali islamski uticaj (bukvalno i Otomani i Arapi i Perzijanci), britanski kolonijalizam i njemacki pokusaji. Stanovnistvo je predominantno muslimansko (preko 90%), te ostrvo zivi od zacina u turizam.
U slobodnom prevodu to znaci da je ostrvo raj sa plazama. Prva cetiri dana sam proveo u kafani na plazi, sa povremenim odlaskom na kupanje i ronjenje (pitam lika imate li ajkula, kaze on ako budes sretan vidjet ces ih, rekoh a sta ako ne zelim da ih vidim, kaze on to nije do mene), cisto opustanje uz nevjerovatan pogled na boje predivnog tirkiznog okeana uz bjele pjescane plaze i mnogobrojne palme, gdje lokalci svakog jutra u pola pet ujutro idu na pucinu da uhvate rucak za taj dan, crvene ribe koje odlicno idu uz vino koje se konzumiralo u zavidnim kolicinama. U ta cetiri dana sam procitao vjerovatno pola stvari ikada napisanih od Edgar Allan Poe-a (totalno random naletjeh na njegove knjige tamo), krio se od sunca i punio baterije za cijelu godinu.
Poslije predobrog odmora na plazi, odlucih da se vratim u civilizaciju, te odoh u Stone Town, koji je kao glavni grad Zanzibara. Ponekad na totalno neocekivanim mjestima nadjem takvo bogatstvo, koje me ispuni zeljom da ostatak zivota provedem samo putujuci, uvijek se nadajuci da ce me nesta ponovo iznenaditi. Stone Town je upravo takvo mjesto. Grad sa 200 godina bogate istorije, koji jos uvijek vecinom izgleda kao da je zaspao u tom vremenu, sa svojim prepoznatljivim vratima, skrivenim ulicama, malim dzamijama, napadnim prodavcima i odlicnim restoranima (koji se opet ne mogu porediti sa hranom koja se kupuje na trgovima) me je na toliko nacina podsjetio na Sarajevo, da je to nevjerovatno. Pocev od otomanske arhitekture, preko neke generalne opustenosti kod ljudi, do svjetske baklave koju pojedoh u maloj ascinici. Ok, ono ima i palme, ali ne moze bas biti isto. Tu provedoh slijedeca dva dana, lutajuci gradom u kojem je zlocin imati mapu, prelazeci iz dijelova punih turista, ka mjestima gdje se lokalci okupljaju, samo posmatrajuci, upijajuci svaki trenutak, zivjeci momente od jutarnje smirene kafe, do ludila novogodisnje veceri.
Januar prvi, cetiri sata ujutro, uspjeh doci do aerodroma, pokazase mi dobro raspolozenom gdje je avion, sjedoh, narucih pice, nadjoh se u Addis Ababi, malo poslije toga i u Harare-u, pa sve do Lusake, gdje prespavah, uzeh stvari, te opet preko Dubai-a, New Yorka dodjoh nazad do DC-a, pokusavajuci shvatiti kakvo se to ludilo desavalo zadnjih 20 dana.
I opet nedjelja, drustvo, brunch, sah u pozadini, pive idu sasvim fino...
