Multijednoumlje u Sarajevu
Deda Mraz, persona non grata
Fenomen Deda Mraza u Sarajevu već dugo plijeni pažnjom. Svi imamo neki stav u vezi s tim. Zašto je rumeni djed izazvao tolike kontroverze u tzv. multietničkom i multikulturnom glavnom gradu navodno multietničke i multikulturne države BiH? Zar to ne bi trebala biti samo zabava za najmlađe? Čak i oni znaju da je sve to samo igra, simbol lijepo upakovanih poklona, čokolade, bombona... I zašto je onda to toliko sporno?
Problem je nastao kad je izvjesna Arzija Mahmutović na poziciji direktorice Javne ustanove „Djeca Sarajeva“ zabranila veselom djedu ulazak u gradske vrtiće među „njenu“ djecu. Argument je bio da to nije u skladu s bošnjačkom tradicijom! Roditelji su tražili da bude tako – branila se direktorica. Iako su mnogi roditelji izlazili u javnost govoreći kako oni žele da njihova djeca prime poklon od Deda Mraza, direktorica Mahmutović je bila neumoljiva. I tako je već drugu godinu zaredom, samo je ovaj put „opravdanje“ za zabranu bila gripa A. Lijepo od direktorice što brine o zdravlju djece. Samo, zašto nije brinula o njima kad im je organizovala bajramska slavlja, u jeku obolijevanja od te gripe? Zašto nije brinula o njima kad su se zarazili salmonelom u nekim vrtićima?
Ovakve kritičke izjave na račun direktorice Mahmutović se od dušebrižnih Sarajlija odmah osuđuju kao islamofobične! Svaki put se kritike usmjerene na jednu osobu shvataju kao napad na narod i religiju. Na taj način je najlakše diskreditirati kritičara i potpuno omalovažiti sve njegove argumente, ma kako osnovani bili. Da ne bude zabune, lijepo je to što sarajevska djeca znaju šta je Bajram, što njeguju svoju tradiciju, ili dio tradicije, ali i Deda Mraz JESTE dio tradicije Bošnjaka. On je dio svačije tradicije, a kako i ne bi bio, kad je tako velikodušan, tako veseo, nasmijan i bucmast.
Pogrešno je shvatanje bošnjačke tradicije kao nečega isključivo islamskog. Biti Bošnjak ne znači apriori i biti musliman. Također, biti musliman ne znači apriori biti protiv nekih drugih civilizacijskih tekovina, pa tako ni protiv Deda Mraza. Ako ga shvatimo kao dječiju zabavu, a on to jeste, onda ne treba biti u suprotnosti ni sa čim. Zašto je to toliko bogohulno da se djeca zabave i da im se daruju pokloni? Možda sva ta ujdurma oko Deda Mraza jeste djelimično produkt “zapadnjačkog konzumerizma“ (kako to elokventno ocjenjuju dušebrižnici), ali neka i bude, jer je to za našu djecu. Neka osjete tu bajku, neka vjeruju u zabludu da postoji neki dobri čovjek koji će ih nagraditi na kraju godine zato što su bila dobra. Kad porastu, znat će da je to sve samo bajka, ali će imati jedno lijepo sjećanje iz najranijeg djetinjstva. Pa ne moramo im u korijenu sjeći maštu.
Ovaj “slučaj“ Deda Mraza samo još jednom izbacuje na površinu koliko Sarajevo nije multietnično ni multikulturno. Pokazuje kako većina može nametnuti svoje shvatanje svijeta i života gradskoj manjini. Samo se još jednom sjetimo da živimo u gradu u kojem je najveći hit novi šoping centar u kojem se ne služi alkohol, nema svinjskog mesa niti lutrije, jer su i te stvari, pobogu, u suprotnosti sa islamskim principima, ali su zato cijene u veleljepnim buticima takve kao da građani, u najmanju ruku, u prosjeku zarađuju po nekoliko hiljada eura mjesečno. Te stvari u glavnom gradu BiH nisu proizvod konzumerizma, ali Deda Mraz, eto, jeste.
S pravom se “oni drugi“ onda pitaju da li žele uopšte živjeti u takvom gradu u kojem im se sa svakog ćoška nameće jedan svjetonazor koji je, u najmanju ruku, diskriminatoran. Ne treba i ne smije se braniti nikome da slavi Bajram ili da ne posjećuje Deda Mraza. Svako ima apsolutno pravo na izbor vlastitog životnog puta. Ali niko nema pravo da nameće svoj put drugima. Javna ustanova “Djeca Sarajeva“, samo joj ime kaže, jeste javna, pripada svima i svi u njoj treba da imaju jednaka prava. Ako jedan dio roditelja, a ispostavlja se da je to prilično velik broj, želi svojoj djeci upriličiti predstavu s Deda Mrazom, onda je javna ustanova dužna, na njihov zahtjev, to i omogućiti. Oni koji ne žele doći, ne moraju, imaju pravo na to. Ali oni koji žele, treba da imaju tu priliku, jer vrtić je u potpunosti posvećen i podređen djeci.
Problem postaje još veći kad se sjetimo da u Sarajevu ne žive samo Bošnjaci (bilo da su muslimani ili ateisti). Ovaj grad ima i Srbe, Hrvate, Jevreje, odnosno pravoslavce i katolike... Šta poručujemo njima i njihovoj djeci kad im kažemo da u sarajevskim vrtićima nema mjesta Deda Mrazu, jer se to navodno kosi s bošnjačkom tradicijom? Da li im time poručujemo da se i oni kose s tom istom tradicijom?
Sarajevskoj bošnjačkoj eliti puna su usta multietničnosti, ali se na ovakvim, naizgled benignim primjerima, najbolje vidi kakav je zapravo status svih onih koji nisu u većini. Sarajevo njeguje svoju karizmu multi multi grada, ali oni koji o tome najviše zvone, ne vide koliko je Sarajevo zapravo izgubilo i gubi zabranama poput ove koju je nametnula direktorica Mahmutović. Da se razumijemo, nije ona to sama na svoju ruku uradila. Da nema podršku nekih moćnijih iznad sebe, do toga nikad ne bi ni došlo. E, upravo ti moćnici se javno najviše busaju u prsa multietničnošću, ali se lavovski drže svojih rigidnih jednonacionalnih principa i ne vide koliko njihov grad tone u mrak multijednoumlja.
Tračak nade je bila odluka gradonačelnika Sarajeva da za svu oštećenu djecu iz javnih vrtića organizuje podjelu paketića i predstavu s Deda Mrazom ispred Narodnog pozorišta. Iako je vrijeme bilo ružno, organizacija bila na vrlo lošem nivou i iako će politička partija gradonačelnika to iskoristiti za vlastitu promociju, ostat će zabilježeno da u gradu ipak ima neko ko brine i o toj vrsti tradicije koju drugi žele baciti u zapećak historije. Djeca su vidjela Deda Mraza, primila skromne paketiće i postala dio nade da će Sarajevo uspjeti zadržati (ili bolje: vratiti) svoj ugled multikulturnog grada.
Loris Zubanović
e-novine
Peticija za smjenu Arzije Mahmutović
http://www.ipetitions.com/petition/arzija/neko stoji iza Arzije
