#1251 Re: Biseri mudrosti
Posted: 24/03/2016 18:14
Prvi dan proljeca je kada komsija u staroj majci rasklapa motor moskvica na parkingu.
Mesa Selimović wrote:Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
- Onda, trebali da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imas samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.
Ma ja, mačkaNje ovo onobelfy wrote:Mesa Selimović wrote:Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
- Onda, trebali da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imas samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.
jesi ti ovo postavio kao da ON sam sebi kaze da je glup? ...ili si se samo referirao na sebe, kao ja u prethodnom postu?Zaitsev wrote:Ma ja, mačkaNje ovo onobelfy wrote:Mesa Selimović wrote:Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
- Onda, trebali da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imas samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.
ON: "Nikad se ne može reći mudrosti, koliko se može prešutiti gluposti."
alan ford= ?zigson wrote:Bolje zivjeti citav zivot ko bogatas nego 7 dana ko siromah
kapa dole, uvijek mogu citati Mesu, po stoti put sa istim odusevljenjem.belfy wrote:Mesa Selimović wrote:Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
- Onda, trebali da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imas samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.
Psiholog je šetao učionicom dok je držao predavanje o kontroli stresa.
Kada je podigao čašu vode, svi su očekivali pitanje ''da li je ova čaša polu prazna ili polu puna''. Umesto tog pitanja, sa osmehom na licu, postavio je sledeće pitanje:
''Koliko je teška ova čaša vode?''.
Odgovori su se kretali od 200 do 500 grama.
On je odgovorio:
''Apsolutna težina nije bitna. Ona zavisi od toga koliko dugo ću ja držati čašu. Ako je držim jedan minut, nije problem. Ako je držim ceo sat, osetiću bol u ramenu. Ako je držim ceo dan, moja ruka će se ukočiti i paralizovati.
U svakom slučaju, težina čaše nije bitna, već vreme. Koliko je ja držim, toliko će ona teža biti. Stres i brige u životu su kao i ova čaša vode.
Mislite o njima neko vreme i ništa se neće dogoditi. Ako mislite o njima malo duže, počećete da osećate bol. Ako počnete da mislite o njima tokom celog dana, osećaćete se paralizovano, nesposobnim da uradite bilo šta.
Zapamtite, treba da naučite kada da spustite čašu.''.