Nenad Cvjetković: "Bitka za Vozuću", str. 88. - 94., poglavlje pod naslovom
, odnosi se na 1993. godinu
Bez obzira što je tokom ljeta došlo do oružanog sukoba između muslimanskih i hrvatskih snaga u srednjoj Bosni, koji su 24. juna zahvatili Žepče, Zavidoviće i Maglaj, vozućko ratište se nije smirivalo. Popustio je pritisak Trećeg (zeničkog) korpusa na zapadnom dijelu vatrene linije zbog angažovanosti zavidovićkih brigada protiv novog neprijatelja, snaga 111. brigade HVO u rejonu Žepča. Komanda OG „Bosna“ prinuđena je da usmjeri dio 318. brdske brigade na lijevu stranu rijeke Bosne, gdje su se vodile žestoke borbe za teritoriju, koje su potrajale do kraja 1993. godi ne. Pošto je HVO preuzeo kontrolu nad komunikacijom prema Zenici, grad Zavidovići je bio blokiran, i jedini izlaz je imao dolinom Gostovića, pa potom makadamskim putem preko Ponijera prema Kaknju, što je svakako uticalo na slabljenje morala muslimanskih jedinica. Zbog lošeg puta UNPROFOR je obustavio dopremanje humanitarne pomoći, pa je u gradskom području zavladala oskudica. Tako su se našli u istoj situaciji u kakvoj se područje Vozuće i Lozne nalazilo već punu godinu. Međutim, za branioce Vozuće nije bilo predaha. Drugi korpus je pojačao aktivnosti kako bi osujetio strateške srpske planove probijanja „rezervnog koridora“. Bojazan da bi VRS u dolini Krivaje mogla da pokrene veću ofanzivu, i krene u pravcu Olova, i tako rat u BiH privede kraju, natjerala je tuzlanski korpus da na ovo područje uputi velike snage u ljudstvu i tehnici, preuzme inicijativu, i uvede permanentnu fazu povećane borbene gotovosti.
Američki vojni stručnjaci u knjizi „Balkan battleground“ ne kriju da je VRS sredinom 1993. propustila veliku priliku da u dolini Krivaje riješi pitanje pobjednika BiH rata, dok su u dolini rijeke Bosne vođene borbe između HVO i muslimanskih jedinica. Umjesto Vozuće, VRS je bila angažovana u dolini Drine i rejonu Bihaća. Komanda Drugog (tuzlanskog) muslimanskog korpusa prvih junskih dana pokreće opsežnu ofanzivu na „vozućki džep“ u rejonu utvrđenih objekata na krajnjem jugoistočnom dijelu: Meteriz-Krst-Borikovac-Carine-Papratanj-Bradinj. Prevashodni cilj je bio zauzeti srpske položaje sa kojih se kontroliše putna komunikacija Banovići-Ribnica-Vareš, razbiti vozućki teritorij na dva dijela a potom pokušati sa juga potisnuti vojsku i
stanovništvo prema Ozrenu. Prema šifrovanim šemama koje su pronađe ne kod ubijenih komandira, jedan od pravaca udara je bio od Krsta preko
Jelčića i Miljevića do Stošnoce gdje bi došlo do spoja sa snagama koje su trebale da napreduju iz pravca Glavice. Za izvršenje ovog zadatka, u dužem vremenskom periodu, upotrebljeno je više jedinica iz zone odgovornosti Operativne grupe 6, među kojima: 119. banovićka brdska brigada pod komandom majora Nihada Šehovića, Prva muslimanska podrinjska brigada pod komandom majora Bećira Mekanića, dijelovi zvorničke 206. brdske brigade i Kladanjske brigade, te nekoliko izviđačko-diverzantskih jedinica: „Drinski zmajevi“, “Crni vukovi“, Džamijski golubovi“ „Janjičari“ i „Živiničke ose“. Ukupno oko 3.000 boraca.
Krenuli su u početni napad bučno, sa uzvicima : “Džihad“ i „Alahu ekber“!
Bio je to pakleni period za branioce Vozuće koji su nadljudskim naporima, i uz velike gubitke od 27 poginulih boraca i civila, i 50 teže i lakše ranjenih boraca, odolijevali mjesec i po. Prednje linije su punih 45 dana bile izložene svakodnevnim snažnim udarima pješadijskog oružja, artiljerije i minobacača, a na uži dio Vozuće dnevno je padalo desetine razornih artiljerijskih projektila. Odmah na početku, 27. maja, jedna izviđačko - diverzantska grupa prošla je kroz srpsku odbranu u rejonu Carine, i likvidirala dva borca, Ljubana (Luke) Pašalića (1937) i Miloša (Ilije) Dostanića (1936) sa Lipe. Oba su bili terenski građevinski radnici. Potom su se niz Plavušnicu sputili ka vodi Vozućici, ostavili prijeteće poruke na manastirskom zidu, i sutradan naveče u selu Jelčići opljačkali i zapalili nekoliko stambenih objekata, a u kući broj 180 zaklali domaćicu Ranku (Miloša) Pavlović (1928), i na Orašju takođe zaklali koviljku Pašalić (rođena Ristić, 1936), suprugu Nestorovu, inače kćerku solunskog dobrovoljca Petra Ristića iz Gostovića. Rankin suprug, penzioner Gosto Pavlović je zarobljen, odveden u Tuzlu i živ razmijenjen nakon dvadesetak dana ispitivanja i mučenja.
Drugog juna 1993. uspješno je odbijen muslimanski napad na objekat Krst, kojom prilikom su ranjeni Stjepo Mrkaljević-Četnik i komandant Udarnog bataljona Zoran Blagojević-Zoka. Na području Lozne poginuo je Boro (Branka) ložnjaković (1935). Sutradan su teški okršaji vođeni za odbranu Bradinja (kota 656), u kojima ginu četvorica srpskih boraca: građevinski tehničar Brano (Rade) Spasojević (1956) sa Prisjeke, vozač ‘’Litvatrans’’ autobusa Boro (Rajka) Mrkaljević (1949) iz Jasikovca, koji je posmrtno odlikovan Medaljom zasluga za narod, Petko (Ilije) Dabić (1963) iz gostovićkog Priluka, i mladić Radovan (Nede) Pejić(1970), svršeni elektrotehničar iz istoimenog sela, koji je takođe odlikovan Medaljom zasluga za narod. U bliskim, višednevnim borbama za Bradinj 3-10 juna poginula su trojica napadača: Sulejman Hadžić, Sulejman Duraković iz Banovića i Šahim Goletić (1973) iz Đurđevika. Almir Omerbegović iz Borogova, Dževad Tučić iz Tuzle i komandir voda Zahid Tahirović iz Šahića (Đurđevik) teže su ranjeni, za šta će sva trojica dobiti ratna odlikovanja „Zlatni ljiljan“.
U očekivanju da bi sa zapada mogle napasti zavidovićke muslimanske formacije, nadležna komanda VRS polovinom juna na oslabljenu odbrambenu liniju u rejon Svinjašnice raspoređuje Vučijačku brigadu iz Podnovlja, jedinicu velikog ratnog iskustva sa posavskog ratišta, na čelu sa kapetanom Vladetom Živkovićem. U toj zoni odgovornosti Vučijačka brigada će ostati tačno godinu dana. Zvonko (Dušana) Teofilović (1952) i Ranko (Milorada) Todorović (1943), borci iz Podnovlja, bili su prve žrtve ove brigade u bici za Vozuću.
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da se ovlada operativno-taktički važnim Bradinjom, polovinom juna rasplamsavaju se borbe na drugoj strani Krivaje, u rejonu kota Krš (tt 577) i Omar, gdje se pored domicilnih branilaca Vozuće nalazio bataljon VRS iz Broda i IDV Krnjinske brigade, kojim je komandovao Čedo Kuzmić. Sa ciljem potiskivanja srpske odbrane sa ovog značajnog objekta zajedničkim snagama akciju izvode muslimanske jedinice „Živiničke ose“, 4. bataljon banovićke 119. brigade, dijelovi 210. brigade, dio satnije HVO Banovići, i „Tigrovi“. Ukupno je angažovano 550 boraca. Tokom borbi i unakrsne razmjene vatre, koja je trajala tri dana, u rejonu Omara 11. juna, smrtno su pogođeni Stevo (Slavka) Božičković (1959), iz Potkočarina, koji je radio u Sloveniji, i tenkista Dragutin (Save) Đurić-Kuštro(1960) iz Vozuće, na Krdžama. Dragutin je teško ranjen, pružena mu je prva pomoć, ali je preminuo prilikom transporta za bolnicu u Tumare. U tom periodu na Vijencu su izgubili živote Drago (Mirka) Gavrić (1953), iz Gornjih Jarušaka, otac dvije kćerke, prije rata zaposlen kao bravar u rudniku krečnjaka „Vijenac“, i Perica (Steve) Todorović (1955) iz maglajskih Ošava. Na Podsjelovu je pao Vasilije (Pavla) Arsić (1954), “Krivajin“ tesar iz Karačića. Todor (Branka) Marković-Toša (1933) prognanik iz Banovića, penzi onisani bravar, poginuo je 22. juna na Carini, gdje se, planski, prenosi glavnina muslimanskog udara, kako bi se „razvukla“ odbrana VRS i ugrozio Papratanj kao glavni cilj.
Tridesetog juna u akciju stupa muslimanski diverzantski Odred „Crni Vukovi“ iz Kalesije, brojnosti oko sto pripadnika. Odred potiskuje srpsku odbranu u rejonu Krsta, spušta se u grupama niz Plavušnicu i progoni iznenađeno stanovništvo gornjeg dijela sliva Vozućice u privremeno izbjeglištvo. I ovu neprijateljsku formaciju predvode dobri poznavaoci tog terena. Paljenjem velikog gazdinstva Vojina Ilića, koji sa sinom uspijeva pobjeći kroz prozor, nestalo je veliko materijalno bogatstvo, stado ovaca, veća suma deviznog novca i nekoliko tona pčelinjeg meda. Potom su zapaljene dvije kuće Dostanića pored rijeke, imanje Nestora Pašalića i polovina domova u Orašju i Jelčićima. Počinjen je ponovo zločin nad starijim civilima. Dio ugroženog stanovništva se povukao u pravcu Miljevića, ali oni koji zbog tereta godina i slabog zdravlja nisu imali snage da bježe ustrijeljeni su vatrenim oružjem, zatečene u krugu domaćinstva: nemoćne starice Jovana-Joka Pavlović (1921) i Žarkova supruga Milja Pavlović (1935) sa Orašja, čija je kuća takođe zapaljena. Tek što je stigao iz tuzlanskog zatvora starina Gosto Pavlović iz Jelčića, da bi izbjegao drugo zarobljavanje, tog popodneva je zauvijek napustio kućni prag, koji je ubrzo nestao u vatrenoj stihiji. Ispred neprijateljskih cijevi Dragana Ilić (rođ. Popović) u naručju je iznijela Krstinu iz majčine kuće u Jelčićima.
Komandant Udarnog bataljona Zoran Blagojević-Zoka zapisao je u svojim Ratnim bilješkama:
„...Dio snaga Udarnog bataljona sa zamjenikom k-danta Perom Lukićem (Kolačev vod) nalazi se urejonu Lokve, a drugi dio sa Crvenim beretkama predvodim na Glavicu. Stižemo u pravi čas, prihvatamo borbu „prsa u prsa“. Muslimanski borci ne stižu da izvade osigurače iz bombi, bacaju iste i ne aktiviraju se. Povici „Alahu egber, zalomi lijevo krilo, Alahu egber!“ U dvosatnom okršaju potiskujemo ih na početne položaje, dobro
okrvavljene. U nesebičnoj borbi gine pripadnik ‘’Crvenih beretki’’ Ostoja (ilije) Jelisić-Čiča (1971) iz Baščice. Nije bio oženjen. Posmrtno je odlikovan Medaljom zasluga za narod. Stiže kratka naredba majora Mišića: „Hitno u centar veze!“. Tu, u Osnovnoj školi u Vozući, saznajemo da su muslimanske snage na drugoj strani udara napredovale preko Krsta i stigle do Jelčića. Pale selo. Prekinuta je telefonska veza sa mini hidro-elektranom kod Vojina Ilića. Pometnja. Šta činiti? Borci koji su na desnoj strani rijeke Krivaje gledaju kako im kuće gore. Ostati na liniji, ili napustiti rovove i krenuti u pomoć. Upravo tu se pokazala pribranost Mladena Božičkovića i Steve Savića koji su iz svakog rova pozvali po jednog borca i krenuli prema Jelčićima. Na Lipi, prilikom zaustavljanja muslimanskih snaga, pogođen je Blagoje (Marka) Dostanić (1925), penzionisani vozač. Pero Lukić i Kolačevi prave zasjedu na Vranovini. Doprinos samohotke 57 mm (,,Strave,,) Duška Todorovića je ogroman. Sa ,,beretkama,, i oklopnim transporterom krećem prema Plavušnici da neprijatelju zadamo udarac s boka. Opet nema spavanja. Mora se pretresti kompletan teren, i ponovo ovladati kotom Krst. Noć traje kao vječnost...“
Samo je okrilje noći spasilo neprijatelja potisnutog kontranapadom srpskih oružanih snaga, od potpunog uništenja.
Poginula su dva napadača iz Kladnja: Baki Šalja (1963) i Elvedin Kladanjčić (1974), Hasan Potoković (1964) iz Teočaka, Sadil Hrustić (1974) iz Srebrenika, Hamdija Halilović (1944) iz Sapne, te sedam napadača sa područja zvorničke opštine: Senahid Memić (1966) i Mehmedalija Purković (1957) iz Kozluka, Nedžad Karić (1970), Nedžad Imširović (1971), Džemal Mehmedović (1967), Salkan Karabegović (1971) i Derviš Avdić (1992). Među poginulima nalazila se Razija Merić (1974) iz Miljanovaca kod Kalesije koja je posthumno opjevana i odlikovana najvišim armijskim priznanjem „Zlatnim ljiljanom“.Prema izvorima iz knjige „Na istočnom bedemu Bosne“ autora Kemala Durakovića, u ovoj operaciji su ranjeni: Mirsad Terzić, Nail Mustafić, Rahmo Okanović, Muriz Ibrahimović, Ibro Omerović, Ibrahim Hadžiefendić, Osman Krupinac, Senahid i Džemil Fejzić, svi iz istočne Bosne. Među braniocima koji su prihvatili blisku borbu na nepristupačnom i šumovitom terenu, pored pomenutih, poginuli su: Žarko (Milana) Pavlović (1933), posmrtno odlikovan Medaljom zasluga za narod, Sreto (Stojana) Pašalić, zvani Kriza (1947) iz istoimenog sela, zaposlen kao tesar u sarajevskoj „Hidrogradnji“ i na Hajdukovcu Danilo (Davida) Matičić (1935) iz Janjila, tesar zaposlen u Sloveniji, posmrtno odlikovan Medaljom zasluga za narod. Član Kolačove grupe, Ilija (Đoke) Đokić (1972) iz Miljevića, stradao je prilikom noćnog povlačenja dijelova razbijene muslimanske grupe ka lokalitetu Carina. Nije bio oženjen. Odlikovan je Medaljom majora Milana Tepića. Komandir specijalne jedinice ‘’Crvenih beretki’’ Milan (Drage) Božić-Terzija (1965) iz Stoga, otac dvije kćerke od kojih je mlađa tek bila rođena, podlegao je ranama zadobijenim u rejonu Žednog Vrha, 9 jula. Krasili su ga mnogi epiteti: omiljen, lucidan, društven i pouzdan. Posmrtno je odlikovan za iskazanu hrabrost Ordenom Miloša Obilića. Nepoznata pjesnička duša, u času nadahnuća ostavila je u zavještanje potresne stihove o Terziji, koji je nadimak „Krojač“ dobio po zanimanju njegovih predaka.
„...Što Papratanj bolno ječi, rane previja
život dade za slobodu Milan Terzija.
Tukao je džihadlije, junak, delija
sa „Crvenim beretkama“ Milan Terzija.
Nije bilo ljutog boja, ni diverzije,
bez učešća div-junaka Milan Terzije.
Dok Krivaja bude tekla, sunce dok sija,
pamtiće se srpski heroj Milan Terzija... “
Nakon Terzijine pogibije komandu nad “Crvenim beretkama” preuzima Brano Panić-Brancola, koji je takođe ranjavan. Početkom jula „proradila“ je ponovo suprotna strana ratišta, u rejonu Klupa, kojom prilikom su, braneći napadnu te položaje, stradali: Jovan (Manojla) Pejanović (1960), zidar Branko (Radovana) Blagojević (1943), otac troje djece iz Lozne, i Drago (Ranka) Mijatović (1968), koji je posmrtno odlikovan Medaljom majora Milana Tepića. Dragin brat Radenko je poginuo godinu ranije na Prijevoru, pa se tuga udvostručila u ovoj ožalošćenoj porodici. Vojin (Radenka) Nenić (1961) iz G. Brijesnice pao je u rejonu Podcjelova, automehaničar Dragan (Mirka) Đurić (1965) u rejonu Vijenca.
Desetog jula branioci Vozuće ostaju bez dva borca. Ponovo muslimanski napadači izvode borbene aktivnosti u širem rejonu Bradinja, u pokušaju da na ovom objektu ugroze srpsku odbranu. Tom prilikom ginu: Dragoljub (Stanoja) Nedaković (1950) iz Gostovića, i od granate Duško (Boška) Pavlović (1957). Obojica su posmrtno odlikovani Medaljom zasluga za narod. U tom periodu vozućko ratište i popaljeno selo Jelčiće posjećuju na rodni poslanici Skupštine Republike Srpske iz Doboja, Milan Ninković, Miodrag Joldić i Mladenko Vasiljević. Krajem jula kada je stradao Radenko (Sajke) Lukić (1958) iz Janjila, „Krivajin“ mašinbravar (posmrtno odlikovan Medaljom zasluga za narod), završen je jedan izuzetno težak i krvav period u dolini Krivaje. Ljetna ofanziva Drugog korpusa je konačno slomljena, a linija odbrane sačuvana.
A na strani 101. iste knjige kaže: