Operacije Bjelasnica- Treskavica 1994.-1995.

[Nekako s proljeća]

Nije tacno, bar za ono sto je bitno. Nije poenta u licnom naoruzanju, nego je ABiH falilo teskog naoruzanja. Koliko je haubica i tenkova doslo poslje 94?

a tek helikoptera? suština je u tome da su propuštali nestrateško oružje koje nije moglo odlučiti rat u našu korist. sve što smo imali od tenkova i haubica smo zarobili.

Tačno


Uploaded with ImageShack.us


Uploaded with ImageShack.us

Treskavica 1995, 143


Uploaded with ImageShack.us

[Kurir Operativnog]

Večiti student vam je odgovorio i pre vašeg pitanja-dileme:

Za BiH je puno vazniji bio embargo kojeg su joj nametnuli susjedi, skracena Jugoslavija i Hrvatska, od UN-ovog embarga.

[LBVIEW]

Večiti student vam je odgovorio i pre vašeg pitanja-dileme:

Za BiH je puno vazniji bio embargo kojeg su joj nametnuli susjedi, skracena Jugoslavija i Hrvatska, od UN-ovog embarga.

Kako da ne, umjesto da po medunarodnom pravu kao drzava na koju je izvsena agresija, prvo Srbije a onda i Hrvatske,dobijemo pravo na obranu u vidu skidanja embaraga na uvoz na naoruzanje(u koje bi naravno ulazilo i tesko a ne samo pjesacko), mi bi se kao trebali uzdati u susjedsku solidarnost i humanost? Kako je to ferceralo dobro smo se uvjerili u periodu 92-93-e, kad se Hrvatska naoruzala otimacinom oruzja namijenjenog nama, a kupljenom na crnom trzistu. Zar trebam uopce napominjat kako bi ukidanjem gore spomenutog embarga hrvatska Vlada bila duzna po medunarodnom pravu isto propustiti do krajne destinacije - BiH. U tome se i ogleda licemjerna politika tzv. MZe-e, koja je vrlo dobro znala koga embargo najvise pogada, a isti odbijala ukinuti uz obrazlozenje kako bi to samo prouzrokovalo veca stradanja.
A sto se tice vas iz- VRS-a, da imate imalo objektivnosti, o obrazu da ne govorim, trebali bi se sakriti u misju rupu i ni ne pomisljati drvit o toboznjoj pristrasnosti MZ-e prema, kako tvrdite, Bosnjacima. Imati citav arsenal bivse nam armije na raspolaganju i nesmetan dotok municije i ljudstva iz Srbije, uz embargo na uvoz naoruzanja Armiji BiH, a pricati o pristrasnosti MZ-a prema drugoj strani.

[argyle]

Večiti student vam je odgovorio i pre vašeg pitanja-dileme:

Za BiH je puno vazniji bio embargo kojeg su joj nametnuli susjedi, skracena Jugoslavija i Hrvatska, od UN-ovog embarga.

Kako da ne, umjesto da po medunarodnom pravu kao drzava na koju je izvsena agresija, prvo Srbije a onda i Hrvatske,dobijemo pravo na obranu u vidu skidanja embaraga na uvoz na naoruzanje(u koje bi naravno ulazilo i tesko a ne samo pjesacko), mi bi se kao trebali uzdati u susjedsku solidarnost i humanost? Kako je to ferceralo dobro smo se uvjerili u periodu 92-93-e, kad se Hrvatska naoruzala otimacinom oruzja namijenjenog nama, a kupljenom na crnom trzistu. Zar trebam uopce napominjat kako bi ukidanjem gore spomenutog embarga hrvatska Vlada bila duzna po medunarodnom pravu isto propustiti do krajne destinacije - BiH. U tome se i ogleda licemjerna politika tzv. MZe-e, koja je vrlo dobro znala koga embargo najvise pogada, a isti odbijala ukinuti uz obrazlozenje kako bi to samo prouzrokovalo veca stradanja.

http://www.itnsource.com/shotlist//ITN/ ... &st=0&pn=1

Obratite paznju na zadnji dio, i prijetnje UK i Francuske kako ce povuci svoje trupe iz BIH ako su ukine embargo na naoruzanje.

[VjecitiStudent]

MOMČILO PERIŠIĆ: Gospodo predsednici, ja bih vas u najkraćim crtama upoznao sa situacijom u Bosni. Muslimansko-hrvatske snage su prešle u opštu ofanzivu, sa ciljem da preseku zapadni deo Republike Srpske na pravcu Bihać prema Bugojnu. Na tom prostoru ostvarile su određene uspehe. Vidite da se ovi njihovi klinovi, što je predviđanje njihovih namera, poklapaju otprilike sa prostorom - ova crna crta je ono što je Kontakt grupa dala da pripadne hrvatsko-muslimanskoj koaliciji. Znači, oni su tu prešli u ofanzivu, prešli su u ofanzivu na pravcu Bjelašnica prema Goraždu i iz Goražda prema Bjelašnici, sa ciljem da se spoje i da naprave put u ovoj enklavi.

Takođe, imaju izražena dejstva prema koridoru. Do sada su, od 1. septembra uspeli da osvoje 843 kvadratna kilometra prostora. Sa tog prostora Srbi su morali da povuku ukupno oko 15.750 stanovnika. Dosadašnji ukupni gubici: poginulo je 536 pripadnika, teže ranjeno 673, lakše ranjeno 1.842, nestalo ili zarobljeno 235. To znači da su za dva meseca borbe izgubili oko 3.000 ljudi ili prosečno oko 1.500. Međutim, pošto je intenzitet borbenih dejstava bio daleko manje, taj broj se kreće oko 1.000 u septembru, a u oktobru negde oko 2.000 ljudi. Gubici u materijalnim sredstvima jesu: 15 tenkova, oko 30-ak raznoraznih artiljerijskih oruđa i protivavionskih i druga sitnija sredstva.

MOMIR BULATOVIĆ: Da li su tenkovi zarobljeni ili uništeni?

MOMČILO PERIŠIĆ: Tenkovi su zarobljeni, jer je došlo do naglog povlačenja Srba sa ovog prostora. Postignuto je iznenađenje od strane Muslimana. Imamo indicija da je tamo još i rađeno nešto na uticaju o povlačenju boraca sa prve linije fronta. Nismo uspeli da dokučimo da li su to lokalni organi vlasti, ili je to možda čak neko uradio po nalogu Republike Srpske, sa ciljem da svoj politički poraz, na neki način, opravdaju vojničkim porazom. Ti ljudi su, u prvom redu, psihološki iznuravani, govoreći im da je to prodato, šta oni brane itd. Drugo, postignuto je sinhronizovano veliko iznenađenje od strane muslimanskih snaga, a mi mislimo i drugih. Sva ova sredstva su ostala zbog nemogućnosti pokretanja. Nešto su uspeli da uništa, ali gro nije uništen.
http://www.e-novine.com/feljton/51578-P ... razom.html

[Dudajev]

Operacija Bjelasnica-Treskavica, i Perisica o jadu zabavila. Pametnom dovoljno, a za razliku naseg GS, koji se nisu udostojili bar da medju borce dodju, govorim do marta 95, a za posle nek je na cast i onih koji su k-dovali i obilazili, ali stvaranjem 14 divizije je KOS-ki manir i otupljivanje nasih snaga koje su da se nije radila transformacija OG-a u 14 diviziju nase snage vec u maju bile na Grepku i u Kalinoviku. Sta bi se dalje desavalo, vezano za Srebrenicu i Zepu, rasudite sami.
A za ovo gore odgovorno tvrdim i to racunajuci samo sa postojecim formacijama iz sastava OG-1. Ali vec sam se dotakao ko je glavni kocnicar bio bilo kakvim b/d prema Drini i Jugo-istocnim dijelovima zemlje. Volio bih ovdje da se nadju pojedini koji su se pitali iz tog vremena pa da izmjenimo saznanja i spoznaje oko ovih desavanja.
Transformacija armije u divizije je najveca greska rik-a u GS, a znam da prvi zagovornici su bili Karic, Bilajac i Hebib.
Tom transformacijom je otupljna ostrica ofanzivnim aktivnostima, i zaledjeni pocetni uspjesi i po 6 mjeseci, a da nepominjem katarzu Srebrenice i izvlacenje komandnog kadra kao fol na skolovanje sa Oricem na celu.Mogli su se k-danti kalibra Orica,Prevljaka...skolovati i godinama, ali vojna naobrazba je ipak malo slozeniji zalogaj za tipove poput njih. Ukratko jednom rjecju nemoguca misija. Ocito snage koje nisu uvidjele znacaj ove operacije su tim cinom i nanijele neprocjenjeve greske za nastavak i tok rata, pogotovo prema Podrinju.

[GTR R34]

Moze li neko da napise o osvajanju "Male Cabe" ili vam ga " Djokinog tornja" ? Mislim da to spada u ovo ratiste;)

Hvala;)

[poznanik]

Moze li neko da napise o osvajanju "Male Cabe" ili vam ga " Djokinog tornja" ? Mislim da to spada u ovo ratiste;)

Zadnji put Đokin toranj (Mala ćaba) - najviši vrh Treskavice (2086 m) oslobođen je u aprilu 1995. godine. U borbama za vrh su učestvovale dvije čete Manevarskog bataljona 1. Bošnjačke brigade uz podršku slavnog Divezantskog voda iste brigade, a kasnije i druge dvije čete, koje su pod snažnom artiljerijskom pripremom i pješadijskim napadom VRS, drugi dan morale napustiti položaj i povući se ispod...

Pripreme su izvršene mnogo ranije, a baza i logor Manevaraca bio je u rejonu Ploča. Sjećam se da je tada zavladala neka pomama od "ludih miševa" , neka mišja groznica, pa smo na spavanju, u šatorima, sakrivali lice i uši...
U pripremama je učestvovala i logistička jedinica 1. BB, i ovom prilikom im treba odati dužno poštovanje i čestitke, jer su svu logistiku (pune plinske boce, drvena građa - daske i grede, hrana, municija i sve slično, iznijeli na svojim leđima nakon osvajanja vrha i visoravni. To je bio podvig, kakav ni danas nije lako postići.

Snijeg je tih dana neprestano padao, što je nama bilo i olakšavajuće, ujedno i otežavajuće. U akciju smo krenuli tokom noći, čini mi se negdje oko 2 iza ponoći, i mislim da skoro niko nije spavao predhodno veče. Svi smo bili dobro obučeni i odjeveni, i snabdjeveni hranom koliko je ko mogao nositi. Svi smo dobili njemačke vreće za spavanje (s rukavima i jednom nogavicom, uz kapuljaču), dosta laganu i prikladnu za nošenje.
Ja sam nosio u svom rancu jedan cijeli hljeb, 4 konzerve hrane - paštete i narezak, te rezervni donji veš i čarape. Ponio sam oko 300 metaka u rifuzi, a na sebi i pušci još pet punih okvira. Nosio sam i RPG na leđima i dvije trenutne i jednu kumulativnu granatu, i pun samopouzdanja i u snazi krenuo. Međutim, i ja, kao i svi, nismo računali na pretežak uspon i napor, i dobro odjeven zbog strašne hladnoće - potkošulja, majica deblja dugih rukava, košulja vojna, džemper vojni i na kraju jakna, već nakon nekoliko stotina metara penjanja sam se počeo preznojavati i posustajati. Dodatni problem bio mi je teret, smetala mi je preduga cijev RPG, a vreća za spavanje, okačena na opasaču, polomila mi je noge straga, i ja sam odlučio da je bacim...

Marširanje je trajalo više od dva sata sveukupno, i do pod stijene oko 50-tak m. ispod Tornja, odmarali smo samo jednom. Napad su započeli naši diverzanti, koji su i inače išli ispred nas i duboko ušli u neprijateljsku teritoriju mnogo mnogo prije nego smo mi i pristigli na početnu poziciju. Sa nekoliko granata razorili su jednu bajtu i usmrtili, (čini mi se) odmah 7 vojnika VRS, dok ih je nekoliko iz druge bajte preživjelo i bosonogo pobjeglo prema istoku, u dubokoj i strašno hladnoj noći.

Đokin toranj nije bio zaposjednut i nije bio oslobođen u borbama. Na samom vrhu nalazi se jedna betonska utvrda, nešto kao bunker, i ta pozicija nema neki važan strateški značaj. Mnogo značajniji je susjedni vrh prema istoku, iza ogromne visoravni "Pašine planine", označen visinskom kotom 2070 m.

Naše dvije čete su odmah nakon prvog dejstva ručnih bacača ušle u borbene položaje i u frontalnom rasporedu širinom prema istoku i "Pašinoj planini" zaposjedale položaje, tako da smo konačno rapoređeni po dvojica-trojica ostajali na svakih 20-30 m. Zauzimanje "Pašine planine" trajalo je sve do zore, i u konačnici imali smo položaj u luku, duž cijelog južnog oboda te "planine", sve do podnožja kote 2070, na kojoj se nalazilo desetak naših vojnika.

Ja sam dobio poziciju negdje u blizini kote 2017, zajedno sa još dvojicom boraca. Odmah smo započeli s kopanjem snijega i pravljenjem vjetrobrana. Snijeg je padao u ogromnim pahuljicama i to još nekako odozdo prema gore, valjda ga je vjetar tako usmjeravao, pošto smo bili na strmoj južnoj strani. Nije lako kopati rupu u snijegu, posebno za tri odrasle osobe, bez obzira što je snijeg zaleđen. Ne odvaja se, a kad se oformi kakva-takva rupa, obruši se. Na kraju smo nekako uspjeli napraviti zaklon za dvojicu, pa smo na smjenu, jedan uz drugog, ležeći, sakrivali se od vjetra. Ne pomaže ni potkapa, ni kapa s kačketom, vjetar ubi, nosi snijeg koji reže lice, suši usne i bode oči... Kad smo već nekako uspjeli napraviti zaklon, otkrili smo novu nesreću – sva hrana u ruksacima nam je bila zaleđena. Hljeb i nekako, ali konzerve nismo mogli ni otvoriti, a akd smo uspjeli, unutra je bio led, morali smo ga nožem razbijati i takve ledene komadiće stavljati u usta. Nismo nosili tečnost, jeli smo snijeg.

Kako sam skoro od početka akcije bio oznojen, pa još dodatno prilikom kopanja vjetrobrana, sve na meni je bilo mokro, i tijelo mi se počelo pothlađivati, počeo sam se tresti od hladnoće i lupati zubima, a vilica mi se počela kočiti. Ne pomaže trljanje rukama, ne pomaže ništa…nemam vreću za spavanje, ne mogu se ogrnuti i ugrijati, nemam čime. Tada moj prijatelj - Nurko iz Trnova, suborac, uz pomoć ovog drugog vojnika, skida sa mene vojnu jaknu i džemper, trga košulju i majice, izvlači iz ruksaka suhu košulju, sa sebe skida vreću i sve zajedno oblači na mene…život mi je spasio tada. U USA je otišao poslije rata, i ja ga sada pozdravljam i još jednom mu zahvaljujem…

Od ranog jutra neprijatelj je nasumično gađao artiljerijskim oruđem ovaj plato, kako minobacačima, tako i haubicama. “Pašina planina” je bila sva “šuplja”, sa kao sir rupama, s tim da su ove bile crne. Crne rupe na bijelom snijegu. Bilo nas je nekolicina i ranjenih, ali ništa opasno. Imali smo i medicinare, mislim da su se gore s nama popeli i profi medicinari iz Sarajeva. Kasnije su intedanti kružili od položaja do položaja i iz manjerki davali nam čaj, dok su drugi nosili plinske boce radi grijanja…Od toga nije bilo koristi, mada je namjera bila da posluže nekoliko dana, kako je akcija bila planirana.

Čini mi se da mi je taj dan bio najduži dan u životu, iskreno – i jedan od najtežih tokom rata, bez obzira što nije bila neka prevelika životna opasnost. Neovisno od činjenice što nezaštićeni sjedimo u snijegu i čekamo smrtonosnu minu koja samo padne i zacrni, i čiji dolazak uopšte ne čujemo, bez obzira što na samo stotinjak metara ispred, s druge strane kote 2070 sjedi neprijataljska vojska i čeka naredbu za napad, na nas posmrzle i polomljene, moral niti u jednom trenutku nije padao. Samo smo čekali noć i vrijeme smjene, samo da se na nekoliko sati sklonimo iz bespuća i odmorimo, i međusobno smo dogovarali napredovanje i promjenu pozicija prema istoku, tamo je bilo puteva i prostora za bolje osiguranje položaja.

Međutim, ni smjena – silazak s planine nije tekao normalno. Lakše nam je bilo penjanje nego spuštanje, jer je sve bilo zaleđeno i jako strmo, a nismo se vraćali istim, dužim putem. Na nogama nije bilo moguće, pa smo spuštanje radili na guzicama…samo sjednemo i kao na toboganu, spustimo se niže, gdje su nas prihvatali drugi vojnici, jer je u nastavku bila stijena i duboka provalija. To je rejon označen kao Bijele vode.

Naše druge dvije čete koje su nas zamijenile na položaju, izgubile su ga drugi dan. Neprijatelj je strašno intezivno granatirao “Pašinu planinu”, a onda s kote 2070 krenuo u pješadijski napad. Imali smo dva poginula borca i nešto ranjenih.



Nekoliko godina kasnije, mislim ’99. išao sam poslom na Pale, i na Vijećnici stanem stoperu. Znao sam ga iz viđenja sa carinskog terminala, bio je vozač šlepera. Ostao mu kamion u Prači, i ja odlučim da ga tamo odvezem.
O svemu smo razgovarali, i nekako se dotaknemo teme i priče iz rata. Čovjek je iz nekog sela iz okoline Foče, i u priči konstatujemo da taj dan, kad smo se mi smrzavali na Treskavici, i on se smrzavao, samo s druge strane, upravo na vrhu uzvišenja, na koti 2070, stotinjak metara od mene udaljen. Rano ujutro oni dobili uzbunu i njih nekoliko morali doći gore. Bilo ih je taj dan jako malo, mi nismo znali, mogli smo komotno upjašačiti duboku u neprijateljski teritorij…

[kv99]

Moze li neko da napise o osvajanju "Male Cabe" ili vam ga " Djokinog tornja" ? Mislim da to spada u ovo ratiste;)

Zadnji put Đokin toranj (Mala ćaba) - najviši vrh Treskavice (2086 m) oslobođen je u aprilu 1995. godine. U borbama za vrh su učestvovale dvije čete Manevarskog bataljona 1. Bošnjačke brigade uz podršku slavnog Divezantskog voda iste brigade, a kasnije i druge dvije čete, koje su pod snažnom artiljerijskom pripremom i pješadijskim napadom VRS, drugi dan morale napustiti položaj i povući se ispod...

Pripreme su izvršene mnogo ranije, a baza i logor Manevaraca bio je u rejonu Ploča. Sjećam se da je tada zavladala neka pomama od "ludih miševa" , neka mišja groznica, pa smo na spavanju, u šatorima, sakrivali lice i uši...
U pripremama je učestvovala i logistička jedinica 1. BB, i ovom prilikom im treba odati dužno poštovanje i čestitke, jer su svu logistiku (pune plinske boce, drvena građa - daske i grede, hrana, municija i sve slično, iznijeli na svojim leđima nakon osvajanja vrha i visoravni. To je bio podvig, kakav ni danas nije lako postići.

Snijeg je tih dana neprestano padao, što je nama bilo i olakšavajuće, ujedno i otežavajuće. U akciju smo krenuli tokom noći, čini mi se negdje oko 2 iza ponoći, i mislim da skoro niko nije spavao predhodno veče. Svi smo bili dobro obučeni i odjeveni, i snabdjeveni hranom koliko je ko mogao nositi. Svi smo dobili njemačke vreće za spavanje (s rukavima i jednom nogavicom, uz kapuljaču), dosta laganu i prikladnu za nošenje.
Ja sam nosio u svom rancu jedan cijeli hljeb, 4 konzerve hrane - paštete i narezak, te rezervni donji veš i čarape. Ponio sam oko 300 metaka u rifuzi, a na sebi i pušci još pet punih okvira. Nosio sam i RPG na leđima i dvije trenutne i jednu kumulativnu granatu, i pun samopouzdanja i u snazi krenuo. Međutim, i ja, kao i svi, nismo računali na pretežak uspon i napor, i dobro odjeven zbog strašne hladnoće - potkošulja, majica deblja dugih rukava, košulja vojna, džemper vojni i na kraju jakna, već nakon nekoliko stotina metara penjanja sam se počeo preznojavati i posustajati. Dodatni problem bio mi je teret, smetala mi je preduga cijev RPG, a vreća za spavanje, okačena na opasaču, polomila mi je noge straga, i ja sam odlučio da je bacim...

Marširanje je trajalo više od dva sata sveukupno, i do pod stijene oko 50-tak m. ispod Tornja, odmarali smo samo jednom. Napad su započeli naši diverzanti, koji su i inače išli ispred nas i duboko ušli u neprijateljsku teritoriju mnogo mnogo prije nego smo mi i pristigli na početnu poziciju. Sa nekoliko granata razorili su jednu bajtu i usmrtili, (čini mi se) odmah 7 vojnika VRS, dok ih je nekoliko iz druge bajte preživjelo i bosonogo pobjeglo prema istoku, u dubokoj i strašno hladnoj noći.

Đokin toranj nije bio zaposjednut i nije bio oslobođen u borbama. Na samom vrhu nalazi se jedna betonska utvrda, nešto kao bunker, i ta pozicija nema neki važan strateški značaj. Mnogo značajniji je susjedni vrh prema istoku, iza ogromne visoravni "Pašine planine", označen visinskom kotom 2070 m.

Naše dvije čete su odmah nakon prvog dejstva ručnih bacača ušle u borbene položaje i u frontalnom rasporedu širinom prema istoku i "Pašinoj planini" zaposjedale položaje, tako da smo konačno rapoređeni po dvojica-trojica ostajali na svakih 20-30 m. Zauzimanje "Pašine planine" trajalo je sve do zore, i u konačnici imali smo položaj u luku, duž cijelog južnog oboda te "planine", sve do podnožja kote 2070, na kojoj se nalazilo desetak naših vojnika.

Kazes zadnji put pa da li to znaci da su cetnici do kraja rata ostali na Maloj Cabi ? Ako je tako kako je ABIH mogla da djeluje prema Istoku npr prema Čelini i Rogoju ? Mala Caba je tada skroz iza ledja ABIH pa kako je bilo moguce da se djeluje u takvim uslovima ?
Spomenuo si da se u toku tog dana dok ste bili gore na koti 2070 nalazilo desetak vojnika ABIH ali na kraju spominjes da je bas taj koga si vozio 1999 tj cetnici bili na njoj pa mozes li malo da objasnis o cemu se radi ?

[poznanik]

Kazes zadnji put pa da li to znaci da su cetnici do kraja rata ostali na Maloj Cabi ? Ako je tako kako je ABIH mogla da djeluje prema Istoku npr prema Čelini i Rogoju ? Mala Caba je tada skroz iza ledja ABIH pa kako je bilo moguce da se djeluje u takvim uslovima ?
Spomenuo si da se u toku tog dana dok ste bili gore na koti 2070 nalazilo desetak vojnika ABIH ali na kraju spominjes da je bas taj koga si vozio 1999 tj cetnici bili na njoj pa mozes li malo da objasnis o cemu se radi ?

Da, vojska RS je do kraja rata ostala na Đokinom tornju, i mislim da je i danas posjednik tog dijela Treskavice.

Bošnjačka brigada je velikim naporom uspjela da ovlada “Pašinom planinom” i preuzme “Đokin toranj”, bila je to više akcija i manevar zbog podizanja morala vojsci nego što je predstavljao strateški potez. Držali smo položaje dva dana, ali je, usljed pogibije dvojice boraca i ranjavanja, jedna četa morala napustiti prethodno zaposjednuto područje – kotu 2070, koja je predstavljala lokalnu stratešku poziciju na tom zapadnom dijelu Treskavice. Naši borci su bili koncentrisani na zapadnoj strani te uzvisine, koja je strma skoro 60-70%, dok je neprijatelj svoj položaj održavao na suprotnoj – istočnoj strani. Mi nismo znali njihovu brojnost (kasnije se ispostavilo da ih je bilo 10-tak), ali svejedno, nismo mogli dalje ni metar zbog jake artiljerijske vatre. Čak su nas uspjeli i snajperima gađati. Na tom dijelu Treskavice snijeg je dubok i do 3 m, vjetar siječe lice, a snijeg bode oči kao trnje, i nije bilo šanse opstati duže vrijeme.

Đokin toranj


Ja ne znam plan akcije, ne znam šta je komanda naše OG planirala nakon izlaska na „Đokin toranj“, mogu samo pretpostaviti da je možda razmišljala o djelovanju na istok - prolasku prema Rogoju sjevernim obodom Treskavice. To sam na karti obilježio narandžastom isprekidanom linijom i brojem 6. Borbe za „Đokin toranj“ su pod brojem 1. Zaokružena je kota 2070, VRS je obilježena crvenom bojom. Isprekidane linije su pravci djelovanja pješadije.

Treskavica


Nakon ove akcije, usljedila nam je (Manevarskom bataljonu 1.BB) akcija osvajanja sjevernog oboda Treskavice – litica i izlazak na visoravan „Nikoline stijene“. To je odrađeno rutinski, sama akcija je trajala jedan dan, ali je kod nas bilo ranjenih. Neki su se morali penjati uz konop, uz litice... Ta lokacija je obilježena brojem 2.

Nakon ovog osvajanja, otvorena je bila sjeverna strana Treskavice i pružena mogućnost kvalitetnijeg izviđanja i pogled prema kompletnoj trnovljanskoj dolini – Rajskom dolu i prevoju Rogoj. Međutim, vrh Lupoč je bila dominantna i izuzetno značajna strateška pozicija srpske vojske, odakle su kontrolisali područje 360 stepeni, apsolutno sve, od njihovih osmatrača se nije moglo proći... Taj Lupoč smo briljantno osvojili, držali smo ih u opsadi skoro dva dana, i na kraju pustili da se kroz „lijevak“ izvuku. Imali su samo jednog poginulog borca, na našoj strani niko ni ranjen nije bio. Na sreću, jer su nas nemilice gađali iz minobacača, i sa Lupoča i iza leđa. Na Lupoč smo ušli u mrak jer smo radio-vezom saznali da su ga srpski vojnici napustili. Moram sada napisati i čestitati mladiću koji je bio naš vezist, i zahvaljujući čijoj inteligenciji i domišljatosti nismo imali gubitaka, a Lupoč osvojili brže od planiranog vremena: Ušao je neprijatelju u radio vezu, odglumio je njihovog vojnika sa Lupoča, i nekoliko sati panično tražio pomoć, govoreći da u napadu učesvuje ogroman broj vojnika, da su neki poginuli, da ne mogu održati položaje, itd. dok nije dobio odobrenje od komande VRS da svi živi i ranjeni napuste položaje, a mrtve ostave... Tada smo zarobili jako jako mnogo municije i druge vojne opreme, kamion i transporter dole niže... To je broj 3.

Lupoč


Tek nakon osvajanja Lupoča, nekoliko dana kasnije, kada su došle jedinice Slavne ili Viteške brigade iz grada kao ispomoć, jedinice iz Hrasnice, iz Hadžića i jedna iz Srednje Bosne čini mi se, planirano je napredovanje prema istoku i osvajanje Rogoja. Moram napomenuti da su dvije čete Manevarskog bat. dan poslije osvajanja Lupoča, u čišćenju terena zašle duboko na istok i došle do pred selo Boljanovići, ali nismo imali odobrenje za napad i morali smo se povući (broj 4). Da smo taj dan zaposjeli to selo, mogli smo stvoriti bolju poziciju i kasnije lakše ovladati Rogojem.

Rogoj


Tek nakon ovih događaja slijedi akcija i pokušaj oslobađanja Rogoja, u kojoj je poginuo najbolji komadant na svijetu – Zaim Imamović. Mislim da sam negdje ovdje već pisao o tom tragičnom događaju...

Moja je jedinica nakon toga povučena u bazu pod Treskavicom, a malo poslije upućena na bihačko ratište. Tamo smo dočekali i Washingtonski sporazum

[GTR R34]

Zanima me ko je bila jedinica Silver Fox Armije BiH ??? i ako neko moze da nesto vise napise o njoj.Mislim da nije direktno vezano za ovu temu,al i oni su bili nekad gore na podrucju igmana.Negdje sam nasao da je bila "elitna " jedinica ili je bila "elitna" za sverc i takve stvari:S? Pored toga procitao sam na temi Igman da postoji neka teorija da je ta jedinica izvrsila neku izdaju ili sta li vec?

[Nekako s proljeća]

Cijenim trud koji ulažeš da neupućenim, ali prije svega onim koji su bili u to vrijeme i na tom dijelu ratišta, približiš stanje i borbene aktivnosti . Meni lično topografija nije strana , pa te i mogu upratiti ...međutim, mislim da se trebaš korigovati pomalo a ja sam voljan da ti pomognem u onoj mjeri koliko imam znanja . Rahmetli Zaim Imamović je ubijen na području-livadi Čaline ili Čardaka a zajmenik mu Tursun-ović tom prilikom ranjen. To se dešava u danu koji ja imam običaj nazvati ''90 minut utakmice'' jer se u Ohaju vršio pritisak na političare da potpišu trajni mir, dok se na terenu ''uzima'' ono što tamo dogovaraju, da ne kažem trguju teritorijom navlačeći omjer 50:49 %...

Sjećam se našeg višesatnog usiljenog marša.. Trnovo smo namjerno zaobišli, popeli se i spustili uz Kragujevac ,pretrčali čistinu do (Čeline ili Čardaka) i spustili se niz nju do njenog podnožja, tačnije potoka i tu smjenivši fojničane, zauzeli prostor sa obje strane potoka.Dakle, bili smo spoj naših snaga u zaleđu i naših isturenih snaga. Ove isturene snage su vršile izviđanje ka Bršteniku koji je bio u posjedu snaga VRS-e a koji je bio nama prepreka ka tzv Rogojskoj gredi kao preduslovu za spajanje sa našim snagama iz Goražda. Artiljerijskom kišom smo uzeli dominantno brdo Hum iznad Trnova i samo smo čekali naredbu da se pokrenemo u pravcu vikend naselja Rajski do koje je bilo valjda u podnožju brda Hum. Valjda su ''goniometri'' registrovali naše namjere i uslijedilo je artiljerijsko ''češljanje'' od Rajskog dola pa sve bliže ka našoj poziciji ...sve u svemu ni mi ni oni , jedno veliko ništa. A kada se je javilo da gore ka vrhu ima ranjenih i da je Zaim jedan od teško ranjenih....

A fakat u finišu te ''utakmice ''...

Meni je osto u sjećanju prelijep osjećaj kada na njihovu granatu , uslijedi odgovor od dvije naše, na njihov ''paket-ić '' VBR''-a stiže isti ako ne i jači odgovor naše artiljerije. Osim gelera, kamenje je isto tako bilo zeznuto...Šljem je bio itekako potreban...

P.S.
@1402, Nijaz Zorbić ima svojih zasluga u transferu protivoklopnih sredstava preko aerodromske piste u kritičnom periodu borbi na Stupu i to je ok. Kasnije se neke stvari dešavaju koliko se sjećam na području Bjelašnice-releja...i to mu nije na čast, kako njemu tako i ljudima koji su bili sa njim.

[poznanik]

... Meni lično topografija nije strana , pa te i mogu upratiti ...međutim, mislim da se trebaš korigovati pomalo a ja sam voljan da ti pomognem u onoj mjeri koliko imam znanja . Rahmetli Zaim Imamović je ubijen na području-livadi Čaline ili Čardaka a zajmenik mu Tursun-ović tom prilikom ranjen. To se dešava u danu koji ja imam običaj nazvati ''90 minut utakmice'' ...

Prošlo je 16 godina od tog vremena, i normalno je da neke situacije padaju u zaborav. Prikaz naših dejstava na kartama je improvizacija iz sjećanja, i to samo iz sopstvene pozicije pripadnosti mojoj brigadi, koja je bila skoro izolovana od ostalog svijeta. Mi smo na ratištima i "u prirodi" boravili nekad i po dva mjeseca u kontinuitetu, i uglavnom nismo znali za kretanja drugih jedinica, imali smo informacije samo iz priča pojedinaca, tako da je svaka korekcija dobrodošla i potrebna.

Sa svojom četom sam bio u blizini, otprilike nekih 80-tak m od mjesta pogibije komadanta Zaima Imamovića. Poginuo je od sićušnog gelera minobacača na lokaciji zapadne strane brda Čelina, koji ga je pogodio u blizinu srca. Bio je svjestan ranjavanja i izdahnuo je na kraju suhog korita bujičnog potoka nekoliko minuta poslije. Nakon tog trenutka komanda je izdala naredbu za povlačenje ne početne položaje, nama neposredno tu naredbu je izdao Selim Hamzić, k-dant naše brigade, koji se i nalazio u blizini poginulog Imamovića, i mi smo se izvukli uz brdo Kragujevac do Lupoča, i sutradan se vratili u Logor na Treskavici.

Taj dan - "90-ti minut utakmice" je bio dan za prosijavanje terena, ne sjećam se kad je više granata i mina ispalila VRS po našim položajima, tukli su sa svih položaja sa kojih su mogli dobaciti.

Kad si već bio na reonu iznad Trnova, na pravcu Rajski do-Bandjerka, možeš li bliže opisati dešavanja prije i tokom otpočinjanja napada. Ako se dobro sjećam, prvi pucnji su se čuli iz tog pravca, mnogo prije nego smo mi došli u poziciju za napad?

Takođe, nejasno mi je koji dan ste zamijenili Fojničane - dan pogibije Z.Imamovića ili dan poslije, jer smo se mi mimoilazili s nekom vojskom koja se spuštala niz Kragujevac, a svaki njihov vojnik je psovao i žalio se na svoju komandu da je to neopisivo

[Nekako s proljeća]

Kontam ja za tvoju brigadu koji je profil...mi smo iz Sarajeva došli gore, a u gradu smo za vas koristili termin-žargon ''šumnjaci'' jer smo imali info da ste od onih koji se ''ne vraćaju u bazu'' po završenoj smjeni na terenu. Za razliku od sarajevskih jedinica npr. Poznat mi je poneki vaš doprinos našoj zajedničkoj borbi

A u vezi pitanja o otpočinjanju napada, tj rafalanju koje si vjerovatno čuo. Javljeno je da se od strane svakoga ispali po jedan kraći rafal u kratkim razmacima, vjerovatno da se iscenira početak napada. Dakle, stvarni pokret i napad nije naređen. Međutim, sjećam se da sam se smijao toj budalaštini kada je to počelo da ''rafala i rafala'' . Ljudi su bili napeti dosta i tu nije bilo mjere, šumom se prolamao eho rafala i to je zvučalo jako dobro i moćno...par sanduka municije je otišlo kroz šumu, bezveze... Kao borac iz grada (cijeli Združeni bataljon je bio sastavljen od ratnika iz nekoliko brigada, uz ponekog ''vodiča'' porijeklom sa prostora prema Goraždu)) nisam gotivio šumu i smatrao sam da mi je potrebna municija za njeno ''češljanje'' jer sam u svakom grmu vidio .. zeca.

Sjećam se bosanskih brdskih konja , kako vuku kroz šumske staze logistiku...kakva zahvalna životinja. Valjda mi je, između ostalog , i bilo žao rasipanja municije...
Također mi je u sjećanju ostao detalj kada smo se peli uz Kragujevac, da sam nalazio kese sa izmetom vojnika VRS-e odbačene od zemunice ili bunkere-pećine. Čovječe, nisu smjeli van utvrde izlaziti da se olakšaju , već to radili unutar i onda odbacivali...injekcija morfija sam nalazio također, MRUD-ova ispred bunkera...u jednoj ''spilji'' (prirodan otvor u ogromnoj stijeni) koja je bila gotovo na samom vrhu brda sam naišao na ugljenisano tijelo pripadnika VRS-e, nitroglicerinski metak je precizno ubačen i neutralisao taj njihov položaj. Neću slagati ako tvrdim da je penjanje uz Kragujevac bilo pod 70 stepeni, i to i nije toliko teško koliko je bilo spuštanje niz njega. Padova kod vojske koliko hoćeš, korijenje prekriveno lišćem, sklizneš i padneš.. na šiljato kamenje... Ko zna je li to razlog što su fojničani bili ljuti, možda su se upoređivali sa nama... . Inače, hvala im na doprinosu,.Rovovi su bili plitki, ali dovoljni kao privremeni položaj. Na žalost, privremeni je ostao i trajni...

A artiljerija je svirala svoju muziku...sva ona ''zabranjena'' artiljerija oko Sarajeva se preusmjerila na područje o kojem pišemo. Pošto smo bili lokacijski uz sami potok ,njegove obje strane, sva je ta artiljerija preletala iznad nas, i naša a i njihova. Kako ona po borbenom raposredu, tako i po dubini...čini mi se gore do Jahorine.Ponavljam , meni je ta artiljerijska ravnopravnost bila nešto neponovljivo .Ono, nismo to u Sarajevu mogli da doživljavamo ni često a ni dugo. Ovo gore na'' Treski'' je bilo puno ravnopravnije. Sjećam se da je tada kružila info da je taj balans u artiljeriji , plod pregovora A RBIH i HVO-a tamo oko Viteza. Kao, nismo ga vojno zauzimali već pregovarali ..a nakon tzv Splitskog sporazuma sa HV-om su se eksplozivom iz Viteza konačno napunile pripremljene granate iz Željezare Zenica. Meni je ta logika u redu, a ne tvrdim da je i istina.

Ali da je balans u artiljeriji postignut, nema sumnje.Kao što sam već napisao, bukvalno pola sata je naša artiljerija( svi kalibri ) ''preorala'' brdo Hum , od vrha ka dnu...

[Pitar s Kariba]

Kad se već spomenula Mala ćaba-Pakliješ-Đokin toranj, samo da kažem da sam nedavno prvi put u životu bio gore i inače na Treskavici. Malo sam mlađi pa nisam imao prilike da se upoznam s njom u periodu 92-95 Ja sam oduševljen ljepotom te planine! Ono što sam vidio je stvarno zadivljujuće. S druge strane, raja koja su ratovala gore ne mogu da se načude odakle mi uopšte ideja da lunjam po tim vrletima iz čiste razbibrige I stvarno, čitavo vrijeme dok sam se penjao razmišljao sam o tome kako je bilo ljudima koji su držali linije i borili se. Ono stvarno i ovako bez ikakvih problema te vrste, nije lako i čak dosta rizično je popeti se na vrh a kamoli pod kišom granata i metaka. I mene interesuje kuda i kako se uzimao Pakliješ tj. Mala ćaba? Čuo sam da su to radili diverzanti Fočanske i Bošnjačke?

I još, pošto namjeravam i dalje planinariti tuda, bio bih zahvalan ako neko može da kaže gdje su kritična područja što se tiče mina. Čuo sam da je problematično područje oko doma na Kozijom luci te područje oko vrha i između vrha i Pašine planine. Sada postoji utabana i dobro markirana staza kojom se ide, ali opet nekako šuhva hvata kad se prolazi tuda

[smurf]

Samo se ti drzi markirane staze, ni za zivu glavu se ne pravi pametan i ne skreci. Kako mi, tako i cetnici su nerijetko bez plana redali mine i sam dragi Bog zna gdje ih sve ima i u kojoj kolicini. To vazi za sva brda i doline, slabo cemo se mi rahat nahodati i istraziti "nepoznatog".

[Pitar s Kariba]

Moze li neko da napise o osvajanju "Male Cabe" ili vam ga " Djokinog tornja" ? Mislim da to spada u ovo ratiste;)

Zadnji put Đokin toranj (Mala ćaba) - najviši vrh Treskavice (2086 m) oslobođen je u aprilu 1995. godine. U borbama za vrh su učestvovale dvije čete Manevarskog bataljona 1. Bošnjačke brigade uz podršku slavnog Divezantskog voda iste brigade, a kasnije i druge dvije čete, koje su pod snažnom artiljerijskom pripremom i pješadijskim napadom VRS, drugi dan morale napustiti položaj i povući se ispod...

Pripreme su izvršene mnogo ranije, a baza i logor Manevaraca bio je u rejonu Ploča. Sjećam se da je tada zavladala neka pomama od "ludih miševa" , neka mišja groznica, pa smo na spavanju, u šatorima, sakrivali lice i uši...
U pripremama je učestvovala i logistička jedinica 1. BB, i ovom prilikom im treba odati dužno poštovanje i čestitke, jer su svu logistiku (pune plinske boce, drvena građa - daske i grede, hrana, municija i sve slično, iznijeli na svojim leđima nakon osvajanja vrha i visoravni. To je bio podvig, kakav ni danas nije lako postići.

Snijeg je tih dana neprestano padao, što je nama bilo i olakšavajuće, ujedno i otežavajuće. U akciju smo krenuli tokom noći, čini mi se negdje oko 2 iza ponoći, i mislim da skoro niko nije spavao predhodno veče. Svi smo bili dobro obučeni i odjeveni, i snabdjeveni hranom koliko je ko mogao nositi. Svi smo dobili njemačke vreće za spavanje (s rukavima i jednom nogavicom, uz kapuljaču), dosta laganu i prikladnu za nošenje.
Ja sam nosio u svom rancu jedan cijeli hljeb, 4 konzerve hrane - paštete i narezak, te rezervni donji veš i čarape. Ponio sam oko 300 metaka u rifuzi, a na sebi i pušci još pet punih okvira. Nosio sam i RPG na leđima i dvije trenutne i jednu kumulativnu granatu, i pun samopouzdanja i u snazi krenuo. Međutim, i ja, kao i svi, nismo računali na pretežak uspon i napor, i dobro odjeven zbog strašne hladnoće - potkošulja, majica deblja dugih rukava, košulja vojna, džemper vojni i na kraju jakna, već nakon nekoliko stotina metara penjanja sam se počeo preznojavati i posustajati. Dodatni problem bio mi je teret, smetala mi je preduga cijev RPG, a vreća za spavanje, okačena na opasaču, polomila mi je noge straga, i ja sam odlučio da je bacim...

Marširanje je trajalo više od dva sata sveukupno, i do pod stijene oko 50-tak m. ispod Tornja, odmarali smo samo jednom. Napad su započeli naši diverzanti, koji su i inače išli ispred nas i duboko ušli u neprijateljsku teritoriju mnogo mnogo prije nego smo mi i pristigli na početnu poziciju. Sa nekoliko granata razorili su jednu bajtu i usmrtili, (čini mi se) odmah 7 vojnika VRS, dok ih je nekoliko iz druge bajte preživjelo i bosonogo pobjeglo prema istoku, u dubokoj i strašno hladnoj noći.

Đokin toranj nije bio zaposjednut i nije bio oslobođen u borbama. Na samom vrhu nalazi se jedna betonska utvrda, nešto kao bunker, i ta pozicija nema neki važan strateški značaj. Mnogo značajniji je susjedni vrh prema istoku, iza ogromne visoravni "Pašine planine", označen visinskom kotom 2070 m.

Naše dvije čete su odmah nakon prvog dejstva ručnih bacača ušle u borbene položaje i u frontalnom rasporedu širinom prema istoku i "Pašinoj planini" zaposjedale položaje, tako da smo konačno rapoređeni po dvojica-trojica ostajali na svakih 20-30 m. Zauzimanje "Pašine planine" trajalo je sve do zore, i u konačnici imali smo položaj u luku, duž cijelog južnog oboda te "planine", sve do podnožja kote 2070, na kojoj se nalazilo desetak naših vojnika.

Ja sam dobio poziciju negdje u blizini kote 2017, zajedno sa još dvojicom boraca. Odmah smo započeli s kopanjem snijega i pravljenjem vjetrobrana. Snijeg je padao u ogromnim pahuljicama i to još nekako odozdo prema gore, valjda ga je vjetar tako usmjeravao, pošto smo bili na strmoj južnoj strani. Nije lako kopati rupu u snijegu, posebno za tri odrasle osobe, bez obzira što je snijeg zaleđen. Ne odvaja se, a kad se oformi kakva-takva rupa, obruši se. Na kraju smo nekako uspjeli napraviti zaklon za dvojicu, pa smo na smjenu, jedan uz drugog, ležeći, sakrivali se od vjetra. Ne pomaže ni potkapa, ni kapa s kačketom, vjetar ubi, nosi snijeg koji reže lice, suši usne i bode oči... Kad smo već nekako uspjeli napraviti zaklon, otkrili smo novu nesreću – sva hrana u ruksacima nam je bila zaleđena. Hljeb i nekako, ali konzerve nismo mogli ni otvoriti, a akd smo uspjeli, unutra je bio led, morali smo ga nožem razbijati i takve ledene komadiće stavljati u usta. Nismo nosili tečnost, jeli smo snijeg.

Kako sam skoro od početka akcije bio oznojen, pa još dodatno prilikom kopanja vjetrobrana, sve na meni je bilo mokro, i tijelo mi se počelo pothlađivati, počeo sam se tresti od hladnoće i lupati zubima, a vilica mi se počela kočiti. Ne pomaže trljanje rukama, ne pomaže ništa…nemam vreću za spavanje, ne mogu se ogrnuti i ugrijati, nemam čime. Tada moj prijatelj - Nurko iz Trnova, suborac, uz pomoć ovog drugog vojnika, skida sa mene vojnu jaknu i džemper, trga košulju i majice, izvlači iz ruksaka suhu košulju, sa sebe skida vreću i sve zajedno oblači na mene…život mi je spasio tada. U USA je otišao poslije rata, i ja ga sada pozdravljam i još jednom mu zahvaljujem…

Od ranog jutra neprijatelj je nasumično gađao artiljerijskim oruđem ovaj plato, kako minobacačima, tako i haubicama. “Pašina planina” je bila sva “šuplja”, sa kao sir rupama, s tim da su ove bile crne. Crne rupe na bijelom snijegu. Bilo nas je nekolicina i ranjenih, ali ništa opasno. Imali smo i medicinare, mislim da su se gore s nama popeli i profi medicinari iz Sarajeva. Kasnije su intedanti kružili od položaja do položaja i iz manjerki davali nam čaj, dok su drugi nosili plinske boce radi grijanja…Od toga nije bilo koristi, mada je namjera bila da posluže nekoliko dana, kako je akcija bila planirana.

Čini mi se da mi je taj dan bio najduži dan u životu, iskreno – i jedan od najtežih tokom rata, bez obzira što nije bila neka prevelika životna opasnost. Neovisno od činjenice što nezaštićeni sjedimo u snijegu i čekamo smrtonosnu minu koja samo padne i zacrni, i čiji dolazak uopšte ne čujemo, bez obzira što na samo stotinjak metara ispred, s druge strane kote 2070 sjedi neprijataljska vojska i čeka naredbu za napad, na nas posmrzle i polomljene, moral niti u jednom trenutku nije padao. Samo smo čekali noć i vrijeme smjene, samo da se na nekoliko sati sklonimo iz bespuća i odmorimo, i međusobno smo dogovarali napredovanje i promjenu pozicija prema istoku, tamo je bilo puteva i prostora za bolje osiguranje položaja.

Međutim, ni smjena – silazak s planine nije tekao normalno. Lakše nam je bilo penjanje nego spuštanje, jer je sve bilo zaleđeno i jako strmo, a nismo se vraćali istim, dužim putem. Na nogama nije bilo moguće, pa smo spuštanje radili na guzicama…samo sjednemo i kao na toboganu, spustimo se niže, gdje su nas prihvatali drugi vojnici, jer je u nastavku bila stijena i duboka provalija. To je rejon označen kao Bijele vode.

Naše druge dvije čete koje su nas zamijenile na položaju, izgubile su ga drugi dan. Neprijatelj je strašno intezivno granatirao “Pašinu planinu”, a onda s kote 2070 krenuo u pješadijski napad. Imali smo dva poginula borca i nešto ranjenih.

woooow ... čovječe!! ovo sam u dahu pročitao! tek sad, kad sam vidio kako to sve izgleda i kako puše i ledi, mogu bar da naslutim dimenzije hrabrosti i požrtvovanja ljudi koji su ovo proživljavali.. nemam riječi stvarno.
ti trebaš da napišeš knjigu, da se ne zaboravi i da buduće generacije znaju kako se borilo i ginulo!

[Pitar s Kariba]

Samo se ti drzi markirane staze, ni za zivu glavu se ne pravi pametan i ne skreci. Kako mi, tako i cetnici su nerijetko bez plana redali mine i sam dragi Bog zna gdje ih sve ima i u kojoj kolicini. To vazi za sva brda i doline, slabo cemo se mi rahat nahodati i istraziti "nepoznatog".

ma jasno mi je to ... nažalost
nego me interesuje ovaj put kojim sam prošao - gdje je kritično i gdje se posebno treba paziti? a put je sljedeći:
turovi-sustavac-kozija luka-šišan-veliko jezero-ušljiva vrela-hercegovačka vrata- pretpostavljam da smo prošli iznad ovdje spomenutih bijelih voda uz stijenu- pa mala ćaba- onda nazad pored pašine planine-pa rubom stijene iznad bijelog jezera i dalje iznad platnog i velikog jezera ali s druge strane ponovo se izađe na šišan. na vrhu ima dosta repova granata i gelera a ispod, prema pašinoj planini imaju ostaci nekoliko bajti. sad jesu li naše ili njihove bajte, ne znam.
jesu li bar područja oko jezera (velikog i crnog) sigurna?

[poznanik]

Samo se ti drzi markirane staze, ni za zivu glavu se ne pravi pametan i ne skreci. Kako mi, tako i cetnici su nerijetko bez plana redali mine i sam dragi Bog zna gdje ih sve ima i u kojoj kolicini. To vazi za sva brda i doline, slabo cemo se mi rahat nahodati i istraziti "nepoznatog".

ma jasno mi je to ... nažalost
nego me interesuje ovaj put kojim sam prošao - gdje je kritično i gdje se posebno treba paziti? a put je sljedeći:
turovi-sustavac-kozija luka-šišan-veliko jezero-ušljiva vrela-hercegovačka vrata- pretpostavljam da smo prošli iznad ovdje spomenutih bijelih voda uz stijenu- pa mala ćaba- onda nazad pored pašine planine-pa rubom stijene iznad bijelog jezera i dalje iznad platnog i velikog jezera ali s druge strane ponovo se izađe na šišan. na vrhu ima dosta repova granata i gelera a ispod, prema pašinoj planini imaju ostaci nekoliko bajti. sad jesu li naše ili njihove bajte, ne znam.
jesu li bar područja oko jezera (velikog i crnog) sigurna?

Neiskusnoj osobi i bez vodiča koji dobro poznaje staze nije preporučljivo kretanje planinama na kojima su se odvijala borbena dejstva. Sjećam se jedne tragedije '95. godine: u povratku, na "provjerenoj" stazi kojom smo se samo dan ranije kretali, jedan od komandira samo je za metar skrenuo, i nogom stao na "paštetu".

Treskavica posebno, ali i ostala planinska područja na tom području su bila poprište žestokih artiljerijskih i pješadijskih borbi, i na njima još uvijek ima jako mnogo neeksplodiranih mina i granata, mnogo više nego postavljenih mina iznenađenja. Ta NUS mogu biti markirana izraslom travom, oborenom granom, drvetom idealnim za paljenje vatre, ili prekrivena nekim planinskim cvijetom, i sl. Mogu biti samo prekrivena ili zabijena u zemlju sa samo nekoliko cm, potpuno identična izgledu okoline.

Na Treskavicu kreći samo sa iskusnim vodičem!

[Pitar s Kariba]

Ma išao sam ja sa iskusnim vodičem, ali, kao što ti spomenu ovaj slučaj sa komandirom, pitanje je koliko se tu uopšte može biti iskusno. Zato i pitam. I ne mislim sad lutati bezveze, ali volio bih da znam koja su područja sigurna, bar od nagaznih mina.
Izvinjavam se na skretanju sa teme, ali, pošto sam malo upoznao te prostore, interesovalo me.

[GTR R34]

Na Treskavicu idi samo s onim ko je iskusan i ne skreci s utabane staze.I ja sam cuo ovo pricu za tog komadanta.Treskavica je jedna od nasih najljepsih planina,ali nazalost i planina s najvise mina.I ja se abvim MTB tj ja planinarim al na biciklu,pa sam poprilicno planina prosao.

Pored toga i Trebevic je poprilicno miniran.Nekad prije 2 godine sam isao na Trebevic s biciklom ( svakodnevni trening ),a u tom periodu su deminirali Trebevic, i sretnemo drug i ja jednog deminara i pocnemo razgovor s njim.Reko ja njemu: " koliko je sigurno sada proci tuda gdje ste to ocistili?",na sta ovaj odgovara: "na Trebevicu ne silazi s utabane staze.Mi smo ovo deminirali al ko ti garantuje da nije ostalo sta? ".

Znaci da rezimiramo: Na planinama na kojima su vodjene borbe ( u okolini Sarajeva:Treskavica,Trebevic,Dio igmana ( Golo brdo ),dio Ozrena prema Nisicima),onda Rujiste i Velez kod Mostara,Dio Prenja i Visocice ( nek me neko ispravi ako grijesim za Visocicu) nesilazi s utabanih staza ( u podrucijima za koja se zna da su bila prve linije ).

Prezivili smo rat prezivimo i mir

[baja]

da ne širimo ovdje ima http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 32&t=56840 pa hajmo tamo pricat o minama...apropo tin "mina na visocici" prodjoh je uzduz i poprijeko, ne vidjeh opasnost (osim Puzim, al tamo ko malo ide)

[kv99]

Nakon ovog osvajanja, otvorena je bila sjeverna strana Treskavice i pružena mogućnost kvalitetnijeg izviđanja i pogled prema kompletnoj trnovljanskoj dolini – Rajskom dolu i prevoju Rogoj. Međutim, vrh Lupoč je bila dominantna i izuzetno značajna strateška pozicija srpske vojske, odakle su kontrolisali područje 360 stepeni, apsolutno sve, od njihovih osmatrača se nije moglo proći... Taj Lupoč smo briljantno osvojili, držali smo ih u opsadi skoro dva dana, i na kraju pustili da se kroz „lijevak“ izvuku. Imali su samo jednog poginulog borca, na našoj strani niko ni ranjen nije bio. Na sreću, jer su nas nemilice gađali iz minobacača, i sa Lupoča i iza leđa. Na Lupoč smo ušli u mrak jer smo radio-vezom saznali da su ga srpski vojnici napustili. Moram sada napisati i čestitati mladiću koji je bio naš vezist, i zahvaljujući čijoj inteligenciji i domišljatosti nismo imali gubitaka, a Lupoč osvojili brže od planiranog vremena: Ušao je neprijatelju u radio vezu, odglumio je njihovog vojnika sa Lupoča, i nekoliko sati panično tražio pomoć, govoreći da u napadu učesvuje ogroman broj vojnika, da su neki poginuli, da ne mogu održati položaje, itd. dok nije dobio odobrenje od komande VRS da svi živi i ranjeni napuste položaje, a mrtve ostave... Tada smo zarobili jako jako mnogo municije i druge vojne opreme, kamion i transporter dole niže... To je broj 3.

Lupoč

Mogu li jos nesto da te pitam u cezi Lupoca.
- Spomenuo si da su cetnici bili opkoljeni ali da su se uspjeli da izvuku uz samo jednog poginulog a da niko kod Armije nije nastradao. Kazes da su imali jako mnogo municije i ostalog MTS pa kako su uspjeli da se izvuku a da niko iz Armije nije nastradao a i oni nisu imali gubitaka ( osim tog jednog )?
- Kako je taj vezista usao u njihovu radio vezu , zar tu komunikaciju nisu mogli da cuju i ovi cetnici sa Lupoca i opovrgnu tog vezistu Armije koji je glumio njihovog vojnika ?
- Koliko je po vasim procjenama bilo cetnika na Lupocu u to vrijeme ?

[poznanik]

Mogu li jos nesto da te pitam u cezi Lupoca.
- Spomenuo si da su cetnici bili opkoljeni ali da su se uspjeli da izvuku uz samo jednog poginulog a da niko kod Armije nije nastradao. Kazes da su imali jako mnogo municije i ostalog MTS pa kako su uspjeli da se izvuku a da niko iz Armije nije nastradao a i oni nisu imali gubitaka ( osim tog jednog )?
- Kako je taj vezista usao u njihovu radio vezu , zar tu komunikaciju nisu mogli da cuju i ovi cetnici sa Lupoca i opovrgnu tog vezistu Armije koji je glumio njihovog vojnika ?
- Koliko je po vasim procjenama bilo cetnika na Lupocu u to vrijeme ?

Hajd', pokušaću malo detaljnije opisati taj dio ratnih aktivnosti...


Lupoč smo osvajali početkom jeseni, '95. U borbama je učestvovao kompletan Manevarski bataljon 1. Bošnjačke brigade, potpomognut Diverzantskim vodom iste. Ne sjećam se tačnog datuma, ali je vrijeme bilo slično današnjem, bez kiše, sunčano, ali vrlo vjetrovito i hladno.

Pripremna baza cijelog bataljona nam je bila ispod stijene Oblik na Treskavici. Pod Oblikom smo boravili 4-5 dana, i vrijeme je bilo prohladno i kišovito, a odakle smo samo dan prije borbe upućeni na Veliko jezero. Tu smo prespavali i slijedeći dan popodne započeli pripreme za ulazak na neprijateljski teritorij. Neki od naših diverzanata su već ranije, i po nekoliko puta, zalazili dublje u pravcu Lupoča i iznad, na padine Treskavice, i prenosili su nam svoje informacije. Znali smo pozicije na kojima su vojnici RS imali svoje stražarske pozicije, znali smo približna mjesta na kojima su im izgrađena skloništa, i činilo nam se jednostavnim zadatkom. U to vrijeme ratna „linija“ je bila negdje istočno iza pd „Kozja luka“, tamo postoji neki prirodan usjek koji dijeli područje na kojem se nalaze jezera, na zapadu, i istočna područja brda Lupoč i svega iza, mnogo dalje.

Kroz ta „vrata“ prošli smo malo iza prvog mraka, sve četiri čete zajedno, u koloni, ali s određenim vremenskim razmakom. Moja jedinica dobila je zadatak na južnom obodu Lupoča, i na borbeni položaj smo pristigli možda negdje oko ponoći. Polomili smo se tada, jer smo morali biti apsolutno tihi, a bilo je izuzetno mračno, na nekim mjestima na stazi čak i mokro od ponekih potočića i vlažnog terena. Imali smo vodiča, ali jedini spas je bilo držanje za ramena vojnika ispred, jedino tako smo mogli održati kolonu i kontinuitet u napredovanju.
Kad smo došli, naredba je bila stroga zabrana pušenja, jbg. niko je nije ispoštovao. Čučneš ili se šatorskim krilom pokriješ – i zapali. Kako je vrijeme odmicalo, tako je bivalo i sve hladnije, a i san nas je obuzimao. Nekako smo uspijevali na tren zaspati, ali je bilo prehladno, posebno po nogama i nožnim prstima, dok smo tijela grijali prislanjajući se jedan uz drugi leđima, i pokrivajući šatorskim krilima.

Napad smo započeli ujutro rano, možda oko 7... ne sjećam se. Žestoko, al' baš ono – žestoko smo zapucali i pucali dok se cijevi ne usijaju. Imali smo jako mnogo municije, i trošili smo je nemilice. Imali smo i ručne bacače, ali nismo ih mogli upotrijebiti zbog veoma gustog drveća i šiblja. Takođe, naša pozicija je bila vrlo nezgodna: s jedne strane, visoko iznad nas, na kosini 45-50 stepeni je bio neprijatelj, za kojeg nismo znali brojnost ni namjeru, a s druge strane provalija, duboka min. 30 metara (nekad kasnije smo prošli ispod te litice, dnom protiče divan potočić, i s njegove pozicije nemoguće je dići glavu i pogledati iznad...previsoko je). Zato smo neprestano pucali, da mu spriječimo svaku pomisao za kontranapad.



Druge jedinice – ostale tri čete su takođe intezivno djelovale po srpskoj vojsci. Naš raspored je načinjen tako da smo neprijatelja okružili sa sjeverne, zapadne i južne strane, a ostavili jedan dio istočne strane Lupoča. Zapravo, bili smo ih okružili potpuno, ali u neka doba smo se morali povuči s te istočne strane , bila je takva naredba. Kasnije nam je bilo jasno i zbog čega, mada nam je u tom trenutku bila „vatra“ zbog te naredbe.
Pokušali smo prići neprijateljskoj liniji, neki su počeli puzati prema gore s namjerom da ubace bombe u zemunice, ali je to bilo nemoguće. Njihovi borbeni položaji su bili tako postavljeni da su jedan drugog nadgledali i branili vatrom. Samo smo mogli pucati iz pješadijskog naoružanja.

S druge strane je bilo jednostavnije, bilo je više prostora i teren je bio ravniji, i tamo je bilo više naše vojske. Tamo je bila i diverzantska jedinica i naša komanda, a s njom i „veza“. Na toj strani je eliminisan i jedan srpski vojnik, pogođen je snajperom, i ležao je tu par dana, dok ga naša logistika nije odnijela.

Borba je trajala cijeli dan, postajalo je sve napornije, nama je ponestajalo municije, a neprijatelj je još od jutra započeo sa artiljerijskim napadom po našim linijama. Tu ima mnogo neeksplodiranih mina, a jedna je minobacačka pogodila granu stabla ispod kojeg sam ja čučao, pala na veći kamen, i otkotrljala se... Imali smo sreću da je na toj strani bilo dosta velikih kamenih stijena, i one su „upijale“ gelere. Pola stabala je ostalo polomljenih – od gelera sasjećenih krošanja.

Taj naš mladi vezist nekako je uspio provaliti frekvenciju i ući u komunikacijski sitem neprijatelja. Sve se odvijalo na drugoj strani, i po kasnijoj priči, razgovor njega, koji se predstavio vojnikom RS sa Lupoča, i nadreženih mu, trajalo je nekoliko sati. Odglumio je njihovu nemoć, nesposobnost da održe pozicije, preuveličavajući našu snagu i borbenu moć, što je rezultiralo naredbom njihove komande za izvlačenje. To je urađeno upravo kroz onaj „propust“ na istočnoj strani. Znali su da nas tamo nema, jer s te strane im nije bilo pucanja, nije bilo buke ni naše vriske.

Napustili su Lupoč u prvi mrak. Mi nismo znali, ali smo predosjetili da se nešto sprema, neki od nas su očekivali njihovu predaju, jer im je vojska u to vrijeme inače bila u rasulu i vrlo „klimava“, bez morala i borbenog duha. Ova jedinica bila je sačinjena od Kalinovčana, oni su tada bili na 15-dnevnoj smjeni, a mijenjali su ih Fočanski Srbi, uglavnom stariji muškarci. Po mojoj procjeni, na Lupoču ih je moglo biti oko 40-tak, ne vjerujem da ih je bilo više.

Mi smo polako počeli s puzanjem prema gore, jedan po jedan, tako da je iza nas uvijek bio neko spreman da zapuca, ako bi se desilo nešto neočekivano. Došli smo do grudobrana, i ustajanjem u normalan položaj, njegova visina nam je bila opet iznad glava. Problem je bio uć u taj grudobran, a zapravo, to je bila tranšeja, koja je povezivala sve zemunice i svaki borbeni položaj na toj strani, a takođe, tranšejom su bili povezani svi ostali borbeni položaji na cijelom Lupoču. Bila je to čitava mreža kanala i borbenih položaja, nevjerovatno je koliko je utrošeno energije i vremena u izgradnju onakvog borbenog sistema na toj Lupoč-visoravni. Za one rovove i tranšeje i zemunice sigurno su koristili tešku mehanizaciju i uputstva profesionalaca. Lupoč je imao izuzetno važan strateški položaj, bila je to možda najbolja osmatračnica na dom dijelu od Jahorine do Treskavice.

U tim njihovim poduemnim objektima smo našli izuzetno mnogo municije i oružja i ostalog streljiva, nešto MB, PAT-ove, BST. Tamo niže bio je ostavljen jedan kamion... Sve su to morali ostaviti, jer je bilo nemoguće da nose sa sobom. Ponijeli su samo svoje naoružanje, ostavili su i hranu u zemunicama, i jakne, i one male radio-aparate, raznorazne drvene rezbarije itd., itd.

Prespavali smo na tom Lupoč-platou na otvorenom, opet pod svojim šatorskim krilima, samo sada ogrnuti „zaboravljenom“ neprijateljskom odjećom, i to zavučeni duboko u grmlje na krajevima platoa. Sutradan smo mogli uživati u zaista prelijepim livadama i predjelima tog Lupoča. Na središnjem dijelu platona nalazi se ogromna stijena, visoka, možda i 50-tak metara. Moguće je popeti joj se na vrh, ali ja nisam... Kažu da se vidi predgrađe Sarajeva s vrha.

Samo da još napomenem da je taj dan i naša artiljerija uradila odličan posao, mislim da su uspješno parirali neprijateljskoj, dejstvujući ne samo po položajima na Lupoču, već i po njihovim artiljerijskim položajima, i tako ih onemogućili za jače granatiranje. Mi smo tada, na tom rejonu, kao jedinica, kao dio 14. Divizije ARBiH (edit) bili vrlo kvalitetna i organizirana vojska, izrasla u snažnu i prodornu brigadu, i da je bilo naredbi, mogli smo sigurno mnogo više postići... Samo nekoliko dana nakon osvajanja Lupoča, poginuo je veliki komadant – Zaim Imamović, i nakon toga je pao intezitet borbenih dejstava.

[VjecitiStudent]

Opet je malo nejasno, ok, vezista je upao na njihov kanal i ispricao im svasta nesto, no ko onda dojavi postavi sa Lupoca naredbu o povlacenju?