Neko je trazio da se postavi Bajicev tekst...
Perspektive bošnjačke politike u BiH
Bojan Bajić
23.01.2009.
U istom ovom časopisu sam prije godinu dana objavio tekst: ’’Nova srpska politika u BiH – tri opcije srpskobosanske politike’’, gdje sam samim nazivom pledirao za jedinu ’’dobitničku’’ od tri ponuđene: 1. Nezavisnost RS-a, 2. Status quo i 3. Nova srpska politika – BiH je i srpska država. Kada je riječ o opcijama bošnjačke politike naslov se ne može opredjeliti jednom, jer Bošnjaci pred sobom imaju više ’’dobitničkih’’ kombinacija od Srba i Hrvata, pa će stoga naslov ovog teksta ostati neutralan.
Prije predstavljanja i razrade bošnjačkih opcija želim reći da u aktuelnom trenutku polazim od činjenice da su BH državljani dominantno i definitivno zaokruženi u Srbe, Hrvate i Bošnjake, te da u političkom smislu predstavljaju apsolutnu polaznu osnovu u svim relevantnim promišljanjima o budućnosti Bosne i Hercegovine. Uvažavajući i preferirajući prava svih ostalih diskriminisanih grupa i pojedinaca u ovoj zemlji, koji ne pripadaju nijednoj od tri konstitutivne etnije, smatram da će definicija i međusobna harmonizacija tri konstitutivna interesa otvoriti prostor da se što prije svi građani izjednače pred ustavom i zakonom.
XX vijek, uvod za konačni rasplet u BiH
Za Bošnjake se može reći da su se u XX vijeku provukli kroz ’’iglene uši’’, dok je isti period opredjeljen srpsko-hrvatskim odnosima i voljom na relaciji Beograd-Zagreb. Uzmemo li samo jačanje srpske države u prvoj dekadi XX vijeka, sve do Prvog balkanskog rata i oslobađanja Srbije od Osmanskog carstva, te snaženja srpske pozicije nakon Drugog balkanskog rata i apsolutnog trijumfa nakon pobjede u Prvom Svjetskom ratu i stvaranja Kraljevine SHS pod krunom Karađorđevića, lako prepoznajemo vrlo nezavidnu poziciju muslimana na Balkanu i u BiH. U to vrijeme (i ranije od Berlinskog kongresa iz 1878. godine) muslimani su bili ’’nebitan’’ politički i društveni faktor, na margini političkih i državnih procesa, pa još sa teretom poraženog Osmanskog carstva na sopstvenim plećima. Bez obzira na poseban identitet bosanskih muslimana u odnosu na ’’Osmanlije’’, bosanski muslimani su od strane Hrvata i Srba bili viđeni kao recidiv mrskog neprijatelja i zavojevača i spram toga su trebali ’’platiti’’ sve račune za vijekovne nedaće koje je azijski okupator proizveo. Dolazi i Drugi svjetski rat u svjetlu srpsko-hrvatskih, hrvatsko-srpskih odnosa i naravno zadnji rat i raspad SFRJ, gdje opet srpsko-hrvatski odnosi opredjeljuju ostala dešavanja. U takvom dvadesetom vijeku, bosanski muslimani se provlače kroz ’’iglene uši’’, a uspjevaju da paralelno, korak po korak grade svoju poziciju.
Od Mehmeda Spahe koji je bio pouzdan partner Nikole Pašića za tvorenje većine u Skupštini kraljevine SHS i dugogodišnji ministar kraljevine, te lider Jugoslovenske muslimanske organizacije sa ciljem očuvanja muslimana i Bosne (npr.: izdejstvovan čuveni ’’turski paragraf’’ u prvom ustavu kraljevine), preko 1943. i ZAVNOBIH-a, pa onda ustavne reforme iz 1974. kada se malo (m) pretvara u veliko (M), do referenduma o nezavisnosti BiH čiji su nosioci upravo bosanski muslimani. Bošnjaci su naposljetku uspjeli da kako tako u zadnjem ratu očuvaju kontinuitet BiH, što je potvrđeno Dejtonom.
’’Turski paragraf’’ je narodski naziv za dio ustava SHS (član. 135) koji je definisao da između 26 regija koje su sačinjavale SHS u ustavu, BiH bude jedina u nepovrijeđenim granicama definisana kao regija. ’’Turski paragraf’’ je rezultat zalaganja i politike Mehmeda Spahe, uglavnom zbog konstruktivnog djelovanja i glasova JMO-a koji su zatrebali da se donese Vidovdanski ustav 1921. godine. Sve u svemu, ’’turski paragraf’’ je primjer vođenja mudre politike u zadatim okolnostima.
Početak XXI vijeka, odnos snaga u BiH
Za razliku od prošlog vijeka, XXI vijek stavlja Bošnjake u potpuno drugačiju poziciju. Bošnjaci su sada u međunarodno priznatoj državi BiH ključni faktor za opstanak BiH, za čiji opstanak su zaslužni, jer su Srbi i Hrvati išli na ’’cijepanje’’ koje nije uspjelo. Danas Bošnjaci čine između 53 i 55% stanovništva BiH (po zadnjim demografskim procjenama) i nastanjeni su na (za opstanak BiH) ključnim geopolitičkim područjima u BiH. To znači da nasuprot bošnjačkoj ’’povoljnoj’’ geopolitici, s druge strane stoji vrlo ’’nepovoljna’’ i nemoguća (u smislu održivosti i samostalnosti) srpska geopolitika, koja je i jedini razlog zašto se otcjepljenje RS-a ne može sprovesti u djelo. Zapravo, bošnjačka područja su jedina prirodna veza između zapadne i istočne Republike Srpske, što znači da bi RS bez Bosne uvijek bila u pat poziciji. Da budem krajnje precizan, Republika Srpska može postojati jedino u BiH, jer bez BiH njeno postojanje nije moguće. Treba se sjetiti da su prije Dejtona bile lansirane razne ideje o razmjeni teritorija, koje su tada izgledale kao glasine i nebuloze, ali se sada vidi da je neko ipak razmišljao o geopolitici i geografiji kao ključnim pretpostavkama za neku buduću podjelu BiH. Naime, tada je kolala priča da će Republici Srpskoj pripasti Tuzla, a Federaciji Banja Luka, tj. da će doći do razmjene ljudi i teritorija. Ako zanemarimo činjenicu da su ovakve i slične ideje o ’’humanim’’ preseljenjima i razmještanjima stanovništva u ex Yu bile apsolutno neprihvatljive i fašističke, mora se odati priznanje tadašnjim planerima da su jako dobro znali šta govore. To jest, da kojim slučajem Tuzla pripada RS-u, a Banja Luka Federaciji (misli se na širu regiju, na na same gradove), BiH bi se raspala treći dan nakon kosovske nezavisnosti, jer bi se vrlo jednostavno istočna polovina države odvojila od zapadne najobičnijom odlukom Narodne Skupštine RS-a. Ne postoji mirovni sporazum i ništa na svijetu što bi spriječilo takvu RS da se otcijepi. Dakle, BiH opstaje i opstaće samo iz razloga nemoguće geopolitike i geografije RS-a, a ne neke specijalne želje i neizmjerne ljubavi svijeta spram BiH.
Strateška prednost Bošnjaka
Tako da na početku XXI vijeka dobijamo potpuno drugačiju ’’podjelu karata’’ u BiH u korist Bošnjaka u odnosu na prošli vijek. Dvije su sile koje će kao konstanta uticati na sliku BiH u budućnosti, a druge dvije sile će imati potencijalnu mogućnost da utiču na sadržaj te budućnosti. Prva konstantna sila je volja bošnjačkog naroda da BiH opstane i postoji, koji opet ima dvije prednosti u odnosu na druga dva naroda (natalitet i vezivnu geopolitičku rasprostranjenost populacije). Druga konstantna sila je ’’bosanska gravitacija ili bosanska centrifuga’’ koja BiH neupitno drži na okupu, a proizvode je tri dejstva: a) volja Bošnjaka da BiH opstane, b) bosanskohercegovačka geografija omeđena moćnim rijekama i planinama koja sama po sebi proizvodi logiku opstanka jedinstvene društveno-političke zajednice na BH tlu, i c) ’’manevarski geopolitički ćorsokak’’ srpske politike s aspekta otcjepljenja RS-a, što onda apsolutno onemogućava i uslovljava hrvatsku politiku otcjepljenja ’’Herceg Bosne’’. Dakle, ’’Herceg Bosna’’ bi se mogla otcijepiti samo pod uslovom da to uspje Republici Srpskoj, a RS-u to onemogućava volja Bošnjaka. Dakle, Bošnjake je istorijski proces doveo u poziciju posjedovanja strateške prednosti i učinio volju Bošnjaka presudnijom za buduću BiH od volje Srba i Hrvata. Šahovskim rječnikom iskazano bi bilo: ’’imati nekog u stalnom šahu’’.
Zbog svega rečenog, zaključujem da postoje dvije moguće slike budućnosti BiH:
1. BiH, kao multietnička i multikulturalna država i zajednica, i
2. BiH, kao klasična nacionalna država Bošnjaka.
To znači da Bošnjacima u BiH ’’odgovara’’ bilo kakvo vođenje politike od strane Srba i Hrvata, dok Srbima i Hrvatima odgovaraju samo određene vrste bošnjačke politike (ne sve).
Ranije sam pomenuo da pored dvije konstantne sile u BiH (volja Bošnjaka i ’’bosanska centrifuga’’), postoje i dvije potencijalne sile koje mogu uticati na sadržaj budućnosti BiH, a to su srpske i hrvatske političke sile koje svojom politikom mogu uticati na stvaranje BiH kao: a) multietničke zemlje ili b) klasične nacionalne države Bošnjaka. Sa pozicija sadašnjih hrvatskih, a naročito srpskih politika, na ovaj izbor se gleda po klasifikaciji loš, gori i najgori, dok se sa bošnjačke strane svaki srpsko-hrvatski izbor može sagledati u gradaciji: dobar, bolji i najbolji. Proizilazi da u interesu stvaranja BiH kao multietničke zajednice predstoje radikalni zaokreti hrvatske i srpske politike spram BiH kao vlastite države, dok Bošnjaci moraju prestati da paralelno vode dvostruku politiku: a) deklarativno zalaganje za multietničku BiH, b) faktičko pretvaranje BiH u klasičnu nacionalnu državu Bošnjaka muslimana.
Stvaranje klasične nacionalne države Bošnjaka
Kao što je Hrvatska nacionalna država Hrvata i ostalih, Srbija nacionalna država Srba i ostalih, tako u ishodištu ove opcije stoji da BiH postane država Bošnjaka i ostalih. Ova opcija je postala dominantni trend od Dejtona do danas sa velikom vjerovatnoćom da se nastavi i u budućnosti. Ovakvoj budućnosti doprinosi kontradiktorno savezništvo sve tri nacionalističke politike u BiH, iako zvuči nevjerovatno, ali i srpska i hrvatska aktuelna politika pomažu bošnjačke nacionalističke ciljeve u ovom smjeru. Ne svjesno, naravno.
Ako se osvrnemo na moderna građanska društva, koja su uglavnom nastajala nakon ere konstituisanja nacionalnih država (evropa) ili na principu ’’krećemo iz početka s livade’’ kao što su nastale SAD kao građanska država, vidjećemo da je u tom kontekstu nemoguće govoriti o BH kao građanskoj državi dok se prethodno ne konstituiše harmonična tronacionalna država ili dvonacionalna ili jednonacionalna. Naprosto govoreći, u BiH nije moguće preslikati američki model, a pokušaji stvaranja nadnacije u BiH su već potrošeni modeli u prošlosti. Kada se nije stvorila (nadnacija) pod Austrougarskom i u SFRJ, sada apsolutno nema nikakve šanse.
Koncept nacionalnih država je u svojoj suštini veoma vezan za demografiju i brojke, jer ako udio konstitutivnog naroda u nekoj državi padne ispod kritične tačke to predstavlja veliku prijetnju po budućnost te zemlje. Ne može me niko uvjeriti u tezu da bi Njemačka i dalje bila Njemačka, kada bi etnički Nijemci sa 90% spali na 30%, a etnički Turci sa sadašnjih (oko 5%) porasli na 70%. Bez obzira na državljanstvo i jednaka građanska prava svih pred ustavom i zakonom, bilo bi veoma upitno kakve bi odluke donosio novi ’’noseći narod’’ u Njemačkoj. Ili kad bi Mađari u Slovačkoj porasli na 80% ili kad bi Albanci u Makedoniji porasli na 65%, itd. Zbog toga će demografska politika biti presudni faktor i u BiH, gdje će se u narednih dvadesetak godina iskristalisati brojke koje će tačno pokazati da li se radi o tro-dvo ili jednonacionalnoj državi. U ovom smislu je korisno pogledati popise stanovništva u BiH do 1991. godine, koji su je i teoretski i praktično činile multietničkom tronacionalnom zemljom, jer u trajanju od 150 godina do 1991. godine nikad niko nije imao nadpolovičnu većinu preko 50%.
Još u 19.vijeku niko u BiH nije imao nadpolovičnu većinu, što pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabilježeno 46,3% pravoslavnih, 30,7% muslimana i 22,7% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od čega: pravoslavci – 571.250 ili 42.76%, muslimani – 492.710 ili 36.88%, rimokatolici – 265.788 ili 19.89%, židovi – 5.805 ili 0.43%, ostali – 538 ili 0.04%. Sličan odnos u okviru etničke strukture bilježe svi austrougarski popisi, pa i posljednji 1910. godine (43,5% pravoslavnih, 32,2% muslimana i 23,3% katolika). Većinsko pravoslavno stanovništvo zabilježeno je i popisima u periodu između dva svjetska rata (1921. i 1931.), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnička struktura stanovništva bivše SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna većina (39,6% muslimana, 37,2% Srbi i 20,6% Hrvati). Popis 1991. godine u BiH pokazuje: Muslimani – 43.47%, Srbi – 31.21%, Hrvati 17.38%.
Bez obzira na primjedbe Bošnjaka da je u kraljevini i prvoj polovini egzistencije SFRJ bilo rasipanja muslimanskih glasova jer nije postojala rubrika za sopstveno izjašnjavanje već se uglavnom koristila rubrika ostali/neopredjeljeni/Jugosloveni itd., može se pouzdano zaključiti da niko nije imao nadpolovičnu većinu.
Međutim, šta imamo danas? Po prvi put, nakon 150 godina, javlja se nadpolovična većina jednog naroda. Ova činjenica je isto tako jak istorijski događaj za BiH, kao gore pomenuti istorijski datumi u XX vijeku, a vrlo vjerovatno i prekretnica BH budućnosti. Uzmimo samo procjenu Agencije za statistiku BiH: ukupan broj stanovnika u BiH je 3.447.156. Po entitetima: Federacija 64.2% ili 2.213.074, RS 33.8% ili 1.165.138 , Brčko 2% ili 68.943. Ako su tačne biskupske procjene da je optimistična prognoza za broj Hrvata u BiH negdje do 450.000 ili 12~13%, dok s druge strane Srba ima maksimalno 1.150.000 ili ~33%, preostaje da Bošnjaka ima oko 1.850.000 ili 53~54%. Pored ovoga, Agencija za statistiku je obznanila jedan još alarmantniji podatak, a to je prosječna starost stanovništva u RS-u koja je za 3.8 godina veća nego u Federaciji. Ovo je posljedica odseljavanja mladih ljudi iz RS-a u Srbiju, što govori da se u RS-u povećava udio starih u odnosu na mlade. Ovaj trend osigurava siguran rast broja Bošnjaka u budućnosti u odnosu na Srbe i Hrvate, a proces će se postepeno ubrzavati kako se procentualna razlika bude povećavala.
Ako se ova činjenica pridruži gore već pomenutoj strateškoj geopolitičkoj rasprostranjenosti Bošnjaka (koja onemogućava raspad BiH), pa se ovome dodaju izvještaji zavoda za statistiku RS-a i Federacije koji iz godine u godinu pokazuju pad nataliteta u RS-u, a rast u Federaciji (s tim da hrvatska područja takođe pokazuju negativnu stopu rasta), pa onda napomenemo trend konstantnog odlaska Srba i Hrvata iz uglavnom ruralnih područja BiH ka Srbiji i Hrvatskoj, a nasuprot tome kažemo da teče stalni proces doseljavanja Bošnjaka/muslimana iz Sandžaka u Sarajevo, onda ne preostaje druga vjerovatnoća, nego da će za dvadesetak godina jedan narod dosegnuti dvotrećinsku većinu od 67%. To bi bilo negdje oko 2028. godine, što i nije tako daleko, ako uzmemo brzinu kojom je ’’proletilo’’ 13 godina od Dejtona do danas.
Bošnjačka politika danas
Dominantna politika kod Bošnjaka (ona koja pobjeđuje na 99% izbora unazad 18 godina), tj. ona koja zastupa isključivo interese Bošnjaka muslimana u BiH, svjesna novog istorijskog procesa nakon 1995. i Dejtona, vrlo uspješno igra dvostruku igru, koja s jedne strane glasno promoviše multietničku BiH, pa čak i građansku, dok s druge strane povlači mnoge poteze koji idu u pravcu stvaranja dvotrećinsko-većinske bošnjačko-muslimanske države.
Takvoj bošnjačkoj politici, mora se priznati ’’nabacuje loptu na volej’’ srpska politika konstantno, a hrvatska s vremena na vrijeme.
Koje to promjenjene okolnosti ubrzano stvaraju demografski debalans u BiH u korist jednog naroda, nasuprot vijekovne demografske ravnoteže?
· Etničko razgraničenje etnosa u BiH, gdje se Srbi i Hrvati koncentrišu na periferne djelove BiH, uglavnom ruralna područja, za razliku od Bošnjaka koji se koncentrišu u centralnim djelovima BiH sa više povezanih urbanih cjelina. Poznato je da u miru gradovi nose rast i razvoj.
· Sistematska proizvodnja mržnje spram BiH od strane srpske i hrvatske političke elite, apsolutno naginjanje ka Beogradu i Zagrebu, što običnom čovjeku šalje jasan signal gdje treba svoju ’’sreću’’ da traži.
· Posebno stvaljanje akcenta na odbojnosti prema Sarajevu od hrvatske, a naročito od srpske političke elite, a poznato je da svugdje u svijetu glavni grad pruža najviše mogućnosti za afirmaciju talenata, znanja i inteligencije.
· Za Srbe je Sarajevo od strateške važnosti, jer minimalno istočni dio RS-a ili se veže za Sarajevo ili se veže za Srbiju. Trećeg izbora nema. Tako da tridesetak opština u ruralnom području istoka RS-a, koje po kapacitetima predstavljaju predgrađa grada, ako odbacuju Sarajevo, a onda i Tuzlu i Mostar, onda neizostavno moraju načisto ekonomski propasti. Ne postoji ni teorijska mogućnost da se istočna RS počne razvijati bez Federacije, jer to svako pametan vidi samo jednim pogledom na kartu. Ponavljam, bez pune ekonomske integracije istoka RS-a (koji je primjer antiteze normalnoj ekonomskoj regiji) sa Federacijom BiH, ne postoji nikakva mogućnost razvoja, bez obzira na htjenja i napore. Čak je najveća zabluda hidro potencijal istoka, jer će efekti gradnje hidroelektrana biti centralizacija kapitala i stvaranje oligarhija u centrima moći (u ovom slučaju u staklenoj zgradi Vlade RS-a), dok će s druge strane dodatno podstaći raseljavanje stanovništva s istoka. Dokaz tome je HE Višegrad, gdje su paralelno s tim Višegrad i okolina totalna ekonomska propast, a stanovništvo bježi u Srbiju (izuzev slabašnog povratka Bošnjaka). S druge strane, banjalučka regija može da se razvija, ali ne zato što je tome preduslov ’’podržavljena’’ Republika Srpska, nego zato što je prirodna ekonomska regija. Tako da Republika Srpska sada reducirano administrira poslove banjalučke ekonomske regije (kantona), što regiji stvara određene koristi, dok s druge strane na istoku, tvrda entitetska linija, tj.Republika Srpska, stvara paradoks da u praksi ugrožava srpske nacionalne interese, jer onemogućava ekonomski razvoj, a to u konačnici stvara ’’puno brda i dolina bez ovaca i čobana’’, aludira se na staru narodnu: ’’čije ovce toga i planina’’.
· Ringišpil propadanja u koji je upala srpska politička elita je pretpostavka da se RS može ekonomski razvijati bez evropskog puta BiH, a evropski put je nemoguć bez prenosa nadležnosti s entiteta na državu, a nadležnosti se nedaju ni po cjenu života. Zbog toga se onda narodu obećavaju dijametralno suprostavljeni ciljevi: očuvanje nadležnosti RS-a + ekonomski razvoj. Pošto jedan cilj mora stradati, onda se aktuelna vlada odlučila da čuva nadležnosti, a da narodu putem javnog televizijskog sistema i drugih dirigovanih medija stvori iluziju i ubjeđenje da RS doživljava ekonomski procvat i ljudi se ubjeđuju da dobro žive. To je tako dobar trik Vlade, da bi se možda mogao prodati Dejvidu Koperfildu, pa da na taj način RS inkasira još ’’više’’ investicija.
· Slična je situacija i sa Hrvatima, bez orjentacije na Sarajevo, ne postoji mogućnost da uglavnom ruralna i nenaseljena Hercegovina zadrži mlade, pametne i talentovane. Uzeće ih Zagreb sebi.
· Sarajevo je svjetski brend poznat po atentatu na Ferdinanda, olimpijskim igrama i posljednjem ratu. Svjetski brend je u stanju da privuče uspješne Bošnjake širom svijeta da se vrate i žive u BiH, što se sve više i više dešava (a ovo bi mogli i Srbi i Hrvati, al’ neće).
· Hrvatska, a naročito srpska politika, pripadnike sopstvenog naroda koji svoju budućnost vide u Sarajevu (i dr. mjestima) etiketira kao izdajnike, a one koji ’’bježe’’ za Srbiju/Hrvatsku ili se spremaju da to učine promoviše u patriote, što bi trebalo biti suprotno. S tim u vezi se primjećuje mnogo veće zalaganje bošnjačke politike povratka u RS, gdje se recimo promoviše ’’podrinjski patriotizam kod Bošnjaka’’ za razliku recimo od srpske politike, koja pokazuje veliku aroganciju i prezir spram ideje da se jača srpska pozicija u Sarajevu i drugim ’’vjekovnim srpskim ognjištima’’- fraza preuzeta od srpskih nacionalista iz 1990tih.
· Usljed odlaska velikog broja mladih Srba i Hrvata za Srbiju i Hrvatsku, paralelno s tim pada i natalitet, što je dodatna podrška stvaranju dvotrećinske bošnjačke većine u BiH. Recimo samo da je u zadnjih pet godina od 2003. do 2007. godine, broj umrlih u RS-u veći od broja rođenih za 15.100, dok je u Federaciji stanje pozitivno, broj rođenih je za 18.000 veći od broja umrlih (po zavodima za statistiku RS-a i Federacije). Ako znamo da su u okviru Federacije pretežno hrvatska područja takođe negativna, to još povećava natalitet u Federaciji u korist Bošnjaka. Ako bi samo sabrali ove dvije cifre, utvrdili bi da je npr. u zadnjih 5 godina samo po osnovu nataliteta povećana razlika između Bošnjaka i Srba za 33.000 u korist Bošnjaka, što u procentima povećava razliku za skoro 2%. Radi ilustracije, najveći broj opština na istoku RS-a ima oko deset hiljada stanovnika. Kada ovome dodamo minimalno duplu cifru po osnovu odseljavanja iz BiH i doseljavanja iz Sandžaka (iako nema relevantnih istraživanja, već se radi o slobodnoj procjeni na osnovu interesovanja za ovu oblast, gdje npr. desetine hiljada Srba ima pro forme ličnu kartu u RS-u, a stalno i trajno živi u Srbiji 5, 10 i više godina.), lako možemo zaključiti da se radi o veoma ozbiljnim procentima.
Kada bih ovo sve sumirao u jednu rečenicu, onda bih rekao: ’’Logično je ovo što se dešava, jer iz zemlje u kojoj je loš ekonomski standard, Srbi i Hrvati više odlaze od Bošnjaka, jer svakako zemlju ne vole, a imaju rezervnu državu u koju lako mogu otići, pa im se tako stvara slab momenat izdržljivosti i upornosti za ostankom, za razliku od Bošnjaka koji takođe muku muče sa standardom, al’ nemaju rezervnu državu, pa još vole ovu, što im povećava momenat trpljenja lošeg stanja’’.
Kako se ponaša bošnjačka aktuelna politika u novoj situaciji gdje je dejtonski rasplet i nezrela nacionalna politika Srba i Hrvata u BiH kao na tacni servirala projekat stvaranja BiH, kao nacionalne države Bošnjaka?
Bošnjačka politika je svjesna da je BiH preživjela zadnji rat (a tokom rata je bila na ivici raspada) i da je BiH zbog niza faktora postala neupitna, a naročito zbog geopolitike o kojoj je gore bilo riječi. Svjesna je da unutrašnja dejtonska struktura države može biti opasnost samo u varijanti mogućeg otcjepljenja RS-a, a pošto otcjepljenje nije moguće, bošnjačka politika ima komoditet i vrijeme pred sobom da polako stvara dvotrećinsku većinu u BiH. Takođe je svjesna da je jedini pravi garant očuvanja nacionalnih interesa Srba i Hrvata u BiH njihov natalitet i prosperitet, a da je njihova borba za ustavno-pravnu zaokruženost promašena strategija u BH slučaju. Dokaz ovome je Kosovo, jer su Srbi u trajanju od 90 godina imali ustavno-pravnu nadležnost nad Kosovom, a ono je ipak postalo albansko u potpunosti, kako u formalnom smislu, tako i u suštinskom.
Iz ove perspektive gledano, fokusiranost Srba i Hrvata na očuvanje nadležnosti RS-a i formiranje trećeg entiteta je apsolutno gubljenje vremena i promašaj, što će se Srbima i Hrvatima vratiti kao bumerang kada se 2028. utvrdi stanje o dvotrećinskom udjelu Bošnjaka u BH društvu. Tada će naročito nemoguće biti podjeliti BiH, jer ako Karadžić nije uspio ’93.,’94., ili ’95 u onom ludilu, pa Krajišnik i Poplašen u ludim poratnim godinama, pa kad nije uspio Dodik nakon kosovske nezavisnosti, vjerovatnoća da se to uradi za 20 godina u zemlji u kojoj će Bošnjaci imati 67% stanovništva apsolutno ne postoji.
Ništa Srbima ne znači postojanje Republike Srpske kada budu činili zanemarljiv udio u procentu stanovništva, kao što Bošnjacima na referendumu o nezavisnosti BiH iz 1992. godine ništa ne bi značio ’’turski paragraf’’ iz vremena Mehmeda Spahe da ih je tada imalo dvadesetak posto, a Srba npr. 57%. Znači da je referendum uspio zbog politike nataliteta, a ne neke međunarodne urote. Da su Srbi od popisa iz 1910. kada su imali 43.5% do 1991. godine porasli za samo 10% (dakle za 81 godinu), onda se ’92. ne bi održavao referendum o nezavisnosti BiH, već bi bio referendum o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji (u zajednici sa Srbijom). Ove brojke su argumenti uvijek bili kroz istoriju i uvijek će biti. Brojke su važnije bile Bošnjacima od ’’turskog paragrafa’’, koji je svakako kasnije izbrisan, kao što se ustavi i nadležnosti uvijek mjenjaju, ali ako narod ostane u snazi, onda taj narod ima šanse.
Bošnjačka politika zna da je srpska zabluda o vječnoj zaštiti nadležnosti RS-a promašaj, jer srpski narod curi u Srbiju. Rezonujući na ovaj način, Bošnjaci će imati višestruke i dugoročne koristi od postojanja Republike Srpske, jer im nedovršeni Karadžićev projekat (a dovršen je jedino otcjepljen) pomaže da ostvare dvotrećinsku većinu. A kad je ostvare, onda se napravi šestomjesečna kampanja među Bošnjacima da 500.000 Bošnjaka izvadi ličnu kartu u RS-u i onda potpuno legitimno izaberu vladu, predsjednika, naprave skupštinsku većinu i donesu odluke koje se tiču postojanja RS-a. Zbog ovoga su amandmani o konstitutivnosti naroda veoma, veoma dalekovidi. Bez obzira što je ovaj primjer teoretska simulacija, ali šalje jasnu poruku da onaj koji ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke. Takođe, srpska je zabluda mišljenje da je važno što su se etnosi razdvojili i što RS ima preko 90% Srba. Zapravo, to bi igralo igru jedino u varijanti otcjepljenja, ali pošto je otcjepljenje nemoguće bez katastrofalnih šteta po same Srbe, onda je potpuno nevažno ko gdje ima kuću i ko se gdje homogenizovo. S tim u vezi su jasni deklarativni i ’’folerski’’ napadi na Republiku Srpsku od strane pojedinih bošnjačkih nacionalističkih političara, sa jedinim ciljem utvrđivanja uvjerenja, tj.zablude kod Srba da njihov opstanak zavisi od očuvanja nadležnosti. Srbi su živi dokaz da su stoljećima pod Turcima opstali kao narod bez ikakvih nadležnosti, a da zadnjih 20 godina u borbi za nadležnosti nestaju sa vjekovnih nastambi: Hrvatska, Kosovo, a sada i BiH.
Aktuelna bošnjačka politika je već nakon nekoliko prvih poslijeratnih godina shvatila ovaj istorijski proces i prigrlila ga kao ideju vodilju. Iz perspektive ratnog doba kada su Bošnjaci spašavali makar i mrvice Bosne i Hercegovine, sada se najednom nudi nevjerovatna perspektiva stvaranja BiH, kao nacionalne države Bošnjaka muslimanske vjeroispovjesti. To najednom postaje svijetlo za nacionalističke krugove, koji definišu bošnjački projekat XXI vijeka. Shvatajući da je Sarajevo ugaoni kamen multietničke BiH i da ideja multietničnosti BiH uspjeva ili pada u Sarajevu, svojski se prihvataju posla da ideju multietničnosti ’’ubiju’’ na samom izvoru, na izvoru Bosne, u Sarajevu. Koristeći potpuno nenormalnu politiku Srba i Hrvata koji se odriču Sarajeva, u prvoj deceniji XXI vijeka je stupila na scenu postupna radikalizacija i islamizacija Sarajeva, kroz obrazovanje, arhitekturu, medije, (ne)zastupljenost konstitutivnih naroda u strukturama vlasti... Kao posljedicu imamo sve više slučajeva da se nebošnjaci koji su cijeli rat živjeli u Sarajevu, sada 13 godina nakon rata žele odseliti i sele se u srpske ili hrvatske većine. Sarajevo, koje je po izjavama viđenijih žitelja Sarajeva, tokom rata bilo mnogo više ono kosmopolitsko Sarajevo nego danas.
Šta se postiže ovom politikom? Prvo, želi se uništiti i demoralisati snažna građanska tradicija Sarajeva, koja još uvijek ima snažno uporište među građanima Sarajeva, a drugo, želi se dati ’’argument u ruke’’ ionako pogrešnoj SH politici spram Sarajeva, ne bi li se ista dodatno radikalizovala i udaljila od spoznaje da Srbima i Hrvatima nema opstanka u BiH bez Sarajeva. Iz ugla ove bošnjačke nacionalističke politike nije važno što će BiH kaskati na putu modernizacije, jer upravo suprotno, što je stanje u BiH teže to će se projekat dvotrećinske većine ubrzati, jer će S&H koristiti prednosti Srbije i Hrvatske koje itekako izmiču BiH po mogućnosti zaposlenja i standarda života. Iz njihove perspektive, koji sagledavaju sadašnjost sa istorijskih horizonata, narednih dvadesetak, trideset godina nije važno u hiljadugodišnjoj istoriji BiH, nije važno ’’malo’’ ekonomsko zaostajanje žitelja, ako to vodi realizaciji projekta nad projektima, stvaranju nacionalne države Bošnjaka. Paralelno sa ovom egzekucijom multietničkog Sarajeva i multietničke BiH, egzekutorima su puna usta i Sarajeva i multietničnosti i građanske države, te konstitutivnih naroda, popisa iz 1991.
U tom kontekstu razmatram rušenje aprilskog paketa u aprilu 2006. Ubih se razmišljajući zašto ’’stopostotmen’’¹ koji non stop priča o jakoj državi BiH, sruši paket koji je značio evidentno jačanje države, na uštrb entiteta. To je isto kao kad bi UN ponudio Srbiji da na Kosovo vrati vojsku na granicu sa Albanijom i da ministarstvo vanjskih poslova Srbije predstavlja i Kosovo u svijetu, a onda recimo dođe predsjednik Srbije i to sve odbije, jer je ponuđeno tako ’’malo’’ i pobjedonosno uzvikne: ’’100% Srbija, uh greška, pardon, Kosovo je Srbija’’.
Bio sam u dilemi da li je ’’stopostotmen’’ neiskusan, naivan, lud, sujetan ili šta sve ne, dok nisam shvatio da se zapravo radi o velikoj mudrosti sa dugoročnim efektima. Aprilskim paketom su Srbi bili spremni da naprave odlučujući korak ka prihvatanju BiH kao svoje države, što bi vremenom rezultiralo strateškim okretanjem srpskog naroda ka BiH, njegovom borbom za BiH i ostajanjem, a samim tim i snaženje srpske pozicije u stvarima koje su gore podrobno opisane. Ovo bi djelovalo stimulativno i na bosanske Hrvate, što bi definitivno bila prekretnica politike u BiH, tri zajednice bi gradile BiH i borile se za svoju poziciju, što bi rezultiralo stvaranjem moderne multietničke države ravnopravnih naroda i građana, pa još u EU. Međutim, to bi pomutilo planove ’’stopostotmena’’ da realizuje bošnjački nacionalistički super projekat XXI vijeka. Tako da je rušenjem ’’aprilskog paketa’’ uspio u namjeri da radikalizuje ’’srpskog lidera’’² koji je bio spreman da vodi umjerenu srpsku struju, uspio da kod stotina hiljada Srba uništi i zadnje mrvice prihvatanja BiH kao svoje države, drastično uspori napredak BiH na evropskom putu, a to neminovno znači i ekonomsko zaostajanje, koje je jedini garant realizacije dvotrećinske većine iz super projekta.
Žalosno je da ’’stopostotmen’’ ovakvim nacionalističkim djelovanjem, zamotanim i zamaskiranim u ideje građanske države troši svaku mogućnost stvaranja i multinacionalne zemlje, a kamoli građanskog društva. Takođe je žalosno da nasankani ’’srpski lider’’ misli da je pobjednik u ovoj igri, a ne vidi da je postao piun preciznog plana da od umjerenog srpskog lidera postane ultraradikalni i tako nanese veoma težak udarac poziciji srpskog naroda u BiH i bude glavni realizator stvaranja dvotrećinske većine bošnjačkog naroda u BiH. Bilo bi dobro kada bi se ’’srpski lider’’ izborio sa silinom, velikom moći i snagom koja ga nosa po oblacima, koja mu neda da realno sagleda istorijski proces koji se odvija, koja ga čini nedoraslim i nezrelim za istorijski trenutak, da se vrati na umjereni kurs, da postane motor integracija BiH u EU, da vrati Srbe svojoj BiH, da vrati Srbe svom Sarajevu, kako bi pomogao i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima i svim građanima ove napaćene zemlje. ’’Stopostotmen’’ je već kažnjen na proteklim izborima od nenacionalističkog jezgra bošnjačkog naroda, a ’’srpski lider’’ ako to shvati na pravi način, ima šansu da uđe u istoriju kao čovjek koji je jednu ’’tešku’’ zemlju integrisao u Evropu, gdje bi mu želio i podržao ga onda da gradi evropsku karijeru, kao Slovenac Rupel, kao Finac Oli Rehn, kao Slovak Miroslav Lajčak (naravno pod uslovom da za njim u evropu ne krenu krivične prijave za kriminal i korupciju), ili u suprotnom ako to ne shvati, nek’ onda slobodnim padom sa visine sopstvene osionosti tresne u balkanski mulj i ostane zapamćen kao još samo jedan u nizu među destruktivnim balkanskim liderima (naročito srpskim), ali nažalost sa katastrofalnim posljedicama po sopstveni narod.
BH Dani,16.01.2009.
!?? Postedi nas tih ubleha. 
...od njega je gori samo onaj ko mu da glas 
. U ovom momentu stavljam glavu na panj u tvrdnji da 90% Bosnjaka ne bi dozvolilo da im se kcerka uda za Srbina i Hrvata? Sta je to nego zaziranje i mrznja? U vise navrata mi se desilo da na razgovoru sa potencijalnim poslodavcem primjetim zadovoljstvo na njegovom licu, te prikriveni osjecaj nelagode i odbojnosti kada mu saopstim svoju nacionalnost (po imenu se ne moze znati koja mi je nacionalnost, ime je zastupljeno kod sva tri naroda). Postoji citav niz primjera u kojima sam na vlastitoj kozi osjetio netrepeljivost, a da ne govorim koliko sam toga zapazio na primjerima drugih osoba. Ono sto je pozitivno u cijeloj prici su moji drugovi. Velika vecina su Bosnjaci i sa njima nikada nisam imo nikakvih problema. Oni me poznaju, vrlo dobro znaju ko sam i sta sam. Glavu bi otkinuli nekom 'svom' koji bi me uvrjedio u njihovom prisustvu. Dakle, slika je potpuno sarena, postoje dijametralno suprotni primjeri i razlicita iskustva. 
