Historija Srpske pravoslavne crkve u BiH

[Zah]

Ovom prilikom zelim prezentirati nekoliko misljenja stranih istoricara, jer su nasa isuvise nacionalnbo obojena, tako da se ne mogu smatrati dovoljno pouzdanim izvorima. Prije bi se moglo kazati da su to tekstovi politicke istorije naroda Balkana.

Nole Malcolma.
Najstariji stanovnici Bosne o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena što su zauzimala veci dio bivše Jugoslavije i Albanije (ukljucujuci tu bar južni dio Bosne) i govorila indoeuropskim jezikom srodnim današnjem albanskom. Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerojatno vuce porijeklo od albanske rijeci koja znaci "ovca", delmé. To je pleme nastanjivalo dio zapadne Bosne, a arheološki nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stocarstvom

Medu ostalim plemenima na koja su Rimljani naišli šireci svoju vlast u unutrašnjost Balkana u drugom i prvom stoljecu prije Krista, bilo je miješano ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistocnom rubu Bosne, i ratnicko pleme u srednjoj Bosni Desitijati, cija je posljednja pobuna protiv Rimskog Carstva konacno ugušena 9. godine poslije Krista.

Veci dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvacala današnju sjeveroistocnu Hrvatsku i južnu Madarsku. Kršcanstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju vec potkraj prvoga stoljeca u Sirmiumu u Panoniji (današnja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistocnog vrha današnje Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena ruševina u kojoj su pronadeni novcici iz cetvrtog stoljeca: slikovita potvrda cinjenice da je ta najranija faza kršcanstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.

Upotreba latinskoga vjerojatno se brzo proširila Bosnom u rimsko doba. Bijaše to jedini zajednicki jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajviše iz današnje Italije, ali i iz Afrike, Španjolske, Galije, Njemacke, Grcke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Vecina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabilježena u dolini Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na podrucju Jajca na sjeverozapadu Bosne. (Altboldy, Bevölkerung der Provinz Dalmalien, str. 184-188)

[Zah]

II nastavak
Rimske legije uvelike su novacile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljeca ilirske su zemlje bile izvor žive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je došao u Rim 193. godine, i zamijenio je ilirskim postrojbama: "šarolikim coporom vojnika", kako je napisao jedan rimski historicar, "divljacke vanjštine, jezovitog nacina govora i posve neotesanih u razgovoru". (Dio Cassius, navedeno u Wilkes, Illyrians, str. 260)

I drugi rimski i grcki izvori zauzimaju slican superioran stav spram tih provincijskih balkanskih urodenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvješca o njihovoj društvenoj strukturi, o njihovoj religiji i nacinu života. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grckog geografa Strabona (63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je medu Ilirima bilo uobicajeno tetoviranje. Njegovo je svjedocanstvo potvrdeno otkricem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni. (Stipcevic, Illyrians, str. 80.)

Premda nije poznato da je tetoviranje bio slavenski obicaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu slavenskih zemalja, tetoviranje se ocuvalo sve do ovoga stoljeca medu katolicima u srednjoj Bosni i medu muslimanima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljeca engleska putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je proucila taj obicaj i prekopirala mnoge bosanske uzorke -jednostavne geometrijske likove kružnice, križa i polumjeseca što ocito predstavljaju sunce i mjesec s njihovim zrakama. "žene nose", zapisala je izmedu ostaloga, "kudikamo složenije uzorke nego muškarci. Podlaktice i nadlaktice cesto su im pokrivene kojekakvim šarama...

One koje su medu njima bile pristupacnije rekle su mi da se tetoviraju "zato što je takav naš obicaj, zato što smo katolici, zato što je to lijepo, i tvrde da bi i moje ruke bile ljepše tetovirane". (Durham, Some Tribal Origins, str. 102. Vidi takoder Truhelka, "Die Tätowierung")

[Zah]

Nastavak III

Ovaj je obicaj zacudan dokaz kulturnog kontinuiteta u Bosni koji se proteže sve tamo do ilirskih plemena. To je na žalost, i jedini takav pouzdan dokaz. Tvrdi se doduše da su ilirskog porijekla i neki drugi ocito neslavenski obicaji što su se ocuvali u Bosni, primjerice polifonijska narodna glazba, ali zato nedostaju potvrde rimskih i grckih autora. (Vidi Slipcevic. Illyrians, str. 241, o teoriji o politbnoj glazbi koju je postavio sarajevski etnomuzikolog Cvjetko Rihtman.

Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono što znamo o povijesti balkanskih najezda i naseljavanja, možemo mirne duše ustvrditi da su neki Iliri preživjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim što je postalo slavensko pucanstvo

Germanska plemena Gota, koja su pocela harati Balkanom u trecem stoljecu, nanijela su teške poraze rimskoj vojsci potkraj cetvrtog stoljeca i osvojila tvrdavu Singidunum (današnji Beograd) potkraj petog stoljeca, ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo što su ga osnovali uskoro zatim u današnjoj Italiji i Dalmaciji.

Napokon ih je na pocetku šestog stoljeca istjerao s Balkana car Justinijan. (Nakon Justinijano-vih pohoda Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice izmedu Zapadnog i Istocnog Rimskog Carstva.) Svi Goti koji su još ostali na tom tlu ubrzo su se asimilirali s lokalnim pcanstvom. (Stadtmüller, Geschichte Südosteuropas, str. 21).

Pa ipak se poslije razvila cudnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili Bošnjaka. U korijenu toga mita leži srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa Dukljanina, u koji je po svoj prilici ukljucen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim naslovom Libellus Gothorum, "Knjiga o Gotima", koja pocinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena. ( Ljetopisom se služilo nekoliko povjesnicara kasne renesanse u Dubrovniku.

Najveci medu njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju o povijesti naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su cinili bilo što zanimljivo u kasnom klasicnom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (ukljcujuci tu i Vandale, Avare, Normane, Fince, Tracane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: "Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili isti slavenski jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajednicke prapostojbine Skandinavije, svi su prozvani (osim Ilira i Tracana) zajednickim imenom 'Gota'.

Ta je teonja postala osobito prihvacena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su Bošnjaci tražili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske fašisticke države i nastojali utvrditi svoj bošnjacki identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi. U studenom 1942. skupina bošnjackih muslimanskih autonomista uputila je Hitleru "memorandum" u kojem je isticala svoju rasnu superiornost nad slavenskim susjedima:

"Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bošnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trecem stoljecu kao germansko pleme." Tu sada imamo obrazlozenje tvrdnje, gdje se navode konkretne razlike izmedju Bosnjaka "Gota" i nasih susjeda Hrvata i Srba: smedja i tanka dlaka kose, svijetao ten, mahom plave oci, itd.

Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i ostavili za sobom potomke, negdje izmedu Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci današnjih Oseta na Kavkazu) takoder su se pojavili ondje u cetvrtom i petom stoljecu. U šestom stoljecu došle su na Balkan dvije nove rase: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni.

Njihova je povijest u pocetku bila tijesno isprepletena, bilo da su bili saveznici ili suparnici. Cini se da su Avari, iako malobrojniji, bili nadmocniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vještine. Te su mongolske urodenike na kraju protjerali s Balkana na pocetku sedmog stoljeca bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Povjesnicari su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilicno efemerna pojava u toj regiji, u biti vojna sila kojoj je bilo samo do pljacke. Medutim, novija istraživanja (u arheologiji i u proucavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore.

Na nekim mjestima, recimo na podrucjima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odredene skupine avarskih doseljenika zadržale su se možda i kroz više naraštaja. Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao stoje Obrovac svjedoce o njihovoj prisutnosti na tom tlu. Isto je tako moguce da je i sama rijec ban, koja se od najranijeg doba rabi kao titula bosanskih vladara, avarskog porijekla.

[Zah]

Nastavak IV
Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj šestog stoljeca doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljackaši nego i kolonisti i zemljoradnici, i osnovali su svoja naselja sve tamo do južnog vrha Grcke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljeca sela u kojima se govorilo slavenski. Do dvadesetih godina sedmog stoljeca Slaveni su se bili naselili u današnju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu.

Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu još dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudeci po zapisima bizantskog historicara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se služio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadašnji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angažirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i došli su na Balkan u isto doba.

Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena. Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu naše ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza. Vecina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. (Fine, Early Medieval Balkans, str.56)

Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni došli na Balkan ondje vec postojalo brojno slavensko pucanstvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne može podijeliti na razdvojene subetnicke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt izmišljanja prastarih etnickih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke pucanstva ciji su preci možda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.

Ima mnogo tragova paganskih obicaja koji su uneseni najprije u kršcanstvo, a poslije i u islam u Bosni - primjerice, uporaba gorskih vrhunaca za bogoslužje. Imena poganskih bogova kao što su Pir, Oganj i Tur ocuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljeca (jedan je istraživac zabilježio pjesmicu o njima koju mu je priopcio neki starac u Sarajevu 1933. godine), a ocuvana su i u bošnjackim osobnim imenima kao što su Tiro i Piric.

Potkraj osmog i na pocetku devetog stoljeca sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franackom vlašcu sve do sedamdesetih godina devetog stoljeca. Vjerojatno se baš u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poceo mijenjati po uzoru na zapadnoeuropski feudalizam.

Povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij je politicko-geografski prirucnik koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvecenom srpskj kneževini piše: "u pokrštenoj Srbiji nalaze se napuceni gradovi Destinikon a na tlu Bosone Katera i Desnik." (Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperil), str. 160 ("kai cis to chörion Bosona to Katera kai to Desnek"), Pretpostavlja se da je Desnek današnji Tešanj na rijeci Usori), a Katera je vjerojatno današnje selo Kotor ili Kotorac, pokraj Sarajeva: vidi Jiracek, Die Han-Jehstrassen, str. 29-30; Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 32; Corovic, Historija Bosne, str. 112)

Zatim je, 1019. godine, ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., "zatornikom Bugara", prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podaništvo Hrvata postupno se pretvorilo u nešto kao savezništvo, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom.

Kraj 11. stoljeca oznacava prekretnicu u povijesti zapadnog Balkana. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos izmedu te dvije države, koji ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine.

Ugarska je vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, cija je vlast u toku 12. stoljeca bivala sve samostalnija. (Fine, Earlv Medieval Balkans, str. 288) U šezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeca Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspješnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu, jer je Hrvatska obnovila svoju uniju s Ugarskom.

Bosna se, medutim, u biti oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije više vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-više nezavisna država. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, Ijetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: "Bosna ne sluša srpskog velikog župana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast." (Cinnamus (Kinam), Epitome, str. 104 (knj. 3, pog. 7) Kinam je takoder pribilježio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije povijesti.

[lipakaja]

Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena. Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu naše ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza. Vecina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. (Fine, Early Medieval Balkans, str.56)

Ne kaze da su Slavenska plemena sa vladajucom Iranskom kastom, nego najvjerovatnije Slavizirana Iranska plemena, interesantno je napomenuti i to da na istoj stranici iznosi podatak o jednom Arapskom geografu Al-Masudiu, koji opisuje kako voda bijelih Hrvata pije mljeko od kobile, sto je karakteristicno za Tursko-Tatarske nomade. U Slavena nema takvih obicaja

[Jazz_Junkie]

Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena. Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu naše ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza. Vecina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. (Fine, Early Medieval Balkans, str.56)

Ne kaze da su Slavenska plemena sa vladajucom Iranskom kastom, nego najvjerovatnije Slavizirana Iranska plemena, interesantno je napomenuti i to da na istoj stranici iznosi podatak o jednom Arapskom geografu Al-Masudiu, koji opisuje kako voda bijelih Hrvata pije mljeko od kobile, sto je karakteristicno za Tursko-Tatarske nomade. U Slavena nema takvih obicaja

Jah dokaza. Lipkaja, cekam tvoja predavanja na renomiranim evropskim sveucilistima.

[Zah]

Medjutim jedan drugi autor Hrvat porijeklom Josip Vrbic ima drugo misljenje koje iznosi u svojoj knjizi "Hitstorija Bosne i Hercegoivine" knjiga I SAD, 1994.godine. On smatra da su Hrvati jedno avarsko pleme koje se utopilo u slavenskom i ilirskom stanovnistvu. Tako su po njemu danasnji Hrvati mjesevina:Avara, Dalmata, Liburnjana, Histra i Japuda, da su Srbi slavensko-tracanskog porijekla, a Bosnjacima su preci Dezijati kao i pripadnici nekih drugih keltskih i ilirskoh plemena.

Po njemu povjesnicari se slazu samo u jednom, to jest, da hrvatsko ime nije slavenskog nego avarskog porijekla, a sve ostalo su teorije koje cekaju svoj konacan rasplet. Isto tako po njegovom misljenju, historija tvrdi, da danasnji Bugari, Hrvati i Turci nisu narodi cija imena nose.

U svojoj knjizi " Podrijetlo Hrvata" Ivan Muzic napominje da je pisao srpskom istoricaru Relji Novakovicu gdje kaze. "..kada sam mu iznio neke nacelne primjedbe u vezi s povjescu srednjovjekovne Bosne, odgovorio mi je u pismu iz Beograda izmedju ostaloga i ovo, ".. Svi koji smo o tome pisali izgleda da smo patili od neke zelje da tu ranu Bosnu pripisemo bilo Srbiji bilo Hrvatskoj, a uistinu je mozda bilo nesto sasvim deseto".

Iz izlozenog se da zakljuciti da o porijeklu Bosnjaka-Bosanaca, Bugara, Hrvata, Srba, i Turaka istinski malo znamo, da su to samo neka hipoteticka razmisljanja zanovana na nedovoljnim dokozaima, to jest da su to samo teorije, koje cekaju svoj konacan rasplet, a to ce biti zadaca mladjih istoricara koji ce se baviti ovom problematikom.

Dakle, mi jos uvijek zasigurno ne znamo, ko smo u etnickom smilu, odakle smo tacno dosli na ove prostore, koga smo tu zatekle, ko je cije obicaje primao, a svoje gubio. Ono sto sigurno znamo jeste to, da se danas opredjeljujemo kao Bosnajci, Hrvati i Srbi.

[Jazz_Junkie]

U tome i jeste stvar, Zah. Sva ta konfiguracija danasnje etnicke slike u BiH je proizasla iz suvremenih politickih okolnosti sa rezultatom opredjeljenja. Nasi primjeri su Ivo Andric, Mesa Selimovic i Emir Kusturica. Nije tu u igri logika ili povijest nego licna identifikacija sa jednim etnosom, kulturom itd.
Avarsku teoriju o porijeklu Hrvata je prvi put mislim razvila Nada Klaic, o cemu se ovdje vec diskutovalo i svadjalo. No, najosnovnija greska je definiranje etnogeneze kroz jednu obicnu rijec, kroz ime naroda. Jos uvijek vlada nesporazum oko imena Hrvata, Srba pa cak i Bosnjaka odnosno imena Bosne. I tu su bezbroj puta iznesene tvrdnje da je Bosna latinska, slavenska ili ilirska rijec.
Tesko da ce u buducnosti doci do objektivnog rasvjetljenja proslosti juznih Slavena zbog rigoroznog uticaja politike na domacu historiografiju. U nijednoj znanstvenoj disciplini nije plasirano toliko lazi kao u povijesti. Historija je cak mozda i jedina nauka u kojoj laz uziva status ozbiljne istrazivacke i intepretacijske metode.

[Van Halen]

Na ovim prostorima je prisutna očita historijska nepravda. Većina historičara slaže u tome da su narodi, u prvom redu se misli na Slavene, koji su došli na ove prostore u doba seobe naroda bili brojčano inferiorniji od starosjedilaca. I na drugim krajevima europe je to bio slučaj ali takva nepravda ne postoji. Tako da u današnjoj Španiji starosjedioci su bili Hispani, ali se država i pored naseljavanja Vizigota ( u većini ) zove Španija. Italija i pored Ostrogota se po starosjediocima Italima zove Italija, Britanija po Britima. Kod nas ne samo da se država ne zove Ilirija, nego su postojali pokušaji za sveslavensku državu pa su propali uz krvave obračune.

[Bosanac sa dna kace]

Na ovim prostorima je prisutna očita historijska nepravda. Većina historičara slaže u tome da su narodi, u prvom redu se misli na Slavene, koji su došli na ove prostore u doba seobe naroda bili brojčano inferiorniji od starosjedilaca. I na drugim krajevima europe je to bio slučaj ali takva nepravda ne postoji. Tako da u današnjoj Španiji starosjedioci su bili Hispani, ali se država i pored naseljavanja Vizigota ( u većini ) zove Španija. Italija i pored Ostrogota se po starosjediocima Italima zove Italija, Britanija po Britima. Kod nas ne samo da se država ne zove Ilirija, nego su postojali pokušaji za sveslavensku državu pa su propali uz krvave obračune.

Mislimd da je bila neka vrsta brojcane ujednacenosti izmedju domaceg i pridoslog stanovnistva, mejdutim, cinjenica je da je pridoslo stanovnistvo bilo dosta ratobornije, takod a se domace stanovnistvo povlacilo u brda...
s druge strane u Spaniji imas vec razvijenu kulturu koja je bila dosta ispred kulture pridsolog stanovnistav, dok je kultura domaceg stanovnistav bila samo nesto malo ispred kulture nasaljenog slvaneskog, npr. dalmatinski jezik, koji je bio varijanta romano-vlaskog se zadrzao sve do 19. vijeka u gradovima...

[Vision 2020]

http://img209.imageshack.us/img209/84/l ... 25ged1.jpg

Matica Srpska iz 1825 ne zna ni za kakve Srbe i Hrvate u Bosni a ni za Srbe u Chernoj Gori: fino pise Bosnjaci zive izmedu Drine Vrbasa Save... Ima ih Katolika Muslimana i Pravoslaaca.

mozel malo opsirnije o tom dokumentu kojeg si postirao...ko je objavio, kad, gdje se moze pogledati i slicno..ovako izolovano nije bas vjerodostojno

Naravno da ne zna, jer nisu ni postojali. Zna se kad su bosnjacki katolici i pravoslavci presli na hrvatstvo i srpstvo, misionarenjem brace Radica i Teofila Petranovica pred kraj XIX stoljeca.

[Goran_35]

Srpska pravoslavna crkva postoji u Bosni i Hercegovini od 1920 godine.Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijarsije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijarsije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada NIKADA NISU BILE U SASTAVU SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila u sastavu Carigradske patrijarsije,ukljucujuci i period za vrijeme Austrougarske kada je de facto pravoslavna crkva u Bosni bila samostalna! Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijarsiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijarsija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom.

Dakle 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni sto zaprao definitivno znaci kraj Bosnjaka-pravoslavaca,odnosno Bosanaca-pravoslavaca i pocetak sijanja mrznje i nacionalnog razdora medju Bosancima koji su zapravo braca razlicitih vjera.

Svaki Bosanac pravoslavac koji je rodjen u Bosni i ciji je djed rodjen u Bosni,dakle koji nije dosao iz Srbije,nema ama bas nista,osim vjere, zajednicko sa Srbijancima.Totalno razliciti mentaliteti a i porijeklo...

[Bosanac sa dna kace]

[Goran_35]

Pravoslana Crkva u Bosni postoji od ranije.Ali ne Srpska Praoslana Crkva sto je bitna i historijski veoma znacajna razlika. Srpska Pravoslavna Crkva,sa Patrijarsijom u Peci,obnovljena je 1557. godine Hatiserifom Sulejmana Velicanstvenog.

Sulejman I Velicanstveni obnavlja Srpsku Pravoslavnu Crkvu uspostavljajuci Pecku patrijarsiju u znak zahvalnosti Srbima za sirenje osmanske imperije.Srbi su dobili tu pocast jer su dosta doprinjeli sirenju otomanskog carstva,kao sto su i Bosnjaci kasnije.Srbi su imali znacajnu ulogu u osvajanju podunavlja a posebno Banata 1551-1552 godine

Od tog perioda,moze se zakljuciti da se u Bosni pocinju dizati prve pravoslavne crkve (neracunajuci one iz istocne hercegovine koje su postojale od prije-jer je taj dio osvojio i prikljucio bosanskoj drzavi Kralj Tvrtko) i bitno je primjetiti da te Crkve nije dizala Srpska Pravoslana Crkva

Prvi manastir (vidi se iz deftera iz 1548 ) je Papraca.Zatim poslije manastiri Tavna kod Teochaka,Ozren,Lomnica kod sekovica,Vozuca itd

[Thundercracker]

Gorane, srpska pravoslavna crkva je dobila autokefalnost 1219 god. Kao i sto sam znas, da bi se dobila autokefalnost, moras se obratit Vaseljenskom patrijarhu, da to aminuje.... Nadam se da sam dovoljno rekao. A to sto si naveo da je Bosna bila pod jurisdikcijom Carigradske patrijarsije ti nije bas tacna informacija. Pre ce biti da je u pitanju Ohridska arhiepiskopija...

A ovaj podatak o silnim francima kojima smo isplatili Vaseljenskog patrijarha ne bi da komentarisem, jel je besmisleno...

[chuchumbamayumbe]

Dobro ba Gorane, pa sta sada?!
Jel ovo nekakva konstatacija, treba nesto poduzimati?
Imas li neke prijedloge?

[cyprus]

Dobro ba Gorane, pa sta sada?!
Jel ovo nekakva konstatacija, treba nesto poduzimati?
Imas li neke prijedloge?

Goran želi reći da Srbi u Bosni i Hercegovini ne postoje

[chuchumbamayumbe]

Dobro ba Gorane, pa sta sada?!
Jel ovo nekakva konstatacija, treba nesto poduzimati?
Imas li neke prijedloge?

Goran želi reći da Srbi u Bosni i Hercegovini ne postoje

Dobro, i?

[_majevica_]

Dobro ba Gorane, pa sta sada?!
Jel ovo nekakva konstatacija, treba nesto poduzimati?
Imas li neke prijedloge?

Goran želi reći da Srbi u Bosni i Hercegovini ne postoje

Mozda razlikuje srbijance od bosanskih pravoslavaca (srba)...ima neke logike
A ima i onih srba koji su se doselili iz podrucija Danasnje Srbije na podrucije danasnje BiH.

[chuchumbamayumbe]

Dobro ba Gorane, pa sta sada?!
Jel ovo nekakva konstatacija, treba nesto poduzimati?
Imas li neke prijedloge?

Goran želi reći da Srbi u Bosni i Hercegovini ne postoje

Mozda razlikuje srbijance od bosanskih pravoslavaca (srba)...ima neke logike
A ima i onih srba koji su se doselili iz podrucija Danasnje Srbije na podrucije danasnje BiH.

Pa dobro, onda je to samo njegova konstatacija, neka ih razlikuje, ko mu brani.
Samo ne vidim svrhu teme?
Monolog?

[_majevica_]

Pa dobro, onda je to samo njegova konstatacija, neka ih razlikuje, ko mu brani.
Samo ne vidim svrhu teme?
Monolog?

Vjerovatno je zelio da kaze da danasnji Srbi u BiH nemaju nista sa Srbima u Srbiji i da trebaju u
Bosni i Hercegovini osnovati svoju patrijarsiju(valjda se tako kaze) tj. da imaju svog patrijarha u BiH.

Ali kao sto kazes to je pitanje svijesti i ubjedjenja kod pravoslavaca u Bosni i Hercegovini..i neko sa
strane moze samo konstatovati i ne treba ucestvovati o odlukama SPC BiH i sl...

[Sarajevo89er]

Gorane,dragi moj sinko, bolje ti je siđi sa tastature i primi se knjige prije nego počneš pisati svakakve bisere.

[Goran_35]

Gorane, srpska pravoslavna crkva je dobila autokefalnost 1219 god. Kao i sto sam znas, da bi se dobila autokefalnost, moras se obratit Vaseljenskom patrijarhu, da to aminuje.... Nadam se da sam dovoljno rekao. A to sto si naveo da je Bosna bila pod jurisdikcijom Carigradske patrijarsije ti nije bas tacna informacija. Pre ce biti da je u pitanju Ohridska arhiepiskopija...

A ovaj podatak o silnim francima kojima smo isplatili Vaseljenskog patrijarha ne bi da komentarisem, jel je besmisleno...

Tacna informacija i to 100%,kao i sve ostalo sto sam napisao.Eh sada sto to nekim usima ne pase,to je vec drugi par opanaka

[dejvidbovi]

...Karakteristično je, da poislamljeni velikaši iz Bosne i Hercegovine ne prekidaju rodbinskih veza s hrišćanskim članovima svojih porodica, jer se posjećuju i dopisuju.[85] Mnogi od tih Srba-muslimana u XV i još više u XVI stoljeću, za vlade sultana Selima I i Sulejmana Velikog igraju na turskom dvoru najvažniju ulogu. Srpski jezik tada bješe diplomatski jezik Turske sa stranim državama. Veliki vezir Mehmed Sokolović čini srpskoj pravoslavnoj Crkvi uslugu od najveće istorijske važnosti pomažući njeno organizovanje, koje je znatno olakšalo srpskom narodu snositi sve teži turski jaram. Stoga je obnovljena pećka patrijaršija, pod koju su zajedno s ostalim srpskim krajevima potpale i Bosna i Hercegovina, imala ne samo vjersko, nego i veliko političko značenje: srpska crkva tada je sklopila kompromis s turskom državom, a narod je priznat kao "srb milet" (tj. srpski narod), ali se je u isto vrijeme očitovala kod svega srpskog naroda i želja za duhovnim jedinstvom,[86] koje je zaista i postojalo od 1557 do 1766. g.

Pod Turcima Bosna se je dijelila na sandžake: vrhbosanski ili kasnije bosanski, hercegovački i zvornički, pa su prema toj podjeli bile i tri episkopije dabarska ili dabro-bosanska sa sjedištem u Banji, Kratovu (blizu Banje) i Rmnju (u zapadnoj Bosni), a od 1717. g. stalno u Sarajevu. Poslije 1557. g. osnovana je nova episkopija u Hercegovini, pored pređašnje humske (petrovske), koja je prenesena u Nikšić u XVI stoljeću, ali je sasvim nestade u XVIII vijeku, te tako ostade samo trebinjska (u man. Tvrdošu) ili hercegovačko-zahumska; nju krajem ovoga perioda prenesoše u Mostar. Kad je ustanovljena zvornička eparhija, ne zna se tačno, ali se pominje u prvoj polovini XVI stoljeća, kao dio ohridske arhiepiskopije; ona je s Dragutinom eparhijom iz I perioda, a kasnije je nazvana tuzlanskom. Imamo, dakle, tri eparhije i koliko ima podataka spomenućemo njihove mitropolite.

1) Dabarska ili Dabro-bosanska mitropolija:

Marko "bosanski" (oko 1532);[87]

Isaije (1555-1556) spominje se u jednom natpisu u staroj sarajevskoj crkvi;

Varlam "dabarski", 1557. g.,

Simeon "bosanski, kliški i dalmatinski",

Gavrilo Avramović, (1574-1578. g.),

Aksentije (1589-1592. g.)

Teodor "bosanski, kliški i lički", 1614. g.,

Makarije "bosanski od Višegrad", 1620. g.,

Petronije "bosanski", Ananije (bez titule),

Josif "bosanski od Višegrad",

Isaije II (1628-1635).

Gavrilo Predojević, koji je 1638. g. iz man. Rmnja sa svojim đakonom Savom Stanisavljevićem i 70 kaluđera prešao u Hrvatsku i nastanio se u man. Marči:[88]

Epifanije spominje se 1648. g., kad je s trebinjskim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Ostroškim) i episkopom Isaijem uz pomoć papa (Aleksandra VII i Klimenta X), Austrije i Mletaka radio o oslobođenju Srba od Turaka.[89]

Longin (1656-1666. g.), Hristifor (1670-1681. g.), Melentije (1668. g.) može biti samo je dolazio, kao Grk, s Turcima u Bosnu, jer ga ne spominju domaći izvori;[90]

Atanasije Ljubojević (1681-1688. g.), rodom iz Sarajeva, zvao se je "Mitropolit Bosni i zrinskom polju". Bio je čitava života energičan arhijerej, pobjegao je u Ugarsku, Dalmaciju i Hrvatsku prije Arsenija Š.

Visarion (1688-1708. g.), zvao seje egzarh sve Dalmacije", koju su titulu nosili svi dabro-bosanski mitropoliti od 1557. g., jer su kao egzarsi pećkog patrijarha vršili jurisdikciju nad srp. prav. dalmatinskom crkvom sve do Visariona.[91]

Isaije III (1708-1709);

Mojsej Petrović (1709-1713. g.), docnije premješten u Beograd; Melentije Milenković (1714—1740. g.), "mitropolit Dabru i Bosni" prenese 1717. g. stolicu iz Kratova kod man. Banje u Sarajevo, gdje se nazivaše "bosanskim". Prije 1717. g. samo su patrijarsi smjeli dolaziti u Sarajevo, a mitropolitima su Turci dozvoljavali da dođu samo do sela blizu Sarajeva. Za vrijeme mitropolita Melentija patrijarh Arsenije IV dao je Ustav sarajevskoj crkvenoj opštini (sa 4 parohijska sveštenika i 8 do 12 kmetova - tutora).

Gavrilo Mihailović ili Mihić (1741-1752), Sarajlija, lišen je eparhije 1752. g. zbog raznih zloupotreba, ali poslije kratko vrijeme bijaše pećki patrijarh;

Paisija Lazarevića (1752-1759) izabrali su sveštenstvo i narod, a patrijarh ga potvrdio, za njega je sagrađeno masivno kube sarajevske crkve.

Vasilije Brkić-Jovanović (1760-1762), docnije kao pošljedni Srbin pećki patrijarh.

Dionisije (1763. g.) bio je pošljednji Srbin[92] dabrobosanski mitropolit u ovome periodu, jer je poslije njega došao Grk Serafim (1766-1767), koji je s ostalom sedmoricom mitropolita molio carigradskog patrijarha Samuila i portu, da se ukine pećka patrijaršija.

2) Hercegovačko-zahunska mitropolija:

Dionisije (1471), Joasaf, Visarion i Jovan (ova dvojica bila su oko 1509),[93] Marko (oko 1524-1537), Maksim (1532), Nikanor (1546), Antonije (1570-1573), Savatije (1572), Visarion (1596-1599) vodio je pregovore s Austrijom o ustanku, Silvestar (1602-1603), Leontije (16011611), Longin[94] (1615 do 1643), Simeon (oko 1615), Marko (1624), Vasilije Jovanović - Ostroški[95] (1639-1671), Arsenije (1654) kupio je priloge u Rusiji za Trebinjski manastir, Savatije Ljubibratić (1682-1716), Stevan Ljubibratić (1681-1693. g.), Melentije I, Nektarije Zotović (16961702. g.), Metodije (1712), Gerasim (1713-1715), Arsenije (1716), Rufim, Jevstatije (1726), Aksentije I (1729), Filotej (1740-1751), Aksentije II (1751), Simeon (1759), Stevan Milutinović (1760-1768) i Antim (Grk, 1766. g.).[96]

3) Zvornička mitropolija: Domentijan (1532. g.), Teofan (1541. g.), Pavle spominje se 1561. god., Georgije, Teodosije (1602. g.), Luka Paisije, Makarije, Timotej, Venijamin, Evstatije, Longin, Leontije, Isaije, Gerasim (1700); 1715 do 1756. g. taje eparhija bila pod upravom ovih užičko-zvorničkih i dabrobosanskih mitropolita:

Melentija Milenkovića (sarajevskog) do 1723. god., Aleksija Andrejević (užičko-zvorničkog), 1737-1739, Gavrila Mihića (sarajevskog), 1740-1752, Paisija (sarajevskog), 1752-1756. g., nekog Grka 1756, a ko je njome upravljao od 1756-1766. g. nepoznato je.[97]

Uređenje i uprava pravoslavne crkve u tim eparhijama bila je, uglavnom, kao i u drugim srpskim krajevima u to vrijeme. Upada u oči, da su mitropolita Paisija Lazarevića. 1752. god., izabrali sveštenici i narod u Sarajevu, te mu je crkvena opština postavila uslove vladanja bojeći se da ne bude kao njegov prethodnik Gavrilo Mihić, za koga govore, da se nije redovno pričešćivao, niti nosio brade ni kose, imao više slugu, oblačio svetsko odijelo, jahao dobre konje, i na pređeosvećenoj liturgiji rukopoložio nekog sveštenika, zbog čega je lišen eparhije "pri sudejskom domu"[98] Mitropolit Gavrilo Mihić i Atanasije Ljubojević (u HVII vijeku) bili su u neprestanoj svađi sa Sarajlijama zbog prihoda, nediscipline i uvrede s obje strane. Od svršetka XVI stoljeća bilo je naročito bosanskih mitropolita, koji su raskošno i spahijski živjeli, a svojim vezama i protekcijom kod turskih vlasti uživali su velik ugled i svagdje imali uticaj.

Crkve od kamena nalazile su se samo u većim mjestima. Sarajlije 30. septembra 1688. g. pišu patrijarhu Arseniju III kako "trjeba da se vjenčaju na mehkiemi[99] počto ne ima crkvi po tri dni hoda krst".[100] Obično su crkve gradili po usamljenim mjestima (šumama i dolovima) daleko od cesta, kojima su prolazili Turci, osobito od vremena Husrev bega (1527. g.), kad se pojaviše muslimanske siledžije, koji navaljivahu i na crkve, te ih rušiše i pališe i od njihove građe gradiše džamije, mlinove, kuće i staje; to se je događalo najviše za ustanka i hrišćanskog bježanja pri seobama. Zaslugom pećkih patrijarha popravljene su stare crkve i manastiri, pa i novi građeni, ali su nove crkve obično bile od pletera i u zemlji za nekoliko stepena, nisko krova i vrata, u opće bez ikakva stila, umjetnosti i ukrasa. I za pregledanje i popravljanje bogomolja morali su hrišćani (pravoslavni i rimokatolici) davati Turcima mito, a pri radu se strogo pazilo, da se ne podigne crkva boljeg materijala, veća i na drugome mjestu.

Najznamenitija je u ovom periodu stara sarajevska crkva koju je - po narodnom predanju - sagradio "u veličini izrezane na kajiše bivolje kože" sluga Husrev begov Andrija (oko 1527. g.). I ako se istorijski tačno ne zna, ko je podigao tu crkvu, vjerovatno je, da je ona iz prve polovine XVI stoljeća, a može biti i iz druge polovine XV vijeka, jer se 1516 i 1539. god. u Sarajevu spominje jedan sveštenik (Vuk), a 1565-1566 dvojica, po čemu se zaključuje, da je već tada i crkva postojala.[101] Uz tu crkvu u prvoj polovini XVII stoljeća bila je opština sa dvanaest tutora-odbornika. Ta je crkva gorela više puta u XVII i XVIII stoljeću, po predanju i 1555, a 1697. g. princ Evgenije Savojski i Turci opljačkaše je. 1717. god. za mitropolita Melentija Milenkovića proširena je i ukrašena pozlaćenim ikonstasom. Od popravaka 1730. g. poslije sarajevskog požara u 1724. g., crkva nije mijenjala oblik. Ova crkva bogata je relikvijama (desna ruka sv. Tekle itd.) i starinama (odeždama, knjigama i sasudima), koje su smještene u crkveni muzej od 13. maja 1890. g.[102]

I crkva u Čajniču, s čudotvornom ikonom Sv. Bogorodice, jamačno je iz XVI stoljeća, jer se na ikoni sv. Đorđa nalazi natpis iz 1574. g. i na jevanđeliju iz 1578. g.

Stari su manastiri u ovom periodu svi postojali, ali neki biše porušeni, spaljeni ili opustješe za seoba. Sad se spominju i oni manastiri, za koje veli narodno predanje da su bili još prije 1463. g. U Lovnici je pisan tipik 1578. g. i jevanđelje 1592. g., u Ozrenu paterik 1589, u Vozući molitvenik 1628, u Lipnju ili Osojnici minej 1612, u Krupi (na Vrbasu) tipik 1629. Manastir Gomela[103] se spominje 1632. g., iz Stuplja ili Stupe pobjegoše kaluđeri 1690-1691, kad je taj manastir spaljen, u manastir Orahovicu (Slavonija).[104] Manastir Gomionicu, poslije spaljenja tijela sv. Save, podigoše 1596. g. mileševski proguman Sava i jeromonasi Konstantin, Silvestar i Gerasije s ostalim mileševskim kaluđerima (svega ih bješe 72); manastirsku crkvu molovao je 1596. g. jerom. Konstantin. Kaluđeri manastira Gomionice s igumanom Pahomijem Kneževićem pobjegoše od turskog nasilja 1738. g. i naseliše se u opustjeli man. Pakru (Slavonija), donesavši sa sobom i plaštanicu man. Mileševa.[105] U ovom periodu podignut je i manastir Moštanica, po svoj prilici poslije neke seobe u XVII stoljeću. Sada se spominju i svi hercegovački manastiri. Žitomišljić je bio porušen, ali su ga obnovili 1556 do 1563. g. vojvoda Petar i Milisav Hrabren (Miloradović)[106] Trebinjski manastir (Tvrdoš) sagradiše oko 1509. g. mitropoliti Visarion i Jovan. To je bio prostorom najveći hercegovački manastir i tvrdo sazidan; u njemu bješe stolica zahumskih mitropolita. Za vrijeme mitropolita Savatija Mlečići ga lagumima razrušiše 1694. g., da se u njemu ne bi Turci utvrdili.[107] Mitropolit pobježe u Herceg Novi, a manastirske dragocjenosti skloni u manastir Savinu. Vladike prijeđoše u manastir Duži, te su tu stanovali do 1774. god., kad se preseliše u Mostar. Duži je najnoviji manastir u Hercegovini, koji su podigli kaluđeri porušenog trebinjskog manastira - Tvrdoša; Duži je prije 1694. g. bio njegov metoh i iz Tvrdoša je tu doneseno četvoro jevanđelje s natpisom iz 1557. g.[108] U Zavali ima srbulja-oktoih cetinjske štamparije iz 1495. g. Po narodnom predanju bilo je i drugih manastira u Bosni i Hercegovini kao: Gostović, Lipnik itd., sad nema o njima podataka.

Bosansko-hercegovački manastiri, kao i po ostalim srpskim krajevima, bili su važna utočišta vjere i nade i mjesto narodnih sastanaka, gdje se je budio duh. slobode;

zato ih je narod vrlo poštovao. Manastiri su se izdržavali od svojih imanja u koliko su ih mogli očuvati od otimača, ali su sve više siromašili zbog teških političkih i socijalnih prilika; stoga su kupili priloge po Rusiji i Ugrovlaškoj (u XVII stoljeću). Tako Francuz Lefevr putujući diplomatskim poslom u Carigrad 1611. g. kaže za mileševske kaluđere, da žive jadno: košulje su ima poderane do trbuha, mantija takođe na više mjesta, neki nemaju obuće.[109] Tako je bilo i u bosansko-hercegovačkim manastirima. U Sarajevu je bilo i kaluđerica; njima je crkvena opština 1762. g. kod crkve podigla ćelije. Muški iz sarajevskih uglednih porodica pod starost često su se monašili.

Vjerski život i sigurnost života naroda i sveštenstva nijesu mogli biti onakvi kao što bi trebalo, jer su prilike bile nesređene. Ni viša jerarhija do 1557. god. nije bolje stajala u tome pogledu; i patrijarsi su, kao prije episkopi i narod, morali plaćati velike svote za slobodu vjere i bogosluženja (tzv. džulus), ali su hrišćani od XVII stoljeća i pokraj toga često razgonili s molitve. Po Batiniću Turci su od toga vijeka pa do polovine XVII razjahivali po manastirima kao gosti,[110] a kaluđere i fratre su tukli i globili. Ostali narod još je gore prolazio.[111] Najteže je bilo za ustanaka i seoba. Stanje je bilo jednako za hrišćane obiju vjera...

[Anes23]

Pravoslavna crkva i Pravoslavlje ne postoje u Bih, najvecem dijelu Bosne do 1720.Pravoslavni su zivjeli oko Huma, i tek negdje prva skupina Vlaskih doseljenika dolazi u Bih i to zacudo na Romaniju


Bosna je bila provincija Otomanskog carstva, i Vasceljenska Carigradska Patrijarsija je vladala ovim prostorima, sto mozes i citati malo vise iz deftera Vladislava Skarica o crkvi pravoslavnoj u to doba.Ove mini manekene sto nazivas su bili pripadnici CARIGRADSKE PATRIJARSIJE.I ovaj tekst na pocetku sto je dat.Tacan je

I lijepo je sto priznajes da su ti Turci dali i prosirili uticaj pod Makarijom Sokolovicem, tamo gdje ga nikad i niste imali za vrijeme Dusanove Srbije.Mapa ti lezi, samo znanje ti ne lezi bas mnogo