@Shoshana, hajd shto ti nejmaš šta raditi, ja ne mogu nikako spavati... valjda happy što mi se draga vraća, ali evo, samo za tebe... malo bljuvotina...
Poslednji pozdrav belom bratu
Piše: Vedran Savić
Dok je teški medijski rat za pozicije Republike Srpske u toku, teško da je sama vijest o smrti Džeksona izazvala mnogo pažnje, a još manje „rasistička pošalica“ i „malo neobičan nekrolog.“ Zasljepljenim mozgovima obuzetim izmišljenim najezdama mudžahedina, odbranom svetih tradicija etonočistačkog rata, identifikovanjem „petokolonaša“ u vlastitim redovima koji rovare protiv najvećeg srpskog Vožda još od Karađorđa, po njegovim ličnim naputcima, sasvim je nevažna činjenica da je umro neki čudak plastičnog nosa koji od dosade i para nije znao šta će se sobom
KKK NEKROLOG: Poltronski, ulizivački, kukavički, huškački, apologetski, neodgovorni i socijalno neosjetljivi – sve ovo važi za većinu medija u Republici Srpskoj. Za "Glas Srpske", dnevni list u vlasništvu jedinog medijskog magnata u RS Željka Kopanje, odnedavno se može reći da je i rasistički.
U vikend izdanju ovih novina objavljena je čitulja Majklu Džeksonu sljedećeg sadržaja: „Posljednji pozdrav belom bratu Majklu Džeksonu. Nerazdvojni prijatelji: Paša, Bato, Igor Delon, Brane Rudić, Ogi Baa, Grmuša D, Igor Kasagić, Gogo, Balta Čume, Arma, Nemanja Mobis, Sale Servis, Igor Janković, Vlada Srbija, Danko Stanišić i bilder Tadija Tadić.“
Nepažnjom ili zbog čistog profesionalnog idiotizma, nikome od ljudi koji su zaduženi da konačna verzija lista ode u štampu nije čudno zazvučalo da se čitulja daje belom bratu. Kao ni miješanje ijekavice i ekavice, izgleda da se autori nisu uspjeli dogovoriti šta će koristiti pa su odabrali malo jednog i drugog. Da sve bude još gore, vijest da je objavljena čitulja Majklu Džeksonu u Glasu Srpske prenijeli su i drugi mediji u RS i BiH, ali niko nije vidio ništa sporno u tome kako je napisana i kome posvećena. Urednicima i novinarima zvučala je krajnje urnebesno, kao bezalena šala dokonih mangupa, a ne kao monstruozno rasističko iživljavanje.
Iza ovoga bi vrlo lako mogla stajati neonacistička organizacija Nacionalni stroj koja djeluje u Banjaluci, i koja je više puta podržana i instruisana od vođe Gorana Davidovića Firera lično, koji je nekoliko puta posjećivao grad na Vrbasu. Dok je teški medijski rat za pozicije Republike Srpske u toku, teško da je sama vijest o smrti Džeksona izazvala mnogo pažnje, a još manje „rasistička pošalica“ i „malo neobičan nekrolog.“ Zasljepljenim mozgovima obuzetim izmišljenim najezdama mudžahedina, odbranom svetih tradicija etonočistačkog rata, identifikovanjem „petokolonaša“ u vlastitim redovima koji rovare protiv najvećeg srpskog Vožda još od Karađorđa, po njegovim ličnim naputcima, sasvim je nevažna činjenica da je umro neki čudak plastičnog nosa koji od dosade i para nije znao šta će se sobom. A što u gradu ima par ekscentrika i čudaka koji su spremni još i platiti čitulju za tog lutka, šta ima veze, ima ih svugdje po nekoliko, neka i oni sebi daju malo oduška.
TADIJA TADIĆ & FRIENDS: Potpisani u čitulji bilder Tadija Tadić je fiktivni karakter iz srpskog fima „Sedam i po“. Evo kako ga je opisao očigledni poštovalac na sajtu vukajlija.com: „On predstavlja čoveka koji je gnevan ali baš ono u fulu. Neki matorac mu slomio nos kad je bio mali pa on počeo da bilduje u teretani da bi mu se osvetio. A najjače mi ovo kada priča sa nekim likom.“ Slijede neke od replika koje izgovara Tadija Tadić, simbol za smrtni grijeh gnjeva u djelu „Sedam i po“.
O Brus Liju: „’Oćeš ja da ti kažem ko je bio Brus Li? Pička. Kinez. Jaje. Indijanac. Nek' ide da švercuje igračke i torbice. Neka prodaje patike za tri evrića. (...) Prevara jedna kineska. To je on bre.“
O Juriju Gagarinu: „Gagarin sine. Prvi čovek u kosmosu. Rus. Pravoslavac. Kenjao je iz kosmosa i na Gandija, i na sve te indijanske sekte. Zdravstvujte patuljci, prihajat vam jedno pravoslavno govno iz kosmosa.“
Lako je zaključiti da su ostali potpisani prije Tadije Tadića vrlo slični njemu. Hodajući simboli za sasvim neobjašnjivu mržnju i pakost, rasisti u sredini gdje skoro da i nema drugih rasa pa i nacija, ultranacionalisti u ultranacionalističkoj sredini, svoji na svome. Crnca u Banjaluci su mogli sresti nekoliko puta godišnje kad se prošetaju košarkaši iz lokalnih klubova, najveće zlo koje im je mogao napraviti neko od par desetina Kineza vlasnika trgovina je da im za male pare proda neku nekvalitetnu robu. Možda je i to dovoljan povod za rasizam? Nismo svi isti i ne doživljavamo isto stvari.
O Rusiji najviše znaju preko snimaka sa Youtubea gdje ruski avioni poslednje generacije izvode manevre „kobre Pugačova“ koje ne mogu izvesti zapadni takmaci. Rastući u getu BiH, gdje im je drugi dio države mrzak više od pravog Teherana, jedini izleti u inostranstvo su im bili sastanci sa „kolegama“ u Srbiji povodom pokušaja obilježavanja rođendana nacističkih zločinaca ili radni izleti kada je trebalo „urazumiti“ one drugačijih seksualnih opredjeljenja. Nesposobnost sredine da uopšte identifikuje rasizam, a kamoli da ga osudi je sasvim očekivana. Mnogi i danas nisu sposobni da identifikuju šovinizam koji je normalna, svakodnevna pojava, nisu identifikovali etničko čišćenje, progon zbog nacionalne pripadnosti, ratne zločine. Zato ne čudi da u sredini bez rasnih problema niko nije prepoznao podmukli rasizam plasiran od strane malobrojnih članova patoloških subkulturnih grupacija.
"Glas Srpske", taj jadni, apologetski privjesak trenutne vlasti u RS, kao i svih prethodnih i budućih, bez provjere i pažnje je kao i mnogo puta do sada, objavio rasistički pamflet čijom žrtvom je postao Majkl Džekson i poslije smrti. U gomili gadarija koje svakodnevno objavljuju, još jednu koja malo više smrdi nije ni lako primjetiti. Vjerni čitaoci su ionako uvijek zadovoljni.
KILAVA SEDMA SILA: Medijsku sliku RS je odnedavno obogatio, bolje rečeno zagadio, još jedan „banjalučki političko informativni magazin“ pod nazivom "Politika". Nepotpisani uvodničar, vjerovatno direktor i glavni i odgovorni urednik Anđelko Kozomara, ne cilja visoko od početka. „Naravno, da pri tom, ne obećavamo nikakvu apsolutnu nezavisnost ili neke bezgranične medijske slobode, jer ni jedno ni drugo, jednostavno ne postoje nigdje na svijetu, pa je otud, tako nešto, složićete se, nemoguće da bude samo kod nas. (...) Ali nismo tu ni da rušimo ni da postavljamo, pogotovo ne političare ili direktore. Novinari jednostavno ni nemaju tu zadaću, a još manje imaju tu snagu i toliku moć“, poručuje uvodničar.
Nije neshvatljivo da u RS novinari nemaju tu snagu i moć, ali ako je već obišao cijeli svijet i uvjerio se da nigdje ne postoje bezgranične medijske slobode, Kozomara bi trebao znati da ima mjesta gdje ministri, premijeri, predsjednici država daju ostavke nakon afera objavljenih u štampi. Pošto oni ne žele nikoga ni rušiti, „pošteni“ Kozomara je svjestan profila potencijalnih čitalaca „pošteno“ najavio da oni neće ništa ni pokušavati. Osim kad je u pitanju entitetska televizija čiji je bio generalni direktor.
I tako, sa naslovnice novorođenčeta zlokobno nas gleda – pogodite ko? Jedini srpski Vožd naravno, onaj koji je ponosan što je RS vratio dostojanstvo. Na devetoj stranici komentar Kozomare u kojem „iskusno“ zaključuje kako će nekadašnji Vožd Karadžić u Hagu donijeti moralnu satisfakciju svim Srbima iz bivše SFRJ i da je „zato očekivati da će na stub srama za stotine hiljada ubijenih, osakaćenih i unesrećenih na ovim prostorima objesiti mnoge svjetske lidere tog vremena.“ Svjetska ekskluziva, Kozomara halucinira da će Karadžić i u Hagu vješati. Prije nego što ih sve objesi, Karadžića će kao i svako drugo pravdoljubivo biće u nepravednoj borbi sa svjetskim moćnicima zadesiti „najprljaviji i najmorbidniji scenario, dosad već viđen, da glavnog optuženog, prije kraja suđenja izda – srce“, pomahnitalo predviđa Kozomara. U intervjuu sa Miloradom Dodikom, osim grandiozne činjenice da mu je Sergej Lavrov lično čestitao rođendan, još nekoliko do sada „neviđenih pikanterija“. Na lamentiranje Kozomare da se „u javnosti sve više osjeća nelagoda i strah da nas i Srbija napušta, da nas ni ona više tako snažno i otvoreno ne podržava“ te da te strahove pothranjuju činjenice da se najavljeni Boris Tadić nije pojavio na dvjema manifestacima u Banjaluci, Vožd između ostalog odgovara: „Naravno, imamo i primjedbe. Već dvije godine intenzivno tražim od njih da svim Srbima u RS i BiH automatski priznaju dvojno državljanstvo u Srbiji, a ne da nas provlače kroz proceduru koja traje po nekoliko mjeseci, pa čak i godinu dana. Mislim da je sasvim logično i razumno da svi Srbi, ma gdje živjeli, imaju dvojno državljanstvo Srbije. To je uradila Hrvatska. Kada bira svoj parlament za njega glasaju i ljudi odavde. To rade i Mađari i Rumuni i Bugari. Sve zemlje, čak i one koje pripadaju EU, dale su svom narodu, bez obzira gdje živi status dvojnog državljanstva i aktivno biračko pravo.“
DUOS DESPERADOS: Demanti za nas naivne koji smo mislili da se Dodik i Tadić ludo zabavljaju u čestim međusobnim susretima, ustvari se vodi teška borba među prijateljima o tako „suštinskim“ pitanjima. Relativna novost u odnosu na uobičajene bljuvotine koje Dodik svakodnevno ispaljuje je i priča o „petokolonašima“. Objašnjava da „stranci ovdje pronađu ‘petokolonaše' i onda pokušavaju da upravljaju vašom zemljom bez ikakve odgovornosti.“ Vrlo hrabre riječi za čovjeka kojeg su ti stranci doveli na vlast i prvi i drugi put, da još neko pomisli da sam za sebe govori da je „petokolonaš“. Kozomara je dodao i tri anterfilea u tekst, sa znakovitim naslovima; nisam Bosanac, izdajnici, Gregorijan i Babić. U ovom pod nazivom izdajnici Dodik otvoreno proziva bivšeg predsjednika RS Dragana Čavića, a naslovom trećeg Kozomara „stidljivo“ sugeriše ko bi još mogao biti „petokolonaš“ kao i njihov mentor. Pa onda slijede tekstovi o tome kako je „milijarde dijelio Alija Izetbegović“, pa „Srbiji nedostaje Vojislav Koštunica“, pa dva teksta u kojima se Kozomara razračunava sa sadašnjim rukovodstvom RTRS-a čiji je bio direktor, pa neplaćena reklama za oftamološku ordinaciju njegovog brata pod krinkom teksta posvećenog novim naučnim dostignućima, te mali tekst posvećen Hrvatskoj pod nazivom „tako lijepa, a tako – opasna“. Politika prenosi navodno pisanje italijanskih medija koji upozoravaju svoje građane da ne ljetuju u Hrvatskoj. „Turisti su upozoreni da je Hrvatska zemlja kriminala i korupcije, da su njeni gosti izloženi hordama zla, pljačkašima, silovateljima i ubicama koji ta zlodjela, tvrde zapadni mediji, čine gotovo na očigled korumpirane policije. Posebno je opasno, upozoravaju svoje građane magazini u zemljama razvijenog zapada, na hrvatskom Jadranu ići u noćne klubove, koji su neizbježan dekor svakog ljetovanja, jer ovdje vladaju droga, kriminal i trgovina bijelim robljem“, piše "Politika".
Ipak, titula najvećeg smeća u ovom fekalnom medijskom proizvodu pripada tekstu izvjesne Mirele Runjo koji je posvećen svečanom otvaranju ponovo izgrađenog hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci. Izgradnja hrama počela je 1925. godine, predat je na molitvenu upotrebu 1939., a porušen 1941. Ponovo se počelo sa gradnjom 1992. i nedovršen hram je otvoren 2009. Što se tiče finansija saznali smo da do sada nije pređena cifra od sedam milona dolara koliko je navodno koštao stari hram, a da će samo još neurađeni mozaici koštati tri miliona evra. Starješina hrama, protojerej Ratko Radujković, objašnjava brojne tajne i neobjašnjive momente koji su propratili izgradnju. Kaže da su zvona za hram izrađena u Insbruku kao i ona porušenog hrama, i da je on želio da zvone u b-duru jer je to najskladniji trozvuk. „Mnogi su mi rekli da im je žao kad zvona prestanu zvoniti, toliko su harmonična. Interesantno je da smo, dogovarajući ovaj posao, tražili da zvona budu u b-duru a izvođači su nam rekli da su i predratna zvona bila tako rađena. Zamislite, poklopilo se ono što je bilo nekad i što smo mi željeli sad“, ushićen je Radujković. Ali prava misterija je tek lim za kupole hrama. „Na kupolama je pozlaćeni lim, koji se radi samo u Rusiji i to je najnovija vojna tehnologija sa Urala, koja radi pozlatu za satelite. Ja sam našim tehnolozima dao uzorke da ih provjere, jer sam želio da je, kad toliko ulažemo pokrijemo kao u Rusiji, da se sija, da se vidi da je to jedan od ljepših hramova. I kad su naši tehnolozi napali hemikalijama uzorke, ništa se nije desilo. Kad su počeli brusiti, on se samo više zasijao. Pitali su kakva je to tehnologija, međutim taj direktor Ipatov, rekao je da ni on ne zna – i to je tajna, jer se tehnologija ne otkriva nikome“, u ekstazi priča Radujković. Poentira već obnevidio od svepravoslanog užitka riječima: „Radost je velika, neizmjerna. Svi građani miluju očima ovaj hram. Ovo treba da bude remek djelo kulture i građevinarstva srpskog naroda“, smatra Ratko a pridružuje se Mirela konstatujući da „hram ponovo ponosno stoji u centru Banjaluke i najskladnijom harmonijom svojih zvona unosi radost u srca svih vjernika, koji s ponosom gledaju svoju svetinju, prekrivenu pozlaćenom ruskom tajnom.“
Vrijedi još istaći kvazinaučni tekst o pjevanju uz gusle, ali nabrajanje bisera ovog medijskog otpada kanalizacijske vrijednosti trajalo bi beskrajno. Tako izgleda „moderni banjalučki politički magazin dvadeset prvog vijeka“, a on je i šablon kako su krojeni ostali dnevni i sedmični časopisi. Magijska svijest iz najgoreg perioda srednjevjekovne teokratije, jedinstvo crkve i države, u ovom slučaju entiteta, šovinizam, bespogovorno službovanje, odanost i pokoravanje vladaru su vrijednosti koje promovišu „mladi, obrazovani i veoma talentovani novinari kao i iskusni i provjereni znalci pisane riječi“, kako piše u uvodniku "Politike". Neobrazovanost, profesionalni diletantizam, korumpiranost i moralna neosjetljivost su preduslovi ovakvog stanja. Pravila igre postavlja režim, a ovaj je sazdan od svih tih elemenata. Proizvodnja bildera tadija tadića je izgleda unosan posao.
