Ahmed.ibn.Fahalan wrote:
A što se tiče komentara ovih miroljubivih pobjegulja koje nas pitaju jeli mi to planiramo novi rat..i ako ga planiramo da znaju izbaviti rodbinu na vrijeme..za njih imam jednostavnu poruku: ja se nisam pitao da li će rat početi 92. Ali kada je počeo umjesto da mi prvi instinkt bude da bježim meni je bio da stanem ispred fašizma i divljaluka najgore vrste i da branim sebe i druge po cijenu da poginem. Znam da će ovo da izgleda kao da sam sebi pišem epove ali istina je takva i ona čini razliku između vas i nas. Bosna se voli svakim atomom svog tijela i za Bosnu je čast dati svoj život. A kukavicama je svejedno gdje su i šta rade..oni svoj život provedu u konstantnom biježanju od svake nedaće i belaja pa ne vidim što bi vas spriječila jedna sitnica kao što je pitanje budućnosti svoga naroda i jedine domovine da nastavite sa bježanjem i kukavičlukom koji umotavate u providnu krinku gnušanja nad glupim balkancima.
Znam da si se meni obratio kao "miroljubivom pobjegulji" i nema frke. Recimo da sam ja zaista taj i nadam se da ce ti biti milo oko srca sto si me "procitao".
Dakle jedan sam od stotina i stotina hiljada koji su "pobjegulje" i koji su "kukavice" i sta jos sve ne...
Ako si bio borac, zaista ti kapu skidam i postujem to sto si uradio! Bez IMALO sarkazma. Svi smo imali svoje istorije i svoje razloge za ono sto smo uradili i ja pokusavam da razumijem sve te ljude i njihove razloge! To ZAISTA radim i zato ne zelim da ljude dijelim po tome. Bojim se da bi zbog toga dobili jos vece podjele, a sama ovakva podjela Bosanaca koja nam je nametnuta na Bosnjake, Srbe i Hrvate nam je, po mom skromnom misljenju, sasvim dovoljna da imamo haos kakav vec imamo.
Bez namjere da pravdam bilo koji svoj postupak jer ne osjecam potrebu da to radim hocu samo da ti kazem da sam se osjecao I TO KAKVIM borcem u periodu kad se spremao rat! Pokusavo sam da se izborim, svim mogucim sredstvima OSIM SILOM da uradim sve sto je u mojoj moci da ljudi poput tebe ne dodju u situaciju da se bore oruzjem u ruci.
Zasto sam to radio?
Pa to je jednostavno: ZNAO sam da to nikako ne moze da dovede do toga da moja zemlja, Bosna i Hercegovina, bude ono sto zele i trebaju oni koji je vole. Svi smo mi ipak ljudi i dokle god se samo svadjamo i prepiremo ima nade! Onog momenta kad krv padne, ta nada postaje samo pusta zelja. Pokazalo se da sam bio u pravu. Na zalost!
Dakle, pokusavo sam da se na taj isti demokratski nacin u koji se zaklinju oni koji su vam na ovaj ili onaj nacin uvalili puske u ruke izborim za to da pokusamo iznaci rjesenje bez prolivanja krvi! Moja je borba bila iskrena i pravedna. Duboko sam to tada osjecao i kako je vrijeme prolazilo, sve sam bio ubjedjeniji u to da sam bio na pravom putu.
Ali, na zalost, izgubio sam svoju bitku! Da li sam izgubio i rat, jos ne znam ali ne mirise na dobro, moram to priznati!
U pocetku rata bio sam opkoljen debelim zidom cetnika i sam ni danas ne znam kako sam prezivio 92. godinu. Taj zid nije bio tamo negdje po brdima oko mog grada vec mi je bio blizi od kosulje. Svuda oko mene su bili! Svuda! Hiljade i hiljade njih! Ja i ostali Bosnjaci i Hrvati (ali i posteni Srbi!) moga kraja bili smo ostavljeni na milost i nemilost razjarenih bradonja i to da smo danas zivi - koliko to god odvratno zvucalo - dugujemo NJIMA! Niko, NIKO drugi sa bilo koje strane nije mogao da nam pomogne. Zivot nam je bio vrijedan cijene jednog metka i znali smo, ako se taj metak ispali prema nama - nikoga nece biti briga! NIKOGA! Znali smo da u tom slucaju, jednog dana necemo biti ljudi sa imenima nego samo brojevi u statistici kojima ce se isti ti koji su nas uvukli u sve to potkusurivati.
Oprostices mi, ali ja to sebi nisam mogao dopustiti! Nekako svoj zivot rizikovati u tako kokuznim vremenima nije nemoguce da se zamisli. Ali, rizikovati zivot svoga djeteta, rizikovati zivot mojih sezdesetogodisnjih roditelja - e to nisam mogao i nisam imao pravo da uradim! Zato sam od 93. "pobjegulja"!
Medjutim, to sto sam uradio ne oduzima mi pravo a ponajmanje mi ljudi poput tebe i onih koji tebe vode mogu oduzeti pravo da mislim svojom glavom i da trazim razloge i uzrocnike situacije u koju sam upao!
Posebno sad, kad se desilo to sto se desilo sa zavrsetkom rata i kada smo dobili rezultate rata, moram ti priznati da ne osjecam ni trunku griznje savjesti sto se I PUSKOM nisam borio u proteklom ratu! Ovakva Bosna i Hercegovina koja se rezultat tog rata koji si vodio u svakom slucaju nije ono za sto bih rizikovao BILO CIJI zivot od svojih najmilijih i vjeruj mi niti BILO CIJI drugi zivot! Time ni tvoj!
Ono gdje sam ja miran pred svojom savjescu je to da se ne osjecam duznim niti odgovornim pred bilo kime dolje, ali isto tako da znam da su mnogi drugi dolje (medju njima najvise ti koji danas odlucuju o sudbini moje zemlje) i te kako MENI duzni!
Zato, ne zamjeri mi sto sam svoju borbu nastavio sad kad su puske vas koji ste ih nosili utihnule, jer pokusavam da u koliko toliko mirnom okruzju skromno doprinesem tome da zivot u Bosni bude koliko toliko dostojan covjeka i da i ti, koji si tamo zivis bolje, ali da se i meni stvore mogucnosti da i sebi i svojoj djeci omogucim povratak i zivot u svojoj zemlji.
Mozda ces borbu mene i meni slicnih "pobjegulja" smatrati pametovanjem i petljanjem u "vase" stvari i zivote. Ne znam. Kazem MOZDA ces to tako shvatiti. Jedino ti mogu reci da je ta zamlja jednako i moja i tvoja! Ljubav prema toj ZEMLJI ne treba da mjerimo i odmjeravamo, ali se slazem da mozemo da pricamo o tome ko koliko voli tu DRZAVU. Ja je ne volim takvu kakva jeste, a ti mi zamjeri koliko hoces.
To je tvoje pravo i ja ga postujem.
Nadam se samo da si u stanju da napravis razliku izmedju ljubavi prema ZEMLJI i ljubavi prema DRZAVI.
Lijepo te pozdravljam!
