cogni wrote:BaileyS wrote: Nikakva popustanja nece dovesti do bolje BiH jer Srbi nisu sanjali 100 godina da predju Drinu da bi takav plan napustili zbog pruzene bosnjacke ruke.
...Zasto Srbi ne bi htjeli bolju BiH, to je apsurd...
mozda zato sto nece nikavku BiH? 
vidim taj link. neka, neka, ma bice nezavisnosti dana nezavisnih. nIje to samo do praznika. Aliipak moram reci ni ja nisam razumio tu vijestDok ti smišljaš teorije zavjere i gledaš u grah, pred očima nam se dešava ovo viewtopic.php?f=3&t=58894&p=2390997#p2390997 To je stvarnost zavrzlama, stvarnost.
Kako sada stoje stvari BiH im je sudjena, u takvoj situaciji je nemoguce zeljeti loshiju BiH. Ako te sef rasporedi na novo radno mjesto protiv tvoje volje apsurdno je zeljeti da to radno mjesto bude sa sto manjom placom i negdje u podrumu, ili malo drasticnije, ako ti babo izabere zenu protiv tvoje volje apsolutno je nemoguce da zelish da ona bude sto ruznija, gluplja i da ne zna da kuva. A ono sto je nemoguce, uglavnom ne biva.vee-jay wrote:cogni wrote:BaileyS wrote: Nikakva popustanja nece dovesti do bolje BiH jer Srbi nisu sanjali 100 godina da predju Drinu da bi takav plan napustili zbog pruzene bosnjacke ruke.
...Zasto Srbi ne bi htjeli bolju BiH, to je apsurd...
Mogu li državne institucije preuzeti upravljanje državom?
U trenutnoj konstelaciji takvo što čini se gotovo nemogućim. Optimističniji odgovor mogao
bi se sažeti u frazu da su državne institucije trenutno u procesu konsolidacije, izgradnje
i nadogradnje. Bila čaša napola puna ili prazna, jasno je da ne postoji osmišljen koncept
reforme državne uprave, zbog čega čak ni svemoćni Visoki predstavnik sa sigurnošću ne zna
po kojim principima, kriterijima, s kojim vremenskim rokom i u kojem obimu BiH može dobiti
državnu upravu spremnu da voluntarizam pretvori u profesionlizam. Ovome je u velikoj mjeri
doprinijela i neodlučnost jednog dijela međunarodne zajednice, prvenstveno OHR-a, da istraje
na prioritetima kojima bi se institucije države pripremile da lakše apsorbiraju veće ovlasti i
odgovornosti. Prioriteti koji su okarakterisali Petrischev mandat bili su u skladu sa intencijama
koncepta „partnerstva“, odnosno namjere da ono postepeno pređe u fazu „ownership-a“.
To je podrazumijevalo funkcionalnost državnih institucija kroz reformu Vijeća ministara i
javne uprave uopšte, uz adekvatno poboljšanje ekonomske situacije. Pojednostavljeno,
usvajanjem (nametanjem) Zakona o Vijeću ministara stvorene su nove institucije koje su
trebale nositi ključne reforme (pravda, sigurnost, evropske integracije, obrazovanje, kasnije i
odbrana). Međutim, više od dvije godine nakon stupanja na snagu ovog zakona, jasno je da
su se međunarodna zajednica i domaće vlasti zadovoljili time što su stvorili državne institucije
na papiru. Prema nezvaničnim procjenama, popunjenost državne službe u ministarstvima pri
Vijeću ministara je u prosijeku oko 55%, s tim da je taj procenat u nekim od novoformiranih
ministarstava ispod 30% (Ministarstvo sigurnosti, Minstarstvo odbrane, Ministarstvo pravde,
Ministarstvo civilnih poslova). Pored toga, zabrinjava i činjenica da, prema istim procjenama,
državna služba ni u jednom ministarstvu nije stoprocentno popunjena, i da je u pojedinim
Ministarstvima za popunu mjesta pomoćnika ministara potrebno i više od godinu dana. Ista
situacija je i u službama Vijeća ministara gdje ključna rukovodeća mjesta, npr. generalnog
sekretara i direktora Ureda za zakonodavstvo, ostaju upražnjena i do godinu dana.
Najmanje su dva ključna razloga koja svo ovo vrijeme državnu birokratiju čine inertnom i
nespremnom da se konsolidira.
Prvi je osviješćen u činjenici da OHR nije želio/smio upuštati se u izmjene postojeće dejtonske
konstrukcije koja je nacionalnim konsenzusom i bespogovornim insistiranjem na nacionalnom
ključu otupjela zupčanike birokratske mašinerije. Ovdje dakako nije riječ o ugrožavanju
nacionalne zastupljenosti koja je zagarantirana ustavom i neupitna, nego prije svega o
zloupotrebi ovog ustavnog načela. Ona danas ide dotle da se kriterij nacionalne zastupljenosti
prevode u imperativ naciokratske, nerijetko i nacionalističke pripadnosti. Sistemski vakum
stvorio je jednu novu kastu podobnih Bošnjaka, Hrvata, Srba za čelna mjesta u državnoj
službi, spram onih koji zadovoljavaju sve ostale kriterije, osim onog najvažnijeg - bliskost
naciokratskim centrima političke moći. OHR kao da nije uopće evidentirao ovu nelogičnost, ili
je smatrao odveć sitnom da se njome bavi *.
Ta je nijansa,međutim,vremenom postala dominirajućom bojom, što je Visokog Predstavnika
opredjelilo da svim političkim strankama naloži imperativ konsultacija s OHR-om prije nego
zvanično iziđu sa kandidatom. Mislilo se da će osnivanjem Agencije za državnu službu,
regulatornim tijelom čiji je zadatak čuvanje postulata profesionalizma u državnoj službi,
napraviti adekvatan fi lter za ostranjivanje nečistoća. Napretka svakako ima, ali daleko
od toga da je situacija zadovoljavajuća. Kako bi se drugačije mogla nazvati činjenica da i
nakon uvođenje kadrovske stege, multipliciraju se upravo kadrovske afere koje ne samo da
usporavaju procese reformi, nego još i gore, odnarođuju državnu birokratiju od onih kojima
bi ona trebala služiti. Primjera je bezbroj - od diplomatske službe kada je slijepo insistiranje na
jednom kandidatu dovelo u pitanje dobre bilateralne odnose BiH i Hrvatske ili,pak, kada je za
ambasadora imenovana osoba za koju je tek kasnije utvrđeno kako ne zadovoljava osnovne
kriterije. Pa sve do javnih svađe oko toga kome pripada čelno mjesto direktora SIPA-e (ne
toliko predstavniku kojeg naroda, nego koje političke opcije), potom direktora policije RS-a,
prije toga direktora DGS-a, Uprave za indirektno oporezivanje itd.
Zloupotreba ustavnih načela nacionalne zastupljenosti, izdizanje kadrovske politike na
pijedestal doktrine per se, podstaklo je funkcioinalnu imploziju državne službe do mjere koju
u Briselu prepoznaju kao «nezrelost domaćih institucija». Ovdje zapravo počinje drugi važan
uzrok institucionalne inercije koji je emanacija prvoga. Ako bi mjerilo zadovoljstva bilo u broju
novouspostavljenih institucija, pogotovu ako se tom kriteriju doda poređenje sa 1997. godinom,
onda niko nema pravo biti nezadovoljan. Nezadovoljstvo,međutim, počinje spoznajom da nije
važan broj institucija,koliko njihovo funkcioniranje. Kao što, uostalom, određivanje uspjeha
briselizacije ne trpi poređenje s prošlošću nego sa recentnom evropskom kriteriologijom. U tom
koordinatnom sistemu razotkrivaju se greške koje su dovele do krive procjene, a potom i do krivih
rješenja. Robovanje nelogičnim ustavnim načelima hiperfederalizacije uslovilo je da mandat i
ingerencije državnih institucija nisu dobro osmišljeni. Preklapanje ingerencija i paralelizam potakli
su neadekvatnu distribuciju kadrova. Stvara se privid popunjenosti,ali na funkcionalnoj razini
problemi eksplodiraju u lančanoj reakciji. Institucije, povrh svega, nisu adekvatno međusobno
uvezane, te kao takve nisu u mogućnosti napraviti ono što društvo od njih očekuje - ekonomsku,
vanjskopolitičku, fi skalnu i odbrambenu doktrinu iz kojih proizilaze i razvijaju se dugoročne i
kratkoročne strategije za preuzimanje odgovornosti od međunarodne zajednice.
Iz postojeće situacije, da parafraziramo staru kinesku poslovicu, postoji najmanje stotinu izlaza.
Prevedno iz kineske u bh. perspektivu, za svaki od tih stotinu izlaza potrebna je politička volja
i nacionalni konsenzus o spremnosti da se preuzme vlasništvo nad aktuelnim društvenim
procesima i stekne sposobnost anticipiranja budućih.
Institucije BiH moraju napraviti zajednički plan optimaliziranja pomoći što ju je EU namijenila
BiH u narednom trogodišnjem periodu. Prvo na čemu se mora insistirati jeste zajednički rad na
Izlaznoj strategiji OHR-a koja će pokazati koji segmnenti međunarodnog prisustva trebaju slabiti,
kako bi se znalo koje domaće kapacitete treba razvijati. Na tom zadatku domaće institucije
moraju raditi zajedno sa predstavnicima međunarodne zajednice. Jedan od prioritetnih zadataka
je izrada strategije međunarodnog pozicioniranja BiH čiji bi sastavni dio bio Akcioni plan za
članstvo u EU. Međunarodna zajednica mogla bi biti važan konsultant sa svim svojim ekspertima,
dok bi domaće institucije predvodile posao.
U okviru reformskog paketa jačanja državnih institucija, jedan od ključnih prioriteta trebalo bi biti
uspostavljanje i struktuiranje analitičkih i istraživačkih kapaciteta u institucijama BiH. Porazna je
činjenica da niti jedna državna institucija nema razvijenu i moderno struktuiranu analitičku službu. S
tim u vezi jedno od rješenja moglo biti uspostavljanje Direkcije za stratešku analizu i planiranje koja
bi bila sastavljena od podorganizacijskih jedinica: Sektor za ekonomsko istraživanje i analizu, Sektor
za sigurnosne studije, Sektor za međunarodne odnose i vanjsku politiku...Ovo bi omogućilo i
kreiranje državne politike koja bi bila implementirana u resornim ministarstvima. Prednosti ovog
pristupa su višestruke: omogućilo bi se kreiranje državne strategije na jednom mjestu, resorna
polja državne strategije bila bi povezana u cjelinu, državne institucije bile bi analitički servisirane s
jednog mjesta, EU bi dobila važnog sugovornika u planiranju i analiziranju procesa pridruživanja
BiH sa EU. Jedina mana ovog pristupa je potreba osnivanja nove državne institucije, što bi
iziskivalo promjenu budžestekih pozicija i konsultacija s IMF-om.Rješenje bi moglo biti postignuto
tako što bi prve dvije godine rada Direkcije za strateško planiranje subvencionirala EU kroz CARDS
program. Nadalje, u sklopu tzv. Twining programa, praktičnu pomoć bi pružali i eksperti EU,
odnosno tranzicijskih zemalja iz okruženja koje su već postale članice EU.
Vidljiv je i nedostatak suradnje sa nevladinim istraživačkim institucijama i univerzitetima, te
je u sklopu ovih aktivnosti nužno postići formalni okvir te suradnje. Odmah i bez odlaganja
nužno je umrežiti državne institucije sa univerzitetima i prestižnim domaćim i stranim thinkthank
kako bi se crpile ideje i promišljanja za poboljšanje rada. OSCE je sponzorirao sistem
volontiranja mladih stručnjaka u Parlamentu BiH što se pokazalo kao dobra osnova da se isti
pristup primjeni i u drugim institucijama. Na taj način sistemski bi se uredila komunikacija sa
ljudima koji se bave istraživačkim radom na polju evropskih integracija, demokratizacije, a bila
bi stvorena i baza podataka o ljudskom potencijalu na koji se svakako može računati. Primjera
radi, Centar za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu proizveo je, u suradnju sa
Univerzitetom La Sapienza iz Rima, Univerzitetom u Bolonji i London School of Economics and
Politics stotinjak magistara evropskih studija (fi lozofi je, sociologije, prava i ekonomije) Ljudskih
prava, upravljanja državom, evropskih integracija i sl. Njihove magistarske teze, ili bolje rečeno
one najbolje, trebale bi biti iskorištene u iznalaženju rješenja za brojna pitanja. To je ujedno i
važan ljudski potencijal koji se može angažirati, makar i povremeno, u državnim institucijama.
Naročito onim od kojih se očekuje najviše posla u pripremi pristupanja EU.
Evidentan je nedostatak ne samo državne, nego i resornih strategija u odnosima s javnošću
i medijima. Približavanje EU zahtjeva ozbiljne reformske rezove, kasnije i referendume o
određenim pitanjima. Preduvjet za to jesu istraživanja javnog mnijenja i javne kampanje o
nužnosti reformi, njihovim dobrim i lošim stranama. Aktuelne državne institucije koje se bave
i bavit će se pristupanjem EU nemaju razvijene kapacitete za osmišljeno strateško djelovanje
prema domaćem, pa čak i inozemnom javnom mnijenju22. S obzirom na svu specifi čnost
pozicije u kojoj se BiH nalazi, potrebno je odmah početi praviti smjernice za takvu strategiju
koja bi morala ići i korak dalje – informiranje evropskog javnog mnijenja i svim prednostima
prijema BiH u EU. Bez dobro struktuirane državne administrativne mreže i odlučne pomoći
međunarodne zajednice, teško je zamisliti čak i samo draftiranje smjernica za ovakvu strategiju
a kamoli njeno provođenje. BiH u ovom segmentu ne smije čekati da postane kandidat
za PHARE program i onda zatraži sredstva za Strategiju. Koristeći sva raspoloživa iskustva i
resurse bh. institucije do kraja 2005. godine moraju imati gotove smjernice, pa čak i konkretne
projekte koji se odnose na podizanje svijesti javnoga mnijenja o značaju članstva u EU, ali i
svim problemima koje to članstvo sa sobom nosi.
Svaki od stotinu izlaza iz postojeće administrativne inercije podrazumijeva i ozbiljno
preispitivanje političkog spektra. Političke stranke kao interesne skupine, koje su ujedno
«dioničari» političkih procesa, moraju biti stavljene pod društvenu kritičku lupu. One su, pored
društvene elite u širem smislu, najoodgovrnije za postojeći autizam, te se njihovo otriježnjenje
čini uslovom svih uslova za tako nužan zaokret kakav je preuzimanje odgovornosti od
međunarodne zajednice.U nekih sređenim društvima ovo bi pitanje izazvalo podsmjeh, ali u
BiH pitanje - mogu li političke partije preuzeti odgovornost za proces reformi čini se pitanjem
od suštinskog značaja i zato čemo na njega pokušati odgovoriti.
* OHR svoju grešku nikada nije priznao eksplicite, ali jeste stidljivo, kroz istupe svojih glasnogovornika i koristeći retoričku akrobaciju. Tako je uoči susreta Visokog Predstavnika sa njemačkim kancelarom Schroederom, 03.05 2005.g. u Sarajevu, iz OHR poručeno da insistiranje na konoetničkim TV kanalima neće BiH odvesti u Evropu. “Evropska komisija je zato zahtijevala uspostavljanje jedinstvenog i ekonomski održivog javnog programskog servisa, koji će jednako predstavljati sve narode u BiH», izjavio je Kevin Sullivan, glasnogovornik OHR-a (Agencija FENA,03.0505). OHR reagira na pokupšaje naciokracija da zaokruži svoju supermoć uvođenjem tri odvojena etnička kanala, ali je recimo propustio priliku da spriječi inauguriranje sistema koji legitimizira takve zahttjeve.
Neodlucni gospodar: kontradikcije politike Evropske unije prema
Bosni i Hercegovini
Eldar Sarajlic,
Fondacija Heinrich Böll, Ured za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 2008.
U posljednjih nekoliko godina u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini uvrijezila
se specificna politicka dihotomija kojom se zeli opisati povijesno-politicki razvoj
zemlje nakon brutalnog rata koji je obiljezio prvih nekoliko godina njene savremene
medjunarodne egzistencije. Koristeci odrednice dvaju gradova – jednog u Sjedinjenim
Americkim Drzavama a drugog u srcu Evrope – tom dihotomijom se zeli uspostaviti
matrica promisljanja politickog bivstva Bosne i Hercegovine i dati smisao
specificnom tranzicijskom karakteru bh. dru{tva. Tako se za Bosnu i Hercegovinu
odredjenu ratom i konfliktom kaze da je ‘dejtonska’ a za onu odredjenu procesima
reformi s ciljem integrisanja u Evropsku uniju da je ‘briselska’ Bosna i Hercegovina.
No, osim ove ‘temeljne’ dihotomije koja referira direktno na povijesno-cinjenicni
okvir tumacenja, postoji jos nekoliko dimenzija koje bivaju direktno konstituisane
ovom eksplanatornom matricom. Te dimenzije, protumacene na odredjeni nacin,
mogu reci i nesto vise o ukupnoj fenomenoloskoj konstituciji Bosne i Hercegovine,
te o ulozi onog subjekta politike koji u njenoj fenomenologiji igra jednu od kljuc-
nih uloga: Evropskoj uniji. U ovom tekstu zelim se osvrnuti na neke od tih dimenzija
i ukazati na odre|ene kontradikcije politike Evropske unije prema Bosni i
Hercegovini.
Polazna pretpostavka je kompleksnog karaktera i podrazumijeva nekoliko zasebnih
elemenata. Prvo, tvrdim da se Evropska unija prema Bosni i Hercegovini ponasa
kao ‘neodlucni gospodar’: istovremeno prisustvo i odsustvo Evropske unije
kao subjekta bosanskohercegovacke politike svjedoci ne samo o neadekvatnoj odredje-
nosti evropske politike prema BiH vec i o problemima politickog (samo)konstituisanja
Evropske unije kao politickog subjekta uopse. Za razliku od dominantnog
misljenja da je Bosna i Hercegovina ta koja je ovisna o Evropskoj uniji, bez cije interferencije
bi u toj zemlji vladao vjecni rat, izvjesno je kazati i da je, na jedan specifican
i perverzan nacin, i Evropska unija u politicko-subjektivnom smislu ovisna o Bosni
i Hercegovini, te da se putem svojevrsnih manipulacija politickim poljem u BiH i
Evropska unija nastoji (samo)konstituisati kao politicki subjekt. Drugo, bez obzira
na retoricku razinu evropske politike u BiH koja vrvi liberalno-demokratskim frazama,
upravo je Evropska unija ta koja potkopava principe liberalne demokracije i njeno
politicko uspostavljanje u Bosni i Hercegovini kroz legalizaciju i direktnu konstrukciju
neformalnih i netransparentnih metoda i tehnika politickog odlucivanja. I
trece, slijedeci neka teoretska odredjenja demokracije kao takve i posmatrajuci poli-
ticko djelovanje Evropske unije i njenih predstavnika u Bosni i Hercegovini danas,
mozemo reci da su demokratske perspektive dugorocnog politickog razvoja ove
zemlje prilizno blijede i neizvjesne.
Dejton ili Brisel? Konstituisanje dvostruke Bosne i Hercegovine
Prije nego se upustimo u detaljnu interpretaciju naznacene dihotomije, bitno je
ukazati na cinjenicu da sam pojam Evropske unije kao politickog subjekta nije dovoljno
jasan. Ponajvise zbog povijesnog nedostatka koherentne politike evropskih
zemalja na sveevropskom nivou, evropska politicka zajednica se posmatra kao
nepostojeci drustveni i politicki subjekt. Preklapajuci se sa znacenjem pojma ‘medjunarodne
zajednice’, Evropska unija je u BiH oduvijek bila posmatrana kao nedovoljno
odredjen i dalek, no ipak snazan i mocan geopoliticki entitet, s potencijalom
da promijeni tok povijesti i utice na politiku. Kako bih sto je vise moguce izbjegao
slicnu ambivalentnost, u kontekstu tumacenja u ovom radu pojam Evropska unija
cu koristiti kako bih opisao: a) politicko ponasanje Specijalnog predstavnika EU za
BiH (EUSR); b) politicko ponasanje ambasadora i drugih predstavnika zemalja Evropske
unije u BiH; te c) ukupan medjunarodni pristup rjesavanju problema u Bosni
i Hercegovini odredjen politikom iz Brisela.
Pojmovna nejasnoca kada je u pitanju tumacenje politike Evropske unije u Bosni
i Hercegovini nije iskljucivo stvar metodoloskih polazista analitickog rada nego i
konstitutivni element samog fenomena. To je svakako slucaj sa dihotomijom Dejton-
-Brisel, cije znacenjske odrednice – osim povijesnoga htijenja – takodjer nisu kristalno
jasne. Da li je ‘dejtonska’ Bosna i Hercegovina zemlja rata ili etnickog konsenzusa
koji je okoncao rat? Da li je ‘dejtonska’ BiH zemlja demokracije ili ne? Ukoliko
jeste, zasto je potrebna njena transformacija u ‘briselsku’ Bosnu i Hercegovinu? Da
li je ‘dejtonska’ Bosna i Hercegovina ustvari americki, a ‘briselska’ evropski politicki
projekt? Da li ustvari sintagma ‘briselska BiH’ vise govori o Evropskoj uniji nego o
Bosni i Hercegovini?
Smatram da pomenuta dihotomija nije tek slucajni opis povijesnog puta Bosne i
Hercegovine, vec da otkriva dublje, fenomenoloske strukture prirode politickog
poretka u BiH ali i odnosa Evropske unije prema ovoj zemlji. Nastojeci da ostavi
utisak dijalekticke borbe dvaju iskljucivih tendencija – od kojih jedna predstavlja
permanentnu izvjesnost etnickog rata i nestabilnosti koju uzrokuje priroda balkanske
kulture, a druga distopijsku nemogucnost konflikta uslijed centripetalne geopoliti~
ke moci evropskog sredista i prosvjetiteljske sustine ‘Evrope’ kao takve – ta
dihotomija otkriva dva strukturna nivoa politiziranja u BiH sa nejednako rasporedjenom
kolicinom moci i utjecaja koji u odredjenoj mjeri korespondiraju sa pretpostavljenom
bazicnom dihotomijom na ‘dejtonsku’ i ‘briselsku’ fazu razvoja Bosne i Hercegovine.
Prva predstavlja nivo formalnog iskazivanja politike u BiH, u okviru kojeg
egzistiraju institucije drzave i drustva uspostavljene dejtonskim politickim okvirima.
U takvom, formalnom smislu, Bosna i Hercegovina je – uz sve specificnosti – normalna
parlamentarna demokracija u kojoj demokratski politicki mehanizmi, poput
slobodnog natjecanja partija na slobodnim izborima te postojanje reprezentativnih
metoda odlucivanja predstavljaju osnovna obiljezja moderne politicke normalnosti.
Drugi nivo pak predstavlja egzistenciju neformalnih struktura odlucivanja koje ne
podlijecu procesima i metodama demokratske provjere i transparentnosti. Ovo
predstavlja postojanje kanala, politika i osoba koje, daleko od o~iju javnosti, odlu-
cuju o kljucnim drustvenim i politickim pitanjima. Bez obzira na cinjenicu da ni to
ne predstavlja specificnost ove zemlje u odnosu na neke druge drzave u svijetu koje
se takodjer suocavaju sa formalnim i neformalnim nacinima politickog odlucivanja,
ipak je iznenadjujuci nesrazmjer kolicine moci koja je instalirana u ova dva nivoa.
Za razliku od razvijenih demokracija, stepen moci i utjecaja formalnih institucija bosanskohercegova~
ke politike je minimalan. Sva politicka moc investirana je u neformalne
strukture, a isturene institucionalne pozicije u iskljucivoj su funkciji politicke
reprezentacije unaprijed formulisanih odluka. Odatle proizlazi i ukupna nemoc bosanskohercegova~
ke drzave da preuzme inicijativu u procesima reformi, te akutni
nedostatak drzavnih kapaciteta za osmisljavanje i provodjenje ikakve stratecke politike
u bilo kojem segmentu drustva.
Odmicanje od takve politicko-fenomenoloske strukture BiH, sto podrazumijeva
proces reformisanja postojecih politickih obrazaca i jacanje drzavnih institucija kao
mjesta demokratskog odlucivanja, predstavlja upravo ono sto se zeli oznaciti krilaticom
o prelasku Bosne i Hercegovine iz ‘dejtonske’ u ‘briselsku’ fazu politicke
egzistencije. Za razliku od ‘dejtonske’, koja predstavlja Bosnu i Hercegovinu odre-
djenu etnickom elitom koja daleko od bosanskohercegovacke realnosti, uz pomoc
geopolitickog diva SAD odredjuje njenu sudbinu, ‘briselska’ BiH bi trebala predstavljati
demokratski uredjeno evropsko drustvo u kojem se proces odlucivanja i sticanja
legitimiteta odvija na transparentan, otvoren i na zakonu utemeljen proces, ciji
su osnovni nosioci institucije drzave i drustva a ne politicka elita i nacionalne stranke.
Nije slucajno da sintagma ‘izgradnja kapaciteta’ (capacity building) predstavlja
jednu od najcesce upotrijebljenih rijeci u diskursu politickih reformi u BiH. Sustin-
ski, radi se o (re)konstrukciji drzavne moci kao obnovi politickog suvereniteta Bosne
i Hercegovine. Insistirajuci na politickim reformama usmjerenim ka ovom konacnom cilju
– posebno vaznim u kontekstu pristupanja BiH evropskoj zajednici
modernih i odgovornih drzava – Evropska unija, zajedno sa ostalim akterima medjunarodne
zajednice u BiH stremi izgradnji demokratskog poretka u Bosni i Hercegovini
i dekonstrukciji nedemokratskih formi vladavine uokvirenih u naslijedju onoga
sto se naziva ‘dejtonskom’ BiH. No da li je to zaista tako? Da li zaista Evropska unija
svojim djelovanjem putem zvanicnih predstavnika dekonstruise nedemokratske politic-
ke obrasce i doprinosi dugorocnim perspektivama demokracije, pluralizma i vladavine
prava u Bosni i Hercegovini?
Analiziramo li forme politickog odnosa izmedju predstavnika Evropske unije i
lokalne politicke elite u BiH, odgovor na ovo pitanje moze jedino biti odrican.
Forsirajuci metod politickog odlucivanja u kojem glavnu ulogu imaju celnici vodecih
nacionalnih stranaka kao etnonacionalni lideri a ne kao celni ljudi institucija, Evropska
unija – ponajvise putem svog specijalnog predstavnika (EUSR) i drugih zvanic-
nika medjunarodne zajednice – direktno institucionalizira antiinstitucionalizam
i doprinosi daljoj perpetuaciji sustinski nedemokratskih formi politickih odnosa u
zemlji. *
Izgovor da su te forme demokratske usljed slobodne izborne utrke koja je
date politicke lidere dovela do pozicije da odlucuju o javnim stvarima nije dovoljan,
s obzirom da demokracija u jednom drustvu ne zavrsava na pragu izbornog mjesta,
vec predstavlja kontinuiran napor na osmisljavanju i realizaciji pravednih i participatornih
mehanizama odlucivanja o stvarima od zajednickog interesa. Drugim rije-
cima, nacin na koji se u danasnjoj Bosni i Hercegovini donose politicke odluke – u
cemu zvanicnici Evropske unije imaju bitnu ulogu – nedemokratski je. Utoliko je
sintagma o ‘briselskoj’ Bosni i Hercegovini kao drustvu sa perspektivno uspostavljenim
demokratskim mehanizmima razvoja i odlucivanja puki retoricki obrazac zvanicnika
Evropske unije i medjunarodne zajednice iza kojeg se skriva perpetuirano
odrzavanje ‘dejtonske’ kao etnicke Bosne i Hercegovine. Dihotomija Dejton-Brisel,
stoga, utjelovljuje laznu dilemu, jer je struktura ‘briselskih’ odnosa zvanicnika Evropske
unije sa bosanskohercegovackom politickom elitom identicna ‘dejtonskoj’
fazi njene povijesne egzistencije. Slijedeci logiku da se iza svakog diskursa skriva
partikularan interes, postavlja se sasvim logicno pitanje: sta je uzrok tome?
* Otud ne iznenadjuje cinjenica da se kljucne reformske odluke o sudbini Bosne i Hercegovine donose u raznim ugostiteljskim lokalima – restoranima, hotelima, kafanama – a ne unutar minimalnih okvira institucija drzave.
Evropska unija i problem izvlastenosti u BiH
Kljucni uzrok tome je, kako zelim utvrditi, proces (samo)konstituisanja Evropske
unije – pretpostavljeno najvaznijeg segmenta ‘medjunarodne zajednice’ u BiH – kao
(geo)politickog subjekta Bosne i Hercegovine. Otkrivajuci mnogo vise samu priro-
du politickog odnosa nego htijenje njenih konkretnih predstavnika, konstituisanje
Evropske unije kao politickog subjekta odvija se u kontekstu radikalne ambivalencije
njenog politickog prisustva u BiH, te potiskivanju politickog koje indicira
pokusaje prevazilazenja vlastite fenomenologije, a rezultira dekonstrukcijom objekta
svog djelovanja. Na koji nacin se to desava?
Prevashodno, fenomen Evropske unije i njenih predstavnika u Bosni i Hercegovini
utjelovljuje paradoks suvereniteta. U smislu te tvrdnje, a u kontekstu postojece
politicke konstelacije u Bosni i Hercegovini, sasvim je izvjesno pitati za koji se politicki
subjekt u danasnjoj Bosni i Hercegovini moze reci je suveren? Drzavu? Entitete?
Etnicke zajednice – nacije? Ako je suveren onaj koji, po tumacenju Carla Schmitta,
odlucuje o izvanrednom stanju, onda to nije ni drzava Bosna i Hercegovina niti su
to njeni entiteti, a ni etnicke zajednice kao osnova politickog poretka. Tvrdim da je
vrhunski suveren Bosne i Hercegovine upravo Evropska unija, kao konglomerat
isprepletenih interesa koji se ozbiljuju u konkretnim uporistima politicke moci u
BiH. Ta se suverenost Evropske unije u Bosni i Hercegovini ne iskazuje nuzno na
eksplicitnoj razini – cak naprotiv, retorika evropskih predstavnika u BiH u posljednje
vrijeme zasicena je frazama o lokalnom vlasnistvu nad procesom odlucivanja i
politickom sudbinom zemlje – vec zadire u samu fenomenologiju odnosa Evropske
unije i Bosne i Hercegovine, te se ukazuje kao specifican produkt politicke svijesti.
Sta onda cini Evropsku uniju suverenom Bosne i Hercegovine?
Italijanski politicki filozof Giorgio Agamben je, pisuci o paradoksu suvereniteta,
kazao kako paradoks suverenosti pretpostavlja da je suveren „... istodobno izvan i
unutar pravnog poretka”, te kako je, u kontekstu Schmittovog odredjenja suvereniteta,
iznimka (kao odluka) ta koja utvrdjuje samu strukturu postojeceg politickog
poretka. Iznimka je odredjujuca i za suverena takodjer, jer i ona pretpostavlja da
„...ono sto niposto ne moze biti ukljuceno, ukljuceno je u formi iznimke”. Suveren je
na taj nacini izniman u odnosu na politicki poredak jer ga konstituise kao takvog,
ali i odlucuje o svakoj promjeni postojecih stvari. On je, kao gospodar datog politickog
poretka, njegov konstitutivni dio, ali je usljed konstituisuce supremacije nad
njegovim normama istovremeno i van njega:
„...suveren se, imajuci legalnu moc suspenzije valjanosti zakona, legalno postavlja
izvan zakona. To znaci da se paradoks moze formulirati i na ovaj nacin: ‘zakon
je izvan sebe sama’, dakle, ‘ja, suveren, koji sam izvan zakona, proglasavam da nista
nije izvan zakona”.
Ta ambivalentnost suverenog subjekta od kljucne je vaznosti za razumijevanje
fenomena suverenosti uopce, a u kontekstu Bosne i Hercegovine i Evropske unije
indikativna je za specifican politicki odnos o kojem je ovdje rijec. Iako je dominantno
misljenje da su etnicke zajednice u Bosni i Hercegovini nosioci politickog suvereniteta
– s obzirom na fakt da se svaka politicka odluka donosi ili se pravda u
ime jedne ili vise etnickih grupa – uzmemo li u obzir cinjenicu da o stanju iznimke
u BiH odlucuju predstavnici medjunarodne zajednice u sirem smislu, mozemo kazati
da suverenitet pripada upravo njima.*
Nisu li Bonske ovlasti Visokog predstavnika
medjunarodne zajednice, odnosno Specijalnog predstavnika EU u BiH – kao iznimka
u politickoj konfiguraciji – upravo mandat nad suverenoscu Bosne i Hercegovine?
Drugim rijecima, koji to politicki subjekt danas, osim Visokog predstavnika
kao produzene ruke Evropske unije, ima mogucnost donijeti odluku koja transcendira
postojeca pravno-politicka ogranicenja, i pritom nemati konstitutivnu potrebu
opravdanja vlastitog djelovanja pred formalnim predstavnicima vlasti, civilnog
drustva i gradjanstva u zemlji? Evropska unija, putem svog Specijalnog predstavnika
za BiH na taj nacin je istovremeno izvanjska i unutarnja politickom sistemu Bosne
i Hercegovine. Kao konacni suveren, koji ima biti iznimkom i odlucivati o izvanrednom
stanju, ona je van bosanskohercegovackog poretka – jer je ponad njega; kao
uporiste moci koje ima mogucnost odlucivanja o konkretnim politickim pitanjima
drustva, ona je unutar njega, kao njegov konstitutivni dio. Razlika izmedju suverenosti
Evropske unije u BiH i ranije iskazane kritike djelovanja medjunarodne zajednice
koja je naglasila izrazito imperijalan karakter OHR-ovog upraviteljstva Bosnom
i Hercegovinom, jeste upravo u tom ambivalentnom (unutra-i-van) stanju koje
predvidja mogucnost odlucujuceg utjecaja na politicki poredak, uz istovremeno odsustvo
minimuma odgovornosti za posljedice vlastitog djelovanja, koje se eksplicitno
prebacuju na domacu politicku elitu. Evropska unija kao pretpostavljeni (geo)-
politicki suveren Bosne i Hercegovine u tom smislu gradi svoj ambivalentan status
na nedorecenosti ukupnog statusa medjunarodne zajednice u BiH i autoritetu iznimke
koji je izgradjen politickim djelovanjem visokih predstavnika u BiH u perio-
du izmedju 1997. godine, kada su Bonske ovlasti uspostavljene kao obrazac politickog
odnosenja, i 2002. godine, kada je eksplicitno naglasena transformacija Ureda
visokog predstavnika medjunarodne zajednice u Ured specijalnog predstavnika
Evropske unije. Sve od tada politicki status Evropske unije u BiH egzistira kao
(geo)politicka implikacija schmittovske iznimke kao sustine suverenog politickog
djelovanja.
* Tim vise jer se i Ured OHR-a, kao jezgro medjunarodnog upraviteljstva Bosnom i Hercegovinom i nukleus predvidjenog dugorocnog prisustva Evropske unije, predstavlja kao „... ad hoc medjunarodna institucija odgovorna za nadgledanje implementacije civilnih aspekata sporazuma kojim je okoncan rat u Bosni i Hercegovini”; vise na: http://www.ohr.int/ohr-info/gen-info/de ... t_id=38528
.
.
.
.
.
.
Iznimka je, u Agambenovom tumacenju, od kljucne vaznosti za ukupan poredak,
upravo jer – u doslovnom smislu – potvrdjuje pravilo. Bez Evropske unije kao
suverena i ultimativne reference politicke egzistencije BiH, postojeci politicki
poredak (nomos) ne bi imao smisla. Upravo zato svaka odluka donesena u ime
‘evropske buducnosti’ Bosne i Hercegovine i njenog integrisanja u EU od strane
evropskih zvanicnika u BiH predstavlja „... upis u tijelo nomosa, izvanjskost koja ga
ozivljava i daje mu smisao”. Suverenost Evropske unije u Bosni i Hercegovini na
taj nacin se gradi preko odrzavanja postojecih politickih konstelacija i njima inherentnog
politickog okvira kao garanta vlastite politicke neodre|enosti i slobode suverenog
djelovanja.*
U tom smislu bi prevazilazenje ‘dejtonske’ i uspostavljanje ‘briselske’
Bosne i Hercegovine, kao ostvarenje zvanicnog projekta ‘osnazivanja drzavnih
institucija’ koje bi preuzele odgovornost upravljanja politickim razvojem zemlje,
predstavljalo dokidanje suvereniteta Evropske unije u BiH, te je sa stanovista politi-
cke subjektivnosti EU kao iskaza njene politicke svijesti nezeljeni projekt. Ova tvrdnja
zasniva se na pretpostavci da, kao (geo)politicki subjekt svijeta, EU egzistira
zahvaljujuci nedovrsenim drzavama poput Bosne i Hercegovine, gdje se, gradeci
vlastitu konstituisucu moc uspostavlja kao subjekt svjetske politike par excellence.
U tom smislu tvrdim da se, kao neodlucni gospodar bosanskohercegovacke politi-
cke sfere, Evropska unija ne zeli uspostaviti kao konstituisana moc – integrisani dio
politickog poretka – vec zeli egzistirati kao permanentno konstituisuca (izvanjska)
politicka snaga bez odgovorne institucionalne realizacije unutar politickog sistema
Bosne i Hercegovine.
Tako protumacena logika politickog suvereniteta zasnovana je na dvostrukom
iskljucivanju. Osim vlastitog izuzeca od primjene normi politickog sistema koja je
konstitutivna za sam pojam suverenosti, njena logika pociva i na iskljucenju onoga
sto Agamben naziva ‘golim zivotom’ a sto se u kontekstu ovog rada moze oznaciti
i svakodnevnom egzistencijom bosanskohercegovackog gradjanstva iz politickog
poretka, cime se i ono samo pretvara u osnovni element/objekt politike. U tom
smislu, svaka politika koja se vrti oko ‘golog zivota’ na principu iskljucivanja – a
recimo pitanje uvjetovanosti bh. gradjana kompleksnim administrativnim procedurama
viznog rezima i prakticne iskustvene izolacije jeste upravo to – tvori od njega
osnovni element politike kao takve. Na suprotnom polu iskljucenosti suverena politickog
poretka nalazi se, dakle, objekt ‘golog zivota’ – gradjani Bosne i Hercegovine,
koji su takodjer istovremeno i unutar i van politickog sistema koji na njihovoj bioloskoj
opstojnosti gradi svoj egzistencijalni legitimitet. Oni su unutar poretka jer se
svaka politicka odluka nacelno donosi u njihovo ime i legitimira njihovim apriornim
pristankom na konfiguraciju politicke elite; ali oni su i izvan njega, jer su iskljuceni
iz direktnog procesa politickog odlucivanja i ne smatraju se racionalnim clanovima
politickog drustva koje se ima pitati prilikom donosenja odluka o stvarima od javnog
interesa. Ukupan politicki poredak Bosne i Hercegovine na taj nacin se zasniva
na dvostrukoj izvlastenosti – onoj zvanicnika Evropske unije i medjunarodne zajednice
s jedne, te gradjana Bosne i Hercegovine s druge strane, pri cemu Evropska
unija figurira kao suveren – konstituisuca moc izvan politickog poretka, a gradjani
kao objekt biopolitike par excellence. Suverenost Evropske unije u Bosni i Hercegovini
i iskljucenost gradjana iz procesa politickog odlucivanja se u tom smislu
iskazuju kao medjusobno uslovljeni elementi ukupnog politickog odnosa u ovoj
zemlji.
Ova dvostruka izvlastenost u potpunosti se poklapa sa ranije iskazanom matricom
politiziranja u Bosni i Hercegovini u dvije osnovne razine u kojima glavne partnere
Evropskoj uniji u procesu tranzicije Bosne i Hercegovine cine pripadnici etnopoliticke
elite, a ne gradjani ove zemlje. Odrzanje takvog sistema od kljucne je vaz-
nosti za oba subjekta bosanskohercegovacke politike – za suverena utjelovljenog u
institucijama Evropske unije koji ima autoritet iznimke i donosenja odluke o izvanrednom
stanju, kao i za lokalne etnopoliticare koji na osnovama iskljucenja gradjanstva
iz deliberativnih procesa grade vlastiti politicki legitimitet i generiraju pseudopoliticku
i (sto je veoma bitno) ekonomsku moc.
Neki od konkretnih primjera u praksi ukazuju da se manipulacijom kriterija za
integraciju Bosne i Hercegovine u EU, putem iskazivanja suverenosti zasnovane na
suspenziji konstituisane moci, onemogucuje zdrav demokratski razvoj bosanskohercegovackog
politickog sistema. Cesta upotreba Bonskih ovlasti od strane Paddyja
Ashdowna, njihovo kompletno zanemarivanje od strane Ch. Schwartza-Schillinga, te
ponovno vracanje na velika vrata odlukom Miroslava Lajcaka o amandmanima na
Zakon o Vijecu ministara od 19. oktobra 2007. godine – koja ih je, da paradoks bude
potpun, u velikoj mjeri i pokopala – upravo svjedoci o medjunarodnoj manipulaciji
politickim poljem Bosne i Hercegovine, te o nemogucnosti formulisanja konzistentne
i odgovorne politike ciji bi cilj bio izgradnja demokratskih kapaciteta Bosne
i Hercegovine. U tom smislu se i pomenuta odluka Visokog predstavnika, koja je
izazvala „... jednu od najozbiljnijih politickih kriza jos od Dejtonskog sporazuma”
treba posmatrati kao pokusaj izgradnje politicke subjektivnosti medjunarodnog faktora
u BiH (a prije svega Evropske unije zbog nuznog vezivanja reforme policije i
potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruzivanju), a ne racionalan politicki napor
na izgradnji demokracije u BiH. Nemogucnost da se Evropska unija u Bosni i
Hercegovini konstituise kao politicki subjekt sa jasno definisanim ovlastima, kao i
nemogucnost da odustane od neke vrste upravljanja politickim procesom u BiH cini
upravo od nje neodlucnog gospodara koji je istovremeno unutar i van politickog
poretka Bosne i Hercegovine, i koji upravo zahvaljujuci takvom statusu ostvaruje
puni suverenitet bez direktne odgovornosti (jer suvereni su kao takvi van zakona),
ali i unistava perspektive za dugorocno uspostavljanje demokratske politicke kulture
u ovoj zemlji.
* Tu se posebno vidi naslijedje karaktera ukupnog medjunarodnog upravljanja u BiH, gdje su autoritet i ovlasti predstavnika medjunarodne zajednice i EU u okviru OHR-a rasli „... u opsegu i snaznosti od nicega do svega, kroz ovlasti da nametnu sankcije i prijelazni zakon izradjen s ciljem pruzanja potpore dejtonskom procesu do apsolutnih ovlasti nad neogranicenim spektrom pitanja. Misija OHR-a, mandat i ovlasti kontinuirano su preoblikovane kao odgovor promijenjenom shvatanju toga zasto je BiH potreban OHR – sto je drugi nacin da se kaze, zasto se BiH ne smatra odgovarajucom za demokratsku samoupravu.”
Znaci, nije Dodik najveci krkan ako voli pregovarati po kafanama nego je to Kolumbo koji organizuje te sjedaljke.Politika Evropske unije i perspektive demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine
Kada se sve to ima u vidu, uputno je razmotriti perspektive dugorocnog demokratskog
razvoja Bosne i Hercegovine i neke od eventualnih alternativa evropskog
prisustva u Bosni i Hercegovini. U tom smislu ne treba upitati postoji li opasnost da
kontradiktorna politika EU u BiH demokratske kriticare nacina ophodjenja spram
reformskih kriterija za integracioni proces gurne u ulogu protivnika EU, vec kakva
vrsta politike Evropske unije moze doprinijeti dugorocnom uspostavljanju demokratske
politicke kulture u Bosni i Hercegovini kao garanta slobodne i dostojanstvene
egzistencije njenih gradjana, ali i ukupne regionalne stabilnosti? Ne treba insistirati
na potpunom negiranju politickog, putem nuzne eliminacije bilo kakvog protivljenja
politici i (geo)politickim vrijednostima Evropske unije – jer se upravo tu Evropska
unija otkriva kao imperijalni gospodar – vec na uspostavljanju demokratskih
i na slobodi zasnovanih mehanizama artikulacije i rjesavanja problema koji proizlaze
iz konfliktne prirode politickog fenomena uopce. Nije dovoljno pozivati na konsenzus
unutar postojecih (u velikoj mjeri nedemokratskih) obrazaca odlucivanja – poput
polujavnih sastanaka u kafanama i restoranima – te potom konstatovati da konsenzusa
nema i tu cinjenicu upotrijebiti kao opravdanje nedemokratskog i autokratskog
nametanja politickih rjesenja i odluka.
Postoji nekoliko konkretnih politickih alternativa postoje}oj politici Evropske
unije prema Bosni i Hercegovini. Slijedeci razumijevanje demokracije kakvo je ponudio
italijanski politicki teoreticar Norberto Bobbio, prema kojoj je za demokraci-
ju vaznije gdje se ona primjenjuje, a ne ko je njen glavni konzument, zakljuzujem da
prosirenje demokratskog fronta – a ne njegovo produbljivanje – treba biti jedan od
glavnih prioriteta svake razvojne politike za Bosnu i Hercegovinu. Prakticno, to zna-
ci prosirivanje bazicnih demokratskih procedura – koje u ovom kontekstu u najvecoj
mjeri identifikujem sa procesima slobodnog, racionalnog i na argumentima i javnom
ucescu zasnovanog procesa odlucivanja o stvarima od zajednickog interesa –
na sto siri drustveni spektar. To se posebno odnosi na sferu djelovanja medjunarodne
zajednice i Evropske unije u BiH, koja u tom kontekstu mora napraviti jasan
izbor izmedju: a) ostajanja neodlucnim gospodarom – suverenom na medjupoziciji
na kojeg se ne primjenjuju norme politickog poretka i demokratskih vrijednosti; b)
institucionalizovanja u formi konstituisane moci sa strogo definisanom i u potpunosti
eksplicitnom odgovornoscu; i c) napustanja Bosne i Hercegovine kao polja (geo)-
politickog djelovanja.
Ukoliko se EU odluci zadrzati postojecu matricu politickog odnosa, vrlo je vjerovatno
da ce se i Bosna i Hercegovina zadrzati u stanju permanentne tranzicije u kojem
ce ‘goli zivot’ gradjana ove zemlje biti pritijesnjen suverenitetom Evropske unije
i medjunarodne zajednice s jedne, i lokalnih politickih elita s druge strane. U tom
slucaju radi se o zamrsenoj i tesko rjesivoj dijalektici u kojoj nece biti moguce prepoznati
demokratske alternative politickih problema i sav ce se politicki razvoj odvijati
putem osovine Evropska unija – politicka elita, a gradjansko iskazivanje politi-
cnosti bice potisnuto na potpunu marginu. Na taj nacin Bosna i Hercegovina nikada
nece prevladati stanje tranzicije – koju bi u sustinski demokratskom smislu trebalo
da predstavlja ne promjena odredjenog politickog rezima vec promjena obrasca
reprodukcije legitimiteta politicke elite – i ostace u stalnom politickom raskoraku
izmedju potrebe za reformom i nemogucnosti njenog cjelovitog i konacnog
provodjenja.
S obzirom da je prilicno izvjesno da Evropska unija Bosnu i Hercegovinu nece
napustiti kao objekt svog (geo)politickog djelovanja – i to mnogo vise zbog same
sebe a ne zbog Bosne i Hercegovine – jedina demokratska alternativa koja preostaje
jeste svojevrsno institucionalizovanje Evropske unije kao samosvjesnog, odgovornog
i ovlastima ogranicenog politickog subjekta u Bosni i Hercegovini. To bi podrazumijevalo
uspostavljanje direktne i eksplicitne odgovornosti zvanicnika Evropske
unije za politicki razvoj Bosne i Hercegovine u onoj mjeri u kojoj njihovo djelovanje
utice na postojecu politicku konstelaciju. To bi znacilo i institucionalizaciju novih
praksi politickog pregovaranja i odlucivanja koje bi bile fiksirane u okviru za to
predvidjenih i dizajniranih politickih institucija u zemlji, umjesto postojecih nedemokratskih
i polujavnih obrazaca donosenja najbitnijih politickih odluka o sudbini
drzave i drustva u neformalnom i neprimjerenom kontekstu ugostiteljskih objekata
– kafana i hotela – daleko od ociju kritike i javnosti. Tek kada, recimo, Visoki predstavnik
i drugi predstavnici evropskih zemalja i institucija odluce da sa lokalnim
zvanicnicima pregovaraju iskljucivo u okviru drzavnih institucija i zvanicnih drzavnickih
funkcija koje obavljaju, umjesto okvira etnopolitickog liderstva, tek tada se
moze ocekivati i konsekventna demokratizacija ukupnog politickog polja i ostalih
procesa koji su njegov inherentni dio. Drugim rijecima, nije moguce zagovarati sirenje
demokratskih vrijednosti a istovremeno djelovati u nedemokratskim okvirima
i takvim djelovanjem odrzavati status quo. Na taj nacin, moze se reci da upravo od
Evropske unije najvise i zavisi stepen i brzina transformacije Bosne i Hercegovine
od postkonfliktne zemlje nedemokratskog odlucivanja do zrelog i odgovornog
demokratskog drustva u kojem ce politicka odluka biti stvar javne i razumne deliberacije,
a ne tajnih sastanaka politicke elite i medjunarodnih zvanicnika. Tek onda
kada se, zahvaljujuci djelovanju Evropske unije u BiH – pri cemu bi nacin djelovanja
njenih predstavnika i konacan cilj ukupnog djelovanja bili neodvojivi jedan od
drugog – bude moglo reci da se demokratizacija prosirila u sve sfere drustva na koje
EU ima utjecaj, Bosna i Hercegovina }e postati demokratsko i odgovorno drustvo,
skrojeno u skladu sa potrebama svojih gradjana, a ne politicke elite ili medjunarodnog
politickog subjekta.
Abacija wrote:Ti prvo zamjeras dijasporcima kada pomenu nove ratne sukobe a onda se zalazes za podjelu po etnickoj liniji, a zna se vrlo dobro da bilo koja podjela sigurno opet vodi u rat i stvaranju Velike Srbije i Velike Hrvatske.zlajo wrote:Pazi.Bosna i Hercegovina je vec unutra sebe podjeljena i tu se nista vise ne moze promjeniti. Jer se tocak proslosti nemoze vratiti unazad. Ono sto je bitno je objektivno procjeniti u kojoj mjeri i na koji nacin se ocituje ta podjela. Jer samo tako se moze donijeti neko funkcionirajuce rjesenje.Abacija wrote: Jeli se ti to zalazes za podjelu?
Mislim da je za OHR potpuno nebitno kako ce biti BiH uredena iznutra. Oni zele mir i da postoji jedan pozitivan dijalog izmedu "torova", a sto je jako tesko postici. Optuzivati njih da ne radu svoj posao kako treba, samo zato sto su nasi narodi u sukobu i tvrdoglavi kao ovnovi u svojim zeljama (dok su nam mogucnosti jako ogranicene), ne vodi ka rjesenju. Nego nas vuce u novi krug zabluda, optuzivanja, sukobljavanja, drugim rjecima vrtimo se u krug kao majmuni na ringispilu. I od toga je vec svima muka.
Pokusaj pogledati na situaciju u BiH sa strane, imajuci u vidu sve one probleme sa kojima se MZ susrece , ili bolje receno Evropa danasnjice. Jer budimo iskreni, da se BiH ne nalazi geografski tu gdje jeste, sasvim sigurno bi u daleko manjoj mjeri privlacila paznju i svijeta i Evrope. Problem nije u OHR-u, problem je kod nas. Jer da je sve u redu kod nas, OHR nam ne bi ni trebao.
Cinjenica je da izmedu Bosnjaka, Hrvata i Srba u Bosni, postoji jedno veliko nepovjerenje, koje se svake godine sve vise i vise zacementira. Mislim da je dogovor u Prudu nudio mogucnost izlaska iz te mucne situacije, ali kako stvari stoje nista se tu dalje nije ucinilo. Bosna se mora podjeliti na etnicke regije jer je to jedini nacin da opstane. To je jedini nacin da se i Srbi i Hrvati zadrze u okvirima zajednicke drzave,jer u protivnom sve ce vise truniti i zemlja ce tonuti. U ekonomsku i politicku propast. Za neke Bosnjake je to neprihvatljivo,ali kako stvari stoje izgleda da oni najgore prolaze u trenutnoj situaciji.
Ako se ne nade dogovor izmedu Bosnjaka,Hrvata i Srba, drzava ce vremenom propasti.Urediti je na nacin da svatko pronalazi svoje mjesto u njoj, je jedini nacin da se ljudi zblize. To je nesto sto OHR ili bilo ko izvana ne moze napraviti, vec sami gradani ove drzave. Kako sile izvana "uvodu demokraciju" u kriznim zemljama, je najbolji primjer Afganistana i Iraka, ili novijeg datuma Gruzije.
Slabe su ti procjene. Projekti Velika Srbija i Velika Hrvatska se jos nisu ugasili ili dovoljno oslabili, i dok god se to ne desi postoji opasnost za rat.zlajo wrote:
Abacija, pretjerujes malo.
Ja ne zamjeram dijasporcima sto spominju ratne sukobe, vec sam duboko uvjeren u to da u Bosni rata nece biti. Zasto sam toliko siguran u to? Pa poznajem situaciju u zemlji i oko nje i znam da Evropa i svijet nece ovaj put ostati po strani, kada bi i doslo i do nekog okrsaja manjeg razmjera.
Druga stvar je, da su i Hrvatska i Srbija danas svijesne da neki san o Velikim Drzavama nije vise moguc, pogotovo ne nekom ratnom opcijom ili slicno. Bosna i Hercegovina je podjeljena na etnickoj osnovi. I priznali to neki ili ne, je realnost koja odreduje kako njenu proslost tako i njenu sadasnjost i buducnost. Drzave se ne stvaraju (i opstaju) sanjanjem i trazenja neke "pravde" za sebe, dok one druge bi bilo najbolje "preodgojiti". Jer se eto svojim ponasanjem ne uklapaju u datu shemu. Pogotovo ako je tih "drugih" tu negdje (manje-vise) oko 50-tak %.
Isto tako mislim da Bosna i Hercegovina pripada kao drzava ne samo Bosnjacima, nego i Srbima i Hrvatima koji zive u njoj.I koliko mi je poznato, to je stav i cijelokupne MZ, pored ostalog. Zbog cega onda ne cuti i ne postivati njihov stav o uredenju BiH. Pogotovo ako je taj stav blizi realnosti i onog sto je ostvarivo.
Bolje odan, nego pametan
Piše: Gojko Berić [email protected]
22/01/09
Reći da je stanje u Bosni i Hercegovini žalosno u svakom pogledu, banalno je koliko i činjenica da je ovih dana nad Sarajevom oblačno. Krivci za deprimirajuću političku i svaku drugu krizu u zemlji su, a ko bi drugi bio, vodeći političari. Njihovo iznuđeno mucanje o Evropskoj uniji svjedoči da je ta opcija iznad mentalnog nivoa ovdašnje vlasti. Društvo očito ima posla s ljudima koji ga vode, a od kojih su mnogi opterećeni odsustvom pameti i stida, makar u javnosti bili obilježeni kao lopovi i intriganti. Na pitanje zašto te štetočine ne smjenjuje, Miroslav Lajčak je ispalio ciničan odgovor: “Vi ih birate, a ja da ih smjenjujem?!“
Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: da li je takvo stanje, koje je BiH priskrbilo naziv “crne rupe“ Evrope, plod pogrešnog personalnog izbora neosviještenog pučanstva ili je riječ o nečem drugom? Malo istorije uvijek dobro dođe. Poznato je Staljinovo načelo “Drugovi, najvažniji su kadrovi.” Tome se, u principu, drugu Staljinu nema šta prigovoriti. Samo što je paranoični i okrutni Džugašvili izboru kadrova u praksi pristupao na svoj način. Pobio je, pored miliona drugih, cijelu Lenjinovu vladu, najintelektualniji vladin tim koji je ikada postojao, pod optužbom da je riječ o trockistima i stranim špijunima.
Sistem uspostavljen njegovom strahovladom zahtijevao je posve drugačije ljude. Boljševička parola je glasila “Bolje crven, nego pametan“.
U bivšem jugoslovenskom režimu nije se imalo kuda proći od bulumente mediokriteta na raznim funkcijama. Bila je to slika tzv. negativne kadrovske selekcije. A o čemu se zapravo radilo, uočio je češki filozof i disident Karel Kosik, koji je u eseju “Naša sadašnja kriza“ pisao: “Sistem ne stvara ljude, niti njihove osobine i sposobnosti. Sistem samo iskorištava i koristi one sposobnosti, strasti i interese koji su neophodni za njegovo funkcionisanje. Ako se u određenom političkom sistemu prirodno odabiranje zbiva tako što na vodeća mjesta dolaze ljudi prosječne inteligencije, savijene kičme, labilnog karaktera, ljudi poslušni i vjernici... jasno je da otud ne proističe da čovjek po prirodi ima samo te kvalitete; problem je u tome što opisani sistem zahtijeva, za svoj hod i funkcionisanje, upravo takve osobine i upravo takve sposobnosti. Svaka druga osobina i sposobnost, sa stanovišta njegovih potreba, suvišna je ili štetna.”
Umjesto “crvenih“, vodeći sloj u BiH danas čine poglavari “obojeni“ u nacionalne boje. Svaka od tri tako fragmentirane upravljačke oligarhije jako drži do monopola moći u svom etničkom vilajetu. U komunizmu je sistem bio zasnovan na odnosu partijaca i nepartijaca, iako su i jedni i drugi bili “bespravna manipulativna masa“, dok ovaj današnji počiva na dominaciji etničke većine nad etničkom manjinom, iako je i tu manipulacija sveobuhvatna. A sistem masa i manipulanata je sistem sveopšte neodgovornosti, pisao je Kosik. Otuda i činjenica da se u vladajućem nacionalističkom bloku Republike Srpske briga o državi BiH doživljava kao sporedna, zamorna i dosadna stvar.
Alija Izetbegović je u ratu izgovorio čuvenu rečenicu da bi između sposobnog i odanog uvijek izabrao ovog drugog. To kompartijsko pravilo je vladalo i u SDS-u i HDZ-u, a danas na njemu počiva i Dodikov SNSD. Naravno, nije baš da su svi političari glupi i nesposobni ili da ne vide kako je sistem kojim upravljaju, osim što je komplikovan, preskup i neefikasan, potpuno slijep za građansku ravnopravnost i ljudska prava i slobode. On se održava na plemenskoj svijesti, vjerskoj zatucanosti i populističkom nacionalizmu, kao što se onaj komunistički održavao na “volji masa“. Sistem nametnut iznuđenim tripartitnim mirom i smišljen u Dejtonu regrutovao je svoje čuvare, čija je personifikacija Milorad Dodik, i od njih uzima ono što mu je potrebno da bi mogao “funkcionisati“. Zato oni i ne žele da ga mijenjaju.
Najvažniji su kadrovi, što bi rekao drug Staljin.
Oslobodjenje - http://oslobodjenje.ba/index.php?option ... &Itemid=46
Abacija wrote:Jedna greska manje - ode Kolumbo.
U sta bi mu sad mijenjao ime? Zar tamo vise nije Kolumbo?vee-jay wrote:Abacija wrote:Jedna greska manje - ode Kolumbo.
(jel' mu smijemo sada mijenjati ime na wikiju)
Ti i @Fair Life mozete osnovati grupu na FB-u sa zahtjevom da se Miki vrati.Judge_Dread wrote:Mislim da sad nema sretnije osobe od tebe
Mozda bi trebao promijeniti svoje izvore jer moji izvori mi govore da smo na cetvrtom mjestu, odmah iza Iraka, Afganistana i Palestine.Judge_Dread wrote: Nes vjerovat ponosnim se time sto na FB nemam profil
nije, samo jos na rvackom...Abacija wrote: Zar tamo vise nije Kolumbo?
