Spoznaj proslost, razumi sadasnjost

[Zah]

Samo jedno pitanje za Hrasta. Da li znas neku drzavu u svijetu ili neko davno propalo carstvo da nije ubiralo poreze.Ako znas neku takvu drzavu ili neko davno propalo carsto, javi nam to da i mi znamo. Ako ne znas, onda nema potrebe da se vise javljas. Sami mozemo zakljuciti iz kojih pobuda dolaze tvoji komentari.
Pozdrav Zah

[Zah]

TKO NECE S NAMA NEK IDE U BUGARSKU

Albanski taksist na polovini mosta lupne po volanu: ‘Evo. Tu bi trebalo da bude granica.’ ‘Između koga?’ pitam. ‘Ko želi u Bugarsku, neka ide tamo. A ko želi s nama, neka dođe ovde.’ ‘A di će Makedonci?’ pitam. ‘Koji Makedonci, to ne postoji’, kaže on prezrivo
PIŠe DAMIR PILIĆ


Glavni gradski trg na desnoj obali: tuda šetaju
uglavnom Makedonci

Jutro u Skoplju poželjeli smo provesti u Staroj čaršiji. To je povijesno središte grada na lijevoj obali Vardara, pretežno naseljeno Albancima. Taksist je Makedonac, pa zaustavlja kod rijeke, ne želi dalje.
– Rekli smo u Staru čaršiju – podsjećamo čovjeka.
– To je zabranjena zona – kaže.
– Za koga?
– Za pravoslavce.
– Ali mi nismo pravoslavci – kažemo.

Čovjek nevoljko daje gas i prelazi most. Pitam ga što radi kad ga neki Albanac zaustavi i traži vožnju do lijeve obale.
– Stajem samo svojima kad dignu ruku – reče čovjek.

Nije bilo potrebe da ga pitam otkud zna zaustavlja li ga Makedonac ili Albanac: taksiji su u Skoplju jasno označeni i već se po imenu firme, odnosno po pismu na kojem je ispisano (makedonska ćirilica ili albanska latinica), vidi nacionalnost vlasnika, a već sam se za prijašnjih posjeta Skoplju, još i prije rata iz 2001., uvjerio da većina građana zaustavlja samo taksije svoje nacionalnosti. Makar je glupo reći da taksi ima nacionalnost, to je realnost današnjeg Skoplja.

– Ne mogu vjerovati da vam se to dogodilo – reći će nam sutradan slavni makedonski gitarist i ambasador balkanske glazbe Vlatko Stefanovski. – Pa ja se normalno vozim svuda i idem svuda, i svi moji prijatelji.
Ipak, uskoro je priznao da krug njegovih prijatelja i ljudi koje poznaje ne reprezentira nužno čitavo makedonsko društvo.

– Bezveze je što svaka obala ima svoj trgovački centar – kaže Vlatko. – Već je dovoljno glupo što ljudi uopće idu u trgovačke centre, a jedino gluplje od toga jest da Makedonci idu u svoj, a Albanci u svoj.

– To je posljedica makedonske državne politike koja se temelji na prikrivenom antialbanizmu – komentirat će mi ovaj “taksi slučaj” Kim Mehmeti, skopski pisac i novinar kojega, premda je rodom Albanac, svojataju i makedonske i albanske književne antologije. – U doba globalizacije nestaju narodi, a svi makedonski susjedi su brojniji od Makedonaca: otuda taj strah od gubljenja identiteta i strah od Albanaca.


Kameni most: dobro je dok ljudi prelaze na drugu stranu

Torcida iz Stare čaršije
Uglavnom, vratimo se u Staru čaršiju, drevni kvart malih obrtnika i krivudavih uličica, brijačkih salona i starih zanatlija, slastičarnica i burekdžinica, uokviren pjevom mujezina, u kojem se pravoslavna crkva sv. Dimitrija doima kao osamljeni gost. U jednoj radnji albanski pekar nam, čuvši da smo iz Splita, zaželi sve najbolje.

– Ajde da budete šampioni ove godine, da zajebete Mamića.
Ljudi u Staroj čaršiji tradicionalno su upućeni u hrvatska nogometna zbivanja i sasvim naklonjeni Hajduku: većina ih ima nekog rođaka koji živi i radi u Dalmaciji praveći kolače, kruh, sladoled ili naušnice.


Kim Mehmeti: ‘Temelj makedonske politike je antialbanizam’

Iz Stare čaršije idemo ravno u Šuto Orizari: od Albanaca k Ciganima. Šuto Orizari (u doslovnom prijevodu “Rižina polja”), ili popularno “Šutka”, romski je grad u predgrađu Skoplja, te se smatra da je sa svojih 50 tisuća duša najveće romsko naselje u Europi. Taksist nas ostavlja na početku velikog bazara u glavnoj ulici Šutke, koja se, u skladu s ciganskom poetikom, zove “Nov život”. Cure se zadržavaju kod nekog štanda s grudnjacima, a ciganska tetka odmah im nudi “push-up”:

– Da ti podigne cicke, razumeš?
Dok se one tako zabavljaju, Pop i ja osluškujemo kako nam se naglo približava neka muzika, kao da je kakav nagluhi vozač odvrnuo potenciometar do kraja. Međutim, uzduž ulice Nov život, koliko nam pogled seže, svi automobili su parkirani (doduše, svaki u svom pravcu, pa svi ostali moraju manevrirati između njih) i nijedan se ne miče, osim gradskog autobusa.

Odjednom, iza autobusa ugledamo čitavu kolonu: u prvom planu desetak muzičara u odijelima i s glazbalima – od violina do golemog trombona – a iza njih ozareni stupaju i pjevaju deseci muškaraca i žena u svečanim odorama: ciganska svadba.

Iako je temperatura ispod nule, automobil s mladencima je sportski, otvoreni dvosjed, idealan za ljetne sparine. Mlada je, uz to, golih ramena, ali najzanimljiviji detalj je da mladenci zajedno nemaju 30 godina: vjenčanje u maloljetničkoj dobi uobičajen je model romskog vjenčanja.

Šetamo dalje Šutkom, prolazimo kroz živopisnu vrevu ljudi, djece, konja, muzike i satelitskih antena. U jednoj kevabdžinici pijemo čaj. S druge strane skupina muškaraca grije se oko vatre na otvorenom, pred jednom kućom piše “NE PARKIRAJ – BUŠIM GUME”. Kako je ono pisalo u Crnoj Gori, tamo kod Budve: “NE PARKIRAJ – ZOVEM PAUKA”? Valjda u Šutki nema “pauka”, pa se ljudi moraju drukčije snalaziti.

Ciganska sloboda nogometa
Pitam jednog prodavača gdje završava ova ulica Nov život, a on kaže “dole kod stadiona”. Čudno, već sam dvaput ranije bio u Šutki i nikad nisam vidio stadion. Ali možda su ga izgradili u međuvremenu. Idemo do kraja ulice i tu shvaćam da je “stadion” ona nabijena ledina s dva rukom sklepana malonogometna gola: ne samo što nema nikakvih tribina, nego ni rubovi igrališta nisu označeni – prava ciganska sloboda nogometa.

Ogladnjeli smo. Taksisti nam vele da kilometar-dva iza Šutke ima “najbolji restoran u celu Makedoniju”. Odlazimo tamo, i doista: velebni restoran za više stotina ljudi, s više velikih dvorana i najluksuznijim sanitarnim čvorom na cijeloj balkanskoj turneji, u potpunom neskladu s otmjenim siromaštvom Šutke: unutra, ne računajući nas, samo dvoje gostiju.


Stara čaršija na lijevoj obali: tuda šetaju uglavnom Albanci

Dok čekamo jelo, Pero, koji je u Šutku došao iza nas, priča što mu se dogodilo s taksistom: otkrivši da je iz Hrvatske, čovjek se oduševio i stao pričati bajke o Zagrebu, sve dok ga Pero nije upitao za koga će biti Cigani ako se Skoplje podijeli.

– Ne samo šta mi nije odgovorija – kaže Pero – nego nam je komunikacija nakon toga zamrla. A dotad nije sta pričat.
Ručak bogovski, cijena simbolična, a od konobara Makedonca doznajemo da restoran zajedno drže jedan Makedonac i jedan Albanac: rijedak primjer etnički miješane tvrtke u današnjoj Makedoniji.

Na povratku iz Šutke taksist nam je Albanac, i kad smo već došli do samog centra Skoplja, na polovini Bitpazarskog mosta, iznad ledenog Vardara, čovjek lupne po volanu i reče:
– Evo. Tu bi trebalo da bude granica. Ovo treba podeliti.
– Između koga? – pitam, ne shvaćajući odmah što govori.
– Ko želi u Bugarsku, neka ide tamo – i pokaže rukom naprijed. – A ko želi s nama, neka dođe ovde.

– A di će Makedonci? – pitam čovjeka.
– Koji Makedonci, to ne postoji – kaže on prezrivo. – To su sve Bugari. Makedonija je veštačka tvorevina.
S ovakvim unutrašnjim lomovima, pomislih, Makedoniju neće spasiti ni realni izgledi da postane prva zemlja u svijetu potpuno prekrivena bežičnim internetom: nažalost, jednako su realni izgledi i da cijela država postane virtualna.

Prije odlaska za Solun, još smo jednom ručali u Skoplju, sutradan kod “Ćame”, tako su nam preporučili. Odmah su nas upozorili da je prostor malen i neugledan, da je to jedno izrazito “muško” mjesto gdje se mnogo galami i psuje, ali je hrana navodno izvanredna. Treba samo naći tu hedonističku rupetinu, o kojoj znamo tek da je nedaleko centra i blizu gimnazije neobična imena – “Josip Broz”. Valja pitati slučajnog prolaznika.

– Ma odakle si ti? – slučajni prolaznik odgovara protupitanjem na čistom splitskom dijalektu, s pripadajućim naglaskom. – Iz Splita? Ne mogu virovat. I ja san iz Splita!
– Ma kako si i ti iz Splita? – pitam, misleći da se radi o nekom Makedoncu koji je služio vojsku u Splitu, pa su mu ostale dobre uspomene i sjećanje na naglasak.

– A lipo, iz Splita san. Zapravo iz Vele Luke, tamo san piva u klapi “Greben”, ali živin u Splitu. Ovo sam doša kod njega, on je odrasta u Plinarsku, pa se prije 40 godina odselija u Skoplje – čovjek pokazuje rukom na prijatelja.
– Šta ima u Plinarskoj? – ceri se ovaj.
– Ne mogu virovat – ponavlja naš slučajni prolaznik. – Dođen iz Splita i od miljun ljudi u Skoplju naletin na Spliću!

Stondirane stare Šiptarke
Dakle, pred nama su bivši klinac iz Plinarske ulice Darko Ille i njegov prijatelj Duško Mijolović. Darko zna gdje je “Ćamo” pa će nas odvesti, a dotle možemo malo proćakulati. Pokazuje nam neko brdo na periferiji Skoplja i govori kako su ga Amerikanci kupili za dva milijuna dolara, da im tu bude centar CIA-e za Balkan. Prethodnih dana pojedini su mi taksisti već govorili o tome, ali sam mislio da je to nekakva gradska šala.

– Kakva šala, čovječe, imat će sedam katova ispod zemlje – govori Darko. – Sve će da nas slušaju, odavde do Beča.
Pitam ga za suživot Makedonaca i Albanaca u Skoplju.
– Nema toga – kaže Darko.
– Kao Hrvati i Srbi? – pitam.
– Puno gore – veli on. – Albanci sanjaju samo o kauzi, to ti je Kosovo, Albanija i zapadna Makedonija zajedno. Samo ih to zanima. A vi posle idete u Solun?
– Aha – potvrdim.

– E, nemoj da se zajebete, pa da kažete Solun. Grci na to popizde, jer Makedonci tako kažu. Morate da kažete Tesaloniki.
Onda načas stane, kao da mu je nešto upalo u cipelu:
– Ali možete da ih zajebavate, pa namjerno kažite Solun.
Potom malo hodamo prema “Ćami”, a on opet doda:
– Ali nemojte to na granici!


Šutka živi svojim ritmom

Ispred “Ćame” se slikamo sa splitskim dvojcem, a Darko me tek tad upita na kakvom smo mi to putu, turističkom ili...?
– Tražimo srce Balkana – kažemo mi.
– Aaaa – kaže on. – Imaš u Skoplju jedan albanski kvart gdje policija ne ulazi, tu se radi heroin i tu možeš da vidiš stondirane stare Šiptarke na ulici. To nigdje u svijetu nema, znaš da oni to ne uzimaju, samo prodaju. Ali sad su ostali bez makedonske radne snage, pa im robu miješaju babe, a babe se navukle, kljucaju na ulici, čovječe, to ti je Balkan Balkana...

Ulazimo u “Ćame”, prostor zaista nevelik, ali domaći i prijatan, čak ima i nešto ženskinja. Istina je da se galami i psuje, ali nekako veselo. Odmah tražimo da nam donesu meni jer nam se žuri: za četrdesetak minuta trebali bismo, prema planu, krenuti za Solun.

– Nema potrebe za menijem – veli konobar (Ćamo?) i učini onaj pokret rukama, kao trener kada želi navesti svoje igrače na mirniju igru. – Polako ćemo.
Kao da nas je hipnotizirao, prepuštamo se njegovu vodstvu kroz balkansku gastronomiju. U jednom trenutku oglasi se Pero, nakon što je prožvakao prvu sarmu:
– Mislim da znam di je srce Balkana.

– Di? – pitam, i već vadim notes, očekujući neku intelektualnu refleksiju iz mnoštva prizora i događaja prethodnih dana.
– Mislim da je cili Balkan u ovoj sarmi – kaže on.
– Prošlo je 40 minuta – reče netko. – Tribali bi krenit.
Nitko nije odgovorio na taj glas razuma. Dva sata kasnije Pero predloži:
– Oćemo naručit još jedne sarme i onda gibat?


Ulice maršala Tita
Jugoslavenski sentiment kod građana Makedonije najvidljiviji je kod naziva institucija ili ulica: iako je Ulica maršala Tita u Skoplju službeno odavno promijenila ime u Ulica Makedonija, na zidovima su ostale stare oznake, a građani Skoplja je i dalje zovu starim imenom, kao što po Titu još uvijek zovu i gradsku gimnaziju, kao što i Bulevar metropolita Teodosija Gologanova i danas zovu Bulevar Ive Lole Ribara. Po Titu se i dalje zovu i glavne ulice drugih makedonskih gradova, vjerojatno u znak zahvale što je Titova Jugoslavija prva priznala Makedonce kao državotvoran narod.

Šutka, kraljevstvo Cigana
Smatra se da u Šutki živi oko 50 tisuća Roma, što znači da je grad po ljudstvu veći od Šibenika i otprilike jednak Dubrovniku. Makedonska vlada još je u 90-ima priznala Šutki status općine, pa ovdašnji Romi imaju i svoga gradonačelnika, kao i političke stranke (najjača je Obedinjata partija na Romite) i nevladine organizacije.

Šutka ima i dvije romske TV postaje, kao i dvije osnovne škole, koje pohađa tri do četiri tisuće romske djece, što je još uvijek manje od polovine dječje populacije u gradu. Svakih 15 minuta iz Skoplja u Šutku i obratno voze dva gradska autobusa, br. 19 i br. 20.

[Zah]

NIKOS STEFANIDIS: Ja sam za balkansku federaciju
Pise Damir Pilic



Velikim silama je najvažnije bilo da granice među balkanskim zemljama učine nejasnima. Zašto Balkan ne može biti kao Švicarska? Pa upravo zato: dajte Švicarskoj balkanske granice i za pet godina imat ćete unutaršvicarske ratove
piše damir pilić

Odakle dokle se, po vama, proteže Balkan?

- Granice Balkana? Ja to gledam malo šire, pa bih rekao: od Beča do Istanbula. Pritom sam svjestan da bi mnogi ljudi u Austriji, Sloveniji, pa i u vašoj Hrvatskoj, odbili da budu svrstani na Balkan. Nažalost, ja ne razumijem zašto ljudi odbijaju biti Balkan. Možda im Balkan ne daje dovoljno da bi se osjećali ponosno što su Balkanci.

Zašto ih vi onda smatrate Balkancima?

- Vidite, kažu da Slovenci nisu Balkanci, a nekidan mi je u klubu bila grupa Slovenaca: pili smo i šalili se cijelu noć, pričali viceve... A kad mi dođu Šveđani, to nije to.

Što je za vas Balkan?

- Ja sam potpuni Balkanac. Riječ „Balkan“ ima isti korijen kao i riječ „balkon“: visoke planine s kojih se pruža pogled kao da si na balkonu. Balkan je sjecište sjevera i juga, istoka i zapada. Na Balkanu nitko nije čist, mislim etnički. Sve je to pomiješano, ljudi, narodi i kulture. Evo, mi sad sjedimo u Solunu, i što radimo: jedemo ono što mi Grci zovemo „la hanošarma“. A što je to: pa to je turski naziv za sarmu, jer je sarma tursko jelo. Kako se kod vas kaže? Sarma? No, pa vidite: sarma – la hanošarma. Shvaćate kako je sve to slično i blisko?

Zašto onda toliko trvenja među balkanskim narodima?

- Balkan ima bogatu i gustu prošlost, ali problem Balkana je to što koristi prošlost da bi formirao budućnost. Balkanski narodi su uvijek bili pijuni velikih sila u svjetskim ratovima. Pogledajte samo „Jalta simfoniju“ iz 1945. godine, koja je odredila sudbinu Balkana: Grčka je podijeljena između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a u omjeru 90 prema 10 za SAD, dok je Bugarska podijeljena 90 prema 10 u korist SSSR-a. I tako su dvije susjedne zemlje, Grčka i Bugarska, postale dva svijeta.

Smatrate da velikim silama nije u interesu da Balkan bude jedinstven?

- Velike sile su rasparčale balkanske zemlje, pri čemu im je najvažnije bilo da granice među balkanskim zemljama učine nejasnima, tako da uvijek mogu izazvati neki svoj interesni rat, koji obično započnu na Balkanu. U te prljave, podle i mračne svrhe koriste Balkan, Bliski istok i Afriku. Zašto Balkan ne može biti kao Švicarska? Pa zato što je u Švicarskoj razgraničenje vrlo jasno, i ekonomsko i civilizacijsko. Dajte Švicarskoj balkanske granice i za pet godina imat ćete unutaršvicarske građanske ratove. Veliki francuski povjesničar Fernand Braudel rekao je da konflikti na Mediteranu i Balkanu imaju korijene stare tisućama godina. Ali ako neka nova civilizacija dođe na svijet, Braudel tvrdi da će doći s Balkana.

I najnoviji neredi u Europi buknuli su na Balkanu, upravo u Grčkoj, pred koji tjedan. Za povod znamo, to je policijsko ubojstvo maloljetnika u Ateni, ali što im je stvarni uzrok?

- Uzrok nereda u Grčkoj je to što nam budućnost nije sigurna. Aktualna istraživanja javnog mnijenja u Grčkoj pokazuju da 80 posto ljudi ne vjeruje političarima. Današnja Grčka može ostalim balkanskim zemljama pokazati što nije demokracija.

Ali i druge zemlje prolaze kroz krizu i suočavaju se s nesigurnom budućnošću?

- Razlika grčkog naroda i ostalih koji su također u krizi je ova: Grci znaju da neće doći nikakav mesija, ni Putin, ni itko drugi, i da sve moramo sami. Grčkom sada kola vic da je najjača politička stranka „Party of Nobody“, odnosno „Stranka nikoga“. Polovina političara u grčkom parlamentu su odvjetnici, dakle profesionalni lažljivci s diplomom, i mi smo morali ustati protiv takvih tipova.

Što smatrate najgorom osobinom Balkana?

- Najgora stvar na Balkanu je razjedinjenost balkanskih zemalja i određeni fanatizam. A nešto najopasnije na Balkanu je srpski nacionalizam, time i fanatizam, a onda bugarski. Osobito su opasne one situacije i trenuci u povijesti kad se ta dva nacionalizma i fanatizma nađu zajedno, kao što se dogodilo 1913. godine, i odmah je uslijedio Drugi balkanski rat, koji je poništio jedinstvo balkanskih zemalja, uspostavljeno Prvim balkanskim ratom, kada su se balkanske zemlje udružile protiv Otomanskog Carstva: samo je godinu dana trajala ta „balkanska idila“, a onda su srpski i bugarski nacionalisti rasturili cijelu stvar.

Koliko znam, upravo ste vi 1999. organizirali velike demonstracije protiv tadašnjeg NATO-ova bombardiranja Srbije, odnosno tadašnje Jugoslavije?

- Da, jesam.

A sad govorite da su Srbi najopasniji na Balkanu?

- Srpska politika je najopasnija na Balkanu, a ne Srbi. A ja tada nisam organizirao demonstracije za srpsku politiku i Miloševića, nego za srpski narod i srpske civile. Negdje u to vrijeme sam organizirao i demonstracije protiv Miloševića i njegove fašističke politike.

I protiv Miloševića i protiv NATO-a?

- Da. Smatrao sam, a to smatram i danas, da se protiv jednog fašizma ne može boriti drugim fašizmom.

Kako je na te vaše demonstracije reagirala Komunistička partija Grčke?

- Oni su potpuno podržali demonstracije protiv NATO-a, ali su radili veliki pritisak da odustanem od demonstracija protiv Miloševića. Naravno, nisam ih poslušao. Smatrao sam, a tako mislim i danas, da je Milošević samo formalno bio socijalist, a da je u stvarnosti svojom politikom bacio veliku ljagu na lijevu ideju.

Kako to da su ljevičarska i anarhistička scena u Grčkoj tako razvijene i razuđene?

- Da, vas to čudi jer je u zemljama bivše Jugoslavije 1990. bačena anatema na komunizam i sve što ima ikakve veze s njim. Grčka iskustva u posljednjih pedeset i nešto godina su drukčija, mi smo imali puno problema s desničarskim vladama i desničarskim pukovnicima koji su vodili zemlju i koji su pokušali poništiti snažnu grčku partizansku tradiciju iz Drugog svjetskog rata. Mi danas imamo nekoliko komunističkih i socijalističkih partija koje na izborima dobivaju veliki broj glasova, ali moram reći da su lideri tih partija uglavnom stari i rigidni kadrovi koji meni nalikuju na političke dinosauruse: mnogo više svježine i suvremenosti vidim u našem anarhističkom pokretu, koji je i pokrenuo ove prosvjede.

Da se vratimo na balkanske teme: hoće li ulazak u Europsku uniju pomoći smirivanju tenzija na Balkanu?

- Nisam optimist da će članstvo u EU-u povezati balkanske narode, jer o Balkanu ne odlučuje samo Europa, nego i Amerika, odnosno moćni ljudi koji koriste i EU i SAD za svoje interese, a ti se interesi sudaraju upravo na Balkanu, i nekome to silno odgovara.

Ima li onda lijeka za Balkan?

- Jedini lijek za balkanske ljude i narode, kako više ne bi bili žrtve, jest da se povežu međusobno i da komuniciraju. Moj problem, jer ja sam iz Soluna, nisu ni Beograd ni Skoplje, nego Atena, kao što ni vaš problem, jer vi ste iz Splita, nisu ni Beograd ni Sarajevo, nego Zagreb. Ja ću uvijek biti za bilo koju vrstu balkanske federacije, zašto ne?

A koji bi bio glavni grad te federacije?

- Beograd ili Sarajevo.

Nedavno ste organizirali festival balkanske muzike, tzv. Gaia festival, ali ste zvali samo nebalkanske muzičare i izvođače. Zašto?

- Jer sam želio vidjeti na koga je, i na koji dio svijeta, Balkan ostavio najviše traga i utjecaja. Naravno, mislim na muziku.

I na koga je Balkan najviše utjecao?

- Na muzičare s Bliskog istoka, zamislite! I to jednako na Izraelce i Palestince. Sad, kad ovako kažem, možda to i nije tako neočekivano.

Tko je Nikos Stefanidis?
Nikos Stefanidis je rođen 1958. u Solunu. Ovaj svojevrsni „balkanski kulturtreger“ godinama je u Solunu vodio Kulturni centar „Mylos“, kojeg je sam i osnovao, a posljednjih nekoliko godina vodi vlastiti klub „Orient“, u kojem redovito ugošćava balkanske glazbenike, ali i glazbenike s raznih strana svijeta koji izvode i interpretiraju balkansku glazbu.

Uz to, jedan je od glavnih organizatora Gaia festivala koji okuplja muzičare od Amerike do Australije. Kad je 1995. Grčka ukinula sankcije Makedoniji, Stefanidis je u roku od nekoliko dana u Solunu organizirao koncert Vlatka Stefanovskog i njegove tadašnje grupe „Leb i sol“: bilo je to prva grčko-makedonska kulturna razmjena nakon gotovo dvogodišnjega grčkog embarga.

Stefanidisa smatraju „enfant terribleom“ grčke ljevičarske scene, koji je u stanju organizirati i pokrenuti masovne ulične demonstracije protiv kapitalizma i njegovih vrijednosti, ali se s druge strane ne libi javno reći kako su grčki komunistički i socijalistički političari zapravo dinosaurusi koje je pregazilo vrijeme. Za sebe kaže da je anarholjevičar.

Obožavam Stefanovskog
Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća organizirali ste prvi koncert nekog makedonskog benda u Grčkoj nakon što je Grčka ukinula sankcije Makedoniji. Možete li nam reći nešto o tome?

- Za mene je to bilo užasno vrijeme, nikako nisam mogao shvatiti kako je moguće da jedna balkanska zemlja uvede embargo za drugu balkansku zemlju zato što se ne mogu dogovoriti oko nekih stvari. I to moja zemlja! I to Makedoniji, koja nam je najbliža od svih balkanskih susjeda!

Meni je to bilo nevjerovatno. Taj suludi i besmisleni embargo trajao je godinu i pol dana i ja sam jedva dočekao da to prestane i da opet mogu dovoditi makedonske bendove u Solun. Mislim da nije prošlo ni dva tjedna od ukidanja sankcija, a prvi makedonski bend je svirao u kulturnom centru „Mylos“, kojeg sam tada vodio.

Koga ste najprije doveli?

- Nisam se uopće dvoumio. Čim su moji skinuli sankcije, istog dana sam zvao Vlatka Stefanovskog i njegov tadašnji bend „Leb i sol“.

Zašto baš njega?

- Obožavam Vlatka i njegov rad. Zar vi znate nekog boljeg ambasadora balkanske muzike?

[bargo]

Zanimljivo dobra reportaža. Isto bi reko Balkancima uvijek neko drugi kriv Eu,Amerka uvijek Balkan ima dušu a kad se kolje onda kriva Amerika.

[Zah]

EMANNUEL RASSOULIS:Balkan nije brod u boci

Život na Balkanu nije „život u boci“, nego je slobodan, nesputan, teče kao što teku rijeke. Grk Zorba – to je najbolje od Balkana. Ako vi Hrvati ne želite biti Balkan zbog Srba, budite zbog nas Grka i s nama Grcima. Mi vas nikad nismo napali
piše,Damir Pilić
Slobodna Dalmacija

Vječiti disident


„Ako nisi Balkanac zato što si Mediteranac, to je kao da
ja kažem da nisam Grk zato što sam vegetarijanac“

Emmanuel Rassoulis, pjesnik i tekstopisac hebrejskog imena, ali grčkog porijekla, rođen je 1945. u gradu Iraklionu na otoku Kreti. Zbog pripadnosti ljevičarskim organizacijama 1967. ga hapsi grčka vojna hunta te uskoro bježi u London, gdje surađuje s poznatom umjetnicom i mirovnom aktivisticom Vanessom Redgrave (koja je 20 godina poslije u Londonu pomagala i tada novopečenom disidentu Radi Šerbedžiji), piše svoje prve knjige poezije i izdaje magazin ‘Socijalistička promjena’, koji sam prodaje na ulici, te završava političku ekonomiju i filozofiju i pridružuje se radu engleskih sindikata.

Sudjeluje u studentskim demonstracijama 1968. u Parizu, gdje je i ranjen u borbi s policijom. Nakon pokolja studenata na Politehničkom fakultetu u Ateni 1974., koji je provela grčka hunta, vraća se u Grčku, gdje ga odmah hapsi tajna policija pa je neko vrijeme opet u zatvoru. Nakon pada hunte postaje jedan od vođa radničkog pokreta u grčkim brodogradilištima, a potom slijedi višegodišnja duhovna epizoda u Indiji.

Svojedobno je u Grčkoj optuživan da je glavni ideolog ljevičarske terorističke organizacije ‘17. studeni’, koja je do konačnog slamanja 2002. u atentatima ubila 23 osobe, na što je on odgovarao da je pjesnik ljubavi, a ne nasilja. Ovaj ‘vječni disident’ piše pjesme, filmske scenarije i angažirane političke tekstove u novinama, a nastupa i na koncertima.

Dosad je objavio više od 30 glazbenih CD-ova i 15-ak knjiga poezije, političkih eseja i razmatranja o indijskoj filozofiji. Pjesme mu, osim u Grčkoj, najbolje prolaze u Izraelu, Srbiji i Japanu.

Znači li vama, grčkom pjesniku s Krete, riječ „Balkan“ nešto posebno?

- Naravno da znači. Kad sam bio mlad, pratio sam balkanska prvenstva u atletici, koja su se održavala svake dvije godine. Kasnije, kad sam odrastao, imao sam san o federaciji i uniji balkanskih zemalja, po uzoru na Europsku uniju. Čak sam napravio i balkansku zastavu.

Kako izgleda ta zastava?

- Izrezao sam sve balkanske zemlje iz mape i stavio ih na zastavu. Pozadina je bijela.

Koje ste zemlje izrezali iz mape?

- Rekao sam već da sam kao dječak i mladić pratio balkanska prvenstva u atletici. Koliko se sjećam, a još nisam posve ishlapio, na tim prvenstvima su sudjelovale sve zemlje od Jugoslavije do Turske.

Neke države bivše Jugoslavije možda ne žele biti Balkan?

- Jugoslavija je prije bila Balkan, a danas neke postjugoslavenske zemlje žele biti Balkan, dok druge kažu da su Europa. Ali, i Balkan je Europa. U čemu je kontradikcija ako si istovremeno i Balkanac i Europljanin? Zašto biti rob nekakve europske superiornosti? Istina je da mi nemamo industrijsku razvijenost kao zemlje na europskom sjeveru, ali nas povezuje slična psihologija. Pogotovo s obzirom na sadašnju krizu, mi Balkanci morali bismo se povezati.

Kako da se povežemo?

- Ja bih počeo sa sportom. Opet bih obnovio balkanska prvenstva u atletici.

Što je za vas Balkan?

- Mirisi. Muzika. Ratovi. Tim redoslijedom.

Jeste li odustali od sna o balkanskoj federaciji?

- Zašto bih odustao? Zašto ne bi postojao balkanski parlament, koji bi svaka dva mjeseca, ili tako nešto slično, mijenjao državu predsjednicu, baš kako to radi Europska unija svakih šest mjeseci? Zašto mi u Solunu ne bismo imali Ulicu Nikole Tesle, kao najpametnijeg Balkanca svih vremena? Zašto to ne bi bila glavna ulica u Solunu? Nitko ne pripada nikome, osim sam sebi. Mi ne znamo u kojem pravcu planet ide, a Balkan je dio toga.

Koji bi bio cilj te vaše balkanske federacije?

- Cilj bi bio da zajedno kreiramo jedan obiteljski prostor, jer nitko nas ne može razumjeti bolje od onih koji su nam najbliži. Mi u Grčkoj imamo političke probleme s Makedonijom, a oni su nam zapravo najbliži, i o tim problemima moramo razgovarati. Upravo nam je zato potreban balkanski parlament.

Mislite da bi jedan takav svebalkanski parlament, čak i ako balkanske zemlje pristanu na tu ideju, stabilizirao tenzije i konflikte na Balkanu?

- To ne može parlament sam. Morale bi pomoći i sve nacionalne televizije na Balkanu, tako da svaki mjesec imaju programe i emisije o ostalim balkanskim zemljama, da stvorimo tu obiteljsku atmosferu. Pomoglo bi i da svi balkanski gradovi imaju ulice po balkanskim velikanima, a ne po Englezima ili Amerikancima.

Nacionalistima se neće svidjeti ta vaša ideja.

- Nacionalni ego nije nužno zlo, ali nacionalni egoizam je zlo.

Spomenuli ste ratove, što ćemo s time?

- Balkan je pun konflikata, ali konflikti nisu loša stvar ako se o njima razgovara. Ja kad gledam hrvatsku nogometnu reprezentaciju, prepoznajem taj balkanski model nogometa, koji je maštovit i tehnički dotjeran, u svom najboljem izdanju. Ne možemo pobjeći od balkanske psihologije, ali nije ni nužno da bježimo.

Po nekoliko godina živjeli ste u Zapadnoj Europi, SAD-u i Indiji. Koja je najveća razlika balkanske psihologije u odnosu na psihologije tih kultura?

- Ja sam svojedobno napisao pjesmu „Balkanizer“, postala je hit u Grčkoj. Balkanizer je čovjek koji voli sve balkanske žene, nešto kao vulkanizer, razumijete? Kao što vulkanizer popravlja gume, tako balkanizer...

Popravlja žene?

- Ne, zaboga, nego status žene u društvu. Standard neke civilizacije mjeri se statusom žena: što žena ima veći status, to je civilizacija razvijenija.

Želite reći da balkanska civilizacija baš i nije razvijena?

- Položaj žene je jedan minus Balkana; nažalost, ne i jedini. CNN već 20 godina prikazuje Balkan na isti način, ali ja tvrdim da ima nešto zajedničko u balkanskim zemljama, osim ratova. Balkan je miks od početka, od velikih seoba naroda nadalje. Danas svi idu u iste dućane, kupuju istu robu, a Balkan je još uvijek zadržao nešto svoje.

Koja vam je najgora stvar na Balkanu?

- Najgore na Balkanu mi je ta „balkanska dogma“: mi smo dobri, ali naši susjedi su loši i zli. Kusturica je živ na cijelom Balkanu. Ja sam živio u Londonu sedam godina i nikad me nitko nije gurnuo u dućanu ili u redu za autobus, a na Balkanu me stalno guraju. Nemamo red, nemamo onaj okvir koji imaju sjeverne zemlje Europe. U grčkom jeziku postoji riječ „havale“, koja označava balkansko ponašanje i uključuje strast i temperament, ali i tučnjave, nasilje i neku vrstu nezrelosti. I onda dođeš u Njemačku i Nijemci ti kažu „vlak dolazi u 21.17“, i taj vlak dođe točno u 21.17. Zašto? Zato što tamo nema „havalea“.

A što vam je na Balkanu najbolje?

- To što život na Balkanu nije „život u boci“, nego je slobodan, nesputan, teče kao što teku rijeke. Grk Zorba – to je najbolje od Balkana, jer on nije samo iz Grčke nego iz svih balkanskih zemalja. Usput, jeste li znali da je Grčka prva u Europi po broju prometnih nesreća? To je taj divlji život i veselje, koje nažalost uključuje i povremene destrukcije, nakon čega dolazi volja za novom izgradnjom. Na Balkanu nema diplomacije.

Što Balkan u kulturološkom smislu čini Balkanom?

- Svakako moramo istaknuti velik utjecaj otomanske kulture. Možda je u Hrvatskoj taj utjecaj manji, jer Hrvatska ima razvijene veze s Njemačkom i Austrijom.

Koliko u današnjem Balkanu ima stare Grčke?

- Današnji Balkan nema puno veze sa starom Grčkom, osim što se mi volimo busati u prsa kako je tu negdje blizu šetao Sokrat. Danas samo nekoliko ljudi na Balkanu ima veze sa starim Helenima. Na Balkanu nema klasične glazbe, Maria Callas je tu samo iznimka koja potvrđuje pravilo.

Jeste li zato, kad je Atena prije nekoliko godina proglašena kulturnom prijestolnicom svijeta, odbili poziv grčke ministrice kulture Meline Merkouri da joj budete savjetnik?

- Da. Istina je da me ministrica zvala za savjetnika, ali ja sam tada javno rekao da Atena ne zaslužuje takvu čast i odbio sam sudjelovati u toj obmani. Potrebno je priznati da današnja Grčka po svom kulturnom duhu daleko zaostaje za starom Grčkom.



Jeste li imali kakvih problema zbog tog javnog odbijanja?

- Ovisi što smatrate problemom. Naravno da sam dospio na „crnu listu“ grčkog Ministarstva kulture i državnih institucija, pa su mi neki projekti onemogućeni. Ali, s druge strane, primijetio sam da me nakon toga mladi vole još više, a to je jednom starom pjesniku najdraže od svega.

Niste mi rekli gdje bi bilo sjedište balkanskog parlamenta?

- Centar Balkana je Skoplje, tamo bi trebao biti balkanski parlament.

Koji bi bio službeni jezik u tom parlamentu?

- Engleski, tako je najjednostavnije. Znate li tko je prije mene želio i čak pokušao ostvariti jednu takvu balkansku federaciju?

Tko?

- Vaš bivši predsjednik Tito. Nažalost, Staljin je to spriječio i time zaustavio projekt okupljanja balkanskih zemalja. Zar nije smiješno da balkanske zemlje svoje sporove rješavaju u New Yorku ili Bruxellesu? Pa kad je Bugarska na pretprošlom Mundijalu pobijedila Njemačku, u Grčkoj je bilo veselje kao da smo mi pobijedili.

Tim argumentom teško biste uvjerili Hrvate da budu Balkan.

- Ako vi Hrvati ne želite biti Balkan zbog Srba, budite zbog nas Grka i s nama Grcima. Mi vas nikad nismo napali.

Mi više volimo reći da smo Mediteran nego Balkan.

- Ako nisi Balkanac zato što si Mediteranac, to je kao da ja kažem da nisam Grk zato što sam vegetarijanac. To ni po čemu nisu međusobno isključujući pojmovi.

Himna Balkana
Vašu ideju o balkanskom parlamentu potkrijepili ste vlastitim prijedlogom balkanske zastave. Bi li taj fantomski ujedinjeni Balkan imao još neke simbole državnosti?

- Ne znam jesam li spomenuo, ali ako imamo balkanski parlament i zastavu, moramo imati i himnu Balkana.

Pa vi ste tekstopisac, jeste li već napravili taj tekst?

- Napisao sam samo jednu himnu u životu, i to za svoj nogometni klub „Iraklion“ s Krete. Tad sam bio mlad i neumjeren, pa sam u himni napisao da će „Iraklion“ svakoga pobijediti sa sedam golova razlike. Nažalost, realnost je iznimno okrutna i nama se često dogodi da izgubimo sa sedam razlike. Rekao bih da imam lošu karmu za himne, tako da bih volio da himnu Balkana napiše netko drugi, razumniji i umjereniji od mene.

[vadil]

Evo čitam Zaha , odnosno nesretnu povijest muslimana sa Balkana i naravno sve to 'varim' na sebi svojstven način. Vjerujem u mnogo toga što je ovdje zabilježeno. Istina ima tu ponešto i za otpisati, jer su i kroničari bića od krvi i mesa , a ljudski stvor je sam po sebi pomalo sklon subjektivizmu. No, suma sumarum to je pretežno istina i to me kao čovjeka boli. Jer ljudi su ljudi. Nije nimalo ugodno ostati bez svoga zavičaja. Ali me isto tako, kao čovjeka kršćanina katoličke provinijencije, boli kada jedan musliman, čiji su preci iskusili krvave povijesne pogrome, meni ne vjeruje da su i moji preci za vrijeme turske vladavine iskusili to isto, ako ne i gore. Fratarske kronike su nepobitan dokaz. Ono što su oni preživjeli može se porediti sa sudbinom američkih crnaca. Ni manje ni više nego sa njima. To su bili građani ne drugog, nego trećeg reda. Samo što još nisu plaćali porez na zrak kojeg dišu. O njihovim zulumima nema potrebe da se priča. Sve je već poznato.

Dakle, apsolutno vjerujem da su muslimani sa Balkana po padu Otomanske imperije doživjeli 'kalvariju' ali isto tako tržim od pokoljenja tih istih muslimana da se vjeruje i drugima i njihovim istinama. Mene su učili gledanju na život uzročno- posljedičnim vezama, tj. da svaka posljedica ima svoj uzrok. Ovoj posljedici uzrok bi bili Turci koji su došli bez pitanja i najave, dakle silom, pokorili kršćanske narode, nametnuli im svoj sistem vrijednosti i na kraju silom i otišli. Njihova agresija je kažnjena tako što su dojučerašnji podanici donijeli odluku da za njima 'malo počiste'. Ovdje se odlično uklapa ona narodna poslovica: «Kako posiješ onako ćeš i požeti». Turci su očito je loše posijali, a njihovi dojučerašnji adekvatno poželi.

Ono što nisam znao i što me jako iznenadilo jeste informacija da su Turci bili suglasni sa jugoslavenskom vladom po pitanju organiziranog iseljavanja muslimana sa prostora Jugoslavije. Još jednom dokazano i potvrđeno da u politici nema ljubavi, nego samo goli interesi. Bošnjaci su Turcima poslužili kao sredstvo za 'začipanje rupa' koje su ostale iza Grka i Jermena, otprilike kao što su i Hrvati iz Bosne poslužili Hrvatskoj za 'začipanje rupa' koje su ostale iza Srba.
Imam prijatelja muslimana koji Turskoj izražava duboku zahvalnost za ono što je činila za njegov narod. Valja mi ga pitati da li i ovo raseljavanje ulazi u rečenu zahvalnost.

[vadil]

Evo čitam Zaha , odnosno nesretnu povijest muslimana sa Balkana i naravno sve to 'varim' na sebi svojstven način. Vjerujem u mnogo toga što je ovdje zabilježeno. Istina ima tu ponešto i za otpisati, jer su i kroničari bića od krvi i mesa , a ljudski stvor je sam po sebi pomalo sklon subjektivizmu. No, suma sumarum to je pretežno istina i to me kao čovjeka boli. Jer ljudi su ljudi. Nije nimalo ugodno ostati bez svoga zavičaja. Ali me isto tako, kao čovjeka kršćanina katoličke provinijencije, boli kada jedan musliman, čiji su preci iskusili krvave povijesne pogrome, meni ne vjeruje da su i moji preci za vrijeme turske vladavine iskusili to isto, ako ne i gore. Fratarske kronike su nepobitan dokaz. Ono što su oni preživjeli može se porediti sa sudbinom američkih crnaca. Ni manje ni više nego sa njima. To su bili građani ne drugog, nego trećeg reda. Samo što još nisu plaćali porez na zrak kojeg dišu. O njihovim zulumima nema potrebe da se priča. Sve je već poznato.

Dakle, apsolutno vjerujem da su muslimani sa Balkana po padu Otomanske imperije doživjeli 'kalvariju' ali isto tako tržim od pokoljenja tih istih muslimana da se vjeruje i drugima i njihovim istinama. Mene su učili gledanju na život uzročno- posljedičnim vezama, tj. da svaka posljedica ima svoj uzrok. Ovoj posljedici uzrok bi bili Turci koji su došli bez pitanja i najave, dakle silom, pokorili kršćanske narode, nametnuli im svoj sistem vrijednosti i na kraju silom i otišli. Njihova agresija je kažnjena tako što su dojučerašnji podanici donijeli odluku da za njima 'malo počiste'. Ovdje se odlično uklapa ona narodna poslovica: «Kako posiješ onako ćeš i požeti». Turci su očito je loše posijali, a njihovi dojučerašnji adekvatno poželi.

Ono što nisam znao i što me jako iznenadilo jeste informacija da su Turci bili suglasni sa jugoslavenskom vladom po pitanju organiziranog iseljavanja muslimana sa prostora Jugoslavije. Još jednom dokazano i potvrđeno da u politici nema ljubavi, nego samo goli interesi. Bošnjaci su Turcima poslužili kao sredstvo za 'začipanje rupa' koje su ostale iza Grka i Jermena, otprilike kao što su i Hrvati iz Bosne poslužili Hrvatskoj za 'začipanje rupa' koje su ostale iza Srba.
Imam prijatelja muslimana koji Turskoj izražava duboku zahvalnost za ono što je činila za njegov narod. Valja mi ga pitati da li i ovo raseljavanje ulazi u rečenu zahvalnost.
Pardon.

[Prozor]

Mnogi su dolazili bez pitanja moj sugovornice. Ne pamtim da je pitao ni Rim kada je pokrstio Hrvate, ni Bizant, ni Ugari, ni Avari, niti su pitali Hrvati kada su oni zijanetili ni Bosanci ni Srbi ni Bugari.... Svak je uzmao sta je mogao, pa tako i Turci. 500 godina je dug period, duzi nego sto je do sada postojala ijedna hrvatska drzava, sasvim je nerealno pokretati (re)akcije u 19-om stoljecu za nesto sto se desilo u 15-om.... i ima dovoljno tema o Osmanlijama na ovom forumu, procitaj jednu, nije sve tako crno-bijelo.....

[Zah]

Oprosi Vadile ali tvoj tekst nism mogao procutati. Da li ga mozes pocrniti.
Pozdrav Zah

[vadil]

Evo čitam Zaha , odnosno nesretnu povijest muslimana sa Balkana i naravno sve to 'varim' na sebi svojstven način. Vjerujem u mnogo toga što je ovdje zabilježeno. Istina ima tu ponešto i za otpisati, jer su i kroničari bića od krvi i mesa , a ljudski stvor je sam po sebi pomalo sklon subjektivizmu. No, suma sumarum to je pretežno istina i to me kao čovjeka boli. Jer ljudi su ljudi. Nije nimalo ugodno ostati bez svoga zavičaja. Ali me isto tako, kao čovjeka kršćanina katoličke provinijencije, boli kada jedan musliman, čiji su preci iskusili krvave povijesne pogrome, meni ne vjeruje da su i moji preci za vrijeme turske vladavine iskusili to isto, ako ne i gore. Fratarske kronike su nepobitan dokaz. Ono što su oni preživjeli može se porediti sa sudbinom američkih crnaca. Ni manje ni više nego sa njima. To su bili građani ne drugog, nego trećeg reda. Samo što još nisu plaćali porez na zrak kojeg dišu. O njihovim zulumima nema potrebe da se priča. Sve je već poznato.

Dakle, apsolutno vjerujem da su muslimani sa Balkana po padu Otomanske imperije doživjeli 'kalvariju' ali isto tako tržim od pokoljenja tih istih muslimana da se vjeruje i drugima i njihovim istinama. Mene su učili gledanju na život uzročno- posljedičnim vezama, tj. da svaka posljedica ima svoj uzrok. Ovoj posljedici uzrok bi bili Turci koji su došli bez pitanja i najave, dakle silom, pokorili kršćanske narode, nametnuli im svoj sistem vrijednosti i na kraju silom i otišli. Njihova agresija je kažnjena tako što su dojučerašnji podanici donijeli odluku da za njima 'malo počiste'. Ovdje se odlično uklapa ona narodna poslovica: «Kako posiješ onako ćeš i požeti». Turci su očito je loše posijali, a njihovi dojučerašnji adekvatno poželi.

Ono što nisam znao i što me jako iznenadilo jeste informacija da su Turci bili suglasni sa jugoslavenskom vladom po pitanju organiziranog iseljavanja muslimana sa prostora Jugoslavije. Još jednom dokazano i potvrđeno da u politici nema ljubavi, nego samo goli interesi. Bošnjaci su Turcima poslužili kao sredstvo za 'začipanje rupa' koje su ostale iza Grka i Jermena, otprilike kao što su i Hrvati iz Bosne poslužili Hrvatskoj za 'začipanje rupa' koje su ostale iza Srba.
Imam prijatelja muslimana koji Turskoj izražava duboku zahvalnost za ono što je činila za njegov narod. Valja mi ga pitati da li i ovo raseljavanje ulazi u rečenu zahvalnost.

[vadil]

Mnogi su dolazili bez pitanja moj sugovornice. Ne pamtim da je pitao ni Rim kada je pokrstio Hrvate, ni Bizant, ni Ugari, ni Avari, niti su pitali Hrvati kada su oni zijanetili ni Bosanci ni Srbi ni Bugari.... Svak je uzmao sta je mogao, pa tako i Turci. 500 godina je dug period, duzi nego sto je do sada postojala ijedna hrvatska drzava, sasvim je nerealno pokretati (re)akcije u 19-om stoljecu za nesto sto se desilo u 15-om.... i ima dovoljno tema o Osmanlijama na ovom forumu, procitaj jednu, nije sve tako crno-bijelo.....

@Prozor ti dakle pravdaš silu i agresiju kad kažeš da je svako uzimao što je mogao. To je fakat činjenica, ali kao moderni ljudi ne bismo to trebali pravdati riječima kao 'svi su pa što ne bismo i mi'. Ne dajemo li na taj način loš primjer i podršku onima koji bi se i sutra mogli povesti za sličnim podvizima iz 'tamnih' vremena.

A što se, pak, tiče tvoga osvrta na (re)akcije mogu ti reći da nisam za iste u smislu kako ga ti razumijevaš, nego u smislu za jedno opće priznanje počinjenih grijeha koje su počinile izumrle generacije diljem planeta , pa eto ,dakle, i naše Bosne (ponosne?).

Zar je uistinu toliko bolno i teško prevaliti preko jezika da su Turci ovdje bili najbanalniji primjer agresora. Srbi se stalno pozivaju na čin katarze za počinjena nedjela u zadnjem ratu , a mnogi od Bošnjaka, kao npr. ti, nisu spremni na obično priznanje da su Turci bili agresori još prije 500. godina. Ako tebi kod Osmanlija nije sve crno nije bogami ni meni sve bijelo.

Što se tiče Hrvata i njihovih 'zijaneta' oprosti molim te, ali ja ih ne opravdavam , kao što ti opravdavaš zijanete tamo nekih stranca iz bijelog svijeta. Jel se to ti dičiš turskom višestoljetnom vladavinom? Ako je tako onda ti mogu reći da se kitiš tuđim perjem. Okrenimo se već jednom sebi samima. Nije mi neobična ovakva reakcija na moj post. Rekoh da imam kolegu muslimana koji razmišlja na takav način.
Smognimo snage za mala djela, a velika će doći sama od sebe.
Pozdrav.

[Zah]

BALKAN JE EDIP BEZ KOMPLEKSA

Andrej Nikolaidis rodio se 1974. u Sarajevu. Ovaj bosanskohercegovački i crnogorsko-albanski pisac grčkog porijekla svojedobno je izazvao velike polemike tekstom “Zašto Bosanci i Hercegovci trebaju zaobilaziti Herceg Novi”, u kojem Herceg Novi opisuje kao “demonski grad ubojica, luđaka, Karadžićevih simpatizera i Miloševićevih glasača”: grad Herceg Novi potom je zatražio njegovo procesuiranje, optužujući ga za “izazivanje vjerske i nacionalne netrpeljivosti i izvrgavanje ruglu države Crne Gore”.

U povodu teksta “Dželatov šegrt” sud u Podgorici osudio ga je na novčanu kaznu od 5500 eura zbog vrijeđanja Emira Kusturice, odnosno zbog tvrdnje da je Kusturica bio blizak suradnik Slobodana Miloševića: Nikolaidis je za Kusturicu pritom napisao kako je “glup, ružan i pokvaren” te da “sve što ima treba zahvaliti magarcima”.

Nikolaidis radi kao član uredništva crnogorskog tjednika “Monitor”, a redovite kolumne piše u podgoričkim “Vijestima”, sarajevskoj “Slobodnoj Bosni”, ljubljanskom “Dnevniku” i beogradskim “Novinama” te surađuje sa sarajevskom Televizijom Hyatt. Srstavaju ga u “mlade lavove” crnogorske književnosti, a kritičari mu zamjeraju “antropološki pesimizam”. Živi u Ulcinju, na krajnjem istoku Crne Gore, blizu albanske granice.


Andrej Nikolaidis: „Rekao bih da je Balkan ono što nastaje kad nemaš ni Tursku ni Austriju“

Balkan čine oslobodilačke edipalne kulture, koje imaju velikih problema sa zakonom. To je kao grupa koja se pobuni protiv Oca: ubojstvom Oca nastaje bezakonje, onda dolazi grižnja savjesti, a potom hrliš u EU .

Piše, Damir Pilić
Slobodna Dalmacija

Koje su, po Vama, granice Balkana?

- Uh, imaš što lakše? Mislim da Slovenija nije Balkan. Istra također nije. Nije ni Zagreb. Ili možda jest. Vrlo je teško odrediti granice Balkana. Moje su granice kulturološke, pa bih rekao ovako: tamo gdje je bila Austrija, to nije Balkan. Ti vidiš razliku između Austro-Ugarske i Turske, to je razlika između Istre i Foče.

A što Balkan jest?

- Balkan je prostor oslobodilačkih edipalnih kultura, koje imaju velikih problema sa zakonom, čak i u religioznom, a definitivno u frojdovskom smislu.

Kako to mislite?

- To su kulture koje su stalno vodile borbu za oslobođenje, i to je u redu, ali od čega se točno oslobađaš? Od onog što te kultivira! I tako dobivaš prostor granice, vakuum u kojem nije uspostavljen zakon. Sad se kao civilizator pojavljuje Europska unija i na to narodi Balkana pristaju dobrovoljno. Čak nisam siguran da ćemo u EU-u imati veći stupanj suverenosti nego u Austro-Ugarskoj. To je kao grupa koja se pobuni protiv Oca koji je postavio zakon: ubojstvom Oca nastaje bezakonje, potom dolazi grižnja savjesti i žudnja za redom, nakon čega hrliš u novu integraciju, u ovom slučaju u EU. U tom smislu, rekao bih da je Balkan ono što nastaje kad nemaš ni Tursku ni Austriju. Ovo je džep koji čeka da bude integriran.

Pripada li današnja Turska Balkanu?

- Turska nije Balkan, to je druga civilizacija. Istočna granica Balkana je Grčka, to je posljednja balkanska zemlja.

Koliko je Balkan Europa?

- A što je današnja Europa? To je stara Grčka plus kršćanstvo. Iz tradicije stare Grčke Europa je razvila sekularizam i prosvjetiteljstvo, a kršćanstvo je tu, bez obzira na to što ga izbacuješ iz Europskog ustava.

Može li se Balkan dičiti da je Europi dao staru Grčku?

- Stara Grčka nije Balkan. Osim geografski.

Znači, današnji Balkanci nemaju ništa zajedničko s Helenima?

- Postoji nešto što se zove “potencijal prošlosti”, što sada na Balkanu nije iskorišteno, ali može biti iskorišteno. Heidegger je rekao da je budućnost realizacija mogućnosti iz prošlosti. Možemo se složiti da Europa danas ima više veze s antičkom Grčkom nego sadašnja Grčka.

Ipak, makar geografski, prvi filozofi Zapada su s Balkana?

- Prvi filozofi jesu s Balkana, ali u međuvremenu je prošlo nekih 23-25 stoljeća: ako je ono bio vrhunac Balkana, mi smo sada na repu.

Što kažete na tezu da su Balkan i Balkanci zadnje oaze vitalnosti i iskonske prirode u Europi i svijetu?

- To je ta famozna “premoć zaostalosti” – to je desničarski koncept.

Što je za Vas osobno Balkan?

- Ono što me najviše nervira, to proglašavam Balkanom, i to je možda nepravedno prema Balkanu. S druge strane, ne mogu zamisliti da živim igdje drugdje. U meni nema ništa što nije balkansko, valjda zato što sam i sam dio te edipalne kulture. Ne mogu zamisliti život bez tog vrenja i kaosa: na rubovima uvijek vri. Cijela moja poetika se naslanja na protivljenje onome čega sam dio.

Na Wikipediji za Vas piše da ste bosanskohercegovački i crnogorsko-albanski pisac grčkog porijekla? Je li to istina?

- Sve stoji, s tim da mi je još baba po majci Srpkinja.

Kako je došlo do tog ‘balkanskog lonca’?

- Moji su došli iz Albanije, djed je došao ovdje u Ulcinj, ja i danas imam rodbinu u Albaniji. Majka je Crnogorka po ocu i Srpkinja po majci, a rođen sam u Sarajevu, gdje sam živio sve do četvrtog razreda srednje škole. Onda je u Sarajevu počeo rat i ja sam došao u Ulcinj, na djedovinu.

Onda govorite albanski?

- Ni riječi, interesantno. Kao što ne znam ni grčki. Nije mi jasno kako, ali eto, ne govorim. Mislim, znam kupiti kruh i naručiti kavu, ali tu je kraj. Govorim samo četiri-pet ovih naših jezika i engleski.

Četiri-pet naših jezika?

- Da, zar ih nema toliko? Doduše, ja pišem na nekom svojem jeziku koji je hibrid tih naših jezika. Sada su u Crnoj Gori velike rasprave o jeziku, i ako stvarno u jezični standard i službeno uvedu npr. “sjutra” ili “nijesam” – ja sam najebo. Više neću znati govoriti i moći pisati takvim jezikom.

Ulcinj je crnogorski grad s 90 posto albanske populacije. Kakav je etnički i vjerski suživot s Crnogorcima i Srbima?

- Nikad nije bilo klanja ovdje. Doduše, nikad nije bilo ni prevelikog miješanja. Možda je Ulcinj dobar primjer kako stvari mogu dobro funkcionirati i na Balkanu. Ja ne vjerujem u koncepte prokletstva ili sudbine, mislim da se sudbina može preduhitriti pametnim odlukama.

Pametnim odlukama?

- Unutar Otomanskog Carstva Ulcinj je imao autonomiju, i kad je nakon odlaska Turaka Crna Gora osvojila Ulcinj, uspostavlja dobre kontakte s albanskim glavarima, a kad krajem 19. stoljeća doseljava svoje pravoslavce, kontrolira ih da ne rade zlo Albancima. Onda albanska balistička uprava u Drugom svjetskom ratu čuva ulcinjske Crnogorce od svojih ekstremista, a nakon Drugog svjetskog rata Crnogorci čuvaju Albance od komunista. Važno je da na ovom prostoru nema krvne osvete.

Rekli ste da u Ulcinju nema ni prevelikog miješanja?

- Rijetki su miješani brakovi, ali vlada uzajamno poštovanje, kao i u 90-ima. U Ulcinju imate tek nešto više od sto godina suživota i najbitnije je da nije pala krv. A krv padne lako, čak i uz pametne odluke. A kad padne, začas se stvori krug mržnje. Nasreću, to se u Ulcinju još nije dogodilo.

U čemu se ogleda to uzajamno etničko poštovanje?

- To se najbolje vidi kad se dogodi neko neideološko ubojstvo, kad Albanac ubije Crnogorca, ili obrnuto, zbog žene, novca ili onako. U 90-ima smo imali dva-tri takva slučaja: istu večer sastaju se najugledniji predstavnici obje zajednice i rješavaju situaciju. Možda je prednost i u tome što ovdje živi 80 posto muslimana i 20 posto pravoslavaca i katolika: nisam siguran što bi bilo da je obrnuto, jer tamo gdje je bilo obrnuto, nije baš uvijek prolazilo mirno.

Crna Gora je u posljednjih 20 godina prešla velik put od Miloševićeva satelita do proeuropske države. Koliko su u tome pomogli crnogorski književnici?

- Tu imate jednu bizarnu situaciju. Epsko naslijeđe, Njegoš – to je ono što nas guši. Ta herojska Crna Gora umire u trenutku napada na Dubrovnik, čojstvo umire, i što sad? Taj, tada mali europski dio Crne Gore, okupljen oko Jevrema Brkovića, koji je spasio crnogorski obraz, poziva se baš na – Njegoša! Ne znam, meni osobno su puno bliži Eliot, Pound i Pessoa nego Njegoš. Uglavnom, taj okret koji je Milo Đukanović izveo krajem 90-ih spasio je stvar, a taj proces kulminira priznanjem Kosova – to je potpuni raskid s tradicijom i Njegošem, i ti Đukanovićevi tehnokrati su zapravo bliži nama tzv. mladim lavovima nego Jevremu. Bizarno ali istinito.

Koliko Vas je formiralo odrastanje na Balkanu?

- Naravno da me to formiralo, ali me formira i ono što čitam. Naravno da je moje porijeklo istovremeno i brana protiv nacionalizma, jer me sprečava prošlost. Ja i da hoću, ne mogu biti nacionalist.

Kako ste onda u Herceg Novom optuženi za širenje etničke mržnje?

- To je bilo zbog mojeg teksta “Zašto Bosanci i Hercegovci trebaju zaobilaziti Herceg Novi”. Skupština općine Herceg Novi zatražila je od državnog tužitelja da protiv mene podigne optužnicu zbog širenja rasne i nacionalne mržnje jer sam napisao da je to grad “Karadžićevih ubojica i Miloševićevih glasača”.

Što je bilo s tim?

- Saslušali su me i odustali od optužnice zbog proceduralnih razloga, jer ja u tom tekstu nisam napao ni jednu naciju i vjeru u Herceg Novom, nego cijeli grad, a u zakonu nema takve kriminalne stavke. U cijelom slučaju bizarno je to što sam ja taj grad napao upravo zbog širenja rasne i nacionalne mržnje. I lijepo sam im napisao: ako zarobljene muslimanke nalijevaš rakijom i svinjetinom u zgradi policije, ako izručuješ bosanske izbjeglice Republici Srpskoj, ako vaterpolistima dubrovačkog “Juga” vičeš “Ubij, zakolji, da Hrvat ne postoji”, dakle ako sve to radiš – a sve su to oni uradili – ti si jedan šljam od grada.

Riječ-dvije o Kusturici?

- On je, uz Bregovića, najuspješniji eksploatator, ali ne Balkana, nego zapadnih predrasuda o Balkanu. On nikada nije učinio ništa što narušava te stereotipe. Nitko neće uzeti Pekića ili Krležu da kaže “to je Balkan”, nego svi uzimaju Kusturicu i Bregovića. To je kao ovaj virtualni kanal Balcanica koji kao predstavlja današnji Balkan, ali ja naglašavam da to nije Balkan, jer znam gomilu ljudi ovdje koji su pravi europejci. Ali kao da postoji zavjera između europejaca i Balkanaca da je Balkan ono što je Balcanica, a ja tvrdim da nije. Kiš, Pekić, Krleža, Crnjanski – sve su to balkanski pisci. Zašto to ne bi bio Balkan?

Što Vam je najbolje na Balkanu?

- Usprkos predrasudama o Balkanu, mi imamo privilegiranu poziciju, u kojoj nam se daje značaj i nekakva egzotična aura. Bi li karijere Bregovića i Kusturice bile takve da su rođeni u Švedskoj? Koga bi zanimala njihova priča? Ili, recimo, Žižek. Njega uzimaju ozbiljno zato što je s Balkana, pa kad on u Americi kaže nešto politički potpuno nekorektno, oni šapću jedan drugom: “Znate, on je s Balkana.”


A koja vam je najgora stvar na Balkanu?

- Najgora stvar na Balkanu mi je samozadovoljstvo koje Balkanci osjećaju zato što su Balkanci.

Kako ocjenjujete povijesnu ulogu Tita na Balkanu?

- To je jedna ogromna ideja. Ne mislim samo na Jugoslaviju nego i na komunizam. I kad je to puklo, vratili smo se odmah u prošlost i nastavili naše balkanske ratove s početka 20. stoljeća, kao što će idući rat biti nastavak ovih ratova iz 90-ih. Dovoljno je sasvim malo tektonsko pomicanje u svijetu da netko ovdje pomisli: “Evo, sad bismo mogli neki mali rat.”



Hoće li ulazak u EU pridonijeti europeizaciji Balkana?

- Europa će nas politički integrirati, ali za kulturološku integraciju trebat će više vremena. Mi bismo jako profitirali od toga što smo Balkan da je ovaj prostor nekim slučajem bio pod Europom, a ne pod Turcima: sad bismo uhvatili ovaj val kajanja koji Europa pokazuje prema svojim bivšim kolonijama. A ovako, europska logika je ova: Mi smo tlačili Alžirce i Indijce, ali nismo Balkance, pa ih možemo i sada zajebavati.

Niste baš previše skloni Europi?

- Balkan je jedini preostali prostor gdje Europa može ispaljivati svoje fašističke strelice. Oni ne mogu reći: “Alžirci su primitivni”, ali to mogu reći i govore za Balkance. Da smo bili francuska kolonija, već bismo 40 godina bili unutar Schengena, palili bismo automobile po pariškim predgrađima, a ovako ne možemo.

Koje su najveće opasnosti koje stoje pred Balkanom?

- Trajno najveća opasnost na Balkanu je srpski nacionalizam, ali valja vidjeti kako će se razvijati ovaj velikodržavni albanski projekt, s dvije albanske države jednom do druge: baš me zanima kada će nekome pasti na pamet da ih ujedini.

Gdje je centar Balkana?

- Bosna, apsolutno. Sarajevo. Jer, kad pogledaš: što je najgore što se dogodilo Bosni nakon rata? Sarajevo je trebalo ostati multi-kulti distrikt, a to što nije, onemogućava cijelu Bosnu da bude multi-kulti.

Što smo ono rekli, je li Hrvatska Balkan?

- Istra nije. Zagreb nije. Dalmacija jest, posebno Dalmatinska zagora. To je prava granica, to je kao ovaj dio stare Crne Gore: to su graničari, tu se zaustavljaju Turci. To je sličan narod, tvrd, violentan. Ti imaš tu staru Crnu Goru koja brani do zadnjeg čovjeka, ali što brani? U Dalmaciji kažu: “Mi smo predziđe kršćanstva”, a u Crnoj Gori čak ni to. Tu se sve poziva na religiju, a krši se već prva Božja zapovijed, ono “ne ubij”. Ma šta ne ubij, šta okreni drugi obraz – toga nema na Balkanu.

Bregović je kriv za turbofolk

Koja muzika opisuje današnji Balkan?

- Vjerojatno turbofolk, na moju žalost. A to je sve izišlo iz onoga što je radio Bregović. Njegov pastirski rock je osnova, on taj pastirski izričaj kalemi na rock, a sad je to to, samo bez rocka. Ta estetika je slična onoj MTV-ovoj hip-hop poetici nakon što su neutralizirali društveni angažman “Public Enemyja”, benda koji je dotad bio nešto kao crnački CNN. Evo, jeste li nedavno pratili “Operaciju Trijumf”? Pobijedio je jedan Adnan, momak koji uopće ne zna engleski, niti je ikad čuo za “Beatlese”. Ja sam znao da će pobijediti, jer je imao pametan izbor pjesama: Dino Merlin i taj pop-folk. A ovi drugi su pjevali Whitesnake, AC/DC i slično – to na Balkanu ne prolazi. I to je to: nova generacija na Balkanu ne zna tko su “Beatlesi”. Eto

[Prozor]

Mnogi su dolazili bez pitanja moj sugovornice. Ne pamtim da je pitao ni Rim kada je pokrstio Hrvate, ni Bizant, ni Ugari, ni Avari, niti su pitali Hrvati kada su oni zijanetili ni Bosanci ni Srbi ni Bugari.... Svak je uzmao sta je mogao, pa tako i Turci. 500 godina je dug period, duzi nego sto je do sada postojala ijedna hrvatska drzava, sasvim je nerealno pokretati (re)akcije u 19-om stoljecu za nesto sto se desilo u 15-om.... i ima dovoljno tema o Osmanlijama na ovom forumu, procitaj jednu, nije sve tako crno-bijelo.....

@Prozor ti dakle pravdaš silu i agresiju kad kažeš da je svako uzimao što je mogao. To je fakat činjenica, ali kao moderni ljudi ne bismo to trebali pravdati riječima kao 'svi su pa što ne bismo i mi'. Ne dajemo li na taj način loš primjer i podršku onima koji bi se i sutra mogli povesti za sličnim podvizima iz 'tamnih' vremena.

A što se, pak, tiče tvoga osvrta na (re)akcije mogu ti reći da nisam za iste u smislu kako ga ti razumijevaš, nego u smislu za jedno opće priznanje počinjenih grijeha koje su počinile izumrle generacije diljem planeta , pa eto ,dakle, i naše Bosne (ponosne?).

Zar je uistinu toliko bolno i teško prevaliti preko jezika da su Turci ovdje bili najbanalniji primjer agresora. Srbi se stalno pozivaju na čin katarze za počinjena nedjela u zadnjem ratu , a mnogi od Bošnjaka, kao npr. ti, nisu spremni na obično priznanje da su Turci bili agresori još prije 500. godina. Ako tebi kod Osmanlija nije sve crno nije bogami ni meni sve bijelo.

Što se tiče Hrvata i njihovih 'zijaneta' oprosti molim te, ali ja ih ne opravdavam , kao što ti opravdavaš zijanete tamo nekih stranca iz bijelog svijeta. Jel se to ti dičiš turskom višestoljetnom vladavinom? Ako je tako onda ti mogu reći da se kitiš tuđim perjem. Okrenimo se već jednom sebi samima. Nije mi neobična ovakva reakcija na moj post. Rekoh da imam kolegu muslimana koji razmišlja na takav način.
Smognimo snage za mala djela, a velika će doći sama od sebe.
Pozdrav.

Nisi me razumio. Jesu li Hrvati, Bosanci, Srbi....autohtoni na ovim prostorima? Nisu. Ili vjerovatno nisu. Dosli su nekad, odnekle, i oteli zemlju. Od koga? Od Ilira vjerovatno. Otimali su i jedni od drugih. Otimali su od njih i Ugari, Austrijanci, Italijani, Bizantinci, Turci.... Ne opravdavam ja nista, nego konstatujem da se historija ne moze postavljati tako ego-centricno kao sto je postavljaju Srbi, a i dijelom Hrvati, u smislu "dosli Turci, bili 500 godina, pa im se mi osvetili i svetimo" kao da nisu i oni nekome dosli, bili, otisli....

Osmanlije jesu 1463. godine bili agresori, to niko ne spori, ali 1820. godine su vec bili drzava u kojoj se rodilo mnogo generacija, drzava koju su mnogi prihvatali, drzava koja je (sa pravom) bila jedina sigurnost za muslimane balkanskog podneblja... Nije moguce pravdati genocide i zlocine nad muslimanima u 19-om stoljecu "osvetom"! Radilo se cistoj zelji da se dobiju nove drzave bez muslimana, jednostavno....

Paralela izmedju srpskog divljanja na pragu 21. stoljecu i agresije na Republiku BiH, genocid nad Bosnjacima i Hrvatima, i osmanlijskih pohoda na Balkan u 15. stoljecu koja nikada nisu sadrzala takav element genocidnosti se ne moze povlaciti....

[vadil]

Mnogi su dolazili bez pitanja moj sugovornice. Ne pamtim da je pitao ni Rim kada je pokrstio Hrvate, ni Bizant, ni Ugari, ni Avari, niti su pitali Hrvati kada su oni zijanetili ni Bosanci ni Srbi ni Bugari.... Svak je uzmao sta je mogao, pa tako i Turci. 500 godina je dug period, duzi nego sto je do sada postojala ijedna hrvatska drzava, sasvim je nerealno pokretati (re)akcije u 19-om stoljecu za nesto sto se desilo u 15-om.... i ima dovoljno tema o Osmanlijama na ovom forumu, procitaj jednu, nije sve tako crno-bijelo.....

@Prozor ti dakle pravdaš silu i agresiju kad kažeš da je svako uzimao što je mogao. To je fakat činjenica, ali kao moderni ljudi ne bismo to trebali pravdati riječima kao 'svi su pa što ne bismo i mi'. Ne dajemo li na taj način loš primjer i podršku onima koji bi se i sutra mogli povesti za sličnim podvizima iz 'tamnih' vremena.

A što se, pak, tiče tvoga osvrta na (re)akcije mogu ti reći da nisam za iste u smislu kako ga ti razumijevaš, nego u smislu za jedno opće priznanje počinjenih grijeha koje su počinile izumrle generacije diljem planeta , pa eto ,dakle, i naše Bosne (ponosne?).

Zar je uistinu toliko bolno i teško prevaliti preko jezika da su Turci ovdje bili najbanalniji primjer agresora. Srbi se stalno pozivaju na čin katarze za počinjena nedjela u zadnjem ratu , a mnogi od Bošnjaka, kao npr. ti, nisu spremni na obično priznanje da su Turci bili agresori još prije 500. godina. Ako tebi kod Osmanlija nije sve crno nije bogami ni meni sve bijelo.

Što se tiče Hrvata i njihovih 'zijaneta' oprosti molim te, ali ja ih ne opravdavam , kao što ti opravdavaš zijanete tamo nekih stranca iz bijelog svijeta. Jel se to ti dičiš turskom višestoljetnom vladavinom? Ako je tako onda ti mogu reći da se kitiš tuđim perjem. Okrenimo se već jednom sebi samima. Nije mi neobična ovakva reakcija na moj post. Rekoh da imam kolegu muslimana koji razmišlja na takav način.
Smognimo snage za mala djela, a velika će doći sama od sebe.
Pozdrav.

Nisi me razumio. Jesu li Hrvati, Bosanci, Srbi....autohtoni na ovim prostorima? Nisu. Ili vjerovatno nisu. Dosli su nekad, odnekle, i oteli zemlju. Od koga? Od Ilira vjerovatno. Otimali su i jedni od drugih. Otimali su od njih i Ugari, Austrijanci, Italijani, Bizantinci, Turci.... Ne opravdavam ja nista, nego konstatujem da se historija ne moze postavljati tako ego-centricno kao sto je postavljaju Srbi, a i dijelom Hrvati, u smislu "dosli Turci, bili 500 godina, pa im se mi osvetili i svetimo" kao da nisu i oni nekome dosli, bili, otisli....

Osmanlije jesu 1463. godine bili agresori, to niko ne spori, ali 1820. godine su vec bili drzava u kojoj se rodilo mnogo generacija, drzava koju su mnogi prihvatali, drzava koja je (sa pravom) bila jedina sigurnost za muslimane balkanskog podneblja... Nije moguce pravdati genocide i zlocine nad muslimanima u 19-om stoljecu "osvetom"! Radilo se cistoj zelji da se dobiju nove drzave bez muslimana, jednostavno....

Paralela izmedju srpskog divljanja na pragu 21. stoljecu i agresije na Republiku BiH, genocid nad Bosnjacima i Hrvatima, i osmanlijskih pohoda na Balkan u 15. stoljecu koja nikada nisu sadrzala takav element genocidnosti se ne moze povlaciti....

Pa ne znam ima li uopće smisla raspravljati o povijesti i njenim činjenicama ako ćemo relativizirati stvari na tvoj način, jer će nas to odvesti taman do Adama i Eve ili pak do Darwinove teorije. Je li, kako kome više odgovara. Jer i oni su otimali.
Mislim da ti je logika malo 'zasukana'. To stalno pozivanje na 'opće-povijesnu otmačinu' ja ne prihvaćam kao ozbiljan argument. Slijedom te logike mogli bismo opravdati i suvremenu otimačinu u režiji Izraela (Palestinci), SAD (Irak), Turske (Kurdi), Rusije (Čečenija) itd., itd. Nije li to izravno puhanje pod krila eventualno sutrašnjim agresorima svih boja, nakaradnih filozofija i ideologija. Ti i nesvjesno zastupaš životnu filozofiju koja se bazira na filozofiji džungle po kojoj moć daje pravo , a ne pravo moć. Vjerovatno ćeš odgovoriti da nisam u pravu, ali dok god opravdavaš tursku agresiju nekim tuđim agresijama ja ti ne mogu vjerovati.

Osmanlijska država, bez daljnjeg, je bila sigurna za balkanske muslimane, ali zato nije bila sigurna za kršćane, jer da jeste sasvim je izvjesno da je ne bi rušili. Godina 1820-ta je ,ipak, samo posljedica one 1463-e. I Ameri su izgradili svoje carstvo na tuđoj (Indijanskoj) nevolji i nesreći. Pravdaš li njihovu agresiju istim argumentima kojim braniš tursku agresiju na našu zemlju.

Ja ti prijatelju nisam pristalica nikakve osvete i nikakvog genocida , ja samo konstatiram da je turska agresija bila ideja vodilja u pospremanju povijesti balkanskih naroda.

S obzirom na činjenicu da si priznao da su Turci bili agresori na našu zemlju povlačim ono izjednačavanje, konkretno tebe, sa Srbima i njihovim nepriznavanjem počinjenog zločina u zadnjem ratu.

[Bosanac sa dna kace]

@vadil jel uopste znas ko je bio Karadjordje Petrovic i sta je bio pravi cilj prvog srpskog ustanka?

[Prozor]

Pa ne znam ima li uopće smisla raspravljati o povijesti i njenim činjenicama ako ćemo relativizirati stvari na tvoj način, jer će nas to odvesti taman do Adama i Eve ili pak do Darwinove teorije. Je li, kako kome više odgovara. Jer i oni su otimali.
Mislim da ti je logika malo 'zasukana'. To stalno pozivanje na 'opće-povijesnu otmačinu' ja ne prihvaćam kao ozbiljan argument. Slijedom te logike mogli bismo opravdati i suvremenu otimačinu u režiji Izraela (Palestinci), SAD (Irak), Turske (Kurdi), Rusije (Čečenija) itd., itd. Nije li to izravno puhanje pod krila eventualno sutrašnjim agresorima svih boja, nakaradnih filozofija i ideologija. Ti i nesvjesno zastupaš životnu filozofiju koja se bazira na filozofiji džungle po kojoj moć daje pravo , a ne pravo moć. Vjerovatno ćeš odgovoriti da nisam u pravu, ali dok god opravdavaš tursku agresiju nekim tuđim agresijama ja ti ne mogu vjerovati.

Osmanlijska država, bez daljnjeg, je bila sigurna za balkanske muslimane, ali zato nije bila sigurna za kršćane, jer da jeste sasvim je izvjesno da je ne bi rušili. Godina 1820-ta je ,ipak, samo posljedica one 1463-e. I Ameri su izgradili svoje carstvo na tuđoj (Indijanskoj) nevolji i nesreći. Pravdaš li njihovu agresiju istim argumentima kojim braniš tursku agresiju na našu zemlju.

Ja ti prijatelju nisam pristalica nikakve osvete i nikakvog genocida , ja samo konstatiram da je turska agresija bila ideja vodilja u pospremanju povijesti balkanskih naroda.

S obzirom na činjenicu da si priznao da su Turci bili agresori na našu zemlju povlačim ono izjednačavanje, konkretno tebe, sa Srbima i njihovim nepriznavanjem počinjenog zločina u zadnjem ratu.

Turci se ne mogu porediti sa Srbima iz proslog rata, to kao prvo. Dalje, zaista previse ego-centricno posmatras historiju. Ne opravdavam ja tursku agresiju, niti opravdavam bilo koju drugu. To sto kazem je da se ne moze sada u 21. stoljecu relativizirati genocid nad muslimanima "oslobodjenih" zemalja tome sto je Turska bila agresor 400 godina ranije. To je upravo to nazadno uzrocno-posljedicno, osveticnicko i relativizirajuce gledanje na historiju koje ce buduce narastaje nauciti da su osvetnicke akcije za stvari iz proslosti(koja je priznao ili ne puna ratova i pokoravanja) opravdane("donekle"). Da Indijanci sada pobiju sve bijele Amere ili posalju u Kanadu, to nebi imalo opravdanja.

Uz to, nisu samo krscani "rusili" tu drzavu, valjda si cuo za Husein kapetana? Ili za ideje Prizrenske Lige? I po deseti put, slavenski i albanski muslimani nisu bili osvajaci niti okupatori na svojoj zemlji!

[Zah]

MOGUĆI SCENARIO NOVOG KRSTAŠKOG POHODA


Umberto ECO

Zamislimo globalnu konfrontaciju između kršćanskog i muslimanskog svijeta, jedan frontalni šok, kao u prošlosti. Međutim, tokom prošlosti, Evropa je imala precizno definisane granice, sa Sredozemnim morem koje ih je dijelilo od nevjernika, te Pirinejima koji su opstruirali zapadni produžetak kontinenta, djelimično još u rukama Arapa. U ovom slučaju, konfrontacija je mogla imati dvije forme: napadati ili zadržavati.

Napad se sastojao u krstaškim pohodima, čiji rezultati su nam poznati. Jedini krstaški pohod koji je urodio plodom, s instalacijom Franaka na Bliski Istok, jeste prvi. Manje od vijeka kasnije, Jerusalim je ponovo pao u ruke muslimana i, tokom jednog i po vijeka, pokrenuto je sedam drugih krstaških pohoda, koji nisu ništa riješili.

Jedini vojni pohod koji je dao rezultate bila je španska Rekonkvista, međutim, to nije bila prekookeanska ekspedicija, već jedan vid nacionalne reunifikacije, koja nije eliminisala konfrontaciju između dva svijeta, nego je samo pomjerila njene granice. Kada je u pitanju zadržavanje, zaustavili smo Turke ispred Beča, pobijedili smo u bici kod Lepena i konstruisali kule na obali za pratnju saracenskih pirata. Turci nisu osvojili Evropu, ali je hostilitet preživio.

Zatim je Zapad kolonizirao oslabljeni Istok. Ova operacija je uistinu uspijela kao pohod, dok rezultate konstatujemo tek danas. Konfrontacija nije eliminisana već izoštrena.

U slučaju da sukob poprimi frontalnu formu kao u prošlosti, šta bi bilo drugačije danas? U vremenu krstaških pohoda, vojni potencijal muslimana nije bio izrazito drugačiji od potencijala kršćana: i jedni i drugi su posjedovali mačeve i opsidionalne (iz latinskog obdsidion ili opsada) sprave. Danas je Zapad u zavidnoj ratno-tehnološkoj prednosti. U slučaju da Pakistan padne u ruke islamista, moglo bi doći do upotrebe atomske bombe, najviše što bi mogli uništiti jeste Pariz, i već bi njihove nuklearne rezerve bile uništene. Jedan oboreni američki avion je odmah zamijenjen novim, dok obaranjem sirijskog aviona puno je teže kupiti novi na Zapadu. Istok sravni Pariz, a Zapad baca bombu na Mekku. Istok proširi botulizam preko pošte, a Zapad zagadi cijeli Arabijski poluotok, kao što je urađeno s pesticidima na poljima u Midwestu, i kamile će pomrijeti. Odlično. To ne bi trajalo previše dugo, godinu dana maksimalno, zatim bi se gađali kamenjem, i neprijatelj bi možda bio poražen.

Samo što ima određena razlika u poređenju s prošlošću. Za vrijeme krstaških pohoda, kršćanima nije trebalo arapsko gvožđe da bi proizveli svoje mačeve, a muslimanima nije trebalo kršćansko. Danas, naprotiv, naša najnaprednija tehnologija je bazirana na nafti, koja je kod njih u najvećem dijelu. Oni sami, još ako bombardujemo njihove bušotine, neće biti u stanju da je crpe, ali nećemo je imati ni mi. Zapad će morati da restrukturiše svoju tehnologiju i izbaci naftu iz upotrebe. Pošto još nismo uspjeli napraviti automobil koji ide više od 80 km/h, a kojem ne treba cijela noć da se dopuni, ne znam koliko će restrukturacija potrajati. Čak i kada bismo koristili nuklearnu energiju za propulziju naših aviona, pokretanje naših tenkova i pokretanja naših elektrana, samo iz razloga nesigurnosti nuklearnih postrojenja, trebalo bi previše vremena.

Pitanje je koliko bi se „sedam sestara" slagalo s energetskom reformom (aluzija „sedam sestara" se odnosi na kartel sedam multinacionalnih kompanija koje dijele tržište nafte). Ne bih se iznenadio kada bi zapadni naftni giganti, u želji da zadrže profit, bili spremni da private islamizirani svijet.

Produbimo analizu. U stara dobra vremena, Saraceni su bili s jedne, a kršćani s druge strane mora. Danas, naprotiv, Evropa je puna muslimana koji pričaju naše jezike i uče naše škole. U slučaju, da se pojedinci među njima, već danas, pridruze fundamentalizmu, šta bi bilo u slučaju globalne konfrontacije. To bi po prvi put bio rat, ne samo s neprijateljem u našim redovima, već beneficijentima naše socijalne zaštite.

Napomenimo da bi se isti problem postavio i u muslimanskom svijetu, u kojem je nastanjena zapadna industrija, pa čak i cijele kršćanske enklave, kao u Etiopiji.

Pošto je neprijatelj zao po definiciji, smatrajmo već izgubljenim spomenute kršćane, rat je rat. Kasnije ćemo ih proglasiti svetim na Trgu Svetog Petra.

Šta ćemo uraditi kod nas? Ako se konflikt radikalizuje, do te mjere da se sruši još par nebodera, ili čak Bazilika Svetog Petra, počet će lov na muslimane. Jedna vrsta Bartolomejske noći (Bartolomejska noć označava dan 24. augusta 1572. godine kada su počela ubistva istaknutih hugenota (francuskih protestanata) od strane katolika, a po naredbi Karla IX, tadašnjeg kralja Francuske.) ili Sicilijanske večernje (Sicilijanska večernja je naziv za pobunu na Siciliji 1282.godine protiv kralja Karla I Anžujskog, koji je preuzeo Siciliju uz papinu podršku 1266. godine.): napadamo i koljemo sve koji imaju brkove ili malo tamniji ten. To bi značilo likvidaciju nekoliko miliona ljudi, razbjesnela masa ljudi bi se pobrinula za to bez angažovanja vojnih snaga.

U slučaju da razum pobijedi, ne bi zaklali nikoga. Ali i liberalni Amerikanci, na početku Drugog svjetskog rata, slali su u koncentracione logore, istina uz veliku dozu humanosti, Japance i Italijane koji su tu bili rođeni. Znači, ne zalazeći previše u detalje, prepoznaćemo sve one koji bi mogli biti muslimani, pa radilo se i o etiolljanskim kršćanima, koje bi negdje sklonili. Gdje? Da bi se napravili zatvorenički kampovi, sa svim strancima koji cirkulišu Evropom, trebalo bi prostora, organizacije, stražarenja, hrane i ogromnih medicinskih sredstava, uz napomenu da bi ti kampovi bili bombe koje bi mogle eksplodirati svakog trenutka.

Ili ćemo ih pokupiti (što neće biti lahko, jer bi to trebalo odraditi odmah i odjednom), natovariti na jedan brod i iskrcati... Gdje? Reći ćemo: Izvinite, gospodine Gadafi, izvinite gospodine Mubarak, možete li preuzeti, molim Vas, ovih tri miliona Turaka, koje želimo izbaciti iz Njemačke?

Jedina solucija je ona kojom se koriste ilegalni prevodioci preko granica: bacanje u more. Finalna solucija na hitlerovski način. Milioni mrtvih tijela na Mediteranu. Volio bih znati koja vlada bi preuzela odgovornost. Neće biti isto kao sa desaparecidosima (osobe koje su bile tajno hapšene i ubijane u Argentini tokom „prljavog rata" između 1976. i 1983.). I Hitler je masakrirao pomalo, ponekad i skriveno.

Alternativa, pošto smo mi fini, ostavićemo ih na miru kod nas, ali ćemo staviti jednog tajnog agenta specijalne policije pored svakog od njih da ih prati. Zašto ne regrutovati među strancima? A šta ako konstatujemo da nisu od povjerenja, kao što se to desilo u SAD-u, gdje su aviokompanije, da bi smanjile troškove, angažovale kontrolore iz Trećeg svijeta?

Normalno, slična analiza će biti upražnjavana i s druge strane barikade, svaki racionalni musliman to može odraditi. Fundamentalisti ne bi bili apsolutni pobjednici, puklo bi par civilnih ratova s kobnim posljedicama, ekonomske posljedice bi bile katastrofalne, bilo bi još manje hrane i lijekova, umirali bismo kao muhe. Ali, iz ugla frontalnog rata, ne bi se trebalo brinuti o njihovim već o našim problemima.

Vratimo se Zapadu, u sklopu naše zajednice kreirale bi se nove proislamske grupe, ne iz vjerskih, više iz antiratnih pobuda, nove sekte koje bi se protivile odlukama Zapada, mirovnjaci koji bi skrštenih ruku odbijali kolaboraciju s fanatičnom vladom, kao oni iz Wacoa (opsada i tragedija koja se desila između 28. februara i 19. aprila 1993. u sjedištu religijske grupe Davidiens pored grada Wacoa u Texasu, u SAD-u). Iako nefundamentalisti, oni bi počeli da vrše purifikaciju korumpiranog Zapada. Na putevima Evrope sretali bismo grupe ljudi u molitvama, obeshrabrene, očekujući Apokalipsu.

Ne obazirući se na ova „lunatična bratstva", da li bi svi prihvatili da imaju manje električne energije, bez mogućnosti korišćenja lampe? Da li bi prihvatili fatalnu oskudicu sredstava komunikacije i samo jedan sat TV-a na dan, putovanje biciklom umjesto automobilom, zatvorene bioskope i diskoteke, red ispred Mc Donald's-a da bi dobili dnevnu porciju, kriške hljeba i jednog lista salate, kraj prosperitetne potrošačke ekonomije? Zamislite kakvo to značenje ima za jednog Afganistanca ili palestinsku izbjeglicu da živi u okolnostima ratne ekonomije. Za njih, to ne bi promijenilo ništa. Ali za nas? U kakvoj depresivnoj krizi i demotivaciji bismo se našli?

Do koje mjere bi se, crnci Harlema, obespravljeni Bronxa, chicanosi (hispanoamerikanci) Kalifornije identifikovali sa Zapadom? Zatim, šta bi radile zemlje Latinske Amerike, gdje su brojni oni, iako nisu muslimani, koji su toliko zamjerili gringosima, da je bilo onih koji su nakon pada nebodera šaputali: Gringosi su to i tražili?

Globalni rat bi mogao da izrodi manje monolitičan islam od onog u našoj imaginaciji, ali je jedno sigurno, kršćanstvo bi bilo puno više fragmentirano, gdje bi bilo puno manje kandidata za templare, kamikaze Zapada.

Eto naučno-fantastičnog scenarija kojeg ne bih volio da vidim kako se realizuje, ali treba ga reprezentovati da bismo dokazali da, ako bi se realizovao, ne bi donio pobjedu nikom.

Što znači da je u eri globalizacije, globalni rat nemoguć i da bi svi bili gubitnici.

Odlomak iz knjige: "Unatrag kao (riječni) rak", Umberto Eko (originalni naslov knjige na italijanskom: A passo di gambero, francuski naslov: À reculons, comme une écrevisse).

[Zah]

MOĆNICI Članovi Bilderberškog kluba sastali su se u Ateni
‘Tajno društvo’ želi stvoriti jednu naciju i upravljati svijetom
Autor Dražen Ćurić



Oko 130 članova Bilderberškog kluba proteklog je vikenda u najvećoj tajnosti raspravljalo o svjetskoj i gospodarskoj krizi te o mjerama koje treba poduzeti za izlazak iz najveće recesije nakon Drugog svjetskog rata. Misteriozni sastanak održan je u elitnom hotelu Westin Astir Palace u predgrađu Atene i uz velike sigurnosne mjere na kopnu, moru i u zraku.
Prema pisanju grčkih medija, svjetsku elitu čuvao je patrolni brod grčke mornarice te brodovi s elitnim roniocima. Skup su navodno osiguravali i avioni F16 te policijski helikopter. Budući da je pristup novinarima bio strogo zabranjen te da je zabranjeno fotografiranje skupa, informacije o skupu, ali i o samom Bilderberškom klubu, dobivaju se “na kapaljku”. Zato je teško i provjeriti tko je sve od utjecajnih svjetskih okrunjenih glava, političara i gospodarstvenika doista i bio na sastanku.

Zanimljivo je da vodeći svjetski mediji o skupu nisu pisali gotovo ništa iako su na sastanku bili neki vodeći svjetski dužnosnici. Prema dostupnim informacijama, vodeći ljudi Bilderberškog kluba su bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Alfred Kissinger te David Rockefeller, potomak jedne od najbogatijih i najutjecajnijih američkih obitelji. Ostali članovi moćnog kluba biraju se prema trenutačnoj aktualnosti te prema tome koliko je u njih “perspektivno ulagati”.

Cijene nafte
Za Bilderberški klub kažu da ima utjecaj na globalnu svjetsku politiku te da je svojevrsna svjetska “vlada u sjeni”. Navodno je cilj takve vlade da kontrolira sve značajnije resurse na Zemlji, s posebnim naglaskom na naftu. Žele stvoriti jednu svjetsku naciju, jednu religiju, jedan ustav, jednu crkvu, jednu valutu i jednu državu, kojom će vladati – oni.

Bilderberškom klubu pripisuje se da stoji iza svih velikih svjetskih procesa. Navodno su upravo Kissinger i društvo zaslužni što je SAD dobio prvog crnog predsjednika. To je odlučeno na prošlogodišnjem skupu u Americi, na kojem je bio i sam Barack Obama. Bilderberškom klubu pripisuje se i da je prije nekoliko godina na svom godišnjem sastanku inicirao divljanje cijena nafte.

Navodno je Kissinger tražio cijenu barela od 150 dolara iako je nafta u tom trenutku stajala samo 40. Neki srbijanski mediji tvrde da je u Bilderberškom klubu prošle godine odlučeno da će nagraditi Srbiju ulaskom u EU ako se odrekne Kosova.

Kriza jenjava
Na atenskom skupu jedna trećina sudionika bili su političari, dok je dvije trećine sudionika došlo iz poslovnog svijeta. Imali su zadatak pronaći rješenje za gospodarsku krizu. Stoga nije čudno da je na skupu bio glavni strateg američkog gospodarskog oporavka, ministar financija Timothy Geithner. Geithner na početku karijere bio bliski suradnik Henryja Kissingera.

Svjetski vladari u sjeni zaključili su da “kriza polako jenjava”. Društvo je posjetio i Joe Biden, koji je ovih dana u posjetu Srbiji, Kosovu i BiH. Blogeri tvrde da mu je susret s bilderbergovcima pomogao da oblikuje stavove za razgovore s balkanskim domaćinima. Vecernji list........

[Zah]

O SRPSKOM VELIKODRŽAVNOM PROJEKTU
Autor: Dr. Smail Čekić
Objavljeno: 15. May 2009.



Prof. dr. SMAIL ČEKIĆ: Očigledno je na djelu zločin genocida, od čijeg je amnestiranja “neposredno uslovljena budućnost srpskog naroda i njegov ljudski lik u svetu”, koga je osmislio i razvio akademik Dobrica Ćosić, koristeći se lažima, falsifikatima i obmanama, kako bi opravdao izvršene zločine, a posebno osvajački rat protiv Bosne, te poricao genocid nad Bošnjacima, što je, prema mišljenju najpoznatijih i najpriznatijih naučnih autoriteta o holokaustu i genocidu u svijetu, ustvari posljednja faza genocida.


Krajem XX i početkom XXI stoljeća sve su prisutniji mnogobrojni i raznovrsni historijski falsifikati, iz političkih i ideoloških razloga, kojima se iznose neistinite činjenice o događanjima i događajima, kojima se oni tumače, bez oslonca na dokumentacionu i arhivsku građu, i konstruišu političke istine primjerene aktuelnim okolnostima. Nažalost, na sceni je prisutna najbezočnija zloupotreba nauke od strane naučnika bez moralnog lika i odgovornosti, kao i od kvazi naučnika - istraživača. To je posebno svojstveno velikosrpskim intelektualcima i političarima, koji grade i formiraju osnove za ideologiju, politiku i praksu zločinâ.

Srpski nacionalisti, pod vođstvom Dobrice Ćosića, i dalje istrajavaju na ostvarivanju i sprovođenju srpskog velikodržavnog projekta, uvjereni da će, u promijenjenim međunarodnim okolnostima, ostvariti nacistički i genocidni plan - ujedinjenje svih “srpskih” zemalja (“zaokruživanje svih srpskih zemalja”) i srpskog naroda (“ujedinjenje Srpstva”), odnosno formiranja jedinstvene srpske države - Velike Srbije. U tom procesu ostvarivanja aktivnosti koriste se političke metode i sredstva djelovanja primjerene novonastalim okolnostima (uslovima). U okviru navedenog procesa naglašeno se, pod uticajem velikosrpske ideologije i politike, koristi i nauka /e. Nju jednim imenom možemo označiti kao službena nauka, koja ima zadatak da obezbijedi “argumente” kojima dokazuje svoje teze o potrebi izgrađivanja, konstruisanja i formiranja jedinstvene velikosrpske države.

U tom smislu naročito se koristi historija, kao nauka i naučne discipline, u kojoj se pojavljuje sve više tzv. historičara sa “novim” argumentima kojima dokazuju i objašnjavaju prethodno navedenu tezu. S ciljem prikrivanja osvajačkog, agresivnog rata protiv Republike Bosne i Hercegovine i zločinačke namjere i genocidnog plana o istrebljenju Bošnjaka, srpski nacionalisti obmanjuju domaću i međunarodnu javnost svojim lažnim epsko-mitskim tezama o Bosni i Hercegovini kao “srpskoj zemlji” (- dijelu “srpskog prostora”), u kojoj “vekovima kao većinsko stanovništvo” žive pravoslavni Srbi, - da su “muslimansko stanovništvo Srbi islamske veroispovesti” (“islamski Srbi”, “muhamedanski Srbi”); - da je četnički pokret Draže Mihailovića antifašistički; - da su za raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije krive tzv. secesionističke republike i Vatikansko-njemačko-američka zavjera protiv Srba; - da je u Republici Bosni i Hercegovini vođen građanski rat, unutrašnji sukob između tri strane, a ne zločin protiv mira, odnosno klasična oružana agresija (međunarodni oružani sukob) Srbije i Crne Gore/Savezne Republike Jugoslavije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te, umjesto genocida, koriste pojam i termin “etničko čišćenje”, u kome su sve tri strane (podjednako) vršile zločine, pri čemu jedni negiraju postojanje srpskog velikodržavnog projekta, a drugi mu odriču odredbu fašističkog i zločinačkog karaktera.


D.Cosic

Među brojnim lažima i obmanama su i naknadna “saznanja” i “istine” Dobrice Ćosića o “demokratskim lažima u Bosanskom ratu”, u kome su se, po njemu, narodi u Bosni i Hercegovini “međusobno gonili, lili krv i jedni drugima palili kuće i bogomolje”; - “laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istina”; - Srbi su se u Bosni borili “za svoju slobodu” i u toj borbi “opet branili hrišćansku Evropu od džihadskog islama”.

Ukazujući na “opasnost” od “džihadskog islama” za “hrišćansku Evropu” i “svetu” dužnost Srba “da se bore za istorijsku istinu o Bosanskom ratu”, tj. za laži, obmane i falsifikate, Dobrica Ćosić, u svojstvu “Oca nacije” i u punom zločinačkom sjaju - a znajući punu istinu o “Bosanskom ratu” i u nastojanju da, pored ostalog, izbjegne odgovornost za razbijanje ustavnog koncepta odbrane SFRJ, izazivanje i proizvođenje unutrašnje krize u SFRJ i razbijanje zajedničke države, planiranje, pripremanje i organizovanje izvršenja zločina, koristeći sredstva govora mržnje, kojima je razvijan i pojačan intenzitet nacionalne, etničke i vjerske netrpeljivosti među građanima i narodima SFRJ, i druge zločinačke aktivnosti u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, te da - minimizira, relativizira i negira osvajački rat protiv Bosne i genocid nad Bošnjacima, iznosi koncepciju dostizanja historijskog cilja i strategiju njegovog ostvarivanja: “od istine o razbijanju Jugoslavije, ratovima koji su vođeni na njenom tlu, posebno od istine o Bosanskom ratu, neposredno je uslovljena budućnost srpskog naroda i njegov ljudski lik u svetu”.

Očigledno je na djelu zločin genocida, od čijeg je amnestiranja “neposredno uslovljena budućnost srpskog naroda i njegov ljudski lik u svetu”, koga je osmislio i razvio akademik Dobrica Ćosić, koristeći se lažima, falsifikatima i obmanama, kako bi opravdao izvršene zločine, a posebno osvajački rat protiv Bosne, te poricao genocid nad Bošnjacima, što je, prema mišljenju najpoznatijih i najpriznatijih naučnih autoriteta o holokaustu i genocidu u svijetu, ustvari posljednja faza genocida.

Imajući u vidu laži, obmane i falsifikate velikosrpske intelektualne (svjetovne i duhovne) elite, predvođene Dobricom Ćosićem, glavnim ideologom Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, potrebno je, radi ljudske, naučne, historijske istine i desetina, hiljada i stotina hiljada, te miliona žrtava na Balkanu u posljednja dva stoljeća, ukazati na bitne činjenice o uzrocima, genezi, kontinuitetu, ciljevima i razmjerama srpskog velikodržavnog projekta, u kome je sadržana puna istina o svim dosadašnjim osvajačkim velikosrpskim ratovima na Balkanu, a posebno protiv Bosne i genocidu nad bosansko-hercegovačkim Muslimanima/Bošnjacima. Historijska istina je, zasnovana na brojnoj dokumentaciji različite provenijencije:

- prvo, srpski velikodržavni projekt je, nažalost, stvarnost. Iako je u Drugom svjetskom ratu poražen, kada je bio zvanični politički program četničkog pokreta Draže Mihailovića, ponovo je u drugoj polovini 80-tih godina XX stoljeća obnovljen i eskalirao osvajačkim ratovima i brojnim drugim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini;

- drugo, projekt se, zavisno od konstelacija snaga, odvija u kontinuitetu diskontinuiteta, što znači da je u raznim periodima društvenog i historijskog razvoja realiziran, i čijom realizacijom je proizvodio krupne posljedice, a koje se ogledaju, prije svega, u ogromnim ljudskim žrtvama i materijalnim razaranjima;

- treće, projekt je nacističkog i zločinačkog karaktera, jer, između ostalog, sadrži dva krupna međusobno povezana elementa:

- osvajanje tuđih teritorija (lebensraum), uključujući i Bosnu i Hercegovinu, i

- istrebljenje narodâ, odnosno genocid, zločin nad zločinima, uključujući i nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini (radi “konačnog rješenje muslimanskog pitanja”);


M.Nenadovic

- četvrto, projekt je razvijen i operacionaliziran brojnim programsko-planskim i akcionim dokumentima genocidnog karaktera: ideologija, politika i praksa srbijanskih pobunjenika (početkom XIX stoljeća), uključujući i protu Mateja Nenadovića, koji je, “poput svojih predaka”, smatrao “da Bogu treba služiti, prinoseći mu na dar kao žrtvu tuđu krv”; “Načertanije”, 1844. - program (“izrazito tajnog karaktera”) koji je naznačio osvajačke teritorijalne ciljeve Srbije, radi ostvarivanja njene “historijske” misije: Istočno-rimsko carstvo, Vizantiju, nadoknaditi uspostavljanjem srpsko-slavenskog (objavljivanjem 1906. taj dokument “postaje tekući program delovanja srpske politike sa Pašićem ili bez njega” );


Njegos

“Gorski vijenac”, 1847. - paradigmatska instrukcija netolerancije i vjerske mržnje; politika i praksa Kraljevine Srbije; jezički nacionalizam - “Srbi svi i svuda” - Vuka Karadžića (velikosrpski nacionalisti Vuku Karadžiću nikada nisu oprostili njegovo saznanje o pokolju muslimana u Sjenici 1806.); dokumenti tajnih i (polu)vojnih organizacija; materijali Krfske deklaracije 1917.;


V.S.Karadzic

“Rasne predrasude” Jovana Cvijića 1918; genocidni dokument (tajni, strogo povjerljivi materijal) “Iseljavanje Arnauta” “o smišljenom, sistematskom i energičnom” iseljavanju i asimilaciji Albanaca-muslimana u Jugoslaviji docenta (na Filozofskom fakultetu u Beogradu) i sekretara Srpskog kulturnog kluba Vase Čubrilovića, 1937. - maja 1938. upućen je državnim organima (iseljavanjem Albanaca kidala bi se, po Čubriloviću, “posljednja veza između naših Muslimana u Bosni i Novom Pazaru i ostalog muslimanskog sveta, i ta će činjenica ubrzati njihovo nacionalizovanje .


Vasa Cubrilovic i Jovan Cvijic

(Tajni) elaborat Dr Ive Andrića o Albaniji iz 1939. (objavljen tek 1977.) - genocidni projekt o iseljavanju Albanaca muslimana iz Jugoslavije u Tursku je uoči Drugog svjetskog rata nesebično intenzivno podržavao i Dr Ivo Andrić (visoki jugoslovenski diplomata, a kasnije nobelovac, koga je Milan Stojadinović, predsjednik jugoslovenske kraljevske Vlade, pronjemačke orijentacije, unaprijedio za svog najbližeg saradnika, a koji se “u glavnim linijama slagao s njegovom, odnosno kneza Pavla, generalnom vanjsko-političkom linijom”,



Ivo Andric

i kome su Njemci udijelili agreman, jer je bio Stojadinovićev čovjek od povjerenja), koji se, pored ostalog, zalagao i za podjelu Albanije, naglašavajući pri tome da bi podjela Albanije i “prisajedinjenje njenih sjevernih i središnjih krajeva Jugoslaviji bio jedan veliki nacionalni uspeh i ostvarenje naših prirodnih aspiracija”; nacionalistički programi srpskih vojnih i građanskih krugova, koje je najbolje izražavao Srpski kulturni klub i njegov genocidni programski dokument poznat po Moljevićevom traktatu “HOMOGENA SRBIJA”, 30. juna 1941; genocidni program četničkog pokreta Draže Mihailovića o istrebljenju muslimana, što predstavlja kontinuitet velikosrpske zločinačke ideologije i politike u zemlji i emigraciji (naročito među vodećim Srbima u kraljevskoj jugoslovenskoj vladi) i primjenu te politike u praksi - na terenu, posebno na području Sandžaka i Bosne i Hercegovine; genocidna ideologija, ekspanzionistička politika i praksa pravoslavnog religijskog nacionalizma Srpske pravoslavne crkve; programi raznih srpskih društava i udruženja; zaključci četničke Dinarske divizije, marta 1942, i četničke konferencije u Šahovićima, početkom januara 1943; genocidni elaborat “Manjinski problemi u novoj Jugoslaviji” akademika Vase Čubrilovića, 1944; političko-programski dokumenti Srpske akademije nauka i umetnosti, naročito Memorandum, 1986. - formiranje srpske države na temeljima monarhističke Jugoslavije, koji je, prema ocjeni i konstataciji rukovodstva SANU, iz marta 1991, kada je historijski cilj, po njima, bio potpuno izvjestan u najbližoj budućnosti i u najkraćem vremenskom periodu, “imao značajne posledice na društveni razvoj poslednjih godina” i da je “shvaćen kao svojevrsni nacionalni program za hod srpskog naroda u budućnost”.

Kontinuitet genocidne politike SANU, a posebno akademika Vase Čubrilovića, potvrđuje i njegov sljedeći iskaz (od 18. decembra 1986.): “Nijedno selo ove države, Jugoslavije i Srbije, nismo dobili bez krvi. Nijedno selo nećemo dati bez krvi” (nekoliko godina kasnije akademik Čubrilović je postao svjestan posljedica takve ideologije, politike i prakse, kao i njene besperspektivnosti); brojni historiografski, filozofski i književni radovi, te “naučni” radovi orijentalista; političke platforme, politički programi, te agitacije i politička propaganda u govorima vođa političkih partija, predstavnika vlasti i velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve;


General Kadijevic

strateški planovi vojnog vrha Jugoslovenske narodne armije (“transformisane” u velikosrpsku vojsku, čiji je zadatak, prema izjavi generala Veljka Kadijevića, ministra odbrane, bio da “štiti teritorije sa srpskim življem, naoružava ih i obezbedi granice buduće, zamišljene Jugoslavije” ) i državnog - političkog rukovodstva Srbije; dokumenti Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine i dr.

U osnovi velikosrpske ideologije, politike i prakse je patološka mržnja prema svemu što nije srpsko i pravoslavno. Mržnja prema muslimanima i islamu izrazito je prisutna i u srpskoj historiografiji, književnosti i politici. Tom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, motivirano je biološko i duhovno istrebljenje i uništenje muslimana, a posebno Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, naročito u XX stoljeću;

- peto, velikodržavni projekt je iznio historijske ciljeve, koji se u navedenim dokumentima definišu i iskazuju kroz strateške, operativne, taktičke i instrumentalne ciljeve. Osnovni historijski cilj je formiranje etnički čiste države - Velike Srbije (na Balkanu), u kojoj će samo i jedino živjeti (svi) Srbi (a takvu srpsku državu moguće je formirati samo osvajačkim ratom i genocidom);

- šesto, sve varijante srpskog velikodržavnog projekta bile su osvajačke i antimuslimanske: borba za zemlju i istrebljenje muslimana;

- sedmo, koncept srpske velikodržavne ideologije, politike i prakse ima anticivilizacijski, antidemokratski i antibosanski karakter;

- osmo, srpski velikodržavni projekt negira historijski, nacionalni, političko-pravni i teritorijalni integritet zemalja i narodâ koji ulaze u prostor zamišljenog i planiranog srpskog velikodržavnog interesa, što se jasno vidi u pokušajima osvajanja tuđih teritorija (Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Sandžak, Albanija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska). Sve su to očigledni elementi na kojima se zasniva definicija jednog takvog fašističkog projekta, čiji je cilj formiranje etnički čiste srpske velike države;

- deveto, srpski velikodržavni projekt i velikosrpski nacionalizam devedestih godina XX stoljeća podržali su skoro svi akademici Srpske akademije nauka i umetnosti, zatim književnici, umjetnici i velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i drugi javni uglednici, “nacionalno orijentisani intelektualci, takozvana nacionalistička elita”. Čitave grupe srpskih akademika (“ … grupa takozvanih ‘besmrtnika’ …”) godinama su okapavale “nad mapama Bosne, pokušavajući da otkriju makar i kozju stazu kojom bi se od Beograda do Karlovca moglo propešačiti a da se prolazi isključivo kroz srpska sela i gradove”. Iza fašističkog projekta Velike Srbije su, primjera radi, na kraju XX stoljeća stale vodeće srpske institucije, na čelu sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti i Srpskom pravoslavnom crkvom (tako je projekt podržan od intelektualne, političke, vojne i konfesionalne elite i, nažalost, značajnog dijela srpskog naroda);

- deseto, u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom srpskog velikodržavnog projekta nad muslimanima u Srbiji, na Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Sandžaku i Bosni i Hercegovini je u više ratova (iz)vršen genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava;

- jedanaesto, srpski nacizam je, ponovo, na kraju XX stoljeća, generirao najteže zločine poznate čovječanstvu;

- srpska nacionalistička elita (politička, intelektualna i crkvena) je, na temelju velikodržavnog projekta Velike Srbije (“svi Srbi u jednoj državi” ), devedesetih godina XX stoljeća dovela do unutrašnje krize u SFRJ i razbila zajedničku državu;

- Republika Srbija, je izmjenom Ustava od 28. septembra 1990, praktično izvršila secesiju (od SFRJ) i preuzela funkcije samostalne, suverene i nezavisne države, čime je sama izuzeta iz pravnog sistema SFRJ, što je po zakonima SFRJ predstavljalo najteže krivično djelo; DOFU

- dvanaesto, genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini je rezultat kolektivne velikosrpske ideologije, politike i prakse istrebljenja Bošnjaka. Samo u sistematskom i planiranom genocidu nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija - Srebrenici, jula 1995, učestvovalo je, po raznim osnovama i na različite načine, prema rezultatima istraživanja Vlade Republike Srpske, preko 25.000 ljudi.

- za istrebljenje Bošnjaka, međunarodnim humanitarnim pravom zaštićene grupe (nacionalne i vjerske), postojala je genocidna zločinačka namjera i genocidni plan (postoje, pored ostalog, naredbe za izvršenje genocida, uključujući i formiranje konclogora). Slobodan Milošević je “bio učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je uključivao i rukovodstvo bosanskih Srba, čiji su cilj i namjera bili da se djelimično unište bosanski Muslimani kao grupa” (ICTY, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, Hag, 16. juni 2004.);

- agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu je, uz embargo na oružje i humanitarnu politiku Ujedinjenih nacija, Evrope i međunarodne zajednice i međunarodnu strategiju ignoriranja velikodržavnog fašističkog i genocidnog projekta Velike Srbije, bila sastavni dio Miloševićeve državne politike, u čije je ime najveći dio Bosne i Hercegovine okupiran, a Bošnjaci ubijani, protjerivani i odvođeni u konclogore zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti i zauzimanja njihove zemlje, pljačkanja materijalnih dobara i druge pokretne imovine, te otimanja i prisvajanja njihovih kuća i stanova i zatiranja tragova kulturnih i civilizacijskih tekovina;

- kolaboracionisti velikosrpskog agresora (politički, vojni, policijski i upravljačko-izvršni potencijal Republike Srpske, odnosno zvanična vlast Republike Srpske) su pod neposrednim rukovodstvom, organizacijom, komandom, učešćem i podrškom države Srbije i Crne Gore / Savezne Republike Jugoslavije, koja je okupirala preko 70% teritorije Republike Bosne i Hercegovine, učestvovali u genocidu, zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima nad Bošnjacima;

- fašističko i genocidno rukovodstvo kolaboracionističke tvorevine Republike Srpske, na čelu sa Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom, Biljanom Plavšić i drugima, koju je generirao srpski nacizam i na kostima ubijenih Bošnjaka inaugurirao genocidnu tvorevinu nazvanu republikom, imalo je genocidnu namjeru i genocidni plan o istrebljenju Bošnjaka, po kojem je genocid vršen i izvršen;



- u zauzimanju Srebrenice, sigurne zone Ujedinjenih nacija, i izvršenju genocida nad Bošnjacima jula 1995, učestvovale su, pored vojnih i policijskih snaga kolaboracionističke, fašističke i genocidne Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpska Krajina, i oružane snage Savezne Republike Jugoslavije (Vojska Jugoslavije i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije). Tako su, primjera radi, neposredno u egzekucijama zarobljenih Bošnjaka učestvovali pripadnici Vojske Jugoslavije i specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije;

- genocid nad Bošnjacima je, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, a po uzoru na fašizam i nacizam, (iz)vršen u kontinuitetu, sa manjim ili većim oscilacijama do kraja 1995, bez obzira na broj likvidiranih, ranjenih, protjeranih, silovanih, itd. Najmasovniji pokolji bili su u regijama od po desetak opština sa bošnjačkom većinom (stanovništva) u Podrinju, Bosanskoj posavini, te Potkozarju i u dolini Sane. Masovne grobnice i koncentracioni logori su bitni pokazatelji agresije i realizacije njene osnovne namjere - biološko i duhovno istrijebljenje Bošnjaka, odnosno genocid nad tim narodom;



Jedan broj navedenih (srpskih) programsko-planskih i akcionih dokumenata genocidnog karaktera je otkriven nakon više decenija. Ta činjenica upućuje na osnovne indicije koje ukazuju na vjerovatnoću postojanja i drugih sličnih dokumenata koji će biti otkriveni u bližoj budućnosti. Ilustrativan je primjer sa redigovanim i sakrivenim dokumentima Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, u čijem su prikrivanju učestvovali državni vrh Savezne Republike Jugoslavije i sudije ICTY-a, što potvrđuje i optužnica protiv Florens Hartman. Također je ilustrativan primjer i sa nekim dokumentima koji se (sada) pojavljuju pred ICTY-em.

Žrtve genocida srpskog velikodržavnog projekta su, uglavnom, muslimani, među kojima i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori. S tim u vezi, zanimljivo je ukazati na činjenicu da Bošnjaci, kako je historija pokazala, nisu imali niti imaju planove o istrebljenju drugih narodâ, niti su imali niti imaju vlastitu fašističku ideologiju, niti vlastiti fašistički pokret.

Navedena činjenica je bitna u historiji bošnjačkog naroda, njegovoj egzistenciji, održavanju i razvoju na ovim prostorima, zbog čega na to trebaju biti ponosni, kao i činjenicu da se bošnjačka intelektualna elita (duhovna i svjetovna), predvođena Islamskom zajednicom, u najtežim uslovima fašističke okupacije, u ljeto 1941, suprostavila ustaškom genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima. Bile su to poznate muslimanske rezolucije, koje su predstavljale jedinstvenu pojavu u Drugom svjetskom ratu. To je potvrdio i kralj Petar II Karađorđević, u svom govoru na 5. svesrpskom kongresu u Čikagu, rekavši:



“Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš najugledniji muslimani” ( “Bosanski pogledi”, London 1984, str. 317).

[Zah]

BOŠNJACI SU SPAŠAVALI SVOJE JEVREJSKE KOMŠIJE PRED NACISTIČKIM RACIJAMA
Autor: Fatmir Alispahić
Objavljeno: 21. May 2009.



Mr. sci. Fatmir ALISPAHIĆ: Riječ je o apsolutnoj historijskoj neistini, jer ni jedna bošnjačka grupacija nikada nije pomagala u istrebljenju Jevreja, a zabilježeni su brojni slučajevi u kojima su Bošnjaci spašavali svoje jevrejske komšije pred nacističkim racijama. Tekst pod naslovom „Saradnici u zločinu – Hitlerovi evropski pomagači u istrebljivanju Jevreja“, napisan u povodu izručenja Njemačkoj Ivana Džona Demjanjuka, Ukrajinca koji je osumnjičen za učešće u ubistvu 29.000 Jevreja, uopće ne zavređuje da bude ilustriran fotografijom pripadnika Handžar divizije, čiji fesovi upućuju na Bošnjake i konotiraju na islam.

Na naslovnici magazina Der Spiegel je uz fotografiju nacističkog firera Adolfa Hitlera objavljena fotografija pripadnika bosanske Handžar divizije (13. Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar), koji su optuženi kao glavni Hitlerovi pomagači u istrebljivanju Jevreja. Riječ je o apsolutnoj historijskoj neistini, jer ni jedna bošnjačka grupacija nikada nije pomagala u istrebljenju Jevreja, a zabilježeni su brojni slučajevi u kojima su Bošnjaci spašavali svoje jevrejske komšije pred nacističkim racijama. Tekst pod naslovom „Saradnici u zločinu – Hitlerovi evropski pomagači u istrebljivanju Jevreja“, napisan u povodu izručenja Njemačkoj Ivana Džona Demjanjuka, Ukrajinca koji je osumnjičen za učešće u ubistvu 29.000 Jevreja, uopće ne zavređuje da bude ilustriran fotografijom pripadnika Handžar divizije, čiji fesovi upućuju na Bošnjake i konotiraju na islam.



U tekstu se govori o različitim saradnicima nacističke Njemačke u Evropi, a poseban akcenat se stavlja na ustaške i četničke pomagače Adolfa Hitlera. Naravno, govori se o i Jasenovcu, kao najvećem gubilištu Jevreja na Balkanu. Govori se i o holandskim, mađarskim, poljskim nacistima, ali se nigdje ne govori - jer se nema šta reći - o bošnjačkoj suodgovornosti za istrebljenje Jevreja. Zašto se onda pored brojnih, pa čak i zajedničkih fotografija ustaša, četnika i njemačkih oficira, na naslovnici Der
Spiegla našla fotografija bosanske Handžar divizije?! Da li je i ovo doprinos islamofobiji po kojoj treba izmišljeni nacizam u muslimana povezati sa izmišljenim tzv. islamskim terorizmom? Pripadnici Handžar divizije jesu silom historijskih neprilika bili u komandnom lancu SS organizacije, ali ne postoji dokaz da su ugrozili i jednog Jevreja. Ova jedinica je formirana sa ambicijom zalaganja za bosansku autonomiju pod zaštitom Njemačke, a protiv četničkih zločina nad Bošnjacima i ustaške asimilatorske agresije na Bošnjake. Na pitanje zašto Bošnjaci nisu odmah prišli partizanskom pokretu, odgovor treba tražiti u činjenici da su partizani s početka rata sarađivali sa četnicima, koji su pobili desetine hiljada bošnjačkih civila. Bošnjačka ambicija srednjeg puta i zalaganja za bosansku autonomiju ubrzo je izigrana od njemačkih vlasti, a ostao je teret historijske odgovornosti. Zločine Handžar divizije je izmišljala velikosrpska historiografija, koja je time tražila ravnotežu četništvu, kao što se danas organizirano izmišlja tzv. islamski terorizam u Bosni, kako bi se umanjila odgovornost za genocid u Srebrenici. Handžar divizija ne samo da nema nikakvu suodgovornost za holokaust nad Jevrejima, već je jedan jedini primjer antifašističke oružane pobune unutar SS formacija, koja se dogodila 16. septembra 1943. u francuskom gradiću Villefrance de Rourgue, gdje je ova jedinica imala obuku. Bosanska Handžar divizija je jedina SS formacija kojoj evropski antifašisti svake godine odaju poštovanje. Bošnjački narod, koji je nakon Jevreja procentualno podnio najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu, svoje antifašističko opredjeljenje je pokazao masovnim pristajanjem uz antifašistički pokret u Jugoslaviji. Za Bošnjake je Handžar divizija bila historijska nužda, koja je prerasla u historijsku sramotu i osjećaj stida zbog oblačenja njemačke uniforme. U ime tog stida Bošnjaci nikada nisu iskazali ponos na svoje antifašiste iz Villefrance de Rourgue.

[Zah]

Islamski ili hriscanski teroristi ?
Teroristi ili kriminalci ?
Istina ili propaganda ?



Laguerre Payen, David Williams, James Cromitie i Onta Williams (već po imenima se da prepoznati da imaju radikalni islamistički background) pate od različitih problema.

Payen (sa Haitija) je npr. bipolarni duševni bolesnik, pati od šizofrenih i depresivnih faza. I upravo izašao iz zatvora nakon služenja kazne za ranjavanje dvojice 16-godišnjaka. Hapšen je također zbog provala i sitnih krađa. Nakon zatvora je planirao da radi u pripremanju hrane u bolnicama. "Volim da pomažem ljudima sa hranom", kaže, "Volim da radim u bolnici."

David Williams, još jedan očigledni islamista, je iz zatvora pušten 2005. godine, nakon služenja kazne za nedozvoljeno posjedovanje oružja i droge. Prekršio je svoju uslovnu slobodu i ostao je pod nadzorom sve do skoro.

James Cromitie, poznat kao David Anderson, očiti "alkaidaš", je u posljednjih 20 godina bio 3 puta u zatvoru zbog kazni vezanih za prodaju droge. Posljednji put je pušten 2005. godine, nakon što je služio 4-9-godišnju kaznu zbog prodavanja droge u blizini jedne škole u Bronxu.

Onta Williams, koji je još sa 15 ili 16 godina koristio terorističke droge kokain i krek, je također dio svoga života već odležao u zatvoru.

Ukoliko vam svi ovi dokazi da se radi o islamističkim teroristima nisu dovoljni, onda pogledajte samo naslove nekih medija:

Sueddeutsche Zeitung: FBI uhapsio četvoricu islamista u New Yorku, koji su velikim napadima namjeravali povesti džihad u SAD-u
Welt Online: Islamistički teror- FBI spriječio novi 11. septembar
The Canberra Times: Američki "džihadisti" okrutni, ali amateri
Times Online: Muslimani uhapšeni zbog pripremanja postavljanja bombe
Fox News: Ameriko, pripazi se, naša najveća prijetnja su domaći teroristi
(iz teksta: ...to pojačava argument njujorške policije da je islamskih terorista sve više iz Amerike)
Tekst Islam Bosna, promijernjen samo naslov

[Zah]

HOĆE LI DRINA POPLAVITI SARAJEVO


Autor: Fatmir Alispahić
Objavljeno: 26. May 2009. 20:05:28

„Zamislimo dva pojma – Sarajevo i Lepu Brenu – u dvije historijske scenografije. Prva je Sarajevo poraženo od Karadžićeve Vojske Republike Srpske, a druga je Sarajevo kakvo poznajemo danas. Šta bi Lepa Brena radila u prvom, a šta u drugom Sarajevu? Pjevala, naravno. Da li onda postoji ikakva razlika između vojnog i dejtonskog poraza bosanske patriotske ideje? Razlike nema, jer su manifestacije društvene svijesti potpuno iste danas, kao što bi bile da su Sarajevo osvojili četnici. Prva stvar koju bi četnici uradili jeste osvajanje medija, u cilju ispiranja mozga i promjene društvene svijesti, zbog čega bi stanovnici Sarajeva ponovo zavoljeli Lepu Brenu, kao da se ništa nije dogodilo, i kao da uopšte nije bitno što je ona zabavljala i bodrila četnike. Ali, to nam se dogodilo i bez vojnog ulaska četnika u Sarajevo! Mediji su okupirani, patriotizam je prognan i oporezovan, mozgovi isprani, pa je danas u Sarajevu više onih koji vole Lepu Brenu, nego ovih koji njen dolazak u Sarajevu doživljavaju kao pobjedonosni ulazak tenka Radovana Karadžića u Sarajevo. I to kakav ulazak? Ulazak sa veličanstvenim dočekom, gdje hiljade porobljenih Sarajlija kliču u slavu svoga ropstva, svoga poniženja, svoje pripadnosti vicevima o Husi i Hasi.“

Naša moralna obaveza je da na vatru uzvratimo vatrom. Jer, Lepa Brena je vatra od poganluka i smrada koja hrli da zaboravom prekrije čistoću uspomene na naše šehide, na sve što smo pretrpjeli od četničke vojske kojoj je ona pripadala i čijoj dejtonskoj suštini pripada i danas. Mi se moramo boriti za svoje izgubljene ljude, moramo ih otimati od otimača i vraćati bosanskom poretku.

Neugodno mi je pisati o događaju koji se treba zbiti 30. maja u Sarajevu, a o kome sam sve napisao u ljeto 2004. godine. Mogao bih prekopirati kompletan tekst pod naslovom „Hajvani pune stadion na Tušnju“, koji sam objavio u „Walteru“, u povodu najave da će Lepa Brena gostovati u Tuzli 21. avgusta 2004. godine. U tom tekstu su ispisane i sažete patriotske i moralne dileme koje posljednjih hefti muče Sarajevo. Sve što se o Breninom dolasku Bošnjacima moglo reći tada, važi i danas. Prije pet godina ja sam bio usamljen u dizanju glasa protiv ugošćavanja Lepe Brene. Izuzev mog teksta (koji se danas može pronaći na više web portala), tada nije izrečen ni jedan jedini stav protesta.

Lepa Brena je u Tuzlu došla kao kraljica. Dočekao je aktuelni predsjednik tuzlanske fondacije „Istina, pravda, pomirenje“, koja se bavi navodnom odbranom Tuzle od optužbi da je 15. maja 1992. na Brčanskoj malti počinjen ratni zločin. Predsjednik te fondacije je 1998. godine štampao knjigu u kojoj se tvrdi da su branitelji Tuzle počinili zločin na Brčanskoj malti, da bi potom postao lider odbrane zatočenog Ilije Jurišića i ostalih osumnjičenih Tuzlaka. Nevjerovatno. Toj njegovoj kontraobavještajnoj komisiji/fondaciji, koja servisira srbijanske agente i koja obmanjuje glupave Tuzlake, daju se stotine hiljada maraka iz Budžeta, od kojih niču vile i imanja. Sve im je to zaradio Ilija Jurišić svojim zatočeništvom! Ali, nije moje da se petljam u ono što cijela Tuzla neće da vidi. Velim, samo, Lepu Brenu i njenog muža po Tuzli je sačekivao taj što se danas bavi Ilijom Jurišićem. A ko je taj? Ma to nije bitno. Njegovo ime ništa ne znači. Za razumijevanje gostovanja Lepe Brene u Tuzli 2004. godine bitno je znati kako su joj prvo gostoprimstvo pružili miljenici gradske vlasti, dakle, oni koji danas bejagi brane Tuzlu od agresije beogradskog pravosuđa. A kako neko ko dočekuje Lepu Brenu može braniti Tuzlu od velikosrpskih laži i optužbi? Samo tako što će biti „lažni car Šćepan Mali“, osoba lažnog identiteta, beogradski igrač koji se predstavlja kao branitelj Tuzle, a zapravo je agent srbijanskog pravosuđa.

Tuzlanski jarani Lepe Brene


Da li su i Brenini tuzlanski jarani bili na Pale kada je sa zločincem Arkanom hodala i "pevala" dr. Dabiću

U feleričnoj i oboljeloj Tuzli sve je moguće, pa i to da dolazak Lepe Brene ima gradski značaj. Dočekuju je, dakle, faraonovi izaslanici, slikaju se s njome, najavljuje se njena posjeta rudarima, posjeta djeci u Domu bez roditeljskog staranja. Osjećam gađenje dok na lokalnim televizijama pratim sve te ushićene najave, bez ikakve kritičke riječi. U ovom tekstu iz 2004. sam napisao: „Svi koji pristanu na ove sastanke moraju biti svjesni da su predmet manipulacije i da time skrnave dostojanstvo bosanske žrtve, kojoj je pomoć trebala od 1992. do 1995, a ne danas, i to na ovako jeftin i ponižavajući način. Isto vrijedi i za najavu da će Brena posjetiti tuzlanske rudare i podijeli besplatne karte za koncert. Nekoliko stotina rudara je poginulo i ostalo trajnim invalidima u borbama sa okupatorima koje je Lepa Brena zabavljala i bodrila...“ U tekstu sam posebno reagirao na najavu da bi Brena mogla obilaziti i dodirivati jetime, među kojima ima i djece čije su roditelje pobili Brenini soldati. Na žalost, velim, taj moj tekst je bio jedini protest protiv bombastičnih najava o tome šta će sve Brena raditi po Tuzli, u interesu „istine – pravde – pomirenja“, u ime koje je poslije zaplatio Ilija Jurišić.
Tekst nije pobudio nikakvu reakciju. Narednih dana nastavile su se pripreme za koncert na Tušnju. Kada sam stavio walterovski naslov „Hajvani pune stadion na Tušnju“ nisam ni slutio da će se ta uvredljiva kvalifikacija, izrečena u ljutnji i rezignaciji, približiti realnosti. A evo i kako. Svakog ljeta nad Tuzlom saspe po jedan olujni pljusak koji prebukira šahtove, potoke pretvori u rijeke, niz okolna brda svuče hrpe šljunka. To su one kiše od kojih pokisneš kad vrata od kuće otvoriš. E, takva je kiša poderala nebo nad Tuzlom pola sata prije Breninog koncerta.
Mogao sam zaplakati vidjevši kolone naroda koji uprkos olujnoj kiši ne odustaje od Breninog koncerta. Narod, mokar do kože, šiban vjetrom, ide, hrli, da ne okasni Breni na sastanak. Moja kuća je blizu stadiona na Tušnju pa sam s prozora pratio ove nevjerovatne scene. Nikad neću zaboraviti sliku jedne djevojčice koju otac žurno nosi u naručju dok za njima mati nabada u miniću i na štiklama. Djevojčici su obukli lijepu haljinicu, zavezali mašnice u kosu, bezbeli da je Brena vidi. Sve je to pokislo, sljušteno, ugroženo, da čovjeku instiktivno dođe da istrči van, da zovne te roditelje i to jadno dijete u kuću, da im dadne peškire da se posuše, da dođu sebi. Ma, nije njima do suhoće, njima je do Brene, oni hite da ne okasne, ga ugrabe mjesto, što bliže, da vide Brenu, da Brena u te matere vidi štikle i minić, u djevojčice da vidi mašnice, pa ako još mogodne da babo modernim mobitelom uslika djete sa Brenom, pa da se slika urami, da komšiluk vidi... Kakvi bolan šehidi, kakav genocid, kakva Aladža i Ferhadija! Predavanje Breni je odricanje od svega što bi nas trebalo činiti kao časne ljude. A te olujne noći predala se Tuzla, ne samo zbog onih koji su napunili stadion na Tušnju, već zbog javnosti koja je ostala posve mrtva, i posve saglasna sa činjenicom da je Tuzlu pokorila osoba koja je zabavljala i bodrila iste one četnike koji su 25. maja 1995. sa Ozrena ispucali granatu i na tuzlanskoj Kapiji ubili 71 mladog čovjeka, čija prosječna starosna dob nije prelazila 22 godine života. Ali, zašto bismo se čudili tome, kada je lokalni SDP godinama, u vrijeme održavanja komemoracije na Kapiji, na Husinu organizirao narodno veselje slaveći rođendan Josipa Broza. Sve je to jedan te isti lanac razvrata. A ta javnost, u Tuzli, u rukama je to istog SDP-a, koji angažira jarana Lepe Brene da unovčava tragediju Ilije Jurišića. Otud je Tuzla dolazak Lepe Brene doživjela kao prilog afirmaciji tolerancije i multikulture koja u ovom gradu, kako reče tuzlanski faraon Saparmurat, postoji „7000 godina u kontinuitetu“, dakle, od vremena kada su se mogli tolerirati polumajmuni među sobom, budući da su političke razlike nastale tek u 19 stoljeću.

Godine prevare


Ova kahvanska drolja karijeru je izgradila na nemoralu, razgloćenim oblinama i dizanju nogu

Jedan drugi Tuzlak je zajmio da tuzlanskim receptom zaborava i patriotskog ugursuzluka opogani Sarajevo. Činjenica da je na mjesto kantonalnog ministra kulture imenovan ispred SDA samo usložnjava podatak da je baš on ugostio Lepu Brenu u Sarajevu, da se s njome bestidno prikazivao i pozirao, a vrhunac je bila njegova emisija na FTV „Veče s Emirom“, koja je u cijelosti bila u funkciji dezinfekcije, deratizacije i afirmacije lika i djela Lepe Brene. Emira Hadžihafizbegovića znam od djetinjstva, iz iste smo mahale, i u to ime detaljnije ne govorim o vremenima kada je na mitinzima po Tuzli dizao tri prsta i izigravao velikosrbina, niti o vremenima hrvatske agresije na Bošnjake, kada je po Zapadnom Mostaru izigravao velikohrvata. Mislio sam da se čovjek definitivno opametio. Ali, nije. U brlog svoga šićara i dvojnog morala uvukao je i SDA koja ga je postavila na tobogansku funkciju kantonalnog ministra. S Lepom Brenom je toliko pregonio da će razotkriti i ono što je mislio da se zaboravilo. Šutjelo se u ime njegovog osvješćenja, u ime „Godina prevare“, koje je sada potvrdio kao projekat svoga profiterskog života. Džaba mu sve kad je između časti bošnjačkog naroda i Lepe Brene izabrao Lepu Brenu.
No, nije Emir jedini primjer osipanja patriotskog morala u SDA. Aktuelna kantonalna ministrica kulture i obrazovanja u Tuzli nije dozvolila 9. maja da učenici prisustvuju otkrivanju spomenika šehidima, u okviru susreta dobitnika najviših ratnih priznanja u Tuzli, jer je to, navodno, politizacija djece. Pa kako antifašizam može biti politizacija djece?! Da li je politizacija djece kada ekskurzije posjećuju Aušvic, Jasenovac, Srebrenicu? Nije, jer se djeca na historijskim tragedijama uče da budu slobodni i čestiti ljudi. Pa zašto bi sjećanje na antifašiste koji su branili bosansku slobodu bilo politizacije djece, a ne - obrazovanje djece?! Zato što se na funkciju zalutala tuzlanska ministrica nastoji dodvoriti srpsko-hrvatskoj politici „bošnjačkog napuštanja pozicije žrtve“. U tome i jeste problem, što se bošnjačka kadrovska križaljka ispunjava po kriterijama odrođenosti od naroda i njegovih duhovnih interesa. To praktično znači da je vlast nad Bošnjacima okrenuta protiv svog naroda, zabavljena prodajom narodnih interesa, a time i dovođenjem Lepe Brene u naše živote. Narod i njegovi interesi su s druge strane ove linije fronta, što znači da je koncert Lepe Brene u Sarajevu državni interes, a otpor protiv koncerta Lepe Brene u Sarajevu subverzija protiv državnih interesa, u dejtonskoj državi koju su okupirale velikosrposke i velikohrvatske snage i čija se ideologija bazira na instaliranju svega što vrijeđa, ponižava i potire ponos bošnjačke žrtve.


Antifašistička obaveza

Jedan brat (mudžahedin, bezbeli) od mene je prije neki dan tražio da za grupu na facebooku dadnem svoj komentar oko koncerta Lepe Brene. Zbog onih koji ne prate facebook (kao ni ja), taj ću komentar ponoviti u ovom tekstu. Pod naslovom „Lepa Brena je tenk Radovana Karadžića“ napisao sam sljedeće:
„Zamislimo dva pojma – Sarajevo i Lepu Brenu – u dvije historijske scenografije. Prva je Sarajevo poraženo od Karadžićeve Vojske Republike Srpske, a druga je Sarajevo kakvo poznajemo danas. Šta bi Lepa Brena radila u prvom, a šta u drugom Sarajevu? Pjevala, naravno. Da li onda postoji ikakva razlika između vojnog i dejtonskog poraza bosanske patriotske ideje? Razlike nema, jer su manifestacije društvene svijesti potpuno iste danas, kao što bi bile da su Sarajevo osvojili četnici. Prva stvar koju bi četnici uradili jeste osvajanje medija, u cilju ispiranja mozga i promjene društvene svijesti, zbog čega bi stanovnici Sarajeva ponovo zavoljeli Lepu Brenu, kao da se ništa nije dogodilo, i kao da uopšte nije bitno što je ona zabavljala i bodrila četnike. Ali, to nam se dogodilo i bez vojnog ulaska četnika u Sarajevo! Mediji su okupirani, patriotizam je prognan i oporezovan, mozgovi isprani, pa je danas u Sarajevu više onih koji vole Lepu Brenu, nego ovih koji njen dolazak u Sarajevu doživljavaju kao pobjedonosni ulazak tenka Radovana Karadžića u Sarajevo. I to kakav ulazak? Ulazak sa veličanstvenim dočekom, gdje hiljade porobljenih Sarajlija kliču u slavu svoga ropstva, svoga poniženja, svoje pripadnosti vicevima o Husi i Hasi.“
Ima jedna misao oko koje sam se premišljao, pa je nisam napisao u ovom komentaru, a to je da se mi moramo boriti za svoje izgubljene i otete ljude, da ih moramo otimati od otimača i vraćati bosanskom poretku, baš onako kako je Ilija Jurišić naredio 15. maja 1992. godine: „Na vatru uzvrati vatrom!“ Jer, Lepa Brena je vatra od poganluka i smrada koja hrli da zaboravom prekrije čistoću uspomene na naše šehide, na sve što smo pretrpjeli od četničke vojske kojoj je ona pripadala i čijoj dejtonskoj suštini pripada i danas. Ona nikada nije učinila ništa konkretno da se ogradi od velikosrpskih zločina i da se izvine za svoje ratno saučesništvo na strani zla. Stoga je ona ista ona Lepa Brena koja je zabavljala i bodrila koljače bošnjačkog naroda. Otpor protiv njenog osvajanja Sarajeva je antifašistička obaveza svakog Bosanca i Hercegovca. Demokratija je diktatura pravila, a svaki identitet ima svoja pravila i svoje granice. Na žalost, granica za Lepu Brenu ne počinje na Drini, već povrh Sarajeva. Mi ne smijemo dozvoliti da nam Drina preplavi Sarajevo.B.Net....

[Zah]

BEZ TOLERANCIJE ZA MUSLIMANE



Vlada njemačke pokrajine Hessen je u decembru prošle godine najavila da će dodijeliti „Nagradu za kulturu pokrajine Hessen“ (Der Hessische Kultupreis) četverici ljudi koji su zaslužni za „dijalog i međuvjersku toleranciju”.


Karl Lehmann

Katoličkom biskupu Karlu Lehmannu, protestantskom predsjedniku pokrajinskog sinoda Peteru Steinackeru, potpredsjedniku Centralnog savjeta Jevreja Salomonu Kornu i muslimanu Fuatu Sezginu koji predaje na Institutu za historiju prirodnih nauka na univerzitetu u Frankfurtu.
Nagrada je dotirana sa 45.000 eura i dodjeljivanje je prvobitno bilo zakazano za 23. mart, ali termin je morao biti pomjeren jer Fuat Sezgin nije želio dijeliti nagradu sa Salomonom Kornom, koji je izraelsku agresiju na Gazu „javno komentirao na način da meni nije moguće da dijelim nagradu s osobom koja ima takva politička uvjerenja i takvo poimanje kulture.“


Salomon Korn

U svom obrazloženju zbog čega je odbio nagradu, Sezgin kaže:


Prof.Dr.F.Sezgin

"To je bilo zbog apela koji su 10.1.2009. objavili [članovi Jevrejskog vijeća Njemačke] Charlotte Knobloch, prof. dr. Salomon Korn i dr. Dieter Graumann. Razočaralo me njihovo veoma jednostrano podržavanje vojne akcije Izraela u Gazi. U tom apelu je, između ostalog, stajalo da Hamas koristi civile kao ljudski štit i da zbog toga snosi 'isključivu odgovornost zbog civilnih žrtava na obje strane'. Kasnije će ispravnu konstataciju 'da je svaki život važan, svaka žrtva – bez obzira na kojoj strani' relativizirati rečenicom koja slijedi: 'Ne postoji čisti i časni rat, koji može štititi civile kad se borite protiv terorista'. Ovu amnestiju države Izrael od svake krivice i kategoričko negiranje svakog pokušaja rješenja konflikta mirnim putem ne mogu prihvatiti. Pokrajinskoj vladi sam saopćio da mi je 'kao odlučnom protivniku vojnog načina rješavanja konflikata nemoguće prihvatiti ovu nagradu'."

Za protokol: Sezgin se protivi aboliciji države Izrael koju, između ostalih,Salomon Korn opravdava, jer ubija civile. Protivi se i zagovaranju rata od strane istih tih jevrejskih funkcionera Njemačke kao jedinog načina rješavanja bliskoistočnog problema.

Ovo je važno imati na umu jer će i pored ovog Sezginovog obrazloženja koje je dostupno javnosti Stephan Kramer, generalni sekretar Jevrejskog vijeća Njemačke, izjaviti da je Sezginovo odbijanje nagrade "klasični antisemitizam pod plaštom anticionizma, koji je nažalost prisutan u intelektualnim muslimanskim krugovima".

Ako ste se ikad pitali šta sve spada u antisemitizam, Kramer vam je odgovorio. Antisemitizam znači biti protiv ubijanja civila. Antisemitizam znači biti protiv rata.

Ali katolički i protestantski predstavnik nisu imali problema da nagradu za toleranciju dijele s Kornom, njihovi problemi će tek nastati nakon što je kuratorij nagrade odlučio Sezginovo prazno mjesto popuniti nekim drugim podobnim muslimanom kojem bi mogli dati nagradu. Izbor je pao na Navida Kermanija, Iranca rođenog u Kelnu, koji je pored pisanja o islamskim temama aktivan i na polju književnosti. Nakon imenovanja Kermanija kao dobitnika nagrade katolik Lehmann i protestant Steinacker će napisati pismo premijeru pokrajine Hessen Rolandu Kochu da ni u kojem slučaju ne žele vidjeti Kermanija kao dobitnika nagrade.


Navida Kermani

Svoje negodovanje obrazlažu citatom iz jednog Kermanijevog članka objavljenog nakon posmatranja djela baroknog umjetnika Guida Renija koje se nalazi u katedrali San Lorenzo u italijanskom gradu Lucina, a na kojem je predstavljen razapeti Isus. U članku objavljenom 14. marta ove godine u ciriškim novinama “Neue Zürcher Zeitung” Kermani piše:

„...iz principa se protivim križevima“ ...„Po meni je teologija križa bogohuljenje i idolatrija.”

U međuvremenu je Lehmannovo pismo našlo puta i do medija. U njemu Lehmann piše: „Ja ne mogu na bini stajati pored nekoga ko negira križ i ko ga smatra ‚bogohuljenjem i idolatrijom’“. Pošto se negiranje križa direktno spominje u samom Kur’anu (4:157): ...i zbog riječi njihovih: "Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!" A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo”, to znači da bi kardinal mogao stajati na bini s muslimanom koji negira Kur’an. Tolerancija ne znači prihvatanje teoloških konstrukata pripadnika drugih religija, nego neosporavanje prava drugima da zastupaju ideje, ma koliko se one činile apsurdnim. Ono što kardinal Lehmann podrazumijeva pod tolerancijom jeste, ustvari, misionarstvo, da muslimani u svojim vjerskim doktrinama prihvate “križ” onakvim kakvim ga smatraju i kršćani. Zbog čega, onda, ne pozvati muslimane da se odmah pokrste? Ili, kako to i sam Kermani u intervjuu za njemački magazin “Der Spiegel” u izdanju od 18. maja kaže:

“Čini se da kršćanski nosioci nagrade razgovor sa mnom uslovljavaju mojim pokrštavanjem. To je apsurd. Tolerancija ne znači uvažavanje samo onoga u šta sam vjerujem. Ni ja ne tražim od kardinala Lehmanna da posvjedoči da je Muhammed Božiji poslanik. Time bi postao musliman i nas dvojica bismo mogli zajedno ići na hadž.“

U čitavoj aferi je jedna stvar postala jasna, nikome ne smeta da nemuslimani muslimanima definiraju vjeru - bilo putem državnih organa (”hidžab je politički, a ne vjerski simbol”), bilo putem novinara koji nisu u stanju razlikovati između pojmova imam i iman ili raznoraznih stručnjaka za islam, koji niču kao gljive poslije kiše i koji za svoj govor mržnje dobijaju razne nagrade – ali kad musliman za sebe definira poglede na postulate drugih vjera, onda ga istog momenta sankcioniraju iste te osobe koje se neprestano smatraju pozvanim da komentarišu i definiraju islamsku doktrinu.

Njemački novinari su uglavnom sa zgražavanjem komentarisali Lehmanov potez. Jedni su težište svojih komentara stavili na paradoks utjecaja kršćanskih krugova na tobože sekularnu politiku. Drugi, kao što je profesor teologije na univerzitetu u Tibingenu Karl-Josef Kuschel, u reakciji svoje braće u Hristu prepoznaju čak i pokušaj agresivnog profiliranja kršćanstva na račun islama. Kuschel:

“Ili se ovdje napokon htjelo pokazati njemačkoj javnosti da ‘i mi kršćani ne dozvoljavamo svašta na svoj račun’, tim prije jer muslimani protestiraju prilikom svakog kritikovanja njihove vjere?”

Njemački novinari koji su kritikovali kardinala Lehmanna i Steinackera prebacuju im da nisu do kraja pročitali Kermanijev tekst objavljen u novinama NZZ. I uistinu, nastavak teksta skriva razumijevanje križa u mjeri koju bi mnogi muslimani okarakterizirali otpadništvom od islama, iako se radi o hipotetičkoj pretpostavci konverzije u kršćanstvo. Kermani piše da je pogled na razapetog Isusa

“bio pun blagoslova, najradije ne bih nikako ustao s mjesta. Po prvi put sam pomislio da bih ja lično – ne da bi se moglo – mogao povjerovati u križ.”

Kuschel se na kraju svoje kritike upućene na račun Lehmanna pita:

„Može li se od stručnjaka za islam, koji je i sam musliman, [očigledno da je spona ‚stručnjak za islam’ i ‚musliman’ njemačkom auditoriju toliko neobična da je Kuschel mora izričito napomenuti] očekivati veće približavanje misteriji križa od onoga koje Kermani na kraju svog teksta priznaje?”

Ali izgleda da ni maksimalno približavanje kršćanstvu, pa i po cijenu apostazije, nije dovoljno da bi Kermani bio prihvaćen kao ravnopravan nosilac nagrade.

Lehmann, Steinacker i Korn će 5. jula dobiti nagradu kao “priznanje za napore u međureligijskom dijalogu, kao i doprinos stvaranju kulture međusobnog poštovanja”. Nakon epiloga o muslimanskom dobitniku nagrade poruka je jasna: Tolerancije za muslimane – nema.

[Zah]

Otvoreno pismo 36 muslimanskih uglednika novom američkom predsjedniku Barack Husseinu Obami.

U Ime Allaha Milostivog Samilosnog,
Nj.E. američkom predsjedniku Barack Husseinu Obami

Mi, dolje potpisani, učenjaci, intelektualci, političari, pravnici i drugi akademski radnici uz muslimanskih zemalja, koristimo Vaš izbor za predsjednika Sjedinjenih država da Vam se obratimo kao čovjeku humanisti, i da se putem Vas obratimo američkom narodu, jer Vi ste njihov predsjednik i uživate njihovo povjerenje. Nadamo se da će Vaša Ekselencija pažljivo pročitati ovo pismo u cijelosti i unaprijed očekujemo Vaš objektivan i nepristrasan stav u interesu cijelog čovječanstva.



Gospodine predsjedniče,

Vašoj Ekselenciji bismo željeli predstaviti naša gledišta o mnogim pitanjima koja su od zajedničkog interesa i koja imaju veliki utjecaj u svijetu.
Prije nego što počnemo govoriti o tome, upućujemo tople čestitke američkom narodu zbog ovog historijskog podviga napravljenog Vašim izborom za predsjednika – iz inata rasističkim oponentima koji su činili sve što su mogli kako bi spriječili izbor jednog čovjeka afričkog porijekla. To je, bez ikakve sumnje, veliki uspjeh. Ovu činjenicu mogu shvatiti oni kojima je američka historija bliska - njen razvoj i njene promjene, ali, u isto vrijeme ovaj uspjeh stavlja veliku i izuzetno ozbiljnu odgovornost na Vaše breme u odnosu na one koji smatraju da će njihove nade Vašim dolaskom u Bijelu kuću biti ostvarene. To je, opet, odgovornost prema cijelom svijetu u kojem je Amerika glavni igrač - a prije nego što prazne stranice historije počnete ispisivati svijetlim znakovima ili mračnim i tamnim poput onih koje je pisao bivši predsjednik George W. Bush.

Gospodine predsjedniče,

Dopustite da iznesemo neke od problema koje bismo željeli podijeliti s Vama. Oni su sumirani u sljedećim tačkama:

1.Pozivamo Vas i Vaš narod da obratite pažnju na važnost saradnje sa svim ostalim narodima u cilju postizanja zajedničkih interesa, kako bi se suprotstavili zajedničkim opasnostima kakve su ekološki problemi, mir, moralne vrijednosti, zaštita etike, ljudska prava, energija, razvoj, borba protiv epidemija i prirodnih katastrofa, a bez diskriminiranja, bez propagiranja pojedinačnih vizija ili ideologija, i bez pretezanja u korist interesa određenog naroda. Uvjeravamo Vašu Ekselenciju da je saradnja za dobrobit čovječanstva srž učenja naše vjere. Allah Svemogući u Kur'anu kaže: Jedni druge pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; (Al-Ma'ida, 2)

Ponavljamo da muslimanski narodi posjeduju moral i materijalni potencijal i da su opskrbljeni vidljivim i skrivenim elementima moći koji ih kvalificiraju da budu ključni partneri u oblikovanju budućnosti u svijetu. Uz to, uvjeravamo Vas, ignoriranje naših naroda ili njihovih prava na samoodređenje ili činjenje zavjera u kojima se napadaju njihovi interesi ili okupiraju njihove zemlje ili uskraćuju njihove slobode, ne može opstati. Naš muslimanski narod poziva na recipročnu saradnju zasnovanu na jednakosti, ali on će se u isto vrijeme boriti svim mogućim sredstvima protiv svakog pokušaja da se iskorijeni ili da se uništi njihov identitet ili otuđe njihovi resursi.

2. Iz naše odgovornosti kao muslimana da se ne bojimo nikoga osim Allaha Svemogućeg, objavljujemo Vašoj Ekselenciji i američkom narodu da čvrsto vjerujemo u pravo svih religija, kultura i civilizacija i društava u raznolikosti i slobodi izbora. Svemogući Allah u Kur'anu kaže: Nema prisiljavanja u vjeru (El-Bekare, 256). Isto tako, molimo Vas da odobrite takvo pravo svijetu i budite ubijeđeni da uvođenje američkog modela u ostale dijelove svijeta silom, pritiskom i zastrašivanjem samo će uvećati svjetske krize i konflikte a prva koja će biti pogođena time je upravo Amerika. Željeli bismo Vas podsjetiti da historijska logika, kao ni tradicija, ne dozvoljavaju nastavak niti pobjedu ovakvog pristupa ma kakvu mateijalnu moć imala ili ma kakve svjetske slogane nosila. Vjerovatna situacija koju je globalizacija generalno postigla, a naročito američka unutarnja situacija, predstavjaju živi dokaz onoga što želimo reći onima koji se žele suočiti s činjenicama i povratiti se istini iz iluzija i samoobmane.

3. Podsjećamo Vas, gospodine predsjedniče, na osnovu naše religije i kulture, da civilizacija ne može cvjetati, a u miru i sigurnosti u svijetu se ne može uživati osim ako pravda ne prevlada na zemlji i ne dominira u međunarodnim odnosima. Mi iskreno mislimo da svaka razumna osoba duboko u sebi vjeruje da ni jedan drugi narod kroz historiju nije doživio nepravdu poput one učinjene palestinskom narodu. Ova činjenica je, možda, bila ignorirana od strane Sjedinjenih država kao posljedica, bilo finansijskih, političkih, bilo medijskih pritisaka zbog ideoloških iluzija, legendi ili izbornih ambicija.

Gospodine predsjedniče,

Nemojte očekivati normalne odnose sa Arapima i muslimanima i onima koji se zalažu za istinu i pravdu u svijetu, ako ne bude uklonjena nepravda načinjena palestinskom narodu, prije svega podržana od Sjedinjenih država, i njihova prava i zemlja ne budu vraćeni; ako suverenitet Iraka i Afganistana ne budu održavali njihovi narodi i ne budu kompenzirani gubici koji su im počinjeni, i ako krstaške okupacijske snage ne odu iz okupiranih zemalja. Ove snage su vratile uspomene na ratove srednjovjekovnih krstaša i na kolonijalne ratove i otpočeli ponovo neprijateljstva među narodima u svijetu.

Gospodine predsjedniče,

Onima kojima su poznate historijske činjenice znaju da su naši narodi lojalni svojim prijateljima, ljubazni prema onima koji ih poštuju i posvećeni svojim saveznicima. Ipak, oni se ne klanjaju svojim okupatorima ili predaju agresoru i nikada ne prihvataju ponižavanje - radije uzimaju slobodu silom nego da je dobiju ponižavajući se.
Vjerovatno je trenutna situacija otpora okupaciji u muslimanskim zemljama, Palestini, Iraku, Afganistanu, dovoljan putokaz Americi da duboko i iskreno preispita svoje metode rada s ljudima u svijetu, generalno, a naročito s muslimanskim narodima.

Sjedinjene države bi se, kao glavna supersila, trebale osloboditi diktature cionističkog lobija kada je u pitanju odnos prema muslimanskom svijetu i trebale bi shvatiti da stvarni interesi američkog naroda leže u saradnji sa milijardu i po muslimana, kako bi se podržalo pravo i pravda. Dakako, ovakav stav zahtijeva jednu vrstu hrabrosti američkog vodstva - da se postavi iznad ličnih i stranačkih interesa.

Gospodine predsjedniče,

Ako Amerikanci ne mogu podržati pravo i pravdu, najmanje što bi se od njih moglo prihvatiti je nepristrasnost. Vaša podrška nepravdi i okupaciji će izazvati otpor i vodiće nas ka tome da i mi sve isto gledamo.

4. Nema sumnje, gospodine predsjedniče, da ste Vi proistekli iz multikulturne zajednice, sin različitih etničkih grupa čije porijekle ide od crnaca, koji su patili zbog nepravde, eksploatacije i rasne diskriminacije, i, čak šta više, Vi ste stručnjak legislative i advokatskih poslova – okrenut pravdi, i nema sumnje da znate da se pravda ne može postići ako se ne postigne jednakost u raspodjeli bogatstava, ne da jednaka mogućnost i ne zaštiti eksploatacija i pljačkanje bogatstva naroda.

Vaša Ekselencija će se, vjerovatno, složiti s nama da narodi trećeg svijeta nisu patili od pljačkanja bogatstava i eksploatacije njihovih resursa i napada na njihov suverenite na isti način koliko su patili od velikih američkih multinacionalnih kompanija koje su osvajale države i svrgavale režime i dotucale svaki pokušaj uspostavljanja bilo kakvog narodnog otpora za zaštitu bogatstva tih zemalja. Da li mi i cijeli svijet žudimo da otpočne nova faza koja odražava pravdu u rasporedu bogatstva i učestvovanju u razvoju širom svijeta ali bez mobiliziranja međunarodnih finansijskih institucija koje služe ispunjavanju američkih interesa – kakve su Svjetska trgovačka organizacija, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i druge instituce koje su osnovane samo zato kako bi se velikim silama omogućilo, naročito Sjedinjenim državama, da kontrolišu bogatsva nerazvijenog svijeta.

Nedvojbeno, Vaša Ekselencija je svjesna činjenice da je eksploatacija ljudi i pljačkanje njihovog bogatstva glavni razlog velikih ratova, nepoštenih velikuh olujnih kriza koje su pokrenule i poticale Sjedinjene države.

Gospodine predsjedniče,

Pozivamo Ameriku, još otkada ona proživljava duboku finansijsku krizu da počne tražiti neke solucije u finansijskoj legislativi i ekonomske pristupe drugih naroda, a koji mogu doprinijeti da Amerika prevaziđe svoju finansijsku krizu i katastrofalnu situaciju u privredi - što vraća svijet unazad za nekoliko decenija.
Ovdje ističemo ulogu islamskog bankarstva i islamskog ekonomskog pristupa koji je hvaljen od nepristrasnih iskusnih starih zapadnih ekonomskih stručnjaka.

Gospodine predsjedniče,

5. Sloboda je instiktivni zahtjev za sve ljude i to je jedna od zajedničkih vrijednosti koju dijele svi narodi, čak i ako se oni razlikuju u svojim konceptima o slobodi i njenom obimu. Iako je Amerika zemlja koja poziva na slobodu i poštivanje ljudskih prava, više nego i jedna druga zemlja na svijetu, mi vjerujemo da su vlade u Americi, u praksi, one koje najviše krše ljudska prava i oduzimaju slobodu drugih, zbog koje su pokretali ratove više nego druge zemlje, činile genocid, nezakonito zatvarali i maltretirali ljude. Šta više, to je vidljivo u lavljem udjelu podrške diktatorskim režimima, zavjerama protiv rastućih demokratija, planiranim vojnim udarima zaobilazeći međunarodne organizacije ucjenom. Narodi u svijetu koji su su umnogome propatili zbog ove američke politike stavljaju ulog na Vaš kredibilitet i čekaju da vide šta ćete Vi uraditi u tom smislu – da li ćete biti čovjek etike, principa i snova, kako ste obećali svome narodu i svijetu, ili čete biti podložni željama poslovnih ljudi i potčinjeni pritisku lobista cionizma i tajnih organizacija.

Gospodine predsjedniče,

Vi ste, zasigurno, svjesni činjenice da za zauzimanje određenog pozitivnog mjesta u historiji, nije dovoljno da se samo uzvikuju pozitivni slogani - izuzev ako se ne pretoče u stvarnost, i Vi, zasigurno znate da karakter i historiju svakog vođe, u velikoj mjeri, određuje i kvalitet njegovog tima.

6. Na osnovu naše vjere i principa, mi pozivamo na međukulturni, međureligijski i međucivilizacijski dijalog. Allah u Kur'anu kaže: I sa sljedbenicima Knjige (Jevrejima i Kršćanima) raspravljajte na najljepši način. (El-Ankebut, 46)

Štaviše, mi poštujemo znanje i prihvatamo istinu iz bilo kog izvora. Allah Svemogućio u Kur'anu kaže: Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. (El-Isra', 36)

I On, Svemogući, također kaže: Ti reci: "Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!" (Al-Baqara, 111)

Mi čvrsto odbacujemo ideju o sukobu civilizacija i mit o kraju historije – oboje proizašlo iz američke kulture. Allah kaže u Kur'anu: Reci: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo; da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!" (Ali-'Imran, 64)

Dijalog dobiva na značaju i produktivnosti ako se smatra sredstvom odobrenim od dvije strane. Ali, ako jedna strana prakticira okupaciju i invaziju, onda nema drugog načina za drugu stranu osim otpora, džihada i borbe za slobodu svim mogućim sredstvima.

Zasigurno, otpor u nekim muslimanskim zemljama je rezultat agresije, nepravde i tiranije, prakticiranih ili sponzoriranih od strane Sjedinjenih država i takvi otpori ne uzrokuju nasilje i terorisiranje - kako to neki krugovi u Americi vole da proklamiraju. Stoga, ako Vas neki otpori brinu i Vi želite da dođe do mira, morate okončati okupaciju i vratiti narodima njihovu slobodu i suverenitet.

Gospodine predsjedniče,

Naši narodi sanjaju o jedinstvu, slobodi, neovisnosti, ljudskim pravima, sigurnosti, progresu i prosperitetu - kakogod, mnogi od tih naroda vjeruju da je Amerika glavna prepreka da se ostvare ti snovi i mi vjerujemo da se Vaša Ekselencija, predsjednik, ne može usprotiviti autentičnosti nekih od tih optužbi, što je razlog da neki od tih naroda imaju tendenciju da ciljaju Ameriku svim sredstvima.

Posljedično, mi se nadamo i iskreno Vas pozivamo da Vi budete taj koji će otpočeti novi tip interakcije u odnosima Sjedinjenih država i naroda muslimanskog svijeta.

7. Vaša Ekselencijo, predsjedniče,

Mi danas ne možemo govoriti o muslimansko-arapsko-američkim odnosima a da ne pomenemo ono što je vezano za terorizam, što je Amerika nametnula svijetu. U tom kontekstu željeli bismo privući Vašu ljubaznu pažnju na sljedeće:

A. Mi, shodno našoj religiji i iz islamske perspektive, potpuno odbijamo zastrašivanje nedužnih i nevinih, zloupotrebu ili ubijanja – za nas je to korupcija na zemlji, što je jedan od najvećih zločina koje imamo.

B. Voljeli bismo da privučemo pažnju na činjenicu da stav islama prema ratu i borbi – ako je neophodan u odbrani prava i kao zaštita od nepravde – ima moralne i zakonske principe koji čine da u takvom ratu i borbi čovjek bude milostiv koliko god je to moguće. Poštujući to, islam zabranjuje nevojne ciljeve i razaranje, nasumična masovna razaranja i neopravdanu agresiju. Također, on zahtijeva ispunjavanje i poštivanje ugovora i human odnos prema zarobljenima, kao i zaštitu građanskih prava. Na toj osnovi mi pravimo razliku između zabranjenog teorizma i legitimnog otpora i mi snažno odbacujemo da se legitimni otpor okupaciji promatra kao terorizam.

C. Željeli bismo da Vas podsjetimo na gledište mnogih istaknutih akademskih ličnosti u Americi i Evropi, koje uvjerava da događaji od 11. septembra 2001. nisu bila ništa drugo do fabrikovana drama nekih utjecajnih snaga u Americi u saradnji s izraelskim Mosadom. Sve su to uradili sa ciljem da pronađu razlog da otpočnu III svjetski rat koji su oni već bili planirali i odredili njegov ishod i ciljana područja. I uprkos toga što su muslimanski učenjaci, vlade i ljudi osudili ono što se desilo u septembru 2001., Sjedinjene države su iz pozadine mobilizirale mnoge države, malo milom malo silom, i pokrenule rat protiv islama kao religije, protiv muslimana kao pojedinaca i kao grupa, naroda, institucija, kulture i historije. To je bio rat u kome su obarali vlade, okupirali zemlje, slamali ljude, kršili sve moralne i legalne međunarodne konvencije – rat u kome su milioni muslimana ubijani i raseljavani iz njihovih zemalja; stotine hiljada ljudi je smješteno u tajne i javne zatvore gdje su sva ljudska prava bila prekršena; gradovi i džamije su uništavani; Časni Kur'an vrijeđan, a međunarodnim zakonima zabranjeno oružje korišteno.

Bilo je očito od prvog dana da je taj prljavi teroristički rat u koji je Amerika ušla bio zasnovan na lažima i zabludama. Gospodin George W. Bush posljedično je bio prisiljen da prizna da je rat u Iraku bio zasnovan na pogrešnim podacima i mi vjerujemo da Božija pravda neće dopustiti zločincima da izbjegnu kaznu. Da li da čekamo da Amerika procesuira zločince i kazni ih za njihova djela?

D. Nikada nećemo uspjeti iskorijeniti ono što je poznato kao teorizam, ako ne budemo vjerovali i prakticirali istinu, objektivnost, nepristrasnost i transparentnost pri traženju njegovih uzroka – tada ćemo ga poraziti.

Zasigurno će bilo koji socijalni ili kulturni fenomen biti umnožavan i nastavljan dokle god su razlozi zbog kojih je on tu prisutni. Mi smo uvjereni da je glavni uzrok nasilne i duboke mržnje prema Americi u muslimanskom svijetu i drugdje, njena direktna agresija na muslimanski svijet ili bezgranična podrška koju ona pruža svakoj agresiji protiv muslimana.

Vaša Ekselencija može ponovno razmotriti američki stav prema rezolucijama koje se odnose na Arape i Izrael – kako bi jasno vidjeli duple standarde Amerike i kako bi se zapitali da li je to ono kako bi trebalo biti.

Većina vlada u muslimanskom svijetu Vam ne govori istinu iz straha, ugnjetenosti ili želje za američkim sponzorstvom. Ali, zbog humanosti, mi Vas, gospodine predsjedniče, uz punu objektivnost uvjeravamo – odnos između Sjedinjenih država i muslimanskog svijeta ne može biti normalan ako se agresija protiv muslimana ne zaustavi i ako se prema njima ne uspostavi fer i ravnopravan odnos. To je sada u Vašim rukama. Ako poduzmete korak u ovom smijeru, sigurno ćete dostići nezapamćen uspjeh na američkoj sceni.

Gospodine predsjedniče,

Mi vjerujemo da izraelski nuklearni arsenal smrtonosnih oružja, koji je Amerika dostavila Izraelu, predstavlja najveću terorističku prijetnju za naše narode i cijeli svijet. Ova beskrajna podrška Izraelu rezultira kršenjem svih međunarodnih prava i vrijednosti, i vodi činjenju najgorih formi terorizma protiv nenaoružanog palestinskog naroda.

Uvjeravamo Vas, uz jedan mali savjet, da upotreba sile, ugnjetavanje, podržavanje Izraela i prihvatanje nekih sekularnih grupacija, neće učiniti ništa drugo do zakomplicirati krizu i podgrijavati sukob. Sasvim sigurno, pravda, poštenje, objektivnost i klonjenje od nepravde predstavljaju najbolje čuvare zaštite američke nacionalne sigurnosti.

Da li ćete Vi krenuti u ovom smjeru? To je ono čemu se mi nadamo.

Potpisnici pisma:
Šejh Jusuf Kardawi, dr. Rašid Al-Ganouši, dr. Kazi Husejn Ahmed, dr. Fethi Jakan, Ebu Lubaba Alt-aTahir Husejn, dr. Ahmed Al-Bajatili, dr. Ahmed Al-Rajsuni, dr. Ahmed El-Kattan – Kuvajt, dr. Aliffdin El-Turabi, dr. Teufik Jusuf El-Vai i još 26 muslimanskih alima.

Izvor: Preporod

[Zah]

Osjecao sam da mi je duznost da protestujem

Autor: Chris Arnott

Izraelski historičar Ilan Pappe koji je napisao "Etničko čišćenje u Palestini 1948." priča kako ga je njegov narod odbacio, kako ga je njegov istup za Palestince pretvorio u izopćenika, u intervjuu datom Chrisu Arnottou iz Guardiana.

Kad jedan akademik za sebe kaže da se “već neko vrijeme osjeća kao državni neprijatelj broj 1”, to upućuje na ogromni ego ili neizliječiv slučaj paranoje. Profesor Ilan Pappe ne odaje znakove ijedne od navedenih stvari. On je jedna ugodna ličnost sa privlačnim osmijehom. Prema svom sopstvenom priznanju on “voli da ga vole”. Znači nije stvarni buntovnik? “Naravno da ne”, kaže.


Akademik Ilan Pappe

Ipak 2005. i 2006. godine, ovaj Izraelac, sin njemačko-jevrejskog para emigranata se zadesio u nezgodnom slijedu događaja zbog kojih će morati napustiti svoju domovinu i potražiti utočište u Engleskoj. Već 18 mjeseci radi kao profesor na Univerzitetu Exeter na odsjeku za historiju. Prije nego je napustio Univerzitet Haifa, osudio ga je Kneset, izraelski parlament; ministar obrazovanja je uputio javni poziv da ga otpuste s posla, a njegove fotografije su se pojavile u centru mete u najtiražnijim izraelskim novinama. Pored svega toga, jedan popularni novinar je poručio svojim čitaocima: Ne govorim vam da ubijete ovu osobu, ali ne bih bio ni iznenađen kad bi to neko uradio.

U to vrijeme su mu već stizale i prijetnje poštom, e-mailom i telefonom koje su uslijedile nakon što su Pappea (54) na državnom radiju pitali da li će svoje žalbe o tretiranju Palestinaca uputiti i Vijeću sigurnosti UN-a. Morao sam istaći da ja nisam ni političar, niti diplomata , kaže on. Ja sam akademik. On je akademik koji je nedavno objavio knjigu sa naslovom: „Etničko čišćenje Palestine.“ Ja mu govorim kako je to pomalo provokativan naslov.

Pa jeste, i sam priznaje. Dugo i uporno sam razmišljao o tome prije nego sam se odlučio za taj naslov, a i moj izdavač (Oneworld Publications) je oklijevao. Ali ja ne mislim da je politička i vojna elita odustala od politike etničkog čišćenja. Oni misle da je opstanak, a posebno napredak jevrejske države, povezan sa naporima za umanivanjem broja Palestinaca koji žive unutar granica države, iako još nije ni odlučeno gdje će biti te granice.

U 2005. godini, Pappe je sa dva prijatelja napisao upozorenje na internetu da se vrši postepeno iseljavanje izraelskih naseljenika iz Gaze kako bi vladine snage imale odriješene ruke da bombarduju taj prenaseljeni dio zemlje. Kada je počelo bombardovanje krajem prošle godine, izraelska vlada se branila tezom da je to bila samoodbrana od Hamasovih raketnih napada. Ali, Pappe kaže: Ti raketni napadi nisu počeli sve dok Izrael nije blokirao Gazu.

Anglofil

Pappe je svoj doktorat dobio 1984. godine na Oxfordu, a prema sopstvenom priznanju, još uvijek je anglofil uprkos uzdržanosti prema engleskoj hrani i vremenu. Iznajmio je posjed blizu Exetera za sebe, partnerku i dvojicu sinova (11 i 14). Jedan od razloga što je napustio Haifu je pitanje sigurnosti. Drugi razlog je što sam osjećao da me guše kao intelektualca.

Nakon što su odustali od namjere da ga predaju disciplinskom sudu, univerzitetska uprava u Haifi mu je zabranila pohađanje seminara i konferencija. Govori nam: „Jednog mog kolegu su nazvali i rekli mu: Vidjeli su te da piješ kafu sa Pappeom. Pitali su ga je li mu to pametan potez?“
Ali kaže da je ipak i dalje nastavljao primati podršku od nekih kolega i mnogih studenata, posebno Palestinaca. Imao je i podršku izvana, uključujući tadašnju Asocijaciju univerzitetskih profesora (AUT) u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mislim da je moj najveći zločin bio što sam podržao akademski i kulturološki bojkot Izraela u cilju prestanka okupacije Palestine, kaže. Kada su me iz AUT-a pitali da li mislim da je njihov bojkot moralan, ja sam odgovorio potvrdno. Samo jak spoljni pritisak može zaustaviti izraelsku politiku.

Od tada se AUT razvio u Uniju univerziteta i koledža (UCU) , ali, suočen sa mogućnošću pravnih tužbi, morao je odustati od prijedloga za kolektivnim bojkotom.
Mislim da je veoma važno, diplomatski kaže Pappe, da sve veći broj akademika osjeća da više ne mogu nastavljati svoju suradnju sa izraelskim kolegama, osim sa onima koji se protive trenutnoj izraelskoj politici.

Nagli preokret u Britaniji po pitanju pokolja u Gazi je vjerovatno još više zategnuo odnose. Svako Pappeovo iskušenje da kaže kako je tvrdio da će se ovo desiti je bilo nadglasano njegovim kritikovanjem pomiješanim sa tugom zbog medijskih oslikavanja civilnih žrtava. Za mene ovi ljudi nisu anonimci, kaže. Bojim se za ljude koje poznajem. On govori arapski i druži se sa arapskim, kao i jevrejskim prijateljima i kolegama. Izraelskoj vladi je teško da opravda pokolj ostatku svijeta, ali se i dalje može osloniti na podršku iznutra, kaže Pappe. Odanost državi i cionističkoj ideologiji nadomiješta sve ostalo.

Pitam ga da li može razumjeti ponašanje naroda koji se i sam boji sve veće islamske vojne snage?

Da, mogu, kaže Pappe. Postoji kolektivni strah koji ima veze sa opasnostima iz prošlosti i sadašnjosti. Ali mislim da se ovim strahovima manipuliše kroz obrazovni sistem i kroz medije da bi se dobila gora slika nego što je u stvarnosti. A izgleda da Izraelci ne shvataju da njihovo ponašanje doprinosi ovim opasnostima. Kogod usvoji agresivnu vojnu politiku prema Izraelu se može samo okoristiti onim što se dešava u Gazi.

Suočavanje sa Sirijcima

Pappe je sa 19 godina bio na Golanskoj visoravni u sukobu sa Sirijcima u Jomkipurskom ratu 1973. godine. Sjećam se kako nam je vodnik govorio da moramo ubijati Arape dok su još mladi inače će oni odrasti i ubijati nas, kaže. I to je općeprihvaćeno shvatanje. Zbog toga upravljači tenkova, piloti i zapovjednici ubijaju civile bez imalo oklijevanja. Čitav život su ih učili su da dehumaniziraju žrtve.

Pappeovi roditelji su poput mnogih drugih pobjegli iz Njemačke 1930-ih, jer su vidjeli da se Jevreji neće tretirati kao ljudi. Članovi familija oboje njegovih roditelja su ubijeni u genocidu koji je uslijedio. Moja majka je imala sedam sestara, a samo tri su preživjele, kaže Pappe. Slično je bilo i sa očevom familijom. Oni su Palestinu, a kasnije i Izrael vidjeli kao utočište. I zbog toga jedan dio mene ne može u potpunosti osuditi cionizam. Da nije bilo cionističkog pokreta, moji roditelji i mnogi poput njih ne bi nikada uspjeli pobjeći.

Nikad nisam potcjenjivao ta postignuća. Ali moji roditelji nikad nisu mogli uvidjeti da je osnivanje jevrejske države postignuto uzimanjem zemlje od Palestinaca. Odlučili su zažmiriti na isti način kao što su i Njemci zažmirili u 1930-im i 1940-im.

Danas mu roditelji nisu živi. Moj brat i sestra ne dijele moje političke stavove, ali se svejedno slažemo, dodaje. Nekim članovima moje familije je teško pričati sa mnom. Ali ja mislim da sam pripadao društvu koje radi užasne stvari Palestincima. Osjećao sam da mi je dužnost da protestujem, iako je to značilo da ću biti izopćenik.

On misli da je najbolji način da protestuje u izgnanstvu pisanje. Trenutno su u pripremi njegove tri knjige. Jedna će se zvati: "Zaboravljeni Palestinci" („oni koji žive u Izraelu“); druga: "Birokracija zla“, koja govori o načinu na koji su izraelski oficiri svakodnevno živjeli na teritorijama iza državnih originalnih granica koje su okupirane od 1967. godine. Također uređuje zbirku eseja koje su pisali učenjaci iz čitavog svijeta kojima se poredi cionistički sistem i idelogija sa aparthejdom u Južnoj Africi. Ima mnogo stvari koje se mogu porediti, kaže.

Ilan Pappe možda nije stvarni pobunjenik, ali ga niko ne može optužiti da u Engleskoj živi tihim lagodnim životom.

Izvor: Guardian