Forum Klix.ba

LJUBAV I SUZE




Nemoj mi se diviti, draga.
Ja sam hladnokrvni ubojica.
Svaki dan ubijam svoje srce.
Pustio sam ga da me vodi kroz život,
Ali ne mogu mu dopustiti da mi upravlja životom.
Ono je nestašno kao dijete,
nestalno kao vjetar,
zaboravno kao starac.
Veselo kao Sunce.
Tužno kao Mjesec.
Veliko kao more.
Ono slijedi zakon zvijezda
a ja zakon svijeta.
Njemu su ljubav i suze isto,
a ja samo ljubav hoću.

Djevojka s tužnim očima

Sjaj u tvojim očima, kao suze kojima je zabranjeno teći,
Ruž na tvojim usnama odvlači pažnju izgovorenih riječi ispisanih krvlju,
A crte tvoga lica prekrivene šminkom, zamagljene,
Možda si vješto sakrila ožiljke, ali način na koji šutiš i način na koji me ne gledaš
Govore mi da nisi jedna od onih koja je živjela,
Previše je sivila u tvojim smeđim očima.

Na papir si stavila svoj krik, slovima iskrivljenim od tuge,
Ali nitko te nije čuo, jer znaš malena,
Svijet danas ne čita,
pogotovo ne pisma poslana iz mjesta gdje ni sunce ni mjesec više ne prolaze,
pogotovo ne slova koja drhte i viču.

Možda te ni ja nikada ne bih zamijetio da nisi stajala pored prometnog znaka STOP.
Možda se nikada ne bih zaustavio, možda bih i ja potpuno zalutao…


Ti, koja mirišeš na tajnu,
Ti si preživjela.


Nije moja pjesma, ali mi je jedan momak nekada pisao pjesme, a ova mi se posebno svidjela ))

Procitaj te,zanimljivo je.

Posveceno mom skolskom prijatelju
koji nikad nije saznao ko mu je otac,
a mati mu umrla velikom patnjom.


Bez naslova

Tisina i tajac,cvrkut i djecak samac,
suze cedne zbog majke bjedne,
osmijeh nikad nije ni im'o jer se stim nije rodio
zar je kriv,zar je kriv sto nikad osmijeh nije im'o

I svake noci dok snivam,cujem tu buku,
probudim se i chujem samo kisu u oluku,
i krik djeteta sto usi para,sto s jaucima srce slama
sva ta galama iz stana a ne chuje ga mama,

A djete idalje place,misli da stace,bol da prestace,
Medjutim svaka noc ista,lice djeteta od suza blista,
Iako svjetlo uvijek gori,djete se isuvise mraka boji,
Suzama zbori i tako se vec par ljeta bori,ne zeli da se strovi,
Da je slabo ne zeli da znamo.......


I tako od malena,muche iste rane malog melema
Ne moze da spava,ne muchi ga java vec nocna mora stara,
Ne zeli vise ni da spva,zna san bice ko juce',ne zeli da ga muche,
Vec budan ceka zoru i svanuce.....

Par sati kasnije u toj muci i bjedi zacu ce KUC KUC na vrata,
ko i svake noci ulazi ista faca,mati stara,lice cudna odraza,zena bez obraza
Pljuca uvijek iste price,no djete sada razumije pa ga se ne tice,
Ne zeli vise da je slusa vec mu se oglusi dusa :

Mati...
Hej mati ko sam ja
Sta sam i zasto sam drukciji od drugih
Zasto me svi cudno gledaju,ignoriraju
i uopste me ne trebaju
Zasto na mom licu osmijeh ne postoji
Zar mi je to sudbina ili necija tudja krivica,
Zasto me vrsnjak ne shvata,
Zasto pita gdje mi je tata,ko mi je tata
Kako to da ga ne'am,
zar sam nast'o samo od tebe
Zasto svaki dan ista pitanja slijede,
sto me more,sto me pitaju kad odgovore
ne umijem da dam,kazi mi sto sam uvijek sam

?

Kazi mi mati,sto sretan ne mogu bit ja
Pitanja sav "svit" a sve je samo veliki "upit"???????

Mati suze pusti i rijeci izusti:

Tate nema,nikad nije ni bio
zato na tebi fali taj dio sto se smio
sto si ga negdje duboko u sebi skrio
Ne drzi to u sebi,ne muchi sam sebe
Pusti taj pritisak i bol nek kroz suze iz tebe "izidje"
Nek ti dusa mir nadje,nisi ti kriv za moj grijeh
ljudi su previse freh i cesto nisu fer,
Tvoja tuga je i moja,imam bol na kvadrat
Lijeka nemam,spas postoji al ga se bojim
Spas ce biti vjecni san i pusti grob sto stoji sam...

A ti sine....ti nikad vise neces biti sretan
Nikad vise nece biti kao prije jer ti si moj grijeh....

Uzalud suze lijes i iza zastora se krijes,
pokusaj da se smijes,nisi kriv sto moje grijehe placas,
Uzmi seb' novo ime i zapocni zivot s time
Bjezi daleko,glavu ne okreci,ne gledaj iza
Nemoj uzalud svoje sjeme po njivama bacati
Postuj one kao ja
i ne dozvoli da budes "tvorac" nekog kao sto si ti,
Znam,osmijeh ti fali ali ja tuge imam i na pretek

Zbogom sine.....

Visina...visina i tisina,

Misli uperene na oduzeti smijeh
Na taj veliki grijeh,
Polako sklapa oci
I na trenutak jos uziva u samoci
Polako otvara prozor
vjetar duvnu,a ona vec na skok odlucna
ceka pravi trenutak
dok u pozadini sve to posmatra mali lutak
Nista ne govori....
Naidje jos jedan val,ona se baci,vinu i kriknu:

Oprosti miiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii

Mjesecina ponovo svojim zvjezdama osvjetli noc
i on tad jasno visi istinu ko mjesecinu u ponoc
Na podu mrtva zena,prava scena
sad ga na nju potsjeca samo sjena
Odgovor je dobio ali je mnogo vise izgubio
Bolje da nije ni pit'o vec da je s odgovorom skito,
Ali dijete ponekad ne umije da ceka,
ne zeli da zna sta je to grijeh
A sad kad sve zna i kad sve vidi,
jos vise se stidi
Jer nema krivca vise,nema nje vise
Kakva je takva je,ona ga rodila
zivot mu dala i osmijeh oduzela
ali je bila jedna,bjedna i majka djeteta cedna
Sad tu hladna lezi kao nepomicna prica mrtva bica
I neka svi znaju da i 'vake majke zive u raju
Iako lose djetinstvo djeci daju.....

A sto se tice svakog tate,
nek se pitaju zasto im djeca pate
i zar su osudjeni da s tom boli zive
i majke da ga citav zivot lose sjenke prate?

Zar su kriva?

Budo Hodza

"lajn" nije okay,
al ko ga faka!

Za Nejru

Sjecas se buraz,2005
jos mi po glavi seta
novi zivot ispocetka
zemlja snova,moderna evropa
a ja opet kazem bosna je najbolja,
imas sve,nemas nista
od danas do sutra
budis se ves'o svakog jutra
jer ovdje si niko i nista
pa svaki dan na silu gutam
ali opet bude dobro
jer gore ne moze

evo u grudima me opet steze
stara bol se budi i proteze

i ko sam to ja,
i zasto lutam
gdje da stanem
kud da idem
kad da krenem
gdje da idem
sutraje novi dan
sutra cu da se brinem......


sjetim se one tvoje male
i onih slika na sretne dane
njezinih pokusaja da na noge stane
pa pane,ja odavno vec padaaaaam
cujem da srce ima vec par zubica
i da je glavna tema cazinskog vrtica
imam tu par slika pa jos zivi kod mene
pokusavo jesam
al ispocetka ne mogu da krenem
na slikama ne vidim sebe,
suza mi ponekad krene

srce vene,krv vuce a sve je bilo kofol juce...
sretni dani,oni bez muke,tamo mi srce vuce...

...i znas,dodje mi da puknem ja!

ponekad uz kisne dane
vidim nju kako sjedi pored mame
mama tuzna zbog mene,
ja zbog vas
u pisanju trazim spas
zelim da mislim na sav glaaaas....

i ko sam to ja,
i zasto lutam
gdje da stanem
kud da idem
kad da krenem
gdje da idem
sutraje novi dan
sutra cu da se brinem......


cemu da se nadam,
kad rime skladam
zivotu starom
i zagrljaju stvarnom
kazi mi brate moj


i zivot na 5 sati,nikad stati
radim za stare dane
a na treptaj oka
moze sve da stane....
u tudjoj zemlji pod drugim suncem,
trazim put da vise ne lutam jaaaa

i ko sam to ja,
i zasto lutam
gdje da stanem
kud da idem
kad da krenem
gdje da idem
sutraje novi dan
sutra cu da se brinem......

ponekad odem u Sunset na pice
vidim na svijetu najbolje bice
moga druga kako u alkoholu luta
pa se pitam zar mu to treba
nakon svega.....
jebo radu i njegove pjesme
znas da se piti nesmije
druzeee mojjjjj

drug dobio nogu od zene
sad svaku noc pije
kao da je nikad bilo nije....
gledam njega,gledam nju
pa narucim jednu kolu...
ja ne zelim piti iako su mi
svi dali nogu,hvala Bogu!


i ko sam to ja,
i zasto lutam
gdje da stanem
kud da idem
kad da krenem
gdje da idem
sutraje novi dan
sutra cu da se brinem......

Napomena prija citanja:

S ovim tekstom ne zelim nikog da vrjedjam,
kako u njemu i stoji "samo se pitam"!
Pokusavo sam pratiti historijske cinjenice
kao dokaze kako bi naso neki smisao.
Hvala na citanju,postujem to mnogo!
Gramaticke greske ne postoje,samo stil pisanja

No Name

Sad,na kraju puta,kad je "istina" jasna
javljam svima da idem korak dalje,
jer ne mogu i ne zelim ovdje da stanem....
Nisam psiho ali imam cudne snove
sanjavam "bogove",vase ljudske sto ih odvode
do kriza daleko u proslost kroz crne smogove,
tamo gdje je covjek pocinio prvu gresku,
ne toliko cestu,vec previse smjesnu,
Pa se grohotom nasmijem ljudskoj tuposti
kroz surovu stvarnost vidim samo krutost,
Zazmirim i kazem sam sebi "da se pitas"?
Da se pitam ko je to on,covjek s kriza,bez lica
duge kose,bez slike,prilike da nam da nesto vise,
ovako vjerujemo samo u ono sto o njemu pise,
Vjekovima sprata istina,ili vise njih krisom,
svako pise sta mu volja,mjesto covjeka vidi Boga,
i sta onda ako nije tako,dal bi i to prihvatili lako,
bez sumnje kao sto su seb' uzeli pravo raspeca,
a dab tuga bila veca napravili su seb pokojeg sveca.
Nije da te ne vjerujem vec se samo pitam,
pitam se i zasto je istina o tebi tako plitka,
Ako si stvarno On,sto si onda bio jedan od nas,
Ako imas Tron,sto si zivio onda poput nas
Ne zaboravi,mi smo isti i ti nisi Bog,nit tako mislis,
Ti si samo obicni smrtnik koji je imao narod svoj,
i od Njega dobio zadatak vise kakob imalo sta da se pise...

I jesu,pisali su mnogi,a one svete spise spalili u svetom,
U kuci gdje te vjeruju,u onom prvom vjeku tvoje ikone,
Tvog nekog novog izgleda "stvorenog" obicno rukom,
Dab zivjeli u laznom uvjerenju kako imas sliku,
a tako si daleko iza nas i sve sto si nam htio dati je spas....
No ljudsk cerga je skovala zabludu vjeka sto istinu mjenja,
od svetog-plagijat,od knjige-mnozinu sto nekad bude sveta...
Skovase te na kriz i vinuse visoko u nebo bas kakob Bog trebo...
ii zive s tim,hrane djecju mastu i odlaze kako kazu "tebi opet"
vjeruju u tebe,prave kipove,ikone i nikad da se strope....
S covjekom u svetooj kucici kroz pricu ti nam prastas grijehe,
tako jeftino uzimas nasu savjest s oprostom malih i velikih....

("bogove"-trio)

Supermen(Biznismen)- Dino Merlin

Oprostit ću joj sveee,nisam ja biznismen,pa da mogu tooo u budžetu da podnesem,
Oprostit ću joj sveee nisam ja džentlmen,pa da mogu to na plećima da podnesem,
Lova se ne skuplja tako,kredit po kredit,keš po keš,
O ja ne mogu više,ja sam krenuo ka dnu,
Ministri se oduvijek sastaajuuu,
Vole i još uvijek rastajuuuu(Branković i Bičakčić),
Oprostit ću joj sveee,nisam ja biznismen,pa da mogu tooo u budžetu da podnesem
Oprostit ću joj sveee nisam ja džentlmen,pa da mogu to na plećima da odnesem.

Malo parodije no na odmet

"Masta ne prasta"

Sredina knjige je toliko nevazna jer pisac
je smogao snage da ti istinu kaze
na nacin koji ti nisi prihvatila kao sto on
nije prihvatio tvoj poklon za vjecnost.
Ako citas vecu knjigu,ne pravi od nje bajku.
Ako je to pecat na dobro koje si cinila
onda vjerovatno ces tesko da ocistis ruke.
Onako,praljave,male,sitne,sto dzaba daju.
Otvoreno djele svoju ljubav i dobrotu.
Ako je to pecat na dobro koje si cinila
onda ti se kraj knjige vjerovatno pricinio.
Ko sto neki nece znati ovo procitati,
tako ni djevojka nece moci prepricati.
Uvjerljivo,djecak je htio rasirene grudi.
Desi se ponekad da izgubi kljuc katanca.
Tad on i ne pokusava da ga pronadje.
Ne vjeruje vise ljudima sto ga traze.
Siroke grudi postaju stega,vidis ih sprijeda.
Zamisli,dolina je crna,duga bez svjetla.
U mraku,samac trazi Sakabaku da kaze "prhh".
Nadje Mica Macu a ona ga gleda ko misa.
Onako mali bez sira,umire od gladi.
Ova s devet zivota idalje zivi prvi
jer uopste ne vidi crno i zivi sretno.
Previse sebicno za Macu,da ne osjeti
strah misa kako se koprca u zamci.

Onaj osjecaj sto djecak fura iz sobe
nikako da pocne isparavati,hladno je.
To je sredina koju vidimo na kraju.
Drukcije ne vidimo jer ne zelimo.
Svako sebi samovoljno nanosi bol.
Krik nije stvaran dok ga ne cujes.

Ti places,strah te i cujem tvoje srce
kako tuce jer u mraku ne vidim sunce.
Kroz knjigu setam s pocetka na kraj,
a samo troje njih razumiju citavu stvar.
Tri Cuvara Tajni,tebi jako znani.
Jedan si od njih,citas istinu,poklanjas bol.
Lutak zaobilazi "istinu" jer ne vidi ljude.
Grudi se naprezu,stezu kao vatra u dimu.
Um ne moze da shvati Tamu sto ga prati.
Mozda djevojka nije ona vec samo Santa.
Poklon manje vise,on se vec odavno pise.

Citaoce,sjeti se jednom svega kako treba.
Ti nisi slucajnost jer ona ne postoji.
Ti si dio knjige sto pisem vec odavno
Djevojka je bila na pocetku,osjeca kraj.
Vidi jasno,ali nikad nije "istinu" pogledala.
Iza Alisinog ogledala je novi svijet.
Pocinje joj se mantati,vidi da se ne prasta!
Dodiruje ogledalo i vidi samo prazno.
Dab vise vidjela mora da ide dalje.
Kroci kroz ogledalo i vidi novi svijet.
Javlja djecaku da moze s njom na put.
On joj se pridruzuje i vraca osmjeh.
Harmonija sto vlada je oko nas.
Svi se smjeskaju i ne gledaju iza.
Tad ona shvati da vidi drukcije.
Mjesto djecaka samo samca....
Tuzno bice sto joj prica price.
Pazljivo ga slusa,kasno u vece.
On joj otvara srce,"Bel Rane"
suzom ga obrise i sve stane.
Djecak se probudi bezgrijesan.
Sav sretan on joj pruza ruku,
daje kljuc i vraca se u dvorac.
Tamo ga cekaju mama i tata,
prijatelji,vise njih i dva brata.

Izmedju dva svijeta vodila ga sreca.
Tad je kralj okupio sve svoje lude
da proslave povratak jedinog princa.
U tako zabave oglasi se zvono s dvora.
Pismonosa nosi novu vjest za princa.
Kaze kako Alisa nije stvarna,vec Tama.
S umiljatog lica krenu kap s Princa.
Prva istina nakon onog sto se prica.
Hladno je,uze pismo i poce da cita.

Grozi se i ne zeli da vjeruje tinti.
Masa ga cudno promatra dok se gurka.
Ne zeli da vjeruje da je sve bio san.
Ne moze osjetiti toplinu srca sto kuca.
Ne vidi nista ispred sebe jer sve je iza.
Trga pismo i zeli opet da je vidi izbliza.

Ona mu kroz vrijeme salje nadu,
obecanu, jer vidi drugu stranu,
tad joj on prica ko je upravu,
ona skracuje uze i okrece glavu
u strahu da ne cita sto pise,
bjezi..jer ne zeli pognutu glavu.

S "istinom" on opet u mrak skoci,
ide do mjesta gdje ce bol proci,
Drukcije gleda svijet i ceka na let


Mjesto dvora vidi tamnicu,
Mjesto ljudi ne vidi vise nista,
Mjesto Alise,vidi samo Mica Macu.
Tad mu se u snu javi kosmar.
Pita ga za misa,koga proganja?
On onako mali,sav u svome,
zatvara zadnju stranicu knjige
i polako u vjecnost odlazi.

Sa znanjem iz mraka!

Uvjek ce biti "metallaca" koji ce svirati u mraku i ostati u mraku
jer u mraku drugo i nista ne vide,onako u strahu boje se svega
pa zele da "bace" strah medju massu kako bi imali drustvo!
Ne bojte se Muhammeda a.s nije on nista ono sto mislite,
sve stoji vec odavno u knjizarama,ceka na vas,a vi se idalje bojte
biti od onih koji nisu ni pokusali nesto da nauce i ne zaboravite
svirati "pjesmice" koje nece niko nikad cuti!Ja vas razumijem
i na vase razocarenje kazem da odavno ne slusam svoje "pjesmice"
vec samo davno "osvirati" REMAKE!

Bio sam poznat "pjevac" i putovao sam mnogo svijetom
svugdje isti ljudi sa istim navikama,vecinom negativci!
Moje ploce su se vrtile godinama sirom svijeta kod
razlicito obojenih ljudi,istih cd playera i bujnih "cudi"
Priznajem,ponekad mi je bilo tesko shvatiti sto neko
slusa glasnije a neko tise pa sam "skopco" da ne znaju
svi za "on" switch a ja ih "osudio" jer nisam znao!

Neki to nisu mogli podnijeti pa su krivili jedni druge
bez da znaju kako sam jedino "ja" bio kriv sto sam
davno napisao pjesmicu i djelio je za papir pa su
oni sto su je htjeli chuti ostali da "komponuju" u mraku,
bez pokusaja da "dopru do svjetla" od kojeg je moja
"pjesmica",davno osvirate note ,samo mali dio!


Nekad bi ja kod Kicica za ovo dobio pet'cu
i to bi mi bila nagrada za moje znanje!
Ovako...ostajem kriv samo sto sam shvatio gradivo,
pa mi onako kroz pjesmu "Suuuudeeee miiiii" na kicmu
neki ljudi bacaju i svoje lose radove,nakon cega palim lampu
kako bi i oni malo vidjeli da sam odavno pronaso "on" switch
i da snjima zelim podjeliti trun svjetla pa kako ko bude vidio:(

_________________________________________________________
Kicic-filozof Cazinski
mrak-neznanje
svjetlost-znanje
remake-istina

Biografija znanja u ljudskom bicu kroz citavu zivotnu pricu!

Jedna ljubavna

1.
Šta da ti kažem?,
kad sve je već odavno rečeno.
Čemu prazne riječi
koje ne vrijede?...,
koje nikada nisu vrijedile,
a niti će ikada.
Ono što osjećamo
njima se nikada neće moći opisati.
Pokušavali su to mnogi
prije nas,
još uvijek se trude,
ali ne uspijevaju.
Za emocije još nije otkriven jezik....
Možda bude jednoga dana,
ali za našega vijeka neće.
To ti mogu reći,
obećati, slagati....
Sve što hoćeš...
I reći ću ti
da je ćutanje
taj čarobni jezik
kojega svi trude pronaći,
a malo ko uspijeva.

2.
Teško je shvatiti
da ćutanjem se volimo,
riječima tek razumijevamo
A ta ljubav nije tu
da bi se razumjela,
nego osjećala
Riječima ne osjećamo...
one su tek tu
da popunjavaju praznine
Ipak, negdje su u nama
ti mostovi
koje moramo preći,
a uspjećemo tek kada shvatimo
da su riječi
patetika samo.
Ništa drugo.


3.
Ćuti sa mnom
i shvatiću te.,
sve tvoje boli i tuge
Sve djevojčice za kojima si patio,
sva tvoja razočarenja
i te slatke sreće
Samo ništa ne govori,
upropastićeš te trenutke
Nauči tiho biti,
čitav život ćeš razumjeti,
ako se ima šta tu shvatiti
Pronaći ćeš odgovor
na sva pitanja
koja te dugo more.

4.
Živi tišinu
i naučićeš ono što nikad niko nije
za što sam ti obećala
da niko nikada neće otkriti
tim riječima...
Ne postoji taj jezik
ni čarobna riječ.
Tišina će spojiti
srce tvoje sa svime što želiš.
Tek kada
ne budeš imao šta za reći.
Kada se pronađeš u tome.
Tek kada zaćutiš
i ja ću znati da me voliš...
Jer šta su te riječi,
odjek u vremenu samo...
A te vječne niti
dodirujemo i živimo
ljepotom tišine...

Sjecanje nestaje kada ostavljanje ostane

Odvedi me na mjesto sudara
gdje smo duse jednu u drugu satkali
kao korijen u zemlju
kao slovo na papir.

Zaboravio sam ono sto me vezalo
za tvoje ruke
koje kao statue uperene
prema meni
cekaju zagrljaj...

...a moje oci
skamenjene
u pogledu prema bjelini
svestranoj njeznosti dubine tvojih ociju
zaranjam u njih i stapam se.

Zaboravio miris kose u jutro
kada se probudim udisuci
opustajuci miris tvoga tjemena
dok tvoj nosic golica moj vrat.

Sjecam se samo pojedinih detalja
bez povezanosti
kao da na tren mirisem jorgovane
ali ne osjecam zvuk ptica...

...ili ne vidim njegovo stablo
nepotpuna idila
ili namjerno zaboravljanje?

Zar sam te odlucio zapustiti u sjecanjima?

Zar sam tako krut postao?

Kazes
znali smo se spoznati u tami
bez tracka svjetla
ti bi osjetila moj dlan
a ja tvoj
udisali smo svjetlost...

...ne sjecam se
pogled mutan
kao kada dim udje u oci
samo ne pece
nepotpuna bol i patnja.

Kazes
pogledaj slike koje nas zavjek vezu
ali na slikama nema osjecanja
samo dvije figure od plastelina
sa naizgled vjestackim osmjesima
gledaju jedno u drugo
nije to ono sto zelim
to nije sjecanje koje mi treba...

...sjecanje na fotografiju
kako zloban prijedlog mi dajes
i jos odbijas da me odvedes na mjesto sudara
bilo je davno
mjesto bi moglo biti ovdje ili drugdje
sva su mi mjesta ista
bili smo svugdje
a kao da bili nigdje nismo
nikada se voljeli
nego
jedno na drugo u putu mimoisli.

Kazes da sam zloban
zaboravan
da mi nasi eoni nisu znacili nista
mozda
previse nezreo da osjecam osjecaj
kao sto ga osjecas ti...

...nikada nisam znao voljeti poput tebe
smisliti mastovit poklon za valentinovo
napisati pismo u vrijeme kada je olovka suvisna
milovati stomak kao sto majka miluje svoje djete
probuditi te sa svjeze ubranom jabukom na stolu
nisam znao.

Zaboraviti
sam naucio
jer kada te stotine ozljede
naucis brzo brisati sate
dane i godine koje ste djelili
jer ne zelis imati podsjetnik na te stvari
kada te ostavi.

Hah draga moja
jednom cu morati sam sebe napustiti
da i ja osjetim kako je nekoga ostaviti
naravno, to ne zelim zaboraviti.

Solakhov

Pastorala erotika(za Maju Libre)

Divljala si kao rijeka
s proljeca bujicama
atlas sna uzljebljivala
u trougao vrelog tijela
isprepleteni udovima
a pomjesani vrelim poljupcima
nasi bunari strasti
kvrcali kratkim spojevima,
baceni u raskorak sna i jave
vukuci za sobom rusevine
zaredom propalih ljubavi
osjecaje sravnjene sa zemljom
u kesi od najlona,
neprozivljene uspomene tijela u elipsi..

Demoni su nas opsjedali
u nasim himerama
andjeli predali kusnjama
pratio nas mjesec i zvijezde
tijela grcila tu noc u zanosu
uzdasi razbijali ledene sante
plamtecih srdaca..

O, Boze,
kako si znala putokaz
logoreje nad ranjenim covjekom
naricanjem srece da umiris bol
s melanholijom mijesala vino
i opijala me
osmijehom u erupciji zanosa
pretrazivala moje talase ceznje...

U mapu naseg sazveijzdza
u jalovosti nemira
misterij sna si pisala
nicali smo u monstrumske cvijetove
koji su se kupali pod golim suncem
latica tvoje ruze se otvarala
vrelom zracku zgusnutog sjaja
poniznost muskosti svrbela potiljkom
kroz lavirint rijeci kultom kanona
razbijala predrasude..

Grudi od sedefa,usne od karmina
kompozicija tela u dijagonali..

Marrabenta Tropikana
U krletki tvog sarma
egzoticna noc
na usnama ukus safaria
sladunjave strasti
u prozimanju...

Marrabenta ples do jutra
trans divlje ptice
opojnog mirisa
najlepseg perja
u njihanju tvog tijela
pasteli kvarcnih boja
smaragdne veceri
zlacast put
purpurnog horizonta...

U zacaranim ocima
leptiri sareni ispupali,
u kosama svila njihala
drazi ritma nosila
srcima...

Marrabenta Tropikana....
zanesen zudnjom!

U skladnim pokretima
kukovima
niko osim tebe
Marrabenta Tropikana
plesom nije izazivao
blud rasipanja
meni bludniku
s mirisom orhideja
pod palmama noci...

S tobom bi plesala cijela Afrika..

Marrabenta Tropikana
ponavljao sam
hiljadu puta
tvoje ime
slike tvog nagog tijela
pred ocima
opip mislima
nihilizam sna...

Marrabenta T.tvoj ples do jutra
moja malena...
http://www.youtube.com/watch?v=GGpyCCKn ... annel_page

Anastasiji Rudger

Anastasija andjele,
slusam Mambo Kings
Beatiful Marija
song koga si mi poslala
pun nekih osjecaja njeznosti i sjete
koji mi kao nektar sladunjavih strasti
curi s usana,
ko Koredjo u Atilopi vapajem naricem
za tvojim drazima.
Ti znas da te sad pohodim mislima,
uzdrhtala tijela,
srca i pulsa ubrzana
oklijevam na rubu
nesigurnih rijeci
sto se krune
s drhtavog glasa..

Taj pogled djevice
vatra oka u slutnji tvog vrelog tijela
u beskraju nadolazece noci
ta krhka stvarnost
u skucenim vidicima
u ocajnickom bjekstvu od sebe
pred izbruhom tvog vulkana,
evo me nudim ti se
pa kako bude...

a moglo je i drugacije
u beskraju lazi da se sretimo
u drugim svjetovima
i nijemo otcutimo poraz
tajanstvenim pogledima...

Rupa u memoriji

Znam ova te noc odvodi od mene
surfas prasumom neta strahotama srama
seksas se s intelegentnim softwerom
drkadjije mamis u tajne imaginarnih noci
cin znatizelje na cirskuskoj zici pohlepe..

Ja, kao vrtlar nebeski u mrezi
sacinjenoj od rijeci
usidravam snove
samo puste snove...
Nikotin mi do grla dosao
onda pokusavam da nas povezem
telepatijom
nevidljivim zicama
i sve propada,
biva bezuspjesno u startu...

U varci da vrijeme stoji i ceka
nalakcen na nadanja
preprijecila si se bujicom rijeci
i nedas sebi
u mozgu kosmar i stradanja...

Od srama, pozutjelu citam golotinju...(Udove zene prodaju orgazme u bescijenje)

Nevican ovolikom bolu, uzmicem
tvoji odlasci pa vracanja
u iskri rose na paucinama
tik uz bacen pogled s prozora
po mjeri iscekivanja
lede se moja nadanja...

Retrogradna pastorala....sjecanje na nju iz rata...


Ogledamo se na rubu zelene izmaglice
sami jutrom u rascvaloj mjesecini
na napupalom suncu
ptice nam raspjevane pjevaju
u odama sjaja ceznja
sjete nam prze ceode nadrazaja
svijet koji nema kraja ljepotama
pred nama vidici,
plaze s smaragdnim obalama daljina
sapcem ti
zakuni se,
zakuni
da cemo umrijeti na ovom mjestu
istoga dana
i istog trena zajedno...

Iza nas je najgore proslo
Dojce Rote Krojc
Paviljon 3
kisna jesen
blatnjav put
misija mira
pogledi o nebo zakovani...

A tu noc psi su lajali uznemireno
zavijao vjetar
i culo se siktanje usijanih cijevi
u ocajnickom prosvjedu
bljesak olujnih nada
tvoji uzdasi bola
nase vjecne noci
bez crkavice u dzepu
i bez cigara
samodozirano naivni
s iskrama placa u ocima
na putu bez povratka.....

cesto ostajem bez rijeci, iako znam sto bih ti trebo reci
nesto me sprijeci, jer opet bih sa porazom mogao leci
a ti se samo smijesis, pogledom me trazis po obali
a ja ostajem daleko na molu, trazim pravu recenicu da ti dobacim
pogled osijetim, makar samo na tren, al ostaje u meni
zapecaceno negdje duboko, u plavetnilu osijecaja
i sutonu nadanja, samo cekajuci na tvoj zreli osmijeh sa usana...



Cujem cvrkut goluba, zaljubljenih sova sum,
trazim te na ulici, putujem i ovaj put je dug
po stazama ljubavi, trazim otisak stopala tvog
nalazim samo komadice ruza, ostalo ostaje nespojivo
zimski duh i nas obuzima, dok zamisljeni koracamo
ja pred tebe, ti pred ko zna kog, mozda se i sretnemo
pa dizem pogled, mozda me i cekas...



Zima polako odlazi, tebe mi odvodi,
i stopala u snjegu su otkrivena, odnose tvoj trag
a ja stojim, nepomicno, ocekujem barem zadnji pozdrav
posalji mi smijesak, da znam da si jos tu
bez rijeci, samo pogledaj, kroz noci puste
nadji moj trag...


Magla kroz stihove pjesama nestaje,
metafore se jedna na drugu taloze, a ja
i dalje sjedim na klupici sjecanja,
tvoji osmijesi me usrecuju danima
sklanjam ovu paucinu sa nalipera
pocinjem da te dozivam u ovim kasnim satima
a ti stojis presretna, napokon te srecem
uzimas mi ruku, i vodis me kroz ove pjesme...

ovaj put u san mi udjes a jutrom samo neprimjetno odes
kazes dvije-tri rijeci, a osjecam se kao da me nozem probodes
pa skockam se ko spuzva, da bi smijesni ulet imo,
ni da sam robert de niro ne bih uspio doseci tvoj nivo
pa pokusam biti svoje "ja" pa u snu ti odrepam par stihova
a ona bi nesto da kaze, ovaj si ispit proso bez popravka
pa sad smo zajedno prva postava, igramo protiv andjela
dvije harfe kao gol, krece jos jedna predstava
mali vilenjaci kao sudci, rimski bogovi kao publika
senzacija, dvije jedinke sad su kao jedna
i amor osijeti ljubav dva bica, pa zastane usred svoga leta
cudi se nasom pass igrom, pa nam ostavi par strijela
a mi zagrljeni koracamo, onako lagano hodamo po oblacima
prolazimo kroz rajska vrata, a crvene ruze padaju po nama
tajnica Boga dolazi po nas, poziva nas u ured Njegov
trazi formulu ljubavi, jer zeli da mir a ne mrznja vlada nebom
da dokazemo istinost nasih osijecaja, kao ispit nam je dosao danteov pakao
vergilije promatra da nebi zabili gol iz zaleda,
prolazimo i dalje s osmijehom, vatra i grijesnici ostaju nam iza ledja
prosli smo pakao, cistiliste ostaje nam posljednja postaja
pokraj djela vjecnih pisaca, jedna knjiga otvorena a na njoj "dar a ne kazna"
ulazimo kroz ta vrata i vidimo ta svijetla velegrada
spojio nas je, sad smo zajedno, ovo vise nije san nego java

Takvo mjesto poput raja, ako na nebu je, zeuse* do njega vodi me
Eh kad bi mogao i nju da odbacis, mozda tamo nadjem je
Svaki dan sanjam mjesto gdje nista ne postoji, samo njeno lice
Kako god umijes, aresu* ucini da dobijem bitku iducu
Od toliko poraza, ateno*, mudrosti potrebne za pobjedu udijeli mi
Jer ne mogu protiv nje, nemogu protiv sudbine
Eh kad bih znala, koliko trebam je, koliko osijetim je
Njenu toplinu, njen dah, pa cak i njena mana meni draga je
Erato*, zapakuj ove stihove, na njenu adresu salji sve, ja ne umijem
Mislis li da misli na mene? ponekad kad sama u dan udahne?
Afrodito* salji strijele sve , nek me na drugo mjesto pokode,
Tako je postalo, ljubavi je premalo u meni ostalo
I platit cu za sve, sve sto sam presutio i njoj i sebi, samo vodi me
Ako pronadjes me uz stihove, neces vidit odraz duse, pretuzna je
Zato nek joj je sa srecom, vec odavno sam odustao, trazim nove pobjede
Eh ti mocni zeuse, kad bih znao sve, pa mi poslao zlatnog orla* da mi vrati snage
Lako bi mi bilo, samo da iz ovog dna ustanem
Istina je, previse me boli, jer mnoge rijeci me i dan danas pogode
Toliko uspomena , toliko sjecanja, dodira i pogleda
Isto toliko udaraca, suza prolivenih i krvavih stihova....


zeus- bog neba
ares- bog rata
erata- zastitnica lirike
afrodita- boginja ljubavi
zlatni orao- zeusova sveta ptica, simbol snage i pravde
atena- bozica mudrosti

eto nesto i od mene pa bih volio cuti i komentar...

hvala na citanju unaprijed!

semir* wrote:ovaj put u san mi udjes a jutrom samo neprimjetno odes
kazes dvije-tri rijeci, a osjecam se kao da me nozem probodes
pa skockam se ko spuzva, da bi smijesni ulet imo,
ni da sam robert de niro ne bih uspio doseci tvoj nivo
pa pokusam biti svoje "ja" pa u snu ti odrepam par stihova
a ona bi nesto da kaze, ovaj si ispit proso bez popravka
pa sad smo zajedno prva postava, igramo protiv andjela
dvije harfe kao gol, krece jos jedna predstava
mali vilenjaci kao sudci, rimski bogovi kao publika
senzacija, dvije jedinke sad su kao jedna
i amor osijeti ljubav dva bica, pa zastane usred svoga leta
cudi se nasom pass igrom, pa nam ostavi par strijela
a mi zagrljeni koracamo, onako lagano hodamo po oblacima
prolazimo kroz rajska vrata, a crvene ruze padaju po nama
tajnica Boga dolazi po nas, poziva nas u ured Njegov
trazi formulu ljubavi, jer zeli da mir a ne mrznja vlada nebom
da dokazemo istinost nasih osijecaja, kao ispit nam je dosao danteov pakao
vergilije promatra da nebi zabili gol iz zaleda,
prolazimo i dalje s osmijehom, vatra i grijesnici ostaju nam iza ledja
prosli smo pakao, cistiliste ostaje nam posljednja postaja
pokraj djela vjecnih pisaca, jedna knjiga otvorena a na njoj "dar a ne kazna"
ulazimo kroz ta vrata i vidimo ta svijetla velegrada
spojio nas je, sad smo zajedno, ovo vise nije san nego java

odlicna ti ova Semire,napisi nam jos koju da se komentarom malo sire osvrnem..

Cezljiva elgorea

Svu noc sam laktio osame
na svom pendzeru
kad bi se ti pojavi u izmaglicama
stvarao lepezu teznje protiv bolova
snove o tebi skrivao u bijelu hartiju
i kradom zavirivao u pretecu sudbinu
dunjama namirisanu u starom ormaru
opresivan u dubokom traganju
za greskama koraka...

A u prvom redu,
mozda i nema razlike medju nama
isti su putevi,mimoilazenja
i ista kajanja..
cipovi stradanja kvrcaju u odlazenju
i odnose sve nade
tako nam je malo vremena preostalo
a zajebavala si se
misleci da mladost ima dozivotnu ljepotu
i sto repriza
a i ja sam se s zivotom igrao
popis gresaka bezgranican
beskonacnost zavaravanja kajao..
...I pokajnik ostao!
Vjeruj sad evo drhtim kad prilazim prozoru
bojim se da ne cujem voza huktanje
pisak tvog placa na rastancima
daljine na horizontu sto lome srca
i jos u meni ima onoga
izmedju strasti i ceznje
nosim otiske tvojih usana
u svaku zoru,slike daljina
ljubav kraj malog jezera u parku penzionera
sve je to tu u meni ko nekad
i mlad mjesec tajanstvenih zelja
u casama od vina...
Ma mogli smo sve,
to sam vidio u tvojim ocima tad
u kinu Dubrovnik
kad je igrao neki indijski film
pred nama su pucali vidici
vreli vulkani i divlje rijeke
kojih se nismo bojali
a sad izmedju dvije tuge
u pokusaju bjekstva od sebe
plandujem u pogledima sto gube sjaj...

fino si ovo napiso...
stavljaj jos da se ima sta citat..

Slusam tisinu u mraku, osijetim kako dise
satapam se sa njom, gledam kako zora svice
snovi i budjenja puna gadjenja, i taj poljubac bijesa
na mome putu, samo oznacuje gdje sam
kao podsjetnik na stara vremena, proslost izgubljenu
pocasna salva odzvanja kao oda sjecanju
al opet u sebi nosim tu buru nadanja., kao talisman
da ce od ovog svijeta, punog smoga ispast nesto bolje
a java je samo ledeno duboka nocna mora
griznja savjest nas pece, ali naviknuti smo na nju
skamenjene duse nas tiste, tjeraju srecu nasu
tuzna sudbina nijema i nemocna, samo glavu okrece
pronalazim razloge, objasnjavam prilike da bi ih prikazao tocnije
sporost i nesigurnost stranke vladajuce
obecanja, uzaludna radovanja, a gdje je bila vlada jucer?
na bolje sutra racunalo se
a sad kad smo na dnu samo nove racune nose
a ja u mraku pisem, sklanjam zavjesu i promatram neprozirnu maglu
tama korak po korak uzima srce i dusu mome gradu

pored svijeca, okruzen tisinom ulazim u kasne sate
moj jarak vec odavno prazan, sam sam u sastavu ove drame
orijentiram svoj kompas da bi nasao put do vjecnosti
ostajem hladan, kao krvnik na radnom mjestu
savjest se budi mozda prekasno, zrtve su vec pale
vrijeme kanibalizma, poslje sve predocim pjesmom
zuta stampa izvjestava o umjetnosti umjetnika
"jos jedno ubojstvo , isti izrezi, novi stihovi"
ravnodusno sutradan prolazim cestom, trazim nove zrtve
zlovoljno krecem u borbu sa skrivenim zeljama
uzbudjeno docekujem noc, krvav noz mi postaje pomagac
svaki kutak sobe ispunjen krvlju.. jos par slika
i idemo dalje....

pomisljam na odmor, malu pauzu od svoga sna
bolna misao me odgovara, zeli nova djela umjetnika
ritual postaje stvaran, zacrtavam ga na zidovima
glasna pouka, ostrica na vratu kao amajlija
boem i danas na ulici, poglede prati
trazi svjezu krv da se ne izgubi u realnosti