san darius
forza azzuri!
bit, a moglo bi se reci, i sva ljepota nogometa sadrzana je u nacinu igre talijanske nogometne reprezentacije i njihovih timova. ono kako talijani igraju nogomet amalgam je umjetnosti, vrhunskog rafinmana u tehnickom i taktickom pogledu (nema nogometno obrazovanijih nogometasa od talijana)- znaci vrhunskog zanatstva, psihologije i tehnologije, ali i sitnih pijacnih trikova, prevara za koje mislimo (za koje misle) da nece biti uocene te neprestalnog hrvanja i borbe s protivnicima, samim sobom i nepredvidjenim okolnostima. u svemu tome, talijani cesto, i kad izgleda da nemaju sansi i kad su naizgled losi (da se ne lazemo, osim nijemaca, svi smo mi naizgled losi), nekim cudom uspiju odigrati nerijeseno ili pobijediti sa 1:0 ili 2:1. uvijek sam postovao razum, mjeru i smisao za kalkulaciju u talijanskim pobjedama (rijetko koga talijani pobijede sa 4:0 ili cak sa 3:0) i tvrdocu u porazima (rijetko, gotovo nikad talijani ne gube s vise od dva gola razlike, a i to se na prste moze nabrojati). zvuci paradoksalno, ali je potpuno istinito - pobjeda nad talijanima iscrpi vise nego poraz od njih. kako i zasto, ja ne umijem objasniti.
kad bismo ovaj tekst pisali na filozofiji, mogli bismo reci da su nogometna reprezentacija italije i talijanski klubovi najbolji i najcasniji predstavnici ljudskog roda u borbi protiv svakodnevnice. da bi to postali, talijani su u nogometu morali potpuno pobijediti sami sebe i promijeniti stil kojim zive u svojim obicnim i malim, dakle nenogometnim zivotima. razmislite, sve nacionalne reprezntacije i klubovi iz tih zemalja svojom igrom uglavnom reprezentiraju karakter zemlje.
tako brazilci igraju kao da plesu, majstorski i opusteno, s puno ritma, stila i duha, ali ponekad neozbiljno; nijemci igraju isto onako kako prave automobile - kvalitetno, precizno, bez fuseraja i s garancijom; englezi igraju kao da jos uvijek grade i odrzavaju imperiju - nikad ne staju, beskompromisno, nisu njezni ni prema protivniku, ali ni prema sebi; francuzi, strahovit potencijal i strahoviti izljevi nogometnog genija i maste, ali vrlo rijetko (osim kad igraju na domacem terenu i pred domacom publikom) ta genijalnost biva do kraja priznata. spanjolci, veliki i talentirani pojedinci, biseri i dijamanti, ali skupno, nit se zna tko pije, nit se zna tko placa. i zasto. slika i prilika zemlje. portugalci- meko, lijepo, leprsavo, ali bez daha; djevojacki nogomet, moglo bi se reci. slaveni, cast rijetkim izuzecima, ne igraju nogomet. oni se bore s nogometom i provlace ('dobro je, jos smo zivi').
i da, talijani. u nenogometnom zivotu zemlja izrazitih i jakih individualaca koji otvoreno preziru sve forme drzavnih i inih organizacija i institucija; zemlja opceg kaosa, konfuzije i dezorganizacije, zemlja genijalnih pojedinaca, kreativaca i umjetnika cija su nadahnuca nerijetko dolazila s one strane racionalnog. jedino u nogometu cini se da su talijani uspjeli podrediti pojedinacno opcem; jedino u nogometu izgleda da talijani mogu biti savrseno racionalni, precizni i organizirani i jedino u nogometu postoji velika mogucnost i vjerojatnost da talijani dosljedno sprovedu u djelo dogovorenu strategiju i taktiku i da se pokore visem autoritetu (trenerskom, recimo). od svih nogometnih nacija, jedino talijani igraju nogomet onako kako ne zive.
volio bih da u zivotu prolazim kao talijani u nogometu. da odigram 0:0 kad se ujutro jedva izvucem iz kreveta, nikakav, a s druge strane me cekaju dnevne obaveze i iznenadjenja, beskompromisni kao njemacki bekovi, da pobijedim u gostima sa 1:0, golom iz kontranapada u 89. minutu kad me zatrpaju rokovi i prezentacije, nemilosrdni i strasni kao amsterdamski ajax iz najboljih dana (i da svi kazu 'majku mu, kako li mu je ovo uspjelo') i da pobijedim nekog izrazito slabijeg od mene, nekog tri kategorije slabijeg od mene sa 1:0 ili 2:0 uvrh glave, da imam toliko zdravog razuma i jos zdravijeg smisla za kalkuliranje i da si kazem 'dobro je, dari, dosta ti je. ne treba se nad slabijim izivljavati. plus, sto bi se ubijao od bespotrebnog posla s ovim jadnicima. razvuci igru.'
eh, ali treba znati pobijediti i obuzdati sebe. vec godinama, svake nedjelje, na rai-u, gledam talijanske tekme i ucim. mozda jednom i bude nesto od mene.
san darius
p.s.
ovo sam davno napisao. jos stojim iza svega. forza azzuri.
potpisnik ovog texta je uzivao u fudbalu i prije pojave kladionice
...nije onda cudno sto, ne da nije shvacen, nego je vecini potpuno nerazumljiv...
bravo majstore
italijanski fudbal je jednostavno kompletan, visedimenzionalan sa naizmjenicnom promjenom tempa...ekipa/e je satavljena od razlicitih profila gdje ne izostaje ni tehnika, ni snaga, ni kondicija, ni potez a opet niucem nisu najbolji...manje su borbeni od engleza i drugih sjevernoevropljana, losijeg pasa od npr spanaca, losije tehnike od juznoamerkanaca itd, itd...ali u svemu stabilni i k'o sto rekoh imaju uvijek ekipu sastavljenu od razlicitih profila koji kompletiraju jedni druge i ni malo zanemraljivo uvijek ponajboljeg golmana/e...
mada ne vjerujem da ce ovaj put pobijediti...
ovo zgrazanje nad talijanskim fudbalom postalo moda nekako...ne konatam...
ljudi su IDENTICNO pisali po citav dan ovdje, a svi znamo kako se svjetsko zavrsilo 
