#126 Re: Zaljubljenost u osobu druge vjeroispovjedi
Posted: 04/06/2008 20:25
Da...Svašta ljudi ovdje napisaše.
I ja, pored svega, u vezi s osobom drugog etniciteta.
Neću reći "druge konfesije (religije)", jer, ako smo oboje ateisti, kako bih se uopće pozvala na "drugu vjeroispovijest"? Šta bi bilo to, "drugo"? Nema veze, svakako sam u 8. krugu pakla...
Nisam nikada mogla ni zamisliti da bi mi roditelji "diktirali" ili "uslovljavali" odabir partnera. To je, valjda, do atmosfere u kojoj se odrasta. A i moji roditelji su (oduvijek) jako dobro znali moj stav o "nacionalnostima i vjeroispovijestima", naročito u smislu odabira partnera.
Ima u društvu raznih nonsensa: koja imena dati djeci (- "kako koja?!" - "pa, ona koja nam se svide." - " Ali, "čija su to imena"? - "kako čija"? - "naša il' njihova"? - "kako ime može biti NEČIJE"?
I tako u nedogled... eh, to sam prevazišla u adolescenciji. I to je jasno i roditeljima, i rodbini i nikad mi niko to pitanje ne postavlja.
Ljudi se ovdje jednostavno moraju naučit otrgnut od "materinih i očevih skuta".... A to "roditeljsko dušebrižništvo" da im djeca završe s partnerima-partnericama istih nacionalnosti, nije ništa drugo do roditeljska sebičnost i briga za to šta će reći rodbina/mahala. Kako oni znaju šta njihovo dijete čini sretnim? Bolje od samog tog djeteta? Onda mora da vlastito dijete smatraju osobom s posebnim potrebama.
Život je prekratak i premalo je srodnih ili približno srodinh duša, ljudi s kojima želimo podijeliti preostalo nam vrijeme da bismo se dodatno ograničili nacionalnim i inim torovima.
Lijep pozdrav radikalnim liberalima
I ja, pored svega, u vezi s osobom drugog etniciteta.
Nisam nikada mogla ni zamisliti da bi mi roditelji "diktirali" ili "uslovljavali" odabir partnera. To je, valjda, do atmosfere u kojoj se odrasta. A i moji roditelji su (oduvijek) jako dobro znali moj stav o "nacionalnostima i vjeroispovijestima", naročito u smislu odabira partnera.
Ima u društvu raznih nonsensa: koja imena dati djeci (- "kako koja?!" - "pa, ona koja nam se svide." - " Ali, "čija su to imena"? - "kako čija"? - "naša il' njihova"? - "kako ime može biti NEČIJE"?
I tako u nedogled... eh, to sam prevazišla u adolescenciji. I to je jasno i roditeljima, i rodbini i nikad mi niko to pitanje ne postavlja.
Ljudi se ovdje jednostavno moraju naučit otrgnut od "materinih i očevih skuta".... A to "roditeljsko dušebrižništvo" da im djeca završe s partnerima-partnericama istih nacionalnosti, nije ništa drugo do roditeljska sebičnost i briga za to šta će reći rodbina/mahala. Kako oni znaju šta njihovo dijete čini sretnim? Bolje od samog tog djeteta? Onda mora da vlastito dijete smatraju osobom s posebnim potrebama.
Život je prekratak i premalo je srodnih ili približno srodinh duša, ljudi s kojima želimo podijeliti preostalo nam vrijeme da bismo se dodatno ograničili nacionalnim i inim torovima.
Lijep pozdrav radikalnim liberalima