Živjela sam u inostranstvu i znam kakav je to osjećaj.
Zato sam se vratila.
Radim puno,vozim stari auto, muku mučim školujući djecu, ali sam ispunjenija...
Falilo mi je sve to, dok sam tamo živjela... falila mi je duga ulica na kraju koje stanuju moji roditelji, falilo mi je da prolazim ulicom i da zastajkujem pored svakog drugog kapidžika, da bih se ispričala sa komšijama...
Imam to i sretna sam. Komšija mojih iz djetinjstva sve je manje i sve su stariji, ali volim kada naiđem i kada me nazovu mojim nadimkom iz djetuinjstva, kao da je vrijeme stalo. Osjećam se lijepo i ispunjeno. Volim osjećaj kada se pojavim roditeljima na vrata i oni mi se obraduju kao da sam još uvijek njihova mala kćerkica...
Volim one besposlene komšinice koje vječito sjede ispred zgrade, mjerkaju svakoga i svakoga komentarišu, boga pitaj šta o meni pričaju, ali se ne ljutim, pa to im je jedino ostalo i naravno sapunice na TV...
Naš javašluk me ponekada nervira, a često ga i volim jer je naš....
Kako rekoh, nemam para onoliko koliko bi mi možda trebalo, ali, koliko je to, koliko to treba, pa da čovjek bude zadovoljan. Ne treba mi jet-set odmor, ponekada malo na more, nekada izlet u planinu, na Unu, Neretvu.... Imam puno prijatelja koji imaju više, nisam baš sigurna da su i sretniji...
Imala sam dobrog prijatelja u inostranstvu-stranca, imam ga i danas, kao brat mi je bio kada mi je bilo najteže, ali sam vezana za ovog mog prijatelja iz BiH, koji je do bola "Bosanac", što znači sa svim bosanskim dobrim i lošim osobinama, (pametan je, ali se pravi ponekada glup, ponekada je nesenzibilan, a ponekada na ranu da ga priviješ, kada ne treba, reaguje emotivno, a kada očekuješ da je emotivan, on je totalno racionalan i odbija od sebe, djeluje kao veliki egoista, ali znam da pomaže svima, iskren je i pravi se pred drugima i da je još gori,nego što jeste i nemoj mu bogati naturiti nešto što liči na obavezu), ali ga prosto obožavam i uz njega se osjećam "svoja". A smatram ga prijateljem jer svaki puta kada mi je teško ili lijepo, želim sa njim da podijelim, on mi prvi padne na pamet...A bogami nije baš lako njegovati muško-žensko prijateljstvo u BiH, to odmah naš svijet asocira na vezu. Znaš kako je moj otac govorio: Muško ti može biti ili brat ili rodjak ili muž, ne može ti biti prijatelj...U medjuvremenu je moj otac proširio vidike i drugačije razmišlja i shvata, ali još ne velika većina u BiH.
Preporučujem ti da što češće dolaziš, neće to štetiti tvojoj integraciji u državi u kojoj živiš, a napunićeš baterije, jer vidim da voliš ovo ovdje naše...kakvo je-takvo je.
A pod ovim "naše" ne podrazumijevam naše nacionalno, nego naše bosansko i hercegovačko.
ovo_malo_duse wrote:Ma fali mi upravo galama, javasluk, djeca sto se igraju zmurke u sumrak...Izlazak s rajom na kafu svako vece ...´Zubor neretve kad se vracam kuci...Fali mi komsiluk...
Ma fali mi sve i ono dobro i ono lose...Zaboli me sta ko misli i sta ko kaze .Fali mi dusa bosanska koje nema nigdje. Fali mi da se posvadzam s nekim u redu za nesto da kad mu kazem "mamalze" jedan da me razumije a ne da bleji u mene ko tele. Ma fali mi kako rekoh sve i nikad se necu naviknut ovdije .. Nije da mi nije dobro: lagodan zivot dobra plata, stan, auto putovanja...ali fali nesto i gotovo, mozda sam otisao sa previse godina u dzepu a star ker se ne uci lov mozda je to.. neznam ali fali ona atmosfera da se osjecas da si kod kuce... Mnogi ce reci da serem...mozda i serem al tako se osjecam i to nemogu promjeniti... Jedva cekam kad cu opet dole KUCI.
Zvuci smijesno 7 godina sam vec u Danskoj ali jos uvjek mi na telefonu ispred broja telefona iz Bosne, koji je naravno jos uvjek aktivan stoji "KUCNI"....
