Plaćenika više nego američkih vojnika
http://www.baltimoresun.com/news/nation ... -headlines
Inače neko je spomenuo američku pomoć bosni...meni odmah padne na um embargo na pružje i raznorazna dopuštanja da se dogodi genocid..i padne mi na um kad su nas zaustavili u oslobađanju Bosne..evo jedan tekst od novinara Oslobođenja šefke hodžića, koji je kasnije objavljen u njegovoj knjizi "Bosanski ratnici"
Umor i „pješčani sat“
Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je , u razgovoru sa Bernarom Anri Levijem (Bernard Jenri Levy) prije nekoliko dana u Parizu, otkrio „tajni djelić istorije“, o posljednjim fazama operacije oslobađanja Bosanske krajine.
Upravo o tome Levi je pisao u francuskoj štampi. Dakle 11.oktobra 1995.godine, neposredno pred potpisivanje primirja, Izetbegović je, navodi Levi, tražio još malo vremena da bi naša Armija oslobodila Prijedor i Omarsku. I za to dobio –samo dva dana. Kako za dva dana naši nisu uspjeli da oslobode Prijedor i Omarsku, predsjednik Izetbegović je, piše Levi, tražio još vremena, ali je njegov zahtjev odbijen. Tako se Izetbegović, kako se izrazio Levi, s bolom u duši priklonio i potpisao primirje.
Kao reporter „Oslobođenja“ pratio sam te posljednje vojne operacije koje je vodila naša Armija, djelimično u sadejstvu sa HV i HVO, u Bosanskoj krajini septembra i oktobra prošle godine, odnosno sve do potpisivanja primirja, pa i dalje. Pratio sam i šta se na ovm dijelu ratišta događalo, ta „dodatna dva dana“ kad nismo uspjeli da oslobodimo Prijedor i Omarsku, a i ta dan-dva nakon što se predsjednik Izetbegović „s bolom u duši, priklonuo i potpisao.“ Igrom sudbine, tog istorijskog 14.oktobra 1995.godine, dakle „dan poslije“, bio sam jedini novinar, a i svjedok, burnog susreta u hotelu „Sanus“ u Sanskom Mostu ključnih ljudi u tom trenutku i na tom jestu-generala Atifa Dudakovića, Mehmeda Alagića i Vahida Karavelića.
Kad sam krenuo u Bosansku krajinu 18.septembra 1995.godine sa generalom Rifatom Bilajcom otišao sam na Vlašić, gdje se na IKM-u nalazio komandant Sedmog korpusa Mehmed Alagić. On mi je odobrio da u Krajinu putujem sa 17.krajiškom viteškom i dijelom Komande Korpusa koji su se, sa Fikretom Ćuskićem na čelu, spremali na svoj „dugi marš“ i Krajinu. Tada mi je Alagić sugerisao da se u Krajini zadržim duže i ne propustim istorijsku priliku-smotru Sedmog i Petog Korpusa u Banjaluci. On je u tu smotru bio apsolutno uvjeren.
Tri dana kasnije, 21.septembra divozijski general Atig Dzdaković izvršio je na Petrovačkoj visoravni veličanstvenu smotru nekoliko hiljada vitezova iz 17.krajiške, koji su prethodne noći stigli iz centralne Bosne.
Tada je on održao zatvoreni sastanak sa dijelom Komande 7.korpusa i Komandom 17.viteške. Dudaković je i meni dozvolio da tom sastanku prisustvujem. Za priču o „tajnom dijelu historije“ karakteristične su ove Dudakovićeve riječi koje sam zabilježio, a koje su, razumije se, tada bile vojna tajna.
„Mi imamo na raspoloaganju 27 dana“ rekao je, između ostalog,on“ „Šta uradimo i koliko oslobodimo zemlje za tih 27 dana, uradili smo i oslobodili. Poslije toga nam svjetska zajednica neće dozvoliti da bilo što učinimo. Doduše, tu još možemo dobiti dva dana kao na „neposlušnost“ generala, pa još nešto na „neposlušnost“ nižih starješina, ali sve to skupa ne može izmijeniti stvar.“
I onda su uslijedile one već poznate velike bitke u Bosanskoj krajini.Prvo, četnička ofanziva, pa naša kontraofanziva. U međuvremenu, u Bosansku krajinu, po naređenju komandanta Rasima Delića, prebačeno je nekoliko brigada iz više korpusa, a u Ključ se preselila i Komanda 7.Korpusa sa generalom Alagićem na čelu. U Krajinu je više puta dolazio i komandant naše Armije....U Zagrebu je također, održan sastanak na najvišem državnom nivou i vojnom vrhu između naše zemlje i Hrvatske kada su dofovorene zajedničke vojne operacije ARBiH, HV-a i HVO-a.
Do sada šira javnost nije znala da je u ime ARBiH u novoosnovanoj zajedničkoj komandi svim našim snagama koje su se borile u Krajini komandovao general Vahid Karavelić, a hrvatskim snagama general-pukovnik Ante Gotovina.
Što se tiče rasporeda jedinica naše Armije, u operaciji „oslobađanja zapadne Bosne“, odnosno Bosanske krajine, bile su formirane tri grupe:“Sjever“ pod komandom brigadira Mirsada Selmanovića, „Centar“ pod komandom generala Dudakovića i „jug“ pod komandom generala Mehmeda Alagića. Do 12.oktobra, kada je trebalo da stupi na snagu primirje, združene snage ARBiH, HV i HVO oslobodile su Sanski Most i dijelove opštine Mrkonjić Grada, te dosta manjih i većoh mjesta, planina i prevoja.
Primirje je „na papiru“ stupilo na snagu 12.oktpbra, ali su borbe i dalje nastavljene. Baš tog dana sam vidio jednu od najljepših slika u ratu: dugu, dugu kolonu tenkova, transportera, borbenih vozila, haubica raznih kalibara, VBR-ova, minobacača, PAT-ova, kamiona, autobusa i drugih vozila punih bosanskih vojnika, koji su, vidjelo se to, bili umorni i premoreni od danonoćnih borbi. Sve je to ibrzo krenulo ka Prijedoru i Omarskoj.
Za borbe koje su nastavljene 12. i 13.oktobra prema Prijedoru i Omarskoj mislio sam da su to one koje vode „neposlušni generali“ , o čemu je govorio Dudaković. Sada znamo da su i ta dva dana bila legalna i da ih je predsjednik Izetbegović dobio na poklon od Amerikanaca.
A šta se na ovom ratištu događalo poslije isteka i ta dva dana u kojima nismo oslobodili Prijedor i Omarsku i kada je, kako piše Levi, predsjednik Izetbegović 13.oktobra, s bolom u duši, potpisao primirje?
Prvo je,14.oktobra, rano ujutro, oko šest i trideset, u Bihać stigao general Karavelić koji je generalu Dudakoviću prenio naredbu o obustavljanju borbenih dejstava, a zatim je istu naredbu u Ključu prenio i generalu Alagiću. Ipak, i 14. oktobra borbe su nastavljene. Toga dana, oko dva sata popodne, u Sanski Most su stigli sa ratišta generali Dudaković i Karavelić. Dudaković je mnogobrojnim novinarima dao kratku izjavu i ljut otišao u hotel „Sanus“ Pitao sam Karavelića, koji je inače tih dana često bio na ovom ratištu, noće li borbe prestati ili će se nastaviti. „Prestaće“ rekao je kratko i otišao Dudakoviću u dugu, prizemnu salu hotela „Sanus“. Sjedili su u dnu sale, ispred koje je stajao naoružan borac i nikom nije dozvoljavao pristup njima dvojici.
U međuvremenu, pojavi se komandant Gardijske brigade, pukovnik Dževad Rađo koji kaže kako su njegovi gardisti otišli predaleko, te da ih jedan susjed ne može da prati. Dodao je da su, inače, i gardisti, a i drugi borci „popadali s nogu“ od umora. S njim i majorom Hilmom Suljićem kratko sam iz centra veze, postavljenog u kolima ispred hotela, pratio borbena dejstva. Na jednom pravcu četnici su čak i probili naše linije.
Znao sam da se, ipak, najznačajnije stvari događaju u dugoj Sali hotela „Sanus“, gdje su se nalazili generali Dudaković i Karavelić. Našao sam načina da se i ja nađem sa njima. Ubrzo dođe i general Alagić, mrk i ljut. Tako su se u ovoj Sali, prvi put zajedno nakon naredbe o prekidu borbi, našli u tom trenutku tri ključna čovjeka u ovom dijelu naše zemlje. Dva „vatrena sata“ provedoh i ja sa njima.
U početku su Dudaković I Alagić bili spremni da izigravaju „neposlušne generale“, po cijenu da budu smijenjeni sa položaja komandanta korpusa-samo da oslobode Prijedor i Omarsku. General Dudaković je ponovio nekoliko puta da se oni „danas, po svaku cijenu, bilo gdje moraju sastati sa predsjednikom Izetbegovićem“. Planirao je da od predsjednika Izetbegovića, kao vrhovnog komandanta, traži odobrenje za nastavak borbi, jer su im, očito, dva dana „generalske neposlušnosti“ bila nedovoljna za oslobađanje Prijedora i Omarske. Ali, toga dana helikopteri zbog magle nisu mogli da polete iz Sanskog Mosta, čak ni kada je trebalo prevoziti mrtve i ranjene.
Kasnije sam saznao i za druge planove kako da nhaši anstave dejestva za oslobađanje Omarske i Prijedora, a da budu „bez grijeha“. Npr, da se saopšti kako se „general Karavelić još nije pojavio u Krajini i da se ne zna gdje je“, te da generali Dudaković i Alagić „još nisu primili nikakvo naređenje o prekidu borbi“.
Ipak, u toj sali hotela „Sanus“ u Sanskom Mostu, tog istorijskog 14.oktobra 1995.godine zabilježio sam i trenutke „slijeganja“ ljutih Krajišnika Dudakovića i Alagića. Mirnije su govorili o svemu i pričali o tome kako je sasvim ozbiljna prijetnja svjetske zajednice da će NATO dići avione na nas ako ne obustavimo ofanzivu. Pa, da će prvo, kao opomenu, bombardovati kasarnu „Adil Bešić“ u Bihaću.
Kasnije sam pitao generala Dudakovića koliko mu je trebalo još vremena da oslobodimo Prijedor.
„Imali smo vremena dovoljno, ali nismo imali svježih snaga. Nedostajao nam je bataljon odmornih boraca“ odgovorio je on.
Dok su trajale ove ratne operacije, jedan umorni borac mi je rekao nešto slično:“ Samo kad bismo imali vremena za odmor 48 sati, da odemo ženama, da se ispavamo, ne bismo se zaustavili do Drine.“
Ali, više nije bilo vremena. Pješčani sat za rat u Bosni i Hercegovini iscurio je 14.oktobra 1995.godine.
