zengi wrote:Zivot mora da je jako lijep u vasem svijetu gdje su stvari tako jednostavne. "Ne vidis svrhu... i nema toga" ili reko Spinoza i eto to je to. Who the fu.k is Spinoza any way? Ko kaze da vase visocanstvo TI mora da vidi svrhu necega da bi to nesto postojalo. TEHNICKI gledano, univerzum je toliki i toliko komplikovan da ni mozak velicine nase galaksije nije ni blizu dovoljan da se u njega akumulira kolicina znanja koja je blizu necega sto bi moglo dati analizu dali je nesto potrebno ili nije, dali je nesto u redu ili nije a od rijeci LOGIKA u ovom kontekstu, covjeku se digne kosa na glavi. Kakva crna logika?
E ovo je bas jednostavno za skontati ali samo da vas potsjetim da je ono sto mi vidimo od vasione milijardama svjetlosnih godina sa kraja na kraj (nadam se da znate kolika je svjetlosna godina), da nasa mala galaksijica piči milion km na sat u susret andromedi, da se ovdje radi o ciframa koje ljudski mozak nemoze da pojma, a da ljudi rade doktorate i doktorate na pojedinim aspektima rada organela jedne obicne pišljive čelije i jos nisu ni blizu da skontaju njen rad.
Tako da kad neko kaze da ON "ne vidi svrhu" ili jos bolje "da nema logike" (tj NJEGOVE logike) ja se upišam od smjeha i jasno mi je koji je kapacitet te osobe da razmislja o bilo cemu komplikovanijem od ćuskije ili čekića (sto bi rekli mi tehnicari).
I tacno je to da ljudi procitaju tolike knjige i nista im nije jasno... evo ovdje imamo par ocitih primjera.
Svjestan svoje generalne nesvjesti a pogotovu na temu duša, necu ni pokusati da nebuloziram na tu temu jer mi moja urodjena skromnost ne dozvoljava. Samo bih da potsjetim cjenjene filozofe da se malo saberu i dobro promisle dali oni (ili Spinoza ili bilo ko drugi) znaju imalo (od ovog sto u kuranu kaze ljudi znaju malo) o necemu sto se nemoze mjeriti šublerom niti vagati vagom prije nego što iskazu svoje cjenjeno misljenje.
Ali ako već ne prihvataš bilo čiju logiku zašto onda prihvataš logiku čovjeka (filozofa) ili, prije će biti, ljudi koji su napisali Kur'an? Samo zato što su napisali da je to riječ Božija? Nije li i Spinoza mogao napisati isto? Da li bi onda prihvatio njegovu filozofiju isto kao što prihvataš Muhamedovu filozofiju?
Jesi li ti bio tamo kada je Muhamed navodno dobio objavu od Boga? Jesi li to vidio? Nisi naravno. Znači to što piše u toj knjizi može biti ili ne biti istina. Ako si se rodio u Americi tvoji roditelji su te odgojili da to nije istina. Ali ti si se rodio u BiH pa su te roditelji naučili da je istina.
E sad, ako zaista želiš da tragaš za istinom onda ćeš malo razmisliti i dati svakoj knjizi istu šansu. Uzmi Kur'an i uzmi Etiku i stavi preda se. S obzirom da krećeš od nule kao pravi tragač za istinom prvo što moraš predpostaviti je da se radi o dvije knjige napisane od strane ljudi a s obzirom opet na sadržaj koji je fiozofske prirode moramo predpostaviti da se radi o filozofima. Pusti sad što jedan tvrdi da mu je to šapnuo Bog a drugi nema tako prepotentne postavke. E onda pročitaj obadvije i razmisli koja TEBI ima više smisla.
U jednoj se logički objašnjavaju osnovni pojmovi a u drugoj se ide u detalje. E pogledaj sad šta si gore napisao. Upravo je filozof koji je napisao Kur'an pokazao ambiciju da objašnjava čovjeku neobjašnjivo. NIje Spinoza.
Spinoza kaže kako se o Bogu može imati samo izvjesna ideja a ne neka određena pretstava. Ljudi lako pripisuju bogu svoju prirodu, svoje osobine, pa čak i svoje vlastite afekte, i na taj način oni postaju žrtve jedne teške i opasne zablude. Spinoza je logički DOKAZAO samo osnovne stvari o Bogu pri tome više govoreći šta on sigurno nije nego šta jeste.
Prvo je dokazao da Bog sigurno postoji jer mora postojati "nepokrenuti pokretač". Dakle on ne daje odgovor na detalje tipa "šta je bilo prije Big Banga" ali ispravno zaključuje da nešto sigurno jeste. Sve što je od Boga ima svoj uzrok. Ali idući dovoljno unazad kad tad ćemo doći do prvog uzroka. S obzirom da taj prvi uzrok nije imao uzrok on je prva karika to jest nepokrenuti pokretač. A s obzirom da nema uzrok onda on nije od Boga već je viša stepenica to jest Bog. Ili jednostavnije rečeno ako je izvan pravila onda je super moćan. A nešto tako moćno nije moglo nastati ni iz čega pa je jedino moguće objašnjenje da je oduvijek postojao. Ako je oduvijek postojao onda će zauvijek i postojati. A takvu supstancu možemo svjetla obraza nazvati Bogom jer za čovjeka riječ Bog označava svemoćno biće.
Zatim, a ovo je možda i najbitnije u svemu, Spinoza dokazuje da osim Boga ništa drugo i ne postoji. Jer čega god ima 2 ili više mora postojati razlog zašto ih je baš toliko koliko je. Ako osim Boga postoji još nešto onda mora postojati razlog za to a onda je taj razlog Bog. Opet se svodi na isto to jest da ima prva karika koja je uzrok svemu ostalom. A s obzirom da je ta prva karika u jednom momentu bila jedino što postoji onda nije mogla "napraviti" bilo šta što nije od "njenog mesa" da se tako izrazimo. Da pojasnimo, ako samo ti postojiš onda ne možeš uzeti od negdje pijesak i malter pa zidati nešto jer ne postoji ni pijesak ni malter. Postojiš samo ti i možeš uzeti samo od sebe, od svoj bića. Tako je sasvim jasno da je jedino što postoji Bog i da je sve ostalo samo njegova manifestacija. Sve što postoji je Bog i ništa drugo ne postoji.
Kada sam prijateljicu Muslimanku (veoma upućena u Islam) pitao da li po Islamu postoji išta osim Boga ona je odgovorila da ne postoji. Nažalost Muslimani ne vide šta to dalje podrazumjeva. Idemo redom:
Bog ne može biti dijeljiv jer bi dijelovi ili zadržali prirodu Boga (što znači da bi bili prve karike koje imaju uzrok što je besmisleno) ili ne bi (što bi značilo kraj Boga a i to je besmisleno jer je Bog beskonačan). Znači Bog je nedjeljiv.
Dakle, Bog je jedan, beskrajan, vječan i nedjeljiv i sem Boga ne postoji ništa drugo. On je prvi uzrok. Oduvijek je postojao i zauvijek će postojati. Nema tijelo (beskrajan), nema dušu, nema ambicije, nema želje, nema strasti, nema volje, nema razuma, nema osjećaja, nema cilja. To su ljudske osobine. Nipošto Božije jer, za razliku od čovjeka, Bog nema nikoga na svom nivou. On je jedino što postoji što znači da ima sve (u sebi sadrži sve) a osim toga postoji zauvijek. Dakle nema smisla da ima ambicije, želje, osjećanja, cilj itd. Nije ništa stvorio jer osim njega ništa ni ne postoji.
Ima ljudi koji mješaju božansku prirodu sa ljudskom te onda Bogu pripisuju ljudske afekte. A kad bi samo znali da su ljudski afekti rezultat ljudske želje sa samoodržanjem shvatili bi koliko je besmisleno pripisivati ove afekte Bogu, biću koje je vječno i postoji zauvijek.
U prirodi stvari nema ničeg slučajnog, nego je sve određeno iz nužnosti božije prirode da na izvjestan način postoji i djeluje. Jedini razlog zašto ljudi misle da postoji slučajnost je njihovo neznanje to jest nemogućnost da utvrde red uzroka. Ali taj red uvijek postoji bez obzira da li ga mi vidimo ili ne.
Razum, volja, požuda, ljubav, itd., moraju se uračunati u stvorenu prirodu (moduse), a ne u prirodu koja stvara (Boga). Jer pod razumom ne podrazumjevamo apsolutno mišljenje, nego samo izvjestan modus mišljenja koji se razlikuje od drugih modusa mišljenja kao što su ljubav, požuda itd.
Isto tako volja ne može biti nazvana slobodnim nego samo nužnim uzrokom jer i volja je samo izvjestan modus mišljenja kao i razum; i zbog toga svako pojedinačno htijenje može da postoji, i da bude opredjeljeno za djelovanje, samo ako je opredjeljeno od drugog uzroka, a ovaj opet od drugog, i tako u beskonačnost. Iz ovoga je jasno da Bog ne radi iz slobodne volje (jer takvo nešto ne postoji).
Stvari nisu mogle biti proizvedene od Boga ni na koji drugi način, i nikakvim drugim redom, nego što su bile proizvedene (jer jedino Bog postoji što znači da ništa ne može uticati na njegove radnje). Pošto istina ovog tvrđenja slijeduje iz najvišeg Božjeg savršenstva, nijedan zdravi razum, doista, ne može nas ubijediti da vjerujemo, kako Bog nije stvorio sve stvari sa onim istim savršenstvom sa kojim je trebalo da ih stvori. Dakle sve je upravo onako kako treba biti.
Ovim je objašnjena božija priroda i njegove osobine, naime, da Bog nužnim načinom postoji; da je jedini; da iz same nužnosti svoje prirode postoji i djeluje; da je slobodan uzrok svih stvari; da je sve u Bogu, i od njega tako zavisi da bez njega ne može ni postojati ni biti shvaćeno; i najzad, da je sve od Boga bilo unaprijed opredjeljeno, ne po slobodi njegove volje, ili po njegovom apsolutnom nahođenju, nego iz apsolutne božije prirode ili iz beskrajne moći.
Postoji mnogo predrasuda koje spriječavaju ljude da razumiju vezu stvari i da shvate istinitost gore navedenih riječi. A sve predrasude zavise od jedne, naime od toga što ljudi obično pretpostavljaju da sve stvari u prirodi, kao i oni sami, djeluju radi nekog cilja; još više, što čak kao izvjesno tvrde kako Bog upravlja sve jednom izvjesnom cilju. Ovdje ćemo prvo razmotriti tu predrasudu tražeći uzrok zašto se većina ljudi njome zadovoljava. Zatim ćemo pokazati njenu lažnost kao i predrasude iz nje stvorene.
Kao osnov uzećemo ono što svako mora da prizna; naime činjenicu da se svi rađaju ne poznajući uzroke stvari; da svi posjeduju nagon da traže ono što je po njih korisno i da su toga svjesni. Iz toga izlazi, prvo, da ljudi smatraju sebe za slobodne pošto su svjesni svojih htijenja i svojih nagona, a ni u snu ne misle na uzroke koji ih navode da teže i da žele, zato što ih ne znaju. Drugo, iz toga slijeduje da ljudi sve rade zbog cilja, naime zbog koristi kojoj teže. Otuda dolazi da oni uvijek žele da saznaju samo ciljne (finalne) uzroke svršenih stvari, i mirni su kad za njih doznaju, jer nemaju nikakv razlog da dalje sumnjaju. Ako za te ciljeve ne mogu da doznaju od drugoga, ne ostaje im ništa drugo nego da se okrenu samima sebi i da misle na ciljeve od kojih su obično sami determinirani za slične radnje. I tako nužnim načinom sude o prirodi drugoga prema svojoj prirodi.
Pošto oni, dalje, u sebi i van sebe nalaze mnoga sredstva koja znatno doprisnose dostizanju onoga što je za njih korisno, kao na primjer oči za gledanje, zube za žvakanje, biljke i životinje za ishranu, sunce za osvjetljenje, vodu za piće; oni prema tome sve u prirodi smatraju kao sredstva za svoju korist. A pošto znaju da su oni ta sredstva pronašli ali ih nisu napravili (stvorili), to im je povod da povjeruju kako ih je neko drugi napravio (stvorio) radi njihove potrebe. Jer, pošto su posmatrali stvari kao sredstva, nisu mogli vjerovati da one postoje tek tako same od sebe, nego su iz sredstava, koja obično sami sebi pribavljaju, morali zaključiti kako postoji jedan ili više upravljača prirode koji su se pobrinuli za sve njihove potrebe tako što su sve stvari napravili (stvorili) za njih. A o prirodi ovih upravljača morali su oni, pošto o njoj nikad nisu nešto doznali, suditi prema svojoj prirodi.
Otuda njihovo tvrđenje da bogovi upravljaju sve na korist čovjekovu, a da bi ljude privezali za sebe i da bi im ovi ukazivali najviše poštovanje. Otuda je došlo da je svaki razne vrste poštovanja Bogu izmislio prema svome načinu mišljenja, a sve kako bi ga Bog volio više nego ostale i da bi cijelu prirodu uputio na korist njegove slijepe požude i nezasite lakomosti. Tako se ova predrasuda pretvorila u sujevjerje i pustila duboke korijene u duše. To je bio uzrok što se svaki čovjek trudio da razumije ciljne uzroke svih stvari i da ih objasni.
Ali prava je istina da priroda nema nikakav cilj i da su svi ciljni uzroci ljudske izmišljotine. Treba još dodati da to učenje o cilju okreće prirodu sasvim naopako. Jer ono što je u stvari uzrok smatra kao posljedicu i obratno. Zatim, ono čini docnijim ono što je u prirodi ranije. I najzad ono čini najsavršenijim ono što je najnesavršenije. Zatim, ovo učenje uništava božije savršenstvo jer ako Bog radi zbog nekog cilja onda on nužnim načinom teži nečem čega nema.
Ali neznalice imaju i druge načine argumentiranja. Na primjer, ako je sa nekog krova pao kamen na glavu nekog čovjeka i ubio ga, onda oni na ovaj način dokazuju da je kamen pao radi toga da ubije čovjeka. Kažu kako bi moglo biti da se slučajno steku tolike prilike ako kamen nije u tome cilju pao po volji božijoj? Možda ćeš odgovoriti da se to desilo zato što je vjetar puhao i zato što je čovjeka tamo vodio put? Ali oni će navaljivati, zašto je vjetar puhao baš u to vrijeme? Zašto je onoga čovjeka baš u isto vrijeme tamo vodio put? Ako ponovo odgovoriš, da se vjetar tad podigao zato što je more dan prije toga još pri mirnom vremenu počelo da se pokreće i da je čovjek bio pozvan od prijatelja oni će opet navaljivati, jer ispitivanju nema kraja. I tako neće prestati da pitaju sve dok ne pribjegneš volji božijoj, to jest utočištu neznanja. Isto se tako oni glupo čude kad vide sklop čovjekovog tijela, te zbog toga što ne znaju uzroke tolike vještine, zaključuju da ono mora biti izgrađeno božanskom ili natprirodnom vještinom. Tako su neznanje i čuđenje jedina sredstva kojima se ovo sujevjerje održava.
Mnogi imaju običaj da ovako dokazuju: ako su sve stvari proizašle iz nužnosti najsavršenije božije prirode, otkud su onda postale tolike nesavršenosti u prirodi: naime truljenje stvari do smrada, ružnoća stvari koja izaziva gađenje, nered, zlo, grijeh itd. Ali savršenstvo stvari treba cijeniti iz same njihove prirode i snage, i otuda stvari nisu više ili manje savršene radi toga što uveseljavaju ili vrijeđaju kakvo ljudsko čulo i što ljudskoj prirodi koriste ili joj se protive.
Ne može biti greška u logici ako je neko prepisivao od nekoga. Možeš reći da nije bio originalan ali to ne znači da je njegova logika pogrešna jer onaj od koga je prepisivao je mogao imati ispravnu logiku zar ne?
