Malo da oživimo temu
Tragovi bektašija u kulturi Bošnjaka:
Bektašije su red koji se među prvima pojavio, preko pripadnika osmanske vojske i bektašijskih šejhova (baba) koji su obnašali dužnost imama među posadnicima tvrđave. Sami ksenotaf Sari Saltuk-dede, koji je jedan od autoriteta u ovom redu to nam potvrđuje. U BiH bektašije su intezivno prisutne od XV. do XVII. vijeka u mnogim gradovima sa svojim tekijama. Pojačano prisustvo osjetno je i u XIX. vijeku, kada među pjesnicima nalazimo jednog sa mahlasom Bosnevi. Mada tipičan vojni red, uspio je razviti bogatu i brojnu vlastitu tekijsku književnost i pjesništvo. Bektašijske su tekije skladno, arhitektonski i hortikulturalno dotjeran prostor. Vojnička disciplina znala je odgojiti osjećaj za lijepo i ugodnu svakodnevnicu. Mnogi putopisci opisivali su njihove tekije, ostajući zadivljeni ambijentalnošću. Nezadovoljni vojnici u svojim traženjima uzurpiranih prava, kao pripadnici reda isticali su šejhove na čelo. Radi ovih pojava red je nekoliko puta bio proganjan, oduzimani mu vakufi i zabranjivan. Sve to nije prekinulo djelovanje ovog reda, tako da je u BiH posljednji bektašijski šejh umro sredinom XX. vijeka.
Red je utemeljio Hadži Bektaš Veli (oko 1209. - oko 1271.) na tradiciji ahijske zajednice u Anadoliji, tako da ovaj red spada u tipične turske derviške redove. Poznati derviški pjesnik Junus Emre, čija se vjerska poezija i danas izvodi pripadao je ovom redu.
Hadži Bektaš Veli u učenje reda ugradio je vrijednost futuweta (duhovnog viteštva). Njegovi sljedbenici bili su okosnica stvaranja osmanske vojske. Red je veoma brzo postao poznat, pristupali su mu mahom islamizirani narodi. Trudio se da očuva turske tradicije koje su bile ugrožene od uticaja perzijske i arapske kulture i jezika, tako da se liberalno odnosio prema sinkretizmu. Strogim odgojem (terbijetom) i postavljanjem ideala žrtve za druge (futuwet) bektašijski šejhovi su dali temelj onome što će kasnije postati poznato kao "moćno Osmansko carstvo". Isluženi vojnici - veterani, dobivali su od svojih šejhova zaduženja da rade na edukaciji stanovništva i kao veterani budu i dalje pomoć regularnoj vojsci. Poznavali su razne vidove liječenja travama (fitoterapija), zemljom (geoterapija, liječenje blatom i glinom), vodom (hidroterapiju), namještanje kostiju, vađenje zuba, puštali krv (visok tlak), svojevrsnu hirurgiju, idt. Ova znanja osim drugih znanja, bili su velika intelektualna podloga za kvalitetnu komunikaciju sa stanovništvom, koje je u većini slučajeva bilo nemuslimansko. Na prelazu iz XV. u XVI. vijek, glavni šejh za sve bektašije bio je Balim Sultan-baba, koji je izvršio neke reforme u ovom redu kako bi izmirio dvije kroz historiju sukobljene struje. To su oni koji su njegovali izvorno učenje i načela osnivača reda H. Bektaš Velije i onih koji su u učenje unijeli elemente anadolsko-horosanskog folklora i ši'itske teološke doktrine.
Ovaj red (tarikat) dijeli se na dva ogranka: čelebi i babakjan ili Tariki nezanin. Razlog ove podjele je formalne prirode, da li se je H. Bektaš Veli ženio ili nije. Na Balkanu su uvijek bili prisutni babakjan kol, koji akcenat stavljaju da je šejh bio neoženjen i svoje umrle sahranjuju u jacijsko vrijeme. Posljednji bektašijski šejh bio je šejh Kjazim-baba Bakali iz Đakovice, koji je umro 1980. god. u 101. godini života. Osim Đakovice, bektašije susrećemo u Kanatlarcima (Prilep), Balin Dolu i Vrutoku (Gostivar) te Tetovu.
Bektašije su osmanskoj vojsci podarili vojnu muziku, koja se smatra najstarijom vojnom muzikom. Zagovarali su stalne vojne operacije (gazavat). Imaju razvijenu svijest o prirodi. Sigurno, na temeljima njihovog učenja u Blagaju se mogao razviti prvi rezervat Evrope.
Još u XIII. vijeku ovim prostorom proputovao je putujući derviš Sari Saltuk-dede i imao kontakte sa stanovništvom. Usmenom predajom prenošene su riječi Sari Saltuk-dede o "komadu dženneta" i želji da tu leži kada umre, a bektašijski šejh (baba) prepoznao je to mjesto ovdje, u Blagaju. Podigli su prvu zaviju (tekiju) uz nju ksenotaf (prazan grob) i nazvali to mjesto jednim od sedam Sari Saltukovih kaburova (yedi tabut). Ksenotaf služi za podsjećanje na ličnost i učenje fatihe. Ova tekija je bila skromnih dimenzija i građena od nekvalitetnog materijala podložnog atmosferlijama, izgrađena je oko 1470. godine. Blagaj već tad postaje mjesto u kojem sjedi kadija, razvija se zanatstvo i trgovina, mala tekija nije više mogla udovoljavati obavezama, koje su joj pripadale. Karavanski put koji je prolazio kroz Blagaj, nametnuo je obavezu proširenja ovog kompleksa. Krajem XV. vijeka podiže se novi "moderniji i funkcionalniji" objekat zidan kamenom i pokriven pločom. Zajednica bektašijskih derviša - neženja (bekjara) proširila je plato, podzidala korito rijeke Bune, utvrdila cijeli ambijent zidom i kapijom. Dograđeni su ahari, hambari, mlin, kovačnica i stupa. Ovako upotpunjen kompleks, dobio je pravo nazivanja tekijom. Tekija je izvršila ogroman uticaj na okolno stanovništvo, gdje se tragovi bektašija mogu vidjeti na folklornim i običajnim elementima u ovom kraju. Sredinom XVI. vijeka gradnja kamenog mosta u Mostaru uzima primat Blagaju, a na prostoru mostarske mahale Balinovac, jača jedan novi bektašijski centar. Krajem XVI. vijeka blagajske bektašije slabe, a jača uticaj halvetijskog reda (tarikata).
Prihvatanjem islama dobri Bošnjani, nastavljaju njegovati "kult" planinskih visova, pećina i izvora, što je dio naše duhovnosti. Upravo na ovakvim lokalitetima nalaze se najpoznatija i najstarija dovišta. Dovišta se djele na erdeleska (Jurjevska - 6.maj, Rozi Hidr) i Aliđunska (2.avgust), što je nesumnjivo uticaj bektašija. U Hercegovini kišne molitve (dove) su se učile nakon posjete šehidskim mezarima ili turbetima.
Govoriti o historiji saza u BiH je nemoguće, a da se ne spomenu bektašije. Bektašije su praktikovale uz saz pjevati razne vrste vjerske poezije. Tonske mogućnosti saza omogućavale su im da utiču na raspoloženje slušalaca. Saz je radi svoje ljepote tonova "ukraden iz tekije" i vremenom se udomaćio, tako da je postao narodni instrument. Saz se ne svira i uz njeg ne pjeva, samo u muslimanskim sredinama, nego susrećemo jako dobre svirače i pjevače i unutar pravoslavne i katoličke sredine.
Kod dugotrajnih trudova i teških poroda, ženama je davana voda da piju i umivaju se, u koju se prethodno stavljala neka posebna biljka zvana hazreti Fatimina ruka. Ova biljka je neki korijen koji oblikom asocira na ruku. U Hercegovini su je imale mnoge kuće, ali sad je skoro izumrla. Ranije su je donosili iz istočnog dijela Osmanske države.
Obilježavanje deset dana Muharrema (Ašura), kao prisjećanje na nepravdu koja je učinjena Vjerovjesnikovom unuku hz. Husejinu na Kerbeli. Tokom ovih dana praktikuje se poseban način ishrane, oblačenja, odmaranja i radovanja. Deseti dan sprema se posebna vrsta jela napravljena od 7 - 77 raznih artikala, ali nijedno ne smije biti životinjskog porijekla. Također, bilo je poznato i pokrivanje mlade prilikom vjenčanja crvenom čatkijom (velom).
U Hercegovini se dugo održavao običaj ženskog pjevanja "uz tevsiju (tepsiju)". Ovakav način je svojstven samo muslimanskim gradskim sredinama, nastao pod uticajem derviških redova. Bektašije tokom muharrema praktikuju (kao i drugi derviški redovi) izvoditi tužnu vjersku poeziju (mersije) u kojoj se govori o smrti, šehidima i stanjima (hal) onih kojima je i kako nepravda učinjena. Kako se one izvode u jednoj tužnoj intonaciji i bez muzičkih instrumenata, u bektaši zajednicama se praktikovalo okretati tepsiju, koja usred brzine okretanja daje ton uklopljiv sa ljudskim glasom. Sve to je uticalo na izljev emocija kod slušatelja i ostavljalo duboki trag sjećanja na tragične događaje kad su u islamu ubijeni pravda i pravičnost. Nekada su djevojke i mlade žene, pjevanjem "uz tevsiju" iskazivale čežnju za voljenim koji je otišao daleko u rat ili poginuo u tuđini. Danas je ovo pjevanje potpuno izgubljeno, usred izvitoperivanja prezentacijom folklornih društava.
