Španjolski pisac Jorge Semprun dobio rumunsko literarno odlikovanje
Španskom piscu Jorgeu Semprunu je u rumunjskoj Mangaliji po prvi put dodijeljena Ovidova nagrada za njegov cjelokupni literarni opus.
Semprun je na specifičan način zaslužan za slobodu mišljenja i razumijevanje među narodima, obrazložilo je Udruženje rumunjskih pisaca odluku žirija o dodjeli nagrade. Predsjednik Vlade Ion Iliescu uz nagradu je Semprunu dodijelio i 10 000 eura. Sedamdesetosmogodišnji Semprun je postao poznat i po, između ostalog, svojim romanima koji govore o strahotama fašizma u Njemačkoj.
Biografija Jorgea Sempruna
Jorge Semprun je rođen 10. decembra 1923. u Madridu. Potiče iz jedne ugledne građanske, katoličke porodice, koja se aktivno zauzimala za Republiku i fundamentalne socijalne reforme. Njegov otac, Jose Maria Semprún, bio je uvaženi lijevo orijentirani profesor prava. Majka, Susana Maura, je bila sestra osnivača i prvog unutrašnjeg ministra Republike, Miguela Maura.
Sa izbijanjem španskog građanskog rata 1936., Semprunova porodica odlazi u egzil. Najprije se nastanjuje u Den Haagu, gdje Semprunov otac radi kao ambasador Španske republike. 1939. godine odlaze u Pariz. Tu Semprun završava školu i, na koncu, studira filozofiju na Sorboni. U Parizu započinje i njegov društveni i politički angažman. 1941. se uključuje u komunističku organizaciju otpora Francs-Tireurs et Partisans.
Godinu kasnije, Jorge Semprun se pridružuje Komunističkoj partiji. Kao Gerard Sorel provodi tajne antifašističke akcije. 1943. godine biva uhapšen, mučen i preslušavan od strane Gestapoa, a zatim deportiran u koncentracioni logor Buchenwald. Tamo se priključuju unutarnjem pokretu otpora koji su organizirali pojedini logoraši. Dobiva posao statističara, a to ga spašava deportacije u Auschwitz i sigurne smrti u gasnim komorama.
U maju, 1945., nakon zatvaranja logora, vraća se u Pariz. Tu se zapošljava kao prevodilac pri UNESCO-u, a nakon 1953. preuzima koordinaciju otpora protiv Francovog režima. Od tada živi u ilegalnosti i obavlja razne tajne poslove.
1964. biva isključen iz Komunističke partije Španije. Kao razlog se navode njegove teze protivne partiji, nazvane eurokomunizmom, ali će kasnije te teze postati oficijelna strategije KP-a Španije. U to vrijeme Semprun se već definitivno razišao sa komunizmom. Nakon Francove smrti, on nastavlja doprinositi demokratizaciji Španije i u Parizu. Tek nakon postavljanja na izvanpartijsko mjesto ministra kulture Španije, uz pomoć Filipa Gonzalesa, Semprun se 1988. konačno vraća u rodnu zemlju. Nakon tri godine obavljanja ove funkcije, on se potpuno povlači sa političke scene i posvećuje pisanju.
Godinu dana prije izlaska iz Partije, Jorge Semprún počinje svoju karijeru autora i publiciste. 1963. izlazi njegov prvi autobiografski roman Veliko putovanje. Ovu uspješnu knjigu slijede romani Druga smrt Ramona Mercadera (1969.), Frederico Sanchez (1977.), Kakva lijepa nedjelja! (1980.), Bijeli brijeg (1986.), Frederico Sanchez se oprašta (1994.) i Naše kratko ljeto (1999.). U središte književnog stvaralaštva Semprun stavlja svoju burnu biografiju. Pored brojnih romana, on šezdesetih piše i scenarija, između ostalih i za filmove Rat je završen (1966.), Z (1968.), Priznanje (1970.), Gerila (1983.).
Godine 1994. Jorge Semprun dobiva nagradu za mir knjižara i izdavača Njemačke za Pisanje ili život, a 1997. i nagradu Međunarodnog sajma knjige u Jerusalemu, čiji su laureati bili i Liosa, Kundera, Ionesco, Borges, Green.
Pisanje ili život.
Namjeru da napiše ovu knjigu Semprun je imao odmah nakon izlaska iz koncentracionog logora. Knjiga, kao što i naslov govori, otvara dilemu između pisanja kao oživljavanja strahota fašizma i konc-logora i življenja kao utonuća u zaborav. On se u početku odlučuje za zaborav, dakle – dugu terapiju afazije, svjesne afazije, da bi se nastavilo živjeti. Tim se opredjeljujem i za iluziju budućnosti. Tu iluziju budućnosti je morao razbiti on sam ili drugi, a to je postigao upravo pisanjem. Semprun ispisuje svoju povijest fašističke Njemačke, opisujući vrijeme nakon dolaska američkih snaga u martu, 1945. godine. Ali, konc-logor i fašistička ideologija ne završava sa Njemačkom 1945. – još iste godine logor se opet otvara, pod kontrolom KGB-a. Semprun tako zaključuje da radikalno Zlo (Kant) – fašizam nikad neće nestati.
s njemačkog prevela: A.R
Price, pjesme, intervjui...
Moderator: Chloe
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#127
Zabranjeno čitanje: knjige zabranjivane od javnih autoriteta
Ovaj tekst donosi mnoge zanimljivosti o kojima se znalo, ali malo govorilo. Zašto su tolike knjige zabranjivane? Zašto za neka djela nismo nikada čulu? Da li našim izbor knjiga koje ćemo čitati zaita potpuno slobodan, ili iza svega toga stoji cenzura aktuelnih vlasti?
James Joyce UlussesNedavno je Uliksa Jamesa Joycea Modern Library izabrala za najbolji roman XX vijeka, a dobio je i brojne druge književne nagrade, uključujući i one koje su svojevremeno branile javnu cenzuru. Uliks je u SAD-u smatran opscenim romanom punih petnaest godina, a 1918. i 1930. ga je U.S. Postal Authorities i zabranio. Zabrana je ukinuta tek 1933. nakon što su se advokati izborili za objavljivanje ove knjige.
1930. U.S Customs je zabranio harvardske kopije Kandide, Voltairove kritičke satire, pod izgovorom da je isuviše opscena. Dva harvardska profesora su potom žestoko branila ovo djelo, te je ono objavljeno u različitim izdanjima. 1944. je U.S. Post Office zahtijevao da se Kandida izbaci iz kataloga Concord Books.
John Clelandov Funny Hill (poznat i kao Memoari žene zadovoljstva) bio je konstantno zabranjivan od svog prvog izdanja 1949. Priča o prostitutki optužena je zbog direktnih seksualnih opisa, te parodiranja suvremene literature, baš kao i Moll Flanders Daniela Defoea. Američki Najviši sud konačno je taj roman oslobodio optužbi 1966. godine.
Aristofanova Lizistrata, Chaucerove Priče iz Canterburija, Bokačov Dekameron, Defoeova Moll Flanders i različita izdanja Priča iz 1001 noći desetljećima su bila zabranjivana po Comstockovom zakonu. Javno poznat kao Federalni anti-opsceni akt, ovaj zakon je zabranjivao knjige koje su bile nepristojne, bezobrazne, opasne i nezdrave.
On je također zabranjivao i distribuciju knjiga o kontroli informacija o trudnoći i rađanju. 1915. muž Margaret Sanger je uhapšen zbog rasturanja njene knjige Ograničenje porodice koja opisuje i podržava različite oblike kontracepcije. On je zatim pobjegao iz zemlje kako bi izbjegao izvršenje presude, ali se 1916. vratio i osnovao Ligu američke kontrole rađanja.
Vlati trave, najpoznatija zbirka poezije Walta Whitmana, povučena je iz prodaje u Bostonu 1881., nakon što je zamijećena upotreba isuviše nepristojnog jezika u nekim poemama. Tek poslije, ovo djelo je publicirano u Filadelfiji.
Jean-Jacques Rousseauova autobiografija Konfesije zabranjena je 1929. kao škodljiva za javni moral. Njegovi filozofski radovi također su zabranjivani u SSSR-u 1935. i neke od njih našle su se na listi knjiga koje je ukidala katolička crkva u XVIII stoljeću. Thomas Paine, poznat po svom pisanju kojim podržava američku nezavisnost, bio je optužen za izdaju u Engleskoj kada je 1792. napisao roman Prava čovjeka, opravdavajući u njemu Francusku revoluciju. Također je bio napadan zbog štampanja knjige Doba razloga u kojoj se Paine zalaže za deizam, a protiv ateizma i institucionaliziranog kršćanstva.
Provincijska pisma Blaisa Pascala izložena su kritici janseniste Antoina Arnaulda, pa su potom rastrgana i spaljena od kralja Luja XIV u Francuskoj 1660. Francuska je također zabranila i Tassov Oslobođeni Jeruzalem u XVI stoljeću zbog sadržine ideja koje su oprečne sa kraljevim.
Djela Jacka Londona bila su cenzurirana u nekim evropskim zemljama sa diktatorskom vlašću u dvadesetim i tridesetim godinama XX stoljeća. 1929. Italija je zabranila sva džepna izdanja Poziva vjetra, a bivša Jugoslavija sva njegova djela zato što su previše radikalna.
Vlasti Južne Afrike zabranjivale su brojna klasična djela; 1955., recimo, New York Times je objavio da je tamo ukinut roman Frankestein Mary Shelleyjeve kao neprimjeren i opscen. Tamošnji režim zabranio je također roman o konju Crna ljepota Anne Sewell.
U doba burnih političkih događaja, cenzura u SAD-u bila je najjača. 1954. poštanska filijala RI uspjela je obustaviti dostavku Lenjinove knjige Država i revolucija Brown Univerzitetu, smatrajući je subverzivnom. 1918. američki vojni nadležni organi poručili su Američkom udruženju knjižara da ukloni brojne primjerke pacifističkih ometajućih knjiga, uključujući i Je li to moguće Ambrosea Biercea.
Biblija i Kur’an su uklonjene iz mnogobrojnih knjižara u SSSR-u od 1926 do 1956. Mnoga izdanja Biblije također su u povijesti bivala spaljivana i zabranjivana širom svijeta. 1. jula, 1996. vlasti Singapura zatvorile su ženu koja je posjedovala Bibliju koju su preveli Jehovini svjedoci. 2000. je Burma zabranila sve prevode Biblije u lokalne govore, dijalekte, kao što su isto činili pojedini dijelovi vlasti u Saudijskoj Arabiji, kada je u pitanju Biblija.
Spaljivanje knjiga na Obernplatzu u BerlinuMnogobrojne demokratske zemlje, uključujući Austriju, Francusku, Njemačku i Kanadu, kritizirale su različite forme govora mržnje, te knjige koje zanemaruju rubne društvene grupe. Osamdesetih, Ernst Zűndel je od kanadskih vlasti optužen za laži koje je iznio u knjizi Je li šest miliona ljudi zaista umrlo? (1974.), poričući da je fašistički holokaust ikako postojao.
Sve te knjige zabranjene su zato što su smetale vladajućoj ideologiji, političkoj ili ne – svejedno. Svaka knjiga koja po nečemu odudara od ostalih, biva najčešće izložena žestokoj kritici, a onda i cenzuri. Mi čitamo knjige koje su dozvoljene. U knjižarama kupujemo naslove koje je već pregledala Literarna Policija, ustvrdivši da nisu štetne po nas.
Iako živimo u vremenu u kojoj su sloboda mišljenja i tolerancija dostigle najveći mogući stepen, ipak kontroverzne knjige mogu opstati samo na internetu – prostoru koji izmiče cenzuri.
Sa engleskog prevela: A. R.
Ovaj tekst donosi mnoge zanimljivosti o kojima se znalo, ali malo govorilo. Zašto su tolike knjige zabranjivane? Zašto za neka djela nismo nikada čulu? Da li našim izbor knjiga koje ćemo čitati zaita potpuno slobodan, ili iza svega toga stoji cenzura aktuelnih vlasti?
James Joyce UlussesNedavno je Uliksa Jamesa Joycea Modern Library izabrala za najbolji roman XX vijeka, a dobio je i brojne druge književne nagrade, uključujući i one koje su svojevremeno branile javnu cenzuru. Uliks je u SAD-u smatran opscenim romanom punih petnaest godina, a 1918. i 1930. ga je U.S. Postal Authorities i zabranio. Zabrana je ukinuta tek 1933. nakon što su se advokati izborili za objavljivanje ove knjige.
1930. U.S Customs je zabranio harvardske kopije Kandide, Voltairove kritičke satire, pod izgovorom da je isuviše opscena. Dva harvardska profesora su potom žestoko branila ovo djelo, te je ono objavljeno u različitim izdanjima. 1944. je U.S. Post Office zahtijevao da se Kandida izbaci iz kataloga Concord Books.
John Clelandov Funny Hill (poznat i kao Memoari žene zadovoljstva) bio je konstantno zabranjivan od svog prvog izdanja 1949. Priča o prostitutki optužena je zbog direktnih seksualnih opisa, te parodiranja suvremene literature, baš kao i Moll Flanders Daniela Defoea. Američki Najviši sud konačno je taj roman oslobodio optužbi 1966. godine.
Aristofanova Lizistrata, Chaucerove Priče iz Canterburija, Bokačov Dekameron, Defoeova Moll Flanders i različita izdanja Priča iz 1001 noći desetljećima su bila zabranjivana po Comstockovom zakonu. Javno poznat kao Federalni anti-opsceni akt, ovaj zakon je zabranjivao knjige koje su bile nepristojne, bezobrazne, opasne i nezdrave.
On je također zabranjivao i distribuciju knjiga o kontroli informacija o trudnoći i rađanju. 1915. muž Margaret Sanger je uhapšen zbog rasturanja njene knjige Ograničenje porodice koja opisuje i podržava različite oblike kontracepcije. On je zatim pobjegao iz zemlje kako bi izbjegao izvršenje presude, ali se 1916. vratio i osnovao Ligu američke kontrole rađanja.
Vlati trave, najpoznatija zbirka poezije Walta Whitmana, povučena je iz prodaje u Bostonu 1881., nakon što je zamijećena upotreba isuviše nepristojnog jezika u nekim poemama. Tek poslije, ovo djelo je publicirano u Filadelfiji.
Jean-Jacques Rousseauova autobiografija Konfesije zabranjena je 1929. kao škodljiva za javni moral. Njegovi filozofski radovi također su zabranjivani u SSSR-u 1935. i neke od njih našle su se na listi knjiga koje je ukidala katolička crkva u XVIII stoljeću. Thomas Paine, poznat po svom pisanju kojim podržava američku nezavisnost, bio je optužen za izdaju u Engleskoj kada je 1792. napisao roman Prava čovjeka, opravdavajući u njemu Francusku revoluciju. Također je bio napadan zbog štampanja knjige Doba razloga u kojoj se Paine zalaže za deizam, a protiv ateizma i institucionaliziranog kršćanstva.
Provincijska pisma Blaisa Pascala izložena su kritici janseniste Antoina Arnaulda, pa su potom rastrgana i spaljena od kralja Luja XIV u Francuskoj 1660. Francuska je također zabranila i Tassov Oslobođeni Jeruzalem u XVI stoljeću zbog sadržine ideja koje su oprečne sa kraljevim.
Djela Jacka Londona bila su cenzurirana u nekim evropskim zemljama sa diktatorskom vlašću u dvadesetim i tridesetim godinama XX stoljeća. 1929. Italija je zabranila sva džepna izdanja Poziva vjetra, a bivša Jugoslavija sva njegova djela zato što su previše radikalna.
Vlasti Južne Afrike zabranjivale su brojna klasična djela; 1955., recimo, New York Times je objavio da je tamo ukinut roman Frankestein Mary Shelleyjeve kao neprimjeren i opscen. Tamošnji režim zabranio je također roman o konju Crna ljepota Anne Sewell.
U doba burnih političkih događaja, cenzura u SAD-u bila je najjača. 1954. poštanska filijala RI uspjela je obustaviti dostavku Lenjinove knjige Država i revolucija Brown Univerzitetu, smatrajući je subverzivnom. 1918. američki vojni nadležni organi poručili su Američkom udruženju knjižara da ukloni brojne primjerke pacifističkih ometajućih knjiga, uključujući i Je li to moguće Ambrosea Biercea.
Biblija i Kur’an su uklonjene iz mnogobrojnih knjižara u SSSR-u od 1926 do 1956. Mnoga izdanja Biblije također su u povijesti bivala spaljivana i zabranjivana širom svijeta. 1. jula, 1996. vlasti Singapura zatvorile su ženu koja je posjedovala Bibliju koju su preveli Jehovini svjedoci. 2000. je Burma zabranila sve prevode Biblije u lokalne govore, dijalekte, kao što su isto činili pojedini dijelovi vlasti u Saudijskoj Arabiji, kada je u pitanju Biblija.
Spaljivanje knjiga na Obernplatzu u BerlinuMnogobrojne demokratske zemlje, uključujući Austriju, Francusku, Njemačku i Kanadu, kritizirale su različite forme govora mržnje, te knjige koje zanemaruju rubne društvene grupe. Osamdesetih, Ernst Zűndel je od kanadskih vlasti optužen za laži koje je iznio u knjizi Je li šest miliona ljudi zaista umrlo? (1974.), poričući da je fašistički holokaust ikako postojao.
Sve te knjige zabranjene su zato što su smetale vladajućoj ideologiji, političkoj ili ne – svejedno. Svaka knjiga koja po nečemu odudara od ostalih, biva najčešće izložena žestokoj kritici, a onda i cenzuri. Mi čitamo knjige koje su dozvoljene. U knjižarama kupujemo naslove koje je već pregledala Literarna Policija, ustvrdivši da nisu štetne po nas.
Iako živimo u vremenu u kojoj su sloboda mišljenja i tolerancija dostigle najveći mogući stepen, ipak kontroverzne knjige mogu opstati samo na internetu – prostoru koji izmiče cenzuri.
Sa engleskog prevela: A. R.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#128
UČINILI SMO TO JER SMO MORALI - Roman Simic
Kišilo je. Cesta je bila krivudava i vlažna i morao je voziti sporo, da ih ne zanese, da ne skliznu.
– Je li ti hladno? – pitao je.
Nije mu odgovorila, pretvarala se da spava.
Pojačao je grijanje. Padao je mrak. Uz cestu nije bilo kuća, ovaca, ničega. Jako je poželio cigaretu. Bile su iza, u jakni, kod nje, razmišljao je trenutak-dva.
– Dodaj mi cigarete.
Šutjela je. Ne skidajući pogleda s ceste, rukom je potražio jaknu.
– Nećeš pušiti.
U retrovizoru joj potraži oči. Bile su zatvorene.
– Zašto?
Ne odgovori mu.
Pratio je kako na cesti ispred njih izranjaju i nestaju iskrzane bijele trake.
– Što je? – upita.
Čulo se samo struganje brisača po staklu.
– Učinili smo to jer smo morali. – reče.
– Samo sam te zamolila da ne pušiš.
Uključi radio. Automobilom odjekne
– Molim te...
– Idi u...
Pred njima zaiskriše oštra crvena svjetla. Cesta uspori. Ubrza.
Dok su šutjeli, razmišljao je o njima. O šutnji, o Vanji. Uvijek je ona bila ta koja je pričala, upoznao ju je na ulici, pred telefonskom govornicom, pričala je toliko da je pomislio
– Sjećaš li se... – ali odustane.
Sada, između njih, bio je taj zid, ta ledena masa koju je mogao osjetiti, koja je vrebala iz retrovizora, od njezinih zatvorenih očiju, otamo kamo se nije usuđivao pogledati. Pomisli da su u filmu i da se voze u limuzini, odvojeni neprozirnim debelim staklom koje nijedno od njih nije u stanju spustiti.
– Možda smo trebali prespavati u Zagrebu, mogao sam javiti Jošku...
– Jesam li ti ispričala što sam sinoć sanjala? – progovorila je – Sanjala sam da smo na moru i da vadimo školjke...
– Pričala si mi.
– Izvadili smo puno školjaka, i puževa, i svega, i sve je bilo sjajno kao
Vozio je sporije. Prolazili su kroz neko naselje. Na ulici nije bilo nikoga.
– Ti si rekao da je u jednoj školjki biser i pokušali smo je otvoriti, ali nije išlo, onda si je ti stavio u plićak da pomisli da je slobodna pa da
Na prozorima kuća uz cestu gorjele su svijeće, s nekih su visjele pokisle trobojnice, neke od njih gotovo dodirujući zemlju.
– I kad se otvorila, u nju si ugurao nožić, otvorio je i pokazao mi biser, u njoj, unutra, bilo je to nešto najljepše što sam vidjela u životu
– Vanja...
– Onda smo otišli s plaže i sreli nekoga i taj nas je pitao što je bilo, i ti si mu rekao, a kad si mu htio pokazati biser, više ga nisi mogao pronaći, nije ga bilo, ni u džepu, izgubio nam se po putu
– Pička mu materina, stani više!
Zavezao je auto na stranu i okrenuo joj se.
– Jesam li te lijepo pitao...
– Jesi.
Iz zatvorenih su joj očiju
Posegne za njom. Nije ju mogao zagrliti. Smetala su mu sjedala.
– Ljubavi...
Zajecala je, legla i pokrila lice rukama. Nije čuo ništa.
Dotakne joj koljeno. Ostavi ruku na njemu.
– Vanja...
Nije znao što reći. Gledao je kroz prozor, kroz stakla na kojima se rosilo vlažno narančasto svijetlo.
– Učinili smo...
Pred suzama nikada nije znao
Osjeti se glupo. Zašuti. Naposlijetku, preko nje prebaci jaknu, u mraku izvlačeći cigarete i spremajući ih u džep.
– Spavaj. Probudit ću te kad stignemo.
Sam sebi zazvuči šuplje, nemoćno.
Pomisli kako bi trebao izići iz auta, premjestiti se kraj nje i napraviti nešto.
– Vozi, molim te. – rekla je.
Neki im automobil u prolazu zatrubi i on shvati da na trotoaru stoje ugašenih svjetala. Upali motor. Osjeti olakšanje. Krene. Nekoliko trenutaka ruke su mu drhtale na volanu. Pokuša misliti samo na cestu, voziti pažljivo, ali brže. Uspije mu, umiri se. Osjeti da mu nedostaje zraka. Spusti prozor pa ga zatvori. Sa stražnjeg sjedala čulo se samo njezino duboko disanje. Nije mogao procijeniti spava li. Pomisli na njih, na zadnjih nekoliko dana. Dogodilo se... Svašta se dogodilo, nije želio misliti o tome.
– Sad je gotovo.
Na izlazu iz naselja projurili su pored dućana u čijem je osvijetljenom izlogu stajala velika predsjednikova slika s crnim florom. Pomisli na Franju Tuđmana i želudac mu se stisne. Bio je mrtav, definitivno, sada. Držali su ga na aparatima više od mjesec dana, a onda... tko zna zašto, iz nekog razloga, baš u subotu... Dogodilo se. Nije stigao ni pomisliti o tome, o Tuđmanu, jedino kad... Da nije umro – mislio je – u Zagrebu bi bili prekjučer, a do sada bi već sjedili doma, Vanja, on... Ali umro je. Bio je mrtav, izložen, ljudi su ga dolazili gledati, grad je bio ludnica, pripreme, sve je stalo, ništa nije radilo, nisu mogli doći, dogovoriti...
– Što je bilo s drugima koji su umrli toga dana? – upita se. – Kako su njih
Iza leđa začu uzdah i zaustavi dah. Osjeti gorčinu.
– A mi
Nisu imali ni starce, ni stan...
– Mislili su da idemo na sprovod. – to mu se učini smiješnim, gadnim.
Kiša je stala i on zaustavi brisače. Već neko vrijeme vozio je kroz gustu borovu šumu. Vozio je sve brže i sve sigurnije, kao da mu neka nevidljiva sila upravlja tijelom, a on joj se ne opire jer zna da je sve uzalud, da je sve onako kako mora biti. Pomisli da je u svom životu ulovljen i prepadne se.
– Van!
Sve je crno. Trebala mu je cigareta.
Kad je nakon nekoliko kilometara sa svoje strane ceste ugledao ugibalište, skrene. Glavom su mu prolazile najrazličitije misli. Zaustavi auto, tiho otvori vrata i izađe van, bez jakne. Vanja je spavala. Bilo je hladno, zrak je bio oštar, a nebo vedro. Iznad njega, kao glavice pribadača, treperile su zvijezde. Udahne duboko, toliko da ga je zaboljelo u plućima. Izvadi cigaretu, ali je ne zapali. Tijelo mu je drhtalo. Priđe autu i pogleda je. Ležala je skvrčena, sitna, s rukama skupljenim na grudima. Lice joj je bilo blijedo, a usne stisnute, kao da ni u snu ne želi progovoriti.
– Učinili smo to. Jer smo morali.
Pomisli
Dok su ulazili, u čekaonici je sjedila kratko ošišana trudnica s rinčicom u nosu i listala novine. Nasmiješila im se. Smiješio se i liječnik, iz zvučnika je dopirala opuštajuća glazba, htjeli su da se čovjek osjeti lakše. Ali nije. Poželi je poljubiti, zagrliti. Tu njenu šutnju. Nije se mogao sjetiti kada su se i zašto
Pogleda nebo. Čekao je da zvijezda padne, ali nije. Bilo ih je bezbroj, ali kao za inat, nijedna se nije micala. Jedino što je ugledao bilo je brzo, bockavo svjetlo satelita. Zapali. Sjeti se kad su se jednom, zimi, iz Zagreba vraćali kući, bila je noć, sniježilo je, ona je ležala na stražnjem sjedalu, a on vozio polako, da ih ne zanese, da ne skliznu, i u jednom trenutku, negdje u šumi, pred njega je istrčala srna, srna na cesti pokrivenoj snijegom, sjeti se, srna, pitao se tko je od njih dvoje na krivom mjestu, uokolo je svjetlucala šuma, mjesec, zaustavio je motor, gledao je srnu i ona je gledala njega, nije se micala, a on je, tiho, ne skidajući pogleda s ceste, pozvao Vanju, da je vidi, kako je lijepa, kako je živa, ali Vanja je spavala i on se sjeti da je nikada nije toliko volio, nikog, u čitavom svom životu, kao tada, kao nju dok je spavala, da ju je volio toliko da je nije želio probuditi, da ju je volio toliko da pusti srnu da pobjegne, da joj umakne ispred očiju, da je sačuva za neki drugi put, za sada, za ovaj poljubac, za sve ono što se treba dogoditi.
Roman Simić je poznati mladi hrvatski pisac. Rodom je iz Zadra, živi u Zagrebu gdje piše, radi u izdavačkoj kući MD i u uredništvu Quoruma. Sa kolegama iz kuće pokrenuo je značajan projekat Festival evropske kratke priče koji je u Hrvatsko doveo mnoge poznate evropske kratkopričaše. Dosad je objavio jednu zbirku poezije i jednu zbirku priča, a nova – samo što nije.
Kišilo je. Cesta je bila krivudava i vlažna i morao je voziti sporo, da ih ne zanese, da ne skliznu.
– Je li ti hladno? – pitao je.
Nije mu odgovorila, pretvarala se da spava.
Pojačao je grijanje. Padao je mrak. Uz cestu nije bilo kuća, ovaca, ničega. Jako je poželio cigaretu. Bile su iza, u jakni, kod nje, razmišljao je trenutak-dva.
– Dodaj mi cigarete.
Šutjela je. Ne skidajući pogleda s ceste, rukom je potražio jaknu.
– Nećeš pušiti.
U retrovizoru joj potraži oči. Bile su zatvorene.
– Zašto?
Ne odgovori mu.
Pratio je kako na cesti ispred njih izranjaju i nestaju iskrzane bijele trake.
– Što je? – upita.
Čulo se samo struganje brisača po staklu.
– Učinili smo to jer smo morali. – reče.
– Samo sam te zamolila da ne pušiš.
Uključi radio. Automobilom odjekne
– Molim te...
– Idi u...
Pred njima zaiskriše oštra crvena svjetla. Cesta uspori. Ubrza.
Dok su šutjeli, razmišljao je o njima. O šutnji, o Vanji. Uvijek je ona bila ta koja je pričala, upoznao ju je na ulici, pred telefonskom govornicom, pričala je toliko da je pomislio
– Sjećaš li se... – ali odustane.
Sada, između njih, bio je taj zid, ta ledena masa koju je mogao osjetiti, koja je vrebala iz retrovizora, od njezinih zatvorenih očiju, otamo kamo se nije usuđivao pogledati. Pomisli da su u filmu i da se voze u limuzini, odvojeni neprozirnim debelim staklom koje nijedno od njih nije u stanju spustiti.
– Možda smo trebali prespavati u Zagrebu, mogao sam javiti Jošku...
– Jesam li ti ispričala što sam sinoć sanjala? – progovorila je – Sanjala sam da smo na moru i da vadimo školjke...
– Pričala si mi.
– Izvadili smo puno školjaka, i puževa, i svega, i sve je bilo sjajno kao
Vozio je sporije. Prolazili su kroz neko naselje. Na ulici nije bilo nikoga.
– Ti si rekao da je u jednoj školjki biser i pokušali smo je otvoriti, ali nije išlo, onda si je ti stavio u plićak da pomisli da je slobodna pa da
Na prozorima kuća uz cestu gorjele su svijeće, s nekih su visjele pokisle trobojnice, neke od njih gotovo dodirujući zemlju.
– I kad se otvorila, u nju si ugurao nožić, otvorio je i pokazao mi biser, u njoj, unutra, bilo je to nešto najljepše što sam vidjela u životu
– Vanja...
– Onda smo otišli s plaže i sreli nekoga i taj nas je pitao što je bilo, i ti si mu rekao, a kad si mu htio pokazati biser, više ga nisi mogao pronaći, nije ga bilo, ni u džepu, izgubio nam se po putu
– Pička mu materina, stani više!
Zavezao je auto na stranu i okrenuo joj se.
– Jesam li te lijepo pitao...
– Jesi.
Iz zatvorenih su joj očiju
Posegne za njom. Nije ju mogao zagrliti. Smetala su mu sjedala.
– Ljubavi...
Zajecala je, legla i pokrila lice rukama. Nije čuo ništa.
Dotakne joj koljeno. Ostavi ruku na njemu.
– Vanja...
Nije znao što reći. Gledao je kroz prozor, kroz stakla na kojima se rosilo vlažno narančasto svijetlo.
– Učinili smo...
Pred suzama nikada nije znao
Osjeti se glupo. Zašuti. Naposlijetku, preko nje prebaci jaknu, u mraku izvlačeći cigarete i spremajući ih u džep.
– Spavaj. Probudit ću te kad stignemo.
Sam sebi zazvuči šuplje, nemoćno.
Pomisli kako bi trebao izići iz auta, premjestiti se kraj nje i napraviti nešto.
– Vozi, molim te. – rekla je.
Neki im automobil u prolazu zatrubi i on shvati da na trotoaru stoje ugašenih svjetala. Upali motor. Osjeti olakšanje. Krene. Nekoliko trenutaka ruke su mu drhtale na volanu. Pokuša misliti samo na cestu, voziti pažljivo, ali brže. Uspije mu, umiri se. Osjeti da mu nedostaje zraka. Spusti prozor pa ga zatvori. Sa stražnjeg sjedala čulo se samo njezino duboko disanje. Nije mogao procijeniti spava li. Pomisli na njih, na zadnjih nekoliko dana. Dogodilo se... Svašta se dogodilo, nije želio misliti o tome.
– Sad je gotovo.
Na izlazu iz naselja projurili su pored dućana u čijem je osvijetljenom izlogu stajala velika predsjednikova slika s crnim florom. Pomisli na Franju Tuđmana i želudac mu se stisne. Bio je mrtav, definitivno, sada. Držali su ga na aparatima više od mjesec dana, a onda... tko zna zašto, iz nekog razloga, baš u subotu... Dogodilo se. Nije stigao ni pomisliti o tome, o Tuđmanu, jedino kad... Da nije umro – mislio je – u Zagrebu bi bili prekjučer, a do sada bi već sjedili doma, Vanja, on... Ali umro je. Bio je mrtav, izložen, ljudi su ga dolazili gledati, grad je bio ludnica, pripreme, sve je stalo, ništa nije radilo, nisu mogli doći, dogovoriti...
– Što je bilo s drugima koji su umrli toga dana? – upita se. – Kako su njih
Iza leđa začu uzdah i zaustavi dah. Osjeti gorčinu.
– A mi
Nisu imali ni starce, ni stan...
– Mislili su da idemo na sprovod. – to mu se učini smiješnim, gadnim.
Kiša je stala i on zaustavi brisače. Već neko vrijeme vozio je kroz gustu borovu šumu. Vozio je sve brže i sve sigurnije, kao da mu neka nevidljiva sila upravlja tijelom, a on joj se ne opire jer zna da je sve uzalud, da je sve onako kako mora biti. Pomisli da je u svom životu ulovljen i prepadne se.
– Van!
Sve je crno. Trebala mu je cigareta.
Kad je nakon nekoliko kilometara sa svoje strane ceste ugledao ugibalište, skrene. Glavom su mu prolazile najrazličitije misli. Zaustavi auto, tiho otvori vrata i izađe van, bez jakne. Vanja je spavala. Bilo je hladno, zrak je bio oštar, a nebo vedro. Iznad njega, kao glavice pribadača, treperile su zvijezde. Udahne duboko, toliko da ga je zaboljelo u plućima. Izvadi cigaretu, ali je ne zapali. Tijelo mu je drhtalo. Priđe autu i pogleda je. Ležala je skvrčena, sitna, s rukama skupljenim na grudima. Lice joj je bilo blijedo, a usne stisnute, kao da ni u snu ne želi progovoriti.
– Učinili smo to. Jer smo morali.
Pomisli
Dok su ulazili, u čekaonici je sjedila kratko ošišana trudnica s rinčicom u nosu i listala novine. Nasmiješila im se. Smiješio se i liječnik, iz zvučnika je dopirala opuštajuća glazba, htjeli su da se čovjek osjeti lakše. Ali nije. Poželi je poljubiti, zagrliti. Tu njenu šutnju. Nije se mogao sjetiti kada su se i zašto
Pogleda nebo. Čekao je da zvijezda padne, ali nije. Bilo ih je bezbroj, ali kao za inat, nijedna se nije micala. Jedino što je ugledao bilo je brzo, bockavo svjetlo satelita. Zapali. Sjeti se kad su se jednom, zimi, iz Zagreba vraćali kući, bila je noć, sniježilo je, ona je ležala na stražnjem sjedalu, a on vozio polako, da ih ne zanese, da ne skliznu, i u jednom trenutku, negdje u šumi, pred njega je istrčala srna, srna na cesti pokrivenoj snijegom, sjeti se, srna, pitao se tko je od njih dvoje na krivom mjestu, uokolo je svjetlucala šuma, mjesec, zaustavio je motor, gledao je srnu i ona je gledala njega, nije se micala, a on je, tiho, ne skidajući pogleda s ceste, pozvao Vanju, da je vidi, kako je lijepa, kako je živa, ali Vanja je spavala i on se sjeti da je nikada nije toliko volio, nikog, u čitavom svom životu, kao tada, kao nju dok je spavala, da ju je volio toliko da je nije želio probuditi, da ju je volio toliko da pusti srnu da pobjegne, da joj umakne ispred očiju, da je sačuva za neki drugi put, za sada, za ovaj poljubac, za sve ono što se treba dogoditi.
Roman Simić je poznati mladi hrvatski pisac. Rodom je iz Zadra, živi u Zagrebu gdje piše, radi u izdavačkoj kući MD i u uredništvu Quoruma. Sa kolegama iz kuće pokrenuo je značajan projekat Festival evropske kratke priče koji je u Hrvatsko doveo mnoge poznate evropske kratkopričaše. Dosad je objavio jednu zbirku poezije i jednu zbirku priča, a nova – samo što nije.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#129
Volio bih dobiti honorar za knjigu kao J. K. Rowling
Faruk Šehić rođen je 14. 4. 1970. godine u Bihaću. Trenutno boravi u Sarajevu, gdje studira Književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu. Povremeno piše. Iz bogatog TV-programa izdvaja još bogatiji izbor: Živjeti sa prirodom, Zelena panorama, Zvjezdane staze, Divlji mjesec, Pobre diabla, South park, Blufonci, Snorkijevci, Cipelići, Transformersi i porno filmovi kojih na TV-u nema. Šta da ti kažem, vidiš da sam pravi posmodernista, komentariše on. Film koji bi vam definitivno preporučio jeste Cubrickova Odiseja u svemiru 2001, Dvadeseti vijek Bernarda Bertoluccija, iako Faruk naglašava da njegov ukus i nije bitan.
Knjiga koju u ratu nije naložio je Plexus od Henrija Millera. Na pitanje koju bi ipak naložio, kaže: Na primjer komplet knjiga Dobrice Ćosića, ako bih se mogao ugrijati na njemu. Ma hajde, veli onaj drugi u meni, nije on toliki fašista u svojim djelima, progledaj mu kroz prste. CD za kojim uzaludno traga je Ovaploćenje otajstva kosmičkog zvukovlja od Gradimira Gojera.
U Sarajevu izlazi u jazz-bar Clou, Buybook, Dva ribara. Često izlazi iz vlastitog tijela kad spava, tada se druži sa zgodnim muzama. U medicini ovaj fenomen zovu polucijom, pojašnjava Fare.
Do sada je objavio zbirku pjesama Pjesme u nastajanju.
Pročitajte njegove pjesme u prozi Vitraž i Opis prirode.
Da potpišeš ugovor o izdavanju tvoje knjige, koje bi uvjete postavio izdavaču?
Da ne moram ja plaćati troškove izdavanja, da ne moram ja distribuirati svoje knjige i da dobijem barem simboličan honorar. Zapravo lažem, volio bih dobiti honorar za knjigu kao J. K. Rowling.
Da li smatraš da je studij književnosti važan za književnu karijeru?
Naprotiv, mislim da on djeluje erozivno na književni krizni put.
Najbolji kulturni časopis i opiši koncept časopisa kojem bi bio urednik?
U BiH nema te kategorije. Ne vjerujem da bih želio biti urednik časopisa, jedino ako bih imao materijalnu korist od te rabote. Kad ostarim kao Metuzalem nadam se da ću biti dovoljno pametan da smislim koncept časopisa, do tada, brejking d vejvs, ostajem mlad.
Koga bi izdvojio od autora mlađe generacije (do 35 godina) s prostora bivše Jugoslavije?
Čekat ću da ostare pa ću dati odgovor.
Šta misliš o konceptualnoj umjetnosti?
Sve najbolje i sve najgore, uostalom kao i o bilo kojoj drugoj umjetnosti, sa milionima nijansi između gorepomenutih krajnosti.
Šta misliš o dadaistima?
Mislim da su oni jedna od činjenica u istoriji umjetnosti.
Kako bi izgledala tvoja instalacija kojom bi nastupao na Bijenalu mladih umjetnika?
Instalirao bih samoga sebe u lažni svemir i čekao bih gospodina Godota od božanskog proviđenja da mi da odgovor. Onda bih se dezintegrisao i pomiješao sa kosmičkom prašinom. Bilo bi mi drago da postanem dio repa neke blistave komete koja jurca i jurca i jurca i jurca sve dok se ne umori i možda postane zvijezda-patuljak, biće nalik na ultravioletnu plazmu, od toga će napraviti religiju.
Da li smatraš da će virtualni svijet (internet) zamijeniti stvarni (knjige u biblioteci) i da li je to OK?
Dakako da ne smatram, glede&unatoč, protiv interneta nejmam ništa, dapače, dobra je to čarolija.
Da se jednog jutra probudiš u drugom spolu, kako bi proveo dan?
Popela bih se na Olimp i postala Afrodita, bavila bih se najstarijim zanatom na svijetu. Seks, droga, alkohol i socijalna pravda itd. pisalo bi na kovanicama. Pojela bih Zeusa i dopola provarenog ispljunula bih ga u Kaspijsko more. Eto tako.
I na kraju, jedno pitanje postavlja Faruk Šehić: Da li smatrate da je šetnja šumom politička činjenica?
vitraž
na pijacama se divim plodovima prirode. u izlogu ribarnice gledam kalifornijske pastrmke, dostojanstvene šarane, morske ribe, jastoge, škampe, jegulje. svi oni dijele zajednički životni prostor, prije nego završe na nečijoj trpezi. limun je žući od sunca. jagode zriju u februaru. bijelo grožđe u daščanim kištrama sija kao bižuterija. ljubičasti kupus naredan je u piramide. njihova osnova je od kockastih lubenica. stižu vijesti iz genetskog raja o još većim čudesima.
opis prirode
zemlja je tvrda kao kamen. na kolskom putu prepoznajem šare vojničkih čizama. mahovinasti lišajevi pokazuju pravac sjevera. po brežuljcima hrpe snijega dobijaju boju zemlje. iverje strši iz grabovog debla, otkrivajući svoju bijelu nutrinu. tragovi zalutalih metaka obilježavaju granice bojnog polja. na smeću pored puta, tromi gavranovi hrane se unproforskim pomijama. pod šljemom nebeskim redaju se gomile smrskanih slika.
(odlomci iz rukopisa)
Faruk Šehić rođen je 14. 4. 1970. godine u Bihaću. Trenutno boravi u Sarajevu, gdje studira Književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu. Povremeno piše. Iz bogatog TV-programa izdvaja još bogatiji izbor: Živjeti sa prirodom, Zelena panorama, Zvjezdane staze, Divlji mjesec, Pobre diabla, South park, Blufonci, Snorkijevci, Cipelići, Transformersi i porno filmovi kojih na TV-u nema. Šta da ti kažem, vidiš da sam pravi posmodernista, komentariše on. Film koji bi vam definitivno preporučio jeste Cubrickova Odiseja u svemiru 2001, Dvadeseti vijek Bernarda Bertoluccija, iako Faruk naglašava da njegov ukus i nije bitan.
Knjiga koju u ratu nije naložio je Plexus od Henrija Millera. Na pitanje koju bi ipak naložio, kaže: Na primjer komplet knjiga Dobrice Ćosića, ako bih se mogao ugrijati na njemu. Ma hajde, veli onaj drugi u meni, nije on toliki fašista u svojim djelima, progledaj mu kroz prste. CD za kojim uzaludno traga je Ovaploćenje otajstva kosmičkog zvukovlja od Gradimira Gojera.
U Sarajevu izlazi u jazz-bar Clou, Buybook, Dva ribara. Često izlazi iz vlastitog tijela kad spava, tada se druži sa zgodnim muzama. U medicini ovaj fenomen zovu polucijom, pojašnjava Fare.
Do sada je objavio zbirku pjesama Pjesme u nastajanju.
Pročitajte njegove pjesme u prozi Vitraž i Opis prirode.
Da potpišeš ugovor o izdavanju tvoje knjige, koje bi uvjete postavio izdavaču?
Da ne moram ja plaćati troškove izdavanja, da ne moram ja distribuirati svoje knjige i da dobijem barem simboličan honorar. Zapravo lažem, volio bih dobiti honorar za knjigu kao J. K. Rowling.
Da li smatraš da je studij književnosti važan za književnu karijeru?
Naprotiv, mislim da on djeluje erozivno na književni krizni put.
Najbolji kulturni časopis i opiši koncept časopisa kojem bi bio urednik?
U BiH nema te kategorije. Ne vjerujem da bih želio biti urednik časopisa, jedino ako bih imao materijalnu korist od te rabote. Kad ostarim kao Metuzalem nadam se da ću biti dovoljno pametan da smislim koncept časopisa, do tada, brejking d vejvs, ostajem mlad.
Koga bi izdvojio od autora mlađe generacije (do 35 godina) s prostora bivše Jugoslavije?
Čekat ću da ostare pa ću dati odgovor.
Šta misliš o konceptualnoj umjetnosti?
Sve najbolje i sve najgore, uostalom kao i o bilo kojoj drugoj umjetnosti, sa milionima nijansi između gorepomenutih krajnosti.
Šta misliš o dadaistima?
Mislim da su oni jedna od činjenica u istoriji umjetnosti.
Kako bi izgledala tvoja instalacija kojom bi nastupao na Bijenalu mladih umjetnika?
Instalirao bih samoga sebe u lažni svemir i čekao bih gospodina Godota od božanskog proviđenja da mi da odgovor. Onda bih se dezintegrisao i pomiješao sa kosmičkom prašinom. Bilo bi mi drago da postanem dio repa neke blistave komete koja jurca i jurca i jurca i jurca sve dok se ne umori i možda postane zvijezda-patuljak, biće nalik na ultravioletnu plazmu, od toga će napraviti religiju.
Da li smatraš da će virtualni svijet (internet) zamijeniti stvarni (knjige u biblioteci) i da li je to OK?
Dakako da ne smatram, glede&unatoč, protiv interneta nejmam ništa, dapače, dobra je to čarolija.
Da se jednog jutra probudiš u drugom spolu, kako bi proveo dan?
Popela bih se na Olimp i postala Afrodita, bavila bih se najstarijim zanatom na svijetu. Seks, droga, alkohol i socijalna pravda itd. pisalo bi na kovanicama. Pojela bih Zeusa i dopola provarenog ispljunula bih ga u Kaspijsko more. Eto tako.
I na kraju, jedno pitanje postavlja Faruk Šehić: Da li smatrate da je šetnja šumom politička činjenica?
vitraž
na pijacama se divim plodovima prirode. u izlogu ribarnice gledam kalifornijske pastrmke, dostojanstvene šarane, morske ribe, jastoge, škampe, jegulje. svi oni dijele zajednički životni prostor, prije nego završe na nečijoj trpezi. limun je žući od sunca. jagode zriju u februaru. bijelo grožđe u daščanim kištrama sija kao bižuterija. ljubičasti kupus naredan je u piramide. njihova osnova je od kockastih lubenica. stižu vijesti iz genetskog raja o još većim čudesima.
opis prirode
zemlja je tvrda kao kamen. na kolskom putu prepoznajem šare vojničkih čizama. mahovinasti lišajevi pokazuju pravac sjevera. po brežuljcima hrpe snijega dobijaju boju zemlje. iverje strši iz grabovog debla, otkrivajući svoju bijelu nutrinu. tragovi zalutalih metaka obilježavaju granice bojnog polja. na smeću pored puta, tromi gavranovi hrane se unproforskim pomijama. pod šljemom nebeskim redaju se gomile smrskanih slika.
(odlomci iz rukopisa)
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#130
IMAM FACU FILMSKE ZVIJEZDE
(http://www.iskon.hr, 20.decembar 2004, Antonija Bilic)
Ikona hrvatske glazbe, kralj zagrebacke magle, predstavlja novi, live-album, komentira hrvatsku i svjetsku glazbu, govori o novim inspiracijama i planiranoj suradnji s Caveom...
?: Posljednjih nekoliko godina redovito dolazite u Zagreb pocetkom prosinca. Live-album koji je upravo izašao zove se Zagrebacka magla. Je li ona razlog redovitim zimskim posjetima Zagrebu?
D: Ima nešto magneticno u Zagrebu u ovo doba godine, tad je najbolja brijacina, u svakom smislu. A ima nešto posebno, inspirativno i tajanstveno baš u zagrebackoj magli. Te magle u Parizu nema više od pet dana godišnje, a ona covjeku poput mene treba u životu.
?: Live-album predstavlja prošlogodišnju, neobicnu Plavu turneju koja je ukljucivala razlicite svirke – od umjetnickih performansa preko klasicne glazbe do standardnog klupskog koncerta. Zašto baš takav koncept turneje?
D: Cargo Orkestar cine glazbenici koji su, kao i ja, multimedijalno orijentirani, volimo istraživati nove nacine sviranja i prezentiranja glazbe, vidjeti kakvi su nam apetiti i koje su naše mogucnosti. Obišli smo nekoliko uzbudljivih prostora i predstavili zagrebackoj publici nešto drugacije – nešto što je više kulturni dogadaj nego glazbeni jer dodiruje likovnost, kazalište, projekcije i fotografiju. To sve ne bi bilo moguce bez podrške Grada jer to nisu bila komercijalna dogadanja.
?: Postoji li u Zagrebu dovoljno publike za takve nastupe, a da ne dolaze iskljucivo zbog imena Darko Rundek?
D: Mislim da postoji, zagrebacka publika je jedna lijepa i dobro glazbeno odgojena publika koja je naucila slušati svašta.
?: Što je, osim ljudi, ipak zajednicko svim tim nastupima?
D: Bazicni repertoar uvijek krece od mojih pjesama. No volimo improvizirati. Na svakom nastupu baš taj cas svirati posebnu glazbu baš za te ljude.
?: Zašto live-album s te turneje i kako ste na jednom mjestu okupili toliko razlicitih izvedbi?
D: Glavni kriterij je bio – uzeti ono što smo najbolje odsvirali. Cudno, ali ispalo je da su to pjesme iz rane faze Haustora. To je za Cargo Orkestar bio svježi materijal, puno bolje je ispalo nego neke moje stvari koje smo svirali sto puta. Takoder, široka publika me uglavnom poznaje samo po pjesmama koje su bile hitovi, pa sam htio skrenuti pozornost i na neke koje nisu bile singlovi, ali su jednako dobre.
?: Cargo Orkestar sa slicnim repertoarom cesto nastupa i u Parizu. Postoji li razlika u prijemu kod tamošnje i zagrebacke publike?
D: Zapravo i ne. Kako volimo improvizirati i otvoreni smo, u Parizu nas jednostavno vode neke druge inspiracije. U veljaci sviramo u klubu New Morning, koji je pariški klub s najvecom karizmom, tamo su svirali svi velikani džeza. U Francuskoj se moje pjesme takoder cesto vrte i sad se vec akumulirala publika koja na koncerte takoder dolazi zbog imena Darko Rundek. Takoder, Francuzima sam pomalo egzotican kantautor koji dolazi iz neobicne zemlje Hrvatske.
?: Mislite li da je vašoj popularnosti u Francuskoj pogodovao trend world musica i otkrivanja egzoticnih izvodaca iz neobicnih zemalja?
D: Pa, silom prilika sam se uklopio u taj trend world musica. Kako je Hrvatska geografski blizu Balkanu, ponekad me opisuju kao izvodaca s Balkana, pa me ljudi svrstavaju u neke stereotipe koje su o glazbi s Balkana stvorili preko Bregovica i Kusturicinih filmova.
?: Smeta li vam to?
D: Ne svida mi se kad me se trpa u neke kalupe, no u taj se stereotip uklapam djelomicno jer i u mojoj glazbi ima nešto divlje. Ja ne bježim od Balkana – glazbeno je to vrlo inspirativan prostor jer spaja orijentalnu i zapadne kulture.
?: Pratite li recentnu svjetsku i europsku glazbenu produkciju, nove grupe, trendove?
D: Zapravo, ja ne slušam glazbu, ne slušam je planski. Volim slušati radio, a o nekim novim stvarima koje glazbenici rade doznam uglavnom preko prijatelja ili kolega. Trendovi me uopce ne zanimaju, ne povodim se za njima, ne usporedujem se s drugima i nikad ne definiram ono što sviram. Uvijek nastojim pronaci neke potpuno nove oblike.
?: Možete li ipak izdvojiti neko ime, nekoga s kim biste, primjerice, željeli suradivati?
D: S Nickom Caveom, koji je, preko zajednicke poznanice, i dobio moj album. To bi bilo super, no zahtijeva puno potezanja kontakata i truda... ali vidjet cemo. Volio bih raditi i s Marcom Ribotom, gitaristom Toma Waitsa, a davna mi je želja s MC Solaarom ponovno snimiti Afriku, ovaj put na engleskom. Jako me privlaci New York, htio bih tamo nešto raditi, mislim da je to glazbeno jako inspirativan grad.
?: Znate li što se dogada na hrvatskoj sceni i je li vam netko skrenuo pozornost na neko ime?
D: Hrvatsku glazbu pratim jednako labavo kao i stranu, tako da se ne bih upuštao u ocjenjivanja. Cuo sam Edu Maajku i mislim da je odlicno što se netko takav pojavio jer je veliki talent s velikim srcem. Cuo sam i novi materijal koji sprema Psihomodo Pop i mislim da ce biti jako dobar. Svi pricaju i o Hladnom Pivu, pa mislim da to znaci da ih trebam napokon poslušati.
?: Hoce li Cargo Orkestar uskoro opet svirati u Zagrebu?
D: Trenutno pripremamo novi studijski album, koji ce biti prvi službeni baš zajednicki album mene i orkestra. Tek smo ga poceli spremati – sviramo, malo improviziramo na probama... ja sad trebam na to nabaciti neke tekstove, pa cemo opet malo svirati i vidjeti kamo ce nas sve to odvesti.
?: Imate li bar okvirne odrednice kakav bi album trebao biti?
D: Ne bih želio unaprijed odredivati neke stilske okvire, glazba koju sviramo ima najrazlicitije utjecaje, od džeza preko šansone do nekog etna. Snimat cemo u Parizu, planiramo malo na Korziku, no sve je otvoreno – ako usput sretnemo neke zanimljive glazbenike – suradivat cemo s njima. Radim puno glazbe za kazališne predstave i filmove, to mi donosi ideje za nove pjesme, sve se to, na kraju, pretace jedno u drugo.
?: Osim što radite glazbu, na filmu i glumite. Štoviše, nedavno ste u Sloveniji nagradeni za glavnu mušku ulogu u filmu Ruševine, a igrate i sporednu ulogu u posljednjem filmu Dalibora Matanica 100 minuta slave. Odakle sklonost prema glumi?
D: Mislim da imam facu filmske zvijezde... stvarno, cesto me u Parizu zaustavljaju i prepoznaju kao ovog ili onog poznatog glumca. Jako volim snimanja filmova, svu tu ekipu, šminkere, strku... sve mi je to jako zanimljivo. Super mi je što je na kraju to i dobro ispalo. Ja se na filmu igram, ali svaku ulogu ozbiljno shvacam, uložim u nju puno energije. No energiju i imam da je trošim.
(http://www.iskon.hr, 20.decembar 2004, Antonija Bilic)
Ikona hrvatske glazbe, kralj zagrebacke magle, predstavlja novi, live-album, komentira hrvatsku i svjetsku glazbu, govori o novim inspiracijama i planiranoj suradnji s Caveom...
?: Posljednjih nekoliko godina redovito dolazite u Zagreb pocetkom prosinca. Live-album koji je upravo izašao zove se Zagrebacka magla. Je li ona razlog redovitim zimskim posjetima Zagrebu?
D: Ima nešto magneticno u Zagrebu u ovo doba godine, tad je najbolja brijacina, u svakom smislu. A ima nešto posebno, inspirativno i tajanstveno baš u zagrebackoj magli. Te magle u Parizu nema više od pet dana godišnje, a ona covjeku poput mene treba u životu.
?: Live-album predstavlja prošlogodišnju, neobicnu Plavu turneju koja je ukljucivala razlicite svirke – od umjetnickih performansa preko klasicne glazbe do standardnog klupskog koncerta. Zašto baš takav koncept turneje?
D: Cargo Orkestar cine glazbenici koji su, kao i ja, multimedijalno orijentirani, volimo istraživati nove nacine sviranja i prezentiranja glazbe, vidjeti kakvi su nam apetiti i koje su naše mogucnosti. Obišli smo nekoliko uzbudljivih prostora i predstavili zagrebackoj publici nešto drugacije – nešto što je više kulturni dogadaj nego glazbeni jer dodiruje likovnost, kazalište, projekcije i fotografiju. To sve ne bi bilo moguce bez podrške Grada jer to nisu bila komercijalna dogadanja.
?: Postoji li u Zagrebu dovoljno publike za takve nastupe, a da ne dolaze iskljucivo zbog imena Darko Rundek?
D: Mislim da postoji, zagrebacka publika je jedna lijepa i dobro glazbeno odgojena publika koja je naucila slušati svašta.
?: Što je, osim ljudi, ipak zajednicko svim tim nastupima?
D: Bazicni repertoar uvijek krece od mojih pjesama. No volimo improvizirati. Na svakom nastupu baš taj cas svirati posebnu glazbu baš za te ljude.
?: Zašto live-album s te turneje i kako ste na jednom mjestu okupili toliko razlicitih izvedbi?
D: Glavni kriterij je bio – uzeti ono što smo najbolje odsvirali. Cudno, ali ispalo je da su to pjesme iz rane faze Haustora. To je za Cargo Orkestar bio svježi materijal, puno bolje je ispalo nego neke moje stvari koje smo svirali sto puta. Takoder, široka publika me uglavnom poznaje samo po pjesmama koje su bile hitovi, pa sam htio skrenuti pozornost i na neke koje nisu bile singlovi, ali su jednako dobre.
?: Cargo Orkestar sa slicnim repertoarom cesto nastupa i u Parizu. Postoji li razlika u prijemu kod tamošnje i zagrebacke publike?
D: Zapravo i ne. Kako volimo improvizirati i otvoreni smo, u Parizu nas jednostavno vode neke druge inspiracije. U veljaci sviramo u klubu New Morning, koji je pariški klub s najvecom karizmom, tamo su svirali svi velikani džeza. U Francuskoj se moje pjesme takoder cesto vrte i sad se vec akumulirala publika koja na koncerte takoder dolazi zbog imena Darko Rundek. Takoder, Francuzima sam pomalo egzotican kantautor koji dolazi iz neobicne zemlje Hrvatske.
?: Mislite li da je vašoj popularnosti u Francuskoj pogodovao trend world musica i otkrivanja egzoticnih izvodaca iz neobicnih zemalja?
D: Pa, silom prilika sam se uklopio u taj trend world musica. Kako je Hrvatska geografski blizu Balkanu, ponekad me opisuju kao izvodaca s Balkana, pa me ljudi svrstavaju u neke stereotipe koje su o glazbi s Balkana stvorili preko Bregovica i Kusturicinih filmova.
?: Smeta li vam to?
D: Ne svida mi se kad me se trpa u neke kalupe, no u taj se stereotip uklapam djelomicno jer i u mojoj glazbi ima nešto divlje. Ja ne bježim od Balkana – glazbeno je to vrlo inspirativan prostor jer spaja orijentalnu i zapadne kulture.
?: Pratite li recentnu svjetsku i europsku glazbenu produkciju, nove grupe, trendove?
D: Zapravo, ja ne slušam glazbu, ne slušam je planski. Volim slušati radio, a o nekim novim stvarima koje glazbenici rade doznam uglavnom preko prijatelja ili kolega. Trendovi me uopce ne zanimaju, ne povodim se za njima, ne usporedujem se s drugima i nikad ne definiram ono što sviram. Uvijek nastojim pronaci neke potpuno nove oblike.
?: Možete li ipak izdvojiti neko ime, nekoga s kim biste, primjerice, željeli suradivati?
D: S Nickom Caveom, koji je, preko zajednicke poznanice, i dobio moj album. To bi bilo super, no zahtijeva puno potezanja kontakata i truda... ali vidjet cemo. Volio bih raditi i s Marcom Ribotom, gitaristom Toma Waitsa, a davna mi je želja s MC Solaarom ponovno snimiti Afriku, ovaj put na engleskom. Jako me privlaci New York, htio bih tamo nešto raditi, mislim da je to glazbeno jako inspirativan grad.
?: Znate li što se dogada na hrvatskoj sceni i je li vam netko skrenuo pozornost na neko ime?
D: Hrvatsku glazbu pratim jednako labavo kao i stranu, tako da se ne bih upuštao u ocjenjivanja. Cuo sam Edu Maajku i mislim da je odlicno što se netko takav pojavio jer je veliki talent s velikim srcem. Cuo sam i novi materijal koji sprema Psihomodo Pop i mislim da ce biti jako dobar. Svi pricaju i o Hladnom Pivu, pa mislim da to znaci da ih trebam napokon poslušati.
?: Hoce li Cargo Orkestar uskoro opet svirati u Zagrebu?
D: Trenutno pripremamo novi studijski album, koji ce biti prvi službeni baš zajednicki album mene i orkestra. Tek smo ga poceli spremati – sviramo, malo improviziramo na probama... ja sad trebam na to nabaciti neke tekstove, pa cemo opet malo svirati i vidjeti kamo ce nas sve to odvesti.
?: Imate li bar okvirne odrednice kakav bi album trebao biti?
D: Ne bih želio unaprijed odredivati neke stilske okvire, glazba koju sviramo ima najrazlicitije utjecaje, od džeza preko šansone do nekog etna. Snimat cemo u Parizu, planiramo malo na Korziku, no sve je otvoreno – ako usput sretnemo neke zanimljive glazbenike – suradivat cemo s njima. Radim puno glazbe za kazališne predstave i filmove, to mi donosi ideje za nove pjesme, sve se to, na kraju, pretace jedno u drugo.
?: Osim što radite glazbu, na filmu i glumite. Štoviše, nedavno ste u Sloveniji nagradeni za glavnu mušku ulogu u filmu Ruševine, a igrate i sporednu ulogu u posljednjem filmu Dalibora Matanica 100 minuta slave. Odakle sklonost prema glumi?
D: Mislim da imam facu filmske zvijezde... stvarno, cesto me u Parizu zaustavljaju i prepoznaju kao ovog ili onog poznatog glumca. Jako volim snimanja filmova, svu tu ekipu, šminkere, strku... sve mi je to jako zanimljivo. Super mi je što je na kraju to i dobro ispalo. Ja se na filmu igram, ali svaku ulogu ozbiljno shvacam, uložim u nju puno energije. No energiju i imam da je trošim.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#131
Sanjam
Rundek - Isabel
Sjedim sam u zagrljaju Sile
A krila su mi spremna za let
Sa druge strane
Nikada i nigdje
Jedno svjetlo poziva me
A zemlja je
Ispod nogu tako njezna
Gleda me
I ceka da se predam
Sto mi to ne da
Sto mi to ne da
Ne da mi da krenem na put
Sto mi to ne da
Sto mi to ne da
I tjera me da ostanem tu
I opet sanjam
Sanjam
Hajde sjeti se djecaka koji maglu pije
Da se skrije od sebe jer nema sa kim
Ne zna kako da gleda u ponor i vatru
I kako da slusa taj ogromni zvuk
Sto se valja
I nada je sve manja / I sve je tajna
I opet sanja
Sanja
Rundek - Isabel
Sjedim sam u zagrljaju Sile
A krila su mi spremna za let
Sa druge strane
Nikada i nigdje
Jedno svjetlo poziva me
A zemlja je
Ispod nogu tako njezna
Gleda me
I ceka da se predam
Sto mi to ne da
Sto mi to ne da
Ne da mi da krenem na put
Sto mi to ne da
Sto mi to ne da
I tjera me da ostanem tu
I opet sanjam
Sanjam
Hajde sjeti se djecaka koji maglu pije
Da se skrije od sebe jer nema sa kim
Ne zna kako da gleda u ponor i vatru
I kako da slusa taj ogromni zvuk
Sto se valja
I nada je sve manja / I sve je tajna
I opet sanja
Sanja
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#132
Nesim Tahirović
Ja sam se rodio kao umjetnik
Dijete komunizma koje nikada nije bilo komunista. Sa kćerkom Rodoljuba Čolakovića se zabavljao dvanaest i po godina. Od 1958. do 1961. studira slikarstvo kod profesora Koste Hakmana u Beogradu. U svojim djelima sintetizira slikarstvo, vajarstvo i grafiku. Vrlo rado i uspješno radi pozorišnu scenografiju. Danas, kad ga na pijaci prevare dok kupuje travnički sir, kaže da mu je krv crvena. Zanima ga tutnjava afričke umjetnosti. Sa svojom scenografijom za predstavu Moje srce je v Zvorniku ostalo, upravo postavljenu u Celju, zaradio je pohvale. Živi i neumorno radi u Tuzli, na Golom Brijegu broj 9
DANI: Povod ovome razgovoru je Vaš angažman u predstavi U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce koju je nedavno u Celju postavilo Slovensko ljudsko gledališče, a za koju ste Vi radili scenografiju.
TAHIROVIĆ: Ja sam ljetos imao izložbu u Bihaću. Zijah Sokolović se javio mojoj kući, a moja Mirjana mu je rekla da sam u Bihaću. Našao me je u galeriji i rekao da ćemo raditi Sidranovu dramu. Toliko sam se obradovao. Rekao je šta hoće. Ja sam rekao da to sve vidim. Iz tih mojih nišana je trebalo da poteče rijeka Drina, ali ti moji nišani nisu imali srce, imali su cvjetove, pet đula, i zbog tehničkih problema u pozorištu to nismo uradili, ali iz ovoga glavnoga glumca Jožefa Ropoše je potekla rijeka Drina. I onda sam trebao mnogo ranije da odem za Celje, ali sam imao poziv koji je bio maltene državni, politički, kulturni. Pozvali su me u Novi Sad nakon toliko godina.
DANI: Novi Sad?
TAHIROVIĆ: Ja sam 1987. godine imao veliku izložbu u galeriji Matice srpske i sada kada svi shvatamo ove prostore tako da jedni bez drugih ne možemo, ja sam otišao da se ponovno napravi moja izložba. To je bila moja dužnost da odem gore, da osvjetlam obraz, da učestvujem u likovnoj koloniji. To je bilo u hotelu Park, gdje je dolazio Ivo Andrić. Ivo Andrić je naš, Bosanac. I ja odem kao jedan jedini pozvan od muslimana. Tamo napravim jednu veliku sliku koja se nalazi u hotelu Park. Pitali su me za dozvolu da se od sada pa ubuduće mladenci Novoga Sada vjenčavaju u tom prostoru gdje se ona nalazi. Meni je to bila velika čast. Za vrijeme dok je njih NATO bombardovao, šefica i naučnica u Novkablu, to je velika firma sa jedanaest hala kroz koje se automobilom ide i koja ima jako puno otpadnog materijala, sa rediteljem Perom Latinovićem se dogovorila da napravi likovnu koloniju gdje bih ja bio šef i koordinator. Na to se moram odazvati u proljeće, otići i vidjeti. Tamo su ogromne količine mesinga i plastičnih masa. To je dobro za svaku akademiju. Moja je želja da se novosadski studenti likovne akademije povežu sa našim studentima i da iskoriste taj resurs, jer se od te fabrike na umjetničkom planu može napraviti jedno balkansko čudo. I nama jedno takvo iskustvo koje pruža ta fabrika fali i odmah sam pomislio na našega, meni dragog Enesa Sivca, koga mislim povući sa sobom, ipak je on vajar, ima više nosa za taj materijal, bliži mu je, da se uvjeri šta se sve može raditi. I zato sam kasnio u Celje. Ja sam popularniji u Novome Sadu nego u mojoj rođenoj Tuzli. Meni je sve tamo otvoreno, od univerziteta, biblioteke, galerija, pozorišta. Ja nisam tamo od jučer. Pa moje dugogodišnje prijateljstvo sa pjesnikom Miroslavom Mikom Antićem, koje je bilo bratsko do posljednjeg momenta. On je samo meni vjerovao da će ostati živ. Svaki dan me zvao. Po sat vremena smo razgovarali. Njegov sin Vuk je vršnjak sa mojim sinom, tako da ta veza sa Novim Sadom ide preko njega, Pere Zupca, Pere Latinovića, Draška Redžepa i moje izložbe koja je bila posjećenija nego izložba Ilije Rjepina, koja je bila prije moje. Kada sam sada išao, u Novom Sadu otvoreno sam govorio da mi je valjalo preko deset hiljada mrtvih iz Srebrenice doći. Nije to lako, preći Drinu i otići tamo.
DANI: Onoliko koliko je poznato, Novi Sad nije jedino mjesto gdje ste dobrodošli?
TAHIROVIĆ: Kad smo imali pres-konferenciju povodom predstave u Celju, na bini, na odru, kako je oni zovu, plakao sam potresen svim što se desilo, kad čovjek postaje mali pred tim svim silama koje su se nama desile i te sile koje su nas uzdizale da budemo takvi kakvi jesmo bili svi u predstavi, preko glumaca, tehnike, direktora, sekretarica, čistačica, sve je to bilo jedna duša. Tad sam rekao da sam moje srce ostavio u Celju. A davno, davno prije, na Drini. Za ovu predstavu sam napravio mali splav od možda pola metra. Mjesec dana sam radio na njemu dok nisam potrefio da mi govori ono kako sam ja Drinu osjetio. Ko nije vidio Drinu i ozebao na splavu, ne može govoriti o tome. Ja sam vezan za Drinu. Kako, nemoj me pitati. Moja žena kaže: pa koliko ti srca imaš, gdje god dođeš, ti osta. U Mostaru. To je moj grad. Ovog momenta kad bi rekli da idem u Mostar, ja bih spakovao kofere i serbez otišao. Ja jednog jedinog muftiju imam, Seida ef. Smajkića (a druge muftije nek se ljute koji me znaju), od kog svakoga Bajrama dobijem jednu lijepu čestitku. Zamisli, ja se zovem Nesim, a tamo su mi ime u Mostaru promijenili u Nebesim, što mi imponuje i volio bih da je moja matera meni to ime nadila, jer ja hodam po tim nebesima. Sav moj svijet je u nebesima i ja razgovaram sa nebom. U Iran sam trebao ići da postavim izložbu u petom muzeju na svijetu odmah poslije završetka iračko-iranskog rata. Po protokolu me na petnaest minuta trebao primiti imam Homeini, a, znajući sebe kakav sam, to se ne bi završilo na petnaest minuta. Iranci su u mojim radovima vidjeli nastavak iranske umjetnosti jer su nakon rata bili u dilemi u kom pravcu treba da ide njihova umjetnost. Međutim, to je stopirano u Sekretarijatu vanjskih poslova u Beogradu. Nekome nije bilo u interesu da odem. Kakvi Nesimovi mostovi, kakvi bakrači. Meni je jako žao što nisam ovu izložbu postavio u Teheranu jer je sve bilo dogovoreno do u detalj, tako da ja imam osjećaj kao da sam bio tamo. Međutim, nekim ljudima sam smetao ovakav kakav sam. Ovi ljudi ovdje mene ne interesiraju. Picasso je bio ubijeđen i u to vjerovao da su tri četvrtine ljudskog roda životinje. A to mi i kroz ovaj rat znamo. I danas mi je drago da mogu to što sam u trbuhu držao da govorim i da kažem životinje. Nekoliko puta su ovdje kidisali na moj život.
DANI: Gdje ovdje?
TAHIROVIĆ: Ovdje, u Tuzli. Po čemu bih ja bio neki četnik, po čemu bih ja bio izdajica? A da ti odgovorim na to srce. Šta ja znam, čovjek sam takvoga kroja, bez ikakve hile, idem čovjeku nasmijana lica, tako se prepoznajemo i tako je sa Novim Sadom, Osijekom, Ljubljanom... Ne mogu se načuditi šta nam se ovdje dešava. Sada je u Celju bilo pola Slovenije, mojih prijatelja koje dugo nisam vidio. Čitav svoj život sam podredio kao neki učitelj. Kao umjetnik se osjećam pozvanim da ljudima otvaram oči, da to sve radim. Nesim Tahirović, likovni umjetnik, tako je najispravnije. Zašto likovni? Zato jer sam i scenograf, jer sam sinteza i grafike, slike i skulpture, i arhitektura, volim arhitekturu, osjećam je, a sve je to u teatru podređeno glumcu. Tako je i u Celju bilo. Glumci raznose nišane, oni su sami nišani, oni su tragedija, oni su život, oni nisu umrli. Sve to čini umjetničku cjelinu, a bez cjeline ništa. Cjelina, cjelina. To mora biti i tada je to pozorište. Ja volim pozorište kada igra i nebo i zemlja i kada se sve diže. Sin mi studira režiju u Sarajevu. Rekao sam mu: ili će napraviti naše pozorište ili ga neće studirati. Kad dođem kući iz pozorišta, hoću da ne znam gdje sam bio, da se sav potresem. Jučer ženu pitam: Miro, molim te, akteri smo bili gore i da li možemo biti objektivni. Da li je još u tebe u stomaku, u plućima ta predstava? Kaže da jeste. Predstava je napravila jedan šok. Glumci, tehnika, svi plaču. Pa nismo mi to napravili da se plače, nego je kompletna atmosfera takva, takva je muzika, genijalna. Avdo Sidran ljubi onoga kompozitora što je napisao Drinu, našu Vltavu (Bojan Jurjevič Jurki, op. N.DŽ.), u ruku. Drina je rođena. Dirljivo je to kad Rudo kaže: "Naš'o sam je."
DANI: Tuzla? Ovdje ste rođeni. Ovdje živite.
TAHIROVIĆ: Jesam. Ovdje sam rođen, završio osnovnu školu…Znaš šta, kad govoriš o meni, i ja sam škola. Nikome ne pripadam. I koja škola, ja bih ih sve zatvorio. Ja sam se rodio umjetnik, mene je umjetnost izabrala i - zdravo. Imao sam sreću da mi je otac bio intelektualac, da sam rastao sa knjigama, da sam ih čitao. Ima jedna lijepa rečenica: jebem ti maloga čovjeka. Može biti golem do neba, biti školovan, a opet da bude mali, mali čovo. A ova je čaršija malih ljudi. Još u Titovo doba gospodska Tuzla je odlazila, ovdje je došlo svašta. Gospodin te neće dirati jer je kulturan čovjek. Svojoj djeci sam pričao i to je njima interesantno. Ko prije umire: došljaci ili starosjedioci? Pomisliš, došljaci - uplašio se svjetla, lifta, Canon aparata, espressa, telefona. Nije tačno. Njemu je svejedno, a mu rekao merhaba, a ga poslao u materinu. On samo tjera svoje. I tako jeste. I tako su i ostali oni. I sad je to druga-treća generacija. I oni se ne snalaze, ne znaju živjeti gradskim životom. A Tuzla je u anektiranom području Austro-Ugarske bila uzor grad. Tuzla je bila ljepotica. Tuzla danas nema arhitekte. Samo je jednog imala Bogdana Đukića i, vjerujte mi, neće ga imati za sto godina. Đukić je napravio, dok je moj djed Hadžihasanaga Pašić bio gradonačelnik, most sa kipovima, Opštinu, dvije škole u Srpskoj Varoši, školu na Pazaru..., i to je bila arhitektura funkcionalna, lijepa, sa puno svjetla. Danas to nikoga ne interesuje. Zato me sve boli. Pogledaj ti nakaradu ispred moje kuće što su napravili.
DANI: Tuzla je imala jaku likovnu scenu...
"Kad su mi ovaj poklon dali, ja nisam znao. To je bilo iznenađenje. Usta mi se ukočila. Ni Zike (Zijah Sokolović, op. N.DŽ.) nije znao. Samo su oni znali, direktor i učesnici u predstavi. Sliku su mi predali glumci u četničkim uniformama. Ja sam im rekao: 'Dragi četnici, hvala vam na saradnji.' Uz sliku sam dobio i plaketu. Evo šta piše: 'Vsi veliki umetniki so vedno imeli ob sebi učence. Slavni Dedal je svojega učenca celo ubil ker je prekosil svojega majstora. Nesim, to je delo tvojih učencev, ti pa presodi kaj si ih naučil in kaj boš s svojimi učenci storil.' U potpisu su svi učesnici u predstavi Moje srce je v Zvorniku ostalo. Dali su mi knjige i laka, eksera, pa mi dali deset kila repe kao kiseli kupus. To je najznačajnije. Sve možeš kupiti, a kisele repe narendane za salatu ne možeš. I ova predstava je most između Bosne i Hercegovine. Mercator nije most. Prvo ide kultura, da pokaže čistoću ruku, pa onda idu prljave ruke. A lijepo bi bilo da je i ekonomija tako čista."
TAHIROVIĆ: Naš veliki Tuzlak Milan Gavrić, moj duhovni otac, čovjek koji je osnovao agenciju Tanjug, čovjek koji je Picassa uveo u komunističku partiju, čovjek koji je, na kraju krajeva, podizao mene, napisao je jedan esej o likovnoj umjetnosti. On kaže da je naša umjetnost ovdje stara manje od sto godina. Ništa mi nismo imali, slobodno piši, ništa. Imali smo neke šaropisatelje, neke živopisce koji su po crkvama radili, mi uopšte ove umjetnosti kakva jeste nismo imali. Dolaskom Austro-Ugarske dolazi sa njihovom vojskom i to slikarstvo i slikari u službi špijunaže. U muslimanskim kućama je bila ta veličanstvena kaligrafija, koja mene i danas potresa. Meni je to najljepše pismo na svijetu. Austro- -Ugarska uvodi crtaonu koju smo i mi naslijedili poslije u gimnaziji, gdje se učio akt, uho, nos, da te odvrati od tvoje ikone, od tvoje levhe, od tvoje šare, od tvoga ćilima. I tako je u umjetnosti i dan-danas. Ja nemam ništa protiv zapadnoevropskog slikarstva, ali me boli dupe za Mona Lisu. Na poklopac daske u WC-u sam bio metnuo Mona Lisu. Mater došla u goste i kaže: "A, Nesime, kog si ono sveca tamo metnuo?" Hoću da kažem da zapadnoevropsko slikarstvo mene ne interesira. Zanima me afrička umjetnost. Njena tutnjava. A mi? I ono što mi imamo je drugačije nego drugdje. Ovdje je sve drugačije, i matematika, i novinarstvo, i medicina. Sve je ovdje drugačije. To ti govorim kao putnik ovoga svijeta. A nema gdje nisam bio, i to ne kao turista, nego kad odem, nema me po tri mjeseca. Drugačije je gledati svoju zemlju sa te distance od tri mjeseca nego iz perspektive turiste. Moj rahmetli otac Fahrudin je sve finansirao. Šest mjeseci put u Carigrad da uhvatim Vizantiju i islam, šest mjeseci Španije da vidim katolike i Maure. Sve je to on finansirao. Meni ova zemlja nije dala ništa. A moja vjera je davanje. Evo ti osmijeh, evo ti duša samo do onoga momenta kad ne uprskaš, poslije nikada više nisi sa mnom. A to je vrlo gadno. Ja sam čovjek od duše i daj mi duše. I ja sada pored scenografije za predstavu u Celju postavljam i svoju izložbu, koja je bila još jedan reflektor koji će osvijetliti ljudima da vide odakle smo, ko smo, šta smo. Ali tada sam vidio da ovo što radim pripada nekim drugim svjetovima. Koliko god se ja trudio, tu je Bosne koliko ti Bog hoće, i nišan je moj, i ovo, i ono, prvi put sam u životu vidio da se ja, Nesim, drugim ključem otključavam. Jeste to likovna umjetnost, ali ne pripada nikome, ili, drugačije rečeno, pripada svakome. Malo mi je bilo žao zbog te spoznaje, jer ja sam rođen sa ovom zemljom ilovačom. Korijen stoji, ali, vidim, to je otišlo odavde. Ta zadnja scena u predstavi, kad srce puca, ti vidiš tamo dvadeset i tri monumenta i nišan svoj, djeda ili matere. Kad predstava dođe u Sarajevo, a zvanično je pozvana na MESS, mora ih biti više, i mora biti i filharmonija i hor. Nego: alijenacija, tu riječ hoću da mi metneš u intervju. O toj riječi ovaj veliki Italijan, istoričar umjetnosti iz Trsta, Sergio Molezi, na otvaranju moje izložbe govori. Otuđenje, mi živimo danas u otuđenju, a ovo moje sve je borba protiv otuđenja. On kaže da umjetnik treba čvrsto stajati svojim nogama na svome tlu sa očima uprtim u čitav svijet.
Arhiva Dani
Ja sam se rodio kao umjetnik
Dijete komunizma koje nikada nije bilo komunista. Sa kćerkom Rodoljuba Čolakovića se zabavljao dvanaest i po godina. Od 1958. do 1961. studira slikarstvo kod profesora Koste Hakmana u Beogradu. U svojim djelima sintetizira slikarstvo, vajarstvo i grafiku. Vrlo rado i uspješno radi pozorišnu scenografiju. Danas, kad ga na pijaci prevare dok kupuje travnički sir, kaže da mu je krv crvena. Zanima ga tutnjava afričke umjetnosti. Sa svojom scenografijom za predstavu Moje srce je v Zvorniku ostalo, upravo postavljenu u Celju, zaradio je pohvale. Živi i neumorno radi u Tuzli, na Golom Brijegu broj 9
DANI: Povod ovome razgovoru je Vaš angažman u predstavi U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce koju je nedavno u Celju postavilo Slovensko ljudsko gledališče, a za koju ste Vi radili scenografiju.
TAHIROVIĆ: Ja sam ljetos imao izložbu u Bihaću. Zijah Sokolović se javio mojoj kući, a moja Mirjana mu je rekla da sam u Bihaću. Našao me je u galeriji i rekao da ćemo raditi Sidranovu dramu. Toliko sam se obradovao. Rekao je šta hoće. Ja sam rekao da to sve vidim. Iz tih mojih nišana je trebalo da poteče rijeka Drina, ali ti moji nišani nisu imali srce, imali su cvjetove, pet đula, i zbog tehničkih problema u pozorištu to nismo uradili, ali iz ovoga glavnoga glumca Jožefa Ropoše je potekla rijeka Drina. I onda sam trebao mnogo ranije da odem za Celje, ali sam imao poziv koji je bio maltene državni, politički, kulturni. Pozvali su me u Novi Sad nakon toliko godina.
DANI: Novi Sad?
TAHIROVIĆ: Ja sam 1987. godine imao veliku izložbu u galeriji Matice srpske i sada kada svi shvatamo ove prostore tako da jedni bez drugih ne možemo, ja sam otišao da se ponovno napravi moja izložba. To je bila moja dužnost da odem gore, da osvjetlam obraz, da učestvujem u likovnoj koloniji. To je bilo u hotelu Park, gdje je dolazio Ivo Andrić. Ivo Andrić je naš, Bosanac. I ja odem kao jedan jedini pozvan od muslimana. Tamo napravim jednu veliku sliku koja se nalazi u hotelu Park. Pitali su me za dozvolu da se od sada pa ubuduće mladenci Novoga Sada vjenčavaju u tom prostoru gdje se ona nalazi. Meni je to bila velika čast. Za vrijeme dok je njih NATO bombardovao, šefica i naučnica u Novkablu, to je velika firma sa jedanaest hala kroz koje se automobilom ide i koja ima jako puno otpadnog materijala, sa rediteljem Perom Latinovićem se dogovorila da napravi likovnu koloniju gdje bih ja bio šef i koordinator. Na to se moram odazvati u proljeće, otići i vidjeti. Tamo su ogromne količine mesinga i plastičnih masa. To je dobro za svaku akademiju. Moja je želja da se novosadski studenti likovne akademije povežu sa našim studentima i da iskoriste taj resurs, jer se od te fabrike na umjetničkom planu može napraviti jedno balkansko čudo. I nama jedno takvo iskustvo koje pruža ta fabrika fali i odmah sam pomislio na našega, meni dragog Enesa Sivca, koga mislim povući sa sobom, ipak je on vajar, ima više nosa za taj materijal, bliži mu je, da se uvjeri šta se sve može raditi. I zato sam kasnio u Celje. Ja sam popularniji u Novome Sadu nego u mojoj rođenoj Tuzli. Meni je sve tamo otvoreno, od univerziteta, biblioteke, galerija, pozorišta. Ja nisam tamo od jučer. Pa moje dugogodišnje prijateljstvo sa pjesnikom Miroslavom Mikom Antićem, koje je bilo bratsko do posljednjeg momenta. On je samo meni vjerovao da će ostati živ. Svaki dan me zvao. Po sat vremena smo razgovarali. Njegov sin Vuk je vršnjak sa mojim sinom, tako da ta veza sa Novim Sadom ide preko njega, Pere Zupca, Pere Latinovića, Draška Redžepa i moje izložbe koja je bila posjećenija nego izložba Ilije Rjepina, koja je bila prije moje. Kada sam sada išao, u Novom Sadu otvoreno sam govorio da mi je valjalo preko deset hiljada mrtvih iz Srebrenice doći. Nije to lako, preći Drinu i otići tamo.
DANI: Onoliko koliko je poznato, Novi Sad nije jedino mjesto gdje ste dobrodošli?
TAHIROVIĆ: Kad smo imali pres-konferenciju povodom predstave u Celju, na bini, na odru, kako je oni zovu, plakao sam potresen svim što se desilo, kad čovjek postaje mali pred tim svim silama koje su se nama desile i te sile koje su nas uzdizale da budemo takvi kakvi jesmo bili svi u predstavi, preko glumaca, tehnike, direktora, sekretarica, čistačica, sve je to bilo jedna duša. Tad sam rekao da sam moje srce ostavio u Celju. A davno, davno prije, na Drini. Za ovu predstavu sam napravio mali splav od možda pola metra. Mjesec dana sam radio na njemu dok nisam potrefio da mi govori ono kako sam ja Drinu osjetio. Ko nije vidio Drinu i ozebao na splavu, ne može govoriti o tome. Ja sam vezan za Drinu. Kako, nemoj me pitati. Moja žena kaže: pa koliko ti srca imaš, gdje god dođeš, ti osta. U Mostaru. To je moj grad. Ovog momenta kad bi rekli da idem u Mostar, ja bih spakovao kofere i serbez otišao. Ja jednog jedinog muftiju imam, Seida ef. Smajkića (a druge muftije nek se ljute koji me znaju), od kog svakoga Bajrama dobijem jednu lijepu čestitku. Zamisli, ja se zovem Nesim, a tamo su mi ime u Mostaru promijenili u Nebesim, što mi imponuje i volio bih da je moja matera meni to ime nadila, jer ja hodam po tim nebesima. Sav moj svijet je u nebesima i ja razgovaram sa nebom. U Iran sam trebao ići da postavim izložbu u petom muzeju na svijetu odmah poslije završetka iračko-iranskog rata. Po protokolu me na petnaest minuta trebao primiti imam Homeini, a, znajući sebe kakav sam, to se ne bi završilo na petnaest minuta. Iranci su u mojim radovima vidjeli nastavak iranske umjetnosti jer su nakon rata bili u dilemi u kom pravcu treba da ide njihova umjetnost. Međutim, to je stopirano u Sekretarijatu vanjskih poslova u Beogradu. Nekome nije bilo u interesu da odem. Kakvi Nesimovi mostovi, kakvi bakrači. Meni je jako žao što nisam ovu izložbu postavio u Teheranu jer je sve bilo dogovoreno do u detalj, tako da ja imam osjećaj kao da sam bio tamo. Međutim, nekim ljudima sam smetao ovakav kakav sam. Ovi ljudi ovdje mene ne interesiraju. Picasso je bio ubijeđen i u to vjerovao da su tri četvrtine ljudskog roda životinje. A to mi i kroz ovaj rat znamo. I danas mi je drago da mogu to što sam u trbuhu držao da govorim i da kažem životinje. Nekoliko puta su ovdje kidisali na moj život.
DANI: Gdje ovdje?
TAHIROVIĆ: Ovdje, u Tuzli. Po čemu bih ja bio neki četnik, po čemu bih ja bio izdajica? A da ti odgovorim na to srce. Šta ja znam, čovjek sam takvoga kroja, bez ikakve hile, idem čovjeku nasmijana lica, tako se prepoznajemo i tako je sa Novim Sadom, Osijekom, Ljubljanom... Ne mogu se načuditi šta nam se ovdje dešava. Sada je u Celju bilo pola Slovenije, mojih prijatelja koje dugo nisam vidio. Čitav svoj život sam podredio kao neki učitelj. Kao umjetnik se osjećam pozvanim da ljudima otvaram oči, da to sve radim. Nesim Tahirović, likovni umjetnik, tako je najispravnije. Zašto likovni? Zato jer sam i scenograf, jer sam sinteza i grafike, slike i skulpture, i arhitektura, volim arhitekturu, osjećam je, a sve je to u teatru podređeno glumcu. Tako je i u Celju bilo. Glumci raznose nišane, oni su sami nišani, oni su tragedija, oni su život, oni nisu umrli. Sve to čini umjetničku cjelinu, a bez cjeline ništa. Cjelina, cjelina. To mora biti i tada je to pozorište. Ja volim pozorište kada igra i nebo i zemlja i kada se sve diže. Sin mi studira režiju u Sarajevu. Rekao sam mu: ili će napraviti naše pozorište ili ga neće studirati. Kad dođem kući iz pozorišta, hoću da ne znam gdje sam bio, da se sav potresem. Jučer ženu pitam: Miro, molim te, akteri smo bili gore i da li možemo biti objektivni. Da li je još u tebe u stomaku, u plućima ta predstava? Kaže da jeste. Predstava je napravila jedan šok. Glumci, tehnika, svi plaču. Pa nismo mi to napravili da se plače, nego je kompletna atmosfera takva, takva je muzika, genijalna. Avdo Sidran ljubi onoga kompozitora što je napisao Drinu, našu Vltavu (Bojan Jurjevič Jurki, op. N.DŽ.), u ruku. Drina je rođena. Dirljivo je to kad Rudo kaže: "Naš'o sam je."
DANI: Tuzla? Ovdje ste rođeni. Ovdje živite.
TAHIROVIĆ: Jesam. Ovdje sam rođen, završio osnovnu školu…Znaš šta, kad govoriš o meni, i ja sam škola. Nikome ne pripadam. I koja škola, ja bih ih sve zatvorio. Ja sam se rodio umjetnik, mene je umjetnost izabrala i - zdravo. Imao sam sreću da mi je otac bio intelektualac, da sam rastao sa knjigama, da sam ih čitao. Ima jedna lijepa rečenica: jebem ti maloga čovjeka. Može biti golem do neba, biti školovan, a opet da bude mali, mali čovo. A ova je čaršija malih ljudi. Još u Titovo doba gospodska Tuzla je odlazila, ovdje je došlo svašta. Gospodin te neće dirati jer je kulturan čovjek. Svojoj djeci sam pričao i to je njima interesantno. Ko prije umire: došljaci ili starosjedioci? Pomisliš, došljaci - uplašio se svjetla, lifta, Canon aparata, espressa, telefona. Nije tačno. Njemu je svejedno, a mu rekao merhaba, a ga poslao u materinu. On samo tjera svoje. I tako jeste. I tako su i ostali oni. I sad je to druga-treća generacija. I oni se ne snalaze, ne znaju živjeti gradskim životom. A Tuzla je u anektiranom području Austro-Ugarske bila uzor grad. Tuzla je bila ljepotica. Tuzla danas nema arhitekte. Samo je jednog imala Bogdana Đukića i, vjerujte mi, neće ga imati za sto godina. Đukić je napravio, dok je moj djed Hadžihasanaga Pašić bio gradonačelnik, most sa kipovima, Opštinu, dvije škole u Srpskoj Varoši, školu na Pazaru..., i to je bila arhitektura funkcionalna, lijepa, sa puno svjetla. Danas to nikoga ne interesuje. Zato me sve boli. Pogledaj ti nakaradu ispred moje kuće što su napravili.
DANI: Tuzla je imala jaku likovnu scenu...
"Kad su mi ovaj poklon dali, ja nisam znao. To je bilo iznenađenje. Usta mi se ukočila. Ni Zike (Zijah Sokolović, op. N.DŽ.) nije znao. Samo su oni znali, direktor i učesnici u predstavi. Sliku su mi predali glumci u četničkim uniformama. Ja sam im rekao: 'Dragi četnici, hvala vam na saradnji.' Uz sliku sam dobio i plaketu. Evo šta piše: 'Vsi veliki umetniki so vedno imeli ob sebi učence. Slavni Dedal je svojega učenca celo ubil ker je prekosil svojega majstora. Nesim, to je delo tvojih učencev, ti pa presodi kaj si ih naučil in kaj boš s svojimi učenci storil.' U potpisu su svi učesnici u predstavi Moje srce je v Zvorniku ostalo. Dali su mi knjige i laka, eksera, pa mi dali deset kila repe kao kiseli kupus. To je najznačajnije. Sve možeš kupiti, a kisele repe narendane za salatu ne možeš. I ova predstava je most između Bosne i Hercegovine. Mercator nije most. Prvo ide kultura, da pokaže čistoću ruku, pa onda idu prljave ruke. A lijepo bi bilo da je i ekonomija tako čista."
TAHIROVIĆ: Naš veliki Tuzlak Milan Gavrić, moj duhovni otac, čovjek koji je osnovao agenciju Tanjug, čovjek koji je Picassa uveo u komunističku partiju, čovjek koji je, na kraju krajeva, podizao mene, napisao je jedan esej o likovnoj umjetnosti. On kaže da je naša umjetnost ovdje stara manje od sto godina. Ništa mi nismo imali, slobodno piši, ništa. Imali smo neke šaropisatelje, neke živopisce koji su po crkvama radili, mi uopšte ove umjetnosti kakva jeste nismo imali. Dolaskom Austro-Ugarske dolazi sa njihovom vojskom i to slikarstvo i slikari u službi špijunaže. U muslimanskim kućama je bila ta veličanstvena kaligrafija, koja mene i danas potresa. Meni je to najljepše pismo na svijetu. Austro- -Ugarska uvodi crtaonu koju smo i mi naslijedili poslije u gimnaziji, gdje se učio akt, uho, nos, da te odvrati od tvoje ikone, od tvoje levhe, od tvoje šare, od tvoga ćilima. I tako je u umjetnosti i dan-danas. Ja nemam ništa protiv zapadnoevropskog slikarstva, ali me boli dupe za Mona Lisu. Na poklopac daske u WC-u sam bio metnuo Mona Lisu. Mater došla u goste i kaže: "A, Nesime, kog si ono sveca tamo metnuo?" Hoću da kažem da zapadnoevropsko slikarstvo mene ne interesira. Zanima me afrička umjetnost. Njena tutnjava. A mi? I ono što mi imamo je drugačije nego drugdje. Ovdje je sve drugačije, i matematika, i novinarstvo, i medicina. Sve je ovdje drugačije. To ti govorim kao putnik ovoga svijeta. A nema gdje nisam bio, i to ne kao turista, nego kad odem, nema me po tri mjeseca. Drugačije je gledati svoju zemlju sa te distance od tri mjeseca nego iz perspektive turiste. Moj rahmetli otac Fahrudin je sve finansirao. Šest mjeseci put u Carigrad da uhvatim Vizantiju i islam, šest mjeseci Španije da vidim katolike i Maure. Sve je to on finansirao. Meni ova zemlja nije dala ništa. A moja vjera je davanje. Evo ti osmijeh, evo ti duša samo do onoga momenta kad ne uprskaš, poslije nikada više nisi sa mnom. A to je vrlo gadno. Ja sam čovjek od duše i daj mi duše. I ja sada pored scenografije za predstavu u Celju postavljam i svoju izložbu, koja je bila još jedan reflektor koji će osvijetliti ljudima da vide odakle smo, ko smo, šta smo. Ali tada sam vidio da ovo što radim pripada nekim drugim svjetovima. Koliko god se ja trudio, tu je Bosne koliko ti Bog hoće, i nišan je moj, i ovo, i ono, prvi put sam u životu vidio da se ja, Nesim, drugim ključem otključavam. Jeste to likovna umjetnost, ali ne pripada nikome, ili, drugačije rečeno, pripada svakome. Malo mi je bilo žao zbog te spoznaje, jer ja sam rođen sa ovom zemljom ilovačom. Korijen stoji, ali, vidim, to je otišlo odavde. Ta zadnja scena u predstavi, kad srce puca, ti vidiš tamo dvadeset i tri monumenta i nišan svoj, djeda ili matere. Kad predstava dođe u Sarajevo, a zvanično je pozvana na MESS, mora ih biti više, i mora biti i filharmonija i hor. Nego: alijenacija, tu riječ hoću da mi metneš u intervju. O toj riječi ovaj veliki Italijan, istoričar umjetnosti iz Trsta, Sergio Molezi, na otvaranju moje izložbe govori. Otuđenje, mi živimo danas u otuđenju, a ovo moje sve je borba protiv otuđenja. On kaže da umjetnik treba čvrsto stajati svojim nogama na svome tlu sa očima uprtim u čitav svijet.
Arhiva Dani
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#133
ZIJAH SOKOLOVIĆ: JA IMAM SAMO SADAŠNJOST
U srijedu, 11. listopada, u Dječjem kazalištu gostovao je Zijah A. Sokolović s predstavom Cabares... cabarei,,,, i tom prigodom dao ekskluzivni intervju za Osijek-online. Gostovanje Zijaha Sokolovića organizirala je Umjetnička akademija u Osijeku.
Kako je i kada nastala predstava "CABAres, CABArei"?
- Životna komedija, "CABAres,CABArei" nastala je kao pokušaj da se kroz kazalšsnu formu kabarea i život dezorjentiranog modernog čovjeka cinično analiziraju ljudska vjerovanja i nade da će svoju losobnu sreću pronaći u drzavi i braku. Direktan pritisak na mene je imao nacionalizam koji je harao prostorima raspadnute Jugoslavije i koji je svoje vjerovanje u jedinu ili veliku sreću pretvarao u našu smrt i pustoš.A odnosi i krize u braku, samo su duhovita i asocijativna razmišljanja koji u kabareu otvaraju dramaturšku formu dijaloga s ozbiljnim temama, da bi se predstava razvijala. Premijera je bila 28.siječnja.1993 u Beču u Interkultheatru. "CABAres...", res,rei (f.) stvar, stanje, okolnost,uzrok, imanje, dobro, državna vlast, djelo, čin, priroda, istina, posao, parnica, korist, interes.
Možete li se sjetiti koliko ste ju puta izveli u tome razdoblju, i gdje je bilo prvi put?
- Od premijere u Austriji do danas predstava je odigrana preko 700 puta, tako da ima teatara gdje je na repertoaru trinaest, sedam i pet godina, sto je jedan fenomen.Karte su skoro uvijek rasprodane, i ljudi dolaze više puta. Tekst je preveden na bugarski jezik i bio je izveden u Sofiji.
Koliko ste puta boravili u Osijeku?
- Mislim, samo četiri puta.
Je li se predstava mijenjala tijekom godina i doživljavate li ju na isti način kao na početku?
- Tekst je ostao isti od premijere do danas, ali, su se duhoviti dijelovi kabarea, dakle, oni koji se odnose na bračne odnose, zbog bogatstva asocijacija vremenom igranja "udebljali". Postoji jedan fenomen u glumačkom svijetu, a to je da se pojedine predstave ponavljaju više stotina puta, i kroz to ponavljanje i predstava i glumac stare, tako da cesto i glavna dramska radnja dobiva novu nijansu ili novu dimenziju.
Jedna od tema predstave je starenje...
- Da, može se reći, starenje kroz forme države i braka, u koje svaki čovjek ulazi dobrovoljno, a izlazak se regulira zakonom. Rekao bih, da predstava traži od gledatelja da razmisle o kvaliteti svog starenja.
Je li Vas strah starenja?
- Da, strah me je bespomoćnosti...ali kad igram, zaboravim na to
U ovom komadu tematizirate i brak i državu....
- Država je "organizacija sile", a brak je "zakonom uređena zajednica između žene i muškarca". Moja razmišljanja o slobodi, unutar te dvije institucije je, da čovjek ima svijest da iz njih uvijek može izići. Svako kompromisno ostajanje je pristanak na neki oblik ropstva.
Kakav je Vaš pogled na svijet u ovome trenutku?
- Neminovnost svakog oblika globalizacije je civilizacijski galop, a umjetnost bi trebala postati "sklonište i alibi za život".
Za funkcioniranje države potreban je vladar, dok za funkcioniranje braka, barem onog legalnog i priznatog treba muško-ženski odnos. Zanima me što mislite, bi li svijet bio bolji da njime zavladaju žene?
- Svaki oblik vlasti kod čovjeka stvara moć koja se pretvara u nasilje, zato bi bilo najbolje, da žena i muškarac podijele vlast i u međusobnom dijalogu potraže ravnotežu.
Osim ove predstave koju smo mogli vidjeti u Osijeku, možete li nam nešto reći i o drugim Vašim predstavama?
- Monodrama "Glumac...je glumac...je glumac" napisana je davne 1978 godine i od tada je odigrana 1500 puta,i jos uvijek je igram, tekst je preveden na njemački, francuski, engleski, poljski i talijanski jezik, igralo ga je premijerno sesnaest glumaca u Beču, Parizu, Londonu, Berlinu, New Yorku, Sidneyu, Trstu...U organizaciji Evropskog mjeseca kulture, Ljubljana 1997, na integralni tekst Antona Pavlovića Čehova "Medvjed", sa ljubljanskim jazzez kvartetom "Lolita", napravio sam "šalu za dzez kvartet i jednog glumca", jednu hrabru predstavu u kojoj glumac razgovara sa instrumentima, a tekst se zamijeni muzikom. Predstava koja ima desetak svjetskih nagrada s kazališnih festivala širom svijeta, Grand Prix za reziju u Moskvi, Grand Prix za glumu u Yerevanu...Tu je jos neobicna predstava iz Th/ea/rt/o projekta "Rodjenje-Kobajagi donijela me roda", koju igraju još dva glumca, Dražen Šivak u Hrvatskoj i Gasper Tic u Sloveniji. I jos, posljednje, "Medjuigre 0-24", premijerno izvedene u Ljubljani u veljači ove godine kabare o malim događajima između velikih svakodnevnih obaveza...
Otkad živite u Austriji?
- Zivim od veljače 1992, da bih pobjegao ili se sakrio ili imao slobodu da živim gdje bih ja želio.Zato je sloboda bila da sam igrao na njemačkom jeziku, režirao predstave u Austriji, bio profesor Glume na Bruckner univerzitetu, osnivač i umjetnički vođa Th/ea/rt/o projekta...
Tko je Zijah A.Sokolović izvan pozornice? (kakvi su Vam hobiji, što Vas najviše veseli...?)
- Moj zivot je ispunjen posvećenosti prema teatru i predstavama "kao utjeha za stvarnost i spas lijepih snova", tako da sam čitav svijet izvan pozornice, davno, preselio u teatar...i djecu i ženu i prijatelje, i državu i brak...
Kakvi su Vam planovi za budućnost?
- U buducnosti ćemo svi biti mrtvi, tako je priroda isplanirala Zato, sada, nemam budućnost, imam samo sadašnjost.
Razgovarao: Saša Drinić
U srijedu, 11. listopada, u Dječjem kazalištu gostovao je Zijah A. Sokolović s predstavom Cabares... cabarei,,,, i tom prigodom dao ekskluzivni intervju za Osijek-online. Gostovanje Zijaha Sokolovića organizirala je Umjetnička akademija u Osijeku.
Kako je i kada nastala predstava "CABAres, CABArei"?
- Životna komedija, "CABAres,CABArei" nastala je kao pokušaj da se kroz kazalšsnu formu kabarea i život dezorjentiranog modernog čovjeka cinično analiziraju ljudska vjerovanja i nade da će svoju losobnu sreću pronaći u drzavi i braku. Direktan pritisak na mene je imao nacionalizam koji je harao prostorima raspadnute Jugoslavije i koji je svoje vjerovanje u jedinu ili veliku sreću pretvarao u našu smrt i pustoš.A odnosi i krize u braku, samo su duhovita i asocijativna razmišljanja koji u kabareu otvaraju dramaturšku formu dijaloga s ozbiljnim temama, da bi se predstava razvijala. Premijera je bila 28.siječnja.1993 u Beču u Interkultheatru. "CABAres...", res,rei (f.) stvar, stanje, okolnost,uzrok, imanje, dobro, državna vlast, djelo, čin, priroda, istina, posao, parnica, korist, interes.
Možete li se sjetiti koliko ste ju puta izveli u tome razdoblju, i gdje je bilo prvi put?
- Od premijere u Austriji do danas predstava je odigrana preko 700 puta, tako da ima teatara gdje je na repertoaru trinaest, sedam i pet godina, sto je jedan fenomen.Karte su skoro uvijek rasprodane, i ljudi dolaze više puta. Tekst je preveden na bugarski jezik i bio je izveden u Sofiji.
Koliko ste puta boravili u Osijeku?
- Mislim, samo četiri puta.
Je li se predstava mijenjala tijekom godina i doživljavate li ju na isti način kao na početku?
- Tekst je ostao isti od premijere do danas, ali, su se duhoviti dijelovi kabarea, dakle, oni koji se odnose na bračne odnose, zbog bogatstva asocijacija vremenom igranja "udebljali". Postoji jedan fenomen u glumačkom svijetu, a to je da se pojedine predstave ponavljaju više stotina puta, i kroz to ponavljanje i predstava i glumac stare, tako da cesto i glavna dramska radnja dobiva novu nijansu ili novu dimenziju.
Jedna od tema predstave je starenje...
- Da, može se reći, starenje kroz forme države i braka, u koje svaki čovjek ulazi dobrovoljno, a izlazak se regulira zakonom. Rekao bih, da predstava traži od gledatelja da razmisle o kvaliteti svog starenja.
Je li Vas strah starenja?
- Da, strah me je bespomoćnosti...ali kad igram, zaboravim na to
U ovom komadu tematizirate i brak i državu....
- Država je "organizacija sile", a brak je "zakonom uređena zajednica između žene i muškarca". Moja razmišljanja o slobodi, unutar te dvije institucije je, da čovjek ima svijest da iz njih uvijek može izići. Svako kompromisno ostajanje je pristanak na neki oblik ropstva.
Kakav je Vaš pogled na svijet u ovome trenutku?
- Neminovnost svakog oblika globalizacije je civilizacijski galop, a umjetnost bi trebala postati "sklonište i alibi za život".
Za funkcioniranje države potreban je vladar, dok za funkcioniranje braka, barem onog legalnog i priznatog treba muško-ženski odnos. Zanima me što mislite, bi li svijet bio bolji da njime zavladaju žene?
- Svaki oblik vlasti kod čovjeka stvara moć koja se pretvara u nasilje, zato bi bilo najbolje, da žena i muškarac podijele vlast i u međusobnom dijalogu potraže ravnotežu.
Osim ove predstave koju smo mogli vidjeti u Osijeku, možete li nam nešto reći i o drugim Vašim predstavama?
- Monodrama "Glumac...je glumac...je glumac" napisana je davne 1978 godine i od tada je odigrana 1500 puta,i jos uvijek je igram, tekst je preveden na njemački, francuski, engleski, poljski i talijanski jezik, igralo ga je premijerno sesnaest glumaca u Beču, Parizu, Londonu, Berlinu, New Yorku, Sidneyu, Trstu...U organizaciji Evropskog mjeseca kulture, Ljubljana 1997, na integralni tekst Antona Pavlovića Čehova "Medvjed", sa ljubljanskim jazzez kvartetom "Lolita", napravio sam "šalu za dzez kvartet i jednog glumca", jednu hrabru predstavu u kojoj glumac razgovara sa instrumentima, a tekst se zamijeni muzikom. Predstava koja ima desetak svjetskih nagrada s kazališnih festivala širom svijeta, Grand Prix za reziju u Moskvi, Grand Prix za glumu u Yerevanu...Tu je jos neobicna predstava iz Th/ea/rt/o projekta "Rodjenje-Kobajagi donijela me roda", koju igraju još dva glumca, Dražen Šivak u Hrvatskoj i Gasper Tic u Sloveniji. I jos, posljednje, "Medjuigre 0-24", premijerno izvedene u Ljubljani u veljači ove godine kabare o malim događajima između velikih svakodnevnih obaveza...
Otkad živite u Austriji?
- Zivim od veljače 1992, da bih pobjegao ili se sakrio ili imao slobodu da živim gdje bih ja želio.Zato je sloboda bila da sam igrao na njemačkom jeziku, režirao predstave u Austriji, bio profesor Glume na Bruckner univerzitetu, osnivač i umjetnički vođa Th/ea/rt/o projekta...
Tko je Zijah A.Sokolović izvan pozornice? (kakvi su Vam hobiji, što Vas najviše veseli...?)
- Moj zivot je ispunjen posvećenosti prema teatru i predstavama "kao utjeha za stvarnost i spas lijepih snova", tako da sam čitav svijet izvan pozornice, davno, preselio u teatar...i djecu i ženu i prijatelje, i državu i brak...
Kakvi su Vam planovi za budućnost?
- U buducnosti ćemo svi biti mrtvi, tako je priroda isplanirala Zato, sada, nemam budućnost, imam samo sadašnjost.
Razgovarao: Saša Drinić
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#134
OLIVER DRAGOJEVIĆ
Intervju sa najvećom ikonom dalmatinske glazbe
Autor / Razgovor: Lana Piškor
Oliver je podrijetlom iz Vela Luke (otok Korčula). U Splitu je pohađao glazbenu školu. Iz početka je učio glasovir, zatim klarinetu i gitaru. Prvi put je susreo glazbu u njegovoj 5-oj godini, tada mu je otac poklonio usnu harmoniku, kojom je počeo zabavljati djecu iz svoje ulice, te putnike na brodu na čestoj relaciji Split - Vela Luka.
1961 mu je bio 1. estradni nastup na splitskom dječijem festivalu sa pjesmicom "Baloni". Sa bratom Aljošom snimio je tada instovremeno poznate svjetske hitove za radio postaju Split.
1963 okušavao se sa velikim uspjehom kao pjevač i klavijaturista kultnog splitskog benda "Batali". Na takmičenju amatera, osvojio je 1. mjesto pjevajući "Yesterday" od John Lennon-a i Paul McCartney-a.
Na Splitu '67 je imao festivalski debut na nagovor Zdenka Runjića sa njegovom pjesmom "Picaferaj", koja nije stigla na završnu festivalsku večer, no koja je u 70-ima postala jednim od vječno zelenih standarda.
1974-e osvojio je 1. nagradu publike skladbom "Ča će mi Copacabana".
Na Splitu '75 pjevao je šansonu "Galeb i ja". Sve ostalo što slijedi je povijest.
Najnoviji studijski album "Vridilo je", njegov 20-i u dugotrajnoj diskografskoj karijeri je splitski pjevač Oliver Dragojević objavijo u izdanju nove diskografske kuće "Vodenjak" - Aquarius Records Zagreb ( http://www.aquarius-records.com/ ) . 24.11.05 je 1. singl "Nevera" novog albumaimao svoju radijsku premijeru u popularnoj emisiji 2. programa HR Radija "Turky Party".
PORTAL: Najprije vam želim naknadno u ime cijelog hrvatskog internet portala sve najbolje za rođendan, koji je bio u srijedu! Kako ste ga proslavili? Niste bili kod kuće? OLIVER: Hvala, nisan ja dugo bio kod kuće - ja pjevam, tako da sam ga na putu "proslavio" - bila su mi djeca kući i žena, oni su za mene slavili. (smijeh)
PORTAL: Sljedeći tjedan izlazi vaš novi album "Vridilo je" na tržište - 5 pjesama su od mlade kantautorice Lee Dekleve, čak i vaš album ste nazvali prema njezinoj pjesmi - kako je došlo do te suradnje? OLIVER: Ona se zna sa mojom djecom, preko njih smo se upoznali i onda znao sam da nešto piše, pa mi je dala te pjesme. Na albumu su još kao autori Gibonni, Ana Stanić, Hari Rončević je napisao "Moj lipi anđele", pa Dado Pastuović - pjesma mu se zove "Od grija do kajanja", te ima jedna pjesma od Dejana Božovića zove se "Nigdje nema te" - Znači ima šest autora i deset pjesama.
PORTAL: Gibonni je isto jednu pjesmu napisao na novom albumu - je li je potencijalni hit? OLIVER: A to publika odlučuje - to ne odlučujem ja.
PORTAL: Očekivate li rekordnu rasprodaju novog albuma? OLIVER: A to se nikad nezna reći - to vam je isto kad naprimjer imate neki modni trend, pa napravite neki novi sako i izađe na tržište, onda ovisi malo i o sreći i hoće li se svidjeti ljudima. Tako i za moj novi CD - oni ga moraju najprije čuti pa će ga kupiti, ako ne - teško.
PORTAL: Nakon brojnih, najprestižnijih festivalskih i diskografskih nagrada - koja vam je najdraža do sada? OLIVER: Od svega najprije mi je najdraže što imam dicu i ženu, to su najveće životne nagrade. A u ostalom je najbolja nagrada kad čovjek dobije nešto u što najviše vjeruje - a to je pjevanje i to mi je najdraže.
PORTAL: Kada se sjetite samog početka, šta vam je tada bilo najteže? OLIVER: Najteže je bilo početi... (smijeh)
PORTAL: Kako objašnjavate vašu konstantnost toliko dugo vremena na glazbenoj sceni? OLIVER: Pa to ovisi o pjesama, ako je pjesma dobra onda i traješ dugo, ako pjesma nevrijedi onda nema te...
PORTAL: Da li se u vašoj skoro 40-o (točno 38-o) godišnjoj karijeri ikada desilo da vaša publika koncerta nije bila zadovoljna? OLIVER: Pa je nekoliko puta, da... A to ovisi o mom i njihovom razpoloženju - nekad' se nepoklopi onako vibracija zajednička - to se dogodi - ne često ali se nekad' dogodi.
PORTAL: Koji su vaši rituali prije nastupa? OLIVER: U stvari je najvažnije izabrati dobar repertoar za publiku i treba naravno pjevati iskreno, pa oni to osjete...
PORTAL: Koji stil glazbe ili koje interpretatore trenutno slušate privatno? OLIVER: Slušam vam u glavnom sve dobro, u stvari klasiku, jazz i pop glazbu - ono sve šta je stvarno kvalitetno, to mi se sviđa. Recimo pokojnog Charlesa, pa Stevie Wondera - baš dobru glazbu...
PORTAL: Split je vaš grad u kojim živite i pjevate - koje mjesto u Hrvatskoj pored Splita vam se najviše dopada? OLIVER: A ja vam neodvajam gradove, ja odvajam ljude - gdje su ljudi dobri, kao da su moja djeca onako svima draga onda je svugdje publika dobra, bila to Rijeka, Zagreb, Osijek, Pula, neznam Šibenik, Zadar, Dubrovnik - svi to vole čuti - to je ono super!
PORTAL: Često gostujete u Švicarskoj - Koji dio Švicarske vam se najbolje svidio do sada i iz kojeg razloga? OLIVER: Rijeđe nego u Njemačkoj, ali kad dođemo tu onda je i publika dobro razpoložena - a njima fali riječi iz doma, kako smo mi dugo tu pa onda dođe malo sjeta za domovinom. - A ja san bio u Zürichu pred dosta dugo vremena, kad je Ivica Jerković igrao nogomet za Zürich.
PORTAL: Da li imate vremena za neki sport ili hobi? OLIVER: Imam tri sina pa mi igramo nogomet zajedno, to je već četvero - znači dva i dva igramo. Uz to isto igramo tenis, ljeti smo na moru, nakupamo se, ronimo i tako...
PORTAL: Hrvatska nogometna reprezentacija je izborila nastup na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Koje mjesto pretpostavljate za svjetsko prvenstvo slijedeće godine za našu zemlju? Jučer je baš bilo izvlačenje grupa, Hrvatska je smještena u skupini F. Protivnici će joj biti Brazil, Australija i Japan. Kako vi vidite šansu u toj grupi? A šta kažete za Njemačku - oni će igrati protiv Costa Rice, Poljske i Ecuadora? OLIVER: Ako izgubimo prvu igru protiv Brazila bit će loše, ali ako možda odigramo neriješeno protiv njih imamo šanse. Njemci mislim da će proći jer su dosta jaki, iako su Ecuador i Poljska isto jaki.
PORTAL: Što mislite o predstojećim ulasku Hrvatske u Evropsku Uniju? OLIVER: Meni se to nesviđa. Mi smo predobra i prebogata zemlja sa hranom, sa turizmom - mogli bi i sami ali to su neka pravila koja bi trebalo poštovati.
PORTAL: Kada bi bili na vladi u Hrvatskoj, šta bi najprije promjenili? OLIVER: Ja vam neznan vladati - ja samo znam pjevati i u tome uživam a vladati ljudima neznan.
PORTAL: Pjesma "Bijeli Božić" je na vašoj kompilaciji "Oliver i prjatelji, 2003" - Volite li snijeg iako se neskijate? OLIVER: Dalmatinac nebi baš trebao voliti snijeg a ja ga volim gledati kroz staklo... (smijeh)
PORTAL: Što slijedi 2006-e? OLIVER: Slijedi mi koncert u Olimpiji u Parizu (24. travnja) sa simfoničnim orkestrom - to je nešto prekrasno za Hrvate. Da, Hrvati imaju napokon neki ono koncertni nivo. A za tradicionalni koncert ponovo ovdje u Zürichu to smo se ja mislim već dogovorili.
PORTAL: Najlijepša hvala u ime Hrvatskog Portala na vašem cijenjenom vremenu za ovaj razgovor i želim vam i dalje mnogo uspjeha i u buduće ovakih koncerata kao večeras. OLIVER: Hvala vama.
Intervju sa najvećom ikonom dalmatinske glazbe
Autor / Razgovor: Lana Piškor
Oliver je podrijetlom iz Vela Luke (otok Korčula). U Splitu je pohađao glazbenu školu. Iz početka je učio glasovir, zatim klarinetu i gitaru. Prvi put je susreo glazbu u njegovoj 5-oj godini, tada mu je otac poklonio usnu harmoniku, kojom je počeo zabavljati djecu iz svoje ulice, te putnike na brodu na čestoj relaciji Split - Vela Luka.
1961 mu je bio 1. estradni nastup na splitskom dječijem festivalu sa pjesmicom "Baloni". Sa bratom Aljošom snimio je tada instovremeno poznate svjetske hitove za radio postaju Split.
1963 okušavao se sa velikim uspjehom kao pjevač i klavijaturista kultnog splitskog benda "Batali". Na takmičenju amatera, osvojio je 1. mjesto pjevajući "Yesterday" od John Lennon-a i Paul McCartney-a.
Na Splitu '67 je imao festivalski debut na nagovor Zdenka Runjića sa njegovom pjesmom "Picaferaj", koja nije stigla na završnu festivalsku večer, no koja je u 70-ima postala jednim od vječno zelenih standarda.
1974-e osvojio je 1. nagradu publike skladbom "Ča će mi Copacabana".
Na Splitu '75 pjevao je šansonu "Galeb i ja". Sve ostalo što slijedi je povijest.
Najnoviji studijski album "Vridilo je", njegov 20-i u dugotrajnoj diskografskoj karijeri je splitski pjevač Oliver Dragojević objavijo u izdanju nove diskografske kuće "Vodenjak" - Aquarius Records Zagreb ( http://www.aquarius-records.com/ ) . 24.11.05 je 1. singl "Nevera" novog albumaimao svoju radijsku premijeru u popularnoj emisiji 2. programa HR Radija "Turky Party".
PORTAL: Najprije vam želim naknadno u ime cijelog hrvatskog internet portala sve najbolje za rođendan, koji je bio u srijedu! Kako ste ga proslavili? Niste bili kod kuće? OLIVER: Hvala, nisan ja dugo bio kod kuće - ja pjevam, tako da sam ga na putu "proslavio" - bila su mi djeca kući i žena, oni su za mene slavili. (smijeh)
PORTAL: Sljedeći tjedan izlazi vaš novi album "Vridilo je" na tržište - 5 pjesama su od mlade kantautorice Lee Dekleve, čak i vaš album ste nazvali prema njezinoj pjesmi - kako je došlo do te suradnje? OLIVER: Ona se zna sa mojom djecom, preko njih smo se upoznali i onda znao sam da nešto piše, pa mi je dala te pjesme. Na albumu su još kao autori Gibonni, Ana Stanić, Hari Rončević je napisao "Moj lipi anđele", pa Dado Pastuović - pjesma mu se zove "Od grija do kajanja", te ima jedna pjesma od Dejana Božovića zove se "Nigdje nema te" - Znači ima šest autora i deset pjesama.
PORTAL: Gibonni je isto jednu pjesmu napisao na novom albumu - je li je potencijalni hit? OLIVER: A to publika odlučuje - to ne odlučujem ja.
PORTAL: Očekivate li rekordnu rasprodaju novog albuma? OLIVER: A to se nikad nezna reći - to vam je isto kad naprimjer imate neki modni trend, pa napravite neki novi sako i izađe na tržište, onda ovisi malo i o sreći i hoće li se svidjeti ljudima. Tako i za moj novi CD - oni ga moraju najprije čuti pa će ga kupiti, ako ne - teško.
PORTAL: Nakon brojnih, najprestižnijih festivalskih i diskografskih nagrada - koja vam je najdraža do sada? OLIVER: Od svega najprije mi je najdraže što imam dicu i ženu, to su najveće životne nagrade. A u ostalom je najbolja nagrada kad čovjek dobije nešto u što najviše vjeruje - a to je pjevanje i to mi je najdraže.
PORTAL: Kada se sjetite samog početka, šta vam je tada bilo najteže? OLIVER: Najteže je bilo početi... (smijeh)
PORTAL: Kako objašnjavate vašu konstantnost toliko dugo vremena na glazbenoj sceni? OLIVER: Pa to ovisi o pjesama, ako je pjesma dobra onda i traješ dugo, ako pjesma nevrijedi onda nema te...
PORTAL: Da li se u vašoj skoro 40-o (točno 38-o) godišnjoj karijeri ikada desilo da vaša publika koncerta nije bila zadovoljna? OLIVER: Pa je nekoliko puta, da... A to ovisi o mom i njihovom razpoloženju - nekad' se nepoklopi onako vibracija zajednička - to se dogodi - ne često ali se nekad' dogodi.
PORTAL: Koji su vaši rituali prije nastupa? OLIVER: U stvari je najvažnije izabrati dobar repertoar za publiku i treba naravno pjevati iskreno, pa oni to osjete...
PORTAL: Koji stil glazbe ili koje interpretatore trenutno slušate privatno? OLIVER: Slušam vam u glavnom sve dobro, u stvari klasiku, jazz i pop glazbu - ono sve šta je stvarno kvalitetno, to mi se sviđa. Recimo pokojnog Charlesa, pa Stevie Wondera - baš dobru glazbu...
PORTAL: Split je vaš grad u kojim živite i pjevate - koje mjesto u Hrvatskoj pored Splita vam se najviše dopada? OLIVER: A ja vam neodvajam gradove, ja odvajam ljude - gdje su ljudi dobri, kao da su moja djeca onako svima draga onda je svugdje publika dobra, bila to Rijeka, Zagreb, Osijek, Pula, neznam Šibenik, Zadar, Dubrovnik - svi to vole čuti - to je ono super!
PORTAL: Često gostujete u Švicarskoj - Koji dio Švicarske vam se najbolje svidio do sada i iz kojeg razloga? OLIVER: Rijeđe nego u Njemačkoj, ali kad dođemo tu onda je i publika dobro razpoložena - a njima fali riječi iz doma, kako smo mi dugo tu pa onda dođe malo sjeta za domovinom. - A ja san bio u Zürichu pred dosta dugo vremena, kad je Ivica Jerković igrao nogomet za Zürich.
PORTAL: Da li imate vremena za neki sport ili hobi? OLIVER: Imam tri sina pa mi igramo nogomet zajedno, to je već četvero - znači dva i dva igramo. Uz to isto igramo tenis, ljeti smo na moru, nakupamo se, ronimo i tako...
PORTAL: Hrvatska nogometna reprezentacija je izborila nastup na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Koje mjesto pretpostavljate za svjetsko prvenstvo slijedeće godine za našu zemlju? Jučer je baš bilo izvlačenje grupa, Hrvatska je smještena u skupini F. Protivnici će joj biti Brazil, Australija i Japan. Kako vi vidite šansu u toj grupi? A šta kažete za Njemačku - oni će igrati protiv Costa Rice, Poljske i Ecuadora? OLIVER: Ako izgubimo prvu igru protiv Brazila bit će loše, ali ako možda odigramo neriješeno protiv njih imamo šanse. Njemci mislim da će proći jer su dosta jaki, iako su Ecuador i Poljska isto jaki.
PORTAL: Što mislite o predstojećim ulasku Hrvatske u Evropsku Uniju? OLIVER: Meni se to nesviđa. Mi smo predobra i prebogata zemlja sa hranom, sa turizmom - mogli bi i sami ali to su neka pravila koja bi trebalo poštovati.
PORTAL: Kada bi bili na vladi u Hrvatskoj, šta bi najprije promjenili? OLIVER: Ja vam neznan vladati - ja samo znam pjevati i u tome uživam a vladati ljudima neznan.
PORTAL: Pjesma "Bijeli Božić" je na vašoj kompilaciji "Oliver i prjatelji, 2003" - Volite li snijeg iako se neskijate? OLIVER: Dalmatinac nebi baš trebao voliti snijeg a ja ga volim gledati kroz staklo... (smijeh)
PORTAL: Što slijedi 2006-e? OLIVER: Slijedi mi koncert u Olimpiji u Parizu (24. travnja) sa simfoničnim orkestrom - to je nešto prekrasno za Hrvate. Da, Hrvati imaju napokon neki ono koncertni nivo. A za tradicionalni koncert ponovo ovdje u Zürichu to smo se ja mislim već dogovorili.
PORTAL: Najlijepša hvala u ime Hrvatskog Portala na vašem cijenjenom vremenu za ovaj razgovor i želim vam i dalje mnogo uspjeha i u buduće ovakih koncerata kao večeras. OLIVER: Hvala vama.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#135
Milena Dravic
Cvece, aplauzi i po koja suza
Tacno posle 14 godina Milena Dravic doputovala je u Zagreb kako bi sa kolegama iz “Zvezdara teatra” odigrala predstavu “Lari Tompson ili tragedija jedne mladosti". Kada se posle toliko godina prosetala zagrebackim ulicama u njenim ocima su se pojavile suze. Ljudi su je podzravljali u prolazu, mahali joj iz tramvaja, a kada je stigla na Splavnicu, podno Dolca, prisao joj je stariji gospodin i sa buketom cveca cestitao joj Dan zena. Uzvracala je sa zahvalnoscu i osmehom i govorila da joj se cini da je vreme stalo”, napisali su novinari zagrebackog "Nacionala".
Milena Dravic: U ovom gradu sam posednji put igrala sredinom sedamdesetih i to u Hrvatskom narodnom kazalistu, tako da mozete zamisliti moje uzbudjenje kada sam posle toliko godina izasla na scenu “Kerempuha”. Dok smo igrali “Larija Tompsona” dirnuo me topao prijem publike i ovacije kojima su nas ispratili. Aplauzi posle predstave trajali su dugo - deset, petnaest minuta, ne znam vise ni sama! Bilo je suza na obe strane. A u publici su bili Relja Basic, Vanja Drah, Pero Kvrgic, Ivica Vidovic, Ibrica Jusic... Cestitali su nam Zvonimir Berkovic, Fadil Hadzic i Krsto Papic, reditelj njenih filmova "Rondo", "Sluzbeni polozaj" i "Predstava Hamleta u selu Mrdusa Donja", kao i mnoge kolege. Nije se pojavio, iako je ocekivala, Veljko Bulajic, u cijim je filmovima imala glavne uloge. U Zagrebu za vreme rucka, u jednom restoranu, prisla nam je popularna pevacica Severina i, uz zagrljaje i poljupce, pozelela nam dobrodoslicu. Igrali smo svako vece, tri predstave u Zagrebu, dve u Puli i dve u Rijeci. Prijem je svuda bio isti - velicanstven! Pozdravljali su nas i znani i neznani. Interesovanje je bilo toliko da su nam cak nudili da produzimo gostovanje...
Drasko Acimovic: Prisecajuci se glumackih pocetaka, Milena kaze:
Milena Dravic: U glumacke vode usla sam veoma mlada. Kao i svakom mladom coveku, prijalo mi je sto me ljudi prepoznaju na ulici. Danas mi. medjutim, popularnost ponekad i zasmeta.
Drasko Acimovic: Prvi film "Vrata ostaju otvorena", slovenackog reditelja Frantiseka Capa, snimila je sa 18 godina, a potom u relativno kratkom roku jos nekoliko. Opaak, prelomna uloga u njenoj karijeri bila je ona u filmu “Prekobrojna”, reditelja Branka Bauera, koja joj je 1962. donela "Zlatnu arenu" u Puli.
Milena Dravic: Jos nosim pecat "Prekobrojne" i ta uloga bila je, na neki nacin, moje krunisanje. Branko Bauer je bio presudna osoba u mojoj karijeri i to nikada necu zaboraviti. Kad sam stigla u Zagreb imala sam nameru da se njemu prvom javim, ali on, na zalost, zbog bolesti nije mogao da dodje u "Kerempuh".
Drasko Acimovic: Na pitanje koja je tajna njenog mladalackog izgleda i vitalnosti Milena jednostavno kaze:
Milena Dravic: Tajna je u sredjenom porodicnom zivotu, velikoj ljubavi i naravno dobroj kozmetici. Moj suprug Dragan Nikolic, takodje glumac, vrlo je pazljiv muskarac i veliki kavaljer. Jednostavno zaljubljena sam u njega. Nas dvoje smo odlucili da svoj privatni zivot cuvamo samo za za sebe i mislim da nas je upravo to odrzalo u zivotu sve ove godine. Kod Dragana me privukao njegov sarm, postenje, druzeljubivost... On je veliki je mangup, ali mangup u pozitivnom smislu. Nemamo dece pa se prema njegovoj rodjaki Verici odnosimo kao prema svom detetu. Sve troje smo prolazili lepe, ali i teske trenutke, posebno kada je Beograd bio bombardovan...
Drasko Acimovic: Po povratku iz Zagreba u Beograd, Milena je je bila puna utisaka i odusevljeno je rekla:
Milena Dravic: Da budem iskrena, nisam ocekivala da cemo doziveti takav prijem. To je bilo vise od jedne uspesno odigrane predstave, vise od dogadjaja... Bila je to kulturna misija, a nas ambasador u Zagrebu i konzul u Rijeci smatraju da smo mi, glumci, obavili, u stvari, diplomatsku misiju. Publika je bila velicanstvena i shvatila je tekst na pravi nacin. Neke negativne kritike nisu mogle da uticu na pozitivnu atmosferu koja se dogadjala oko predstave i oko nas.
Drasko Acimovic: U karijeri koja traje preko 40 godina, Milena Dravic snimila je 87 filmova. U vise od 50 igrala je glavne zenske uloge i osvojila brojne nagrade. Takodje, ona je jedina glumica iz SR Jugoslavije cije je ime uvrsteno u Svetsku enciklopediju filma. Ipak, ne pravi razliku izmedju filmskih, pozorisnih i televizijskih uloga:
Milena Dravic: Savremeni glumac treba da igra u sva tri medija, ali treba imati na umu da je najvazniji kvalitet uloga. U poslednjih 10 godina ja sam u pozoristu, imala dobre uloge, radila sam sa odlicnim rediteljima i sjajnim glumcima. Zao mi je jedino sto na filmu Dragan i ja nismo uradili neki mjuzikl, kao kada smo radili sjajni TV-serijal "Obraz uz obraz". Nadam se da ce nam se ta zelja u skorijoj buducnosti i ostvariti.
Drasko Acimovic: Govoreci o svom trenutnom angazmanu i planovima za buducnost Milena Dravic kaze:
Milena Dravic: Planiram pisanje autobiografskog romana, a na to me je podstakla knjiga Mire Stupice "Saka soli". Sa suprugom Draganom sredinom aprila ponovo putujem u Hrvatsku, gde cu u Puli nastupiti u predstavama gostujuceg pozorista iz Tivta. Bice jos prijatnih iznenadjenja od Milene, jer necete me se tako lako resiti!
Cvece, aplauzi i po koja suza
Tacno posle 14 godina Milena Dravic doputovala je u Zagreb kako bi sa kolegama iz “Zvezdara teatra” odigrala predstavu “Lari Tompson ili tragedija jedne mladosti". Kada se posle toliko godina prosetala zagrebackim ulicama u njenim ocima su se pojavile suze. Ljudi su je podzravljali u prolazu, mahali joj iz tramvaja, a kada je stigla na Splavnicu, podno Dolca, prisao joj je stariji gospodin i sa buketom cveca cestitao joj Dan zena. Uzvracala je sa zahvalnoscu i osmehom i govorila da joj se cini da je vreme stalo”, napisali su novinari zagrebackog "Nacionala".
Milena Dravic: U ovom gradu sam posednji put igrala sredinom sedamdesetih i to u Hrvatskom narodnom kazalistu, tako da mozete zamisliti moje uzbudjenje kada sam posle toliko godina izasla na scenu “Kerempuha”. Dok smo igrali “Larija Tompsona” dirnuo me topao prijem publike i ovacije kojima su nas ispratili. Aplauzi posle predstave trajali su dugo - deset, petnaest minuta, ne znam vise ni sama! Bilo je suza na obe strane. A u publici su bili Relja Basic, Vanja Drah, Pero Kvrgic, Ivica Vidovic, Ibrica Jusic... Cestitali su nam Zvonimir Berkovic, Fadil Hadzic i Krsto Papic, reditelj njenih filmova "Rondo", "Sluzbeni polozaj" i "Predstava Hamleta u selu Mrdusa Donja", kao i mnoge kolege. Nije se pojavio, iako je ocekivala, Veljko Bulajic, u cijim je filmovima imala glavne uloge. U Zagrebu za vreme rucka, u jednom restoranu, prisla nam je popularna pevacica Severina i, uz zagrljaje i poljupce, pozelela nam dobrodoslicu. Igrali smo svako vece, tri predstave u Zagrebu, dve u Puli i dve u Rijeci. Prijem je svuda bio isti - velicanstven! Pozdravljali su nas i znani i neznani. Interesovanje je bilo toliko da su nam cak nudili da produzimo gostovanje...
Drasko Acimovic: Prisecajuci se glumackih pocetaka, Milena kaze:
Milena Dravic: U glumacke vode usla sam veoma mlada. Kao i svakom mladom coveku, prijalo mi je sto me ljudi prepoznaju na ulici. Danas mi. medjutim, popularnost ponekad i zasmeta.
Drasko Acimovic: Prvi film "Vrata ostaju otvorena", slovenackog reditelja Frantiseka Capa, snimila je sa 18 godina, a potom u relativno kratkom roku jos nekoliko. Opaak, prelomna uloga u njenoj karijeri bila je ona u filmu “Prekobrojna”, reditelja Branka Bauera, koja joj je 1962. donela "Zlatnu arenu" u Puli.
Milena Dravic: Jos nosim pecat "Prekobrojne" i ta uloga bila je, na neki nacin, moje krunisanje. Branko Bauer je bio presudna osoba u mojoj karijeri i to nikada necu zaboraviti. Kad sam stigla u Zagreb imala sam nameru da se njemu prvom javim, ali on, na zalost, zbog bolesti nije mogao da dodje u "Kerempuh".
Drasko Acimovic: Na pitanje koja je tajna njenog mladalackog izgleda i vitalnosti Milena jednostavno kaze:
Milena Dravic: Tajna je u sredjenom porodicnom zivotu, velikoj ljubavi i naravno dobroj kozmetici. Moj suprug Dragan Nikolic, takodje glumac, vrlo je pazljiv muskarac i veliki kavaljer. Jednostavno zaljubljena sam u njega. Nas dvoje smo odlucili da svoj privatni zivot cuvamo samo za za sebe i mislim da nas je upravo to odrzalo u zivotu sve ove godine. Kod Dragana me privukao njegov sarm, postenje, druzeljubivost... On je veliki je mangup, ali mangup u pozitivnom smislu. Nemamo dece pa se prema njegovoj rodjaki Verici odnosimo kao prema svom detetu. Sve troje smo prolazili lepe, ali i teske trenutke, posebno kada je Beograd bio bombardovan...
Drasko Acimovic: Po povratku iz Zagreba u Beograd, Milena je je bila puna utisaka i odusevljeno je rekla:
Milena Dravic: Da budem iskrena, nisam ocekivala da cemo doziveti takav prijem. To je bilo vise od jedne uspesno odigrane predstave, vise od dogadjaja... Bila je to kulturna misija, a nas ambasador u Zagrebu i konzul u Rijeci smatraju da smo mi, glumci, obavili, u stvari, diplomatsku misiju. Publika je bila velicanstvena i shvatila je tekst na pravi nacin. Neke negativne kritike nisu mogle da uticu na pozitivnu atmosferu koja se dogadjala oko predstave i oko nas.
Drasko Acimovic: U karijeri koja traje preko 40 godina, Milena Dravic snimila je 87 filmova. U vise od 50 igrala je glavne zenske uloge i osvojila brojne nagrade. Takodje, ona je jedina glumica iz SR Jugoslavije cije je ime uvrsteno u Svetsku enciklopediju filma. Ipak, ne pravi razliku izmedju filmskih, pozorisnih i televizijskih uloga:
Milena Dravic: Savremeni glumac treba da igra u sva tri medija, ali treba imati na umu da je najvazniji kvalitet uloga. U poslednjih 10 godina ja sam u pozoristu, imala dobre uloge, radila sam sa odlicnim rediteljima i sjajnim glumcima. Zao mi je jedino sto na filmu Dragan i ja nismo uradili neki mjuzikl, kao kada smo radili sjajni TV-serijal "Obraz uz obraz". Nadam se da ce nam se ta zelja u skorijoj buducnosti i ostvariti.
Drasko Acimovic: Govoreci o svom trenutnom angazmanu i planovima za buducnost Milena Dravic kaze:
Milena Dravic: Planiram pisanje autobiografskog romana, a na to me je podstakla knjiga Mire Stupice "Saka soli". Sa suprugom Draganom sredinom aprila ponovo putujem u Hrvatsku, gde cu u Puli nastupiti u predstavama gostujuceg pozorista iz Tivta. Bice jos prijatnih iznenadjenja od Milene, jer necete me se tako lako resiti!
-
black
- Posts: 18556
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#136
U oholosti svojoj ljudi i ne slute kakva raskošna i čudesna osjećanja nosimo u sebi mi, srne. Između nas i vas, ljudi, zjapi provalija, te mi ne možemo k vama ni vi k nama. Vi nemate čulo za naše svjetove. Kada bismo mi srne srcem prešle u vas, prešle bismo u pakao. Nekada, mi smo bile u raju. Vi nam ga ljudi pretvoriste u pakao. Što su đavoli za vas to ste vi ljudi za nas. Pričale nam breze: vidjesmo satanu gde pade s neba na zemlju, pade među ljude i ostade. On, otpadnik neba, objavio je: najprijatnije mi je među ljudima; i ja imam svoj raj, to su oni ljudi... Vi ste ljudi svjesno i dobrovoljno izmislili grijeh, zlo i smrt, pa ste i nas, bez našeg pristanka, povukli u njih svojom pakošću i zlobom, pošto ste imali vlast nad nama. Zato ćete i odgovarati za nas: za sve naše muke, nevolje, patnje i smrti. Vi ćete ispaštati za nas i zbog nas... Kada bih birala među stvorenjima, prije bih izabrala tigra nego čovjeka, jer je manje krvožedan od čovjeka; prije bih izabrala lava nego čovjeka jer je manje krvoločan od čovjeka; prije bih izabrala hijenu nego čovjeka jer je manje odvratna od čovjeka; prije bih izabrala risa nego čovjeka jer je manje ljut od čovjeka; prije bih izabrala zmiju nego čovjeka jer je manje lukava od čovjeka; prije bih izabrala svako čudovište nego čovjeka jer je manje strašno od čovjeka...
Načula sam, potok je romorio od suza: ljudi se hvale nekakvom inteligencijom. A ja ih gledam iz njihovih glavnih djela: grijeha, zla i smrti. I izvodim zaključak: ako se njihova inteligencija sastoji u tome što su izmislili i sazdali grijeh, zlo i smrt, onda to nije dar nego prokletstvo. Inteligencija koja živi i izražava sebe grijehom, zlom i smrću, kazna je Božija. Velika inteligencija - velika kazna. Mene bi uvrijedili kada bi rekli da sam inteligentna, na ljudski način inteligentna. Ako je takva inteligencija jedina odlika ljudi, onda ja je se ne samo odričem nego je i proklinjem. Inteligencija bez dobrote je kazna Božija. A velika inteligencija bez velike dobrote je nepodnošljivo prokletstvo. Sa inteligencijom, bez dobrote i nježnosti , čovjek je gotovo đavo. Slušala sam od nebeskih anđela kada su krila prali u mojim suzama: đavo je velika inteligencija bez imalo dobrote i ljubavi. A i čovjek je to ako nema dobrote i ljubavi.
Načula sam, potok je romorio od suza: ljudi se hvale nekakvom inteligencijom. A ja ih gledam iz njihovih glavnih djela: grijeha, zla i smrti. I izvodim zaključak: ako se njihova inteligencija sastoji u tome što su izmislili i sazdali grijeh, zlo i smrt, onda to nije dar nego prokletstvo. Inteligencija koja živi i izražava sebe grijehom, zlom i smrću, kazna je Božija. Velika inteligencija - velika kazna. Mene bi uvrijedili kada bi rekli da sam inteligentna, na ljudski način inteligentna. Ako je takva inteligencija jedina odlika ljudi, onda ja je se ne samo odričem nego je i proklinjem. Inteligencija bez dobrote je kazna Božija. A velika inteligencija bez velike dobrote je nepodnošljivo prokletstvo. Sa inteligencijom, bez dobrote i nježnosti , čovjek je gotovo đavo. Slušala sam od nebeskih anđela kada su krila prali u mojim suzama: đavo je velika inteligencija bez imalo dobrote i ljubavi. A i čovjek je to ako nema dobrote i ljubavi.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#137
Black, ne potpisujes price koje postavljas, pretpostavljam i zelio bih da su tvoje. 
-
Faust
- Posts: 1162
- Joined: 20/10/2005 23:38
- Location: Ni pakao ni raj
#139
Toni Morrison, Nobelom ovjenčana američka književnica, govori o Bushu, ljubavi, Louvreu, o post-black kulturi i osjećaju da se ponekad osjeća strankinjom u vlastitoj zemlji.
Le Nouvel Observateur: Louvre Vas je ugostio, zbog čega ste odlučili organizirati Vaš program oko teme Stranac kod sebe?
Le Nouvel Observateur:Toni Morrison: To je problematika koju proučavam u američkoj književnosti: prvi su američki književnici razmišljali o implikacijama njihovog statusa imigranata, sa svim dvojbama koje se rađaju u tim situacijama. Kada mi je Louvre ponudio da predsjedam organizacijom tog događaja, ugledala sam mogućnost da to pitanje proširim i na druge umjetnosti. Jer umjetnici imaju dar sabotiranja službenih priča i iznalaženja pukotina. Posegla sam dakle za izvorištima koje nudi Louvre kako bih produbila to pitanje, istovremeno i historijsko i suvremeno, a kojeg poznajemo pod različitim nazivljima : imigracija, nacionalizam, egzil, odnos prema strancu… čitavo jedno opasno kipljenje. Smatrala sam da ćemo prilazeći tom multiformnom fenomenu iz različitih uglova možda iznaći smisao koji bi izmicao uslužnoj retorici, odnosno političkim i ekonomskim lažima koje opravdavaju i stimuliraju dominaciju nasilja.
Ovaj izazov kustosice motivirao me da osvježenim pogledom prionem sagledavanju kanonskih djela koja bi se mogla doživjeti kao ukrućeni predmeti, zahvaljujući razmjeni s koreografima, sinestima, drugim piscima koji sami pišu izvan svojih domova i promišljaju pojmove povlačenja ili udaljavanja. Bitno je bilo proučiti to pitanje onako kakvim je sagledano u muzeju. Louvre je, naposlijetku, nekoć bilo obitavalište, dom koji se podvrgavao preobražajima i čija je povijest prožeta proturječnostima, prije negoli će postati univerzalnim modelom muzeja. Sama je institucija sučeljena s tim pitanjem: da li je dostatno prema svima biti otvoren (što se čini idealnim rješenjem) ili se treba iščupati iz središta muzeja i sučeliti s drugim mjestima, kao što će to biti slučaj u Lilleu? I koji zapravo odnos održava s takozvanim "etničkim" ili etnološkim muzejima? Evo ozbiljnih kulturoloških nedoumica koje postavljaju pitanje dominacije, moći, imperijalizma i načina kojim carstvo prisvaja ili plijeni umjetnost drugih naroda kako bi ponudio predstavu sebe-samog. Ta pitanja pobuđuju burna pitanja u čitavom muzeološkom svijetu. Mislim na incident do kojeg je došlo u Sjedinjenim Američkim Državama 1968.: njujorški metropolitain Museum odlučio je, s najboljim mogućim namjerama, organizirati izložbu naslovljenu Harlem on My Mind. I dobroj volji usprkos, kustosi su nakupili omaške u svojim izborima odnosno ne-izborima, prouzrokujući burne reakcije kod umjetnika i čitave crnačke zajednice, koje su se osjećale poput čudovišta pod pogledom bijelog paternaliste. No ta je polemika prouzrokovala dubinske izmjene, zahvaljujući drugim tipovima muzeja. I ta se rasprava nastavlja, kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i u Europi.
Le Nouvel Observateur: Osjećate li se kod sebe u svojoj zemlji?
Ovisi o trenucima. Najčešće se, koliko god se osjećala ukorijenjenom u svojoj obitelji i povijesti jedne zajednice, toliko se osjećam odriješena autentičnog građanstva, iako sam tamo rođena. Oduvijek sam se osjećala marginaliziranom, što je bilo i bolno i destabilizirajuće, ali me je isto tako postavljalo i u (možda mojoj izvornoj kulturi zahvaljujući) položaj nadmoćnosti: zanimljiva, pa čak i plemenita pozicija. Jer umjetnici oduvijek dolaze s margina i na margini se odlučuju i ostati. Promatraju, analiziraju, kritiziraju središte, a katkad ga uspijevaju i izbaciti iz ravnoteže. To je ulog: prisiliti središte da odmakne pogled od sebe-samog. Ta je marginalizirana pozicija dakle za mene u odrasloj dobi postala adutom; no u mladosti to je bio hendikep. Osim toga, nemam drugog mjesta za sebe. Ako ne preuzmemo u potpunosti svoju odgovornost građanina, tada nismo u potpunosti odrasli. Upravo se zbog toga odlučujem ostati tamo. Naša je trenutna vlada istinski toksična prijetnja! Najgora je to, vjerujem, koju smo ikada upoznali. I ja to mogu ustvrditi, meni kojoj je 75. Djelovanja su ove vlade upravo razarajuča. Svoju vlastitu zemlju smatra neprijateljem!
Le Nouvel Observateur: Prevodi li francuska riječ 'étranger' istovremeno i engleske 'foreigner' i 'stranger'?
U francuskom se gubi polisemija engleskog izraza "the foreigner’s home" odnosno "obitavalište stranca". Željela sam zadržati tu dvoznačnost, jer možemo postati strancima kod sebe kao što je vidljivo u Africi gdje nerijetko kad građanski status nije niti priznat. Kada je o Afroamerikancima riječ, nisu u potpunosti građani zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Povijesno su uvijek bili u potrazi za asimilacijom koja se djelomčno konkretizirala nakon secesionističkog rata kada su zadobili mogućnost da ih se izabire u sfere vlasti. No njihova ih je vidljivost spriječila da se asimiliraju poput ostalih imigranata. Tako su izgradili specifičnu i prepoznatljivu kulturu koja nije ni afrička niti američka. Jazz je najbolji primjer: uvijek mu prepoznajemo podrijetlo, svira ga se u čitavom svijetu. To je idealno za jednu kulturu: posjedovati vlastiti identitet, ali tako da je istovremeno prihvaćena i svugdje reproducirana. Mislim da je jako lijepo kada stranac, umjesto da se zatvori u samog sebe, izvlači poduke iz svoje situacije i koristi svoju vlastitu kreativnu energiju kako za sebe tako i u šire svrhe.
Le Nouvel Observateur:A u Vašim knjigama, imate li osjećaj da ste kod sebe?
Osjećam se kod sebe u činu pisanja gdje imamo mogućnosti biti strancem, susretati stvari, mjesta, ljude koje ne poznajemo. Uspijemo li prodrijeti u tekst, možemo se sakriti a možda čak i izvući osjećaj izmijenjenosti. U svakom slučaju obogačujuće je to iskustvo. Jednom kontakt uspostavljen, kada im znamo imena, oni vam pričaju. No treba ostati otvoren. Ne mogu nametati njihove živote. Kao čitateljica uvijek razotkrijem autore koji pretjerano oblikuju život svojih likova. Treba ih ostaviti da pričaju. I ono što je fascinantno, to je da pričaju čitavo vrijeme! Ne znaju ušutjeti. Treba ih podjećati da se piše knjiga... Neki autori na scenu uvijek postavljaju iste likove jer potonji imaju još nešto za reći. No za mene je iskustvo toliko snažno da ih ne mogu nanovo prizivati u drugim romanima. Prelazim na druge stvari.
Le Nouvel Observateur: Ponad likova tu su riječi. A riječ koju najčešće koristite u Vašim romanima je 'ljubav'.
Istina. Ljudi kažu da je ljubav moja jedina tema. Iskreno vjerujem da jedino ljubav razlikuje ljudsko biće od ostalih živih bića. Ne govorim o reprodukciji, niti o štićenju svojih potomaka: riječ je o sažaljenju bez računice koju osjećamo prema nama bliskima kao i za Drugoga. To je specifičnost čovjeka. Jedino ako i slonovi... Ali oni to ne osjećaju doli za vlastiti vrstu. Ljubav je doista moj središnji interest, no ono što motivira moje pisanje, manje je ljubav nego li njegov manjak odnosno njegova izdaja do koje može doći vrlo rano. I to se odnosi koliko na roditelje toliko i na ljubavnike, kako na građanski osjećaj tako i na religiju. Ljubav je u svim svojim oblicima toliko teško doseći, sačuvati, osjećati u potpunosti! Druga karakteristika, iako manje dubinska negoli ljubav, to je jezik. Govoriti, govoriti sebi, odgovarati si... Nižem riječi, jedne za drugima, u nadi da ću uspostavti tu posljednju vezu sa čitateljem, u svijetu u kojem živi i 0ita. To je izazov. To je ta bitka.
Le Nouvel Observateur: Busheva vlada kani podići zid između Meksika i Sjedinjenih Američkih Država. Nije li to savršen primjer onoga protiv čega se borite?
Tomu ne vidim smisla. Nama ga više negoli u Kineskom ili Berlinskom zidu. Nego li u onome između Izraela i Palestine. Ne naučimo li išta od povijesti, osuđeni smo ponavljati iste greške. Naša se vlada požuruje u bombardiranju stanovništva diljem svijeta. Postoji kao neka želja sveprisutne smrti. No ti su pokušaji oduđeni na nauspjeh. Poraz je to samih principa koji su temelj toj zemlji. No prava je pljesniva granica kanadska granica: ulaz za imigrante koji imaju novaca. Ulaze masovno i to ne pješice već avionom. I nitko ih ne zaustavlja jer su bijelci i imaju novaca. Nema govora o zidu za tu granicu. Taj projekt zvuči potpuno srednjevjekovno, arhaično, no zadovoljava onu tamnu stranu duše ove zemlje i to me rastužuje.
Le Nouvel Observateur:Kako biste definirali gostoprimstvo?
To je kada drugoga možemo poistovjetiti sa sobom, postaviti se na njegovo mjesto, kada smo u stanju priupitati se kako bismo sami voljeli da nas se ugosti. Snaga koju ima kapitalističko društvo da nas izolira, da nas prisiljava da se okružujemo predmetima, robom, stvara narcisizam savršenom konzumatora kada je ono što nas usrećuje kolekcioniranje dobara više negoli uspostavljanje kontakata sa drugima. A kada se stvari koje posjedujemo jednom izližu uvijek postoje druge koje se mogu kupiti ! No to ne funkcionira jer nam to ne omogućuje uspostavu identiteta. Vrsta je to terora: ne moći postojati, iznalaziti zadovoljstvo i sigurnost jedino u akumulaciji kupljenih stvari. Svi kao da iznalaze sreću, uzimo turizam na primjer, no površina prikriva dubinski strah. Nakon rušenja Twin Towersa, nitko iz vlade nije bio u stanju formulirati inteligentnu ideju: ni Bush ni Cheney niti Giuliani. Njujorčani su ti koji su spasili New York. Nije im bilo potrebno govoriti da daruju krv ili hranu, reagirali su spontano, uzeli stavri u svoje ruke. Radnici, zavarivači, došli su iz dijelova zemlje kako bi ponudili svoju pomoć. No kada se novi gradonačelnik Michael Bloomberg napokon izrazio, nije ljudima rekao da odu svojim domovima kako bi se brinuli o svojoj obitelji, susjedima, osigurali njihove živote kao što se to radilo tijekom Drugog svjetskog rata. Bilo mu je draže izgovoriti: "Pokažite teroristima tko smo. Idite u dučane, na predstave, vozite se avionima". Nije im se obratio kao građanima već kao konzumatorima. Od tog sam trenutka osjetila da nas taj jezik zatvara u perverznu reakciju. Oni na vlasti nisu se obartili ni našem osjećaju požrtvovanosti niti osjećaju solidarnosti prema drugome. Zadovoljili su se dijaboliziranjem svih muslimana diljem svijeta prizivajući zakon zuba za zub. Njihovo je ponašanje istovremeno dokazalo njihovu nesposobnost da vladaju nama. Bit će teže riješiti se tog konzumerističkog duha i te antiterorističke paranoje negoli riješiti se ove vlade.
Le Nouvel Observateur: Čemu vas je uragan Katrina naučila o Vašoj zemlji?
Ukazano mi je na iskonsku prirodu ove vlade. Znalo se da je rasistička, egzibirala je doduše nekolicinu uglednih crnaca; znalo se da je nesposobna, no neke su stvari dobro funkcionirale. I jednim je potezom pala maska: njeno se ponašanje pokazalo toliko perverznim, podčinjavajućim da je prouzrokovao dubinski očaj. Stvorio se veliki jaz, duboko nerazumijevanje. Tijekom poplava, mladi su se crnci penjali na krovove kako bi privukli pažnju helikoptera. No kako je grad bio uronjen u tamu nisu bili vidljivi, stoga su pucali u zrak kako bi ukazali na mjesta na kojima se nalaze. Piloti su mislili da pucaju na njih! I autoriteti se zapovijedili da se uzvrati paljbom kako bi ih ubili! Jedna je mlada crnkinja ušla u već orobljeni dučan kako bi uzela cipele jer su ulice bile preplavljene. Zamijetio ju je jedan policajac i bacivši ju na pod naredio da ispusti cipele. Poslušala ga je i voda je odnijela cipele. Bi li je bio ubio? Besmisleno je. Da je bjelkinja iz dučana ponijela pelene čestitalo bi joj se zbog brige prema njenom dijetetu. No u slučaju crne osobe prvo što pada na um je krađa. Histerična reakcija policajca dokazuje da se veća pažnja posvećuje robi negoli osobama, materijalnim dobrima više negoli ljudskim životima. No osjetila sam olakšanje dokumentarnim radom kojeg je prouzrokovao taj događaj: velika građa svjedočanstava, arhive itd., koji se ne ograničuju na dokumentarac kojeg je snimio Spike Lee. Ti radovi ukazuju na nesposobnost i prezir autoriteta prema siromašnima, prema svim onim ljudim uhvaćenih u zamku.
Le Nouvel Observateur: Stanovnici Novog Orleansa i sami su postali 'strancima kod sebe'?
Da, iako mislim da im to mjesto pripada. Pogotovo crncima jer je naposlijetku kultura grada bila njihova kultura. I nikada više nećemo iznaći taj grad i njegov duh. Rekonstrukcija će izlučiti nešto nalik Las Vegasu.
Le Nouvel Observateur: Koja je trenutna situacija afroameričke zajednice?
Zasebna je to grupacija, u to nema sumnje. Nemaju iste financijske izvore, isti pristup obrazovanju. Kada se u Sjedinjenim Američkim Državama kaže "crnci" treba čuti "siromašni". Iako siromašni bijelci poznaju potpuno iste probleme... No racijalni se jaz zamijenjuje antagonizmom klasa što siromašnim bijelcima omogućuje osjećaj superiornosti. No ja koja posjedujem (privilegija godina!) historijsku evoluciju vidim istovremeno: neprekidnost i evoluciju. Rasizam je i dalje realnost iako nije uvijek toliko očit kao u slučaju Katrina. No mladi su slikari i neki afroamerički glazbenici definirali svoju estetiku kao "post-crnačku", post-black, što označava različiti odnos prema njihovu identitetu, izvan jasno definirane crnačke kulture. Ulažem mnogo nade u taj koncept koji trenutno oživljava samo u umjetničkoj avangardi, no koji može omogućiti razvoj kulture u pozitivnom smjeru.
Postoje isto tako i političari tamne puti među kojima su neki katkad sporni i priželjkuju visoke institucionalne pozicije. Već je krajnje vrijeme da Sjedinjene Američke Države izaberu crnačkog predsjednika. Da ga se izabere i da se o tome opširnije počne pričati! No bojim se da će 2008. biti prerano, čak i za senatora Baracka Obamu koji kaže: "Moj je otac podrijetlom iz Kenije, a moja majka iz Kanzasa". Dobar način da se prevlada rasističko pitanje! Zanimljivo je vidjeti političara na taj način navodi podrijetlo svojih roditelja. Izuzetno cijenim Obamine ljudske kvaliteta i nadam se da će se pokazati utjecajnim i karizmatičnim vođom, pod uvjetom da je dobro okružen. No prije toga treba se riješiti Busha!
Le Nouvel Observateur: Mislite li da će nam novo stoljeće podariti svijet u kojem ćemo moći živjeti zajedno?
Tome se možemo samo nadati. Svijet možda nije pod milošću Sjedinjenih Američkih Država koje su propustile najbolju priliku u povijesti da postignu nešto veliko. Imali su sve što je potrebno za to : izbore, stanovništvo, mitologiju…upravo zahvaljujući njihovoj gostoljubivoj prirodi. Imigracija je upisana u prirodu te zemlje. I to ju čini toliko fascinantnom. Problem je njena stalna napetost što se definira isključivanjem drugih, bili to Ameriindijanci, Afroamerikanci ili Hispanci. Danas se čitav svijet nanovo osjeća strancem.
Le Nouvel Observateur: Koje su tri knjige koje biste ponijeli na pusti otok?
Povijest dekadencije i pad Rimskog Carstva Edwarda Gibbona koje uvijek iznova čitam zbog ljepote jezika. A zatim bih ponijela mnogo bilježnica kako bih napisala još dvije knjige.
____
Razgovor su za francuski časopis Le Nouvel Observateur vodili Gilles Anquetil i François Armanet.
Preveo Yves-Alexandre Tripković
Preuzeto sa: http://www.net.hr
Le Nouvel Observateur: Louvre Vas je ugostio, zbog čega ste odlučili organizirati Vaš program oko teme Stranac kod sebe?
Le Nouvel Observateur:Toni Morrison: To je problematika koju proučavam u američkoj književnosti: prvi su američki književnici razmišljali o implikacijama njihovog statusa imigranata, sa svim dvojbama koje se rađaju u tim situacijama. Kada mi je Louvre ponudio da predsjedam organizacijom tog događaja, ugledala sam mogućnost da to pitanje proširim i na druge umjetnosti. Jer umjetnici imaju dar sabotiranja službenih priča i iznalaženja pukotina. Posegla sam dakle za izvorištima koje nudi Louvre kako bih produbila to pitanje, istovremeno i historijsko i suvremeno, a kojeg poznajemo pod različitim nazivljima : imigracija, nacionalizam, egzil, odnos prema strancu… čitavo jedno opasno kipljenje. Smatrala sam da ćemo prilazeći tom multiformnom fenomenu iz različitih uglova možda iznaći smisao koji bi izmicao uslužnoj retorici, odnosno političkim i ekonomskim lažima koje opravdavaju i stimuliraju dominaciju nasilja.
Ovaj izazov kustosice motivirao me da osvježenim pogledom prionem sagledavanju kanonskih djela koja bi se mogla doživjeti kao ukrućeni predmeti, zahvaljujući razmjeni s koreografima, sinestima, drugim piscima koji sami pišu izvan svojih domova i promišljaju pojmove povlačenja ili udaljavanja. Bitno je bilo proučiti to pitanje onako kakvim je sagledano u muzeju. Louvre je, naposlijetku, nekoć bilo obitavalište, dom koji se podvrgavao preobražajima i čija je povijest prožeta proturječnostima, prije negoli će postati univerzalnim modelom muzeja. Sama je institucija sučeljena s tim pitanjem: da li je dostatno prema svima biti otvoren (što se čini idealnim rješenjem) ili se treba iščupati iz središta muzeja i sučeliti s drugim mjestima, kao što će to biti slučaj u Lilleu? I koji zapravo odnos održava s takozvanim "etničkim" ili etnološkim muzejima? Evo ozbiljnih kulturoloških nedoumica koje postavljaju pitanje dominacije, moći, imperijalizma i načina kojim carstvo prisvaja ili plijeni umjetnost drugih naroda kako bi ponudio predstavu sebe-samog. Ta pitanja pobuđuju burna pitanja u čitavom muzeološkom svijetu. Mislim na incident do kojeg je došlo u Sjedinjenim Američkim Državama 1968.: njujorški metropolitain Museum odlučio je, s najboljim mogućim namjerama, organizirati izložbu naslovljenu Harlem on My Mind. I dobroj volji usprkos, kustosi su nakupili omaške u svojim izborima odnosno ne-izborima, prouzrokujući burne reakcije kod umjetnika i čitave crnačke zajednice, koje su se osjećale poput čudovišta pod pogledom bijelog paternaliste. No ta je polemika prouzrokovala dubinske izmjene, zahvaljujući drugim tipovima muzeja. I ta se rasprava nastavlja, kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i u Europi.
Le Nouvel Observateur: Osjećate li se kod sebe u svojoj zemlji?
Ovisi o trenucima. Najčešće se, koliko god se osjećala ukorijenjenom u svojoj obitelji i povijesti jedne zajednice, toliko se osjećam odriješena autentičnog građanstva, iako sam tamo rođena. Oduvijek sam se osjećala marginaliziranom, što je bilo i bolno i destabilizirajuće, ali me je isto tako postavljalo i u (možda mojoj izvornoj kulturi zahvaljujući) položaj nadmoćnosti: zanimljiva, pa čak i plemenita pozicija. Jer umjetnici oduvijek dolaze s margina i na margini se odlučuju i ostati. Promatraju, analiziraju, kritiziraju središte, a katkad ga uspijevaju i izbaciti iz ravnoteže. To je ulog: prisiliti središte da odmakne pogled od sebe-samog. Ta je marginalizirana pozicija dakle za mene u odrasloj dobi postala adutom; no u mladosti to je bio hendikep. Osim toga, nemam drugog mjesta za sebe. Ako ne preuzmemo u potpunosti svoju odgovornost građanina, tada nismo u potpunosti odrasli. Upravo se zbog toga odlučujem ostati tamo. Naša je trenutna vlada istinski toksična prijetnja! Najgora je to, vjerujem, koju smo ikada upoznali. I ja to mogu ustvrditi, meni kojoj je 75. Djelovanja su ove vlade upravo razarajuča. Svoju vlastitu zemlju smatra neprijateljem!
Le Nouvel Observateur: Prevodi li francuska riječ 'étranger' istovremeno i engleske 'foreigner' i 'stranger'?
U francuskom se gubi polisemija engleskog izraza "the foreigner’s home" odnosno "obitavalište stranca". Željela sam zadržati tu dvoznačnost, jer možemo postati strancima kod sebe kao što je vidljivo u Africi gdje nerijetko kad građanski status nije niti priznat. Kada je o Afroamerikancima riječ, nisu u potpunosti građani zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Povijesno su uvijek bili u potrazi za asimilacijom koja se djelomčno konkretizirala nakon secesionističkog rata kada su zadobili mogućnost da ih se izabire u sfere vlasti. No njihova ih je vidljivost spriječila da se asimiliraju poput ostalih imigranata. Tako su izgradili specifičnu i prepoznatljivu kulturu koja nije ni afrička niti američka. Jazz je najbolji primjer: uvijek mu prepoznajemo podrijetlo, svira ga se u čitavom svijetu. To je idealno za jednu kulturu: posjedovati vlastiti identitet, ali tako da je istovremeno prihvaćena i svugdje reproducirana. Mislim da je jako lijepo kada stranac, umjesto da se zatvori u samog sebe, izvlači poduke iz svoje situacije i koristi svoju vlastitu kreativnu energiju kako za sebe tako i u šire svrhe.
Le Nouvel Observateur:A u Vašim knjigama, imate li osjećaj da ste kod sebe?
Osjećam se kod sebe u činu pisanja gdje imamo mogućnosti biti strancem, susretati stvari, mjesta, ljude koje ne poznajemo. Uspijemo li prodrijeti u tekst, možemo se sakriti a možda čak i izvući osjećaj izmijenjenosti. U svakom slučaju obogačujuće je to iskustvo. Jednom kontakt uspostavljen, kada im znamo imena, oni vam pričaju. No treba ostati otvoren. Ne mogu nametati njihove živote. Kao čitateljica uvijek razotkrijem autore koji pretjerano oblikuju život svojih likova. Treba ih ostaviti da pričaju. I ono što je fascinantno, to je da pričaju čitavo vrijeme! Ne znaju ušutjeti. Treba ih podjećati da se piše knjiga... Neki autori na scenu uvijek postavljaju iste likove jer potonji imaju još nešto za reći. No za mene je iskustvo toliko snažno da ih ne mogu nanovo prizivati u drugim romanima. Prelazim na druge stvari.
Le Nouvel Observateur: Ponad likova tu su riječi. A riječ koju najčešće koristite u Vašim romanima je 'ljubav'.
Istina. Ljudi kažu da je ljubav moja jedina tema. Iskreno vjerujem da jedino ljubav razlikuje ljudsko biće od ostalih živih bića. Ne govorim o reprodukciji, niti o štićenju svojih potomaka: riječ je o sažaljenju bez računice koju osjećamo prema nama bliskima kao i za Drugoga. To je specifičnost čovjeka. Jedino ako i slonovi... Ali oni to ne osjećaju doli za vlastiti vrstu. Ljubav je doista moj središnji interest, no ono što motivira moje pisanje, manje je ljubav nego li njegov manjak odnosno njegova izdaja do koje može doći vrlo rano. I to se odnosi koliko na roditelje toliko i na ljubavnike, kako na građanski osjećaj tako i na religiju. Ljubav je u svim svojim oblicima toliko teško doseći, sačuvati, osjećati u potpunosti! Druga karakteristika, iako manje dubinska negoli ljubav, to je jezik. Govoriti, govoriti sebi, odgovarati si... Nižem riječi, jedne za drugima, u nadi da ću uspostavti tu posljednju vezu sa čitateljem, u svijetu u kojem živi i 0ita. To je izazov. To je ta bitka.
Le Nouvel Observateur: Busheva vlada kani podići zid između Meksika i Sjedinjenih Američkih Država. Nije li to savršen primjer onoga protiv čega se borite?
Tomu ne vidim smisla. Nama ga više negoli u Kineskom ili Berlinskom zidu. Nego li u onome između Izraela i Palestine. Ne naučimo li išta od povijesti, osuđeni smo ponavljati iste greške. Naša se vlada požuruje u bombardiranju stanovništva diljem svijeta. Postoji kao neka želja sveprisutne smrti. No ti su pokušaji oduđeni na nauspjeh. Poraz je to samih principa koji su temelj toj zemlji. No prava je pljesniva granica kanadska granica: ulaz za imigrante koji imaju novaca. Ulaze masovno i to ne pješice već avionom. I nitko ih ne zaustavlja jer su bijelci i imaju novaca. Nema govora o zidu za tu granicu. Taj projekt zvuči potpuno srednjevjekovno, arhaično, no zadovoljava onu tamnu stranu duše ove zemlje i to me rastužuje.
Le Nouvel Observateur:Kako biste definirali gostoprimstvo?
To je kada drugoga možemo poistovjetiti sa sobom, postaviti se na njegovo mjesto, kada smo u stanju priupitati se kako bismo sami voljeli da nas se ugosti. Snaga koju ima kapitalističko društvo da nas izolira, da nas prisiljava da se okružujemo predmetima, robom, stvara narcisizam savršenom konzumatora kada je ono što nas usrećuje kolekcioniranje dobara više negoli uspostavljanje kontakata sa drugima. A kada se stvari koje posjedujemo jednom izližu uvijek postoje druge koje se mogu kupiti ! No to ne funkcionira jer nam to ne omogućuje uspostavu identiteta. Vrsta je to terora: ne moći postojati, iznalaziti zadovoljstvo i sigurnost jedino u akumulaciji kupljenih stvari. Svi kao da iznalaze sreću, uzimo turizam na primjer, no površina prikriva dubinski strah. Nakon rušenja Twin Towersa, nitko iz vlade nije bio u stanju formulirati inteligentnu ideju: ni Bush ni Cheney niti Giuliani. Njujorčani su ti koji su spasili New York. Nije im bilo potrebno govoriti da daruju krv ili hranu, reagirali su spontano, uzeli stavri u svoje ruke. Radnici, zavarivači, došli su iz dijelova zemlje kako bi ponudili svoju pomoć. No kada se novi gradonačelnik Michael Bloomberg napokon izrazio, nije ljudima rekao da odu svojim domovima kako bi se brinuli o svojoj obitelji, susjedima, osigurali njihove živote kao što se to radilo tijekom Drugog svjetskog rata. Bilo mu je draže izgovoriti: "Pokažite teroristima tko smo. Idite u dučane, na predstave, vozite se avionima". Nije im se obratio kao građanima već kao konzumatorima. Od tog sam trenutka osjetila da nas taj jezik zatvara u perverznu reakciju. Oni na vlasti nisu se obartili ni našem osjećaju požrtvovanosti niti osjećaju solidarnosti prema drugome. Zadovoljili su se dijaboliziranjem svih muslimana diljem svijeta prizivajući zakon zuba za zub. Njihovo je ponašanje istovremeno dokazalo njihovu nesposobnost da vladaju nama. Bit će teže riješiti se tog konzumerističkog duha i te antiterorističke paranoje negoli riješiti se ove vlade.
Le Nouvel Observateur: Čemu vas je uragan Katrina naučila o Vašoj zemlji?
Ukazano mi je na iskonsku prirodu ove vlade. Znalo se da je rasistička, egzibirala je doduše nekolicinu uglednih crnaca; znalo se da je nesposobna, no neke su stvari dobro funkcionirale. I jednim je potezom pala maska: njeno se ponašanje pokazalo toliko perverznim, podčinjavajućim da je prouzrokovao dubinski očaj. Stvorio se veliki jaz, duboko nerazumijevanje. Tijekom poplava, mladi su se crnci penjali na krovove kako bi privukli pažnju helikoptera. No kako je grad bio uronjen u tamu nisu bili vidljivi, stoga su pucali u zrak kako bi ukazali na mjesta na kojima se nalaze. Piloti su mislili da pucaju na njih! I autoriteti se zapovijedili da se uzvrati paljbom kako bi ih ubili! Jedna je mlada crnkinja ušla u već orobljeni dučan kako bi uzela cipele jer su ulice bile preplavljene. Zamijetio ju je jedan policajac i bacivši ju na pod naredio da ispusti cipele. Poslušala ga je i voda je odnijela cipele. Bi li je bio ubio? Besmisleno je. Da je bjelkinja iz dučana ponijela pelene čestitalo bi joj se zbog brige prema njenom dijetetu. No u slučaju crne osobe prvo što pada na um je krađa. Histerična reakcija policajca dokazuje da se veća pažnja posvećuje robi negoli osobama, materijalnim dobrima više negoli ljudskim životima. No osjetila sam olakšanje dokumentarnim radom kojeg je prouzrokovao taj događaj: velika građa svjedočanstava, arhive itd., koji se ne ograničuju na dokumentarac kojeg je snimio Spike Lee. Ti radovi ukazuju na nesposobnost i prezir autoriteta prema siromašnima, prema svim onim ljudim uhvaćenih u zamku.
Le Nouvel Observateur: Stanovnici Novog Orleansa i sami su postali 'strancima kod sebe'?
Da, iako mislim da im to mjesto pripada. Pogotovo crncima jer je naposlijetku kultura grada bila njihova kultura. I nikada više nećemo iznaći taj grad i njegov duh. Rekonstrukcija će izlučiti nešto nalik Las Vegasu.
Le Nouvel Observateur: Koja je trenutna situacija afroameričke zajednice?
Zasebna je to grupacija, u to nema sumnje. Nemaju iste financijske izvore, isti pristup obrazovanju. Kada se u Sjedinjenim Američkim Državama kaže "crnci" treba čuti "siromašni". Iako siromašni bijelci poznaju potpuno iste probleme... No racijalni se jaz zamijenjuje antagonizmom klasa što siromašnim bijelcima omogućuje osjećaj superiornosti. No ja koja posjedujem (privilegija godina!) historijsku evoluciju vidim istovremeno: neprekidnost i evoluciju. Rasizam je i dalje realnost iako nije uvijek toliko očit kao u slučaju Katrina. No mladi su slikari i neki afroamerički glazbenici definirali svoju estetiku kao "post-crnačku", post-black, što označava različiti odnos prema njihovu identitetu, izvan jasno definirane crnačke kulture. Ulažem mnogo nade u taj koncept koji trenutno oživljava samo u umjetničkoj avangardi, no koji može omogućiti razvoj kulture u pozitivnom smjeru.
Postoje isto tako i političari tamne puti među kojima su neki katkad sporni i priželjkuju visoke institucionalne pozicije. Već je krajnje vrijeme da Sjedinjene Američke Države izaberu crnačkog predsjednika. Da ga se izabere i da se o tome opširnije počne pričati! No bojim se da će 2008. biti prerano, čak i za senatora Baracka Obamu koji kaže: "Moj je otac podrijetlom iz Kenije, a moja majka iz Kanzasa". Dobar način da se prevlada rasističko pitanje! Zanimljivo je vidjeti političara na taj način navodi podrijetlo svojih roditelja. Izuzetno cijenim Obamine ljudske kvaliteta i nadam se da će se pokazati utjecajnim i karizmatičnim vođom, pod uvjetom da je dobro okružen. No prije toga treba se riješiti Busha!
Le Nouvel Observateur: Mislite li da će nam novo stoljeće podariti svijet u kojem ćemo moći živjeti zajedno?
Tome se možemo samo nadati. Svijet možda nije pod milošću Sjedinjenih Američkih Država koje su propustile najbolju priliku u povijesti da postignu nešto veliko. Imali su sve što je potrebno za to : izbore, stanovništvo, mitologiju…upravo zahvaljujući njihovoj gostoljubivoj prirodi. Imigracija je upisana u prirodu te zemlje. I to ju čini toliko fascinantnom. Problem je njena stalna napetost što se definira isključivanjem drugih, bili to Ameriindijanci, Afroamerikanci ili Hispanci. Danas se čitav svijet nanovo osjeća strancem.
Le Nouvel Observateur: Koje su tri knjige koje biste ponijeli na pusti otok?
Povijest dekadencije i pad Rimskog Carstva Edwarda Gibbona koje uvijek iznova čitam zbog ljepote jezika. A zatim bih ponijela mnogo bilježnica kako bih napisala još dvije knjige.
____
Razgovor su za francuski časopis Le Nouvel Observateur vodili Gilles Anquetil i François Armanet.
Preveo Yves-Alexandre Tripković
Preuzeto sa: http://www.net.hr
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#141
Semezdin Mehmedinovic
Moja zamišljenost uvijek nestane
Čim nađem vedru sliku da me zabavi
Uglavnom nastojim zaboraviti. Čeznem
Za ljepotom onda kad život postane
Krajnje nepodnošljiv. Svi ljudi koje
Poznam, oni su kao ja. Samo kad smo
Potišteni, u tugi čini nam se da dolazimo
Sami izdaleka i svakom od nas tad
grob je u Palestini
("Devet Alexandrija", Duriex, Zagreb, 2002.)
Moja zamišljenost uvijek nestane
Čim nađem vedru sliku da me zabavi
Uglavnom nastojim zaboraviti. Čeznem
Za ljepotom onda kad život postane
Krajnje nepodnošljiv. Svi ljudi koje
Poznam, oni su kao ja. Samo kad smo
Potišteni, u tugi čini nam se da dolazimo
Sami izdaleka i svakom od nas tad
grob je u Palestini
("Devet Alexandrija", Duriex, Zagreb, 2002.)
-
Nancy Drew
- Posts: 1926
- Joined: 06/09/2006 12:43
- Location: sarajevo
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#143
Slovenija, moj deželovič
Lepa Evropa, poglej se v ogledalo!
sobota, 03.03.2007
Tekst: Boris Dežulović
Draga Evropska unija! Pišem ti to pismo in ga naslavljam na Slovenijo, ki nam je zdaj najbližja in najjužnejša Evropa. Pa ni bilo vedno tako. Pišem ti namreč z Balkana, daljnega polotoka, do katerega segajo tvoje korenine; s tvojega starodavnega juga, kjer so pred dva tisoč leti - tega se ne boš spomnila - tvoji prapradedi odkrili Človeka; iz same zibelke, v kateri si dobila tako smisel kot razlog, tako idejo, jezik in pamet kot ime, ki ga nosiš.
Nekoč, pred davnimi časi, preden se je rodil tvoj Bog, smo imeli tu na Balkanu svojega. Imenoval se je Zevs in je imel ljubico, ki je bila najlepša od vseh žena na svetu, hčerka feničanskega kralja Agenorja, pramater kretskih kraljev in po kateri so poimenovali tisto veliko obalo na drugi strani - Evropo.
Da bi se, draga Evropa, vrnila tja, kjer si bila rojena, da bi se torej vrnila k svojim koreninam, moraš danes preko hribovite dežele, ki si jo nekoč imenovala Jugoslavija, in sicer po cesti, ki gre ob obali Jadranskega morja ali po levem bregu Save, ob robu dežele, ki se danes imenuje Bosna. Nikakor ne pojdi po sredini, ne čez Bosno.
Tam namreč, v tej Bosni, iz surove zemlje rastejo surovi ljudje, ki vsake toliko ponorijo in se pobijajo med sabo. Nevarni so sebi in drugim, in to veš tudi sama: spomniš se še, kako si nekoč poslala svoje najboljše sinove, da bi junaško branili neko obkoljeno enklavo; Srebrenica se imenuje, po srebru, ki so ga tam kopali tvoji inženirji, po srebru, s katerim si pred davnimi časi plačala obzidje, ki te je branilo pred osvajalci.
Pravim ti torej, ko boš iskala svoje korenine, ne pojdi čez Bosno. Če mene vprašaš, ti bo lažje čez Hrvaško in Srbijo. Po lepi avtocesti čez Zagreb in Beograd in potem dol proti Grčiji. In ne boj se, cesta je dovolj daleč od Bosne. Na poti ne boš vonjala pogorišč, ob cesti ne bodo iz zemlje štrlele kosti, ne bodo te plašile oznake za minska polja, niti luže krvavega blata. Ta pot bi bila tudi daljša in bi se lahko izgubila. In pozabila, kdo si, kako in zakaj si nastala. In ne bi bilo prvič.
Toda če se izgubiš na poti, če pozabiš, kdo si, zakaj si in od kod si, se spomni zgodbe o Evropi. Naj ti pomagam.
Ko je v tistih časih Zevs ugrabil lepo Agenorjevo hčerko in je torej Evropa izginila tako nekako kot sedaj, jo je njen rodni brat Kadem dolgo iskal po vsem svetu. Približno tako - vidiš, kako so te zgodbe včasih nenavadno podobne našim - te je iskala Bosna, ko si ondan izginila. Tudi Kadem ni nikoli našel sestre Evrope, se je pa tako ustrašil očetovega srda, da se je odločil zbežati daleč proč. S pomočjo Apolona je na koncu našel deželo, v kateri se je s svojimi spremljevalci naselil, in če ne bi vedel, da gre le za grško legendo, bi, draga Evropa, prisegel, da ta dežela - opisana s planinami, gozdovi in studenci - ni nič drugega kot Bosna.
Toda tu je čakal strašni zmaj, ki je pobil vse Kadmove ljudi. Da ne dolgovezim: Kadem je s pomočjo bogov nekako premagal zmaja in ostal v tej deželi, toda iz zmajevih zob, ki so bili povsod posejani, je iz zemlje zraslo tisoče nasilnih vojakov, ki so začeli pobijati drug drugega, in ko jih je boginja Atena pozvala k premirju, je bilo živih samo še pet.
Kot vidiš, so celo stari Grki vedeli, kako je prišlo do pokola v deželi, v kateri je peterica preživelih - ki je iskala lepo Evropo - pozneje zgradila slavne Tebe.
Če bi takrat tebe vprašali, bi se ta zgodba drugače obrnila, tako kot se zdaj drugače obrača zgodba o Bosni, ki je iskala Evropo, in o Evropi, ki je ni bilo od nikoder, ko je zmaj pobijal bošnjaški narod. Kar se tebe tiče, so se ti divjaki pobijali sami, tebe zgodba o zmajevih zobeh, iz katerih so zrasli vojskujoči se vojaki, ne zanima, ker je tako lažje. Zmaj s tem nima zveze, ali ne?
Ej, draga, izgubljena Evropa, naj ti bo v čast in slavo. Razumem, da je treba zmaja spraviti v dobro voljo, da ga je lažje sprejeti v svojo skupnost, kot ga ukrotiti. Sto tisoč mrtvih gor ali dol, kaj je to v primerjavi s tvojim mirom? Kaj je to v primerjavi z milijoni mrtvih, na katerih kosteh si zrasla? Zamisli si, nenazadnje, kako bi bilo, če bi Hitlerjeva Nemčija iz vojne prišla nekaznovana in bi ji bilo treba soditi za genocid? Da bi bilo treba dokazati, da je Nemčija odgovorna za genocid, kaj vem, v Oswiecimu - ali, če ti je lažje v nemščini, v Auschwitzu - ko pa vsi vemo, da je bilo to taborišče na Poljskem in da Berlin s tem ni imel nič?
Srečno na tej poti, draga Evropska unija, veliko sreče s tvojima častnima državljanoma Radovanom Karadžićem in Ratkom Mladićem. Ta dva ti bosta pokazala pot do tja, do tvoje antične zibelke. Poznata tudi bližnjice.
In ko se boš tako preko Srbije vrnila k svojim antičnim in humanističnim koreninam, ko se boš, lepa Evropa, pogledala v ogledalo, boš vedela, kaj ti je storiti, ne da bi ti moral jaz to povedati:
Jebi se, Evropska unija!
S prezirom,
Boris Dežulović, Balkan bb
Lepa Evropa, poglej se v ogledalo!
sobota, 03.03.2007
Tekst: Boris Dežulović
Draga Evropska unija! Pišem ti to pismo in ga naslavljam na Slovenijo, ki nam je zdaj najbližja in najjužnejša Evropa. Pa ni bilo vedno tako. Pišem ti namreč z Balkana, daljnega polotoka, do katerega segajo tvoje korenine; s tvojega starodavnega juga, kjer so pred dva tisoč leti - tega se ne boš spomnila - tvoji prapradedi odkrili Človeka; iz same zibelke, v kateri si dobila tako smisel kot razlog, tako idejo, jezik in pamet kot ime, ki ga nosiš.
Nekoč, pred davnimi časi, preden se je rodil tvoj Bog, smo imeli tu na Balkanu svojega. Imenoval se je Zevs in je imel ljubico, ki je bila najlepša od vseh žena na svetu, hčerka feničanskega kralja Agenorja, pramater kretskih kraljev in po kateri so poimenovali tisto veliko obalo na drugi strani - Evropo.
Da bi se, draga Evropa, vrnila tja, kjer si bila rojena, da bi se torej vrnila k svojim koreninam, moraš danes preko hribovite dežele, ki si jo nekoč imenovala Jugoslavija, in sicer po cesti, ki gre ob obali Jadranskega morja ali po levem bregu Save, ob robu dežele, ki se danes imenuje Bosna. Nikakor ne pojdi po sredini, ne čez Bosno.
Tam namreč, v tej Bosni, iz surove zemlje rastejo surovi ljudje, ki vsake toliko ponorijo in se pobijajo med sabo. Nevarni so sebi in drugim, in to veš tudi sama: spomniš se še, kako si nekoč poslala svoje najboljše sinove, da bi junaško branili neko obkoljeno enklavo; Srebrenica se imenuje, po srebru, ki so ga tam kopali tvoji inženirji, po srebru, s katerim si pred davnimi časi plačala obzidje, ki te je branilo pred osvajalci.
Pravim ti torej, ko boš iskala svoje korenine, ne pojdi čez Bosno. Če mene vprašaš, ti bo lažje čez Hrvaško in Srbijo. Po lepi avtocesti čez Zagreb in Beograd in potem dol proti Grčiji. In ne boj se, cesta je dovolj daleč od Bosne. Na poti ne boš vonjala pogorišč, ob cesti ne bodo iz zemlje štrlele kosti, ne bodo te plašile oznake za minska polja, niti luže krvavega blata. Ta pot bi bila tudi daljša in bi se lahko izgubila. In pozabila, kdo si, kako in zakaj si nastala. In ne bi bilo prvič.
Toda če se izgubiš na poti, če pozabiš, kdo si, zakaj si in od kod si, se spomni zgodbe o Evropi. Naj ti pomagam.
Ko je v tistih časih Zevs ugrabil lepo Agenorjevo hčerko in je torej Evropa izginila tako nekako kot sedaj, jo je njen rodni brat Kadem dolgo iskal po vsem svetu. Približno tako - vidiš, kako so te zgodbe včasih nenavadno podobne našim - te je iskala Bosna, ko si ondan izginila. Tudi Kadem ni nikoli našel sestre Evrope, se je pa tako ustrašil očetovega srda, da se je odločil zbežati daleč proč. S pomočjo Apolona je na koncu našel deželo, v kateri se je s svojimi spremljevalci naselil, in če ne bi vedel, da gre le za grško legendo, bi, draga Evropa, prisegel, da ta dežela - opisana s planinami, gozdovi in studenci - ni nič drugega kot Bosna.
Toda tu je čakal strašni zmaj, ki je pobil vse Kadmove ljudi. Da ne dolgovezim: Kadem je s pomočjo bogov nekako premagal zmaja in ostal v tej deželi, toda iz zmajevih zob, ki so bili povsod posejani, je iz zemlje zraslo tisoče nasilnih vojakov, ki so začeli pobijati drug drugega, in ko jih je boginja Atena pozvala k premirju, je bilo živih samo še pet.
Kot vidiš, so celo stari Grki vedeli, kako je prišlo do pokola v deželi, v kateri je peterica preživelih - ki je iskala lepo Evropo - pozneje zgradila slavne Tebe.
Če bi takrat tebe vprašali, bi se ta zgodba drugače obrnila, tako kot se zdaj drugače obrača zgodba o Bosni, ki je iskala Evropo, in o Evropi, ki je ni bilo od nikoder, ko je zmaj pobijal bošnjaški narod. Kar se tebe tiče, so se ti divjaki pobijali sami, tebe zgodba o zmajevih zobeh, iz katerih so zrasli vojskujoči se vojaki, ne zanima, ker je tako lažje. Zmaj s tem nima zveze, ali ne?
Ej, draga, izgubljena Evropa, naj ti bo v čast in slavo. Razumem, da je treba zmaja spraviti v dobro voljo, da ga je lažje sprejeti v svojo skupnost, kot ga ukrotiti. Sto tisoč mrtvih gor ali dol, kaj je to v primerjavi s tvojim mirom? Kaj je to v primerjavi z milijoni mrtvih, na katerih kosteh si zrasla? Zamisli si, nenazadnje, kako bi bilo, če bi Hitlerjeva Nemčija iz vojne prišla nekaznovana in bi ji bilo treba soditi za genocid? Da bi bilo treba dokazati, da je Nemčija odgovorna za genocid, kaj vem, v Oswiecimu - ali, če ti je lažje v nemščini, v Auschwitzu - ko pa vsi vemo, da je bilo to taborišče na Poljskem in da Berlin s tem ni imel nič?
Srečno na tej poti, draga Evropska unija, veliko sreče s tvojima častnima državljanoma Radovanom Karadžićem in Ratkom Mladićem. Ta dva ti bosta pokazala pot do tja, do tvoje antične zibelke. Poznata tudi bližnjice.
In ko se boš tako preko Srbije vrnila k svojim antičnim in humanističnim koreninam, ko se boš, lepa Evropa, pogledala v ogledalo, boš vedela, kaj ti je storiti, ne da bi ti moral jaz to povedati:
Jebi se, Evropska unija!
S prezirom,
Boris Dežulović, Balkan bb
-
Nancy Drew
- Posts: 1926
- Joined: 06/09/2006 12:43
- Location: sarajevo
-
Nancy Drew
- Posts: 1926
- Joined: 06/09/2006 12:43
- Location: sarajevo
#145
Umro crtač Bajum Baduma Osvaldo Cavandoli
Talijanski animator i kreator "Bajum Baduma" ili u originalu "La Linee" Osvaldo Cavandoli umro je u 87. godini prirodnom smrću.
Cavandoli je tijekom svoje karijere surađivao i s Ninom Pagotom na crtiću "Calimero".
Ipak, njegovo djelo "La linea" koja ga je i proslavila premijerno je prikazana na televiziji 1969 godine. Jednostavan dizajn i crtaćeva ruka koja u svakoj epizodi docrtava nužne detelje nesretnom junaku odlike su ovog remek djela.
Crtić je prikazan u više od 40 zemalja, a osvojio je i brojne festivalske nagrade.
Video
http://www.youtube.com/watch?v=JzFmVZEMAvs
Talijanski animator i kreator "Bajum Baduma" ili u originalu "La Linee" Osvaldo Cavandoli umro je u 87. godini prirodnom smrću.
Cavandoli je tijekom svoje karijere surađivao i s Ninom Pagotom na crtiću "Calimero".
Ipak, njegovo djelo "La linea" koja ga je i proslavila premijerno je prikazana na televiziji 1969 godine. Jednostavan dizajn i crtaćeva ruka koja u svakoj epizodi docrtava nužne detelje nesretnom junaku odlike su ovog remek djela.
Crtić je prikazan u više od 40 zemalja, a osvojio je i brojne festivalske nagrade.
Video
http://www.youtube.com/watch?v=JzFmVZEMAvs
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#146
Službenici Sotone ili Božji pjesnici
Piše: Aleksandar Dragaš
--------------------------------------------------------------------------------
Bivši i sadašnji papa sasvim su različito gledali na rock glazbu, pa onda i na ulogu Boba Dylana
Idući tjedan papa Benedikt XVI. objavit će novu knjigu pod nazivom “Ivan Pavao II., moj voljeni prethodnik”. U njoj se - kažu oni koji su je dobili na uvid - nalazi i epizoda iz 1997. u kojoj je tada još kardinal Ratzinger i crkveni velikodostojnik zadužen za nauk vjere savjetovao Ivanu Pavlu II. da ne dopusti Bobu Dylanu održati koncert u Bologni za 300.000 mladih katolika.
Premda je Ratzinger bio jedan od najbliskijih savjetnika čije je savjete Ivan Pavao II. izuzetno cijenio i rado prihvaćao, slavenski papa taj se put nije složio s njemačkim kardinalom. Naprotiv, papa Ivan Pavao II. podijelio je pozornicu s Dylanom koji je tom prigodom odsvirao svoje klasike “Knockin On Heaven’s Door” i “Hard Rain Is Gonna Fall”, ali ne i “Blowin’ In The Wind”.
Ipak, u misi koju je održao poslije Dylanova koncerta Papa se dotakao i te pjesme jednim njezinim citatom i izvrsno ukomponiranim odgovorom: “Kažeš, odgovor je u naletu vjetra. U redu, ali nije vjetar taj koji otpuhuje stvari nego je to dah i život Duha Svetoga i glas koji te zove i kaže ti: Pođi!” Pitaš me koliko putova čovjek mora proći da bi postao čovjek. Odgovaram ti, samo je jedan put za čovjeka, a to je put Isusa Krista koji reče “Ja sam Put i Život”.
Ivan Pavao II. nije se složio s kardinalom i podijelio je pozornicu s Dylanom koji je tom prigodom odsvirao 'Knockin On Heaven's Door' i 'Hard rain Is Gonna Fall'
Ovacije 300.000 oduševljenih mladih katolika pokazale su da je potez Ivana Pavla II. bio mnogo mudriji od savjeta kardinala Ratzingera kojem se nije dopalo da Božji namjesnik na Zemlji pozornicu podijeli sa “samozvanim propovjednikom” Dylanom.
Svoju nesklonost spram rocka i popularne glazbe Ratzinger iskazuje već niz godina, a posebice otkako je postao papom. Rock smatra, to je javno rekao, dijelom Sotone, pop zvijezde prezire, uzda se u Bacha i Mozarta, protiv je sviranja električne gitare na misama i ukinuo je božićne pop-koncerte u Vatikanu koje je inicirao i 13 godina zdušno podržavao “njegov voljeni prethodnik” Ivan Pavao II. koji se rado slikao s Bonom Voxom i drugim pop-zvijezdama.
U vremenima u kojima Crkva ionako ima sve više problema u tome kako doprijeti do mladih, Ivan Pavao II. smatrao je kako jedan od tih putova Božje riječi do srca mladih može voditi i preko rocka. Ukratko, taj Pope je bio “very pop” što se za krutoga Benedikta XVI. nikako ne može reći.
Današnji Papa misli i pri tome je posve u krivu kako u rocku ne postoji nikakva povezanost s Bogom ili Božjim naumom. I pri tome je, naravno, u krivu jer niz primjera govori nam kako su si Bog i rock često bliži nego što se inače misli.
Iako su rock’n’roll - razbijajući prve singlice tog sredinom 50-ih godina novog glazbenog stila koji je stubokom promijenio (popularnu) kulturu barem zapadnog svijeta - reakcionarni američki DJ-evi nazivali “satanskom glazbom” i “glazbom džungle”, u same korijene te glazbe ugrađeni su fundamenti kršćanske religije.
Malo je što u prošlom stoljeću tako uspješno prebrisalo granice između crnačke i bjelačke rase kao rock’n’roll. Bez gospela, crkvene glazbe afroameričkih kršćana s Juga SAD-a, nemoguće je zamisliti soul, dio country glazbe i postanak rock’n’rolla.
Prošle godine jedan od najboljih albuma uopće bio je “‘Sno Angel Like You” koji je s kanadskim gospel-zborom Voices Of Praise snimio kum americane Howe Gelb koji će svoju misu uskoro ponovno održati u Zagrebu (sa spomenutim zborom). A što ćemo s Broceom Springsteenom čiji se koncerti, posebice završnice, doista doimaju poput baptističke mise. Ako sam ikada bio blizu Boga, bio sam to na Springsteenovu koncertu.
Kralj rock’n’rolla Elvis snimio je niz nadahnuto otpjevanih gospel pjesama. Nicka Cavea, recimo, kod Elvisa je najviše zanimao taj odnos s Bogom, a i sam Cave napisao je nisku pjesama u kojima govori o grijehu i pokajanju. Njegov opus često je u snažnoj korelaciji s Biblijom koju su - osobno znam nekoliko takvih - počeli čitati zbog Caveovih pjesama.
Ratzinger vjerojatno ne poznaje pjesme Johnnyja Casha koji je svoju povezanost s Bogom gorljivo propovijedao na snimkama, koncertima i u svojoj autobiografiji? Jerry Lee Lewis svoju je “đavolju” vještinu sviranja klavira stekao na Southwestern Assemblies of God University na kojem je pjesmu “My God Is Real” prebacio u boogie-woogie ritam. Lewisa su zbog tog bogohulnog čina izbacili iz te škole, a godinama kasnije na pitanje svira li još đavolju glazbu odgovorio je: “Da, ali čudno je to što glazbu zbog koje su me izbacili iz škole sada sviraju po crkvama”.
Kralj rock’n’rolla Elvis snimio je niz nadahnuto otpjevanih gospel pjesama. Nicka Cavea, recimo, kod Elvisa je najviše zanimao taj odnos s Bogom, a i sam Cave napisao je nisku pjesama u kojima govori o grijehu i pokajanju. Njegov opus često je u snažnoj korelaciji s Biblijom koju su - osobno znam nekoliko takvih - počeli čitati zbog Caveovih pjesama.
Opus irskog barda Vana Morrisona najbolje bi bilo nazvati “razgovor s Bogom”. Van The Man, eto i tog podatka, na početku je karijere svirao po plesnim dvoranama koje je u Irskoj vodila Katolička crkva. A kad smo već kod Irske, kako zaobići U2 u čije je pjesme izuzetno snažno ugrađena vjera u Boga, čak do te mjere da najveći rock band današnjice neki smatraju i najvećim Christian-rock sastavom.
Postoji i cijeli jedan rock-žanr u kojem kantautori i bandovi, kod nas su s tim još u 60-ima počeli Žeteoci, pjevaju uglavnom o Bogu i vjeri. Donedavno su američke perjanice tog žanra - post-grunge grupa Creed - prodavali milijune albuma. Danas to - ma što god ja mislio o njima - čine Evanescence. Nije zgorega spomenuti ni velečasnog Ala Greena i velečasnog Solomona Burkea koji, kad ne pjevaju soul, drže propovijedi u svojim crkvama.
Primjera o povezanosti Boga i rocka - Bog te pitaj koliko je pop i rock pjesama u kojima se, i to ne uzalud, spominje ime Boga i ime Isusovo - ima toliko da bi ih dostajalo za cijelu knjigu. Tomu je tako čak i kod Lemmyja iz Motorheada (inače sina engleskog vikara).
Na posljednjem koncertu Motorheada u Zagrebu Lemmy me doista dojmio poput propovjednika koji gorljivo propovijeda poštenje, skromnost i vjeru u rock’n’roll. Uostalom, pogledajte malo bolje ikone Isusa Krista. Pa ne izgleda li Isus poput praiskonskog heavy metalca ili grunge rockera?
Piše: Aleksandar Dragaš
--------------------------------------------------------------------------------
Bivši i sadašnji papa sasvim su različito gledali na rock glazbu, pa onda i na ulogu Boba Dylana
Idući tjedan papa Benedikt XVI. objavit će novu knjigu pod nazivom “Ivan Pavao II., moj voljeni prethodnik”. U njoj se - kažu oni koji su je dobili na uvid - nalazi i epizoda iz 1997. u kojoj je tada još kardinal Ratzinger i crkveni velikodostojnik zadužen za nauk vjere savjetovao Ivanu Pavlu II. da ne dopusti Bobu Dylanu održati koncert u Bologni za 300.000 mladih katolika.
Premda je Ratzinger bio jedan od najbliskijih savjetnika čije je savjete Ivan Pavao II. izuzetno cijenio i rado prihvaćao, slavenski papa taj se put nije složio s njemačkim kardinalom. Naprotiv, papa Ivan Pavao II. podijelio je pozornicu s Dylanom koji je tom prigodom odsvirao svoje klasike “Knockin On Heaven’s Door” i “Hard Rain Is Gonna Fall”, ali ne i “Blowin’ In The Wind”.
Ipak, u misi koju je održao poslije Dylanova koncerta Papa se dotakao i te pjesme jednim njezinim citatom i izvrsno ukomponiranim odgovorom: “Kažeš, odgovor je u naletu vjetra. U redu, ali nije vjetar taj koji otpuhuje stvari nego je to dah i život Duha Svetoga i glas koji te zove i kaže ti: Pođi!” Pitaš me koliko putova čovjek mora proći da bi postao čovjek. Odgovaram ti, samo je jedan put za čovjeka, a to je put Isusa Krista koji reče “Ja sam Put i Život”.
Ivan Pavao II. nije se složio s kardinalom i podijelio je pozornicu s Dylanom koji je tom prigodom odsvirao 'Knockin On Heaven's Door' i 'Hard rain Is Gonna Fall'
Ovacije 300.000 oduševljenih mladih katolika pokazale su da je potez Ivana Pavla II. bio mnogo mudriji od savjeta kardinala Ratzingera kojem se nije dopalo da Božji namjesnik na Zemlji pozornicu podijeli sa “samozvanim propovjednikom” Dylanom.
Svoju nesklonost spram rocka i popularne glazbe Ratzinger iskazuje već niz godina, a posebice otkako je postao papom. Rock smatra, to je javno rekao, dijelom Sotone, pop zvijezde prezire, uzda se u Bacha i Mozarta, protiv je sviranja električne gitare na misama i ukinuo je božićne pop-koncerte u Vatikanu koje je inicirao i 13 godina zdušno podržavao “njegov voljeni prethodnik” Ivan Pavao II. koji se rado slikao s Bonom Voxom i drugim pop-zvijezdama.
U vremenima u kojima Crkva ionako ima sve više problema u tome kako doprijeti do mladih, Ivan Pavao II. smatrao je kako jedan od tih putova Božje riječi do srca mladih može voditi i preko rocka. Ukratko, taj Pope je bio “very pop” što se za krutoga Benedikta XVI. nikako ne može reći.
Današnji Papa misli i pri tome je posve u krivu kako u rocku ne postoji nikakva povezanost s Bogom ili Božjim naumom. I pri tome je, naravno, u krivu jer niz primjera govori nam kako su si Bog i rock često bliži nego što se inače misli.
Iako su rock’n’roll - razbijajući prve singlice tog sredinom 50-ih godina novog glazbenog stila koji je stubokom promijenio (popularnu) kulturu barem zapadnog svijeta - reakcionarni američki DJ-evi nazivali “satanskom glazbom” i “glazbom džungle”, u same korijene te glazbe ugrađeni su fundamenti kršćanske religije.
Malo je što u prošlom stoljeću tako uspješno prebrisalo granice između crnačke i bjelačke rase kao rock’n’roll. Bez gospela, crkvene glazbe afroameričkih kršćana s Juga SAD-a, nemoguće je zamisliti soul, dio country glazbe i postanak rock’n’rolla.
Prošle godine jedan od najboljih albuma uopće bio je “‘Sno Angel Like You” koji je s kanadskim gospel-zborom Voices Of Praise snimio kum americane Howe Gelb koji će svoju misu uskoro ponovno održati u Zagrebu (sa spomenutim zborom). A što ćemo s Broceom Springsteenom čiji se koncerti, posebice završnice, doista doimaju poput baptističke mise. Ako sam ikada bio blizu Boga, bio sam to na Springsteenovu koncertu.
Kralj rock’n’rolla Elvis snimio je niz nadahnuto otpjevanih gospel pjesama. Nicka Cavea, recimo, kod Elvisa je najviše zanimao taj odnos s Bogom, a i sam Cave napisao je nisku pjesama u kojima govori o grijehu i pokajanju. Njegov opus često je u snažnoj korelaciji s Biblijom koju su - osobno znam nekoliko takvih - počeli čitati zbog Caveovih pjesama.
Ratzinger vjerojatno ne poznaje pjesme Johnnyja Casha koji je svoju povezanost s Bogom gorljivo propovijedao na snimkama, koncertima i u svojoj autobiografiji? Jerry Lee Lewis svoju je “đavolju” vještinu sviranja klavira stekao na Southwestern Assemblies of God University na kojem je pjesmu “My God Is Real” prebacio u boogie-woogie ritam. Lewisa su zbog tog bogohulnog čina izbacili iz te škole, a godinama kasnije na pitanje svira li još đavolju glazbu odgovorio je: “Da, ali čudno je to što glazbu zbog koje su me izbacili iz škole sada sviraju po crkvama”.
Kralj rock’n’rolla Elvis snimio je niz nadahnuto otpjevanih gospel pjesama. Nicka Cavea, recimo, kod Elvisa je najviše zanimao taj odnos s Bogom, a i sam Cave napisao je nisku pjesama u kojima govori o grijehu i pokajanju. Njegov opus često je u snažnoj korelaciji s Biblijom koju su - osobno znam nekoliko takvih - počeli čitati zbog Caveovih pjesama.
Opus irskog barda Vana Morrisona najbolje bi bilo nazvati “razgovor s Bogom”. Van The Man, eto i tog podatka, na početku je karijere svirao po plesnim dvoranama koje je u Irskoj vodila Katolička crkva. A kad smo već kod Irske, kako zaobići U2 u čije je pjesme izuzetno snažno ugrađena vjera u Boga, čak do te mjere da najveći rock band današnjice neki smatraju i najvećim Christian-rock sastavom.
Postoji i cijeli jedan rock-žanr u kojem kantautori i bandovi, kod nas su s tim još u 60-ima počeli Žeteoci, pjevaju uglavnom o Bogu i vjeri. Donedavno su američke perjanice tog žanra - post-grunge grupa Creed - prodavali milijune albuma. Danas to - ma što god ja mislio o njima - čine Evanescence. Nije zgorega spomenuti ni velečasnog Ala Greena i velečasnog Solomona Burkea koji, kad ne pjevaju soul, drže propovijedi u svojim crkvama.
Primjera o povezanosti Boga i rocka - Bog te pitaj koliko je pop i rock pjesama u kojima se, i to ne uzalud, spominje ime Boga i ime Isusovo - ima toliko da bi ih dostajalo za cijelu knjigu. Tomu je tako čak i kod Lemmyja iz Motorheada (inače sina engleskog vikara).
Na posljednjem koncertu Motorheada u Zagrebu Lemmy me doista dojmio poput propovjednika koji gorljivo propovijeda poštenje, skromnost i vjeru u rock’n’roll. Uostalom, pogledajte malo bolje ikone Isusa Krista. Pa ne izgleda li Isus poput praiskonskog heavy metalca ili grunge rockera?
-
black
- Posts: 18556
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#147
Prozor u svijet
Na prvom, šatro-punk albumu Prljavog kazališta, izdatom spočetka osamdesetih, bila je stvar Televizori, u kojoj je refren bio Televizori zuje/Televizori bruje/ Buljim u ekran itd. To je bilo u doba kad su mnogi, ako ne i svi, televizori bili lampaši, kad su se palili deset minuta prije početka utakmice da se ugriju, pa su onda zujali i brujali, a slika svijeta se rađala iz tačke u sredini. Boljestojeće porodice su imale televizore u boji, na kojima su često stajali heklani ručni radovi, a nekad i vaza sa plastičnim cvijećem, kao da je televizor bio porodični paganski oltar. Tada su se prijatelji i porodice skupljali kod onih sa boljim televizorom, nedavno kupljenim na kredit, da bi zajedno gledali Kamiondžije ili slet povodom Dana mladosti.
Iz današnje perspektive beskonačnih kablovsko-internetskih mogućnosti, teško je zamisliti u šta je to Prljavo kazalište buljilo. Tokom dobrog dijela mog djetinjstva bio je jedan televizijski program, a kad je uveden Drugi program, nije počinjao prije šest naveče. Tek par godina prije rata, ukazao se Treći program, unaprijed osuđen na postojanje u eksperimentalnoj fazi. Na svim tim programima televizijski žanrovi su bili ideološki određeni i opisani, sa čestom socijalističkom crticom. Bile su društveno-političke emisije, kao i zabavno-muzičke i kulturno-obrazovne. Bio je i ekonomsko-propagandni program - EPP - čije je ime impliciralo da je televizija bila prenosnik drugih, neekonomskih, neimenovanih oblika propagande. Danas se sa izvjesnom dobrohotnom sjetom prisjećam reklame u kojoj mali traktor brekće kroz voćnjak, a glas u off-u govori: "Ja sam traktor Tomo Vinković: orem, sijem, kopam, žanjem." A nije mi se mrsko sjetiti ni da je između reklama i večernjeg dnevnika na ekranu znao biti sat, sa sekundaricom koja je sve do pola osam nemilosrdno kružila - u ta tri-četiri minuta nije se imalo šta prikazivati, pa se onda prikazivao direktan prenos neumitnog protoka vremena, u produkciji filozofsko-metafizičkog programa.
Pošto je bio samo jedan i po program, svi su gledali sve; televizija je bila jedan od stubova kako socijalističkog samoupravljanja tako i bratstva i jedinstva. Nedjeljom ujutro se gledalo Znanje-imanje, emisija za poljoprivrednike, pošto je tu vazda bilo dobrih provala. Prije vojske se gledala vojna emisija Dozvolite da se obratimo (poslije vojske, sve u vezi sa JNA je bilo previše traumatično), zato što je uvijek bio neki partizanski film, često Užička republika, najčešće Saša. Nedjeljom popodne se gledalo Nedjeljom popodne u nadi da će između priloga iz Dalmatinske zagore i umobolnih skečeva Nele Eržišnik lijepi Saša Zalepugin s neskrivenim gađenjem najaviti muzički spot Sex Pistolsa.
Najslađe je bilo gledati školski program, koji je počinjao rano ujutro (nakon što je mukli sat odbrojao još malo vremena) emisijama za malu djecu (npr. Kocka, kocka, kockica), valjda pod (ispravnom) pretpostavkom da što su djeca starija, to se kasnije dižu. Onda su bile emisije uz pomoć kojih se moglo malo naučiti nešto stranog jezika, a taman prije odlaska u poslijepodnevno školsku smjenu, bile su strane emisije - među njima besmrtni Opstanak. Koliko li sam samo puta trčao i kasnio u školu kako bih mogao do kraja odgledati emisiju o afričkim psima hajkačima ili amazonskim insektima. Tada mi se zaista činilo da se gledanjem televizije nešto moglo naučiti, da je televizija bila prozor u svijet i da je u tom svijetu bilo svašta nešto vrijedno znanja.
Prije nedavnog prelaska u Pariz, u Chicagu sam imao satelitsku televiziju, sa nekoliko stotina kanala. Sretnim stjecajem okolnosti, međutim, bio sam izgubio daljinski upravljač, što je značilo da je promjena kanala zahtijevala dizanje sa kauča i prolazak kroz sve programe između, recimo, kanala 103 i 613. Otud je, uprkos stotinama kanala, moj televizor prikazivao samo jedan - onaj koji je emitovao fudbalske prenose. Kad nije bilo fudbalskih prijenosa, nisam gledao ništa. A u Parizu živim bez televizora, potpuno sam se odvikao ne samo od mijenjanja kanala, nego i od protoka slika (protok vremena se, nažalost, neometano nastavlja). Fudbal gledam u kafani, a slobodno vrijeme kod kuće provodim u čitanju knjiga i zurenju kroz prozor - moj mi je prozor postao prozor u svijet. Iako svoju povremenu potrebu za slikama i nepotrebno-besmislenim informacijama zadovoljavam tumaranjem po internetu, odsustvo televizije me na čudan način čini staromodnijim. Dijelovi mozga prethodno zakrčeni estradnim senzacijama i satelitskom stimulacijom očistili su se i postali prijemčivi za riječi i knjige. Nije mi čitanje tako dobro išlo još od vremena kad je bilo lako odustati od direktnog prenosa petnaeste sjednice neke komunističke tjelesine ili od još jednog gledanja epizode Opstanka u kojoj otrovne zmije, kao sarajevski polemičari, pljuju otrov na svoj plijen. Ne samo da mi televizija ne nedostaje, nego mi se čini da sam ponovo našao nešto što sam mislio da sam davno izgubio - mogućnost da budem sam sa tuđim riječima i svojim mislima.
Pretpostavljam da će me poneki čitalac ponovo osumnjičiti za nostalgiju, kao da čeznem za Opstankom na crno-bijelom televizoru, za vremenima kad su zabačena sela diljem naše (tadašnje) domovine organizovala spletove narodnih pjesama, igara i umotvorina, kao i takmičenja u brzom pletenju priglavaka, sve povodom dolaska ekipe emisije Znanje-imanje (čiji je urednik bila žena sa ruralno-nestvarnim imenom Kosara Balabanović). Istina je da bih, ako mogu birati, sebe radije izložio ekonomsko-propagandnom programu u kojem traktor po imenu Tomo Vinković oglašava svoju spremnost da pošteno i teško radi nego marketingu koji prodaje tranzicijske drangulije i ništavilo zapakovane u svijetlu potrošačku budućnost. Pa ipak, bio bih lud ako bih mislio da bi bilo bolje da se sve vrati u doba kad je svijet izgledao jednostavan i topao samo zato što je prozor u svijet gledao u starinsku, predratnu avliju.
Ali što gledam manje televizije i više čitam, to sam u sve većem iskušenju da potpuno odustanem od interneta i tzv. informacija. Kad malo bolje čovjek promisli, nema potrebe za svakodnevnim, a kamoli svakosatnim, informisanjem. Kad napadnu Iran, saznaću. Kad sve krene u propast, baciće mi neko sigurno ciglu kroz prozor u svijet da znam da se vakat ispaljivati. Javiće mi valjda neko kad stigne kijamet.
Aleksandar Hemon
Na prvom, šatro-punk albumu Prljavog kazališta, izdatom spočetka osamdesetih, bila je stvar Televizori, u kojoj je refren bio Televizori zuje/Televizori bruje/ Buljim u ekran itd. To je bilo u doba kad su mnogi, ako ne i svi, televizori bili lampaši, kad su se palili deset minuta prije početka utakmice da se ugriju, pa su onda zujali i brujali, a slika svijeta se rađala iz tačke u sredini. Boljestojeće porodice su imale televizore u boji, na kojima su često stajali heklani ručni radovi, a nekad i vaza sa plastičnim cvijećem, kao da je televizor bio porodični paganski oltar. Tada su se prijatelji i porodice skupljali kod onih sa boljim televizorom, nedavno kupljenim na kredit, da bi zajedno gledali Kamiondžije ili slet povodom Dana mladosti.
Iz današnje perspektive beskonačnih kablovsko-internetskih mogućnosti, teško je zamisliti u šta je to Prljavo kazalište buljilo. Tokom dobrog dijela mog djetinjstva bio je jedan televizijski program, a kad je uveden Drugi program, nije počinjao prije šest naveče. Tek par godina prije rata, ukazao se Treći program, unaprijed osuđen na postojanje u eksperimentalnoj fazi. Na svim tim programima televizijski žanrovi su bili ideološki određeni i opisani, sa čestom socijalističkom crticom. Bile su društveno-političke emisije, kao i zabavno-muzičke i kulturno-obrazovne. Bio je i ekonomsko-propagandni program - EPP - čije je ime impliciralo da je televizija bila prenosnik drugih, neekonomskih, neimenovanih oblika propagande. Danas se sa izvjesnom dobrohotnom sjetom prisjećam reklame u kojoj mali traktor brekće kroz voćnjak, a glas u off-u govori: "Ja sam traktor Tomo Vinković: orem, sijem, kopam, žanjem." A nije mi se mrsko sjetiti ni da je između reklama i večernjeg dnevnika na ekranu znao biti sat, sa sekundaricom koja je sve do pola osam nemilosrdno kružila - u ta tri-četiri minuta nije se imalo šta prikazivati, pa se onda prikazivao direktan prenos neumitnog protoka vremena, u produkciji filozofsko-metafizičkog programa.
Pošto je bio samo jedan i po program, svi su gledali sve; televizija je bila jedan od stubova kako socijalističkog samoupravljanja tako i bratstva i jedinstva. Nedjeljom ujutro se gledalo Znanje-imanje, emisija za poljoprivrednike, pošto je tu vazda bilo dobrih provala. Prije vojske se gledala vojna emisija Dozvolite da se obratimo (poslije vojske, sve u vezi sa JNA je bilo previše traumatično), zato što je uvijek bio neki partizanski film, često Užička republika, najčešće Saša. Nedjeljom popodne se gledalo Nedjeljom popodne u nadi da će između priloga iz Dalmatinske zagore i umobolnih skečeva Nele Eržišnik lijepi Saša Zalepugin s neskrivenim gađenjem najaviti muzički spot Sex Pistolsa.
Najslađe je bilo gledati školski program, koji je počinjao rano ujutro (nakon što je mukli sat odbrojao još malo vremena) emisijama za malu djecu (npr. Kocka, kocka, kockica), valjda pod (ispravnom) pretpostavkom da što su djeca starija, to se kasnije dižu. Onda su bile emisije uz pomoć kojih se moglo malo naučiti nešto stranog jezika, a taman prije odlaska u poslijepodnevno školsku smjenu, bile su strane emisije - među njima besmrtni Opstanak. Koliko li sam samo puta trčao i kasnio u školu kako bih mogao do kraja odgledati emisiju o afričkim psima hajkačima ili amazonskim insektima. Tada mi se zaista činilo da se gledanjem televizije nešto moglo naučiti, da je televizija bila prozor u svijet i da je u tom svijetu bilo svašta nešto vrijedno znanja.
Prije nedavnog prelaska u Pariz, u Chicagu sam imao satelitsku televiziju, sa nekoliko stotina kanala. Sretnim stjecajem okolnosti, međutim, bio sam izgubio daljinski upravljač, što je značilo da je promjena kanala zahtijevala dizanje sa kauča i prolazak kroz sve programe između, recimo, kanala 103 i 613. Otud je, uprkos stotinama kanala, moj televizor prikazivao samo jedan - onaj koji je emitovao fudbalske prenose. Kad nije bilo fudbalskih prijenosa, nisam gledao ništa. A u Parizu živim bez televizora, potpuno sam se odvikao ne samo od mijenjanja kanala, nego i od protoka slika (protok vremena se, nažalost, neometano nastavlja). Fudbal gledam u kafani, a slobodno vrijeme kod kuće provodim u čitanju knjiga i zurenju kroz prozor - moj mi je prozor postao prozor u svijet. Iako svoju povremenu potrebu za slikama i nepotrebno-besmislenim informacijama zadovoljavam tumaranjem po internetu, odsustvo televizije me na čudan način čini staromodnijim. Dijelovi mozga prethodno zakrčeni estradnim senzacijama i satelitskom stimulacijom očistili su se i postali prijemčivi za riječi i knjige. Nije mi čitanje tako dobro išlo još od vremena kad je bilo lako odustati od direktnog prenosa petnaeste sjednice neke komunističke tjelesine ili od još jednog gledanja epizode Opstanka u kojoj otrovne zmije, kao sarajevski polemičari, pljuju otrov na svoj plijen. Ne samo da mi televizija ne nedostaje, nego mi se čini da sam ponovo našao nešto što sam mislio da sam davno izgubio - mogućnost da budem sam sa tuđim riječima i svojim mislima.
Pretpostavljam da će me poneki čitalac ponovo osumnjičiti za nostalgiju, kao da čeznem za Opstankom na crno-bijelom televizoru, za vremenima kad su zabačena sela diljem naše (tadašnje) domovine organizovala spletove narodnih pjesama, igara i umotvorina, kao i takmičenja u brzom pletenju priglavaka, sve povodom dolaska ekipe emisije Znanje-imanje (čiji je urednik bila žena sa ruralno-nestvarnim imenom Kosara Balabanović). Istina je da bih, ako mogu birati, sebe radije izložio ekonomsko-propagandnom programu u kojem traktor po imenu Tomo Vinković oglašava svoju spremnost da pošteno i teško radi nego marketingu koji prodaje tranzicijske drangulije i ništavilo zapakovane u svijetlu potrošačku budućnost. Pa ipak, bio bih lud ako bih mislio da bi bilo bolje da se sve vrati u doba kad je svijet izgledao jednostavan i topao samo zato što je prozor u svijet gledao u starinsku, predratnu avliju.
Ali što gledam manje televizije i više čitam, to sam u sve većem iskušenju da potpuno odustanem od interneta i tzv. informacija. Kad malo bolje čovjek promisli, nema potrebe za svakodnevnim, a kamoli svakosatnim, informisanjem. Kad napadnu Iran, saznaću. Kad sve krene u propast, baciće mi neko sigurno ciglu kroz prozor u svijet da znam da se vakat ispaljivati. Javiće mi valjda neko kad stigne kijamet.
Aleksandar Hemon
-
Nancy Drew
- Posts: 1926
- Joined: 06/09/2006 12:43
- Location: sarajevo
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#150
ON MENI NEMA BOSNE
Ništa mi drugo ljudi u životu nisu govorili nego samo - šuti, šuti, šuti i šuti. A ja neću da šutim! Kako i ne bi. Odem neki dan u preduzeće - Imal' posla? Nema! 'Oćel' bit'? Kaže - Možda! Pa kad da dođem? Dođi sutra. Dođem sutra. Imal' posla? Nema! 'Oćel' bit'? Kaže - Možda! Pa kad da dođem? Dođi sutra. E ne dođem im ja sutra. Dođem prek'sutra. Imal' posla? Nema! Reko - Dobro je. Dobro je. Kaže on - Biće bolje. 'Oće reko kad meni nokat naraste tamo đe nikad nije rast'o. 'Oće, 'oće.
Dođem kući. Mislim se šta ću i kako ću, i odlučim - Njemačka! Ma idem i ja u tu Njemačku da vidim i ja tu Njemačku da joj njemačku. Izvadim oni pasoš i vizu, ižljubim se sa ženom i sa sinov'ma i razgulim u Kugensave.
Najpošljem sam došo na onu voznu štaciju u Zagreb. Pitam ja onog s crvenom kapom jel' ovo voz za Kugensave? Kaže on kakav Kugensave, koja je to republika? Kakva reko republika - Njemačka! Kaže - Izvadi prvo kartu za Frankfurt! Ama ljudi moji, znoj me 'ladan šest puta oblio, dok me onaj iza one šube od blagajne razumio dokle ću i kako se zove oni grad. Kako i ne bi. Stanem ja u oni red. Petn'est ljudi idu pridamnom. Dođo do one šube, zaboravi kako se zove oni grad dokle treba da idem. Pita onaj - Dokle? Reko - Čekaj! Kaže - Nema čekaj! Sjet' se ja Frankfurt, al' izguraše me iz reda ne mereš se vratit'. Na onu se šubu navalio je'an deb'o čo'ek, zavuk'o glavu u šubu. Ne vadi glave, ćaća ga njegov zakarto, već me samo odgurnu s onom svojom šapom. Odbij! Odbij kaže, bio si na redu. Sad odbij kad nemaš soli u glavi.
Stanem ja opet u oni red, ponavljam u sebi Frankfurt, Frankfurt. Glava mi 'volkačka došla, Frankfurt, Frankfurt. Onaj pita - Dokle? Ja k'o iz topa reko - Frankfurt! Eee, kaže, druže izvini, nije na ovoj blagajni nego na onoj do mene. Pa što mi reko maloprije nisi kaz'o. Đe ću ti kaže kazat', kad nisi znao đe ćeš. A jes', nije ni on kriv što sam ja 'vaki.
Stanem ja u oni drugi red. Ne bi velik' red. Izvadim onu kartu. Pita me oni s onom kapom - Đe ćeš? Idem reko na voz. Đe ćeš kaže bož'ji čo'eče. Ima dva i po sata do polaska. Reko, bolje da ja njega čekam, on mene neće sigurno. Pusti ti mene gore. Pusti on mene gore.
Popnem se ja na oni voz, spuštim oni prozor, stavim onu torbicu između noga. Kad oni me je'an žuti kucnu po ramenu. Ha, šta je reko? 'Oš kaže kupit je'an dobar sat? Ne treba reko, hvala ti k'o bratu, znam ja dobro kol'ko je meni sati. Uzmi ga kaže, dobar. Neć' ga da je zlatan. Jest kaže pozlaćen. Gledam ja oni sat, a on žut da izvineš ko i on. A ne gleda u me, već' samo zvjera okolo oćel' odnekud banut milicija. Ma reko, ne dosađuj mi božji čo'eče, svezaću ti miliciju za vrat. Šta milicija? Šta milicija, pa krenu sa onim svojim rukama prema mom vratu. A ja, uf'tim mu ruke, pa steži, pa steži, pa steži dok se nije zajampurio, kad anam on se trže. Dobro je kaže, jači si! Dobro je jači si! Ispade mu oni sat iz ruka on uteče. Tako ti reko treba. Tako treba kad diraš u Salčina u ove njegove ruke, njegove jade. Ama ima u njima snage, vazda je bilo. Niko se sa mnom nije mog'o pozdravit, a da nije drekn'o. Oni koji se jednom pozdraviše, nikad im to više na pamet ne pade, drugi put samo mašu u znak pozdrava. Veli, jednom steg'o, ne'š više nikad! A meni drago.
Uzmem ti ja onu torbicu, reko najpošljem ćemo i krenut. Uđem u oni je'an kupe. Tamo sjedi jedna žemska, neka druga žemska, neka treća žemska, neki čo'ek čita novine ne vidim mu lica. Ja torbicu. Izvadim ižnje pitu. Zamotala mi žena u novinu, da se najde za puta. Razmota ti ja onu pitu, gledam ja, skupila se ona k'o rahmetli sramota. Prešla slova sa novina na nju, k'o da je neko štamp'o za prodavat' po cesti. Gledam ja onu pitu, poče uzdrigivat. Reko, nije ni pita pita kad ide u Kugensave. Ter ti ja onu pitu, haj preko onog čovjeka zafijari je kroz prozor. Al' jes i onaj voz ide k'o da ga ćera na stot'ne konja. Dunu vjetar, ter ti se ona pita jope vrati u kupe, pa haj onoga čo'eka po sred čela. Odbi se nako masna ištampata onoj ženskoj u krilo. Frcnu je on, frcnu žemska - Ma šta radiš čo'eče?! Reko, viđaj pite, 'oće i ona u Kugensave. Kad malo bolje pogleda, onaj čo'ek što čita novine, to 'naj žuti što mi šćede dat oni sat. Evo reko ovo si zaboravio. Eto ti ga džaba kaže, kad se 'vako lijepo ismijasmo. Neka, nosi ti to svojoj materi. Nosi od mene! Ne treba meni ništa džaba.
Vratim sa ja u onu stolicu, a ljudi moji ona topla i mehka k'o dobar krevet. Ne prođe ti malo, ja i zaspa.
Kad probudio se, smračilo se. Niđe nikoga ni onog žutog, ni žemskih. Torbica na svom mjestu, reko, dobro je. Siđem ja, kad ugleda kuću. Nikad je veću u životu nisam vidio, a na njoj piše vel'kim slovima - Frankfurt. Niđe nikoga samo oni što odadiru po kotač'ma od voza. Reko da pitam onog jednog jel' ovo Frankfurt? Kaže - Ja, Frankfurt am majn. Šta reko banu? Frankfurt am majn! I tako sam ja mog'o sa njim do zore, ja njemu am-am, on meni maj-majn. Ma pusti ga, možda je i blentav, da ja pitam ovog drugog. Kaže ovi jope Frankfurt am majn! Ma reko nema... Ja, ja, Frankfurt am majn! Šta ću reko mati moja mila, niko me ne razumi i šta da radim?
Zaboravi kazat. Samo što sam ja prišo do ovog jednog, a stalno neki čovo s brkov'ma za mnom. Kako ja od jednog do drugog, stalno on opet za mnom. Gledam ja njega, gleda on mene. Ase ni on ne zna kako se zove ovi grad pa 'oće da pita. Samo što ja to i pomisli, on se lati za džep, cigare ima, šibice nema. Priđe mi i lijepo me ponaški upita - Imaš li šibicu? A mene sunce obasja. Reko imam brate moj rođeni u tuđini, što mi se prije ne javi. Pa kaže sto me nisi pit'o ja bi ti rek'o. Pa šta mu je ono majn-majn? Pa ovo ti je kaže grad, nalazi se na rijeci Majni, pa na švapskom Frankfurt am Majn na našem Frankfurt na Majni. A rek'o šta čo'ek neće na brzinu naučit. Jee, ha ljudi moji. Đe ćeš, ha? Đe ćeš, pita on mene. Reko idem tražit' posla. Zovno me oni čo'ek ić' radit' kod njega. Ma ne valja tamo, ostani ovdje. Biće posla. Kakvog posla? Ma biće posla, nije 'tica, neće uteć'.
Odaklem si ti, pita on mene. Reko iz Bosne. Kakve Bosne? Kaže on - nema nikakve Bosne. Reko ja sam je ostavio zdravu i čitavu, ase joj se nešto strefilo ter tako govoriš. Kaže on ništa se njoj nije strefilo, ne može se ništa strefiti onome koga nema. Ma reko jel' ovo oni element? Jel' ovo oni element, pas mu mater posratu! Ja adresar, na zadnjoj stranici karta Jugoslavije, reko jel' viđaš ovo u sredini. Reko, to ti je Bosna i Hercegovina! Vazda je tu bila, i vazda će tu i ostat! Znaš šta on meni kaže? Znaš šta on meni kaže? Šta ti tu kaže meni Bosna i Hercegovina ne'a toga kod nas. A šta kod vas ima? Znaš ti kaže šta ima. Pa šta ima? Znaš ti kaže šta ima, samo se praviš budala. Ma rek'... M-ma ja bi njega sad smustafio. Ne znam kol'ko je, al' zamarem zažagaću ga među rogove pa šta bilo. Ja zamahnu, a oni željezničar - Đesi kaže božji čo'če ode ti voz za Kugensave, reko neka! Svi su meni vozovi otišli, samo mi još jedan fali, da se u Bosnu vratim i živu glavu donesem. Pita on mene šta bi, ja njemu tako i tako. Kaže, šuti dobro si prošo. Ma šta si se reko i ti ukukuruzio pa i ti - šuti! Ništa mi drugo ljudi u životu nisu govorili nego samo - šuti! Neću da šutim! On meni nema Bosne i Hercegovine, a ja da šutim! Ma neću taman me čuli oni koji su ga nacrtali na me. Ovaj se vas pošo trest.
Izvadim ja onu kartu i jope u Zagreb. Al' nisam se više preznojav'o tražeć' karte za Bosne. Prva šuba - prva karta. Sjednem na oni 'tobus, ama ljudi moji meni srce 'volkačko. 'Oće da izleti iz ovi' moije prsa. Ama šta je - Bosna se moja približava, moja najrođenija. U sred nje ljubim k'o mater koju nikad nisam zapamtio - e tako je ljubim. A pukla Bosna, sva zelena i čista k'o potok oni bistri u planini. Gledam ja ovu ljepotu mislim se, đe si čovo s brkov'ma da viđaš ovo. Ama sama bi te tako progutala u se i požd'rala, e taka ti je Bosna! Dođem kući. Pita me žena - Što se vrati, crni Salčine? On meni nema Bosne? On meni nema Bosne? Ama ima Bosne, ima i mene u Bosni i biće vala posla i za mene jednog dana 'vakog kaki sam.
Josip Pejaković
Ništa mi drugo ljudi u životu nisu govorili nego samo - šuti, šuti, šuti i šuti. A ja neću da šutim! Kako i ne bi. Odem neki dan u preduzeće - Imal' posla? Nema! 'Oćel' bit'? Kaže - Možda! Pa kad da dođem? Dođi sutra. Dođem sutra. Imal' posla? Nema! 'Oćel' bit'? Kaže - Možda! Pa kad da dođem? Dođi sutra. E ne dođem im ja sutra. Dođem prek'sutra. Imal' posla? Nema! Reko - Dobro je. Dobro je. Kaže on - Biće bolje. 'Oće reko kad meni nokat naraste tamo đe nikad nije rast'o. 'Oće, 'oće.
Dođem kući. Mislim se šta ću i kako ću, i odlučim - Njemačka! Ma idem i ja u tu Njemačku da vidim i ja tu Njemačku da joj njemačku. Izvadim oni pasoš i vizu, ižljubim se sa ženom i sa sinov'ma i razgulim u Kugensave.
Najpošljem sam došo na onu voznu štaciju u Zagreb. Pitam ja onog s crvenom kapom jel' ovo voz za Kugensave? Kaže on kakav Kugensave, koja je to republika? Kakva reko republika - Njemačka! Kaže - Izvadi prvo kartu za Frankfurt! Ama ljudi moji, znoj me 'ladan šest puta oblio, dok me onaj iza one šube od blagajne razumio dokle ću i kako se zove oni grad. Kako i ne bi. Stanem ja u oni red. Petn'est ljudi idu pridamnom. Dođo do one šube, zaboravi kako se zove oni grad dokle treba da idem. Pita onaj - Dokle? Reko - Čekaj! Kaže - Nema čekaj! Sjet' se ja Frankfurt, al' izguraše me iz reda ne mereš se vratit'. Na onu se šubu navalio je'an deb'o čo'ek, zavuk'o glavu u šubu. Ne vadi glave, ćaća ga njegov zakarto, već me samo odgurnu s onom svojom šapom. Odbij! Odbij kaže, bio si na redu. Sad odbij kad nemaš soli u glavi.
Stanem ja opet u oni red, ponavljam u sebi Frankfurt, Frankfurt. Glava mi 'volkačka došla, Frankfurt, Frankfurt. Onaj pita - Dokle? Ja k'o iz topa reko - Frankfurt! Eee, kaže, druže izvini, nije na ovoj blagajni nego na onoj do mene. Pa što mi reko maloprije nisi kaz'o. Đe ću ti kaže kazat', kad nisi znao đe ćeš. A jes', nije ni on kriv što sam ja 'vaki.
Stanem ja u oni drugi red. Ne bi velik' red. Izvadim onu kartu. Pita me oni s onom kapom - Đe ćeš? Idem reko na voz. Đe ćeš kaže bož'ji čo'eče. Ima dva i po sata do polaska. Reko, bolje da ja njega čekam, on mene neće sigurno. Pusti ti mene gore. Pusti on mene gore.
Popnem se ja na oni voz, spuštim oni prozor, stavim onu torbicu između noga. Kad oni me je'an žuti kucnu po ramenu. Ha, šta je reko? 'Oš kaže kupit je'an dobar sat? Ne treba reko, hvala ti k'o bratu, znam ja dobro kol'ko je meni sati. Uzmi ga kaže, dobar. Neć' ga da je zlatan. Jest kaže pozlaćen. Gledam ja oni sat, a on žut da izvineš ko i on. A ne gleda u me, već' samo zvjera okolo oćel' odnekud banut milicija. Ma reko, ne dosađuj mi božji čo'eče, svezaću ti miliciju za vrat. Šta milicija? Šta milicija, pa krenu sa onim svojim rukama prema mom vratu. A ja, uf'tim mu ruke, pa steži, pa steži, pa steži dok se nije zajampurio, kad anam on se trže. Dobro je kaže, jači si! Dobro je jači si! Ispade mu oni sat iz ruka on uteče. Tako ti reko treba. Tako treba kad diraš u Salčina u ove njegove ruke, njegove jade. Ama ima u njima snage, vazda je bilo. Niko se sa mnom nije mog'o pozdravit, a da nije drekn'o. Oni koji se jednom pozdraviše, nikad im to više na pamet ne pade, drugi put samo mašu u znak pozdrava. Veli, jednom steg'o, ne'š više nikad! A meni drago.
Uzmem ti ja onu torbicu, reko najpošljem ćemo i krenut. Uđem u oni je'an kupe. Tamo sjedi jedna žemska, neka druga žemska, neka treća žemska, neki čo'ek čita novine ne vidim mu lica. Ja torbicu. Izvadim ižnje pitu. Zamotala mi žena u novinu, da se najde za puta. Razmota ti ja onu pitu, gledam ja, skupila se ona k'o rahmetli sramota. Prešla slova sa novina na nju, k'o da je neko štamp'o za prodavat' po cesti. Gledam ja onu pitu, poče uzdrigivat. Reko, nije ni pita pita kad ide u Kugensave. Ter ti ja onu pitu, haj preko onog čovjeka zafijari je kroz prozor. Al' jes i onaj voz ide k'o da ga ćera na stot'ne konja. Dunu vjetar, ter ti se ona pita jope vrati u kupe, pa haj onoga čo'eka po sred čela. Odbi se nako masna ištampata onoj ženskoj u krilo. Frcnu je on, frcnu žemska - Ma šta radiš čo'eče?! Reko, viđaj pite, 'oće i ona u Kugensave. Kad malo bolje pogleda, onaj čo'ek što čita novine, to 'naj žuti što mi šćede dat oni sat. Evo reko ovo si zaboravio. Eto ti ga džaba kaže, kad se 'vako lijepo ismijasmo. Neka, nosi ti to svojoj materi. Nosi od mene! Ne treba meni ništa džaba.
Vratim sa ja u onu stolicu, a ljudi moji ona topla i mehka k'o dobar krevet. Ne prođe ti malo, ja i zaspa.
Kad probudio se, smračilo se. Niđe nikoga ni onog žutog, ni žemskih. Torbica na svom mjestu, reko, dobro je. Siđem ja, kad ugleda kuću. Nikad je veću u životu nisam vidio, a na njoj piše vel'kim slovima - Frankfurt. Niđe nikoga samo oni što odadiru po kotač'ma od voza. Reko da pitam onog jednog jel' ovo Frankfurt? Kaže - Ja, Frankfurt am majn. Šta reko banu? Frankfurt am majn! I tako sam ja mog'o sa njim do zore, ja njemu am-am, on meni maj-majn. Ma pusti ga, možda je i blentav, da ja pitam ovog drugog. Kaže ovi jope Frankfurt am majn! Ma reko nema... Ja, ja, Frankfurt am majn! Šta ću reko mati moja mila, niko me ne razumi i šta da radim?
Zaboravi kazat. Samo što sam ja prišo do ovog jednog, a stalno neki čovo s brkov'ma za mnom. Kako ja od jednog do drugog, stalno on opet za mnom. Gledam ja njega, gleda on mene. Ase ni on ne zna kako se zove ovi grad pa 'oće da pita. Samo što ja to i pomisli, on se lati za džep, cigare ima, šibice nema. Priđe mi i lijepo me ponaški upita - Imaš li šibicu? A mene sunce obasja. Reko imam brate moj rođeni u tuđini, što mi se prije ne javi. Pa kaže sto me nisi pit'o ja bi ti rek'o. Pa šta mu je ono majn-majn? Pa ovo ti je kaže grad, nalazi se na rijeci Majni, pa na švapskom Frankfurt am Majn na našem Frankfurt na Majni. A rek'o šta čo'ek neće na brzinu naučit. Jee, ha ljudi moji. Đe ćeš, ha? Đe ćeš, pita on mene. Reko idem tražit' posla. Zovno me oni čo'ek ić' radit' kod njega. Ma ne valja tamo, ostani ovdje. Biće posla. Kakvog posla? Ma biće posla, nije 'tica, neće uteć'.
Odaklem si ti, pita on mene. Reko iz Bosne. Kakve Bosne? Kaže on - nema nikakve Bosne. Reko ja sam je ostavio zdravu i čitavu, ase joj se nešto strefilo ter tako govoriš. Kaže on ništa se njoj nije strefilo, ne može se ništa strefiti onome koga nema. Ma reko jel' ovo oni element? Jel' ovo oni element, pas mu mater posratu! Ja adresar, na zadnjoj stranici karta Jugoslavije, reko jel' viđaš ovo u sredini. Reko, to ti je Bosna i Hercegovina! Vazda je tu bila, i vazda će tu i ostat! Znaš šta on meni kaže? Znaš šta on meni kaže? Šta ti tu kaže meni Bosna i Hercegovina ne'a toga kod nas. A šta kod vas ima? Znaš ti kaže šta ima. Pa šta ima? Znaš ti kaže šta ima, samo se praviš budala. Ma rek'... M-ma ja bi njega sad smustafio. Ne znam kol'ko je, al' zamarem zažagaću ga među rogove pa šta bilo. Ja zamahnu, a oni željezničar - Đesi kaže božji čo'če ode ti voz za Kugensave, reko neka! Svi su meni vozovi otišli, samo mi još jedan fali, da se u Bosnu vratim i živu glavu donesem. Pita on mene šta bi, ja njemu tako i tako. Kaže, šuti dobro si prošo. Ma šta si se reko i ti ukukuruzio pa i ti - šuti! Ništa mi drugo ljudi u životu nisu govorili nego samo - šuti! Neću da šutim! On meni nema Bosne i Hercegovine, a ja da šutim! Ma neću taman me čuli oni koji su ga nacrtali na me. Ovaj se vas pošo trest.
Izvadim ja onu kartu i jope u Zagreb. Al' nisam se više preznojav'o tražeć' karte za Bosne. Prva šuba - prva karta. Sjednem na oni 'tobus, ama ljudi moji meni srce 'volkačko. 'Oće da izleti iz ovi' moije prsa. Ama šta je - Bosna se moja približava, moja najrođenija. U sred nje ljubim k'o mater koju nikad nisam zapamtio - e tako je ljubim. A pukla Bosna, sva zelena i čista k'o potok oni bistri u planini. Gledam ja ovu ljepotu mislim se, đe si čovo s brkov'ma da viđaš ovo. Ama sama bi te tako progutala u se i požd'rala, e taka ti je Bosna! Dođem kući. Pita me žena - Što se vrati, crni Salčine? On meni nema Bosne? On meni nema Bosne? Ama ima Bosne, ima i mene u Bosni i biće vala posla i za mene jednog dana 'vakog kaki sam.
Josip Pejaković