Forum Klix.ba

zzzzz wrote:.....on se morao odluciti ili naoruzavanje ako cemo u nezavisnost ili dogovor sa Srbijom ako za rat nismo spremni (vec je znao za dogovor Tudjmana sa Milosevicem)

zzzzz wrote: Druga stvar koju mu zamjeram je ta, sto je bio toliki vjernik da naciju nije samo potiskivao u drugi plan, vec je gotovo negirao. Tu je bio na liniji Beograda i Zagreba, pa je Bosnjake sveo na vjersku skupinu.

danas wrote:

zzzzz wrote: Druga stvar koju mu zamjeram je ta, sto je bio toliki vjernik da naciju nije samo potiskivao u drugi plan, vec je gotovo negirao. Tu je bio na liniji Beograda i Zagreba, pa je Bosnjake sveo na vjersku skupinu.

slazem se u potpunosti. smatram da je ovo takodje utjecalo na njegovo shvatanje drzave, ustavnosti, suvereniteta... ponekad mi se cini kao da i nije znao sta je to drzava, i zasto je ona bitna.

klif wrote:

zzzzz wrote:.....on se morao odluciti ili naoruzavanje ako cemo u nezavisnost ili dogovor sa Srbijom ako za rat nismo spremni (vec je znao za dogovor Tudjmana sa Milosevicem)

Kako bi se razvijala situacija da se AI odlucio za boldiranu varijantu?

Grom iz vedra neba wrote:Moje misljenje je da je narod prije svega kriv. Ne vjerujem u floskule kako ne postoji kolektivna krivica. Postoji, pitanje je jedino u kojem omjeru.

Ako naprimje 2 miliona Srba urla na Kosovu da ce ici u bitke, onda je to odgovornost tog naroda. Oni su stali iza onog koji je bio na bini tog dana.

Ako 2 miliona Bosnjaka u Bosni vjeruje u bratstvo i jedinstvo, raznorazna kumstva i JNA, a potom ih prvi komsija pocne klati, onda je besmisleno zalisti se na Izetbegovica. Pitanje je samo koliko je jos takvih "sujevjernih ljudi". Mislim da se Izetbegovic dobro snasao. A mnoge stvari se i presucuju. Izetbegovic je naredio osnivanje Patriotske lige (septebar 1991), naredio je da Bosnjaci ne idu u rat u Hrvatsku (1991), a jos uvijek je takav postupak bio ilegalan, jer je BiH tek 1. marta 92. izglasala nezavisnot. Da li je to bilo dovoljno? Vjerovatno nije, ali vratimo se na "nas i nase kumove" te 1991. godine. Kakvi smo tada bili?

Sjecam se SDP-ovaca 14.10. 1991. kada je Karadzic prijetio nestankom BiH i Bosnjaka. Tadasnji SDP-ovci su bili sramota, dno dna, govorili su floskule identicne kao na ovim poslijeratnim izborima kako "nacionalne partije plase narod"?!

Da je se vjerovalo SDP-u, danas ne bi bilo ni B od Bosne i Bosnjaka, jer ne samo da nije bilo potrebe za Patriotskom ligom, nego je to bila samo nacionalisticka retorika.

Izetbegovic se tada barem suprotstavio Karadzicu, a sta su radili komunisti? Mahali usima i pricali o nastavku postizborne retorike, plasenju naroda. Da ne govrim o komunistickim grijesima (neko je pominjao osvjescenje naroda) prema Bosnjacima. Prvo nam nisu dali pravo na nacionalno ime dvadeset godina. Kada je Pozderac pokusao da dobije od Tita, Bosnjastvo ili Bosanstvo (moderanija varijanta) 68. godine ili tako nekako, srpski komunisti mu to nisu dozvolili, nego su nasli kompromisno rjesenje, da se Bosnjaci mogu nazivati Muslimanima sa velikim M. Pozderac je tada rekao, da je bolje da i to prihvatimo jer ce to otvoriti proces, a vidjeli smo kasnije da je bio u pravu.

Medjutim, sta je bio cilj komunista (i cetnika, tada jako izmijesanih), pa vjerovali su da ce "laznim" ustupkom dobiti Bosnu bez puno muke, jer Musliman sa velikim M koji prica srpsko-hrvatski, ne moze biti narod. Otidji vani negdje, i kada te pitaju ko si, znas da takva nacija ne postoji, nego samo jezik koji te onda odredjuje. A 92. im se ucinio pravi trenutak da vide je li asimilacija uhvatila maha. Zato Izetbegovica ne mogu kriviti, pogotovo kada se zna u kakvoj situaciji, sa kakvim narodom, koji se palio na Lepu Brenu, i mezu s rakijom kod kuma, koji je spreman da te sutradan prikolje, je taj covjek radio. Njegova ogromna zasluga je bilo osnivanje SDA, da nije bilo te SDA, u tom trenutku, vlast bi vodili SDP-ovci i reformisti za koje bi Bosnjaci glasali (neki od njih su npr. Kecmanovic, Dodik, Spiric, koji i danas pokazuju svoj kapacitet), a tada ni Bosne ni Bosnjaka ne bi bilo.

Vodenjak wrote:
Izvini @Grome, ali sa puno toga se ne slazem iako na prvi pogled djeluje kao da si u pravu.
Kao prvo, nije istina da je SDP tvrdio da "nacionalne partije plase narod".
I sam sam bio vrlo aktivan sudionik predizbornih kampanja jos davne 1990. kada je SDP tvrdio upravo suprotno - da nas pobjeda nacionalnih partija vodi u krvoprolice i rat!

Vodenjak wrote: Drugo, ne treba biti bezobrazan pa precutati istinu da je upravo Durakovic kao predsjednik tadasnjeg Saveza komunista prvi koji je upozorio na fasizam koji se radjao medju Srbima pojavom Milosevica. Sjecas se savim sigurno njegove izjave o mirisu tamjana koji se shiri Bosnom. A Durakovic je tad bio i te kako jaka faca cije su se rijeci slusale.
Ne samo u BiH...
Nadalje, SDP je u toku cijelog rata bio sasvim tiha opozicija SDA-u i jedno vrijeme cak sudjelovao u vlasti sa istima upravo iz razloga sto se smatralo da je kontraproduktivno i za zemlju pogubno u ratu voditi politicku borbu na relaciji pozicija-opozicija. I nemoj misliti da ogromna vecina rukovodstva i clanova SDP-a koje se politicki bilo "primirilo" nije bilo svjesno da je bilo samo ikebana u Alijinoj vlasti. Budimo posteni, sta mislis kako bi Evropa i svijet gledali na vlast u Sarajevu da su u organima iste sjedili samo Bosnjaci?

Vodenjak wrote:
O polozaju Muslimana u bivsoj Jugoslaviji mozemo raspravljati ali ne mozemo poreci da su kao narod u relativno kratkom periodu od nekih cetrdesetak godina postali konstitutivni narod drzave koja je tada brojala preko 20 miliona stanovnika i ciju su konstitutivnost cinili predstavnici sest naroda. I najvecim nezadovoljnicima to ne moze biti malo.

Vodenjak wrote:
Sto se tice naziva nacije, podsjetimo se isto tako da je upravo Alija bio taj koji je i 1991, dakle kada je vec bio na vlasti, bio protiv toga da se Muslimani nazivaju Bosnjacima.

Sto se pak tice naziva jezika i tvoje tvrdnje da je zbog toga nas polozaj bio jos vise ugrozen, smatram da je to jos smjesnije.
Jadni Amerikanci onda.. I mnogi drugi... Ovim ne stojim iza tadasnjeg naziva jezika ali i dalje stojim iza toga da su i srpski i hrvatski i bosanski - jedan jezik. Dakle, problem je bio samo u imenu, formi - nikako u sustini!

Nefer je takodje i tvoje izjednacavanje komunista sa cetnicima, sto poluprikriveno radis. To sto su I Srbi i Hrvati i ostali bili u komunistima (zajedno sa Muslimanima dakako) nije dokaz nikakve cetnicke ujdurme. (Ovdje strogo povuci granicu izmedju Jugoslavije prije i poslije pojave Milosevica - sto mnogi ne rade!)

Ideologija kojoj su pripadali omogucila je ogromnoj vecini pripadnika svih naroda u bivsoj Jugoslaviji zivot dostojan covjeka!

Biti clanom SDP-a tada znacilo je za mnoge oduprijeti se galopirajucem nacionalizmu koji je nadirao sa svih mogucih strana i predstavljalo pokusaj da se politicki organizuje i pokusa izboriti za kakav takav suzivot kojemu je jedina alternativa bilo ono sto nas je i zadesilo! Treba li da se stidim sto sam tako nesto pokusavao? Uostalom, deklarativno barem, zalagao se i Alija i njegova SDA za drzavu (valjda to jos uvijek rade?) u kojoj ce ravnopravno zivjeti Bosnjaci, Srbi i Hrvati. I ostali, dabome! Sta mislis, koji od pomenutih Srba i Hrvata su davali nade da je takva BiH moguca? Karadzicevci i Bobanovci ili upravo oni koji su se oduprijeli zovu nacionalizma i fashizma i politicki bili okupljeni oko socijaldemokratske ideje kojoj je stavljanje nacia u prvi plan strano pa ma u kom dijelu svijeta da zivis?

I na kraju, bezobrazno je optuzivati, sto pobijene Bosnjake, sto one koji su prezivjeli i i dan danas (uglavnom jedva!) prezivljavaju u svojoj zemlji za sve sto ih je snaslo! Svaka pomisao na tako nesto umanjuje odgovornost i krivicu onih koji su ih poveli putem kojim su krenuli!

Nema zemlje u svijetu, pa ma koliko demokratska bila u kojoj svi pripadnici naroda nose odgovornost za ponasanje drzave.
Demokratija je sistem u kojemu narod prenese svoje ovlasti a time i odgovornost na grupu ljudi koja to od njih zatrazi! Alija & comp su dobili mandat da vode narod i narod je krenuo za njima.
Kuda - to znamo i ti i ja!

Ali zato bih se slozio da isti taj narod ima i te kakvu odgovornost sada kada, poslije rata, poslije svega sto je prozivio, ponovo daje mandat ljudima koji su napravili sta su napravili.

Takvo ponasanje naroda se granici sa mazohizmom u pravom smislu te rijeci!

Grom iz vedra neba wrote:

I na kraju, bezobrazno je optuzivati, sto pobijene Bosnjake, sto one koji su prezivjeli i i dan danas (uglavnom jedva!) prezivljavaju u svojoj zemlji za sve sto ih je snaslo! Svaka pomisao na tako nesto umanjuje odgovornost i krivicu onih koji su ih poveli putem kojim su krenuli!

Cekaj malo?! Ti krivis Izetbegovica za genocid nad Bosnjacima?! Ja mislim da je to zaista jadno.

Glavni krivac rata je dogovor Tudjman-Milosevic, agresija Srbije i Hrvatske, i genocid Srba nad Bosnjacima, kao i etnicko ciscenje Bosnjaka od strane Hrvate. Jel se ne slazes?

Moje misljenje je da je narod prije svega kriv. Ne vjerujem u floskule kako ne postoji kolektivna krivica. Postoji, pitanje je jedino u kojem omjeru.

Ako 2 miliona Bosnjaka u Bosni vjeruje u bratstvo i jedinstvo, raznorazna kumstva i JNA, a potom ih prvi komsija pocne klati, onda je besmisleno zalisti se na Izetbegovica. Pitanje je samo koliko je jos takvih "sujevjernih ljudi". Mislim da se Izetbegovic dobro snasao.

zzzzz wrote:

danas wrote:
da, nije mu bilo lako. jer mi, mi smo ti koji su dijelili bosnu...

Ja sam ti rekao da smo mi svoje najvece greske pocinili jos 90'- 91' a nas takve, tada, nije bilo lako ni pripremiti za rat. On je bio samo odraz svijesti (skoro) kompletnog naroda.

Ja ti mogu ispricati licno iskustvo kad zamalo nisam fasovao od svoje raje i poznanika u jednom sarajevskom kaficu jer sam se radovao obaranju helikoptera JNA, od strane slovenackog TO-a.

Mogu ti ispricati i kako je mene i jarana njegov otac ubjedjivao u maju 92' (dok je sve u Sarajevu gorilo) kako ce JNA intervenisati i smiriti situaciju.

Moras priznati da ovakve nije ni bilo lako naoruzati 90' - 91', dok se jos moglo...a nastranu jos i nesposobnost njihovog lidera da to sprovede u djelo, sve i da su imali zelju da se naoruzaju.

Pogledaj koliko se bunimo sto su nas deset godina nakon krvavog rata i genocida potpuno razoruzali......naivni smo do bola, bili i ostali. Takvi smo bili u drugom svjetskom ratu, takvi smo bili i u zadnjem ratu evo ni dan danas se nismo promijenili. Sve probleme najradje guramo pod tepih jer nemamo hrabrosti da se s njima suocimo

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(30)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Vašingtonski sporazum
  
  22. veljače 1994. (Wachington)
  
  Ovdje je teško unazad poredati dane jer je vrijeme pomjereno. Letjeli smo devet sati u nedjelju, krenuli taj dan u 11.30, a bili ovdje poslijepodne oko 14 sati. Kad se odavde vraća kažu da se prije stigne. Sam položaj ove zemlje u odnosu na Evropu već je odredio njenu sudbinu: prostor ne znači ništa, vrijeme je sve.
  
  Ovdje se i ne putuje kroz prostor, ovdje se ne živi u prostoru, ovdje se ne razmišlja prostorno. Vrijeme je sve: i put i život i misao... Ovdje se čovjek osjeća malim i nemoćnim. Ali, ovdje je i moć. Ovdje bi se mogla naša sudbina izmijeniti.
  
  Jučer smo primljeni u Stat Department, dugo smo razgovarali sa suradnicima državnog sekretara, zatim sa samim Kristoferom. Stekao sam dojam da su odlučni umiješati se u razrješenje krize kod nas, ali da još nemaju čistu formulu.
  
  Još nisu bili sigurni što bi se učinilo sa Srbima, također kako urediti odnose Hrvata i Muslimana. Jedino je bilo sigurno da to žele učiniti. Ohrabrio ih je efekat ultimatuma Srbima da se povuku sa topništvom sa brda oko Sarajeva.
  
  U razgovoru su pokazali da su dobro upućeni u naše prilike. Silajdžić je govorio o cijeloj situaciji, o toku pregovora u Ženevi i o toku pregovora sa Hrvatskom. Pokazali su da žele savez Muslimana i Hrvata, ali ništa dalje nisu znali.
  
  U jednom trenutku pitali su što bi bio prijedlog Muslimana ukoliko se s Tuđmanom ne mogne postići sporazum, kakvu bi zapravo oni državu htjeli ako bi se BiH dijelila na tri države. Silajdžić je izbjegao odgovor, a ja sam kazao da bi u tom slučaju bila stvorena muslimanska država u kojoj bi bilo oko 400.000 Hrvata. Zato mi Hrvati ne možemo pristati na takvu opciju i u toj bi državici ostali svi sadašnji problemi.
  
  Poslije toga je bilo postavljeno još jedno interesantno i za mene neočekivano pitanje: da li bi bilo moguće, ukoliko s Tuđmanom ne uspije dogovor, da se napravi sporazum Muslimana i HNV i da u ime Hrvata ja potpišem sporazum.
  
  SAD bi bile spremne podržati takav sporazum i inzistirati na njegovom provođenju. Tada bi Tuđman imao status Karadžića i snosio sve posljedice toga. Silajdžić je odgovorio da se boji dodatnih poteškoća i usložnjavanja situacije jer nije problem u političkom predstavljanju Hrvata već u vojnom. Tuđman kontrolira HVO.
  
  Ja sam bio iznenađen da Amerikanci razmišljaju na taj način. Takav politički sporazum predlagao sam Silajdžiću i Izetbegoviću pred sam sabor u Sarajevu i o tome imali načelnu suglasnost. Potvrdio sam Silajdžićevu tezu o problemu kontrole nad HVO. Kroz glavu mi je proletjela misao da bi u ovoj varijanti Hrvatska bila proglašena agresorom i dobila sankcije, da bi HVO bio proglašen paravojskom i nad njim bi Amerikanci možda primijenili silu.
  
  A kako odvojiti hrvatski narod od HVO-a? To je u ovoj fazi nemoguće. Ja bih bio samo pokriće za vojnu intervenciju. Pitao sam u brzini: kako bi se proveo taj sporazum? - Ništa vi ne brinite za to. Mi bismo proveli taj sporazum, upotrijebili bismo silu, odgovorio je Kristofer. Očekujući takav odgovor, uzvratio sam bez oklijevanja da ne mogu preuzeti tu odgovornost. Sporazum moraju potpisati oni koji ga mogu provesti, koji kontroliraju vojsku, a to su Tuđman i predstavnici "Herceg-Bosne". - Dobro, rekao je Kristofer, imat ćete ovdje za vikend Granića i delegaciju "Herceg-Bosne".
  
  26. veljače 1994.
  
  Danas su se obje delegacije okupile u State Departmentu, ali nismo imali međusobne bilateralne razgovore. Razgovaralo se pojedinačno s Čarlsom Redmanom koji je bio posrednik u pregovorima ispred američke administracije, i njegovim suradnicima. Oni su htjeli od obje delegacije zasebno dobiti mišljenje o principima na kojima bi trebalo stvarati sporazum. Mi smo iznijeli naše gledište koje je već bilo zapisano u dokumentima Sabora i koje smo objelodanili ovih dana.
  
  To gledište je obuhvaćalo sljedeće stavove:
  
  - da hrvatsko-muslimanski entitet koji se može dogovoriti u ovim uvjetima ne smije imati nacionalna obilježja i biti odvojen nacionalnim granicama među Hrvatima i Muslimanima; to rješenje mora predvidjeti mogućnost naknadnog uključenja Srba u državnu zajednicu federalno uređenu;
  
  - kantoni (regije) se ne smiju međusobno povezivati u državne zajednice po nacionalnoj osnovi;
  
  - država BiH se mora decentralizirati;
  
  - kantoni trebaju biti formirani na temelju više kriterija, a ne samo na etničkom;
  
  - sve regije (kantoni) trebaju biti ravnopravni;
  
  - nacionalni interesi trebaju biti zaštićeni kroz institucije države i na svim nivoima;
  
  - BiH će ući u konfederaciju s Republikom Hrvatskom.
  
  Nakon izlaganja i obrazloženja ovih principa, što je učinio Silajdžić, Redman je tražio da ja obrazložim mapu i principe na kojima je ona napravljena na Saboru u Sarajevu.
  
  Govorio sam kratko radi jasnoće i izbjegavanja suvišnih pitanja. Rekao sam da je osnovni princip koncipiranja kantona bio gravitacija stanovništva. Tako su slivovi rijeka postali središta oko kojih su formirane teritorijalne jedinice - kantoni. Govorio sam i o strahu koji postoji kod Hrvata - majorizacija, te kod Muslimana - otcjepljenje. Inzistirao sam da se u sporazumu otklone razlozi za taj strah.
  
  Poslije ovog razgovora, koji je bio dosta kratak, primio nas je sve, obje delegacije, Kristofer. (U Granićevoj delegaciji su bili iz "Herceg-Bosne" samo Akmadžić i Zubak koji je već zauzeo mjesto Mate Bobana). Nakon ručka dobili smo jedan pismeni predložak od strane domaćina o podjeli funkcija na nivou federacije, na nivou kantona, te zajedničkih funkcija federalne države i kantona. Na taj prijedlog nismo imali bitnih primjedbi jer je on faktički bio samo prepis našeg prijedloga. Na naše iznenađenje, nisu nas više ni pozivali na razgovor. Brifing su imali samo Granić i njegova delegacija. Pozvan je samo Silajdžić na kratak razgovor i zakazan ponovno sastanak za sutra u 10.30 sati.
  
  Silajdžić mi je rekao da je stekao dojam da Granić odustaje od hrvatske države u BiH i da prihvaća naš kantonalni sistem (što je on zapravo prihvatio još u Zagrebu u razgovorima koje smo imali).
  
  Granić mi je navečer poslao poruku da pristaje na večeru koju želi prirediti Stiv Bubalo za obje delegacije. Doći će Stiv, Ivanković i Radjelović sa Zapadne obale samo da bi bili na toj večeri. To je i nostalgija za zavičajem i želja da se ovaj glupi rat što prije zaustavi.
  
  (Nastaviće se)

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(33)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Bečko dogovaranje kantona
  
  8. svibnja 1994. (Wienn)
  
  Poslije nerazumljivo dugog putovanja avionom UN od Sarajeva do Frankfurta, stigli smo noćas u Beč. Imali smo kratak susret s Mokom (Silajdžić, Duraković, Bičakčić i ja).
  
  Interesirao se za sadržaj razgovora, za položaj Srba u Federaciji i uopće, međunarodnu inicijativu preko tzv. kontaktne grupe.
  
  Problem čine Francuzi koji nastoje naše pregovore sa Srbima vratiti na podjelu teritorije, odnosno na pregovore (sada) dvije ravnopravne strane, bez određenja agresora.
  
  Silajdžić je Moka upoznao s tim i molio diplomatsku neutralizaciju francuske inicijative.
  
  Ponovno se pokazuje da su povijesni interesi konstante. Razgovori su, ovdje, u američkoj ambasadi, i uz njihovo posredovanje, počeli sa usaglašavanjem jučerašnjih dogovorenih tačaka određivanja granica Federacije. Taj tekst se bez poteškoća usuglasio. Nakon toga se prešlo na razgovore o unutrašnjim granicama kantona.
  
  Problem je nastao kada su se predočile mape, i to one o Hercegovini. Prijedlog Zubaka je podjela Hercegovine na dva dijela, od kojih jedan čini Duvno, Livno i Posušje, a sve drugo, osim Konjica, čini drugi dio (uključujući Jablanicu, Mostar i Stolac). - Dokle će ovaj čovjek istrajavati na očuvanju "Herceg-Bosne"?
  
  Silajdžić je predložio da se ta mapa zaboravi da bi se uopće moglo dalje razgovarati.
  
  Također, postavljeno je pitanje srednje Bosne: da li dva ili jedan kanton. Silajdžić je predložio jedan kanton sa podijeljenom vlašću pola-pola. Zubak je inzistirao na dva kantona, jednim bošnjačkim, drugim hrvatskim.
  
  Predložio sam, da bi se prevladale razlike, formiranje jednog kantona u centralnoj Bosni i jednog za cijelu Hercegovinu, tj. spajanje kantona 6 i 8 iz karte Sabora Hrvata i 9 i 10, sa odredbom da se u njima vlast dijeli po principu 50:50 bez obzira na nacionalnu strukturu. Granić je to odbio s obrazloženjem da tada Hrvati nemaju više od jednog kantona (Posavina). Predložio je da se ide na dva kantona u centralnoj Bosni i dva kantona u Hercegovini.
  
  Cijelo poslijepodne je potrošeno u dogovorima oko ova četiri kantona i nije postignut sporazum. Ostala je sporna granica na Neretvi i Stolac (obje strane žele i jedno i drugo), te u srednjoj Bosni Travnik. Granić i njegova ekipa su spremni odstupiti od Travnika i tako narušiti Lašvansko-lepenički kanton koji sam ja predlagao. Ukoliko se to desi ovaj kanton nema nikakvog smisla. Rasprava se vodi pogrešno, traže se prolazi i spajanja teritorija kao da se radi o podjeli, a ne novoj konstituciji BiH.
  
  10. svibnja 1994. Danas su se razgovori nastavili u istom duhu: kompletirati što veću nacionalnu teritoriju u kantone. Prepirke se vode oko svakog sela, svake kuće. Na ovaj pogrešan tok pregovora upozorio sam jučer. Bio je to čak oštar dijalog unutar delegacije BiH, posebno sa Silajdžićem. Tvrdio sam da je razgovore trebalo voditi u okviru jedinstvenog političko-stručnog tima, a ne dijeliti se na "hrvatsku" i "muslimansku" stranu. Nisam se složio s tezom da je to tako unaprijed određeno i da se iz tog klišea, ne može izaći.
  
  Rekao sam da ne želim sudjelovati u takvim razgovorima jer oni narušavaju temeljni princip Ustava, tj. princip da je Federacija BiH jedinstvena država Hrvata i Bošnjaka (Muslimana), da je to složena država u kojoj federalne jedinice treba zajednički odrediti i na način da one mogu nositi one funkcije koje im Ustavom pripadaju. Odbio sam da sjedim i u tzv. hrvatskoj i tzv. muslimanskoj delegaciji iz razumljivog razloga: do sada sam se borio protiv nacionalnih država u BiH i sada ne želim graditi kantone kao nacionalne teritorije. Takav proces nema kraja, a ukoliko se i dovrši na ovaj način, proizvodit će daljnja etnička čišćenja. Možda ne više pod nuždom oružja, ali sigurno pod psihologijom nacionalnog grupiranja.
  
  Nisam naišao na razumijevanje i pored oštro izmijenjenih riječi.
  
  11. svibnja 1994.
  
  Jučer, poslijepodne, potpuno sam se isključio iz razgovora jer sam procijenio da prepirke oko svakog sela neće dovesti do rezultata. Jutros mi je Duraković rekao da se čitavo vrijeme raspravljalo o tri sela u općini Stolac i o tome gdje trebaju pripasti. Nikakav napredak nije učinjen.
  
  Po povratku u hotel, javio mi se Ljubić. Došao je da se spakuje, putuje večeras u Zagreb kolima. Dogovor je postignut, granice kantona su određene, putuje se u Ženevu da se sve potpiše??
  
  Rješenje je nađeno kompromisom između etničke podjele i mog prijedloga o dva kantona, jedan u srednjoj Bosni, a drugi u Hercegovini, sa paritetnom vlašću. Samo su u Hercegovini napravili izmjenu: formirali su dva kantona, jedan čisto hrvatski po strukturi pučanstva, drugi mješoviti sa paritetnom vlašću (Mostar, Jablanica, Konjic, Prozor, Čapljina, Stolac, Neum, Čitluk).
  
  Vjerujem da je Redman izvršio pritisak (ni danas nije otputovao u Sarajevo).
  
  Zubak, vjerojatni predsjednik Federacije, je protiv sporazuma. Da li će to imati utjecaja na njegovo obavljanje funkcije, vidjet će se. Bitno je da su se sporazumjeli. Napetost je bila suviše velika, već su došle vijesti da se konvoji zaustavljaju i ne dozvoljava prolaz.
  
  Novi sukobi bi sve odvukli u ambis. Rat bi bio dugotrajan i uništavajući. - Nadam se da je ovim izbjegnut.
  
  X X X
  
  Ovdje završavam ove zapise. Ne želim otvoriti novu stranicu jer se bojim da s njom nastavljam agoniju moje zemlje. Bojim se da je svaka nova stranica novo poglavlje njene zle kobi.
  
  Sada vjerujem da je moja zemlja preživjela. Čvrsto vjerujem u to i ne želim tu vjeru mijenjati za neizvjesnost ispisivanja njene povijesti. Vjerujem da smo s njom i mi preživjeli svoju sudbinu. Vjerujem i nemam nikakvog pokrića za to. Vjera mi je sigurnija i čvršća od onoga na što se odnosi i ne smijem je više dovoditi u pitanje. Zato zatvaram ovu knjigu.

Vodenjak wrote:

Grom iz vedra neba wrote:

I na kraju, bezobrazno je optuzivati, sto pobijene Bosnjake, sto one koji su prezivjeli i i dan danas (uglavnom jedva!) prezivljavaju u svojoj zemlji za sve sto ih je snaslo! Svaka pomisao na tako nesto umanjuje odgovornost i krivicu onih koji su ih poveli putem kojim su krenuli!

Cekaj malo?! Ti krivis Izetbegovica za genocid nad Bosnjacima?! Ja mislim da je to zaista jadno.

Glavni krivac rata je dogovor Tudjman-Milosevic, agresija Srbije i Hrvatske, i genocid Srba nad Bosnjacima, kao i etnicko ciscenje Bosnjaka od strane Hrvate. Jel se ne slazes?

Ne slazemo se u mnogo cemu i ovdje se ne moze raspravljati o tome...
Hocu samo da ti odgovorim na ono gore jer, vjerujem nenamjerno, naturas mi nesto na sto ni pomislio nisam...
A osim toga, uopste ne kuzim kako si i izvukao svoj zakljucak iz mojih rijeci...
Za tebe je izgleda vece zlo optuziti Aliju za bilo sta nego osuti drvlje i kamenje po narodu... Ejvala!

Dakle, ono je gore bila samo reakcija na tvoje rijeci kojima si poceo:

Moje misljenje je da je narod prije svega kriv. Ne vjerujem u floskule kako ne postoji kolektivna krivica. Postoji, pitanje je jedino u kojem omjeru.

a onda nastavio:

Ako 2 miliona Bosnjaka u Bosni vjeruje u bratstvo i jedinstvo, raznorazna kumstva i JNA, a potom ih prvi komsija pocne klati, onda je besmisleno zalisti se na Izetbegovica. Pitanje je samo koliko je jos takvih "sujevjernih ljudi". Mislim da se Izetbegovic dobro snasao.

Dakle, za nase su zlo krivi dogovor Tudjman-Milosevic i 2 miliona Bosnjaka. Alija je tu bio potpuno nevin...
Jeste...
Mozda ispod pazuha!

U zdravlje!

addem wrote:

danas wrote:naivni, ne naivni mi bili... nije to toliko bitno za ovu diskusiju...
jer valjda vodja treba da bude neko ko vidi malo dalje od sopstvenog nosa, i ko treba da zna nesto vise od nekog obicnog mehe i huse.
ili ne treba?

Kakav narod takav i vodja. Mislim da Alija nije bio jak u politici prije svega jer je bio veliki vjernik. Politika je za prgave ljude i one koji jako dobro znaju da slazu. Sve u svemu mislim da mu nije bilo lako pregovarati sa Tudjmanom i Milosevicem.

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(34)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Dejtonski sporazum (I dio)
  
  Nakon bečkih pregovora o kantonima i konačnom uobličenju Federacije BiH, od 8. do 11. svibnja 1994. godine, nisam više vodio dnevnički zapis o događajima u kojima sam sudjelovao.
  
  Bio sam čvrsto odlučio da neću više ispisivati povijest Bosne i Hercegovine, vjerujući da je ona kao država i društvena zajednica preživjela. Vodio sam samo dnevne zapisnike mojih aktivnosti - sastanaka, kontakata, susreta, bez širih izlaganja, objašnjenja i tumačenja. Držao sam se ranije odluke - ne otvarati novu povijest moje zemlje i ne pretvarati moje strepnje u njenu stvarnost.
  
  Kada je postalo izvjesno da će doći do nove mirovne konferencije o BiH na kojoj treba okončati rat i postići konačan mirovni sporazum, a poučen iskustvom da u ovakvim prilikama gotovo nitko ništa ne zapisuje (osim stranaca), odlučio sam prekršiti moj zavjet i voditi dnevnički zapis o toku pregovora, atmosferi koja je vladala i konačnom sporazumu koji će se postići.
  
  Daytonski sporazum nije nastao u Daytonu, on se ovdje dovršio i dobio neprimjereno ime grada u kome je održana konferencija. U daytonskim se pregovorima nije dogovorilo ništa što već nije bilo dogovoreno - ovdje je ono samo postalo vidljivo. Sva natezanja, odugovlačenja, uvjeravanja, svi zahtjevi, pritisci, odbijanja i prihvaćanja samo su bili naknadno preživljavanje porođajnih muka za ono što je već bilo rođeno.
  
  Svi akteri ovog događanja došli su s namjerama koje su već bile ostvarene. Razgovori su bili samo ponavljanje povijesti koja je već prelomljena preko glava ljudi i naroda, preko sudbine jedne zemlje koju su ostavili da krvari kada su krenuli na put.
  
  Prvo što je bilo dogovoreno i što se nije moglo problematizirati u pregovorima bio je opći sporazum Miloševića i Tuđmana. Da li je on postignut u Karađorđevu ili negdje drugdje bilo je nevažno. On se ovdje u konačnom svom dovršenju morao objelodaniti i pokazati u punoj snazi svoje konzistencije. On više nije mogao funkcionirati kao "lukavstvo uma" koje iz svoje neosvijetljene pozadine upravlja sudbinama naroda, gura ih u ratnom pokliču jedne na druge, progoni, preseljava, ubija, rastjeruje, - i sve u prividu kaosa, zle sudbine i razjarene ljudske naravi. Milošević je taj sporazum objavio pred svima kao gotovu i neprelaznu činjenicu, kao idejno rješenje koje u pregovorima samo dobiva svoj konačni oblik.
  
  Njihov sporazum se objelodanio na Bosanskoj Posavini i Milošević je to izrijekom naveo. Posavina je bila 3. tačka sporazuma Karadžića i Bobana u Grazu, od 6. svibnja 1992. godine. Ova dvojica izvršitelja su imali zadatak provesti "razgraničenje" i pri tome "voditi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama", ali tko je u to vjerovao. Ovdje u Daytonu, ova "razgraničenja" i "kompaktnosti" su morala dobiti konačan oblik i postati povijesne činjenice zapisane u međunarodni sporazum i nacrtane na karti.
  
  Daytonsko objelodanjivanje sporazuma Miloševića i Tuđmana se pokazalo i u drugim važnim civilnim i vojnim projektima.
  
  Tuđman je volio karte. Volio je svoje političke ideje crtati. To je dokaz odsustva imaginacije. To ljeto, neposredno pred vojnu akciju "Oluja", dobio sam jednu zanimljivu kartu. Ona je predstavljala grafičko rješenje "krize u BiH", kako je Tuđman volio zvati agresiju na našu zemlju. Karta je bila s njegovog radnog stola. Na prvi pogled činilo se da ona nema velike veze ni s postojećim stanjem ni s budućnošću BiH jer se nije poklapala niti s jednim predlaganim rješenjem. Ona je čak odudarala i od plana Kontaktne skupine koja je već dala prijedlog o objedinjavanju Bosanske Posavine u jedan kanton koji bi se priključio Federaciji BiH. U tom prijedlogu jedini problem je bio koliki će biti koridor prema Banjaluci kroz Posavinu i da li će ga uopće biti. Karta je odudarala i od postojećeg kantonalnog uređenja Federacije jer je u tzv. hrvatske krajeve uključivala Cazinsku Krajinu, u kojoj Hrvata uopće nije bilo, i jedan dio zaleđa Dubrovnika koji je vojno držala Karadžićeva vojska. Karta je posebno odudarala od stanja koje je nastalo nakon "Oluje", a koje je u Daytonu bilo polazna osnova za pregovore i vojno razgraničenje.
  
  Međutim, kako su pregovori odmicali "naša" vojna prednost se topila na karti i polako svodila na ono što je Tuđman davno ucrtao. On je konačno sve što su osvojili u "Oluji" HVO i HV vratio Miloševiću - povukao vojsku ispred Banjaluke, iz Mrkonjića, Šipova, s Manjače, od Jajca. Zadržao je Drvar, Glamoč i Grahovo, mjesta koja je označio u svojoj karti kao hrvatska mnogo prije "Oluje" i Daytonske konferencije. Tako su vojna oslobađanja područja koja je držao Karadžić uz pomoć tzv. JNA i kasnije Miloševićevih snaga dobila drugi smisao. Ona nisu oslobođena, već samo privremeno zauzeta kako bi se uredno vratila nazad. U tom kontekstu treba razumjeti "mali incident" (kako je to nazvao Jadranko Prlić kao ministar obrane Federacije BiH) u toku vojnih operacija "Oluje" kada je Dudaković sa svojim snagama krenuo na Manjaču. Hrvatska vojska ga je zaustavila topovima, bilo je nekoliko mrtvih i ranjenih, Dudaković se morao povući i krenuti nazad prema Prijedoru i Ljubiji. Tuđman je zapravo čuvao teritoriju Republike Srpske od Armije BiH, i u Daytonu, pred svima nama, vratio je nazad.
  
  Drugi veliki sporazum koji je u Daytonu dobio svoju konačnu formu i istinu jeste onaj o legalizaciji "Republike Srpske" između Holbruka i Izetbegovića. Sam akt legalizacije obavio je Muhamed Šaćirbegović, ministar vanjskih poslova BiH, u Ženevi 8.9.1995. godine, nepuna dva mjeseca prije Daytona, na sastanku ministara vanjskih poslova BiH, RH i Jugoslavije, a pod pokroviteljstvom Kontaktne skupine. Prethodno je Holbruk nekoliko puta dolazio u Sarajevo, ali svaki put nakon posjete Zagrebu i Beogradu. Dan pred Ženevski susret, kasno poslijepodne, pozvan sam u ured Izetbegovića. Iznenadio sam se kad sam tamo zatekao Šaćirbegovića i Silajdžića. Ostalih članova Predsjedništva nije bilo jer su bili na putu izvan BiH u delegaciji Srpskog građanskog vijeća; Kljuić također nije bio tu jer je u to vrijeme već bio u svom podrumu.
  
  Prispio sam na razgovor o papiru koji je već bio pred njima. Papir je pisan na engleskom i rečeno mi je da je to osnova za sporazum koji se sutra treba potpisati u Ženevi. Papir je bio porazan. U njemu više nije bilo Bosne i Hercegovine kao države, bili su predviđeni entiteti - Federacija i Republika Srpska, ali ne više pisana u navodnicima, i sl.
  
  Šaćirbegović je stalno pitao što da radi, ženevski sastanak je predstavljao kao pritisak i gotov čin kojemu se neće moći oduprijeti. Ja sam na samom papiru pokušao napraviti ispravke i insistirati na jasnom određenju BiH kao države, sa državnim institucijama i njihovim nadležnostima, iako mi je poteškoću činilo nepoznavanje engleskog jezika. Izetbegović je bio veoma miran i staložen. Rastali smo se tako što smo Šaćirbegoviću dali veoma jasnu uputu - ne smije legalizirati Republiku Srpsku ni po koju cijenu, ukoliko bude pritisaka neka napusti sastanak i obavijesti Predsjedništvo.
  
  Jedina prava politička činjenica iz rata jeste legalizacija RS. U Daytonu se samo ona nije mogla relativizirati. Bio je to srpski entitet s 49% teritorije BiH, sa zajamčenom autonomijom, legaliziranom konstitucionalnošću u odnosu na BiH i otvorenim paralelnim vezama s Jugoslavijom.

Jedina prava politička činjenica iz rata jeste legalizacija RS. U Daytonu se samo ona nije mogla relativizirati. Bio je to srpski entitet s 49% teritorije BiH, sa zajamčenom autonomijom, legaliziranom konstitucionalnošću u odnosu na BiH i otvorenim paralelnim vezama s Jugoslavijom.

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(35)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Dejtonski sporazum (2 dio)
  
  8. studeni 1995.
  
  Danas ću pokušati Izetbegoviću i ostalima, prema potrebi, obrazložiti svoj prijedlog. Trebalo bi pregovore usmjeriti u tom pravcu, a ne iscrpljivati se u raspravama oko nadležnosti entiteta i njihovog objedinjavanja u nekoj potpuno novoj tvorevini. Ne očekujem veliko razumijevanje, posebno od medijatora, za koje bi ovo bilo vraćanje na početak (oni su u međuvremenu potrošili mnogo papira i energije). Ali, ukoliko bi se prihvatili ovi moji principi, vrlo brzo bismo došli do konačnog mirovnog rješenja.
  
  Pregovori se, inače, i dalje vode više kuloarski nego otvoreno u delegacijama. Izgleda da je to taktika Amerikanaca, jer na taj način sužavaju delegacije na dva-tri čovjeka i faktički razgovaraju sa pet-šest ljudi umjesto sa dvadeset. To je njima sigurno lakše, ali zato tapkaju u mjestu. Još se nisu značajno pomakli naprijed i već se govorka da razmišljaju o neuspjehu cijele konferencije, postizanje nekog ograničenog cilja, odgode i nastavka konferencije na nekom drugom mjestu. Oni pregovaraju sa ljudima za koje znaju da imaju veliku moć, kao da su moć i pamet proporcionalno raspoređeni. Tako je veliki dio ljudi, koji su ovdje došli, ostao izvan pregovaranja. Izetbegović i Silajdžić nastavljaju svakodnevno susrete s Miloševićem i tvrde da nema napretka, da su pozicije udaljene, koncepti različiti. Milošević nije za to da se sada sve precizira i izradi novi ustav BiH već da se postigne mir, osiguraju izbori, a uređenje države ostavi za kasnije, novim ljudima i snagama nakon prvih izbora. On uvjerava kako sa bosanskim Srbima (koje ovdje predvodi Krajišnik) ne može razgovarati, jer se radi o "luđacima" (to su njegove riječi).
  
  Jučer ujutro, prvi put, pozvao me Zubak na razgovor. Pokušao me uvjeriti kako Srbi neće prihvatiti zajedničku državu i kako će ovo biti samo uvod u njihov definitivni odlazak i odvajanje od BiH. Inzistirao je da se ne raskopava Federacija, da ona sačuva funkcije države i da se veoma mali dio funkcija predvidi za zajedničku državu.
  
  Složio sam se s njim kad je u pitanju Federacija, ali se nisam složio sa blagonaklonošću prema srpskim namjerama. Upravo, radi toga treba izgraditi mehanizme koji će to spriječiti.
  
  Jučer su se u pregovore uključili i gradonačelnici Mostara - Košnik, Brajković, Oručević. Očekuje se da bi se konačnim rješenjem Mostara stvorila nova klima za Federaciju.
  
  9. studeni 1995.
  
  Jučerašnji dan je za mene bio najnaporniji od kada sam ovdje - počeli su direktni pregovori, slični onima koje smo imali u Genevi, iscrpljujući, teški, u momentima mučni. Jučer je, međutim, urađen jedan dio posla s kojim bi morali biti zadovoljni i u slučaju kada se ništa više ne bi uradilo - postignut je Sporazum o oživotvorenju Federacije. Sve ove dane na tom sporazumu su radili Nijemci ispred Kontaktne skupine, na čelu sa Steinerom. Pravili su pet verzija sporazuma dok nismo sve usuglasili. Većina usuglašavanja je išlo u odvojenim razgovorima koje je radila Steinerova grupa, a sinoć smo svi sjeli zajedno i još jednom pregledali tekst. Nije bilo većih primjedbi. Sporazum se danas potpisuje u deset sati. Na tom potpisivanju treba biti i Tuđman.
  
  Veliki doprinos ovom usuglašavanju dao je ministar Granić. U jednom trenutku sam se pobojao da će se ostati ne samo bez konačnog mirovnog sporazuma, već raspasti i Federacija. Pozicije su bile tvrde i udaljene. Ovi "moji" nisu uopće bili zainteresirani za zejedničku državu sa Srbima i njene institucije. Silajdžić (uz veliku podršku eksperata) inzistirao je na centralizaciji tih institucija do te mjere da bi se funkcioniranje Federacije moglo dovesti u pitanje. Sreća da su Nijemci preuzeli na sebe koordinaciju oko ovog problema i da su izvršili veliki pritisak. Sreća da je Izetbegović bio odlučio naći kompromis oko ovog pitanja i želio je definitivno završen paket dogovora o provedbi Federacije. On je stalno na našim sastancima na tome inzistirao. Prekjučer sam savjetovao Zubaka da se ne obazire na oštre reakcije i izjave Silajdžića, posebno ne eksperata, jer to sve pravi lošu klimu, već da direktno s Izetbegovićem razgovara o svemu. U njemu će imati sigurno dobrog sugovornika. Kada smo sinoć dobili zadnju verziju Sporazuma, na koji su se odmah eksperti, kao ljekari oko bolesnika, narogušili i počeli tražiti greške, Izetbegović ih je upozorio da ga interesiraju samo principijelne primjedbe, jer mu je do ovog sporazuma stalo. Tih primjedbi nije bilo i usaglašavanje sa Zubakom i Prlićem, te delegacijom Republike Hrvatske, trajalo je veoma kratko. - Prvi put, od kada smo ovdje, primijetio sam vidno raspoloženje kod svih. Federacija je ne samo spašena, već će dobiti i značajne poticaje. Tek poslije ovoga mogla bi disati punim kapacitetom. Ostaje još da se dogovore kadrovska pitanja.
  
  Amerikanci su, izgleda, čekali ovaj sporazum da bi tek tada krenuli u sučeljavanje naše delegacije i Miloševića. Dobro je da je uz ovaj novi sporazum o Federaciji postignut i dogovor oko Mostara (to je usuglašeno sa Košnikom i dvojicom drugih gradonačelnika).
  
  Prvi ozbiljan razgovor s Miloševićem i njegovom ekipom bio je jučer poslijepodne. Razgovaralo se o mapama i o Sarajevu. Zapravo, samo su otkrivene pozicije i namjere, ništa se nije moglo dogovoriti. Krajišnik i njegova grupa ne samo da su nervirali medijatore sa svojim idejama o podjeli Sarajeva, već su svojom patetičnom pričom i lamentacijama nad poviješću nervirali i Miloševića. U jednom trenutku, dok je jedan od njih govorio, on je ustao i šetao po sali, a nakon toga, zamolio Holbrooka da ovakve "patetične srpske priče" ne dozvoljava. Rastali smo se sa zaključcima da Krajišnik predloži njihovu kartu razgraničenja, a kad je Sarajevo u pitanju, Holbrook je jasno dao do znanja da Kontakt skupina želi nepodijeljeni grad sa statusom distrikta. Rekao je da će takav prijedlog oni dati za obje strane i da na njega damo primjedbe. Važno je da je na ovom sastanku, otvoreno i jasno, Milošević rekao kako se s Tuđmanom "davno dogovorio" da Bosanska Posavina pripadne "RS". Nitko na to nije reagirao. Kada sam Zubaku na uho šapnuo što on ono govori, odgovorio mi je da je to Miloševićev blef. To me nije umirilo. Ostao sam uznemiren.
  
  Sinoć smo ponovno imali sastanak oko mapa. Ništa nije zaključeno, samo su razmatrane ideje za Sarajevo. Mi idemo na to da Srbi naprave prijedlog podjele grada koji ćemo odbiti i mi i medijatori. Tada će ostati jedino ideja distrikta. To nam odgovara. Jedini problem tog rješenja je sigurnost distrikta, njegova obrana. Tu smo primjedbu iznijeli medijatorima.
  
  Nastaviće se

zoom66 wrote:

Vodenjak wrote:

zoom66 wrote: zumiram ja shveCku sa 15-20km razdaljine......i kazem ti da samo vidim probleme: skuplja im piva nego kod nas......djebeno je kad navale vikendom u moju mahalu i tegle li tegle...:D:P

A i ministri im listom podnose ostavke jer nisu placali TV pretplatu...

Zasto li ja onda imam problem da shvatim sve sto se kod nas desava?

pitaj groma......on ima odgovor na sve...:oops::D

Jimmy_The_Saint wrote:Jel' to što mi je sjeb'o život, zavičaj, dom i familiju razlog da ga se vrijeđa?

Meni vala jest.

Jimmy_The_Saint wrote:

zoom66 wrote:

Vodenjak wrote: A i ministri im listom podnose ostavke jer nisu placali TV pretplatu...

Zasto li ja onda imam problem da shvatim sve sto se kod nas desava?

pitaj groma......on ima odgovor na sve...:oops::D

Jel' to što mi je sjeb'o život, zavičaj, dom i familiju razlog da ga se vrijeđa?

Meni vala jest.