TORNADO, ILI PRVI PUT
S JORDANOM NA MOKRENJE
Nebo, do tada, bolno plavo i vedro, zamračilo se u sekundi. Tmasti, tamnosivi oblaci su nadirali sa zapada i dan pretvorili u noć. Valjali su se preko nepreglednog horizonta, ispresijecani munjama i predvođeni vjetrom, koji je, u početku, samo zatalasao moćne grane borova ispred kuće, a onda ih počeo šibati, činilo se sa svih strana, sa tolikom silinom da su šišarke počele da bubnje po krovu...
U isto vrijeme se oglasila i alarmna sirena a televizijski program je prekinut upozorenjem da tornado dolazi i da potražimo sklonište...
Amerikanka je zgrabila ključeve kola, čekovnu knjižicu, našu kćerku i sjurila se niz stepenice u podrum. Ja sam pokupio kutiju cigara i upaljač sa stola, par konzervi piva iz frižidera i pridružio im se u mraku. Svaka daska u kući je jecala pod naletima vjetra, a grmljavina oduzimala dah.
Sjedio sam sa trogodišnjom kćerkom u krilu, palio cigaru na cigaru i u sebi ponavljao: "Ne daj Bože, ne daj Bože, ne daj Bože..." i plakao, ne od straha, nego što me sve podsjetilo na nešto slično što sam već doživio i preživio davno, davno... sa drugom ženom i sa drugom (tada) trogodišnjom kćerkom.
U dugih pola sata se sve smirilo; sunce je ponovo zasjalo i jedini trag nevremena su ostale polomljene grane drveća po mokrim ulicama. Sutra ću, na vijestima, saznati da nas je tornado promašio za nekih petnaestak kilometara, poravnao centar gradića Barnevelda, ubio pet ljudi i trideset krava na okolnim rančevima; ko u isto vrijeme godine, u Crownpointu, Indiani, gdje sam radio kao kuhar u restoranu "Kod Nicka".
Završavao sam drugu smjenu i bio je četvrtak - spor dan, pa je kuhinja bila zatvorena već oko devet sati naveče; preostalo mi je još samo da očistim šporete i operem pod - satak vremena posla, ali me je gazda, Nick, prekinuo:
"Zajebi to večeras. 'Ajmo na piće."
Sjedili smo u baru, samo nas dvojica i barmen Larry, a Nick je nazvao svoju kuću i rekao ženi da večeras ne može doći, da mora obračunati plate radnicima...
Za prevoz kući nisam mogao računati na Larryja, jer je bio ko zemlja, pa sam pitao Nicka:
"Možeš li me odbaciti, jer sutra radim prvu smjenu?"
"Ne brini za to. Dođi sutra kad hoćeš - pisaću te cijeli dan. Idemo večeras u Casino."
"Jaštaću! Nemam banke u džepu."
"Nema problema - ja ću ti dati pare."
"Aha. A, vratiće ti ih moja mati Kadra iz Nevesinja."
Nick se zbunio:
"Kadra? Zar ti majka nije u Holandiji?"
"Zaboravi, nema veze - to je neka naša, sarajevska zajebancija... Nemam para, to hoću da ti kažem, čovječe."
Opet će Nick:
"Nema problema - rekao sam ti da ću ti ja dati pare: ako izgubiš - ne duguješ mi ništa; ako dobiješ: pola meni - pola tebi."
Do Casina ima vožnje sat i po, pa smo, sa srećom, krenuli. Zamolio sam ga da, ipak, svratimo do moje kuće da se nabrzinu presvučem: neću da izgledam ko furda u Casinu.
Obukao sam crne DOCKERS pantalone i crnu FROG košulju, evropskog dizajna i, plus, svezao bijelu, svilenu kravatu, pa sam i ličio na nešto, iako sam u džepu imao samo sto dolara što mi ih je Nick dao.
Kockarnica je bila na nekom jezeru, na brodu, blizu Chicaga, ali na teritoriji Indiane.
Koliko sam shvatio, u Illinoisu (gdje pripada Chicago), kockanje je zabranjeno, pa svako iz Chicaga dolazi tu.
Četvrtak je, kao što rekoh, spor dan, pa je na parkiralištu ispred bilo samo desetak kola, a među njima se izdvajao ogromni, bijeli "lincoln" sa šestoro vrata. Nick je promrmljao:
"Oho. M.J. je ovdje večeras."
"Ko?"
"M.J.! Michael Jordan! Bože, kako taj čovjek voli da kocka."
Na stepenicama što vode do palube stajala su dva brda od čovjeka i Nick me upozorio da su ta dvojica Jordanovi tjelohranitelji, a da su druga dvojica, sigurno, s njim u sali.
Slatka jeza me obuzela pri pomisli da ću kockati za istim stolom sa Michaelom Jordanom i u samo desetak metara do ulaza ja sam sanjao: kao, krenuo mene rulet ko budalu kurac, a Jordan - gubi li gubi! U neko doba ostane on kokuz, a ja mu prebacim gutu žetona; on se izvadi s mojim parama, još i dobije; zahvaljuje mi se i daje mi svoj privatni broj telefona i obećaje mi karte za "Bullse" kad god zaželim; ja mu kažem da bih volio da se vidim sa Tonijem Kukočem, on kaže...
Tu se budim iz sna, jer sa samo sto dolara u džepu mi i nije dozvoljen pristup u salon (ulaz je da promijeniš minimum 500 $ u žetone), tako da ja svoju stoju mogu zijaniti samo u predvorju.
Nick, bezbeli, ide ravno gdje je velika lova i želi mi sreću, a ja se već bavim mišlju da uopšte i ne kockam, da sjednem za bar i da se obločem, a da Nicku kasnije kažem da sam prokockao pare i mirna Bosna.
Poručim "Johnnie Walker" - s "crnom etiketom", naglasim, a šankerica me pogleda kao zadnje govno i kaže:
"Drugog i nemamo, gospodine!" Sa velikim naglaskom na ono "gospodine".
Stavljam stojanku na šank i pitam se koliko će me zaklati; ona mi sipa naprstak u čašu i vraća mi kusur od 92 dolara. Strpam 90 dolara u džep i ostavim joj 2 dolara bakšiša. Ko biva - ostaviću utisak. Ne kaže mi ni hvala.
Razgodim viski na dva gutljajčića i na jednu cigaru i skontam da nema šanse da se čak i pripijem za preostalih 90 $ i sa njenim sipanjem.
Poručim "heineken" - duže će potrajati (ovaj put joj ostavim kurac, a ne bakšiš) i odlučim se da sjednem za mašinu.
- Kako sjedoh - tako me krenu; dobar sto na uloženih dvadeset. Opet imam šanse da se ušikam, ako ništa drugo. Opet naručujem "heineken", da ne pokvarim sreću: mašina je poludila - u manje od sat vremena dobar sam 800 $.
Kažem sam sebi: ne čačkaj mečku, uzmi pare, sjedi za šank, sačekaj fajront i Nicka, daj mu njegov tal i opet si dobar polumjesečnu platu.
Ali, ne bih ja bio ja, da ne odem ravno do mjenjačnice na ulazu u salon i ne uzmem 500 $ žetona.
Samo dva stola rade: rulet i ajnc ("Black Jack").
Za ajnc stolom je samo jedan igrač u tamnozelenoj košulji, braon pantalonama i s kravatom iste boje; malo razvezanom oko vrata... s dijamantskom naušnicom...
Iza njegovih leđa dva crnca s mumificiranim licima na kojima samo oči rade: kruže po cijeloj prostoriji i, naravno, zaustavljaju se na meni, koji pokušava izgledati nonšalantno i došetati do stola gdje kocka njihov gazda - jer to jeste M. J.
Isti osmijeh, ista faca, ista ćelavica prekrivena graškama znoja, koju sam vidio nebrojeno puta na televiziji.
Premećem svojih pet glava u žetonima (25 komada po 20 $), kao, ja ću sada sjesti za isti sto s Jordanom, baš kao da tu i pripadam. Međutim, gospodin Jordan ne voli dijeliti sto ni s kim, pa mu krupije dijeli karte na sva slobodna mjesta na zelenom stolu, a on stavlja na svako veliki, crni, četvrtasti žeton (l .000 $) dok pijucka nešto žuto iz čaše.
Pravim okuku do ruleta gdje Nick, pet-šest frajera i jedna koka (dobra, da ne griješim duše) igraju na veliko.
"Ah, tu si", kaže Nick, sa velikim osmijehom i velikom gutom žetona ispred sebe.
Sjedim pored Nicka i stavljam žeton na srednju kolonu: već sam u glavi odlučio da ću igrati deset puta isto, pa šta Bog da. Dade Bog: od deset puta dobijam osam, što je narednih 240 $ dobitka.
Dok se rulet vrti, žalim se Nicku kako me je šankerica zaklala za viski u predvorju, a on mi objašnjava da je sada pravo vrijeme za osvetu, jer u salonu su sva pića i cigare besplatni...
Nastavljam da igram isti "sistem", srednju kolonu... Dobijam i gubim, dobijam i gubim; izgubio sam već račun koliko imam para ali konobarica mi sipa viski čim primijeti da je čaša prazna (a to je često).
Pitam Nicka gdje je hala i on mi pokazuje rukom u nekom neodređenom pravcu. Malo sam izgubljen u uskim, brodskim hodnicima, ali tad vidim Jordana (u pratnji tjelohranitelja) kako, otkopčavajući šlic, ulazi na jedna vrata, a ja za njima.
Stojimo iznad pisoara i, kao svi muškarci na svijetu, uz isto "Uuuh" i "Ahhh", uživamo u trenutku.
Sretnu nam se pogledi i Jordan mi se obraća:
"Cool shirt, man" (Strava košulja, jarane).
"Yup! Thank you" (Aha! Hvala).
Otresamo zadnje kapi, a Jordan se opet ceri:
"I thought that I had good one" (Mislio sam da je moj velik).
"It's nothing as iy've used to be" (Ništa je kakav je nekad bio).
"That's for sure; and it'll never be" (Ta ti je dobra; nikad neće biti kao prije).
Dok peremo ruke nad lavaboom, smijemo se i rukujemo se:
"See you round, man" (Vidimo se opet, jarane), kaže, bogami, ko da to zbilja misli.
"Yeah. Sure" (Aha. Bezbeli), odgovaram.
Već sviće i vrijeme je fajronta: zadnje piće i zadnja opklada. Stavljam stoju na broj i gubim.
Na izlazu Nick mijenja poveliku gomilu žetona za ček, a ja za "cash". Guta para!
U kolima brojim pare: 720 $. Dajem Nicku njegov tal, ali me on odbija:
"Nek' ti je sa srećom. Vrati mi samo mojih sto dolara. Ja sam, ionako, dosta dobar večeras."
Vozimo u krvavocrveni zid oblaka što izranja sa horizonta i Nick me upozorava da ćemo, vjerovatno, imati gadno nevrijeme kad stignemo u Crownpoint.
Autoput, gladak ko ogledalo, pust je u to doba, Nick pritišće gas do daske, pa smo kući pola sata ranije nego da smo vozili dozvoljenih 65 milja (100 km) na sat.
Pozdravljam se s Nickom, sjedim na verandi i ponovo brojim pare. Osjećam se sretnim i sigurnim i ne mogu da opet ne počnem sanjati: ako svake nedjelje budem dobar bar pola ovoga, onda ću za godinu dana...
Tad odlučim da popijem još jedno pivo prije spavanja, da izmerakam svoj dobitak, da odbacim tu krpu samosažaljenja, koja me, evo, već četiri godine guši i pokriva kao gubavca, da...
Ostavljam pare ispod teške, staklene pepeljare na stepenicama na verandi...
U par minuta, koliko mi je trebalo da otključam vrata, odem do klozeta, do frižidera u kuhinji po pivo...
Otvorilo se nebo, ili bolje rečeno, pakao.
Na verandi ni traga od pepeljare, a kamoli od mojih para; kiša šiba u vatrogasnim mlazovima, skoro horizontalnim od jačine vjetra, a ja stojim nasred ulice i urlam, plačući u "oko oluje":
"Ubij, pederu! Ubij, ne muči me više! Ubij, majku ti jebem! Ubij, ubij!!!"
I, opet, ne ridam ja zbog gubitka jebenih dolara, nego što je, opet, po bog zna koji put, ta mrva sna koju sam imao ubijena u MENI: ja urlam da ga nadjačam jer, kroz svu grmljavinu i munje što ih šalje, ja glasno čujem njegov podrugljivi smijeh:
"Koji ti je kurac trebalo još jedno pivo?"
Izgleda da sam i uspio u tome, jer sve se smiruje naglo kako je i počelo, a Branko, moj jaran iz Trebinja, u čijoj kući, ustvari i živim, izlazi na vrata, samo u gaćama:
"Šta se dereš, sarajevska seljačino?"
Prebacujem mu ruku preko ramena, smijem se i kažem:
"Šuti, trebinjski papane. Daj nam po pivo."
Sjedimo na verandi; on sklanja ruku sa svog ramena i samo kaže: "Svašta."
Branko se vraća sa dvije konzerve piva u rukama i stresa od hladnoće:
"Hladno, bog te jebo."
Otpijam dobar gutljaj i gledam svog jarana, spuštam, najnježnije što mogu, ruku na njegovo mršavo koljeno i kažem:
"Znaš li ti da ja imam veći kurac od Michaela Jordana."
On neće ni da gleda više u mene, nego samo trese glavom i ponavlja:
"Svašta!"
Marija, Brankova žena, pojavljuje se, bunovna, zagrnuta šlafrokom, na vratima, sa zabrinutim izrazom lica pita:
"Štaje bilo, Daco?"
"Ništa, Marija. Šta će biti, Marija?"
Marija odmahuje rukom, vraća se u kuću i kaže:
"Svašta!"
Dario Dzamonja
Moderator: Chloe
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#128
PRAVIM SE TVRD I HRABAR,
MADA MI SRCE TUČE
KAO U KUNIĆA
Evo me, opet, u Crownpointu, Indiana. Prije sedam dana sam stigao iz Dodgevilla, Winsoncin: moja američka žena mi nije dopustila ni da se oprostim, da poljubim svoju kćerku Vesnu. "Tebi je preče tvoje Sarajevo od vlastite kćerke...", kaže ona, a ja joj šutnjom odgovaram da mi je sve preče od nje, a ne od moje kćerke.
Moja bosanska žena me vodi na autobus; u toku vožnje joj kažem: "Ja sam, Dijana, napravio dvije greške u životu - prva je bila kad sam tebe oženio, a druga kad sam se rastavio od tebe." Ona mi šutnjom odgovara: "Daj, bogati, ne seri."
Na aerodrom, u Chicago, vozi me moj gazda Nick (protekle nedjelje smo popili toliko da bi to bilo teško i preplivati), jer hoće da bude siguran da sam se ukrcao na avion, sa "one-way" kartom. Kao što to već biva u životu, razmjenjujemo adrese na koje nikad nećemo pisati i telefonske brojeve koje nikada nećemo nazvati. Plače moj prijatelj Branko, plače Marija, njegova žena, a ja se pravim tvrd i hrabar, mada mi srce tuče kao u kunića... Na šalteru predajem svoj "ljiljan-pasoš", a koka ga zagleda, pa zove kolegicu: "Vildana, there is someone from Bosnia, too." Rukujem se s Vildanom, koja je Sarajka, koja mi želi sretan put i ja sve to tumačim dobrim znakom.
Kompanija s kojom letim je Kuwait Airlines. K'o zadnja budala, pitam stjuardesu da mi donese pivo, a ona kaže da je alkohol zabranjen na avionu, što opet tumačim dobrim znakom, jer valja mi se istrijezniti, izbistriti, očistiti, provesti par dana s majkom u Amsterdamu, isplakati sve suze koje me guše, udahnuti duboko i krenuti dalje...
Pored mene sjedi simpatičan crnac, Jake, kojem je to prvi put da putuje u Evropu; ja blebećem k'o baba - Amsterdam je čudo: od jeftine pive do jeftine marihuane, od najbolje hrane do najbolje pičke, od Rembrantovog trga do Crvenog kvarta, od Carskog muzeja do Van Gogove galerije; dajem mu savjet gdje da nađe najbolje i najjeftinije prenoćište - na brodovima koji su usidreni, a koji, preko noći, isplovljavaju u međunarodne vode, pa tako izbjegavaju plaćanje takse državi i gradu... Trućam, trućam, a i ne primjećujem da je Jake stavio slušalice na uši i da vozi nekakav stupidni film na mini-televizoru ugrađenom u sjedište ispred. Ali, jebe se meni: ja nastavljam, jer ne pričam ja to njemu, već da sakrijem strah, da se operem od osjećaja krivice, jer, ipak, ja sam svoje dvoje djece ostavio TAMO i možda ih više nikad neću vidjeti...
Sa istim ponosom i sigurnošću s kakvim sam izvadio svoje "ljiljane" na čikaškom aerodromu to radim i u Amsterdamu, ali ovaj put nema ni Vildane ni nikoga da mi zažele sretan put, a kamoli sretan dolazak. Ima samo da me dvojica policajaca s heklerima odvajaju u stranu, pitaju me koliko imam para, traže mi američke dokumente (koje pokazujem), pitaju me da li govorim engleski (na šta mi dođe da im kažem: "Jok, vi govorite!"), sva potrebna i nepotrebna pitanja:
"Moja majka, koja je holandska državljanka, koja živi već trideset godina u Amsterdamu, čeka me na Terminalu..."
"Jeste li znali da vam treba viza za Holandiju?"
"Ovo mi je petnaesti put da sam u Holandiji - do sada mi nije trebala, a vjerujem da bih bio i morao biti upozoren od američke turističke agencije, koja mi je prodala karte za ovaj let, da je to neophodno..."
Dopuste pederi mojoj majci da me vidi na pola sata prije nego što će me zatvoriti (uzeti mi pasoš i avionske karte) u neku vrstu bajbokane, objasniti mi da sam ja neželjena osoba, da sam šupak i smrad, da je njima pun kurac ovakvih kakav sam ja, da mi ne bi uzeli ni oraha iz ruke, da im se čak gadi da me i svojim električnim pendrecima dodirnu... Ja kažem: "De, sreće ti, skrati to! Znam ja bolje od vas da sam Bosanac."
(Nastavlja se...)
MADA MI SRCE TUČE
KAO U KUNIĆA
Evo me, opet, u Crownpointu, Indiana. Prije sedam dana sam stigao iz Dodgevilla, Winsoncin: moja američka žena mi nije dopustila ni da se oprostim, da poljubim svoju kćerku Vesnu. "Tebi je preče tvoje Sarajevo od vlastite kćerke...", kaže ona, a ja joj šutnjom odgovaram da mi je sve preče od nje, a ne od moje kćerke.
Moja bosanska žena me vodi na autobus; u toku vožnje joj kažem: "Ja sam, Dijana, napravio dvije greške u životu - prva je bila kad sam tebe oženio, a druga kad sam se rastavio od tebe." Ona mi šutnjom odgovara: "Daj, bogati, ne seri."
Na aerodrom, u Chicago, vozi me moj gazda Nick (protekle nedjelje smo popili toliko da bi to bilo teško i preplivati), jer hoće da bude siguran da sam se ukrcao na avion, sa "one-way" kartom. Kao što to već biva u životu, razmjenjujemo adrese na koje nikad nećemo pisati i telefonske brojeve koje nikada nećemo nazvati. Plače moj prijatelj Branko, plače Marija, njegova žena, a ja se pravim tvrd i hrabar, mada mi srce tuče kao u kunića... Na šalteru predajem svoj "ljiljan-pasoš", a koka ga zagleda, pa zove kolegicu: "Vildana, there is someone from Bosnia, too." Rukujem se s Vildanom, koja je Sarajka, koja mi želi sretan put i ja sve to tumačim dobrim znakom.
Kompanija s kojom letim je Kuwait Airlines. K'o zadnja budala, pitam stjuardesu da mi donese pivo, a ona kaže da je alkohol zabranjen na avionu, što opet tumačim dobrim znakom, jer valja mi se istrijezniti, izbistriti, očistiti, provesti par dana s majkom u Amsterdamu, isplakati sve suze koje me guše, udahnuti duboko i krenuti dalje...
Pored mene sjedi simpatičan crnac, Jake, kojem je to prvi put da putuje u Evropu; ja blebećem k'o baba - Amsterdam je čudo: od jeftine pive do jeftine marihuane, od najbolje hrane do najbolje pičke, od Rembrantovog trga do Crvenog kvarta, od Carskog muzeja do Van Gogove galerije; dajem mu savjet gdje da nađe najbolje i najjeftinije prenoćište - na brodovima koji su usidreni, a koji, preko noći, isplovljavaju u međunarodne vode, pa tako izbjegavaju plaćanje takse državi i gradu... Trućam, trućam, a i ne primjećujem da je Jake stavio slušalice na uši i da vozi nekakav stupidni film na mini-televizoru ugrađenom u sjedište ispred. Ali, jebe se meni: ja nastavljam, jer ne pričam ja to njemu, već da sakrijem strah, da se operem od osjećaja krivice, jer, ipak, ja sam svoje dvoje djece ostavio TAMO i možda ih više nikad neću vidjeti...
Sa istim ponosom i sigurnošću s kakvim sam izvadio svoje "ljiljane" na čikaškom aerodromu to radim i u Amsterdamu, ali ovaj put nema ni Vildane ni nikoga da mi zažele sretan put, a kamoli sretan dolazak. Ima samo da me dvojica policajaca s heklerima odvajaju u stranu, pitaju me koliko imam para, traže mi američke dokumente (koje pokazujem), pitaju me da li govorim engleski (na šta mi dođe da im kažem: "Jok, vi govorite!"), sva potrebna i nepotrebna pitanja:
"Moja majka, koja je holandska državljanka, koja živi već trideset godina u Amsterdamu, čeka me na Terminalu..."
"Jeste li znali da vam treba viza za Holandiju?"
"Ovo mi je petnaesti put da sam u Holandiji - do sada mi nije trebala, a vjerujem da bih bio i morao biti upozoren od američke turističke agencije, koja mi je prodala karte za ovaj let, da je to neophodno..."
Dopuste pederi mojoj majci da me vidi na pola sata prije nego što će me zatvoriti (uzeti mi pasoš i avionske karte) u neku vrstu bajbokane, objasniti mi da sam ja neželjena osoba, da sam šupak i smrad, da je njima pun kurac ovakvih kakav sam ja, da mi ne bi uzeli ni oraha iz ruke, da im se čak gadi da me i svojim električnim pendrecima dodirnu... Ja kažem: "De, sreće ti, skrati to! Znam ja bolje od vas da sam Bosanac."
(Nastavlja se...)
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#129
SARAJEVO JE MOJ NAJDRAŽI
ROĐENDANSKI POKLON
DRUGO PISMO:
Ponoć je. Smjena drotova. Nisam spavao, evo, već trideset i šest sati i sve mi je pobrkano u glavi. Kao da mi je žao što se ona dvojica drotova skidaju s dužnosti, baš kao da su mi to stari pajdaši i očekujem od njih da će me pri odlasku pozdraviti, ali oni samo daju pasoš i avionsku kartu novoj smjeni, koja preko mene prelazi pogledom koji mi je odnekud poznat: u maju, u Seattlu, dok sam još radio u ludnici, izlazim na terasu kuće, koju dijelim s normalnim stanarima i palim cigaretu (u kući mi je zabranjeno pušiti); smjestio sam svoje budale u bešiku i sad ću otvoriti pivo; koje čuvam sakriveno u kerećoj kućici, i praviti se da mi je lijepo... na terasu izlazi Michelle i nosi lavor s vodom, zavaljuje se u ležaljku, kaže: "HI!", skida kupaći kostim i počinje brijati koku... baš kao da ja ne postojim, kao da sam azaleja u saksiji - ma kakva biljka: i biljke su živa bića - nego prozor kroz koji se gleda... bježim u svoju sobu i sjedim na krevetu ponavljajući: "Ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja..."
Ostalo mi je još jedanaest i po sati do leta za Zagreb i bezuspješno pokušavam da uhvatim sovu na stolici. Ne ide. Liježem na pod, stavljam torbu pod glavu i pokušavam da spavam, ali mi je pred očima slika moje majke, ne one starice koju sam danas nakratko vidio, nego mlade i lijepe, u cvjetnoj haljini, koja tužnim glasom govori: "Šta ćeš, Dario?"
Iz nekog neobjašnjivog razloga u ekran mi se ubacuje moj pokojni prijatelj Dara, kako u teškom mamurluku stoji ispred ogledala u mom stanu i tiho kaže sam sebi: "E, moja majko, što me nisi pobacila?"
Prošlo je nekako i tih jedanaest sati i drotovi (treća smjena) me prate na avion: naravno, ostali putnici prolaze kroz ono govno od rendgena ili već kako se zove, ostavljaju ključeve i ostale metalne pizdarije pri ulazu, a mene okreću prema zidu i trkeljaju me od glave do muda... razgovaraju s kapetanom aviona, koji me na čistom engleskom pita:
"Gospon, a imate li vizu za Hrvatsku?"
Kažem mu da možemo pričati na "našem", da ne kanim ostajati u Hrvatskoj, da imam tranzitnu kartu za Sarajevo...
Sjedam u avion i jedina prednost mog "statusa" jeste što mi dodjeljuju dva sjedišta, valjda da se ne bih miješao s ostalima, pa hvatam satak spavanja...
U Zagrebu se mora ponavlja: svi prolaze normalno, a mene drot (kasnije ću saznati da se zove Vinko, kad popijem Zrinski s njim) odvaja na stranu... Gledam ga kroz staklo kako pokazuje moj pasoš nekome, a ja mislim: "Jebem te živote, nemoj opet!"
Ali, Vinko se brzo vraća, uljudno mi se izvinjava "da su primili dezinformaciju da sam deportovan iz Holandije...", kažem mu da je to živa istina, a on mi objašnjava da nije, jer da bih bio deportovan trebao sam počiniti neki kurac protiv holandskih zakona, da sam najzad regularan putnik...
Nalazim kancelarije Air Bosne, a tamo Nada!
Stara Lilina, Gorina, Zokina jaranica iz JAT-a u Sarajevu.
"Pa, gdje si Daco?", grli me, a ja se nakon dugo, dugo vremena osjećam...
Ne znam, ustvari, kako se osjećam, ali kao da se gledam u ogledalu, nakon teškog pijanstva, i govorim sebi:
"Hvala ti, majko, što me nisi pobacila."
ROĐENDANSKI POKLON
DRUGO PISMO:
Ponoć je. Smjena drotova. Nisam spavao, evo, već trideset i šest sati i sve mi je pobrkano u glavi. Kao da mi je žao što se ona dvojica drotova skidaju s dužnosti, baš kao da su mi to stari pajdaši i očekujem od njih da će me pri odlasku pozdraviti, ali oni samo daju pasoš i avionsku kartu novoj smjeni, koja preko mene prelazi pogledom koji mi je odnekud poznat: u maju, u Seattlu, dok sam još radio u ludnici, izlazim na terasu kuće, koju dijelim s normalnim stanarima i palim cigaretu (u kući mi je zabranjeno pušiti); smjestio sam svoje budale u bešiku i sad ću otvoriti pivo; koje čuvam sakriveno u kerećoj kućici, i praviti se da mi je lijepo... na terasu izlazi Michelle i nosi lavor s vodom, zavaljuje se u ležaljku, kaže: "HI!", skida kupaći kostim i počinje brijati koku... baš kao da ja ne postojim, kao da sam azaleja u saksiji - ma kakva biljka: i biljke su živa bića - nego prozor kroz koji se gleda... bježim u svoju sobu i sjedim na krevetu ponavljajući: "Ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja..."
Ostalo mi je još jedanaest i po sati do leta za Zagreb i bezuspješno pokušavam da uhvatim sovu na stolici. Ne ide. Liježem na pod, stavljam torbu pod glavu i pokušavam da spavam, ali mi je pred očima slika moje majke, ne one starice koju sam danas nakratko vidio, nego mlade i lijepe, u cvjetnoj haljini, koja tužnim glasom govori: "Šta ćeš, Dario?"
Iz nekog neobjašnjivog razloga u ekran mi se ubacuje moj pokojni prijatelj Dara, kako u teškom mamurluku stoji ispred ogledala u mom stanu i tiho kaže sam sebi: "E, moja majko, što me nisi pobacila?"
Prošlo je nekako i tih jedanaest sati i drotovi (treća smjena) me prate na avion: naravno, ostali putnici prolaze kroz ono govno od rendgena ili već kako se zove, ostavljaju ključeve i ostale metalne pizdarije pri ulazu, a mene okreću prema zidu i trkeljaju me od glave do muda... razgovaraju s kapetanom aviona, koji me na čistom engleskom pita:
"Gospon, a imate li vizu za Hrvatsku?"
Kažem mu da možemo pričati na "našem", da ne kanim ostajati u Hrvatskoj, da imam tranzitnu kartu za Sarajevo...
Sjedam u avion i jedina prednost mog "statusa" jeste što mi dodjeljuju dva sjedišta, valjda da se ne bih miješao s ostalima, pa hvatam satak spavanja...
U Zagrebu se mora ponavlja: svi prolaze normalno, a mene drot (kasnije ću saznati da se zove Vinko, kad popijem Zrinski s njim) odvaja na stranu... Gledam ga kroz staklo kako pokazuje moj pasoš nekome, a ja mislim: "Jebem te živote, nemoj opet!"
Ali, Vinko se brzo vraća, uljudno mi se izvinjava "da su primili dezinformaciju da sam deportovan iz Holandije...", kažem mu da je to živa istina, a on mi objašnjava da nije, jer da bih bio deportovan trebao sam počiniti neki kurac protiv holandskih zakona, da sam najzad regularan putnik...
Nalazim kancelarije Air Bosne, a tamo Nada!
Stara Lilina, Gorina, Zokina jaranica iz JAT-a u Sarajevu.
"Pa, gdje si Daco?", grli me, a ja se nakon dugo, dugo vremena osjećam...
Ne znam, ustvari, kako se osjećam, ali kao da se gledam u ogledalu, nakon teškog pijanstva, i govorim sebi:
"Hvala ti, majko, što me nisi pobacila."
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#130
TREĆE PISMO:
"NA PERONU (AERODROMU), BEZBELI, KIŠA
TAKO PUTNIKA DOČEKUJE OVAJ GRAD..."
napisao je Avdo Sidran s neopisivom ljubavlju prema mjestu gdje se rodio, odrastao, pio, ženio se i rastavljao, rađao djecu, pisao...
To mjesto se zove Sarajevo. Moje Sarajevo!
Godine 1994., sjedim u bašči u Americi, trijebim boraniju, a moja Amerikanka izlijeće k'o bez duše iz kuće i zove me:
"Eno, tvoje Sarajevo na televiziji..."
Rat je u punom jeku i znam kad je Sarajevo na američkoj televiziji ništa dobro se nije desilo mom gradu...
Svejedno, letim u kuću i gledam onu Kristinu (neizgovorljivog prezimena) sa CNN-a, kako izvještava o nečem čega se ne sjećam, ali u pozadini je Holiday Inn, a ja se povlačim iza televizora da Amerikanki pokažem, šarajući rukom po ekranu, gdje je moja kuća; evo baš ovdje, iza ćoška...
Idem na časove u školu, a moj profesor psihologije, predivni Michael Dyer me, nakon pokolja na Tržnici, sreće na hodniku i kaže:
"Vidio sam šta se desilo u tvom Sarajevu."
U Garyu, Indiani, sjedim u kafani i prilazi mi najcrnji crnac kojeg sam vidio u životu i pita me na našem:
"Jeste li vi iz Sarajeva?"
"Aha", odgovaram, uopšte ne kontajući neobičnost situacije da s nekim, ko je crn k'o zift, pričam na našem.
Vadi kutiju Maribora iz džepa i daje mi je:
"Ja sam prestao pušiti, ali ovo sam sačuvao u slučaju krize... a Nick mi je rekao da je došao jedan Sarajlija..."
Iako mi se on obraća na našem, ja odgovaram na engleskom:
"Thank you, but I don't smoke filters, I prefere Pali Mali, as you see, but, thank you anyway..." (Što bi u prevodu značilo: "Otkači me se, budalo."
"Ali, ovo je iz vašeg grada", pokaza mi on kutiju na kojoj piše FDS Sarajevo.
(Elem, ispostavi se da je on iz Nigerije, da je završio medicinu u Sarajevu, da je volio sjediti u Parkuši, ići kod Lisca...)
Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok avion slijeće, a mene na aerodromu čeka moja rodica Buca, koju je, tamo negdje 1960. godine, dok se vozila na biciklu, Boban Vekić "lasom" obalio, a ja, petogodišnjak, čekao ga u zasjedi s ciglom u ruci, da osvetim svoju "ikonu" (kako sam je tad zvao) i koja mi je, u telefonskom razgovoru, prije mog bijega iz Amerike, rekla:
"Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promijenilo." Eto ga jebi, ja sam stigao u svoj grad.
Ja znam da će se svakom normalnom čitaocu ovo "svojatanje" grada ogaditi ali, ako mogu da se izvinim i da ispravim sve što sam napisao, samo kažem:
"Sarajevo jeste moj najdraži rođendanski poklon."
(KRAJ)
"NA PERONU (AERODROMU), BEZBELI, KIŠA
TAKO PUTNIKA DOČEKUJE OVAJ GRAD..."
napisao je Avdo Sidran s neopisivom ljubavlju prema mjestu gdje se rodio, odrastao, pio, ženio se i rastavljao, rađao djecu, pisao...
To mjesto se zove Sarajevo. Moje Sarajevo!
Godine 1994., sjedim u bašči u Americi, trijebim boraniju, a moja Amerikanka izlijeće k'o bez duše iz kuće i zove me:
"Eno, tvoje Sarajevo na televiziji..."
Rat je u punom jeku i znam kad je Sarajevo na američkoj televiziji ništa dobro se nije desilo mom gradu...
Svejedno, letim u kuću i gledam onu Kristinu (neizgovorljivog prezimena) sa CNN-a, kako izvještava o nečem čega se ne sjećam, ali u pozadini je Holiday Inn, a ja se povlačim iza televizora da Amerikanki pokažem, šarajući rukom po ekranu, gdje je moja kuća; evo baš ovdje, iza ćoška...
Idem na časove u školu, a moj profesor psihologije, predivni Michael Dyer me, nakon pokolja na Tržnici, sreće na hodniku i kaže:
"Vidio sam šta se desilo u tvom Sarajevu."
U Garyu, Indiani, sjedim u kafani i prilazi mi najcrnji crnac kojeg sam vidio u životu i pita me na našem:
"Jeste li vi iz Sarajeva?"
"Aha", odgovaram, uopšte ne kontajući neobičnost situacije da s nekim, ko je crn k'o zift, pričam na našem.
Vadi kutiju Maribora iz džepa i daje mi je:
"Ja sam prestao pušiti, ali ovo sam sačuvao u slučaju krize... a Nick mi je rekao da je došao jedan Sarajlija..."
Iako mi se on obraća na našem, ja odgovaram na engleskom:
"Thank you, but I don't smoke filters, I prefere Pali Mali, as you see, but, thank you anyway..." (Što bi u prevodu značilo: "Otkači me se, budalo."
"Ali, ovo je iz vašeg grada", pokaza mi on kutiju na kojoj piše FDS Sarajevo.
(Elem, ispostavi se da je on iz Nigerije, da je završio medicinu u Sarajevu, da je volio sjediti u Parkuši, ići kod Lisca...)
Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok avion slijeće, a mene na aerodromu čeka moja rodica Buca, koju je, tamo negdje 1960. godine, dok se vozila na biciklu, Boban Vekić "lasom" obalio, a ja, petogodišnjak, čekao ga u zasjedi s ciglom u ruci, da osvetim svoju "ikonu" (kako sam je tad zvao) i koja mi je, u telefonskom razgovoru, prije mog bijega iz Amerike, rekla:
"Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promijenilo." Eto ga jebi, ja sam stigao u svoj grad.
Ja znam da će se svakom normalnom čitaocu ovo "svojatanje" grada ogaditi ali, ako mogu da se izvinim i da ispravim sve što sam napisao, samo kažem:
"Sarajevo jeste moj najdraži rođendanski poklon."
(KRAJ)
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#132
ZOO
"Dobrodošao u zoološki vrt", rekao mi je Mahari, visoki Eritrejac, kad smo ostali nasamo na verandi kuće.
Ispod nas je šumio nepregledni Pacifik i osjećao sam se pomalo nelagodno u toj kući, svoj zastakljenoj i podignutoj na stijeni. Sve mi se činilo da će se teški, brodski pod provaliti ispod mene. A, i kao da se i malčice ljuljao - ili je to bio Chivas na koji sam muški navalio to veče.
Nisam imao pojma o čemu govori, ali sam pomislio na ogromni vrt kojim je kuća bila okružena, pokriveni bazen, te ljetnikovac sagrađen od brvana i ništa ne bi bilo čudno da su naši domaćini sagradili nešto poput zoološkog vrta. Od životinja, do tada sam vidio samo dva rotvajlera, angorsku mačku i ogromnog papagaja.
Tu sam bio pozvan nakon jedne "književne večeri" u knjižari Redbook; bio sam predstavljen mumificiranim bakutanerima, ulickanim poslovnim ljudima feminizovanog ponašanja, napuštenim studentima kao "naj, naj, naj..." pisac iz Bosnie, pročitao jednu priču, potpisao desetak primjeraka godišnjaka Kluba pisaca u kojem je bila objavljena moja priča i nadao se da će se naći bar neko normalan da me zovne na piće...
I, baš kad sam izgubio svaku nadu i za šankom (knjižara je bila kombinacija bara i restorana) poručio preskupo pivo, prišao mi je čovjek i predstavio se kao Abraham "ne znam kako", dodao da ga mogu zvati Abe, pitao me kakvi su mi planovi za večeras i da bi mu bila čast, ako se to ne kosi s mojim rasporedom, da me pozove svojoj kući gdje će se okupiti interesantno društvo...
Sudeći po njegovom odijelu, zlatnoj igli za kravatu, tankom (platinastom?) Cartieru na ručnom zglobu, nije bio kokuz, ali skoro da sam odbio njegov poziv kad je on dodao: "Moja žena će biti presretna da Vas upozna."
Sjeli smo u njegov crveni Lexus, ljubazno mi je dopustio da pušim u kolima, ispričao sve o sebi (bio je trgovac nekretninama), ulaganju u "solarne kuće", o teškom poslu i surovoj konkurenciji, o tome kako njegovoj ženi i njemu "Bog nije dao djecu", pa zato koriste svaku mogućnost da obogate svoj društveni život...
Sve vrijeme dok smo se vozili prema obali, posmatrao sam njegov profil i podsjećao me na nekoga. I to ne na neki filmski lik, nego nekoga koga sam u prošlom životu dobro poznavao.
Na trijemu nas je dočekala njegova žena obučena u neku vrstu "sarija", dvaput poljubila vazduh iznad muževljevih ramena (bio je za glavu niži od nje, iako je ona nosila papuče sa ravnini đonom, a on, po svemu sudeći, cipele s umecima), pružila mi obje ruke i izjavila da je bila tako uzbuđena kad je u novinama pročitala da nastupa jedan pisac iz Bosnie i da joj je žao što nije mogla prisustvovati večeri: morala se pripremiti za "soare"...
Bila je crvenokosa i ja bih joj dao između četrdeset i pedeset godina, ali, moglo joj je biti i šezdeset - kod Amerikanki se to nikad ne zna.
Ušli smo u "living room", svjetla su bila prigušena, u foteljama i na tabureima su sjedili ljudi i, ne ustajući, ne pružavši ruku, samo podigli čaše u znak pozdrava.
Abe me je pitao šta ću popiti, a ja sam, bez oklijevanja, prošmekavši luksuzan, dobro osvijetljen bar, koji je zauzimao cijeli (poveliki) zid sobe, izrazio želju za Chivasom.
On se odgegao nazad, a kad sam ga vidio u kontralajtu (tačnije, njegove uši koje su stršale), najzad skontah na koga liči - mog (pokojnog) komšiju Dumbu. Isti stas, krive noge, rijetka, crna kosa pažljivo odijeljena razdjeljkom u sredini, smiješno potkresani brčići.
"Pljunuti" Dumbo!
Jedina razlika je bila u tome što je "moj Dumbo" živio preko puta mene, u stanu od četrdeset kvadrata, s majkom i ocem, što je bio kondukter na vozu, što je svoje "soaree" priređivao u staničnom bifeu, obično sam, jer nije imao para da kupi prijatelje, ni šarma da ih stekne: bio je od one vrste ljudi koje neodoljivo privlače saobraćajne nesreće; da li instinktivno ili kako, uvijek su bili prvo na mjestu događaja, prispjelima objašnjavali kako se sve to desilo, gestikulirali da prikažu kretnju kola, izražavali svoj sud, uživali u svojim dragocjenim sekundama kad je pažnja bila usmjerena samo na njih, ostajali na mjestu nesreće i kad bi se svi dokoličari razišli, kad su kola bila odvučena, a na asfaltu ostale samo staklene krhotine, klimali glavom zabrinuto, baš kao da su bili svjedoci Hirošime...
Davio je raju svojim pričama o "ljubavnim avanturama" u vozu, a svaka druga mu je riječ bila neka od onih "modernih": "pravo", "super", "mrak"...
Niko mu, naravno, nije vjerovao ni riječi, ali to mu i nije bio cilj - to je, jednostavno, bio sav njegov seksualni život - bogatiji nego što je iko od nas imao. Ne sjećam se više kojih to godina bi kad kod nas zavladaše nestašice svega: od kafe, ulja i šećera do tehničkih aparata...
Kao kondukter, Dumbo je to iskoristio do maksimuma: švercao je kafu iz Austrije, prodavao je u Sarajevu, s tom lovom u Poljskoj kupovao srebro, u Čehi kristal, a Rusiji bunde; pušio je sad Marlboro (original) i pio viski po najboljim kafanama, ali opet - sam.
A, onda, jedno jutro, njegova majka, jedna svetica od žene, pozvoni na moja vrata i sa suzama radosnicama u očima mi reče da se Dumbo iz Rusije vraća sa ženom!
Tako je i bilo: Dumbo je "priveo" raskošnu Ruskinju, dugih nogu, plave kose i očiju i sijao od sreće. Koliko je to trajalo ne znam reći, ali sam siguran da je bilo kratko, jer ko zna šta je Ruskinji sve Dumbo obećavao, ali sigurno ne život sa svojim roditeljima u stančiću pretrpanom kabastim namještajem, kič reprodukcijama i suvenirima s Dumbinih putovanja, pa tako Ruskinja, kao i što se nenadano pojavila, nestade iz Dumbinog života...
Ne prođe puno vremena kad umrije Dumbin otac, a kao što je to često slučaj kod starih supružnika, i majka za njim.
Dumbin život (načet odlaskom Ruskinje) pretvori se u alkoholni košmar, a jednog dana se ne vrati iz ribolova s Jablaničkog jezera u koje je upao pijan, a raja s kojom je bio, još pijanija, nije mu mogla pomoći... Sve mi je to prošlo kroz glavu u onoliko vremena koliko je Abeu bilo potrebno da mi natoči i donese piće, ali dovoljno sam, sjetivši se Dumbe, počeo da mrzim svog domaćina...
Pod utiskom Maharijevih riječi po povratku u kuću sam bolje razgledao ostale: bio je jedan bračni par sa Nepala (mungosi), sredovječni Meksikanac, Cesar (orao), Filipinac, Ton, prefinjena lica (tigar), Rus, Aleks, brzih pokreta (lasica), Turčin, Mehmet, guste, kao zift crne kose (ždrijebac), a Mahari, onako visok, usporenih pokreta ličio mi je na žirafu...
Na šta sam ja ličio drugima, to ne znam, ali sam se osjećao kao pijani, očerupani vrabac... Svi su imali kola, osim mene, pa me nazad vozio Mahari.
Pozdravili smo se s domaćinima (domaćica se, zvala Gail) i s Cesarom (koji je ostao) zahvaljujući se na gostoprimstvu i uzbudljivoj večeri (mada je svima, više nego očito, bilo dosadno, a kako se meni činilo, i na neki način neprijatno, tako da sam se najednom upitao: "Pa, za koji se kurac sastaju?!").
Kad me Mahari dovezao do kuće, uz pozdrav je napomenuo: "To su divni, velikodušni ljudi. Vidjećeš."
Nisam bio siguran u to "vidjećeš", jer sam otprije znao da je Amerikancima dolar k'o kuća (ma koliko ih imali), a da provodim, da se dosađujem u tom šarolikom, šutljivom društvu samo zarad boce Chivasa, činilo mi se prevelikom cijenom, ali...
Ali, jedne nedjelje me nazva Gail i složila mi priču: Abe je na poslovnom putu, a njoj je u kući nestalo "nečega", a to "nešto" se može kupiti samo u kineskom dijelu grada, a ona nikad tamo nije išla bez pratnje, a ovo - a ono...
Objasnio sam joj gdje stanujem; došla je po mene u BMW-u; ono veče sam bio prilično napet, po njenim riječima, ali bih voljela da me danas bolje upozna, da ćemo imati više vremena da pričamo...
"Pomogao" sam joj da unese dvije vrećice nekakvih začina u kola, a onda se odvezli do kuće na obali...
"Znaš gdje je piće", rekla je i otišla na sprat...
Kad bih htio da vam ispričam cijeli tok događaja, znam da bi vam sve to ličilo na jednu od onih Dumbinih "voznih avantura" i ne bih htio da sad sklonite novine, baš kao što su drugi sklanjali pogled na čašu kad je Dumbo "harao" po kupeima, da pomislite: "E, vala ga sad baš zasra!"
To nije bio seks, to je bila moja osveta za Dumbu i sav njegov život, sva njegova poniženja i snove iz kojih su ga surovo budili. Pred očima mi je sve vrijeme bilo njegovo nadulo tijelo kako pluta po Jablaničkom jezeru, koža na licu pozelenjela, a jagodice prstiju kao debeli crvi, nagrizene ribama... Radio sam kao Torkvemada na nekoj svojoj žrtvi, uživao u krikovima koje je puštala, a onda mi je kroz glavu sinulo da joj upravo radim ono što ona želi, da me je radi toga i zvala...
Osjetio sam njen "predtrenutak", a onda ustao, pogledao je u zamagljene i zabezeknute oči i rekao: "Gail, ovo što radimo nije fer prema Abeu..."
* * *
Sjedio sam ispred benzinske pumpe s koje sam pozvao taksi i pio pivo. Taksista me je pitao dokle idem, a onda odakle sam.
"Iz zoološkog vrta", rekoh, a on samo slegnu ramenima i nastavi da vozi.
"Dobrodošao u zoološki vrt", rekao mi je Mahari, visoki Eritrejac, kad smo ostali nasamo na verandi kuće.
Ispod nas je šumio nepregledni Pacifik i osjećao sam se pomalo nelagodno u toj kući, svoj zastakljenoj i podignutoj na stijeni. Sve mi se činilo da će se teški, brodski pod provaliti ispod mene. A, i kao da se i malčice ljuljao - ili je to bio Chivas na koji sam muški navalio to veče.
Nisam imao pojma o čemu govori, ali sam pomislio na ogromni vrt kojim je kuća bila okružena, pokriveni bazen, te ljetnikovac sagrađen od brvana i ništa ne bi bilo čudno da su naši domaćini sagradili nešto poput zoološkog vrta. Od životinja, do tada sam vidio samo dva rotvajlera, angorsku mačku i ogromnog papagaja.
Tu sam bio pozvan nakon jedne "književne večeri" u knjižari Redbook; bio sam predstavljen mumificiranim bakutanerima, ulickanim poslovnim ljudima feminizovanog ponašanja, napuštenim studentima kao "naj, naj, naj..." pisac iz Bosnie, pročitao jednu priču, potpisao desetak primjeraka godišnjaka Kluba pisaca u kojem je bila objavljena moja priča i nadao se da će se naći bar neko normalan da me zovne na piće...
I, baš kad sam izgubio svaku nadu i za šankom (knjižara je bila kombinacija bara i restorana) poručio preskupo pivo, prišao mi je čovjek i predstavio se kao Abraham "ne znam kako", dodao da ga mogu zvati Abe, pitao me kakvi su mi planovi za večeras i da bi mu bila čast, ako se to ne kosi s mojim rasporedom, da me pozove svojoj kući gdje će se okupiti interesantno društvo...
Sudeći po njegovom odijelu, zlatnoj igli za kravatu, tankom (platinastom?) Cartieru na ručnom zglobu, nije bio kokuz, ali skoro da sam odbio njegov poziv kad je on dodao: "Moja žena će biti presretna da Vas upozna."
Sjeli smo u njegov crveni Lexus, ljubazno mi je dopustio da pušim u kolima, ispričao sve o sebi (bio je trgovac nekretninama), ulaganju u "solarne kuće", o teškom poslu i surovoj konkurenciji, o tome kako njegovoj ženi i njemu "Bog nije dao djecu", pa zato koriste svaku mogućnost da obogate svoj društveni život...
Sve vrijeme dok smo se vozili prema obali, posmatrao sam njegov profil i podsjećao me na nekoga. I to ne na neki filmski lik, nego nekoga koga sam u prošlom životu dobro poznavao.
Na trijemu nas je dočekala njegova žena obučena u neku vrstu "sarija", dvaput poljubila vazduh iznad muževljevih ramena (bio je za glavu niži od nje, iako je ona nosila papuče sa ravnini đonom, a on, po svemu sudeći, cipele s umecima), pružila mi obje ruke i izjavila da je bila tako uzbuđena kad je u novinama pročitala da nastupa jedan pisac iz Bosnie i da joj je žao što nije mogla prisustvovati večeri: morala se pripremiti za "soare"...
Bila je crvenokosa i ja bih joj dao između četrdeset i pedeset godina, ali, moglo joj je biti i šezdeset - kod Amerikanki se to nikad ne zna.
Ušli smo u "living room", svjetla su bila prigušena, u foteljama i na tabureima su sjedili ljudi i, ne ustajući, ne pružavši ruku, samo podigli čaše u znak pozdrava.
Abe me je pitao šta ću popiti, a ja sam, bez oklijevanja, prošmekavši luksuzan, dobro osvijetljen bar, koji je zauzimao cijeli (poveliki) zid sobe, izrazio želju za Chivasom.
On se odgegao nazad, a kad sam ga vidio u kontralajtu (tačnije, njegove uši koje su stršale), najzad skontah na koga liči - mog (pokojnog) komšiju Dumbu. Isti stas, krive noge, rijetka, crna kosa pažljivo odijeljena razdjeljkom u sredini, smiješno potkresani brčići.
"Pljunuti" Dumbo!
Jedina razlika je bila u tome što je "moj Dumbo" živio preko puta mene, u stanu od četrdeset kvadrata, s majkom i ocem, što je bio kondukter na vozu, što je svoje "soaree" priređivao u staničnom bifeu, obično sam, jer nije imao para da kupi prijatelje, ni šarma da ih stekne: bio je od one vrste ljudi koje neodoljivo privlače saobraćajne nesreće; da li instinktivno ili kako, uvijek su bili prvo na mjestu događaja, prispjelima objašnjavali kako se sve to desilo, gestikulirali da prikažu kretnju kola, izražavali svoj sud, uživali u svojim dragocjenim sekundama kad je pažnja bila usmjerena samo na njih, ostajali na mjestu nesreće i kad bi se svi dokoličari razišli, kad su kola bila odvučena, a na asfaltu ostale samo staklene krhotine, klimali glavom zabrinuto, baš kao da su bili svjedoci Hirošime...
Davio je raju svojim pričama o "ljubavnim avanturama" u vozu, a svaka druga mu je riječ bila neka od onih "modernih": "pravo", "super", "mrak"...
Niko mu, naravno, nije vjerovao ni riječi, ali to mu i nije bio cilj - to je, jednostavno, bio sav njegov seksualni život - bogatiji nego što je iko od nas imao. Ne sjećam se više kojih to godina bi kad kod nas zavladaše nestašice svega: od kafe, ulja i šećera do tehničkih aparata...
Kao kondukter, Dumbo je to iskoristio do maksimuma: švercao je kafu iz Austrije, prodavao je u Sarajevu, s tom lovom u Poljskoj kupovao srebro, u Čehi kristal, a Rusiji bunde; pušio je sad Marlboro (original) i pio viski po najboljim kafanama, ali opet - sam.
A, onda, jedno jutro, njegova majka, jedna svetica od žene, pozvoni na moja vrata i sa suzama radosnicama u očima mi reče da se Dumbo iz Rusije vraća sa ženom!
Tako je i bilo: Dumbo je "priveo" raskošnu Ruskinju, dugih nogu, plave kose i očiju i sijao od sreće. Koliko je to trajalo ne znam reći, ali sam siguran da je bilo kratko, jer ko zna šta je Ruskinji sve Dumbo obećavao, ali sigurno ne život sa svojim roditeljima u stančiću pretrpanom kabastim namještajem, kič reprodukcijama i suvenirima s Dumbinih putovanja, pa tako Ruskinja, kao i što se nenadano pojavila, nestade iz Dumbinog života...
Ne prođe puno vremena kad umrije Dumbin otac, a kao što je to često slučaj kod starih supružnika, i majka za njim.
Dumbin život (načet odlaskom Ruskinje) pretvori se u alkoholni košmar, a jednog dana se ne vrati iz ribolova s Jablaničkog jezera u koje je upao pijan, a raja s kojom je bio, još pijanija, nije mu mogla pomoći... Sve mi je to prošlo kroz glavu u onoliko vremena koliko je Abeu bilo potrebno da mi natoči i donese piće, ali dovoljno sam, sjetivši se Dumbe, počeo da mrzim svog domaćina...
Pod utiskom Maharijevih riječi po povratku u kuću sam bolje razgledao ostale: bio je jedan bračni par sa Nepala (mungosi), sredovječni Meksikanac, Cesar (orao), Filipinac, Ton, prefinjena lica (tigar), Rus, Aleks, brzih pokreta (lasica), Turčin, Mehmet, guste, kao zift crne kose (ždrijebac), a Mahari, onako visok, usporenih pokreta ličio mi je na žirafu...
Na šta sam ja ličio drugima, to ne znam, ali sam se osjećao kao pijani, očerupani vrabac... Svi su imali kola, osim mene, pa me nazad vozio Mahari.
Pozdravili smo se s domaćinima (domaćica se, zvala Gail) i s Cesarom (koji je ostao) zahvaljujući se na gostoprimstvu i uzbudljivoj večeri (mada je svima, više nego očito, bilo dosadno, a kako se meni činilo, i na neki način neprijatno, tako da sam se najednom upitao: "Pa, za koji se kurac sastaju?!").
Kad me Mahari dovezao do kuće, uz pozdrav je napomenuo: "To su divni, velikodušni ljudi. Vidjećeš."
Nisam bio siguran u to "vidjećeš", jer sam otprije znao da je Amerikancima dolar k'o kuća (ma koliko ih imali), a da provodim, da se dosađujem u tom šarolikom, šutljivom društvu samo zarad boce Chivasa, činilo mi se prevelikom cijenom, ali...
Ali, jedne nedjelje me nazva Gail i složila mi priču: Abe je na poslovnom putu, a njoj je u kući nestalo "nečega", a to "nešto" se može kupiti samo u kineskom dijelu grada, a ona nikad tamo nije išla bez pratnje, a ovo - a ono...
Objasnio sam joj gdje stanujem; došla je po mene u BMW-u; ono veče sam bio prilično napet, po njenim riječima, ali bih voljela da me danas bolje upozna, da ćemo imati više vremena da pričamo...
"Pomogao" sam joj da unese dvije vrećice nekakvih začina u kola, a onda se odvezli do kuće na obali...
"Znaš gdje je piće", rekla je i otišla na sprat...
Kad bih htio da vam ispričam cijeli tok događaja, znam da bi vam sve to ličilo na jednu od onih Dumbinih "voznih avantura" i ne bih htio da sad sklonite novine, baš kao što su drugi sklanjali pogled na čašu kad je Dumbo "harao" po kupeima, da pomislite: "E, vala ga sad baš zasra!"
To nije bio seks, to je bila moja osveta za Dumbu i sav njegov život, sva njegova poniženja i snove iz kojih su ga surovo budili. Pred očima mi je sve vrijeme bilo njegovo nadulo tijelo kako pluta po Jablaničkom jezeru, koža na licu pozelenjela, a jagodice prstiju kao debeli crvi, nagrizene ribama... Radio sam kao Torkvemada na nekoj svojoj žrtvi, uživao u krikovima koje je puštala, a onda mi je kroz glavu sinulo da joj upravo radim ono što ona želi, da me je radi toga i zvala...
Osjetio sam njen "predtrenutak", a onda ustao, pogledao je u zamagljene i zabezeknute oči i rekao: "Gail, ovo što radimo nije fer prema Abeu..."
* * *
Sjedio sam ispred benzinske pumpe s koje sam pozvao taksi i pio pivo. Taksista me je pitao dokle idem, a onda odakle sam.
"Iz zoološkog vrta", rekoh, a on samo slegnu ramenima i nastavi da vozi.
Last edited by Orhanowski on 25/10/2006 22:43, edited 1 time in total.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#134
INCEST
Nikad ne napuštaj posao dok nisi našao drugi, pravilo je broj jedan u Americi!
Ja sam ga bio zaboravio, pa sam jedno vrijeme bio "na leru", a kokuz u Americi je valjda najstrašnija sudbina koja živa čovjeka može zadesiti. Bližio se prvi u mjesecu, crni dan plaćanja kirije, a ja sam u džepu imao trideset i devet dolara - nedostajalo mi je još samo dvjesto četrdeset i jedan dolar da ne postanem "homeless".
Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, pronađem oglas da turski restoran traži kuhara. Plata bi bila sedam i po dolara po satu (cijeli dolar više nego na prethodnom poslu u Holiday Innu), a što je mnogo važnije, restoran je bio nekih pet minuta hoda od mog stana. (Bilo je hipten poslova, ali za njih mi je trebao auto, koji je za mene bilo mislena imenica.)
Odem na intervju, a ono se ispostavi da restoran treba tek da se otvori krajem mjeseca. Svejedno, prihvatim posao.
Vlasnici su bili Mehmet i Veli. Pomogao sam im pri finalnim radovima, ali, kako to uvijek biva, negdje nešto zapne, pa se otvaranje prolongiralo.
U međuvremenu sam se sprijateljio s Velijem, pa mi on ponudi da stanujem kod njega, jer mu je cura otišla na studijsko putovanje u Brazil, pa ima praznu sobu.
Ispostavilo se da "turska kuhinja", ama nema baš nikakve veze s onim što se kod nas jede i pravi na Čaršiji. Možeš mislit' - nikad nisu ni čuli za pače!?
Veli i Mehmet su radili od jutra do sutra. Uzimali su samo pauzu između jedan i pet sati popodne, između ručka i večere, kad nije bilo nikakvog posla, pa sam ja ostao sam u radnji.
Tako mi jednog dana natrapa nekakav klošar tužnih očiju, koje su bile jedini razlog da od njega kupim značku u obliku američke zastave. Poturio mi je papir da je gluhonijem i da, k'o đoja, sav prihod ide u izmišljeni Savez gluhonijemih.
Kako mi je bilo dosadno, mahnem mu džezvom za kafu (baš kao da sam se mogao ispričati s njim), a on potvrdno klimne glavom.
Sjedi on i pije kafu: gricne kocku šećera, pa srkne, a pri tome cupka nogom u ritmu muzike: meni sine pred očima, pa mu priđem s leđa i upitam ga, na čistom našem: "Pa, kako je u Americi?"
On se tržne, kao da ga je guja ujela.
Ispostavi se da je iz Sarajeva, da je iz Sutjeske, iz Koreje - sirotinjskog "sluma" preko puta Druge gimnazije.
Priča mi da u provinciji, po manjim mjestima, gdje su ljudi više merhametli i veći patrioti nego u gradu, može uzeti i po sto pedeset dolara na dan, ali je zato veća mogućnost da ga uhvate drotovi. To mu se jednom i desilo, pa je odvalio šest mjeseci.
Pozdravismo se i zaželjesmo sreću jedan drugom. On ode, a ja podignem tacnu s džezvom i fildžanom, a ispod - pedeset dolara!
Oči mi se ovlaže od sreće i tuge.
Međutim, to nije bio jedini susret "s naše gore listom" tog dana.
Naime, tog dana sam imao nekakvo književno veče u jednoj knjižari, pa sam se upicanio: crne farmerke, crna kožna jakna, bijela košulja i kravata, a kako sam znatno smanjio piće od kada stanujem kod Velija, izgledao sam sasvim prihvatljivo.
Sad, prije te večeri, sjedim u Angelic Brewery, pijem tamni, irski "stout", sa svojim knjigama ispred sebe (ponio sam ih u nadi da će se u knjižari zateći neki direktor Penguine books i ponuditi mi ugovor za objavljivanje, a to je isto kao da se nadam da ću dobiti na lotu), motam cigarete na onoj kutiji-automatu, kad mi prilazi cura, dvadesetak joj je godina i sva fascinirana onom kutijom, kao da je to zadnje čudo nauke i tehnike, moli me da i njoj smotam jednu.
Onda primijeti knjige na stolu i pita me koji je to jezik.
"Srpskohrvatski", odgovorim i očekujem da će me blijedo pogledati, baš kao da sam joj rekao da je sanskrt, ali ona usklikne.
"Zaista? Moja baka je iz Hrvatske. A, o čemu su?"
"Ne znam. Nisam ih čitao - ja sam ih pisao", ne bez sujete, odgovorim.
Sad mi više ne vjeruje, pa okrenem korice sa svojom slikom. Tu sam desetak godina mlađi, ali ipak prepoznatljiv.
Ona se zove Prudence Crnkovic i studira informatiku.
"Kako?"
"Crnkovic", ponavlja ona.
Kažem joj da je to djevojačko prezime i moje bake i smijemo se "kako je svijet mali", a ja sam sebi umislio kako u njenim crtama lica, tankom, prefinjenom nosu, pomalo ironičnom osmijehu, dugim prstima prepoznajem uspomenu na biće koje sam neizmjerno volio.
Žao joj što nema vremena da ide na to književno veče sa mnom, ali bi obavezno voljela da se opet vidimo; ostavlja mi broj telefona i kaže da je najbolje da je zovem poslije sedam sati uveče, jer je cijeli dan na fakultetu...
Narednih dana se lomim da je nazovem, ali neću da se zalijećem k'o bekan, pa puštam da poziv legne za sedam dana.
Svašta sam mogao očekivati, da će mi reći: "Dario? Koji Dario?", "Otkači mi se, budalo!", "Dobili ste pogrešan broj", "Žao mi je, ali stvarno nemam vremena", ali da će mi potvrdno odgovoriti za sastanak i pri tome dodati: "Imaš li šta protiv da dođe i moja mama?", to nisam ni u najcrnjem snu mogao sanjati.
"Pa, naravno, kako da ne", odgovaram i osjećam se kao da me je neko štosom puk'o.
Premišljam se ne bih li je izradio za sastanak - samo ću se bez veze uvaliti u trošak, ali se ipak odlučim da odem...
Kad imam šta vidjeti: najljepšu ženu što sam poodavno vidio. Četrdesetak joj godina, ali ima potpuno sijedu, kratku kosu, najplavlje oči, duge noge i stas kao u manekenke, topao stisak ruke i blistav osmijeh: "I am Mary. Pru's mother. Nice to meet you."
I meni je, kako da nije, pojma nemaš, koliko drago da smo se upoznali...
Poslije smrti muža, prije četiri godine, vratila je djevojačko prezime; radi kao turistički vodič - sada se baš priprema za turu po Jugu i iznenađena je mojim poznavanjem Građanskog rata, podatkom da je general koji je organizovao Buffalo Soldiers, prvu crnačku jedinicu, bio iz Wisconsina...
Po Prudence je došao momak i otišli su u kino, a ja to nisam ni primijetio...
Na kraju večeri, koje je proteklo brzo kao da pucneš prstima, nudim se da joj pozovem taksi, a ona kaže da stanuje u blizini, da će radije prošetati.
Topla je ljetna noć i hodamo ruku pod ruku. Poziva me na kafu, ali ja odbijam, pravdajući se da sutra rano moram raditi a, u stvari, sasrao sam se od straha...
Ne znam. Možda sam te večeri ispao levat, možda sam mogao počiniti "incest", ali, svejedno, ne žalim, jer je ostalo jedno toplo, iskreno prijateljstvo, koje mi niko ne može oduzeti.
Nikad ne napuštaj posao dok nisi našao drugi, pravilo je broj jedan u Americi!
Ja sam ga bio zaboravio, pa sam jedno vrijeme bio "na leru", a kokuz u Americi je valjda najstrašnija sudbina koja živa čovjeka može zadesiti. Bližio se prvi u mjesecu, crni dan plaćanja kirije, a ja sam u džepu imao trideset i devet dolara - nedostajalo mi je još samo dvjesto četrdeset i jedan dolar da ne postanem "homeless".
Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, pronađem oglas da turski restoran traži kuhara. Plata bi bila sedam i po dolara po satu (cijeli dolar više nego na prethodnom poslu u Holiday Innu), a što je mnogo važnije, restoran je bio nekih pet minuta hoda od mog stana. (Bilo je hipten poslova, ali za njih mi je trebao auto, koji je za mene bilo mislena imenica.)
Odem na intervju, a ono se ispostavi da restoran treba tek da se otvori krajem mjeseca. Svejedno, prihvatim posao.
Vlasnici su bili Mehmet i Veli. Pomogao sam im pri finalnim radovima, ali, kako to uvijek biva, negdje nešto zapne, pa se otvaranje prolongiralo.
U međuvremenu sam se sprijateljio s Velijem, pa mi on ponudi da stanujem kod njega, jer mu je cura otišla na studijsko putovanje u Brazil, pa ima praznu sobu.
Ispostavilo se da "turska kuhinja", ama nema baš nikakve veze s onim što se kod nas jede i pravi na Čaršiji. Možeš mislit' - nikad nisu ni čuli za pače!?
Veli i Mehmet su radili od jutra do sutra. Uzimali su samo pauzu između jedan i pet sati popodne, između ručka i večere, kad nije bilo nikakvog posla, pa sam ja ostao sam u radnji.
Tako mi jednog dana natrapa nekakav klošar tužnih očiju, koje su bile jedini razlog da od njega kupim značku u obliku američke zastave. Poturio mi je papir da je gluhonijem i da, k'o đoja, sav prihod ide u izmišljeni Savez gluhonijemih.
Kako mi je bilo dosadno, mahnem mu džezvom za kafu (baš kao da sam se mogao ispričati s njim), a on potvrdno klimne glavom.
Sjedi on i pije kafu: gricne kocku šećera, pa srkne, a pri tome cupka nogom u ritmu muzike: meni sine pred očima, pa mu priđem s leđa i upitam ga, na čistom našem: "Pa, kako je u Americi?"
On se tržne, kao da ga je guja ujela.
Ispostavi se da je iz Sarajeva, da je iz Sutjeske, iz Koreje - sirotinjskog "sluma" preko puta Druge gimnazije.
Priča mi da u provinciji, po manjim mjestima, gdje su ljudi više merhametli i veći patrioti nego u gradu, može uzeti i po sto pedeset dolara na dan, ali je zato veća mogućnost da ga uhvate drotovi. To mu se jednom i desilo, pa je odvalio šest mjeseci.
Pozdravismo se i zaželjesmo sreću jedan drugom. On ode, a ja podignem tacnu s džezvom i fildžanom, a ispod - pedeset dolara!
Oči mi se ovlaže od sreće i tuge.
Međutim, to nije bio jedini susret "s naše gore listom" tog dana.
Naime, tog dana sam imao nekakvo književno veče u jednoj knjižari, pa sam se upicanio: crne farmerke, crna kožna jakna, bijela košulja i kravata, a kako sam znatno smanjio piće od kada stanujem kod Velija, izgledao sam sasvim prihvatljivo.
Sad, prije te večeri, sjedim u Angelic Brewery, pijem tamni, irski "stout", sa svojim knjigama ispred sebe (ponio sam ih u nadi da će se u knjižari zateći neki direktor Penguine books i ponuditi mi ugovor za objavljivanje, a to je isto kao da se nadam da ću dobiti na lotu), motam cigarete na onoj kutiji-automatu, kad mi prilazi cura, dvadesetak joj je godina i sva fascinirana onom kutijom, kao da je to zadnje čudo nauke i tehnike, moli me da i njoj smotam jednu.
Onda primijeti knjige na stolu i pita me koji je to jezik.
"Srpskohrvatski", odgovorim i očekujem da će me blijedo pogledati, baš kao da sam joj rekao da je sanskrt, ali ona usklikne.
"Zaista? Moja baka je iz Hrvatske. A, o čemu su?"
"Ne znam. Nisam ih čitao - ja sam ih pisao", ne bez sujete, odgovorim.
Sad mi više ne vjeruje, pa okrenem korice sa svojom slikom. Tu sam desetak godina mlađi, ali ipak prepoznatljiv.
Ona se zove Prudence Crnkovic i studira informatiku.
"Kako?"
"Crnkovic", ponavlja ona.
Kažem joj da je to djevojačko prezime i moje bake i smijemo se "kako je svijet mali", a ja sam sebi umislio kako u njenim crtama lica, tankom, prefinjenom nosu, pomalo ironičnom osmijehu, dugim prstima prepoznajem uspomenu na biće koje sam neizmjerno volio.
Žao joj što nema vremena da ide na to književno veče sa mnom, ali bi obavezno voljela da se opet vidimo; ostavlja mi broj telefona i kaže da je najbolje da je zovem poslije sedam sati uveče, jer je cijeli dan na fakultetu...
Narednih dana se lomim da je nazovem, ali neću da se zalijećem k'o bekan, pa puštam da poziv legne za sedam dana.
Svašta sam mogao očekivati, da će mi reći: "Dario? Koji Dario?", "Otkači mi se, budalo!", "Dobili ste pogrešan broj", "Žao mi je, ali stvarno nemam vremena", ali da će mi potvrdno odgovoriti za sastanak i pri tome dodati: "Imaš li šta protiv da dođe i moja mama?", to nisam ni u najcrnjem snu mogao sanjati.
"Pa, naravno, kako da ne", odgovaram i osjećam se kao da me je neko štosom puk'o.
Premišljam se ne bih li je izradio za sastanak - samo ću se bez veze uvaliti u trošak, ali se ipak odlučim da odem...
Kad imam šta vidjeti: najljepšu ženu što sam poodavno vidio. Četrdesetak joj godina, ali ima potpuno sijedu, kratku kosu, najplavlje oči, duge noge i stas kao u manekenke, topao stisak ruke i blistav osmijeh: "I am Mary. Pru's mother. Nice to meet you."
I meni je, kako da nije, pojma nemaš, koliko drago da smo se upoznali...
Poslije smrti muža, prije četiri godine, vratila je djevojačko prezime; radi kao turistički vodič - sada se baš priprema za turu po Jugu i iznenađena je mojim poznavanjem Građanskog rata, podatkom da je general koji je organizovao Buffalo Soldiers, prvu crnačku jedinicu, bio iz Wisconsina...
Po Prudence je došao momak i otišli su u kino, a ja to nisam ni primijetio...
Na kraju večeri, koje je proteklo brzo kao da pucneš prstima, nudim se da joj pozovem taksi, a ona kaže da stanuje u blizini, da će radije prošetati.
Topla je ljetna noć i hodamo ruku pod ruku. Poziva me na kafu, ali ja odbijam, pravdajući se da sutra rano moram raditi a, u stvari, sasrao sam se od straha...
Ne znam. Možda sam te večeri ispao levat, možda sam mogao počiniti "incest", ali, svejedno, ne žalim, jer je ostalo jedno toplo, iskreno prijateljstvo, koje mi niko ne može oduzeti.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#135
MOLJAC I ŠVABO
Da ste me prije nekoliko dana upitali s kim sam za stolom sjedio na otvaranju kafane Rembrant godine 1985., bez oklijevanja bih nabrojao: Nedžad, Švabo (gazda), Neka, Finac i ja.
Čak bih vam do najsitnijeg detalja opisao fotografiju koja je ovjekovječila taj trenutak: Nedžad, pomalo iskošen, kao da dohvata kaput što mu je skliznuo sa naslona stolice, Švabo, blistav od sreće ("Cijeli život sam proveo s ove strane šanka - vrijeme je da vidim kako je s one strane"), bio je pun optimizma. Ispostavilo se da se mnogo bolje snalazio s ove strane nego s one, jer je kafana - valjda jedina u gradu - "proizvodila" samo gubitak. Iz više razloga. Prvo, Švabo je bio sam sebi najbolja mušterija; drugi, jedini je koga znam da je vlastima pošteno prijavljivao promet, pa ga je porez "zaklao"; treće, ne bih se mogao zakleti u poštenje njegovog "biznis-partnera"... Neka nazdravlja flašom White Horsa, Finac je zauzeo pozu kao da se slika za Pirellijev muški kalendar, a meni je lice skriveno oblakom dima iz niške morave bez filtera, koju žmarim iz trešnjevog čibuka... Jesam li siguran? Naravno da jesam, osim ako ne računamo Miljenkov profil u pozadini, ali on nije sjedio za našim stolom.
Tek, zapada ovaj snijeg, a moj prijatelj Zlaja s tavana snese sasvim pristojne čizme (njemu premalene ili prevelike) i ja počeh da vadim "kalup" od gute zgužvanog novinskog papira... Nisam vjerovao svojim očima: u lijevoj čizmi nalazim stranicu iz AS-a, godište '85. i, mada je sva sprčkana, prepoznajem fragmente davne fotografije.
Pažljivo je "peglam" nadlanicom, kao da se radi o mapi s blagom, kao da će samo njeno postojanje izbrisati proteklih četrnaest godina i vratiti me (vratiti mi moje ispušene godine) nazad, a kad već, opet, budem tamo - znam šta mi valja raditi!
Ali, šta to moje oči vide? Na fotografiji je i Moljac. I to ne u nekom budžaku, nego usred slike: njegova kovrčava, neukrotiva crna kosa, podrugljiv osmijeh i flaša kisele vode (koju je, vjerovatno, kao što je to uvijek radio, otvorio zubima). To je baš i ličilo na njega i njegov nadimak: kao moljac, nikad ga ne vidiš, ali on je tu negdje. Da li je zbog te svoje "nevidljivosti" stekao nadimak (ili, kako je on kasnije tvrdio, po glumcu Ljubi Moljcu, što je malo vjerovatno, jer je Ljubo jedan od većih gariba rođenih na svijetu, a naš Moljac je bio zgodan frajer - jedina sličnost je bila crna, kuštrava kosa) malo je važno, ali kruži priča o njemu - provjerena sa raznih strana - kako se kao dijete sabajle dizao i raznosio sepete somuna po čaršiji, sav brašnjav, umotan u šalove i s duboko nabijenom kapom, neprepoznatljiv čaršijskim "mangupima iz šaše", gazdama i šegrtima, koji bi mu redovno, umjesto bakšiša, udijelili šljagu ili klempu. Primao ih je mirno i stoički, bez suze ili žalbe, pa je valjda to odsustvo svake njegove reakcije učinilo da uskoro postane neinteresantan svojim mučiteljima, pa su ga ostavili na miru, ali...
...pet-šest godina kasnije nemali broj njih bi na korzu bio zaustavljen od mladića širokih ramena, u uskim bijelim farmerkama i crnoj jakni od skaja.
Po mogućnosti kad bi bili s djevojkom; slijedilo je prvo uvrtanje nosa ili ušiju: "A, što si tukao onog pekarevog malog?" Onda serija, kao munja brzih udaraca... Ne vjerujem da je iko od njih ikad povezao onu davnašnju spodobu umotanu u šalove sa onim što im se tad dešavalo, ali šetnje korzom su se prorijedile...
To, da brani slabije i da o svojoj rahmetli majci priča s neizmjernom ljubavlju i poštovanjem, ostalo mu je do kraja života. Bilo je to doba kad se "duga kosa" (što je značilo nekoliko pramenova na čelu i preko ušiju) tek počela stidljivo javljati po ulicama.
U redu, "padavičari" ili "bitlisi" su se mogli sresti u Kaktusu na Skenderiji, u Umjetničkom paviljonu na Titovoj ili na igrankama u FIS-u, ali ja sam baš "čačkao mečku" hodavši i ostajući cijelu noć po kafanama (od Katange do Šadrvana i Drine) gdje je sama moja pojava bila uvreda za klijentelu.
Nekim čudom, kroz sve to sam se provukao bez ijednog incidenta. Možda jednostavno nisu mogli vjerovati svojim očima: klinac duge kose do ramena, povezane "indijanskom" trakom, u ljubičastim (!) farmerkama, s otvaračem za pivo na kožnoj uzici oko vrata, u košulji na cvjetiće sjedi u "njihovoj" kafani i šuka pivo, baš kao da tu pripada.
Elem, Moljcu sam nekom prilikom učinio neku sitnu uslugu, čini mi se da sam mu našao nekakav honorarni posao u radionici Bože Pušića, a on se na sve načine trudio da mi se oduži.
"Ma, dobro, Moljac. Plati mi pivo i u dure je."
Malo je to bilo za njega, nego me je jednom pitao:
"Daco, dira li te iko?"
"Jok."
"Jesi li siguran?"
"Ma, bolan, Moljac - kad ti kažem..."
On je s nevjericom vrtio glavom i s iskrenim čuđenjem pitao:
"Pa, kako? Ti, takav kreten, a niko te ne dira?"
Kad je pričao o majci, lice mu je blistalo i, mada smo bezbroj puta čuli o ukusu njenih gurabija, kako je jedina ona znala neku tačku na njegovom vratu koju bi pritisnula kad bi imao zubobolju i ta bi namah nestala, o tonama i tonama veša kojeg je oprala i ispeglala za "komad panje više", o njenoj sreći kad joj je, od prve plate, na kredit kupio RIZ-ov televizor, slušali smo sve kao po prvi put, a čak smo se i toliko samodisciplinovali da u njegovom prisustvu nikad ne pomenemo nečiju majku u onom kontekstu u kakvom se najčešće pominje.
Gledajući tu fotografiju, nisam mogao da se ne sjetim jedne druge prilike, koja nije ostala zabilježena na filmu, ali sam je "snimio" za sva vremena... Mjesto je isto - Rembrant, beskrajne priče o trebama: strpljivo slušanje tuđih laži, jer znaš da si ti sljedeći na redu i da ćeš ispričati veću...
A, kad je Branko, posve neugledno i nezanimljivo biće (ali, što Sona reče: "Raja je raja"), zaustio: "Kad sam ja jednom...", Švabo (dobio je taj nadimak jer je u Partizanskoj eskadrili statirao u uniformi njemačkog kapetana i pričao da se "nikad u životu nije osjećao moćnije") ga je prekinuo: "Ma, šta ti sereš! Ti pičke nisi vidio od rođenja, a i tad je bilo s unutrašnje strane."
Digao se od stola smijući se kao da je napravio najbolji fol na svijetu (možda bi i bio donekle dobar, da, po svemu sudeći, nije bio istinit) i otišao iza šanka da nam naspe još jednu rundu. (Švabo je, moram napomenuti, bio ljudina od čovjeka: oko metar i devedeset, sa dobro raspoređenih stotinjak kila, i, ni u kom slučaju, cvikaroš.) Moljac je ustao i otišao za njim. Njihov "razgovor" je trajao dvije-tri sekunde, a onda se Švabo vratio za sto, blijed kao mrtvac, kršeći prste promucao je: "Branko, izvini. Nisam tako mislio..."
Branko, koji je već bio pokupio cigarete i šibicu sa stola, strusio svoje piće i spremio se da ode iz kafane, rekao je: "Nema veze, Švabo. Jesmo li raja ili nismo?"
Ponovo je sjeo za sto, povučen Moljčevom rukom i zaplakao.
* * *
Nedavno smo sjedili, Moljac i ja, u nekoj staroj kafani sa novim imenom; pili smo kiselu vodu, koju nije otvorio zubima, jer sad se prodaju u plastičnim flašama... Pitao sam ga: "Sjećaš li se..."
On se sjećao.
"Znaš, Moljac, šta sam se hiljadu puta u životu upitao?"
"Pojma nemam."
"Šta li si onog dana, za šankom, rekao Švabi?"
Oči su mu za trenutak bljesnule, a onda mi je spustio ruku na koljeno, isto onako kako je to uradio prije mnogo godina kad me je pitao da li me neko dira i rekao: "Ne, Daco. Ti to ne želiš znati."
Da ste me prije nekoliko dana upitali s kim sam za stolom sjedio na otvaranju kafane Rembrant godine 1985., bez oklijevanja bih nabrojao: Nedžad, Švabo (gazda), Neka, Finac i ja.
Čak bih vam do najsitnijeg detalja opisao fotografiju koja je ovjekovječila taj trenutak: Nedžad, pomalo iskošen, kao da dohvata kaput što mu je skliznuo sa naslona stolice, Švabo, blistav od sreće ("Cijeli život sam proveo s ove strane šanka - vrijeme je da vidim kako je s one strane"), bio je pun optimizma. Ispostavilo se da se mnogo bolje snalazio s ove strane nego s one, jer je kafana - valjda jedina u gradu - "proizvodila" samo gubitak. Iz više razloga. Prvo, Švabo je bio sam sebi najbolja mušterija; drugi, jedini je koga znam da je vlastima pošteno prijavljivao promet, pa ga je porez "zaklao"; treće, ne bih se mogao zakleti u poštenje njegovog "biznis-partnera"... Neka nazdravlja flašom White Horsa, Finac je zauzeo pozu kao da se slika za Pirellijev muški kalendar, a meni je lice skriveno oblakom dima iz niške morave bez filtera, koju žmarim iz trešnjevog čibuka... Jesam li siguran? Naravno da jesam, osim ako ne računamo Miljenkov profil u pozadini, ali on nije sjedio za našim stolom.
Tek, zapada ovaj snijeg, a moj prijatelj Zlaja s tavana snese sasvim pristojne čizme (njemu premalene ili prevelike) i ja počeh da vadim "kalup" od gute zgužvanog novinskog papira... Nisam vjerovao svojim očima: u lijevoj čizmi nalazim stranicu iz AS-a, godište '85. i, mada je sva sprčkana, prepoznajem fragmente davne fotografije.
Pažljivo je "peglam" nadlanicom, kao da se radi o mapi s blagom, kao da će samo njeno postojanje izbrisati proteklih četrnaest godina i vratiti me (vratiti mi moje ispušene godine) nazad, a kad već, opet, budem tamo - znam šta mi valja raditi!
Ali, šta to moje oči vide? Na fotografiji je i Moljac. I to ne u nekom budžaku, nego usred slike: njegova kovrčava, neukrotiva crna kosa, podrugljiv osmijeh i flaša kisele vode (koju je, vjerovatno, kao što je to uvijek radio, otvorio zubima). To je baš i ličilo na njega i njegov nadimak: kao moljac, nikad ga ne vidiš, ali on je tu negdje. Da li je zbog te svoje "nevidljivosti" stekao nadimak (ili, kako je on kasnije tvrdio, po glumcu Ljubi Moljcu, što je malo vjerovatno, jer je Ljubo jedan od većih gariba rođenih na svijetu, a naš Moljac je bio zgodan frajer - jedina sličnost je bila crna, kuštrava kosa) malo je važno, ali kruži priča o njemu - provjerena sa raznih strana - kako se kao dijete sabajle dizao i raznosio sepete somuna po čaršiji, sav brašnjav, umotan u šalove i s duboko nabijenom kapom, neprepoznatljiv čaršijskim "mangupima iz šaše", gazdama i šegrtima, koji bi mu redovno, umjesto bakšiša, udijelili šljagu ili klempu. Primao ih je mirno i stoički, bez suze ili žalbe, pa je valjda to odsustvo svake njegove reakcije učinilo da uskoro postane neinteresantan svojim mučiteljima, pa su ga ostavili na miru, ali...
...pet-šest godina kasnije nemali broj njih bi na korzu bio zaustavljen od mladića širokih ramena, u uskim bijelim farmerkama i crnoj jakni od skaja.
Po mogućnosti kad bi bili s djevojkom; slijedilo je prvo uvrtanje nosa ili ušiju: "A, što si tukao onog pekarevog malog?" Onda serija, kao munja brzih udaraca... Ne vjerujem da je iko od njih ikad povezao onu davnašnju spodobu umotanu u šalove sa onim što im se tad dešavalo, ali šetnje korzom su se prorijedile...
To, da brani slabije i da o svojoj rahmetli majci priča s neizmjernom ljubavlju i poštovanjem, ostalo mu je do kraja života. Bilo je to doba kad se "duga kosa" (što je značilo nekoliko pramenova na čelu i preko ušiju) tek počela stidljivo javljati po ulicama.
U redu, "padavičari" ili "bitlisi" su se mogli sresti u Kaktusu na Skenderiji, u Umjetničkom paviljonu na Titovoj ili na igrankama u FIS-u, ali ja sam baš "čačkao mečku" hodavši i ostajući cijelu noć po kafanama (od Katange do Šadrvana i Drine) gdje je sama moja pojava bila uvreda za klijentelu.
Nekim čudom, kroz sve to sam se provukao bez ijednog incidenta. Možda jednostavno nisu mogli vjerovati svojim očima: klinac duge kose do ramena, povezane "indijanskom" trakom, u ljubičastim (!) farmerkama, s otvaračem za pivo na kožnoj uzici oko vrata, u košulji na cvjetiće sjedi u "njihovoj" kafani i šuka pivo, baš kao da tu pripada.
Elem, Moljcu sam nekom prilikom učinio neku sitnu uslugu, čini mi se da sam mu našao nekakav honorarni posao u radionici Bože Pušića, a on se na sve načine trudio da mi se oduži.
"Ma, dobro, Moljac. Plati mi pivo i u dure je."
Malo je to bilo za njega, nego me je jednom pitao:
"Daco, dira li te iko?"
"Jok."
"Jesi li siguran?"
"Ma, bolan, Moljac - kad ti kažem..."
On je s nevjericom vrtio glavom i s iskrenim čuđenjem pitao:
"Pa, kako? Ti, takav kreten, a niko te ne dira?"
Kad je pričao o majci, lice mu je blistalo i, mada smo bezbroj puta čuli o ukusu njenih gurabija, kako je jedina ona znala neku tačku na njegovom vratu koju bi pritisnula kad bi imao zubobolju i ta bi namah nestala, o tonama i tonama veša kojeg je oprala i ispeglala za "komad panje više", o njenoj sreći kad joj je, od prve plate, na kredit kupio RIZ-ov televizor, slušali smo sve kao po prvi put, a čak smo se i toliko samodisciplinovali da u njegovom prisustvu nikad ne pomenemo nečiju majku u onom kontekstu u kakvom se najčešće pominje.
Gledajući tu fotografiju, nisam mogao da se ne sjetim jedne druge prilike, koja nije ostala zabilježena na filmu, ali sam je "snimio" za sva vremena... Mjesto je isto - Rembrant, beskrajne priče o trebama: strpljivo slušanje tuđih laži, jer znaš da si ti sljedeći na redu i da ćeš ispričati veću...
A, kad je Branko, posve neugledno i nezanimljivo biće (ali, što Sona reče: "Raja je raja"), zaustio: "Kad sam ja jednom...", Švabo (dobio je taj nadimak jer je u Partizanskoj eskadrili statirao u uniformi njemačkog kapetana i pričao da se "nikad u životu nije osjećao moćnije") ga je prekinuo: "Ma, šta ti sereš! Ti pičke nisi vidio od rođenja, a i tad je bilo s unutrašnje strane."
Digao se od stola smijući se kao da je napravio najbolji fol na svijetu (možda bi i bio donekle dobar, da, po svemu sudeći, nije bio istinit) i otišao iza šanka da nam naspe još jednu rundu. (Švabo je, moram napomenuti, bio ljudina od čovjeka: oko metar i devedeset, sa dobro raspoređenih stotinjak kila, i, ni u kom slučaju, cvikaroš.) Moljac je ustao i otišao za njim. Njihov "razgovor" je trajao dvije-tri sekunde, a onda se Švabo vratio za sto, blijed kao mrtvac, kršeći prste promucao je: "Branko, izvini. Nisam tako mislio..."
Branko, koji je već bio pokupio cigarete i šibicu sa stola, strusio svoje piće i spremio se da ode iz kafane, rekao je: "Nema veze, Švabo. Jesmo li raja ili nismo?"
Ponovo je sjeo za sto, povučen Moljčevom rukom i zaplakao.
* * *
Nedavno smo sjedili, Moljac i ja, u nekoj staroj kafani sa novim imenom; pili smo kiselu vodu, koju nije otvorio zubima, jer sad se prodaju u plastičnim flašama... Pitao sam ga: "Sjećaš li se..."
On se sjećao.
"Znaš, Moljac, šta sam se hiljadu puta u životu upitao?"
"Pojma nemam."
"Šta li si onog dana, za šankom, rekao Švabi?"
Oči su mu za trenutak bljesnule, a onda mi je spustio ruku na koljeno, isto onako kako je to uradio prije mnogo godina kad me je pitao da li me neko dira i rekao: "Ne, Daco. Ti to ne želiš znati."
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#136
MOST ZVANI ČEŽNJA
Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automobila, a oni se dovikuju:
"Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?" "Nikako. Rodio sam se na ovoj strani."
Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudima, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po "etničkim granicama" u "etnički čiste cjeline".
Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četničkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji - izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.
Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na "suprotnoj strani". SRNA - nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o "idiličnom životu" u srpskom Sarajevu.
Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog granatiranja i prolaza kroz "snajperske aleje", pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, maslačkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i "srdačne" dočeke "oslobodilaca" iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je "njihovo". (Koliko je to bilo "njihovo", najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)
Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na "pogrešnoj strani".
Sve koji su prešli Vrbanju, taj "most zvani čežnja", dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.
Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.
Mahir se smijao: "Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!"
To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da "sretnicima" koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti - čak su i žene svih dobi bile izvrgnute "ginekološkim pregledima".
Onda je Mahir ispričao svoju priču...
Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).
Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i "prijetio": "Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!"
Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.
Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu rakije, cigarete, kafu... Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: "Vadi pare ili ću te zaklati! Pička ti materina balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!" Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.
Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.
Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.
"Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni slučajno nisi šta zašlepao!"
Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.
Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: "Vidjećemo se mi još, sudija...", što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.
Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironije!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.
Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: "Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći."
Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.
Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao...
Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevojaka u gimnaziji.
Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.
Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog "zločina" što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je "komandant" kvarta u kojem je Iris živjela bio Bozo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.
Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris "milom": obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće.
Bio je odbijen s gnušanjem.
Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud - flaša rakije.
Prvi ju je on silovao, a onda njegovi "vojnici". S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje.
Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gledaju tu životinjsku orgiju.
Urlao je: "Gledajte, balije! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!"
Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom... neka im je Bog na pomoći!
Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?
Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča - nisu položili ispit.
Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automobila, a oni se dovikuju:
"Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?" "Nikako. Rodio sam se na ovoj strani."
Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudima, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po "etničkim granicama" u "etnički čiste cjeline".
Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četničkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji - izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.
Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na "suprotnoj strani". SRNA - nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o "idiličnom životu" u srpskom Sarajevu.
Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog granatiranja i prolaza kroz "snajperske aleje", pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, maslačkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i "srdačne" dočeke "oslobodilaca" iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je "njihovo". (Koliko je to bilo "njihovo", najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)
Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na "pogrešnoj strani".
Sve koji su prešli Vrbanju, taj "most zvani čežnja", dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.
Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.
Mahir se smijao: "Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!"
To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da "sretnicima" koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti - čak su i žene svih dobi bile izvrgnute "ginekološkim pregledima".
Onda je Mahir ispričao svoju priču...
Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).
Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i "prijetio": "Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!"
Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.
Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu rakije, cigarete, kafu... Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: "Vadi pare ili ću te zaklati! Pička ti materina balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!" Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.
Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.
Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.
"Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni slučajno nisi šta zašlepao!"
Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.
Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: "Vidjećemo se mi još, sudija...", što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.
Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironije!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.
Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: "Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći."
Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.
Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao...
Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevojaka u gimnaziji.
Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.
Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog "zločina" što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je "komandant" kvarta u kojem je Iris živjela bio Bozo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.
Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris "milom": obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće.
Bio je odbijen s gnušanjem.
Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud - flaša rakije.
Prvi ju je on silovao, a onda njegovi "vojnici". S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje.
Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gledaju tu životinjsku orgiju.
Urlao je: "Gledajte, balije! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!"
Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom... neka im je Bog na pomoći!
Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?
Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča - nisu položili ispit.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#137
BEZIMENI UŽAS,
ILI KAD JE POČELO? (I)
Kad se moj, do tada, prilično bezbrižni život, pretvorio u moru i sveo na puko trajanje, egzistenciju beslovesne životinje ili, čak, biljke?
Da li je to bilo onog jutra kad je moja žena spakovala dvije torbe i odlučila da s našim djetetom napusti Sarajevo - dok se "ovo" ne smiri (kako je većina ljudi naivno mislila i vjerovala da na brdima iznad nema ništa drugo do pijanih, razularenih pljačkaških bandi, a ne jedna organizovana sila, koja je stavila sebi u zadatak da nam svima "dohaka")?
Na platou ispred najčuvenijih sarajevskih nebodera, blizanaca, ljepotana od modrog stakla i čelika, koje smo iz milja zvali Momo i Uzeir, po imenima popularnih radio-komičara, a koji su sada ruina, kako u građevinskom smislu, tako i podsjećanje da smo nešto trebali čuvati "kao zjenicu oka", simbol sloge Srba i Muslimana u ovom gradu, oko par autobusa za evakuaciju se natiskala svjetina: sasvim mala djeca u naručjima majki, nesvjesna ničega što se oko njih zbiva, ali nekim neobjašnjivim čudom ipak upozorena da se nešto strašno sprema, s licima iskrivljenim od grčevitog plača; unezvijerene majke, koje ne znaju šta bi prije prihvatile - djecu ili kofere, očevi, koji se u ovakvim prilikama uvijek doimaju nespretno, a iz petnih žila se trude da ostave utisak ležernosti, "teritorijalci", koji se uzaludno trude da naprave bar malo reda, pa izdaju naredbe, koje se gube u kakofoniji plača, vriske, besmislenih i bespotrebnih savjeta pri opraštanju.
Upozorenje da će konvoj biti otkazan ukoliko se ne uspostavi neka disciplina ima malo ili nikakvog efekta, jer, iako je već rečeno da će u autobuse biti primljeni samo oni čija imena budu pročitana sa spiska, svako se želi prvi ubaciti u autobus, vrata su zakrčena i nema vremena za provjeravanja ličnih podataka. Kod jednog autobusa, kao vođu puta, prepoznajem prijatelja, M.T., doktora, pa se probijam do njega (ne znam ni sam kako) i derem mu se na uho:
"Pročitaj Dijana i Nevena Džamonja, molim te, pročitaj Dijana i Nevena Džamonja!"
U prvi mah me ne prepoznaje, a onda izvikuje imena (kroz megafon) i moja žena i kćerka napokon uspiju da uđu u autobus i mogu da odahnem...
Ne samo što odlaze na sigurno, već što mislim da će nam "kratkotrajni" rastanak biti od koristi, pošto smo u proteklih mjesec i po dana rata, izluđeni artiljerijskom paljbom, noćima provedenim u skloništu, iscrpljeni glađu i nespavanjem, smoreni neizvjesnošću, postali jedno drugom neprijatelji - da budem pošten, naš brak se već i prije klimao, pa nesposobni da shvatimo da smo uvučeni u jedno strašno zlo, mnogo veće i jače od nas samih, krivca tražili jedno u drugom.
Kraj je maja. Sad je na moru već lijepo vrijeme. Idućeg mjeseca će se Nevena već moći kupati. Ono para što su ponijele, moći će im biti mjesec-dva u našoj prikolici u Baskom Polju.
Dijana dole ima i dosta prijatelja, pa joj neće biti dosadno i oni će joj pomoći, ako zatreba, a ja ću doći kad se "ovo sranje završi".
Da, baš sam tada tako razmišljao, ali zašto sam se onda tako grčevito prihvatio za željeznu ogradu obližnje škole i sa neartikulisanim riječima i plačem ispraćao autobus s mojom Dijanom i Nevenom?
ILI...
... je počelo ranije?
Osamnaestog aprila 1992. godine, kada sam debelo platio avionsku kartu do Beograda. JNA i "ko-zna-ko-još" su držali aerodrom, ali sam poznavao mnogo ljudi u JAT-u, pa sam se uspio ukrcati bez većih problema.
Plan mi je bio jednostavan: iz Beograda ću nazvati majku, koja već trideset godina živi u Amsterdamu, i zamoliti je (prvi put u životu) da učini nešto za mene: da me primi, svog sina, Nevenu, svoju unuku, na jedno mjesec-dva kod sebe.
Ne može me odbiti. Zna da je rat u Sarajevu. A, ionako, "to" neće dugo trajati: vojska će pokokati one seljačine što pucaju po Sarajevu. Samo kad primi naredbu.
Pozvaću Dijanu da dođe s Nevenom u Beograd, kod Rajka Petrova Noge, svog prijatelja, kod kojeg možemo biti dok ne odemo za Amsterdam.
Rajku će biti drago da me vidi, da mi pomogne. Pa, zar nisam u svojoj pretposljednjoj knjizi jednu priču posvetio njemu, zar nisam bio prvi i jedini koji se na Televiziji usudio pomenuti njegovo ime i pročitati njegovu pjesmu kada je bio anatemisan u Sarajevu, zar ga nisam bezbroj puta branio od napada da je srpski nacionalista, zar sam mu jednom, zahvaljujući svojim poznanstvima u sarajevskom podzemlju, "spasio život" kad bi on nešto zasro u kafani?
U Beogradu, na aerodromu sam našao Baneta, na kojeg me uputio Damir iz Sarajeva. Bane, kako već Beograđani znaju biti srdačni, mi je rekao da nema problema što mi je pasoš istekao, jer će me staviti na turistički, zajednički pasoš, da se on te subote ženi u Novom Sadu, pa ga neće biti na poslu, ali on će sve srediti unaprijed, a ja, ako budem imao vremena, da dođem na svadbu.
Taksijem (pun sam para ko šipak, jer sam nedavno od Udruženja književnika dobio 200.000 dinara za adaptaciju stana) idem do Francuske, do srpskog Udruženja, odakle zovem Rajka u BIGZ, gdje radi kao urednik. Rajko ima puno posla, ali će Ljilja, njegova žena, doći po mene...
Vladimir, Rajkov stariji sin, ogroman je, već je odslužio vojsku, a ja ga pamtim kao osnovca. Petar, mlađi, ima desetak godina i, za razliku od Vladimira, u čijem govoru se još uvijek prepoznaje "bosanština" ili, bolje rečeno, "sarajevština", priča kao prava "beogradska maza".
Pričam s Ljiljom o banalnim stvarima; smijemo se tračajući zajedničke prijatelje iz Sarajeva, ne pominjemo "ono" što se desilo u Sarajevu, ali mi to samo odgađamo trenutak kada će i ta "tema" morati biti načeta...
Rajko se vratio s posla. Izljubimo se tri puta. (A, kako bi drukčije?)
Dok mi sipa "vinjak", Rajko pita:
"Neko mi je rekao da si dobio kćerku?"
"Ima dvije i po godine."
"Kako se zove?"
"Nevena."
Rajko, kao, prijekorno maše prstom:
"Vidi ti malog, lukavog šokca - dao srpsko ime kćerci."
"Daj, ne zajebaji, Rajko. Otkud Nevena srpsko? Ima li išta da nije srpsko? Dobila je ime po mom pokojnom stricu."
Šalimo se na račun pripadnosti našim nacijama, kao i bezbroj puta do sada, ali tada će uslijediti pitanje, koje očekujem i kojeg se bojim: "Šta to rade Srbima po Sarajevu?"
Samo sliježem ramenima i iskapljujem "vinjak":
"Ne radi im niko ništa. Jebeno im je, kao i svakom drugom."
Rajkovi "čuveni" brkovi se kostriješe od iznenadne ljutine, a ja već osjećam da će ovo biti vrlo kratkotrajna posjeta.
ILI KAD JE POČELO? (I)
Kad se moj, do tada, prilično bezbrižni život, pretvorio u moru i sveo na puko trajanje, egzistenciju beslovesne životinje ili, čak, biljke?
Da li je to bilo onog jutra kad je moja žena spakovala dvije torbe i odlučila da s našim djetetom napusti Sarajevo - dok se "ovo" ne smiri (kako je većina ljudi naivno mislila i vjerovala da na brdima iznad nema ništa drugo do pijanih, razularenih pljačkaških bandi, a ne jedna organizovana sila, koja je stavila sebi u zadatak da nam svima "dohaka")?
Na platou ispred najčuvenijih sarajevskih nebodera, blizanaca, ljepotana od modrog stakla i čelika, koje smo iz milja zvali Momo i Uzeir, po imenima popularnih radio-komičara, a koji su sada ruina, kako u građevinskom smislu, tako i podsjećanje da smo nešto trebali čuvati "kao zjenicu oka", simbol sloge Srba i Muslimana u ovom gradu, oko par autobusa za evakuaciju se natiskala svjetina: sasvim mala djeca u naručjima majki, nesvjesna ničega što se oko njih zbiva, ali nekim neobjašnjivim čudom ipak upozorena da se nešto strašno sprema, s licima iskrivljenim od grčevitog plača; unezvijerene majke, koje ne znaju šta bi prije prihvatile - djecu ili kofere, očevi, koji se u ovakvim prilikama uvijek doimaju nespretno, a iz petnih žila se trude da ostave utisak ležernosti, "teritorijalci", koji se uzaludno trude da naprave bar malo reda, pa izdaju naredbe, koje se gube u kakofoniji plača, vriske, besmislenih i bespotrebnih savjeta pri opraštanju.
Upozorenje da će konvoj biti otkazan ukoliko se ne uspostavi neka disciplina ima malo ili nikakvog efekta, jer, iako je već rečeno da će u autobuse biti primljeni samo oni čija imena budu pročitana sa spiska, svako se želi prvi ubaciti u autobus, vrata su zakrčena i nema vremena za provjeravanja ličnih podataka. Kod jednog autobusa, kao vođu puta, prepoznajem prijatelja, M.T., doktora, pa se probijam do njega (ne znam ni sam kako) i derem mu se na uho:
"Pročitaj Dijana i Nevena Džamonja, molim te, pročitaj Dijana i Nevena Džamonja!"
U prvi mah me ne prepoznaje, a onda izvikuje imena (kroz megafon) i moja žena i kćerka napokon uspiju da uđu u autobus i mogu da odahnem...
Ne samo što odlaze na sigurno, već što mislim da će nam "kratkotrajni" rastanak biti od koristi, pošto smo u proteklih mjesec i po dana rata, izluđeni artiljerijskom paljbom, noćima provedenim u skloništu, iscrpljeni glađu i nespavanjem, smoreni neizvjesnošću, postali jedno drugom neprijatelji - da budem pošten, naš brak se već i prije klimao, pa nesposobni da shvatimo da smo uvučeni u jedno strašno zlo, mnogo veće i jače od nas samih, krivca tražili jedno u drugom.
Kraj je maja. Sad je na moru već lijepo vrijeme. Idućeg mjeseca će se Nevena već moći kupati. Ono para što su ponijele, moći će im biti mjesec-dva u našoj prikolici u Baskom Polju.
Dijana dole ima i dosta prijatelja, pa joj neće biti dosadno i oni će joj pomoći, ako zatreba, a ja ću doći kad se "ovo sranje završi".
Da, baš sam tada tako razmišljao, ali zašto sam se onda tako grčevito prihvatio za željeznu ogradu obližnje škole i sa neartikulisanim riječima i plačem ispraćao autobus s mojom Dijanom i Nevenom?
ILI...
... je počelo ranije?
Osamnaestog aprila 1992. godine, kada sam debelo platio avionsku kartu do Beograda. JNA i "ko-zna-ko-još" su držali aerodrom, ali sam poznavao mnogo ljudi u JAT-u, pa sam se uspio ukrcati bez većih problema.
Plan mi je bio jednostavan: iz Beograda ću nazvati majku, koja već trideset godina živi u Amsterdamu, i zamoliti je (prvi put u životu) da učini nešto za mene: da me primi, svog sina, Nevenu, svoju unuku, na jedno mjesec-dva kod sebe.
Ne može me odbiti. Zna da je rat u Sarajevu. A, ionako, "to" neće dugo trajati: vojska će pokokati one seljačine što pucaju po Sarajevu. Samo kad primi naredbu.
Pozvaću Dijanu da dođe s Nevenom u Beograd, kod Rajka Petrova Noge, svog prijatelja, kod kojeg možemo biti dok ne odemo za Amsterdam.
Rajku će biti drago da me vidi, da mi pomogne. Pa, zar nisam u svojoj pretposljednjoj knjizi jednu priču posvetio njemu, zar nisam bio prvi i jedini koji se na Televiziji usudio pomenuti njegovo ime i pročitati njegovu pjesmu kada je bio anatemisan u Sarajevu, zar ga nisam bezbroj puta branio od napada da je srpski nacionalista, zar sam mu jednom, zahvaljujući svojim poznanstvima u sarajevskom podzemlju, "spasio život" kad bi on nešto zasro u kafani?
U Beogradu, na aerodromu sam našao Baneta, na kojeg me uputio Damir iz Sarajeva. Bane, kako već Beograđani znaju biti srdačni, mi je rekao da nema problema što mi je pasoš istekao, jer će me staviti na turistički, zajednički pasoš, da se on te subote ženi u Novom Sadu, pa ga neće biti na poslu, ali on će sve srediti unaprijed, a ja, ako budem imao vremena, da dođem na svadbu.
Taksijem (pun sam para ko šipak, jer sam nedavno od Udruženja književnika dobio 200.000 dinara za adaptaciju stana) idem do Francuske, do srpskog Udruženja, odakle zovem Rajka u BIGZ, gdje radi kao urednik. Rajko ima puno posla, ali će Ljilja, njegova žena, doći po mene...
Vladimir, Rajkov stariji sin, ogroman je, već je odslužio vojsku, a ja ga pamtim kao osnovca. Petar, mlađi, ima desetak godina i, za razliku od Vladimira, u čijem govoru se još uvijek prepoznaje "bosanština" ili, bolje rečeno, "sarajevština", priča kao prava "beogradska maza".
Pričam s Ljiljom o banalnim stvarima; smijemo se tračajući zajedničke prijatelje iz Sarajeva, ne pominjemo "ono" što se desilo u Sarajevu, ali mi to samo odgađamo trenutak kada će i ta "tema" morati biti načeta...
Rajko se vratio s posla. Izljubimo se tri puta. (A, kako bi drukčije?)
Dok mi sipa "vinjak", Rajko pita:
"Neko mi je rekao da si dobio kćerku?"
"Ima dvije i po godine."
"Kako se zove?"
"Nevena."
Rajko, kao, prijekorno maše prstom:
"Vidi ti malog, lukavog šokca - dao srpsko ime kćerci."
"Daj, ne zajebaji, Rajko. Otkud Nevena srpsko? Ima li išta da nije srpsko? Dobila je ime po mom pokojnom stricu."
Šalimo se na račun pripadnosti našim nacijama, kao i bezbroj puta do sada, ali tada će uslijediti pitanje, koje očekujem i kojeg se bojim: "Šta to rade Srbima po Sarajevu?"
Samo sliježem ramenima i iskapljujem "vinjak":
"Ne radi im niko ništa. Jebeno im je, kao i svakom drugom."
Rajkovi "čuveni" brkovi se kostriješe od iznenadne ljutine, a ja već osjećam da će ovo biti vrlo kratkotrajna posjeta.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#138
BEZIMENI UŽAS,
ILI KAD JE POČELO? (II)
Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo, svrativši u moj stan, zatekavši me kako spavam na prostrtom Oslobođenju, jedinom "namještaju" koji sam imao u kući, razletio po gradu, skupio pare od raje (dobrim ili većim dijelom doprinio) za namještaj, krečenje, uvođenje struje, telefona...
... pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom:
"Nisi ti upućen šta se dešava u Sarajevu", zvuči potpuno suludo. (???!!!)
"Jok - ti si! Bezbeli da nisam upućen - ti, sa 'Zelenog venca', bolje znaš šta se dešava na Marindvoru nego ja..."
"Znam, ali, ipak, ti si haustorče, imaš puno prijatelja Muslimana, pa ne možeš da vidiš, da osjetiš..."
Pucam po šavovima:
"Uredu, Rajko, ako će te to učiniti sretnim: svaki put, kada se vraćam kući, preskačem preko leševa poklanih Srba po ulicama. Eto, kažem da je tako, ako te to čini sretnim! Ali, jebi me, nije tako."
Rajko je, najednom, "umoran", ide na spavanje...
I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema ništa. Prevrćem po glavuši:
"Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu ili u Orač, naručimo "još po jednu", sve će se objasniti, sve će leći na svoje mjesto - pa, zar nismo jarani?!"
Iz nekog (ili više) razloga, vinjak me tjera na povraćanje, a možda je to samo nesnosni osjećaj krivice što su mi žena i dijete još uvijek u Sarajevu, što raja priča da sam zbrisao u Beograd, što šupci ispiraju svoja šugava usta sa "ma, znali smo mi..."
* * *
Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilično panično, kaže da je vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje - ne može ništa da uradi za moj odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoša.
"Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?"
"Nema više aviona za Sarajevo."
Ništa mi nije jasno, a ponajmanje šta sad da radim.
Baš, nekako izgubljen, čujem Rajka kako kaže:
"Ljiljo, odvezi malog na terminal."
Zahvaljujem, ne treba mi, uzeću taksi...
* * *
Na aerodromu, dok čitam Politikin zabavnik, saznajem da (možda?) danas leti posljednji avion za Sarajevo.
Moram se prijaviti u Vazduhoplovnu komandu, jer to je vojni avion, vojni aerodrom...
Taksista neće ništa da mi naplati "jer sam Bosanac", a on jebe majku Slobi Miloševiću, jer je taj isti dan Drina, cigarete, uduplala cijenu.
Vozi me do radnje gdje mogu kupiti jeftine "klekovače"; negdje je oko podne, a avion (Kikašev transporter), ako poleti, trebao bi oko pet popodne.
Sjedimo u nekoj birtiji, ja hoću da platim rundu, ali on ne da:
"Sredi se, bre, Bosanac." "Odakle si ti?", pitam ga. "Iz Beograda. Zašto pitaš?" '"Nako."
Sjedili smo i lokali tri-četiri sata, a nismo se ni upoznali, kad on kaže:
"Bosanac, vreme nam je."
Vozio sam se i sa pjanijim taksistima i nije me bilo strah, ali kako je ovaj hvatao krivine, uz "jebaću im mamicu seljačku", laknulo mi je kad sam došao na Batajnicu, kad mi je kadet pogledao pasoš, zvao pretpostavljenog, a on me pitao:
"Došli ste jučer u Beograd? Koja je bila svrha vašeg dolaska?"
"Bio sam na sahrani prijatelja. Sahranio sam ga."
Ništa nisam slagao.
ILI KAD JE POČELO? (II)
Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo, svrativši u moj stan, zatekavši me kako spavam na prostrtom Oslobođenju, jedinom "namještaju" koji sam imao u kući, razletio po gradu, skupio pare od raje (dobrim ili većim dijelom doprinio) za namještaj, krečenje, uvođenje struje, telefona...
... pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom:
"Nisi ti upućen šta se dešava u Sarajevu", zvuči potpuno suludo. (???!!!)
"Jok - ti si! Bezbeli da nisam upućen - ti, sa 'Zelenog venca', bolje znaš šta se dešava na Marindvoru nego ja..."
"Znam, ali, ipak, ti si haustorče, imaš puno prijatelja Muslimana, pa ne možeš da vidiš, da osjetiš..."
Pucam po šavovima:
"Uredu, Rajko, ako će te to učiniti sretnim: svaki put, kada se vraćam kući, preskačem preko leševa poklanih Srba po ulicama. Eto, kažem da je tako, ako te to čini sretnim! Ali, jebi me, nije tako."
Rajko je, najednom, "umoran", ide na spavanje...
I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema ništa. Prevrćem po glavuši:
"Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu ili u Orač, naručimo "još po jednu", sve će se objasniti, sve će leći na svoje mjesto - pa, zar nismo jarani?!"
Iz nekog (ili više) razloga, vinjak me tjera na povraćanje, a možda je to samo nesnosni osjećaj krivice što su mi žena i dijete još uvijek u Sarajevu, što raja priča da sam zbrisao u Beograd, što šupci ispiraju svoja šugava usta sa "ma, znali smo mi..."
* * *
Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilično panično, kaže da je vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje - ne može ništa da uradi za moj odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoša.
"Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?"
"Nema više aviona za Sarajevo."
Ništa mi nije jasno, a ponajmanje šta sad da radim.
Baš, nekako izgubljen, čujem Rajka kako kaže:
"Ljiljo, odvezi malog na terminal."
Zahvaljujem, ne treba mi, uzeću taksi...
* * *
Na aerodromu, dok čitam Politikin zabavnik, saznajem da (možda?) danas leti posljednji avion za Sarajevo.
Moram se prijaviti u Vazduhoplovnu komandu, jer to je vojni avion, vojni aerodrom...
Taksista neće ništa da mi naplati "jer sam Bosanac", a on jebe majku Slobi Miloševiću, jer je taj isti dan Drina, cigarete, uduplala cijenu.
Vozi me do radnje gdje mogu kupiti jeftine "klekovače"; negdje je oko podne, a avion (Kikašev transporter), ako poleti, trebao bi oko pet popodne.
Sjedimo u nekoj birtiji, ja hoću da platim rundu, ali on ne da:
"Sredi se, bre, Bosanac." "Odakle si ti?", pitam ga. "Iz Beograda. Zašto pitaš?" '"Nako."
Sjedili smo i lokali tri-četiri sata, a nismo se ni upoznali, kad on kaže:
"Bosanac, vreme nam je."
Vozio sam se i sa pjanijim taksistima i nije me bilo strah, ali kako je ovaj hvatao krivine, uz "jebaću im mamicu seljačku", laknulo mi je kad sam došao na Batajnicu, kad mi je kadet pogledao pasoš, zvao pretpostavljenog, a on me pitao:
"Došli ste jučer u Beograd? Koja je bila svrha vašeg dolaska?"
"Bio sam na sahrani prijatelja. Sahranio sam ga."
Ništa nisam slagao.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#139
BEZIMENI UŽAS (III)
Iz aviona, boinga 747, izvađena su sjedišta, pa, ionako ogroman, sada samo nas jedanaestoro unutra imamo osjećaj kao da smo na centru fudbalskog terena.
Osjećaj izgubljenosti povećava i mukla tišina koja vlada među nama, jer je svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neću shvatiti zašto se kaže "zabavljen", kad ti mozak puca od napora da skontaš bilo šta, kad ti se čelo mršti od bola, a probija te hladan znoj.)
Otvaram flašu klekovače i ona ide u krug, dok avion rula po pisti... U toku leta opet prebirem po glavi kad je OVO počelo.
BI LI TO...
...onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je šezdeset hiljada ljudi iz cijele Bosne došlo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skupštinom rekao da hoću da iskoristim priliku i da sekundom šutnje odam "poštu" našim nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kažem da krivci nisu Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada su moje riječi i riječi drugih istomišljenika prekinuli rafali Karadžićevih plaćenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da se ne radi samo o šačici pijanih i drogiranih baraba vrijednih prezira i žaljenja, kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadžića, neuspjelog pjesnika, potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da liče na bapsko trućanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i tenkovima, ne možemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila "Make love not war" i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noći, po ulicama razmiljeli "oslobodioci", pljačkajući svaki butik, radnju, kafanu u gradu - pod izlikom da "spašavaju" robu od "ćetnika", kada sam ubrzanim slijedom događaja, od svoje žene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu metara, a po savjetu "vlasti" nisam smio pretrčati tu "atletsku disciplinu", nego zamračiti prozore i ostati puzati po stanu, koji je bio na nišanu snajperista s Jevrejskog groblja na obroncima Trebevića, kada je bombardovana i zapaljena Vijećnica, Nacionalna biblioteka grada, a što su oni isti koji su je vandalski uništili pripisali "balijama", jer je u njoj, navodno, bilo najviše "srpskih knjiga", kada je preciznom artiljerijskom vatrom uništen svaki vrijedan objekat u gradu: Željeznička, Autobuska stanica, Pošta, Pekara, Električna centrala, Vodovod...
... kada sam prvi put u životu osjetio Strah.
... ne strah šta će se desiti slijedećeg trenutka, strah od neizvjesne sutrašnjice, nego jednostavno Strah, osjećaj koji te ispuni od nožnih prstiju do najsitnijeg djelića mozga, Strah koji parališe svaku misao i svaku aktivnost, Strah koji ubija emocije i čini čovjeka samo nemoćnom životinjom kojoj je ostalo samo to da se nemoćno BOJI...
ILI...
...je početak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate "prvih demokratskih izbora" u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne stranke izvojevale nadmoćnu i ponižavajuću pobjedu nad "građanskim" i "liberalnim" strankama.
Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noći unaprijed slavili pobjedu "reformističke stranke", za koju smo samouvjereno glasali i za koju smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi naši prijatelji.
Tješili smo se da su to tek prvi rezultati "s terena", iz provincije, da će tek uslijediti izvještaji iz gradova, gdje će "integracija", napokon uzeti stvar u svoje ruke...
Izvještaji iz gradova su bili još pogubniji.
Osjećali smo se izdanim, jer očito je bilo da naše Muje, Save i Ivani, s kojima smo se cijelog života družili, nisu bile samo to - naši prijatelji, raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su jedva dočekali priliku da se pridruže "stadu", da zanavijek izgube svoju individualnost, koju su cijelog života gradili, i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića-monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.
U ime čega?
Osjećaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjećaja? Kojeg istorijskog?
Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa zvalo se to "demokratija", "dvadeset i prvi vijek", ili "novi svjetski poredak", najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda, divljaštva, religioznog ludila.
ILI...
...da odem dalje u istoriju, što ne želim i neću, pa početak potražim u prašnjavim, trulim, šest stotina godina starim ratovima?
Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora -ZAŠTO?
Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok hodam i osjećam metalne šine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok sjedim u Americi i sve ovo pišem na pisaćoj mašini bez "č", "ć", "š" i "ž".
Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je počelo i jedino što mogu da radim je pokušati opisati KAKO se nastavilo i KAKO još traje TO - taj BEZIMENI UŽAS!
Iz aviona, boinga 747, izvađena su sjedišta, pa, ionako ogroman, sada samo nas jedanaestoro unutra imamo osjećaj kao da smo na centru fudbalskog terena.
Osjećaj izgubljenosti povećava i mukla tišina koja vlada među nama, jer je svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neću shvatiti zašto se kaže "zabavljen", kad ti mozak puca od napora da skontaš bilo šta, kad ti se čelo mršti od bola, a probija te hladan znoj.)
Otvaram flašu klekovače i ona ide u krug, dok avion rula po pisti... U toku leta opet prebirem po glavi kad je OVO počelo.
BI LI TO...
...onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je šezdeset hiljada ljudi iz cijele Bosne došlo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skupštinom rekao da hoću da iskoristim priliku i da sekundom šutnje odam "poštu" našim nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kažem da krivci nisu Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada su moje riječi i riječi drugih istomišljenika prekinuli rafali Karadžićevih plaćenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da se ne radi samo o šačici pijanih i drogiranih baraba vrijednih prezira i žaljenja, kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadžića, neuspjelog pjesnika, potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da liče na bapsko trućanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i tenkovima, ne možemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila "Make love not war" i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noći, po ulicama razmiljeli "oslobodioci", pljačkajući svaki butik, radnju, kafanu u gradu - pod izlikom da "spašavaju" robu od "ćetnika", kada sam ubrzanim slijedom događaja, od svoje žene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu metara, a po savjetu "vlasti" nisam smio pretrčati tu "atletsku disciplinu", nego zamračiti prozore i ostati puzati po stanu, koji je bio na nišanu snajperista s Jevrejskog groblja na obroncima Trebevića, kada je bombardovana i zapaljena Vijećnica, Nacionalna biblioteka grada, a što su oni isti koji su je vandalski uništili pripisali "balijama", jer je u njoj, navodno, bilo najviše "srpskih knjiga", kada je preciznom artiljerijskom vatrom uništen svaki vrijedan objekat u gradu: Željeznička, Autobuska stanica, Pošta, Pekara, Električna centrala, Vodovod...
... kada sam prvi put u životu osjetio Strah.
... ne strah šta će se desiti slijedećeg trenutka, strah od neizvjesne sutrašnjice, nego jednostavno Strah, osjećaj koji te ispuni od nožnih prstiju do najsitnijeg djelića mozga, Strah koji parališe svaku misao i svaku aktivnost, Strah koji ubija emocije i čini čovjeka samo nemoćnom životinjom kojoj je ostalo samo to da se nemoćno BOJI...
ILI...
...je početak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate "prvih demokratskih izbora" u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne stranke izvojevale nadmoćnu i ponižavajuću pobjedu nad "građanskim" i "liberalnim" strankama.
Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noći unaprijed slavili pobjedu "reformističke stranke", za koju smo samouvjereno glasali i za koju smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi naši prijatelji.
Tješili smo se da su to tek prvi rezultati "s terena", iz provincije, da će tek uslijediti izvještaji iz gradova, gdje će "integracija", napokon uzeti stvar u svoje ruke...
Izvještaji iz gradova su bili još pogubniji.
Osjećali smo se izdanim, jer očito je bilo da naše Muje, Save i Ivani, s kojima smo se cijelog života družili, nisu bile samo to - naši prijatelji, raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su jedva dočekali priliku da se pridruže "stadu", da zanavijek izgube svoju individualnost, koju su cijelog života gradili, i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića-monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.
U ime čega?
Osjećaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjećaja? Kojeg istorijskog?
Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa zvalo se to "demokratija", "dvadeset i prvi vijek", ili "novi svjetski poredak", najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda, divljaštva, religioznog ludila.
ILI...
...da odem dalje u istoriju, što ne želim i neću, pa početak potražim u prašnjavim, trulim, šest stotina godina starim ratovima?
Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora -ZAŠTO?
Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok hodam i osjećam metalne šine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok sjedim u Americi i sve ovo pišem na pisaćoj mašini bez "č", "ć", "š" i "ž".
Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je počelo i jedino što mogu da radim je pokušati opisati KAKO se nastavilo i KAKO još traje TO - taj BEZIMENI UŽAS!
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#140
PADOBRANCI
Nisam ni sanjao da će mi Branko Čučak nekad u životu nedostajati, uprkos njegovim manirima: test za čistoću čarapa bio je da ih zafrljaci u zid - ako se ne zalijepe, mogu se još nositi.
Pojavi se pokoji "padobranac".
Kao moj pokojni prijatelj Dara, kojeg je stari jedno veče čekao do sitnih sati i zaspao u fotelji; Dara se, k'o zemlja, vratio iz "Evergreena", u mraku se spotakao i strovalio na babu, a on je skočio i rekao:
"E, sad si mi bukvalno sjeo na glavu!"
Dara je došao da stanuje kod mene sa čvrstom odlukom da prestanemo piti, ali prvo da odemo do Čenge (takođe pokojnog), pa da u čast takve odluke odemo do "Sirana" na "samo po jednu"... dalje vam ne trebam pričati.
Lilo, izumitelj "čvaka" (on je vazda bio upicanjen k'o lampa), jednom je prilikom raju, kod Baneta, u "Zvonu" pitao "Čvaka?"
"Šta, Lilo?"
"Čvaka?", ljutio se on što ga niko ne razumije.
"Hoćeš li još jedno piće, Lilo?", pitali smo mi, a on je uporno ponavljao:
"Čvaka?" sve dok nije došao njegov "prevodilac", Boco (takođe pokojni), i objasnio da Lilo, ustvari, pita kakav mu je čvor na kravati.
Prespavao bi kod mene, a ujutro bi po njega dolazila njegova predivna (ne znam da li mu je tad bila djevojka ili supruga) Mirsada, sa blještećim osmijehom (koji se za ovih tridesetak godina ni sekunde nije promijenio), a ja sam mu zavidio, baš kao što mu i dan danas zavidim.
Jedne večeri sam se vratio iz "Šadrvana" i zatekao buljuk raje, tone pića, gromoglasnu muziku (moja kuća je bila "otvorenog tipa" od onoga dana kada je Čečur, zaboravivši ključeve, jednostavno "prošao" kroz vrata).
Svalio sam se na kauč i zamolio da malo utišaju muziku, a frajer, kojeg sam prvi put vidio u životu, obrecnuo se:
"Ko si ti, pederu, da određuješ?"
Poslao sam ih sviju u pičku materinu i istjerao iz kuće.
Ipak, najčešći gost je bio Spasoje Ćuzulan, asistent na "filozofiji", koji je tad spremao doktorat na Husserlu, a ja sam mu prekucavao doktorski rad.
Trajalo je to cijelo ljeto, jer Spasoje nije samo diktirao, nego je imao potrebu da "polemiše" sa mnom o ispravnosti neke njegove teze, a ja sam ispijao bezbrojne kafe i pravio se da razumijem o čemu mi priča.
Obično smo to radili na Fakultetu, a onda bismo, kad bi se umorili, išli u "Tilavu" na janjetinu i na, k'o žilet hladno, "nikšićko" pivo.
Poslije fajronta, s "flašicom" smo išli do mene, a on bi mi, sa ljubavlju koju nikad nisam vidio u životu, pričao o svojoj majci, Ilinki...
Kao, naprimjer, njenu reakciju na "hrvatsko proljeće".
Ilinka je bila u Popovom Polju, u selu bez struje, pa je o tim događajima nešto načula preko tranzistora; kad je Spasoje došao u posjetu, pitala ga je:
"A, bogati, sine, ko su ti veseli Krvati?"
Spasoje je pokušao objasniti:
"Znaš, majko, mi sad imamo raznih nacija: Srbe, Slovence, Muslimane, Hrvate..."
Ilinka ga je prekinula:
"Ma, pusti ti to, sine, a krste li se ti veseli Krvati?"
"Krste, mama, malo drukčije nego mi..."
"Šta mi onda pričaš - sve su to Srbi!"
(Tako je Ilinka, i ne znajući, napravila "načertanije" za Ćosićev "Zločinački memorandum").
Ili, kad je ona došla sinu u posjetu, u Sarajevo, pa se, na pijaci začudila da prodaju "ćese": "A, što će mi, sine, prazna ćesa?"
U pauzama smo znali otići do "Sloge" gdje je Spasoje izazivao svakog protivnika:
"Dajem ti sve figure fore, a tući ću te tablom."
Poslije završetka Spasojeve doktorske disertacije, imao sam čast da i lično upoznam Ilinku.
Spičili smo jedan dan u njegovo selo i Ilinka je svog "malog", kojem je tad bilo barem četrdeset i pet godina, dočekala s ljubavlju koju nikad nisam vidio u životu:
"Smršao si mi, sine. Hrane li te tamo?"
Ilinka bi se obično dizala u pet sati ujutro, svalila bi decu loze, kajganu od tri jajeta, zalila to s po litre vina i išla da okopava vinograd i duhan, a bilo joj je tad osamdesetak godina.
Oko podne se vraćala na ručak: blitvu sa suhim mesom - opet deca loze i po litre vina...
Spasoje i ja smo se obično u to doba budili, jer smo po cijelu noć provodili ločući lozu (njegovu, najbolju na svijetu) i igrali šnapsa s kartama koje sam ja izrezao i nacrtao od kutije za košulje.
Jedno veče, kad je Spasoje već otišao spavati, Ilinka mi se žalila:
"Onog mog malog je grad potpuno upropastio, eno ode p'jan spavati..."
"Teta Ilinka, ma znate, ne pije on toliko, nego, znate, nije vas dugo vidio, pa od uzbuđenja...", srao sam ja, a ona me je, kako samo ona to zna, prekinula:
"Ne slušaš ti mene šta ja pričam - on je znao i po dva litra popiti i ništa! A, večeras, ni litar, i vidi ga."
* * *
Spasoje je živ - to znam: predaje u Podgorici i Trebinju.
Za Ilinku ne znam, ali znam jedno: uvijek se pitam da li bi, da sam ja tako volio svoju majku i da je ona toliko voljela mene, možda od mene postao čovjek.
Nisam ni sanjao da će mi Branko Čučak nekad u životu nedostajati, uprkos njegovim manirima: test za čistoću čarapa bio je da ih zafrljaci u zid - ako se ne zalijepe, mogu se još nositi.
Pojavi se pokoji "padobranac".
Kao moj pokojni prijatelj Dara, kojeg je stari jedno veče čekao do sitnih sati i zaspao u fotelji; Dara se, k'o zemlja, vratio iz "Evergreena", u mraku se spotakao i strovalio na babu, a on je skočio i rekao:
"E, sad si mi bukvalno sjeo na glavu!"
Dara je došao da stanuje kod mene sa čvrstom odlukom da prestanemo piti, ali prvo da odemo do Čenge (takođe pokojnog), pa da u čast takve odluke odemo do "Sirana" na "samo po jednu"... dalje vam ne trebam pričati.
Lilo, izumitelj "čvaka" (on je vazda bio upicanjen k'o lampa), jednom je prilikom raju, kod Baneta, u "Zvonu" pitao "Čvaka?"
"Šta, Lilo?"
"Čvaka?", ljutio se on što ga niko ne razumije.
"Hoćeš li još jedno piće, Lilo?", pitali smo mi, a on je uporno ponavljao:
"Čvaka?" sve dok nije došao njegov "prevodilac", Boco (takođe pokojni), i objasnio da Lilo, ustvari, pita kakav mu je čvor na kravati.
Prespavao bi kod mene, a ujutro bi po njega dolazila njegova predivna (ne znam da li mu je tad bila djevojka ili supruga) Mirsada, sa blještećim osmijehom (koji se za ovih tridesetak godina ni sekunde nije promijenio), a ja sam mu zavidio, baš kao što mu i dan danas zavidim.
Jedne večeri sam se vratio iz "Šadrvana" i zatekao buljuk raje, tone pića, gromoglasnu muziku (moja kuća je bila "otvorenog tipa" od onoga dana kada je Čečur, zaboravivši ključeve, jednostavno "prošao" kroz vrata).
Svalio sam se na kauč i zamolio da malo utišaju muziku, a frajer, kojeg sam prvi put vidio u životu, obrecnuo se:
"Ko si ti, pederu, da određuješ?"
Poslao sam ih sviju u pičku materinu i istjerao iz kuće.
Ipak, najčešći gost je bio Spasoje Ćuzulan, asistent na "filozofiji", koji je tad spremao doktorat na Husserlu, a ja sam mu prekucavao doktorski rad.
Trajalo je to cijelo ljeto, jer Spasoje nije samo diktirao, nego je imao potrebu da "polemiše" sa mnom o ispravnosti neke njegove teze, a ja sam ispijao bezbrojne kafe i pravio se da razumijem o čemu mi priča.
Obično smo to radili na Fakultetu, a onda bismo, kad bi se umorili, išli u "Tilavu" na janjetinu i na, k'o žilet hladno, "nikšićko" pivo.
Poslije fajronta, s "flašicom" smo išli do mene, a on bi mi, sa ljubavlju koju nikad nisam vidio u životu, pričao o svojoj majci, Ilinki...
Kao, naprimjer, njenu reakciju na "hrvatsko proljeće".
Ilinka je bila u Popovom Polju, u selu bez struje, pa je o tim događajima nešto načula preko tranzistora; kad je Spasoje došao u posjetu, pitala ga je:
"A, bogati, sine, ko su ti veseli Krvati?"
Spasoje je pokušao objasniti:
"Znaš, majko, mi sad imamo raznih nacija: Srbe, Slovence, Muslimane, Hrvate..."
Ilinka ga je prekinula:
"Ma, pusti ti to, sine, a krste li se ti veseli Krvati?"
"Krste, mama, malo drukčije nego mi..."
"Šta mi onda pričaš - sve su to Srbi!"
(Tako je Ilinka, i ne znajući, napravila "načertanije" za Ćosićev "Zločinački memorandum").
Ili, kad je ona došla sinu u posjetu, u Sarajevo, pa se, na pijaci začudila da prodaju "ćese": "A, što će mi, sine, prazna ćesa?"
U pauzama smo znali otići do "Sloge" gdje je Spasoje izazivao svakog protivnika:
"Dajem ti sve figure fore, a tući ću te tablom."
Poslije završetka Spasojeve doktorske disertacije, imao sam čast da i lično upoznam Ilinku.
Spičili smo jedan dan u njegovo selo i Ilinka je svog "malog", kojem je tad bilo barem četrdeset i pet godina, dočekala s ljubavlju koju nikad nisam vidio u životu:
"Smršao si mi, sine. Hrane li te tamo?"
Ilinka bi se obično dizala u pet sati ujutro, svalila bi decu loze, kajganu od tri jajeta, zalila to s po litre vina i išla da okopava vinograd i duhan, a bilo joj je tad osamdesetak godina.
Oko podne se vraćala na ručak: blitvu sa suhim mesom - opet deca loze i po litre vina...
Spasoje i ja smo se obično u to doba budili, jer smo po cijelu noć provodili ločući lozu (njegovu, najbolju na svijetu) i igrali šnapsa s kartama koje sam ja izrezao i nacrtao od kutije za košulje.
Jedno veče, kad je Spasoje već otišao spavati, Ilinka mi se žalila:
"Onog mog malog je grad potpuno upropastio, eno ode p'jan spavati..."
"Teta Ilinka, ma znate, ne pije on toliko, nego, znate, nije vas dugo vidio, pa od uzbuđenja...", srao sam ja, a ona me je, kako samo ona to zna, prekinula:
"Ne slušaš ti mene šta ja pričam - on je znao i po dva litra popiti i ništa! A, večeras, ni litar, i vidi ga."
* * *
Spasoje je živ - to znam: predaje u Podgorici i Trebinju.
Za Ilinku ne znam, ali znam jedno: uvijek se pitam da li bi, da sam ja tako volio svoju majku i da je ona toliko voljela mene, možda od mene postao čovjek.
-
Jimmy_The_Saint
- Posts: 2435
- Joined: 09/01/2006 11:16
- Location: Koliba na Rogoju
- Contact:
#141
Ilinka je Tito. Sjetim se hapšenja Moma Krajišnika.
Đed, Momov ćaća, veli televiziji: "Da su kucali, ja bi' otvorijo. A nisu Švabe, srpski su govorili."
Čovjek je do 1998 živio u 1943. Što se njega tiče, partizani nikad nisu ni bili na vlasti
Đed, Momov ćaća, veli televiziji: "Da su kucali, ja bi' otvorijo. A nisu Švabe, srpski su govorili."
Čovjek je do 1998 živio u 1943. Što se njega tiče, partizani nikad nisu ni bili na vlasti
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#142
TITO, BRIGIĆ I JA
Predstavništvo Brodokomerca u mom komšiluku je zjapilo prazno, izlog je bio razbijen i sve je bilo izneseno: pisaće mašine, kompjuteri, stolovi, stolice, telefoni, lusteri, pa čak i itison s poda.
Na zidu je ostala samo velika fotografija predsjednika Tita.
Ušao sam kroz razbijeni izlog, skinuo je sa zida i ponio kući. Zaustavio me stražar ispred Vojne bolnice: "Šta će ti to?"
Slegnuo sam ramenima:
"Ne treba mi, ali samo ne želim da neko piša po njoj, ili puca u nju."
"Ličnu kartu!"
Izvadio sam akreditaciju Večernjih novina, koju je on sumnjičavo prevrtao i zagledao, ali mu se pridružio kolega: "Ma, daj, pusti ga. To je onaj otkačeni Daco..."
Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su od obećanih "promjena", ako ne računamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita.
Iako su neke ulice već bile preimenovane, ipak se nisu usuđivali da promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova.
Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga pominjali sa sjetom i s uzdahom "e, da je nama našeg Tite", a mlađarija, iz samo njima znanih razloga, krvnički psovala. Valjda je i to bio dio tih obećanih sloboda i demokratije.
"Povjesničari", "istoričari" i "historičari" su blaćenje njegovog imena doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle pročitati "analize" koje su ga razotkrivale kao "plaćenika Vatikana", "agenta Kominterne", "izdajnika hrvatstva", "dželata srpstva", "masonskog zavjerenika", ili šta god je kome palo na pamet.
Dvadeset i petog maja, godine 1992., Dubravko Brigić, novinar RTSA, me je pozvao na proslavu Dana mladosti.
"Gdje, bolan?"
"Ne brini ništa. Upadaj u auto."
Dubravko je skupio televizijsku ekipu da snimi taj događaj.
Mjesto radnje: kafana Kod Cara na Koševskom brdu, a organizator Ciganin Emin.
Na zidu jugoslovenska trobojka sa zvijezdom petokrakom, na ražnju janje i jare, na roštilju đulbastije, bubrezi, brizle, ražnjići, ćevapčići; dva ciganska "orkestra" se nadjačavaju...
Pitam Emina zar se ne boji zbog zastave, zbog "titoističkih" pjesama, a on, kao da je sišao s ekrana nekog filma Saše Petrovića, nabija šešir na oči, razbija čašu s špricerom i kaže:
"Ko im jebe mater! Ne mogu mi ništa - previše ih plaćam."
Slavlje traje duboko u noć. Iako je uveliko policijski čas, iako su na snazi zakoni o obaveznom zamračenju, pripitim policajcima i ne pada na pamet da 'kvare ćeif'.
Sutradan sam napisao članak o tome. Nije objavljen. Dubravko je snimio reportažu, ali nije emitovana.
Ne pamtim taj dan zato što je to bila stogodišnjica rođenja Tita. Pamtim ga jer je to dan kad sam zadnji put pojeo meso u Sarajevu.
P.S. To je bio zadnji dan kad sam bio sa Dubravkom Brigićem i pamtiću ga uvijek po tome.
Predstavništvo Brodokomerca u mom komšiluku je zjapilo prazno, izlog je bio razbijen i sve je bilo izneseno: pisaće mašine, kompjuteri, stolovi, stolice, telefoni, lusteri, pa čak i itison s poda.
Na zidu je ostala samo velika fotografija predsjednika Tita.
Ušao sam kroz razbijeni izlog, skinuo je sa zida i ponio kući. Zaustavio me stražar ispred Vojne bolnice: "Šta će ti to?"
Slegnuo sam ramenima:
"Ne treba mi, ali samo ne želim da neko piša po njoj, ili puca u nju."
"Ličnu kartu!"
Izvadio sam akreditaciju Večernjih novina, koju je on sumnjičavo prevrtao i zagledao, ali mu se pridružio kolega: "Ma, daj, pusti ga. To je onaj otkačeni Daco..."
Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su od obećanih "promjena", ako ne računamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita.
Iako su neke ulice već bile preimenovane, ipak se nisu usuđivali da promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova.
Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga pominjali sa sjetom i s uzdahom "e, da je nama našeg Tite", a mlađarija, iz samo njima znanih razloga, krvnički psovala. Valjda je i to bio dio tih obećanih sloboda i demokratije.
"Povjesničari", "istoričari" i "historičari" su blaćenje njegovog imena doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle pročitati "analize" koje su ga razotkrivale kao "plaćenika Vatikana", "agenta Kominterne", "izdajnika hrvatstva", "dželata srpstva", "masonskog zavjerenika", ili šta god je kome palo na pamet.
Dvadeset i petog maja, godine 1992., Dubravko Brigić, novinar RTSA, me je pozvao na proslavu Dana mladosti.
"Gdje, bolan?"
"Ne brini ništa. Upadaj u auto."
Dubravko je skupio televizijsku ekipu da snimi taj događaj.
Mjesto radnje: kafana Kod Cara na Koševskom brdu, a organizator Ciganin Emin.
Na zidu jugoslovenska trobojka sa zvijezdom petokrakom, na ražnju janje i jare, na roštilju đulbastije, bubrezi, brizle, ražnjići, ćevapčići; dva ciganska "orkestra" se nadjačavaju...
Pitam Emina zar se ne boji zbog zastave, zbog "titoističkih" pjesama, a on, kao da je sišao s ekrana nekog filma Saše Petrovića, nabija šešir na oči, razbija čašu s špricerom i kaže:
"Ko im jebe mater! Ne mogu mi ništa - previše ih plaćam."
Slavlje traje duboko u noć. Iako je uveliko policijski čas, iako su na snazi zakoni o obaveznom zamračenju, pripitim policajcima i ne pada na pamet da 'kvare ćeif'.
Sutradan sam napisao članak o tome. Nije objavljen. Dubravko je snimio reportažu, ali nije emitovana.
Ne pamtim taj dan zato što je to bila stogodišnjica rođenja Tita. Pamtim ga jer je to dan kad sam zadnji put pojeo meso u Sarajevu.
P.S. To je bio zadnji dan kad sam bio sa Dubravkom Brigićem i pamtiću ga uvijek po tome.
-
Jimmy_The_Saint
- Posts: 2435
- Joined: 09/01/2006 11:16
- Location: Koliba na Rogoju
- Contact:
#143
Nama uoči rata jedna gospoja SDS-ovka predavala geografiju.
I skine ona Tita sa zida. A ja i Moke pobjegnemo ščasa, nađemo novu sliku, vratimo se i pribijemo na tablu.
Nikad ga nisam previše volio, al' stvar bijaše navike i principa.
Ako ga skinemo, skinućemo ga svi po odluci skupštine. A ti nećeš glumiti vlast u učionici, gospoja.
I skine ona Tita sa zida. A ja i Moke pobjegnemo ščasa, nađemo novu sliku, vratimo se i pribijemo na tablu.
Nikad ga nisam previše volio, al' stvar bijaše navike i principa.
Ako ga skinemo, skinućemo ga svi po odluci skupštine. A ti nećeš glumiti vlast u učionici, gospoja.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#145
GOLA ISTINA
Ivzet Smejić je bio moj najuredniji "cimer", i što se tiče plaćanja struje, kirije, telefona. Ustvari, bio je jedini koji je te obaveze izvršavao uredno i na vrijeme.
I ne samo to, nego je kuća blistala od čistoće: prozori, neoprani godinama, sjajili su kao kristal, frižider je uvijek bio pun "k'o šipak", parket izglancan da se moglo ogledati u njemu, tepisi usisani svakog dana - baš ono što se kaže, "moglo se s poda jesti".
Predstavio mi se u bifeu Zvono i tražio sobu; rekao je da studira arhitekturu, da je iz Sarajeva (njegovo "ć" je to jasno potvrđivalo), da se nešto posvađao s roditeljima i da mu treba malo mira da završi svoj diplomski.
Bio je lafčina, blistavih plavih očiju, s grivom plave kose i nosio je najbolju garderobu koja se u to doba mogla zamisliti: "leviske", "brukserice", "Convers"-patike, italijanske "šulje" i "tole"... ali samo dva para čarapa?!
Objasnio mi je da je to jedini način da uvijek ima čiste čarape, jer bi svako veče prao one što je nosio i ujutro oblačio čiste - to mi je izgledalo razumno i logično, ali kad sam ga jedan dan (ili noć) zatekao kako pere čarape, tešto mi je bilo šuhveli.
Naime, skinuo bijednu čarapu s noge, oprao je i objesio na štrik u kupatilu; tek onda bi skinuo drugu, oprao i nju i stavio pored.
Pitao sam ga:
"Zar ti nije lakše da ih pereš zajedno?"
"Hoću uvijek da znam koja je lijeva, a koja desna", baš kao da se radi o cipelama. "A, što to?" "Znaš, čarape se naviknu na određenu nogu - i obratno."
Nije to bio razlog što sam mu dao "crveni karton", nego njegova nevjerovatna sposobnost, talenat ili već ne znam kako bih to nazvao, da me izludi svojim pričama...
Sjedili bismo, gledali televiziju (za koju je on, uzgred budi rečeno, platio popravak), pijuckali "vlahov", a on bi, na primjer, počeo priču o svom služenju vojske u Paraćinu, ja bih morao otići u WC, a kad bih se vratio, on bi nastavio:
"I, kao što sam ti rekao, te godine, na ljetovanju u Zaostrogu..." Bio bih potpuno sjeban!
Pročitao sam gomilu romana "toka svijesti" i pomalo razumijevao šta ti drkaroši hoće da kažu, ali ovo je već bilo van moje pameti.
Nastojao sam da pratim priču o Zaostrogu, ali dok bih se samo nagnuo da dohvatim cigarete ili da ispraznim pepeljaru, to se mijenjalo u priču o njegovoj prvoj ljubavi, profesorici likovnog ili nešto slično...
Skužio sam da njega uopšte i ne interesuje sluša li ga neko ili ne, ali njegov spori, uspavljujući ritam besmislene priče dovodio me do bijesa, pa je bilo trenutaka kad bih mu najradije natrpao peškir u usta i ugušio ga.
Zato sam mu jedan dan rekao da se pakuje.
Kao razlog sam naveo da se ženim, a on mi je zaželio sreću i od tada ga više nikad nisam vidio.
(Raspitivao sam se kasnije u gradu o njemu, a ljudi mi rekoše da je Ivzet Smejić kao nekakav pseudonim - gdje izabra tako opskuran?! - da je samo prošao pored Arhitekture, da nema roditelja, nego samo brata u Švicarskoj, koji je nekakav "hadžija" i šalje mu lovu... da je vjerovatno otišao kod njega.)
Jedan period sam bio sam. Ako ne računam ona povremena "povlačenja" iz Sloge.
Na jedno od njih me je podsjetio moj jaran Samir Busovača: kao jedne noći došli su on i Gane (o kojem će biti još priče) na moja vrata - dva li, tri li je ujutro, a ja, skinut s ženske, da otjeram neželjene goste, otvorih vrata go-golcat.
Vidio sam da im je bilo neprijatno i pošli su niz stepenice, ali tad sam skužio da svaki od njih nosi po flašu votke u rukama, pa sam ih odmah pozvao nazad, a "dami" rekao da se obuče.
(Što ona nije poslušala, nego se samo zagrnula čaršafom, jer je i njoj, valjda, kao i meni, bilo više stalo do votke nego mojih "ljubavnih usluga".)
Drugu priliku da pokažem svoje egzibicionističke izopačenosti imao sam tek malo kasnije, kad sam se zaljubio u svoju dragu curu, vodio ljubav s njom, a na vrata mi je opet pokucao (ili zazvonio) neko.
U istom maniru, kao i prošli put, otvorio sam vrata, ali sad sa namjerom da nikog ne puštam, pa makar da vuče šleper votke...
Na vratima je bila majka moje prijateljice (kasnije ću saznati, kuma roditelja moje cure), inače pukovnik po činu, koja je, ne obazirući se na moju "sramotinju" umarširala u sobu, izdala naređenja za oblačenje, a moja cura ih je odbila, ne kao prošli put radi votke, nego zato što me je voljela.
Četiri (ne)sretne godine smo proveli zajedno.
Kad sam izdisao na bolesničkoj postelji, ona je bila ta koja me je držala za ruku, a taj dodir je bio mnogo djelotvorniji od bilo koje infuzije koju su mi davali.
(Volio bih da je sad ovdje, da osjetim taj isti, baršunasti dlan, toplu ruku na mom vrelom čelu, da hodamo ruku pod ruku Titovom, kad su svi zvučnici upaljeni - nekakav je besmisleni izbor nekog za nešto - a ona me pita:
"Daco, šta je ovo?"
Ja sliježem ramenima i kažem:
"Pojma nemam. Mora biti da je Tito opet umro."
Ona odmahuje svojom ručicom:
"Ma, ne vjerujem", a onda praska u onaj svoj smijeh shvativši kakvu je glupost rekla.)
Poslije toga se više nikad nisam skidao, otvarao vrata gologuz.
Osim, ako ne računate ove tekstove koje čitate u Slobodnoj, gdje ne skidam gaće, nego ogoljujem dušu, pišem golu istinu u koju niko ni trunke ne vjeruje - kad napišem laž, kad potpuno izmislim priču, nevjerovatnu kao onu o mjerenju kurca s Jordanom, svi bi u detalje: boju, veličinu, oblik... a sve što sam vidio od Jordana, ne računajući televiziju, bio je njegov bijeli "kadilak".
Pa se ponekad pitam u šta li ljudi više vjeruju: u besprizornu laž ili golu istinu?
Ivzet Smejić je bio moj najuredniji "cimer", i što se tiče plaćanja struje, kirije, telefona. Ustvari, bio je jedini koji je te obaveze izvršavao uredno i na vrijeme.
I ne samo to, nego je kuća blistala od čistoće: prozori, neoprani godinama, sjajili su kao kristal, frižider je uvijek bio pun "k'o šipak", parket izglancan da se moglo ogledati u njemu, tepisi usisani svakog dana - baš ono što se kaže, "moglo se s poda jesti".
Predstavio mi se u bifeu Zvono i tražio sobu; rekao je da studira arhitekturu, da je iz Sarajeva (njegovo "ć" je to jasno potvrđivalo), da se nešto posvađao s roditeljima i da mu treba malo mira da završi svoj diplomski.
Bio je lafčina, blistavih plavih očiju, s grivom plave kose i nosio je najbolju garderobu koja se u to doba mogla zamisliti: "leviske", "brukserice", "Convers"-patike, italijanske "šulje" i "tole"... ali samo dva para čarapa?!
Objasnio mi je da je to jedini način da uvijek ima čiste čarape, jer bi svako veče prao one što je nosio i ujutro oblačio čiste - to mi je izgledalo razumno i logično, ali kad sam ga jedan dan (ili noć) zatekao kako pere čarape, tešto mi je bilo šuhveli.
Naime, skinuo bijednu čarapu s noge, oprao je i objesio na štrik u kupatilu; tek onda bi skinuo drugu, oprao i nju i stavio pored.
Pitao sam ga:
"Zar ti nije lakše da ih pereš zajedno?"
"Hoću uvijek da znam koja je lijeva, a koja desna", baš kao da se radi o cipelama. "A, što to?" "Znaš, čarape se naviknu na određenu nogu - i obratno."
Nije to bio razlog što sam mu dao "crveni karton", nego njegova nevjerovatna sposobnost, talenat ili već ne znam kako bih to nazvao, da me izludi svojim pričama...
Sjedili bismo, gledali televiziju (za koju je on, uzgred budi rečeno, platio popravak), pijuckali "vlahov", a on bi, na primjer, počeo priču o svom služenju vojske u Paraćinu, ja bih morao otići u WC, a kad bih se vratio, on bi nastavio:
"I, kao što sam ti rekao, te godine, na ljetovanju u Zaostrogu..." Bio bih potpuno sjeban!
Pročitao sam gomilu romana "toka svijesti" i pomalo razumijevao šta ti drkaroši hoće da kažu, ali ovo je već bilo van moje pameti.
Nastojao sam da pratim priču o Zaostrogu, ali dok bih se samo nagnuo da dohvatim cigarete ili da ispraznim pepeljaru, to se mijenjalo u priču o njegovoj prvoj ljubavi, profesorici likovnog ili nešto slično...
Skužio sam da njega uopšte i ne interesuje sluša li ga neko ili ne, ali njegov spori, uspavljujući ritam besmislene priče dovodio me do bijesa, pa je bilo trenutaka kad bih mu najradije natrpao peškir u usta i ugušio ga.
Zato sam mu jedan dan rekao da se pakuje.
Kao razlog sam naveo da se ženim, a on mi je zaželio sreću i od tada ga više nikad nisam vidio.
(Raspitivao sam se kasnije u gradu o njemu, a ljudi mi rekoše da je Ivzet Smejić kao nekakav pseudonim - gdje izabra tako opskuran?! - da je samo prošao pored Arhitekture, da nema roditelja, nego samo brata u Švicarskoj, koji je nekakav "hadžija" i šalje mu lovu... da je vjerovatno otišao kod njega.)
Jedan period sam bio sam. Ako ne računam ona povremena "povlačenja" iz Sloge.
Na jedno od njih me je podsjetio moj jaran Samir Busovača: kao jedne noći došli su on i Gane (o kojem će biti još priče) na moja vrata - dva li, tri li je ujutro, a ja, skinut s ženske, da otjeram neželjene goste, otvorih vrata go-golcat.
Vidio sam da im je bilo neprijatno i pošli su niz stepenice, ali tad sam skužio da svaki od njih nosi po flašu votke u rukama, pa sam ih odmah pozvao nazad, a "dami" rekao da se obuče.
(Što ona nije poslušala, nego se samo zagrnula čaršafom, jer je i njoj, valjda, kao i meni, bilo više stalo do votke nego mojih "ljubavnih usluga".)
Drugu priliku da pokažem svoje egzibicionističke izopačenosti imao sam tek malo kasnije, kad sam se zaljubio u svoju dragu curu, vodio ljubav s njom, a na vrata mi je opet pokucao (ili zazvonio) neko.
U istom maniru, kao i prošli put, otvorio sam vrata, ali sad sa namjerom da nikog ne puštam, pa makar da vuče šleper votke...
Na vratima je bila majka moje prijateljice (kasnije ću saznati, kuma roditelja moje cure), inače pukovnik po činu, koja je, ne obazirući se na moju "sramotinju" umarširala u sobu, izdala naređenja za oblačenje, a moja cura ih je odbila, ne kao prošli put radi votke, nego zato što me je voljela.
Četiri (ne)sretne godine smo proveli zajedno.
Kad sam izdisao na bolesničkoj postelji, ona je bila ta koja me je držala za ruku, a taj dodir je bio mnogo djelotvorniji od bilo koje infuzije koju su mi davali.
(Volio bih da je sad ovdje, da osjetim taj isti, baršunasti dlan, toplu ruku na mom vrelom čelu, da hodamo ruku pod ruku Titovom, kad su svi zvučnici upaljeni - nekakav je besmisleni izbor nekog za nešto - a ona me pita:
"Daco, šta je ovo?"
Ja sliježem ramenima i kažem:
"Pojma nemam. Mora biti da je Tito opet umro."
Ona odmahuje svojom ručicom:
"Ma, ne vjerujem", a onda praska u onaj svoj smijeh shvativši kakvu je glupost rekla.)
Poslije toga se više nikad nisam skidao, otvarao vrata gologuz.
Osim, ako ne računate ove tekstove koje čitate u Slobodnoj, gdje ne skidam gaće, nego ogoljujem dušu, pišem golu istinu u koju niko ni trunke ne vjeruje - kad napišem laž, kad potpuno izmislim priču, nevjerovatnu kao onu o mjerenju kurca s Jordanom, svi bi u detalje: boju, veličinu, oblik... a sve što sam vidio od Jordana, ne računajući televiziju, bio je njegov bijeli "kadilak".
Pa se ponekad pitam u šta li ljudi više vjeruju: u besprizornu laž ili golu istinu?
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#146
a Pisac je Pisac ....kako god ga okrenes
No tears in hell - Bosnian civil war
Progressive, The, May, 1994 by Dario Dzamonja
A white U.N. armored vehicle is roaring through one of Sarajevo's streets. In front of the restaurant Makarska, which is now some kind of charity kitchen, women and children are standing in line. They are waiting for a free muffin (made only with flour and water)--"per children's capita"--and the temperature is below zero.
From the vehicle, which does not slow down, someone throws a cardboard box of oranges, and it falls on the frozen street. Oranges roll in all directions.
The line is immediately broken, mothers leave their children and fight like hungry wolves, slipping on the ice, falling down, struggling for precious fruits, heaping them to their bosoms.
One boy, no older than five, is trying to stop his mother; he is pulling her coat.
"Mama, please don't."
Advertisement
She desperately looks at the oranges lying in the street--fewer of them every second--and then she stares at the face of her five-year-old man, hugs him, and begins to cry.
His eyes are dry as he fondles her hand.
"Don't cry, ma. Everything is okay."
I know this may look like a cheap, pathetic scene from some pessimistic, futuristic movie or novel, but this is the truth I saw with my own eyes in A.D. 1993. It's about the children of Sarajevo, about those who are not children anymore, who don't cry anymore, who don't have tears anymore, because there are no tears in hell.
The older ones shed them for their fathers who, one dark night, pressed lips to their foreheads, scratched them with the bristles of beards, told them they would be back soon, but those fathers haven't appeared again. The older children have shed tears for their mothers, brothers, sisters who have lain in blood before their horrified and helpless eyes; for friends with whom they have shared, literally, their last crumbs of bread and whom they buried in the soccer field on which they dreamed about sport glory together.
The youngest, maybe, have never cried. They don't know what it means to pee in their diapers because they've never had a diaper. They are not complaining and crying when they are hungry because they don't know how it feels to be full. They are not afraid of darkness because they've spent days, weeks, and months in dark, cold basements--unsafe shelters from the shelling. Monsters, for them, are not beings from imagination but cruel reality which threatens them every day from the hills around Sarajevo. They don't have tears for their amputated legs because they lost them before they could walk.
The children of Sarajevo, with silent pain and dignity, have buried their childhood.
But it is important that they have survived; for tears and crying, they will have enough time. Their whole lives are before them. Will it be tears of sorrow or rage? I can't know, but I'm sure they will not need, and they will not want, anybody to dry their tears.
Dario Dzamonja is a Bosnian journalist and the author of six collections of short fiction. He was born in Sarajevo in 1955 and lived there until August 1993, when he was granted political asylum in the United States.
Ralph Steadman, an artist and author, lives in Kent, England. In 1990 he produced his first opera, "Librello: The Plague and the Moon-flower," an eco-opera for the '90s.
COPYRIGHT 1994 The Progressive, Inc.
COPYRIGHT 2004 Gale Group
No tears in hell - Bosnian civil war
Progressive, The, May, 1994 by Dario Dzamonja
A white U.N. armored vehicle is roaring through one of Sarajevo's streets. In front of the restaurant Makarska, which is now some kind of charity kitchen, women and children are standing in line. They are waiting for a free muffin (made only with flour and water)--"per children's capita"--and the temperature is below zero.
From the vehicle, which does not slow down, someone throws a cardboard box of oranges, and it falls on the frozen street. Oranges roll in all directions.
The line is immediately broken, mothers leave their children and fight like hungry wolves, slipping on the ice, falling down, struggling for precious fruits, heaping them to their bosoms.
One boy, no older than five, is trying to stop his mother; he is pulling her coat.
"Mama, please don't."
Advertisement
She desperately looks at the oranges lying in the street--fewer of them every second--and then she stares at the face of her five-year-old man, hugs him, and begins to cry.
His eyes are dry as he fondles her hand.
"Don't cry, ma. Everything is okay."
I know this may look like a cheap, pathetic scene from some pessimistic, futuristic movie or novel, but this is the truth I saw with my own eyes in A.D. 1993. It's about the children of Sarajevo, about those who are not children anymore, who don't cry anymore, who don't have tears anymore, because there are no tears in hell.
The older ones shed them for their fathers who, one dark night, pressed lips to their foreheads, scratched them with the bristles of beards, told them they would be back soon, but those fathers haven't appeared again. The older children have shed tears for their mothers, brothers, sisters who have lain in blood before their horrified and helpless eyes; for friends with whom they have shared, literally, their last crumbs of bread and whom they buried in the soccer field on which they dreamed about sport glory together.
The youngest, maybe, have never cried. They don't know what it means to pee in their diapers because they've never had a diaper. They are not complaining and crying when they are hungry because they don't know how it feels to be full. They are not afraid of darkness because they've spent days, weeks, and months in dark, cold basements--unsafe shelters from the shelling. Monsters, for them, are not beings from imagination but cruel reality which threatens them every day from the hills around Sarajevo. They don't have tears for their amputated legs because they lost them before they could walk.
The children of Sarajevo, with silent pain and dignity, have buried their childhood.
But it is important that they have survived; for tears and crying, they will have enough time. Their whole lives are before them. Will it be tears of sorrow or rage? I can't know, but I'm sure they will not need, and they will not want, anybody to dry their tears.
Dario Dzamonja is a Bosnian journalist and the author of six collections of short fiction. He was born in Sarajevo in 1955 and lived there until August 1993, when he was granted political asylum in the United States.
Ralph Steadman, an artist and author, lives in Kent, England. In 1990 he produced his first opera, "Librello: The Plague and the Moon-flower," an eco-opera for the '90s.
COPYRIGHT 1994 The Progressive, Inc.
COPYRIGHT 2004 Gale Group
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#147
DOBAR DAN
Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija. Prvi belaj će vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za prokašljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan.
Slijedeći (prvi) korak, a već slijedi drugi belaj: garant ćete nagaziti na naočale koje ste sinoć ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokušaćete da slomljeni, plastični okvir "zalijepite" upaljačem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne.
U kupatilu će pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostaviće se da je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ćete, pokušavajući ga izvaditi kombinirkama, preživjeti blagi strujni udar. Ako vam još nisu isključili plin, uz čaj pokušavate da rekonstruišete protekli dan i noć - a ono: bjelina. Najbolji način je da provjerite džepove. Dođe vam da zaplačete: sinoć ste taksisti umjesto pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je."
Već vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubijete. Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro će propast svijeta ("nek propadne, nije šteta"), pa bi to samo bio bespotreban trošak i dever za vaše bližnje (pod uslovom da ih imate).
U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinoćnji" što vam ponavlja po stoti put "prvo pročitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu, nebuloznu priču koju "samo ti možeš napisati".
Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema ništa."
Pred vama je još jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom, tješeći se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deložirati, baš sam sretan što nemam kola, pa mi ih niko ne može ukrasti, nemam posla i niko me ne može poslati na "čekanje", nemam cipela da bi ih morao čistiti, nosim stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji više ne mogu biti...
* * *
Ali, danas je srijeda, 12. aprila, i čini mi se da je ovo jedan od onih dana za koji se molite Bogu da nikad ne prođe.
Jutros, rano mi je zvonio telefon. Zove me moja starija kćerka iz Amerike, glas joj blista od uzbuđenja i ponosa: na školskom natječaju za priču je dobila prvu nagradu, priča je objavljena i u lokalnim novinama Wisconsin State Joumalu, a na pitanje o čemu je pisala, odgovara:
"O tebi, tata."
"Molim te, sine, pošalji mi je što prije."
"Hoću, tata."
"Kako si, inače?"
"Dobro, tata. A, kako si ti, tata?"
(Mogao bih to "tata" slušati do kraja života, a da mi ne dosadi.)
"Na koju adresu, tata?"
"Pa, na Bosnu."
"Znam da je na Bosnu, ali koju adresu?"
"Ma, na Slobodnu, sine."
"A, tu Bosnu. OK, tata."
Kod Omera, Tičara, mjestu gdje se ne priča o izborima, politici, i jedina govna koja se spominju su ona golubija, pijem kafu i listam novine, pa se sjetim da sam prošle nedjelje uplatio loto; provjeravam listić - dobar sam četrdeset maraka.
Tu upoznajem i jednog divnog gospodina (koji ne čita novine, jer "ima pametnijeg posla" i nema nijednu bezveznu priču "koju bi samo ja mogao napisati"). Zove se Dragaš Žarko i uzgaja najbolje golubove, "sarajevske prevrtače".
"Jesu li prevrtači ili prevrtaneri?", pitam ga. "Prevrtači", kaže: "Zašto?"
"Zato što ja poznajem mnogo sarajevskih prevrtanera, a za prevrtače prvi put čujem."
Idem u Šenoinu, u izdavačko poduzeće ZORO i potpisujem ugovor za knjigu. Lagao bih da "nisu pare u pitanju", ali postoji taj osjećaj punoće, ti srsi koji ti miluju kičmu, jer, nakon deset godina, ponovo ću držati u rukama nešto što samo meni pripada i što mi niko ne može oduzeti.
Iz Imperijala mi mašu Aneta i Nikola. Zovu me na piće. Pitaju me imam li kakav rukopis za njih. Kažem im da sam jedan upravo predao Ivici. Nikola me pita kako su mi djeca, a ja kažem da se nadam da ću ih uskoro posjetiti, da se nadam parama od knjige, a on "hadžijski" vadi hiljadu maraka iz džepa i kaže: "Nemoj ići praznih ruku. Kupi im nešto."
Sasvim smušen takvom dobrotom, idem prema Redakciji i obećavam si da ću Aneti i Nikoli završiti knjigu do kraja maja, a u Redakciji me čeka iznenađenje o kojem sam samo mogao da sanjam: Edin Avdić mi je donio, vratio moja "sabrana djela", a trebaju mi jer Miljenko Jergović hoće da pravi izbor.
Sekretarica Bojana mi kaže da me je zvao advokat i da joj se javim.
Zovem, a Ferida mi kaže da ima dobre vijesti, da će onome koji je u mom stanu nalog za deložaciju biti predat u petak.
"Šta to znači?"
"Znači da si ti od petka u svom stanu."
To je već previše za ovaj dan, pa idem da se malo saberem (dok se ne oduzmem) kod Mome, a tamo moj dragi prijatelj iz Sarajeva, a potom iz Chicaga, Damir, koji je čuo da se vraćam u Ameriku i koji kaže da mi može namjestiti posao na aerodromu, da držim štand sa kafom i da mogu stanovati kod njega i Branke dok se ne snađem.
Poderan sam srećom: jedan dio mozga mi grli i privija kćerke na srce, njihovi glasovi mi zvone u ušima, osjećam im ruke, prste, mirišem im kožu...
... drugi pravi planove za "dernek" u mom, samo mom stanu. Već odlučujem da se ova rubrika više neće zvati kako se sad zove, nego (nimalo originalno): Kuća izlazećeg sunca.
Pijem sikterušu kod Kerima, a ulazi Švabo-konobar, koji radi za UNPROFOR i kaže mi da, sa svojim američkim pasošem, mogu kupovati klopu i piće po discont cijenama u nekakvom njihovom "butiku" i ja već vidim gajbe viskija i heineken piva kako nestaju u grlima mojih prijatelja: Zlaja se drži ispod sise i govori kako mora prestati piti, Zoka maže čelo nekom mazom, Lolo, u ćošku, prede poput sitog mačka, Kerim razmahuje rukama i u toj cijeloj gužvi jedinog mjesta ima samo oko njega, Škoro, bezbeli, bira brojeve na mobitelu, Tifa se nadmeće u pjevanju (i u dragim stvarima) sa Pimpekom, Grebo, iako ne čujem, znam priča nešto što vrijedi upamtiti, Senad imitira Avdu Sidrana, a Avdo Sidran sebe, onaj crnokosi iz Buybooka me munta za neki tekst, Ferida i Mirza, naslonjeni na zid na kojem je nekad stajala uokvirena njena pjesma zovu me da mi kažu da im je žao što moraju ići, jer kćerka, Farah, opet ima nekih problema s grlom, Boro i Alma izgledaju kao i uvijek, Sejo puši Gitanes i ne da se smesti od te svete dužnosti, Dragan razgleda okolo ima li se šta fotokopirati, "Davor" Uzunović na ogledalu provjerava da li je zaista moguće da ima veći nos od mene, Vlado nije depresivan...
A, ja?
Ja sjedim za mašinom, koja strpljivo vari moje snove i ukucavam ovaj dan, dan toliko dobar da ne želim da se ikad svrši.
Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija. Prvi belaj će vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za prokašljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan.
Slijedeći (prvi) korak, a već slijedi drugi belaj: garant ćete nagaziti na naočale koje ste sinoć ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokušaćete da slomljeni, plastični okvir "zalijepite" upaljačem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne.
U kupatilu će pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostaviće se da je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ćete, pokušavajući ga izvaditi kombinirkama, preživjeti blagi strujni udar. Ako vam još nisu isključili plin, uz čaj pokušavate da rekonstruišete protekli dan i noć - a ono: bjelina. Najbolji način je da provjerite džepove. Dođe vam da zaplačete: sinoć ste taksisti umjesto pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je."
Već vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubijete. Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro će propast svijeta ("nek propadne, nije šteta"), pa bi to samo bio bespotreban trošak i dever za vaše bližnje (pod uslovom da ih imate).
U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinoćnji" što vam ponavlja po stoti put "prvo pročitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu, nebuloznu priču koju "samo ti možeš napisati".
Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema ništa."
Pred vama je još jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom, tješeći se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deložirati, baš sam sretan što nemam kola, pa mi ih niko ne može ukrasti, nemam posla i niko me ne može poslati na "čekanje", nemam cipela da bi ih morao čistiti, nosim stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji više ne mogu biti...
* * *
Ali, danas je srijeda, 12. aprila, i čini mi se da je ovo jedan od onih dana za koji se molite Bogu da nikad ne prođe.
Jutros, rano mi je zvonio telefon. Zove me moja starija kćerka iz Amerike, glas joj blista od uzbuđenja i ponosa: na školskom natječaju za priču je dobila prvu nagradu, priča je objavljena i u lokalnim novinama Wisconsin State Joumalu, a na pitanje o čemu je pisala, odgovara:
"O tebi, tata."
"Molim te, sine, pošalji mi je što prije."
"Hoću, tata."
"Kako si, inače?"
"Dobro, tata. A, kako si ti, tata?"
(Mogao bih to "tata" slušati do kraja života, a da mi ne dosadi.)
"Na koju adresu, tata?"
"Pa, na Bosnu."
"Znam da je na Bosnu, ali koju adresu?"
"Ma, na Slobodnu, sine."
"A, tu Bosnu. OK, tata."
Kod Omera, Tičara, mjestu gdje se ne priča o izborima, politici, i jedina govna koja se spominju su ona golubija, pijem kafu i listam novine, pa se sjetim da sam prošle nedjelje uplatio loto; provjeravam listić - dobar sam četrdeset maraka.
Tu upoznajem i jednog divnog gospodina (koji ne čita novine, jer "ima pametnijeg posla" i nema nijednu bezveznu priču "koju bi samo ja mogao napisati"). Zove se Dragaš Žarko i uzgaja najbolje golubove, "sarajevske prevrtače".
"Jesu li prevrtači ili prevrtaneri?", pitam ga. "Prevrtači", kaže: "Zašto?"
"Zato što ja poznajem mnogo sarajevskih prevrtanera, a za prevrtače prvi put čujem."
Idem u Šenoinu, u izdavačko poduzeće ZORO i potpisujem ugovor za knjigu. Lagao bih da "nisu pare u pitanju", ali postoji taj osjećaj punoće, ti srsi koji ti miluju kičmu, jer, nakon deset godina, ponovo ću držati u rukama nešto što samo meni pripada i što mi niko ne može oduzeti.
Iz Imperijala mi mašu Aneta i Nikola. Zovu me na piće. Pitaju me imam li kakav rukopis za njih. Kažem im da sam jedan upravo predao Ivici. Nikola me pita kako su mi djeca, a ja kažem da se nadam da ću ih uskoro posjetiti, da se nadam parama od knjige, a on "hadžijski" vadi hiljadu maraka iz džepa i kaže: "Nemoj ići praznih ruku. Kupi im nešto."
Sasvim smušen takvom dobrotom, idem prema Redakciji i obećavam si da ću Aneti i Nikoli završiti knjigu do kraja maja, a u Redakciji me čeka iznenađenje o kojem sam samo mogao da sanjam: Edin Avdić mi je donio, vratio moja "sabrana djela", a trebaju mi jer Miljenko Jergović hoće da pravi izbor.
Sekretarica Bojana mi kaže da me je zvao advokat i da joj se javim.
Zovem, a Ferida mi kaže da ima dobre vijesti, da će onome koji je u mom stanu nalog za deložaciju biti predat u petak.
"Šta to znači?"
"Znači da si ti od petka u svom stanu."
To je već previše za ovaj dan, pa idem da se malo saberem (dok se ne oduzmem) kod Mome, a tamo moj dragi prijatelj iz Sarajeva, a potom iz Chicaga, Damir, koji je čuo da se vraćam u Ameriku i koji kaže da mi može namjestiti posao na aerodromu, da držim štand sa kafom i da mogu stanovati kod njega i Branke dok se ne snađem.
Poderan sam srećom: jedan dio mozga mi grli i privija kćerke na srce, njihovi glasovi mi zvone u ušima, osjećam im ruke, prste, mirišem im kožu...
... drugi pravi planove za "dernek" u mom, samo mom stanu. Već odlučujem da se ova rubrika više neće zvati kako se sad zove, nego (nimalo originalno): Kuća izlazećeg sunca.
Pijem sikterušu kod Kerima, a ulazi Švabo-konobar, koji radi za UNPROFOR i kaže mi da, sa svojim američkim pasošem, mogu kupovati klopu i piće po discont cijenama u nekakvom njihovom "butiku" i ja već vidim gajbe viskija i heineken piva kako nestaju u grlima mojih prijatelja: Zlaja se drži ispod sise i govori kako mora prestati piti, Zoka maže čelo nekom mazom, Lolo, u ćošku, prede poput sitog mačka, Kerim razmahuje rukama i u toj cijeloj gužvi jedinog mjesta ima samo oko njega, Škoro, bezbeli, bira brojeve na mobitelu, Tifa se nadmeće u pjevanju (i u dragim stvarima) sa Pimpekom, Grebo, iako ne čujem, znam priča nešto što vrijedi upamtiti, Senad imitira Avdu Sidrana, a Avdo Sidran sebe, onaj crnokosi iz Buybooka me munta za neki tekst, Ferida i Mirza, naslonjeni na zid na kojem je nekad stajala uokvirena njena pjesma zovu me da mi kažu da im je žao što moraju ići, jer kćerka, Farah, opet ima nekih problema s grlom, Boro i Alma izgledaju kao i uvijek, Sejo puši Gitanes i ne da se smesti od te svete dužnosti, Dragan razgleda okolo ima li se šta fotokopirati, "Davor" Uzunović na ogledalu provjerava da li je zaista moguće da ima veći nos od mene, Vlado nije depresivan...
A, ja?
Ja sjedim za mašinom, koja strpljivo vari moje snove i ukucavam ovaj dan, dan toliko dobar da ne želim da se ikad svrši.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#148
ULJEZ
Spremio sam se tog ljeta da, najzad, odem na Mljet: ostrvo o kojem su mi raja pričala legende.
Kupio sam konzerve, vreću za spavanje, voznu kartu za Dubrovnik, primus, desetak šteka cigara, a bio sam i dobro nafutrovan lovom, ali ne dade mi se!
Šta se desilo?
U Korzu sretnem svog jarana Mostu; bezbeli popijemo "po jednu", a onda naleti Amir: "Jeste li, raja, za partiju remija?"
Što da nismo?!
Amir stanuje u blizini, a meni je voz tek ujutro.
(Sad se više ne sjećam ko je bio četvrti.)
Dogovorimo se, kao i uvijek, da ćemo igrati samo tri partije.
I jesmo odigrali tri, ali dana; propustio sam voz, zaboravio na Mljet, ali sam makar bio dobar k'o konj.
U neko doba noći, natečenih očiju, pred kojim se samo smjenjuju štele i forštele, grla izribanog bezbrojnim popušenim cigaretama, vraćam se u svoj stan "otvorenog tipa", a tamo - dernek.
Puna kuća ljudi, muzika piči do daske, nekakav momak slika mural na zidu, a jedina faca koju prepoznajem je Ranko Ilić.
Pijem pivu i svalim se na kauč i zamolim: "Raja, nisam tri noći spavao - možete li malo smanjiti muziku?"
Istom mi prilazi neka bradata spodoba i kaže: "Koji si ti kurac ovdje da određuješ?"
Prikupim zadnja zrnca snage, dignem se, otrgnem ručicu gramofona i bacim je kroz prozor i istjeram sviju van. (Bar sam tako mislio da sam istjerao "sviju".)
Vjerovatno sam spavao dvadeset i četiri sata u komadu, a kad sam se probudio u fotelji sjedi jedna gromada od čovjeka, momka, ne znam kako bih ga nazvao, zubima otvara pivo i predstavlja se: "Ja sam Sejdin. Sejdin Mulabdić."
Iz potpune gluposti, ja prihvaćam flašu, pa se i ja predstavljam u vlastitom stanu: "Ja sam Daco. Dario Džamonja."
Gleda on mene svojini zelenim očima, gledam ja njega svojim krmeljivim očima, ispijamo pivo za pivom, ja se dižem da navijem neku ploču, a onda se sjetim da sam gramofonsku iglu zafrljacio kroz prozor...
I, tako - razgovoru nikad kraja, dok on ne muknu: "Daco, je l' tako? Bi li ja mogao stanovati kod tebe?"
Mozak mi je još sparušen od onih silnih handova koje sam opalio i stoja u koje sam uletio, pa kažem:
"Jebiga, izgleda da već stanuješ."
Dodajem da može, ali samo dok sam ja na putu (još me drži furka Mljeta). Ja rijetko pitam ljude ko su i šta su, čime se bave, ali tek da bih razbio neugodnu tišinu, postavljam pitanja i saznajem da je iz Dervente, da studira književnost i, na moj neopisivi užas, da se bavi pisanjem: "Samo mi je još jedna budala trebala: sad će izvaditi bunt nikad objavljenih pjesama, priča, romana i čitati mi ih naglas", mislim se u sebi.
Ali, kažem, s velikim naporom da to iskreno zvuči: "Lijepo je to."
Na moje iznenađenje, on ne počinje recitovati nego mi upućuje jedno potpuno neočekivano pitanje: "Znaš, tene su mi se raspale: imaš li koji dinar da mi posudiš - vratiću ti od prvih para."
Gledam ga kao luđaka (što i jest), uljeza koji je ušao u moj život i još ima muda da mi traži pare, ali pomislim, sa svom onom gutom para u džepu, da je mogao, dok sam ja bio u komi, da me izbunari i nestane bez traga i glasa...
Vidim njegova enormna stopala i sjetim se da je Zdravko Čečur ostavio par Convers patika, pa mu ih nudim da ih proba.
Savršeno mu pristaju.
* * *
Naravno da tog ljeta nisam otišao na Mljet: pretvorilo se sve to (uz svu lovu koju sam imao) u jednu orgiju pijančenja po praznim sarajevskim kafanama i ždranja nepodgrijanih konzervi koje sam bio pripremio za Mljet.
Sejdina sam rijetko viđao. Nekako smo se mimoilazili u stanu - viđali smo se po kafanama, mahnuli jedan drugom za pozdrav, ponekad popili piće zajedno, a onda se razilazili.
Ali, svejedno, kad god bih došao kući, provjeravao bih ima li ga u njegovoj sobi, a kad ga ne bi bilo (jer je znao provesti noć i negdje drugdje), osjećao sam da mi nešto nedostaje - bilo to blago hrkanje, glasno disanje, pljuskanje vode u kupatilu kad se tušira hladnom vodom i, s merakom, ispušta "brrr", a ponajviše osjećaj da nisam sam, da živim sa živim bićem...
Kao što rekoh, bilo je ljeto i grad je bio pust, ali sam, ipak, znao nahvatati poneku prolaznu žensku...
Valjda isprovociran zvukovima koji su dolazili iz moje sobe, Sejdin me jedno jutro upitao:
"Daco, mogu li ja dovesti svoju curu? Pravu curu."
"Jedino ako je nećeš isjeći na komade i ispeći u rerni ili je baciti kroz prozor."
Biljana je postala stalni posjetilac i ja sam se osjećao mnogo bolje u njenom (njihovom društvu): em su zračili ljubavlju, koja je meni nedostajala, em je Bilja pravila najbolju musaku od patlidžana, a moja beskorisna i besmislena lutanja po noćnim kafanama su se drastično smanjila, jer sam, sad na moju inicijativu, tražio od Sejdina da mi čita svoje priče (u međuvremenu smo otkrili da imamo slične ukuse što se tiče književnosti), koje nisu bile loše, ali, ponekad, "preintelektualne".
Pitao je i on mene da pročita neki moj rukopis, a ja sam odgovarao:
"Pročitaćeš kad bude objavljen - pisanje bez objavljivanja je kao pišanje u more." (Baš u to doba sam bio urednik Lica i primio pismo od neke nadobudne pjesnikinje u kojem ona kaže da piše pjesme, "ali samo za sebe", a, svejedno, interesuje se da li bi ih mogla objaviti?!)
Sejdin je došao jednog dana, sav ozaren:
"Daco, ženim se s Biljom. Hoćeš li mi biti kum?"
I, tako, stajao sam tamo u Opštini sretan što prisustvujem njihovoj sreći, a nesretan što ću se opet gušiti u moru svoje samoće.
Spremio sam se tog ljeta da, najzad, odem na Mljet: ostrvo o kojem su mi raja pričala legende.
Kupio sam konzerve, vreću za spavanje, voznu kartu za Dubrovnik, primus, desetak šteka cigara, a bio sam i dobro nafutrovan lovom, ali ne dade mi se!
Šta se desilo?
U Korzu sretnem svog jarana Mostu; bezbeli popijemo "po jednu", a onda naleti Amir: "Jeste li, raja, za partiju remija?"
Što da nismo?!
Amir stanuje u blizini, a meni je voz tek ujutro.
(Sad se više ne sjećam ko je bio četvrti.)
Dogovorimo se, kao i uvijek, da ćemo igrati samo tri partije.
I jesmo odigrali tri, ali dana; propustio sam voz, zaboravio na Mljet, ali sam makar bio dobar k'o konj.
U neko doba noći, natečenih očiju, pred kojim se samo smjenjuju štele i forštele, grla izribanog bezbrojnim popušenim cigaretama, vraćam se u svoj stan "otvorenog tipa", a tamo - dernek.
Puna kuća ljudi, muzika piči do daske, nekakav momak slika mural na zidu, a jedina faca koju prepoznajem je Ranko Ilić.
Pijem pivu i svalim se na kauč i zamolim: "Raja, nisam tri noći spavao - možete li malo smanjiti muziku?"
Istom mi prilazi neka bradata spodoba i kaže: "Koji si ti kurac ovdje da određuješ?"
Prikupim zadnja zrnca snage, dignem se, otrgnem ručicu gramofona i bacim je kroz prozor i istjeram sviju van. (Bar sam tako mislio da sam istjerao "sviju".)
Vjerovatno sam spavao dvadeset i četiri sata u komadu, a kad sam se probudio u fotelji sjedi jedna gromada od čovjeka, momka, ne znam kako bih ga nazvao, zubima otvara pivo i predstavlja se: "Ja sam Sejdin. Sejdin Mulabdić."
Iz potpune gluposti, ja prihvaćam flašu, pa se i ja predstavljam u vlastitom stanu: "Ja sam Daco. Dario Džamonja."
Gleda on mene svojini zelenim očima, gledam ja njega svojim krmeljivim očima, ispijamo pivo za pivom, ja se dižem da navijem neku ploču, a onda se sjetim da sam gramofonsku iglu zafrljacio kroz prozor...
I, tako - razgovoru nikad kraja, dok on ne muknu: "Daco, je l' tako? Bi li ja mogao stanovati kod tebe?"
Mozak mi je još sparušen od onih silnih handova koje sam opalio i stoja u koje sam uletio, pa kažem:
"Jebiga, izgleda da već stanuješ."
Dodajem da može, ali samo dok sam ja na putu (još me drži furka Mljeta). Ja rijetko pitam ljude ko su i šta su, čime se bave, ali tek da bih razbio neugodnu tišinu, postavljam pitanja i saznajem da je iz Dervente, da studira književnost i, na moj neopisivi užas, da se bavi pisanjem: "Samo mi je još jedna budala trebala: sad će izvaditi bunt nikad objavljenih pjesama, priča, romana i čitati mi ih naglas", mislim se u sebi.
Ali, kažem, s velikim naporom da to iskreno zvuči: "Lijepo je to."
Na moje iznenađenje, on ne počinje recitovati nego mi upućuje jedno potpuno neočekivano pitanje: "Znaš, tene su mi se raspale: imaš li koji dinar da mi posudiš - vratiću ti od prvih para."
Gledam ga kao luđaka (što i jest), uljeza koji je ušao u moj život i još ima muda da mi traži pare, ali pomislim, sa svom onom gutom para u džepu, da je mogao, dok sam ja bio u komi, da me izbunari i nestane bez traga i glasa...
Vidim njegova enormna stopala i sjetim se da je Zdravko Čečur ostavio par Convers patika, pa mu ih nudim da ih proba.
Savršeno mu pristaju.
* * *
Naravno da tog ljeta nisam otišao na Mljet: pretvorilo se sve to (uz svu lovu koju sam imao) u jednu orgiju pijančenja po praznim sarajevskim kafanama i ždranja nepodgrijanih konzervi koje sam bio pripremio za Mljet.
Sejdina sam rijetko viđao. Nekako smo se mimoilazili u stanu - viđali smo se po kafanama, mahnuli jedan drugom za pozdrav, ponekad popili piće zajedno, a onda se razilazili.
Ali, svejedno, kad god bih došao kući, provjeravao bih ima li ga u njegovoj sobi, a kad ga ne bi bilo (jer je znao provesti noć i negdje drugdje), osjećao sam da mi nešto nedostaje - bilo to blago hrkanje, glasno disanje, pljuskanje vode u kupatilu kad se tušira hladnom vodom i, s merakom, ispušta "brrr", a ponajviše osjećaj da nisam sam, da živim sa živim bićem...
Kao što rekoh, bilo je ljeto i grad je bio pust, ali sam, ipak, znao nahvatati poneku prolaznu žensku...
Valjda isprovociran zvukovima koji su dolazili iz moje sobe, Sejdin me jedno jutro upitao:
"Daco, mogu li ja dovesti svoju curu? Pravu curu."
"Jedino ako je nećeš isjeći na komade i ispeći u rerni ili je baciti kroz prozor."
Biljana je postala stalni posjetilac i ja sam se osjećao mnogo bolje u njenom (njihovom društvu): em su zračili ljubavlju, koja je meni nedostajala, em je Bilja pravila najbolju musaku od patlidžana, a moja beskorisna i besmislena lutanja po noćnim kafanama su se drastično smanjila, jer sam, sad na moju inicijativu, tražio od Sejdina da mi čita svoje priče (u međuvremenu smo otkrili da imamo slične ukuse što se tiče književnosti), koje nisu bile loše, ali, ponekad, "preintelektualne".
Pitao je i on mene da pročita neki moj rukopis, a ja sam odgovarao:
"Pročitaćeš kad bude objavljen - pisanje bez objavljivanja je kao pišanje u more." (Baš u to doba sam bio urednik Lica i primio pismo od neke nadobudne pjesnikinje u kojem ona kaže da piše pjesme, "ali samo za sebe", a, svejedno, interesuje se da li bi ih mogla objaviti?!)
Sejdin je došao jednog dana, sav ozaren:
"Daco, ženim se s Biljom. Hoćeš li mi biti kum?"
I, tako, stajao sam tamo u Opštini sretan što prisustvujem njihovoj sreći, a nesretan što ću se opet gušiti u moru svoje samoće.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#149
BOŽJI PRST I ŠAKA
Da je još živ Slobodan. Kovačević, sreo bih ga na uglu Kralja Tomislava i Điđikovca, on bi prebacivao svoje masivno tijelo s noge na nogu, trljao ruke i objašnjavao mi ko sam i šta sam: svu moju genealogiju, rekao mi gdje sam se rodio i gdje sam stanovao, pa čak i broj mog telefona.
(Za one koji to ne znaju, Slobo je bio jedna od legendi Sarajeva i jedan od onih, kako bi to američki Indijanci rekli, koje je Bog dotakao prstom, a što bismo mi u Sarajevu manje poetično rekli - dileja.)
Nažalost, rekoše mi, umro je ljetos i izgledao je isto kao i prije trideset godina (s tom razlikom što više nije znao genealogiju mnogih koje je sretao na ulici), tako da sada nisam siguran da li postojim ili čak da sam ikad postojao.
Pogotovo otkad mi stupidni birokrati rekoše da mog "matičnog broja" nema u kompjuteru, da me nema ni u kartoteci, a da je moj stan proglašen napuštenim još davne 1971. godine, poslije smrti moga oca. ('Ajde de - bar su priznali da sam imao oca.)
Slobinu inkarnaciju sam upoznao u Madisonu, u Americi, a zvao se, kako ću kasnije saznati, Sidney.
Njegova teritorija je bila State street - potpuno slična našoj Ferhadiji, sa bezbroj kafića i radnji, uličnih tezgi, šetalište i okupljalište studenata i "zgubidana", prosjaka i biznismena, pedera i lezbijki, pripadnika raznih sekti...
Sidneya bi bilo teško svrstati i u jednu od kategorija: naravno, isključi lako prepoznatljive, "uniformisane" biznismene, s njihovim nadmenim, bahatim izrazima na licu i neprestanim pogledanjem na Rolex (ako niste znali - time is money), ali i prosjake, koji, zveckajući sićom u plastičnim čašama od jogurta, kruže ulicom, nijemo (jer im je zakonom zabranjeno da se obraćaju prolaznicima) mole za svoj dio "američkog sna".
On bi, tako, trupkajući nogama, stajao pred staklenom vitrinom s kolačima u nekoj od kafeterija, sve dok mu neko ne bi naručio kafu ili pitu od jabuka, ili mu tutnuo dolar u ruku.
Na ulici bi zaustavljao ljude i propitivao ih o dobitnicima Oscara, ali nikad nije imao problema s policijom, jer je iz njegovih očiju, boje nepržene kafe, zračila blagost i dobrota.
Idući na jedan intervju za posao u italijanskom restoranu "Boticceli", gdje je bila dobra lova, za sreću sam mu u ruku tutnuo pet dolara i - isplatilo se: dobio sam "gospodski" posao, fleksibilno radno vrijeme i, plus, dijelio tal od bakšiša s konobarima.
Tako je i počelo naše "prijateljstvo". Često bih, vraćajući se s posla, noseći karton piva kući, sreo Sidneya i tutnuo mu konzervu u ruku, a on bi me, recimo, pitao znam li ko je 1936. godine dobio Oscara za najbolju žensku ulogu, itd.
Uvijek je bio glatko izbrijan i skromna odjeća na njemu je uvijek bila čista i nije "tuknuo" na bijedu, taj specifični "damf" memle i truljenja, mokraće i alkohola, pasulja bez mesa, nikotina i pokvarenih zuba, koji, valjda, okružuje sve nesretnike ovog svijeta, pa mi nije bilo neprijatno, ponekad, sjesti s njim u neku "bašticu" na pločniku, popiti kafu i saznati da mu je ime kako je, da mu otac živi u Detroitu i da mu on plaća "pansion" u Y.M.C.A. (Young Men Christian Association - Udruženje mladih hrišćana) već dvanaest godina - od smrti njegove majke, koju je zvao "mamica".
Pitao sam ga koliko mu je godina (izgledao je kao tridesetogo-dišnjak), ali mi nije znao odgovoriti, jer je on, izgleda, vrijeme računao samo od dana kad mu je umrla "mamica".
U školi je imao problema s disleksijom (ako se to tako zove), što znači da nikad nije naučio da čita i piše, a sve one silne podatke o "oskarovcima" je zapamtio sa video kaseta. Što li je (on ili njegov otac) izabrao baš Madison, to mi nije znao odgovoriti.
Koliko sam mogao skužiti, ovamo ga je, ustvari, poslala maćeha ("blaga, ali zla žena", kako ju je on opisao), koju on, kao i oca, voli i svake godine im pošalje čestitku za Božić - neko drugi je napiše.
Elem, jednog dana ga sretnem na ulici, a on u glanc novom "jeansu", skupim kaubojskim čizmama, s "pertlom-kravatom"; zove me na piće, i to u najskuplji (Blue Merlin) restoran u gradu...
Sjedimo sad u pravoj bašti, sa oleandrima i buganvilijima okolo, a ja se i ne pitam puno otkud tolika promjena, jer, ako mi je normalno da već osam mjeseci nisam vidio svoju kćerku Nevenu, onda mi je sve normalno.
On naručuje pivo za mene i kafu i (bezbeli) pitu od jabuka za sebe, a ja ga pitam što i on ne popije pivo:
"Ne pijem alkohol."
"A, sve one pive što sam ti ih ja davao?"
"Nisam htio da te povrijedim, Dario, jer i ti si usamljen čovjek. Proslijedio bi ih onim 'nesretnicima' u Parku." (P'jancima ili, kako ih ovdje zovu, "vinosima".)
Poziva me da idem s njim u Oneida casino, indijanski rezervat i kockarnicu, što i nije puno daleko od Madisona - nekih šezdesetak milja.
"Sidney, otkud ti pare?", tek tad upitam.
"Umro mi je tata."
Ne odoh sa Sidneyem u kockarnicu, ali za nekoliko dana dobih nogu na poslu i odoh u Seatlle, gdje, u novinama, nakon par mjeseci, vidim njegovu sliku i čitam kako je u Oneidi, za mjesec dana, skršio osamdeset hiljada dolara, a sada tuži (preko advokata) državu, jer, po očevoj oporuci, trebalo mu se isplaćivati mjesečno, a ne dati mu cijelu gutu odjednom.
...Opet, kasnije, čitam da je dobio proces: lova mu vraćena i sad mu se isplaćuje mjesečno.
Drago mi je za Sidneya, kojeg je Bog dotakao prstom, ali se pitam šta ću ja, koji SAD-u dugujem petnaest hiljada dolara?
To što je mene Bog udario šakom, na američkim sudovima neće piti vode.
Da je još živ Slobodan. Kovačević, sreo bih ga na uglu Kralja Tomislava i Điđikovca, on bi prebacivao svoje masivno tijelo s noge na nogu, trljao ruke i objašnjavao mi ko sam i šta sam: svu moju genealogiju, rekao mi gdje sam se rodio i gdje sam stanovao, pa čak i broj mog telefona.
(Za one koji to ne znaju, Slobo je bio jedna od legendi Sarajeva i jedan od onih, kako bi to američki Indijanci rekli, koje je Bog dotakao prstom, a što bismo mi u Sarajevu manje poetično rekli - dileja.)
Nažalost, rekoše mi, umro je ljetos i izgledao je isto kao i prije trideset godina (s tom razlikom što više nije znao genealogiju mnogih koje je sretao na ulici), tako da sada nisam siguran da li postojim ili čak da sam ikad postojao.
Pogotovo otkad mi stupidni birokrati rekoše da mog "matičnog broja" nema u kompjuteru, da me nema ni u kartoteci, a da je moj stan proglašen napuštenim još davne 1971. godine, poslije smrti moga oca. ('Ajde de - bar su priznali da sam imao oca.)
Slobinu inkarnaciju sam upoznao u Madisonu, u Americi, a zvao se, kako ću kasnije saznati, Sidney.
Njegova teritorija je bila State street - potpuno slična našoj Ferhadiji, sa bezbroj kafića i radnji, uličnih tezgi, šetalište i okupljalište studenata i "zgubidana", prosjaka i biznismena, pedera i lezbijki, pripadnika raznih sekti...
Sidneya bi bilo teško svrstati i u jednu od kategorija: naravno, isključi lako prepoznatljive, "uniformisane" biznismene, s njihovim nadmenim, bahatim izrazima na licu i neprestanim pogledanjem na Rolex (ako niste znali - time is money), ali i prosjake, koji, zveckajući sićom u plastičnim čašama od jogurta, kruže ulicom, nijemo (jer im je zakonom zabranjeno da se obraćaju prolaznicima) mole za svoj dio "američkog sna".
On bi, tako, trupkajući nogama, stajao pred staklenom vitrinom s kolačima u nekoj od kafeterija, sve dok mu neko ne bi naručio kafu ili pitu od jabuka, ili mu tutnuo dolar u ruku.
Na ulici bi zaustavljao ljude i propitivao ih o dobitnicima Oscara, ali nikad nije imao problema s policijom, jer je iz njegovih očiju, boje nepržene kafe, zračila blagost i dobrota.
Idući na jedan intervju za posao u italijanskom restoranu "Boticceli", gdje je bila dobra lova, za sreću sam mu u ruku tutnuo pet dolara i - isplatilo se: dobio sam "gospodski" posao, fleksibilno radno vrijeme i, plus, dijelio tal od bakšiša s konobarima.
Tako je i počelo naše "prijateljstvo". Često bih, vraćajući se s posla, noseći karton piva kući, sreo Sidneya i tutnuo mu konzervu u ruku, a on bi me, recimo, pitao znam li ko je 1936. godine dobio Oscara za najbolju žensku ulogu, itd.
Uvijek je bio glatko izbrijan i skromna odjeća na njemu je uvijek bila čista i nije "tuknuo" na bijedu, taj specifični "damf" memle i truljenja, mokraće i alkohola, pasulja bez mesa, nikotina i pokvarenih zuba, koji, valjda, okružuje sve nesretnike ovog svijeta, pa mi nije bilo neprijatno, ponekad, sjesti s njim u neku "bašticu" na pločniku, popiti kafu i saznati da mu je ime kako je, da mu otac živi u Detroitu i da mu on plaća "pansion" u Y.M.C.A. (Young Men Christian Association - Udruženje mladih hrišćana) već dvanaest godina - od smrti njegove majke, koju je zvao "mamica".
Pitao sam ga koliko mu je godina (izgledao je kao tridesetogo-dišnjak), ali mi nije znao odgovoriti, jer je on, izgleda, vrijeme računao samo od dana kad mu je umrla "mamica".
U školi je imao problema s disleksijom (ako se to tako zove), što znači da nikad nije naučio da čita i piše, a sve one silne podatke o "oskarovcima" je zapamtio sa video kaseta. Što li je (on ili njegov otac) izabrao baš Madison, to mi nije znao odgovoriti.
Koliko sam mogao skužiti, ovamo ga je, ustvari, poslala maćeha ("blaga, ali zla žena", kako ju je on opisao), koju on, kao i oca, voli i svake godine im pošalje čestitku za Božić - neko drugi je napiše.
Elem, jednog dana ga sretnem na ulici, a on u glanc novom "jeansu", skupim kaubojskim čizmama, s "pertlom-kravatom"; zove me na piće, i to u najskuplji (Blue Merlin) restoran u gradu...
Sjedimo sad u pravoj bašti, sa oleandrima i buganvilijima okolo, a ja se i ne pitam puno otkud tolika promjena, jer, ako mi je normalno da već osam mjeseci nisam vidio svoju kćerku Nevenu, onda mi je sve normalno.
On naručuje pivo za mene i kafu i (bezbeli) pitu od jabuka za sebe, a ja ga pitam što i on ne popije pivo:
"Ne pijem alkohol."
"A, sve one pive što sam ti ih ja davao?"
"Nisam htio da te povrijedim, Dario, jer i ti si usamljen čovjek. Proslijedio bi ih onim 'nesretnicima' u Parku." (P'jancima ili, kako ih ovdje zovu, "vinosima".)
Poziva me da idem s njim u Oneida casino, indijanski rezervat i kockarnicu, što i nije puno daleko od Madisona - nekih šezdesetak milja.
"Sidney, otkud ti pare?", tek tad upitam.
"Umro mi je tata."
Ne odoh sa Sidneyem u kockarnicu, ali za nekoliko dana dobih nogu na poslu i odoh u Seatlle, gdje, u novinama, nakon par mjeseci, vidim njegovu sliku i čitam kako je u Oneidi, za mjesec dana, skršio osamdeset hiljada dolara, a sada tuži (preko advokata) državu, jer, po očevoj oporuci, trebalo mu se isplaćivati mjesečno, a ne dati mu cijelu gutu odjednom.
...Opet, kasnije, čitam da je dobio proces: lova mu vraćena i sad mu se isplaćuje mjesečno.
Drago mi je za Sidneya, kojeg je Bog dotakao prstom, ali se pitam šta ću ja, koji SAD-u dugujem petnaest hiljada dolara?
To što je mene Bog udario šakom, na američkim sudovima neće piti vode.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#150
INKUBATOR
Na portirnici u Redakciji bila je jedna koverta za njega. Samo njegovo ime, bez marke. Nije bila čak ni zalijepljena. U liftu je pročitao list papira: uobičajena moralno-politička lekcija, ali, mora se priznati, odmjerena. Zadnja rečenica mu je privukla pažnju: "Vi niste ništa drugo do inkubator tuđih ideja, života i sudbina."
Nije bilo potpisa žene koja je to pisala. (Bio je siguran da se radi o ženi. Ne samo po rukopisu, nego i po tom izričitom, bespogovornom završetku koji ne ostavlja mjesta za dalju raspravu. Žene to uvijek rade - izbace te na suho, baš kad ste pomislili da je to tek početak priče, da se stvari daju razjasniti. Nije važno koji metod koriste: da li se dižu od stola i idu "napudrati nos" ili to zapečate suzama.)
Baš ga je bilo briga, ali, svejedno, dopalo mu se to što je napisano. Samo mu je jedna stvar bila nejasna: da li je mislila na onaj inkubator u kojem se razvijaju nedonoščad ili onaj za piliće?
U tome je vidio veliku razliku, ali, nažalost, po svemu sudeći, nikada neće imati priliku da to razjasni.
Sad je sjedio ispred doktorske ordinacije, prelistavao novine (duže mu je trebalo da ih "pročita" nego što bi mu bilo potrebno da ih komplet napiše: tražio je novinarske bisere: tekst o prodaji VW dionica bio je ilustrovan fotografijom prastarog FORDA T-14; na slijedećoj stranici bio je isti tekst, sa istim naslovom, ali bez ikakve ilustracije; saznao je i to da je 1985. godine održana prva bioskopska predstava Ulazak voza u stanicu; iznenadio se da je Michael Crichton (pisac Jurasic Parka) "oženjen jednom kćerkom i živi u Kaliforniji"...
Žena pored njega je bila nafajtana nekim prostačkim parfemom i svako malo se naginjala, lakiranim prstom upirala u naslove u novinama: "Evo, od sutra dijele penzije. Vidi ovo: hladna masaža za otekle noge...", pa je presavio novine i pružio joj: "Na ti!"
Sjedio je ispred crveno obojenih vrata, sanjao o barem jednom dimu cigarete i pitao se ima li išta besmislenije nego zakovati pogled za vrata koja se niti otvaraju niti zatvaraju, iza njih se ne čuje nikakav zvuk. Pisaće mašine, telefona, tranzistora?
Ima, sjetio se.
Jedino što je pamtio iz rata bilo je to da je stalno bio mokar. Ili od znoja, ili od kiše i snijega. Uvijek gladan i kratak za cigarete. Sve ostalo se smiješalo u nekakav "cušpajz" koji se mogao dogoditi i njemu ili nekom drugom.
Samo je prva straža još uvijek jasno bila isklesana u njegovom pamćenju. Bila je već noć kada je komandir Bobu i njega odveo na stražarsko mjesto. Ako su postojale mjesec i zvijezde, onda su te noći sijale iznad nekog drugog grada, druge zemlje.
Bio je početak novembra i propadivala je sitna kišica, ali je pod gustim, niskim granama bora (ispod kojih su zalegli) bilo suho.
Komandir se nagnuo nad njih i, kao da je cijelo to bespuće ozvučeno, povjerljivo im prošaptao: "Dobili smo dojavu da večeras dolaze Niški specijalci, zato..."
Pogledao je u pravcu Bobe, ali, iako je njegovo lice bilo samo desetak centimetara udaljeno, nije ga mogao raspoznati.
Komandir je nastavio šapatom: "Ako dođu - nećete ih čuti. Najsumnjivija je tišina - ako ne čujete nikakav zvuk, to bi moglo biti jebeno."
Oni su zalegli na debeli sloj borovih iglica, a komandir se udaljio nekako previše nehajno mašući baterijskom lampom.
Nisu progovorili ni riječi; uperili su puške ispred sebe, a tama i tišina su počeli da ih žvaču. Srce mu je loptalo po borovim iglicama; slijepim, kao zakatranisanim očima je pokušavao nazrijeti bilo kakvu konturu. Drveta, žbuna, grana; gluhe uši nisu registrovale nikakav zvuk: huk sove, lepet krila ptice...
Osjećao je kako mu se garota steže oko vrata, kako mu se oštar bodež zabija u potiljak. Nije čuo ni Bobino disanje. Pomislio je (kasnije se toga sa stidom i užasom sjećao): "Možda su ubili Bobu, a mene nisu ni primijetili."
Jutro nije donijelo nikakve promjene. Mrak je zamijenila kao jogurt bijela i neprozirna magla, ali su počeli da se čuju zvukovi buđenja prirode.
Uskoro je sunce počelo razbijati maglu u pramenove i tek tad su vidjeli da su svu noć proveli s puškama na gotovs nišaneći u stajska vrata koji metar ispred sebe.
Čuli su komandira kako dolazi pjevajući: "Sejdefu majka..."
Očito je bio "pri kafi". Zagrlio ih je i rekao: "Dobri ste bili, raja. Mnogi ne izdrže, pa saspu cijeli šaržer u mrak. Nemojte se ljutiti: ovo je ritual za svakog novajliju. 'Ajmo sad: u zemunici ima nešto za klopu i cigara, a ostalo je valjda i rakije - ako je ja nisam popio."
Bobo je to iskustvo kasnije prosto objašnjavao: "Do tridesete godine nisam ni znao da imam zube: žvakao sam njima, prao ih poslije svakog jela, kezio se na fotografijama, ali ih nikad nisam bio svjestan. Sve dok me jednom nije zabolio zub. Tako je i sa strahom - treba ga doživjeti da bi ga cijenio."
* * *
Vrata su se napokon otvorila i on je davao podatke sekretarici. Upitala ga je s kim živi, a njemu se učinilo da ga pita gdje živi. U Sarajevu.
S kim?
Osvrnuo se po prostoriji kao da traži pomoć, a onda je rekao: "Sam". Ukucala je tu jednosložnu riječ i nekako ga čudno pogledala. Nije znao zašto.
Možda je nesvjesno dodao: "U inkubatoru"? Ili ona nije znala šta je to zubobolja, šta je to strah? Ili nikad nije bila sama?
Na portirnici u Redakciji bila je jedna koverta za njega. Samo njegovo ime, bez marke. Nije bila čak ni zalijepljena. U liftu je pročitao list papira: uobičajena moralno-politička lekcija, ali, mora se priznati, odmjerena. Zadnja rečenica mu je privukla pažnju: "Vi niste ništa drugo do inkubator tuđih ideja, života i sudbina."
Nije bilo potpisa žene koja je to pisala. (Bio je siguran da se radi o ženi. Ne samo po rukopisu, nego i po tom izričitom, bespogovornom završetku koji ne ostavlja mjesta za dalju raspravu. Žene to uvijek rade - izbace te na suho, baš kad ste pomislili da je to tek početak priče, da se stvari daju razjasniti. Nije važno koji metod koriste: da li se dižu od stola i idu "napudrati nos" ili to zapečate suzama.)
Baš ga je bilo briga, ali, svejedno, dopalo mu se to što je napisano. Samo mu je jedna stvar bila nejasna: da li je mislila na onaj inkubator u kojem se razvijaju nedonoščad ili onaj za piliće?
U tome je vidio veliku razliku, ali, nažalost, po svemu sudeći, nikada neće imati priliku da to razjasni.
Sad je sjedio ispred doktorske ordinacije, prelistavao novine (duže mu je trebalo da ih "pročita" nego što bi mu bilo potrebno da ih komplet napiše: tražio je novinarske bisere: tekst o prodaji VW dionica bio je ilustrovan fotografijom prastarog FORDA T-14; na slijedećoj stranici bio je isti tekst, sa istim naslovom, ali bez ikakve ilustracije; saznao je i to da je 1985. godine održana prva bioskopska predstava Ulazak voza u stanicu; iznenadio se da je Michael Crichton (pisac Jurasic Parka) "oženjen jednom kćerkom i živi u Kaliforniji"...
Žena pored njega je bila nafajtana nekim prostačkim parfemom i svako malo se naginjala, lakiranim prstom upirala u naslove u novinama: "Evo, od sutra dijele penzije. Vidi ovo: hladna masaža za otekle noge...", pa je presavio novine i pružio joj: "Na ti!"
Sjedio je ispred crveno obojenih vrata, sanjao o barem jednom dimu cigarete i pitao se ima li išta besmislenije nego zakovati pogled za vrata koja se niti otvaraju niti zatvaraju, iza njih se ne čuje nikakav zvuk. Pisaće mašine, telefona, tranzistora?
Ima, sjetio se.
Jedino što je pamtio iz rata bilo je to da je stalno bio mokar. Ili od znoja, ili od kiše i snijega. Uvijek gladan i kratak za cigarete. Sve ostalo se smiješalo u nekakav "cušpajz" koji se mogao dogoditi i njemu ili nekom drugom.
Samo je prva straža još uvijek jasno bila isklesana u njegovom pamćenju. Bila je već noć kada je komandir Bobu i njega odveo na stražarsko mjesto. Ako su postojale mjesec i zvijezde, onda su te noći sijale iznad nekog drugog grada, druge zemlje.
Bio je početak novembra i propadivala je sitna kišica, ali je pod gustim, niskim granama bora (ispod kojih su zalegli) bilo suho.
Komandir se nagnuo nad njih i, kao da je cijelo to bespuće ozvučeno, povjerljivo im prošaptao: "Dobili smo dojavu da večeras dolaze Niški specijalci, zato..."
Pogledao je u pravcu Bobe, ali, iako je njegovo lice bilo samo desetak centimetara udaljeno, nije ga mogao raspoznati.
Komandir je nastavio šapatom: "Ako dođu - nećete ih čuti. Najsumnjivija je tišina - ako ne čujete nikakav zvuk, to bi moglo biti jebeno."
Oni su zalegli na debeli sloj borovih iglica, a komandir se udaljio nekako previše nehajno mašući baterijskom lampom.
Nisu progovorili ni riječi; uperili su puške ispred sebe, a tama i tišina su počeli da ih žvaču. Srce mu je loptalo po borovim iglicama; slijepim, kao zakatranisanim očima je pokušavao nazrijeti bilo kakvu konturu. Drveta, žbuna, grana; gluhe uši nisu registrovale nikakav zvuk: huk sove, lepet krila ptice...
Osjećao je kako mu se garota steže oko vrata, kako mu se oštar bodež zabija u potiljak. Nije čuo ni Bobino disanje. Pomislio je (kasnije se toga sa stidom i užasom sjećao): "Možda su ubili Bobu, a mene nisu ni primijetili."
Jutro nije donijelo nikakve promjene. Mrak je zamijenila kao jogurt bijela i neprozirna magla, ali su počeli da se čuju zvukovi buđenja prirode.
Uskoro je sunce počelo razbijati maglu u pramenove i tek tad su vidjeli da su svu noć proveli s puškama na gotovs nišaneći u stajska vrata koji metar ispred sebe.
Čuli su komandira kako dolazi pjevajući: "Sejdefu majka..."
Očito je bio "pri kafi". Zagrlio ih je i rekao: "Dobri ste bili, raja. Mnogi ne izdrže, pa saspu cijeli šaržer u mrak. Nemojte se ljutiti: ovo je ritual za svakog novajliju. 'Ajmo sad: u zemunici ima nešto za klopu i cigara, a ostalo je valjda i rakije - ako je ja nisam popio."
Bobo je to iskustvo kasnije prosto objašnjavao: "Do tridesete godine nisam ni znao da imam zube: žvakao sam njima, prao ih poslije svakog jela, kezio se na fotografijama, ali ih nikad nisam bio svjestan. Sve dok me jednom nije zabolio zub. Tako je i sa strahom - treba ga doživjeti da bi ga cijenio."
* * *
Vrata su se napokon otvorila i on je davao podatke sekretarici. Upitala ga je s kim živi, a njemu se učinilo da ga pita gdje živi. U Sarajevu.
S kim?
Osvrnuo se po prostoriji kao da traži pomoć, a onda je rekao: "Sam". Ukucala je tu jednosložnu riječ i nekako ga čudno pogledala. Nije znao zašto.
Možda je nesvjesno dodao: "U inkubatoru"? Ili ona nije znala šta je to zubobolja, šta je to strah? Ili nikad nije bila sama?