Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

[karanana]

Gledam jucer Seseljevo sudjenje i svjedok je jedan vojnika Armije BiH. njegova majka Crnogorka, otac Slovenac, covjek onako sicusan ali vidi se da je pravi heroj. Cetnici ih zarobili na Golom Brdu u julu 93, zarobili njega, Roberta, Rusmira i Zivka. Eh to je Armija BiH koje ja hocu da se sjecam i da znam da je bila takva gdje su svi koji su volili ovu zemlju stali u njenu odbranu. Zivko se prezivo Krajisnik, rodjak od onog zlocinca i cetnici ga vrlo brzo likvidirase po zarobljavanju. Ubili i Roberta i Rusmira a ovaj im pobjego iz Kule. Jedva cekam da vidim veceras jer cetnik Seselj je poceo ispitivanje ovoga covjeka.

[fukara_tz]

Aleksandar Aco Stanković

Aleksandar Aco Stanković je rođen 22.maja 1950. godine u Tuzli, od oca Branka i majke Katice. Rođen je u staroj tuzlanskoj porodici, u srpskoj varoši. Imao je dva starija brata Ristu i Mihajla.

Osnovno obrazovanje je stekao u Osnovnoj školi ˝Centar˝ i ˝Novi Grad˝.

Školu primjenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu.

Boksom se počeo baviti još za vrijeme školovanja u Sarajevu, a branio je boje BK ˝Partizan˝ i BK ˝Sloboda˝ Tuzla. Pored boksa, volio je slikanje.

Po završetku školovanja zaposlio se na kratko u Titovim rudnicima ˝Kreka - Banovići˝, a zatim u ˝Umelu˝ u Tuzli, gdje je radio na poslovima marketinga i dizajna. Zadnjih godina, pred rat, oprobao se u privatnom biznisu - otvorio je restoran.

Oženio se Silvom Škrobić sa kojom je dobio tri sina Davora, Igora i Sašu.

Tuzlu je volio iznad svega. Pred rat se izjašnjavao kao Tuzlak po nacionalnosti.

Pušku za odbranu grada uzeo je među prvima 16.maja 1992. godine. Bio je borac prve tuzlanske brigade, zajedno sa svojom braćom, rođacima, komšijama, prijateljima. Obavljao je dužnost pomoćnika komandira za bezbjednost u drugom bataljonu Prve tuzlanske brigade.

Poginuo je 17.oktobra 1992 u Kukovini, na Majevici.

Neka mu je vječna slava i hvala.




Slovo o čovjeku - Aleksandar Aco Stanković, 1950-1992.

Buntovnik bez razloga

Ponekad se u jednoj osobi sretnu dvije gotovo nespojive osobine, koje pak snagom duha i naravi vremenom uspostave sklad i harmoniju, te tako dugo žive kao čudo prirode i čovjeka. Takvu prirodu predstavljao je Aleksandar Aco Stanković, kome bi bilo vrlo lako pripisati sklonost ka umjetnosti i njima odrediti njegov duhovni profil, pa i životnu profesiju.

S druge strane, Aco je u sebi tražio i našao jedan način dokazivanja borbe s drugim, pa i sa samim sobom, ali vještinom i to plemenitom, koju je vidio u boksu, drevnoj ljudskoj djelatnosti, često ne bez razloga, određenoj atributima okrutnog i opasnog.

Kao trinaestogodišnjaka diplomom ga nagrađuje jedan dječiji časopis, čija je Zmajeva nagrada daleko nadilazila uske okvire zaključka da u jednom provincijskom gradu živi nadaren dječak. Nekako istovremeno, Aco Stanković vapi za dokazivanjem i na sportskom polju, uostalom, kao i većinja njegovih vršnjaka.

Odabira boks i ostaje u njemu sve do demonstrativne i dobrovoljne abdikacije "buntovnika bez razloga", koji se nije mogao pomiriti sa nekim "pravilima" igre, stranim njegovom poimanju svijeta, društva, sporta i života. Nanizao je buket uspjeha, a ostao je u sportskim krugovima upamćen i po tome, što je na ringu pokazivao virtuoznu vještinu, kao suhi ekstrakt fizičke i duhovne snage kojima je superiorno vladao.

U međuvremenu Aco je završio umjetničku školu, čime je sebi trasirao put na kojem zarađuje za život. U boksu je bio radi zabave i dokazivanja. Spojio je nespojive stvari. Tako je i otišao. U ratu su puške ubistvena komunikacija među ljudima. Aco Stanković je umro s megafonom u ruci. Pozivao je na život. Njegov ga je prerano napustio.

[fukara_tz]

Semsudin Mahmutovic 11. septembar 1970. - 15. maj 1992.


Šemsudin Mahmutović je rođen 11.septembra 1970.godine, kao srednji sin od tri sina oca Halila i majke Hašime. U doba osnivanja rezervnih stanica milicije biva primljen u Specijalnu jedinicu MUP-a Tuzla. Sredinom aprila 1992.godine prelazi u Manevarsku jedinicu. Korpulentan i nadasve pedantan u uniformi predstavlja pravog specijalaca, kome su Vilićevi specijalci bili uzor.

15.maja 1992 obavljao je redovne dužnosti i trebao je dežurati ispred Farmacije.

U predvečerje, otac ga je iz autobusa ugledao na samoj raskrnici Brčanska Malta. Izašao je iz autobusa s namjerom da ga upozori da se malo skloni. Rekao je ocu da se zamijenio sa drugom. Šeretski se nasmijao i rekao da se ne brine. Iste večeri, na istoj raskrnici na uglu Skojevske i Ulice Mahmuta Bušatlije, kod knjižare Svjetlost, neki nečovjek prekinuo je život Šemsudina Mahmutovića u 22.godini



Aldin Mustabasic 29. januar 1965. - 15. maj 1992.


Alidin Mustabašić je rođen u Tuzli 29 januara 1965. godine od oca Sadika i majke Ismete. Kada je predsjedništvo RBiH donjelo Naredbu o mobilizaciji rezervnog sastava policije, septembra mjeseca 1991.godine Alidin se među prvima odazvao i od tada se nalazio cijelo vrijeme u redovima policije, gdje je svjesno i disciplinovano obavljao sve postavljene poslove i zadatke.

15.maja 1992.godine poginuo je u bici na Brčanskoj Malti kao pripadnik II Manevarske jedinice. Pet mjeseci nakon njegovog stradanja tačnije 16.oktobra 1992.godine dobio je kčerku Aldinu. Ime je dobila po ocu.



Bahrija Dajanovic 26. januar 1948. - 15./16. maj 1992.


Bahrija Dajanović je rođen 26.avgusta 1948, kao prvo dijete oca Rasima i majke Sadike. U manevarsku jedinicu policije ˝Stari Grad˝ stupio je 28.aprila.

Poginuo je od agresorske granate ispred zgrade DTV ˝Partizan˝ gdje je bila smještena Manevarska jedinica policije ˝stari grad˝, u noći između 15.i 16 maja.



Sadik Cehajic 16. januar 1954. - 15./16. maj 1992.


Sadik Ćehajić je rođen 16.januara 1954.godine kao drugo od petero djece oca Saliha i majke Tahire.

Kao pripadnik 1.Manevarske jedinice, poginuo je u predvečerje 15.maja 1992.godine kao jedna od prvih žrtava agresorskog granatiranja Tuzle.

[fukara_tz]

Aleksa i Nenad Marković - Priča o njima može biti samo jedna...

Aleksa Marković


Aleksa Marković je rođen u Tuzli 5.oktobra 1969.godine u osmočlanoj porodici oca Marka i majke Veronike. Završio je srednju medicinsku školu, smjer mašinski tehničar.

Igrao je fudbal u FK ˝Sloboda˝ Tuzla. Skupljao je razne značke, dječiju literaturu (male novine i druge crtane romane˝, fotografije poznatih fudbalera, glumaca, pisaca i državnika).

Želio je da bude mašinski inžinjer. Prije rata živio je sa roditeljima u Tuzli, na Sjenjaku. Bio je zaposlen u privatnom preduzeću ˝Keti˝ iz Banja Luke.

U oslobodilačku borbu se uključio 21.juna 1992. godine u okviru III lake brigade. Borio se na majevičkim i brčanskim ratištima. 10.oktobra 1992. godine poginuo je na majevičkom ratištu.


Nenad Marković


Nenad Marković (plavi čuperak)
Nestašne plave dječačke oči i plavi čuperak majka Veronika uvijek će nositi sa sobom. Bio je njena ikona, zakletva, njen dijamant, njezin mezimac kojem nikad nije dopustila da odraste. Mogao je Nešo imati 19 godina i izrasti u velikog momčinu, ali u majčinim očima ostao je samo dječakom koji ni zaspati nije mogao bez njenog pogleda i toplog milovanja po kosi. Nešo je imao starijeg brata Acu. Kada je Aco kao pripadnik Armije BiH u oktobru 1992 poginuo na Majevici Nešo se odjednom povukao u sebe. Napustio je školu, i nikoga ga više nije mogao nagovoriti da nastavi školovanje. Jednostavno bi rekao: Eto Aco je zavrsio školu pa šta mu vrijedi. Kao da je slutio da bi se i njemu slično moglo desiti. Bratovom smrću nestalo je osmijeha na Nešinom licu nestalo je dijela Neše.

25.05.1995.godine (tuzlanska kapija)
Kritičnog dana Nešu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro. Majka je rano izašla iz kuće a otac je otišao u baštu. Zna se samo da se Nešo tokom dana vratio kući i predveče s društvom krenuo na utakmicu u Mejdan. Na Korzo nikada nije išao, a te večeri je vođen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice. Od granate zadobio je teške rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe. Adnanu Piriću, koji je bio sa njim, amputirana je lijeva noga. Nešo je sahranjen na groblju na Gradini pored brata Alekse zvanog Aco...tako su željeli roditelji

[Fuzzy0ne]

Zemljo tisućljetna
Na vjernost ti se kunem
Od mora do Save
Od Drine do Une

Jedna si jedina
Moja domovina
Jedna si jedina
Bosna i Hercegovina

Bog nek' te sačuva
Za pokoljenja nova
Zemljo mojih snova
Mojih pradjedova

Jedna si jedina
Moja domovina
Jedna si jedina
Bosna i Hercegovina

Svaka ti chast za ovo. Ovo je himna, ovo je grb.

[Fair Life]

Amir Avdić...

[neprilagodjena]

Nasi ljiljani

[Prozor]

OBILJEŽENA 15.GODIŠNJICA POGIBIJE RAHMETLI GENERALA SAFETA ZAJKE



Na dan 17.juna na Mijatovića kosi u sarajevskoj opštini Novi Grad obilježena je 15.godišnjica pogibije jednog od najvećih bosanskih gazije, generala Armije BiH rahmetli Safeta Zajke, komandanta 2.Viteške brigade Prvog korpusa. Rahmetli Zajko je poginuo na Mijatovića kosi 17.juna 1993.godine, pet dana nakon što je ona oslobođena, kada je prilikom oslobađanja poginuo njegov zamjenik i vjerni saradnik rahmetli Safet Isovića. Komandant Zajko je tog kobnog dana išao na izviđanje zajedno sa oficirima Prvog korpusa, generalima Alijom, Ismetom i Asim Džambasovićem, te pukovnikom Ibrom Derviševićem, zamjenikom rahmetli Envera Šehovića, komandanta 1.Slavne brigade. Glavni cilj izviđanja bilo je napredovanje prema rijeci Bosni koja se od mjesta Zajkine pogibije nalazi nekoliko stotina metara i priprema za konačni napad na Vogošću, čime je Sarajevo trebalo biti deblokirano. Kobni metak je pogodio rahmetli komandanta dok je preko dvogleda osmatrao neprijateljske jedinice koje su se nalazile urasulu. Treba napomenuti da je rahmetli komandant poginuo na svega 500 metara od kuće ratnog zločinca Momčila Krajišnika koja se nalazi u selu Zabrđe. Safet Zajko je bio četvrti sin Salke i Zajke Dudo koji je poginuo u borbi za BiH. Trojica braće su mu poginula u jednom danu, 28.jula 1992. godine. U njihovom rodnom selu Gaočići kod Rudog četnici su tog kobnog 28.jula 1992. ubili Halila i Sulejmana, a na Stijenicama kod Rogatice strijeljali su Munira. Majka Duda danas živi u Sarajevu, četiri sina više nisu uz svoju majku, koja je ostala i bez muža kojem je srce prepuklo od boli. Ona, još uvijek odolijeva svim udarima života, iako svakim danom sve teže.

- Zdravlje me polahko izdaje. Ali moram biti hrabra. To su moja djeca zaslužila, ali duša boli, guši me bol, kao prvoga dana kada su mi poginuli – kaže nana Duda dok ponosno stoji pored spomen obilježja svog rahmetli Safeta.

Hidajeta Zajko, supruga legendarnog komandanta došla je sa kćerkama Džanom i Almom koje su studentice Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.

- Drago nam je što se ove godine na mjestu pogibije okupio ovako veliki broj ljudi, saboraca i prijatelja rahmetli Safeta. Nisam vidjela ovoliko ljudi proteklih godina i drago mi je što su se nadležni udostojili da na ovakav način obilježe godišnjicu. Nadam se da će i generacije koje dolaze učiti o herojima protekloga rata i sjećati ih se – kazala je Hidajeta Zajko.

Na obilježavanju godišnjice pogibije rahmetli komandanta Zajke bili su Samir Silajdžić, premijer Kantona Sarajevo, Hajrudin Ibrahimović, ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo, Safet Kešo, ministar obrazovanja Kantona Sarajevo i jedan od Zajkinih pomoćnika tokom rata, Damir Hadžić, načelnik sarajevske općine Novi Grad, Nedžad Bublin Čupo proslavljeni bosanski gazija i jedan od najodanijih Zajkinih diverzanata, kao i drugi suborci legendarnog komandanta.

Za kraj napomenućemo dio izlaganja ministra Safeta Keše koji je rekao: ”Ovim tranšejama često je rahmetli komandant Zajko znao doći u gluho doba noći i iznenaditi borce, s njima popričati kao s najrođenijima. Nije se smjelo desiti da se nekom borcu rodi dijete a da on ne sazna i da ispred komande ne uputi pomoć u onom malom omjeru hrane koje smo imali. Često se dešavalo da on od drugih sazna da neki borac ima problem i da se uključi u njegovo rješavanje a da taj borac i ne zna za to, do onog momenta dok mu se taj problem ne riješi”.

[stari_sarajevski_gospodin]

Smajo Šikalo - komandir Vojne policije 2. motorizovane brigade I korpusa
Poginuo 8.12.1992.



Smajo Šikalo neće primiti „Zlatnog ljiljana“ kojim je prekjuče nagrađen za hrabrost. Neće, jer mu je dženaza bila 9-og ovoga mjesesa (09.12.1992) na šehidskom mezarju na Kovačima, odnosno, istog onoga dana kada su naši hrabri borci na „Koti 850“, na Žuči, skidali četničku, a postavljali zastavu sa zlatnim ljiljanima.

Iako je bio atletski građen, karatista sa crnim pojasom, rane koje je zadobio prvog dana bitke za Žuč nadjačale su tog junaka iz Boljakovog potoka. Umro je 8.12.1992.godine.
Tu je bilo njegovo „ratno carstvo“, iako je bio borac koji se borio na svim sarajevskim ratištima. Tu je, kao jedan od prvoboraca Patriotske lige, pripremao svoje komšije za odbranu zemlje i naoružavao ih. Zajedno sa svojim komandantom Safetom Zajkom i drugim saborcima, odbranio je Sokolje, briješće, Boljakov Potok, pa ratovao i oslobađao Zuč. Danima je sa saborcima držao u blokadi kasarnu „Jusug Džonlić“..
U napadima na četnike odlikovao se nevjerovatnom hrabrošću. Uskakao je u četničke rovove i više tamo ne bi bilo živih agresorskih vojnika. U početnoj fazi agresije branio je Žuč i od četnika i od bivše armije.

Šikalo je bio komandir Vojne policije Druge motorizovane brigade Prvog sarajevskog korpusa. Mnogi su bili uvjerenja da je bio najbolji komandir Vojne policije u Sarajevu.
Bio je i ratnik i vragolan. Na početku agresije hvatao je policajce iz Vogošće i slao ih, uz „preporuku“, Momi Mandiću. Četnicima na Ilidži upućena je željeznicom „pošiljka“ eksploziva. Sjećamo se i one akcije kada je u „Pretisu“ ubijeno najmanje 70 četnika, a fabrika više mjeseci onesposobljena za proizvodnju granata.Smajo Šikalo je imao dugu kosu i uvijek je nosio šešir. Po tome je prepoznatljiv.Ali, imao je još nešto što ga je neobično krasilo: djevojačku dušu. Prosto, čovjek nije mogao da se načudi otkud tome junaku, neustrašivom borcu, mladiću tolike snage, tako mehka duša?
Kada su 1.decembra počele borbe na Žuči, četnici su žestoko krenuli na sokolje. Uspjeli su da pomjere naše položaje. Tad je Zajkomotorolom nazvao Šikala i rekao mu:“ Smajo, pade grad ako ne zaustavimo četnike na Sokolju“. I Šikalo je pohitao sa svojim borcima na Sokolje.
Sve linije naših boraca su vraćene, a četnici koji su ušli u naše rovove, živi nisu ostali. Bila je to velika pobjeda boraca Druge motorizovane brigade.
Ali, tada je Smajo i kobno ranjen. Imao je šljem, ali ga je, prije nego što je pogođen, posudio jednom borcu. Teško je ranjen kada je pošao da pruži pomoć ranjenom saborcu. Pogodio ga je geler granate...
Šikalo je bio jedan od onih sarajevskih ratnika koji su borbu za slobodu Bosne smatrali važnijom od vlastitog života. Zato je sam sebi klanjao dženazu. Jer, nije vjerovao da će preživjeti.

[scooter21ba]

kako se zove onaj decko koji je ubijen u trebinju koji je branio komsiju i druga muslimana od strane "svojih" sugradjana srba?
nije bio aktivan borac ali je po meni heroj

[505]

kako se zove onaj decko koji je ubijen u trebinju koji je branio komsiju i druga muslimana od strane "svojih" sugradjana srba?
nije bio aktivan borac ali je po meni heroj

Momak se zvao Srđan Aleksić.

[scooter21ba]

kako se zove onaj decko koji je ubijen u trebinju koji je branio komsiju i druga muslimana od strane "svojih" sugradjana srba?
nije bio aktivan borac ali je po meni heroj

Momak se zvao Srđan Aleksić.

hvala

on je po meni heroj odbrane bosne i hercegovine i sve sto ona znaci

[Prozor]

kako se zove onaj decko koji je ubijen u trebinju koji je branio komsiju i druga muslimana od strane "svojih" sugradjana srba?
nije bio aktivan borac ali je po meni heroj

Momak se zvao Srđan Aleksić.

hvala

on je po meni heroj odbrane bosne i hercegovine i sve sto ona znaci

Slava mu

[Deleter]

Tema vam je prava,samo mogli bi ste ubaciti i kojeg Hrvata ili Srbina.Samo je armija branila Bih,a kad su klali neduzne Srbe i Hrvate o njima nitko nish ne pise.Boze u kojoj ja zemlji zivim,mrzim ze Bosno.

@Yole

Za tvoju informaciju - SAMO ABiH I JESTE BRANILA BiH!!!

Da je, mozda, nisu branile JNA/VRS i HV/HVO?!?!
Da je bilo katolika i pravoslavaca (ili ako ti vise volis - Hrvata i Srba) u redovima ABiH - bilo je. I to niko ziv niti moze niti hoce osporiti. I ONI, takvi, jesu branili BiH.
Ali ako ti smatras da su cetnici i ustase branili BiH, onda ili ti nisu sve daske na broju ili si vrlo mlad i zaludjen supljim pricama pa ne znas o cemu i sam pricas.

Pozdrav

[rajvosa^]

kako se zove onaj decko koji je ubijen u trebinju koji je branio komsiju i druga muslimana od strane "svojih" sugradjana srba?
nije bio aktivan borac ali je po meni heroj

Momak se zvao Srđan Aleksić.

A i bilo je nekoliko opsirnih tema o njemu. Cini mi se da ga je Zoom znao i njegovog oca. Uradi search i naci ces temu o njemu garant.

[rajvosa^]

Haj pustite se prepucavanja. Ostavite temu o herojima. Ne padajte na provokacije.

[cerimusa]

Brigadni general Izet Nanić - komadant 505. Biteške brigade
Rodjen, 04. 10. 1965.godine
Poginuo 4. 08. 1995. godine

IZET NANIĆ - IZO, Brigadni general, komandant 105-505.vmtbr (Viteške motorizovane brigade). Rođen je u Bužimu, 04.10.1965.godine.Bio je oženjen i otac je troje djece, ćerku Izetu (1988) i dva sina Nevzet (1991) i Ibrahim (1993). Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju vojnu školu zavšio u Zagrebu 1984.godine.Poslije upisuje Vojnu akademiju u Beogradu, gdje provodi dvije godine, zatim u Sarajevu jednu godinu, da bih se ponovno vratio u Zagreb i 1987.godine završio Vojnu akademiju (smjer RV PVO). Teško je riječima opisati njega i njegova djela.

Međutim napustio je službu pri vojsci nakon izbijanja agresije na njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu, te uključio se u njenu odbranu. Postao je komandant 505. Viteske Buzimske Brigade V korpusa Armije RBiH i kao njen komandant 4 godine se borio za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana.
Poginuo je 4. augusta 1995. godine, u povodu komplementarnog čišćenja terena od preostalih agresorskih snaga, u dubini pograničnog dijela hrvatske teritorije. Izet Nanić je pao kao šehid u borbi za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih naroda od agresije SR Jugoslavije i R Hrvatske i njihovih lokalnih najamnika kao seceseonistički pokret Abdića.
Bužimljani i Krajišnici su njemu i također poginulom mu bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
Od prvih ratnih dana Izet je ispisao zlatnim slovima historiju bužimskog kraja, ljute Krajine i države Bosne i Hercegovine






Obraćanje komadanta Izeta Nanića 1994. godine



Obraćanje komandanta 505. viteške bužimske brigade, brigadnog generala rahmetli Izeta Nanića na dženazi jednom od komandira četa za specijalne namjene "Hamza" 24. novembar 1994. godine. Neki stručnjaci su za 505. bužimsku brigadu govorili da je to najbolja jedinica Armije R BiH. Slijed itekst govora cijenjenog šehida Izeta Nanića:


Esselamu alejkum,


Ja sam malo zakasnio, ali sam ipak stigao na vrijeme da čujem nekoliko riječi efendije koji vam se obratio prije mene. On je kazao da mi imamo jednog zaštitnika – Allaha dž.š. Ja sam se u to jučer i uvjerio. Spomenuo je i jučerašnju akciju koju smo imali. I jučer smo pobijedili dušmanina, ali vjerujte, nismo pobijedili zato što smo bili jači borci, jer smo bili popustili, već nam je dragi Bog pomogao i donio nam pobjedu i kao da je rekao vi morate pobijediti. Ako Bog da i ubuduće će nam pomagati. Mi smo jučer pobijedili i četnike i autonomaše. Dakle, bilo je tu miješanog sastava. U jučerašnjoj borbi palo je, ako Bog da, nekoliko šehida. Prvi je bio komandir čete za smecijalne namjene HAMZA (3x tekbir), a onda je pao i komandir jurišnog voda, pa još dva njegova borca, pa poslije još jedan,… Bila je to krvava borba. Ali kao što rekoh, uz Božiju pomoć mi smo uspjeli pobijediti.

Ne bih ja posebno govorio kakva je situacija u Bihaćkoj regiji. Reći ću samo da je teška i žalosna. Iz dana u dan padaju najbolji sinovi, borci koji u duši nose tekbir. A i oni drugi isto padaju ili će pasti, koji ga ne nose u sebi i misle da nisu smrtnici, već misle da će se sačuvati smrti bježeći na konju pred njom.

Četnici su odlučili satrati ovu regiju i muslimanski narod, ali Bog dragi ne da da se mi sataremo i sigurno nas štiti. Bez obzira na ove obične smrtnike koji bježe na konju od smrti mi ćemo opet opstati i bez njih, a neka se svako od vas u ovome nađe. Sada je najpotrebnije da se svako vrati u svoju jedinicu. Prije svega, i mi u ovoj brigadi imamo one koji nisu u jedinici i pod hitno neka svako stane u svoj red, svoj stroj i svoju jedinicu. Neka izvršava svoje borbene zadatke.


I u Bihaću je teško, ali ne samo u Bihaću već će sutra biti teško i u Sarajevu, Zenici, Tuzli,… mi sebe ne možemo gledati kao zasebnu cjelinu. Ne možemo se gledati kao narod samo u Bosni i Hercegovini, nego sudbina muslimanskog naroda doseže i do naše Meke, do centra. A ovdje se brati islam. Naš din – vjera. Na nama je da ga odbranimo. Ja znam i vjerujem sigurno da imamo snage da se odbranimo od ove četničke najezde, a u to sam se jučer i ovih zadnjih dana uvjerio dok smo vodili borbe. Stvarno imamo snage, ali samo pod uslovom da oni siđu sa konja i da stanu na svoja mjesta tamo gdje pripadaju i gdje im je mjesto i da shvate i da vjeruju da ni onaj četnik neće ostati i niko na kugli zemaljskoj. Ovo je samo jedno prolazno vrijeme zbog kojeg mi iz običnih ljudskih ovozemaljskih kojekakvih materijalnih razmišljanja, grambačimo za nečim što je nestvarno i prolazno. Sve to pada u vatru i ne znam ti ni ja šta je to u pitanju. Valjda taj materijalizam.


Vratimo se, kao što rekoh, tim svojim jedinicama, svojoj vojsci, svome narodu i svome duhu. I da onu pušku sčeličimo u šake i ne samo da dočekamo četnike nego da to uradimo onako kako smo to i jučer odradili. Sa vrlo malim snagama mi smo totalno porazili njihove najelitnije jedinice: niške specijalce koji su došli preko SAO Krajine, još jedan bataljon, Golubove (specijalna jedinica NO AP ZB), i još neke autonomaše,… (tekbir). Ali sam već rekao ko ih je to ustvari porazio. Mi smo bili u rukama, ako Bog da, Boga dragoga koji nas pomaže. Ja ne mogu ništa drugo kazati, ali vjerujem da je to samo zbog naše pravde jer se mi borimo za pravdu i borimo se pošteno. A ona pobjeda koja nam je jučer donesena, nisam joj ja samo bio svjedok već su tu bili i borci jedice HAMZA, prve jurišne čete i druge starješine. Svi smo svjedoci granata koje su padale, a nisu pogađale i to je bio znak da smo mi na pravom putu i da se ne trebamo žaliti.

Nama je žao jer evo pred nama leži komandir ČSN Hamza. On je meni posebno drag, ali moramo biti jači i preboljavati i shvatiti da je ovo neminovnost. Moramo biti jači od toga i na ovome svijetu. Ja se nadam da ćemo uskoro pobijediti.



Htio sam kazati i sljedeće: Efendija je pitao hoćemo li halaliti ovome šehidu koji je pred nama. Vjerovatno je njegova duša tu negdje oko nas. on vama nije ništa dužan. A vi razmislite šta ste vi njemu dužni i šta ste dužni svim ostalim šehidima koji su pai u borbi širom države Bosne i Hercegovine. Ako vam je poznato šta ste im dužni onda je svaka druga riječ izlišna.

Prema tome, ja apelujem na svakoga od vas, iako nije prilika da se na dženazama pozivaju ljudi na takve borbe, ali pošto je ovo borba za zaštitu muslimanskog naroda, borba na Allahovom putu, onda imamo pravo to činiti – nemojte se libiti stati u stroj. Vjerujem da borac nikada u životu nije sretniji nego kad pobijedi dušmanina. Jučer su mogli vidjeti oni što su bili u borbi kako se desio preokret situacije u borbenom duhu i moralu. Ne samo da je taj prepokret unio pobjedu već je unio i duh među borce i on je od borca koji se jednostavno povlačio pretvarao ga u borca koji se ponovo okretao borbi, kao da mu je nešto neko uturio u glavu, i on ide i tamo postiže pobjedu.

To ne može ni jedna vojna komanda, ni osmišljen plan akcije. To je Božiji dar. A to bi trebala biti i naša tajna koju trebamo skrivati za sebe – prići vjeri što čvršće, kao što reče komandir ČSN Hamza "ja vjerujem svakim danom u Boga sve čvršće i čvršće." Tako treba i svako od vas. Ja sam njemu rekoa da je on iskren. U tom smislu, ako se svako nađe od nas, onda je samih Bužimljana dovoljno da odbran čitavu regiju, pošto je uglavnom i branimo. Nemojte zaboraviti i nemojte biti ljubomorni, pošto ima raznih informacija i dezinformacija za Bihać, Cazin, Kladuščane i ostali narod iz drugih gradova. Svi su ljudi jednaki. Vjerujte, da u Bihaću ima gro ljudi koji žele da pobjeđuju kao što i mi pobjeđujemo. I oni žele da oslobode BiH. Ginu i tamo šehidi, i ljudi i borci. Međutim, ima nešto što ne ide kako treba. Ali mi moramo podbočiti pa da i tamo krene kako treba. onda će se sve uklopiti poput zupčanika i da će sve krenuti kako treba i doći do svoga cilja. Najvažnije od svega, s obzirom da ima raznih informacija i dezinformacija, jeste da narod ne klone snagom duha i da shvati da je naša snaga neiscrpna. A neiscrpna je samo onda dok crpi snagu iz duha. Mi smo svjesni zbog čega se borimo, jer mi kao takvi ne možemo izgubiti. Pobjede nam se nude. Bog dragi nam je dao ruke koje možemo opipati. Neka svako pipa svoje ruke i vidi da su zdrave i da mogu uzeti onu pušku. Bog nam je dao i mozak i glavu i mjesto gdje živimo i sve ostalo. Naše je samo da se stavimo službu i odradimo naš zadatak, a Allah nam je dao i zadatak. Jučer nam je pokazao kada su mnogi klonuli duhom, kada sam i ja bio klonuo duhom, jer sam vidio da vojska nije baš onakva kakva je bila. Tada kao da nam je rečeno: Ne smijete klonuti, jer vi morate pobijediti. Stoga, mi moramo pobjediti i druga varijanta ne dolazi u obzir. Svi oni koji su na konjima trebaju sići i vratiti se u redove.


Proučimo Elham pred duše šehida širom Bosne i Hercegovine i da taj Elham bude zavijet svim šehidima da ćemo mi stati i da ćemo ići putovima borbe do slobode BiH i da četnik nikada neće ući u Bihaćki okrug, a posebno da neće ući u Bužim i druga područja. Proučimo Elham kao zavjet da će svako od vas stati na svoje mjesto i u svoj stroj i da brani ono što nam je Allah dž.š. dao da odbranimo i da pobjedimo na kraju.



Krajiški gazija -priča o Izetu Naniću I dio

On je jedan od najvećih komandanata Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegovo ime još uvijek izaziva jezu među četnicima i autonomašima koji su stalno bili u povlačenju ispred njegovih jedinica. On je ponosni krajiški gazija, neustrašivi
mudžahid Bosne, komandant jedne od najelitnijih brigada ARBiH, bužimski vitez –brigadir Izet Nanić

Krajina je uvijek bila zemlja mudžahida, gazija, junaka i šehida. Tokom svoje krvave historije ona se uvijek nalazila na prvoj linije odbrane, izložena stalnim borbama i napadima sa neprijateljima preko granice. U Krajini nema velikih građavina kao u ostalim dijelovima Bosne. Nema velikih, starih, džamija, medresa, biblioteka- ali zato svako veće brdašce ima tvrđavu ili gradinu, gdje su krajiške posade do zadnje kapi krvi branile ulaz u Bosnu stotinama godina. Krajiška brda natopljena su krvlju hiljada i hiljada šehida, koji su po cijenu života branili ovaj kutak Bosne. U starim bošnjačkim pjesmama najpoznatiji junaci su upravo Krajišnici. Pa ko još nije čuo za braću Hrnjice, Muju, Halila i Omera, i njihovu sestru Ajku koja se borila poput pravog mudžahida. Ko nije čuo za Mustaj bega Ličkog i Talu Ličanina. Da Krajina je uvijek imala junake. A jedan od tih junaka Krajine, jedan od najvećih, bio je i komandant 505.bužimske viteške brigade- Izet Nanić.

Izet Nanić je rođen 04.oktobra 1965.godne u Bužimu,od majke Rasime i oca Ibrahima drugi od sedam sinova.Osnovnu školu je završio u Bužimu sa odličnim uspjehom,a srednju vojnu (opštu) školu završio je u Zagrebu 1984.godine.Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) jednu godinu u Sarajevu,da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine. Svoje službovanje u bivšoj JNA,kao poručnik ARJ PVO,provodi u Kragujevcu da bi nakon 4.godine rada prozreo namjere velikosrbske politike i napustio već kompromitavnu JNA početkom1992. godine. I da nije bilo ovoga rata, rahmetli komandant Nanić bi ostao obični oficir truhle armije, u kojoj se nikada ne bi dokazao, jer jednostavno imao je krivo ime i krivu vjeru. Odmah nakon dolaska u Bužim on uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Formiranjem ŠTO, a 01.08.1992.godine postavljen je na dužnost komadanta ŠTO Bužim Idejni je vođa i tvorac 105.BUKB ( Bužimska udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.08.1992.godine .
Ovaj rat razdvojio je prave ljude od neljudi. Kada se dese velika iskušenja tada padnu sve maske i čovjek pokaže svoje pravo lice. Prije rata ljudi su bili zadivljeni, kao i danas, ljudima sa maskama –ispod kojih su se krile nakaze. Komunističkim galamdžijama, estradnim ličnostima, političarima, tajkunima, profiterima, bijednim novinarima i sličnim. Rat je razotkrio tu bijedu, a u prvi plan stavio tihe i nenametljive momke, koji su prvi stajali ispred četničkog željeza i zaustavljali ga snagom svoga srca. Izrastali su u prave legende i heroje, bili ranjavani i ginuli, a kad je rat završio oni preživjeli ponovo su se povukli. A na scenu su ponovo stupili one galamdžije i „patriote“, „borci za ljudska prava“, pjevači i estradne ličnosti, komunistički aparatčici, te prodane novinarske duše koje pišu protiv mudžahida.

Jedan od onih tihih i nenametljivih junaka bio je i rahmetli komandant. Bio je tih, smiren i hladnokrvan u svakoj situaciji. Baš to takvo njegovo ponašanje bilo je prednost, jer je i borcima sa njim davao sigurnost i samopouzdanje. Kao i svaki krajiški komandant poštovanje kod boraca morao je zaslužiti. A zaslužio ga je ličnim primjerom, ne štedeći sebe, boreći se kao lav. A zaista je bio lav. Postoji jedna izreka koja se često u Krajini citira:“ Bolje živjeti jedan dan kao lav nego stotinu godina kao miš.“
Ovo je bilo i pravilo proslavljenog bužimskog komandanta. Od samog početka agresije, kada su mnogi kao miševi počeli napuštati bosanski brod koji je počeo tonuti (ali nikad nije potomuo), on se stavio na čelo otpora, nepokolebljivo i hrabro. A kada se desila velika fitna, i kada su abdićevi autonomaši prodali dušu šejtanu i zapucali na svoju braću muslimane, opet su bužimski vitezovi, predvođeni Nanićem, stali u odbranu Bosne i istrajali do kraja.

Teško je nabrojati sve bitke, akcije, ofanzive i kontraofanzive bužimskih vitezova predvođenih komandantom Izetom Nanićem. Ali ono što treba napomenuti jeste da su Bužimljani svugdje stizali. Gdje god je bilo gusto, gdje god su četnici napravili privremeni uspjeh, gdje god je trebalo „zakrpiti“ liniju, vratiti kotu, spriječiti prolaz četnicima – bužimski vitezovi su stizali. Samo krajiške majke i sestre, i svi ostali Krajišnici, znaju onaj osjećaj olakšanja koji se pojavi u dušama kada se čuje na nekom kritičnom dijelu-da su došli Bužimljani. A samo preživjela četnička i autonomaška gamad zna onaj osjećaj jeze kada negdje iza leđa se začuju tekbiri bužimskih gazija, kada zemlja postane tijesna i kada dođe do izražaja tradicionalni srpski ratni običaj – bježanje glavom bez obzira.

Prva ofanzivna akcija 105.bužimske brigade bila je akcija oslobađanja Ćorkovače , kojom je rahmetli komandant direktno komandovao. Za samo nekoliko sati četnici su potučeni do nogu, oslobođeno je 50 kvadratnih kilometara teritorije, a naše snage su izbile na državnu granicu. Iako sa skromnim naoružanjem, bužimski vitezovi su pokazali o kakvim tvrdim momcima se radi, a elitna bužimska jedinica „Hamza“ počela je svoj pohod i rasturanje četničkih jedninica u čemu će biti dosljedana do kraja rata.
Ako je bitka za Ćorkovaču ostala zabilježena kao prva velika pobjeda boraca Armije R BiH onda će "MUNJA 93" , po opsegu, umijeću, hrabrosti, sistemu rukovođenja i komandovanja i realizaciji u mnogome opredijeliti karakter borbe i 105.bužimskoj donijeti jedan prepoznatljiv imidž.Ratni poklič „Allahu Ekber“ zapamtili su preživjeli četnici iz Prve novigradske brigade. Napad je otpočeo tačno u 06.00 sati 11.januara 1992.godine na potezu Ćorkovača-Nikolića glavica-Adamovića glavica – Landupi-škola Banjani – Kedića glavica (tt 450).Dvije borbene grupe ubačenu su na pravcu Kruška-Bulećeni .Iza četnički položaja ubačene su specijalne jedinice "HAMZE" i "GAZIJE“. Ostvaren je planirani faktor iznenađenja jer su borbene grupe na znak jedinstveno i istovremeno udarile na sve vatrene tačke agresora, a ubacivanjem u zaleđe potpuno su odsječene četničke jedinice na prednjem kraju i stavljene u okruženje.Upravo će ovakav način borbe postati glavni način bužimskih ofanzivnih dejstava. Elitne jedinice bi se ubacila iza neprijateljskih leđa, probudio bi ih tekbir, a kada bi četnici došli sebi bili bi već zarobljeni, ranjeni, negdje daleko u bijegu, a ostatak bi ostalo ležati na bojnom polju. Linija bi odavno bila izgubljena.

Pored prvih artiljerijskih oruđa koji su tada zarobljeni, na poprištu bitke je ostalo i 69 mrtvih četnika kojima je bužimski tekbir bio posljednje što su čuli u životu prije nego što su im duše otišle da prime vječnu kaznu. Ovo je dio koji je ostao na oslobođenim teritorijama, a poslije rata se saznalo da je broj mrtvih četnika daleko veći-163. U Bosanskom Novom tada je proglašeno 5 dana žalosti.
Svima ovim akcijama komandovao je neustrašivi komandant. Od slabo naoružane vojske, sa slabo obučenim vojnicima, slabom linijom snabdjevannja i sa svim drugim okolnostima protiv sebe-on je polako gradio jednu od najboljih brigada na ovim prostorima (najvjerovatnije najbolju). Čvrsta vjera u Boga, vojničko znanje, čvrsto zacrtan cilj, pravedna borba koju je vodio i hrabrost njegovih vojnika bile su mu olakšavajuća okolnost u stvaranju elitne brigade.I kada se sa ovim akcijama, a i drugim koje je izveo 5.korpus, pokazalo agresoru da neće pokoriti ovaj dio Bosne i da su njegove jedinice jednostavno preslabe za Krajišnike-desila se jedna od najgorih stvari koja se može desiti muslimanima. Desila se izdaja i međumuslimanski sukob.

Kraj jeseni i početak zime 1993.godine ostaće upamćen u Krajini i Bosni po jednom od najsramnijih činova u istoriji Krajišnika, po činu izdaje nekadašnjeg prvog čovjeka Krajišnika- Fikreta Abdića kojega su Krajišnici zvali i „Babo“. Pale su maske sa Babinog lica, te su Krajišnici i ostali Bošnjaci uvidjeli kakva se nakaza krila iza te maske. Nažalost jedan dio Krajišnika nije to uvidio, staviše se u njegove redove i izdaše. Sad poslije rata sve su stvari mnogo jasnije. Abdića su kontrolisali Srbi, za njihove interese je radio, oni su mu pomagali i snabdjevali ga, a on je ratovao protiv muslimana. Od samog početka komandant Nanić je upozoravao na zabludu u koju poziva Fikret Abdić. Ali bilo je prekasno. Sukobi su polako već počinjali između pripadnika paravojnih formacija Fikreta Abdića i 5.korpusa ARBIH. U tim danima Abdić je poručio da u jednom selu nadomak Bužima, Todorovu, ima spremne topove za Bužimljane. U akciji razoružavanja njegovih paravojnih formacija 15.11.1993.godine u rejonu Todorova, Bužimljani su „našli“ obećane topove i lagano su ih zarobili.

Od tih prvi borbi, počinju najkrvaviji trenuci na području Krajine, sa stalnim i neprekidnim borbenim dejstvima koja će trajati sve do kraja rata. Autonomaši, potpomognuti od četnika, dobro opskrbljeni , totalno zavedeni, odrođeni i od vjere i države, počeše bjesomučno kidisati na borce ARBiH. Dojučerašnji suborci, rođaci, komšije, prijatelji, zbog srpskog hatora i Babine izdaje i prodaje duše šejtanu, okrenuše oružje jedni na druge. To su bili zaista teški dani. Kada su četnički planeri shvatili da na ovaj način neće „skršiti“ otpor Bihaćkog okruga, da nije dovoljno samo naoružati izdajnike, pokrenuli su vojnu ofanzivu na Grmuško-srbljanskom platou, sa ciljem odsjecanja Bihaća u rejonu Kostela-Ostrožac od ostalog dijela Bihaćkog okruga. Ovim napadom četnici su prisilili maksimalno angažovanje jedinica 5.korpusa na odbranu grada Bihaća, tj,jedinog izvora električne energije HE „Kostela“, a autonomašima dadoše šansu za reorganizaciju svojih uzdrmanih redova.

U tim teškim danima, bužimski vitezovi predvođeni rahmetli Komandantom su svugdje stizali. Njihovi tekbiri su bili neprolazni bedem, njihove puške su sijale smrt, a njihova mirisna šehidska krv je natapala krajiška brda. Tih februarskih dana 1994.godine na Grabežu i Srbljanskom platou više su četničku krv ledili bužimski tekbiri nego surova grmečka zima. Četnička ofanziva je , Allahovom milošću, slomljena, a u proljeće , kad je „zazelenilo“ ( Krajišnici znaju šta ovo znači), došli su i bolji dani. Akcija „Sloboda 94“ jedna je od najgenijalnijih akcija rahmetli Komandanta. U toj akciji, Izet Nanić osmislio je i izveo, sa svojom brigadom i pridodatim jedinicama iz ostalih brigada, akciju opkoljavanja cjelokupne brigade tzv APZB. U noći 28-29.jula 1994.godine, združene jednice 5.korpusa, u potpunosti su opkolile ovu brigadu, izdržale žestoke autonomaške kontraudare, porazili njihove najelitnije jedinice i napokon natjerali na predaju cjelokupnu brigadu (preko 1000 ljudi). Nakon ovoga oslobođanje Kladuše je bilo samo pitanje vremena. U sabah 21, augusta 1994.godine prolomi se tekbir u Kladuši. Elitne jedninice „Hamzi“ i „Gazija“ zašle su nekoliko kilometara iza linija autonomaških boraca (koji su u ofanzivi 5.korpusa bili totalno razbijeni i u povlačenju), ušle u Veliku Kladušu i tako je pala –prva babina autonomija.

Srbi nisu mogli lahko prežaliti ovaj poraz. Bužim i njegova brigada, kao, elitni dio 5.korpusa morao je pasti. Babini izdajnici nisu uspjeli, iako su bili potpomognuti sa sredstvima i jedinicama iz tzv.SAO Krajine i RS-a- General Ratko Mladić, haški bjegunac, velika kukavica i kao takav srpski junak i general, odlučio se sam pozabaviti sa Izetom Nanićem i njegovim gazijama...

Izvori:
„Krajiški pečat“ Halil Puškar

„Nur, rahmet i kuvet 505.bužimske viteške brigade“ Grupa autora

IGMAN IZ BUŽIMA

Zapis o legendi

IGMANE, CRNI JE...


Želim da ovo ostane kao autentičan zapis. Zapis o legendi bošnjačkog naroda za sva buduća pokoljenja. Zapis o pogibiji čovjeka – heroja Bosne – Komandanta 505. viteške brigade, brigadira Izeta Nanića.

O velikim ljudima teško je pisati. Neka nam ovaj dokument ostane kao jedna u nizu lekcija kako se brani Bosna.

O brigadiru Izetu Naniću bilo šta da se napiše malo je, nikakve riječi ne mogu dočarati njegovu veličinu, ostaju njegova djela.

Ćorkovača (k-603), rano jutro 5. augusta 1995. godine. Vitezovi su krenuli na borbeni zadatak , zadatak spajanja sa vojskom R Hrvatske. I pred samo kretanje, najveći Vitez bošnjačkog naroda obraća se svojim borcima: „ Znate svi zadatak, cilj nam je spojiti se sa hrvatskom vojskom u Dvoru, ali ako Hrvata ne bude u Dvoru mi idemo u Kostajnicu, uglavnom, spojit ćemo se – SRETNO." Još je zora. „Hamze" kreću. Dobili su zadatak da izvrše proboj četničke linije. Idemo za njima. Nakon nekoliko minuta ispred nas čuje se jaka vatra, sve gori, začuli su se tekbiri, odzvanja „ALLAHU EKBER" – uspjeli su!

- Igmane, proboj izvršen, šalji i ostale jedinice! – javljaju „Hamze".

Upućuju se i ostale jedinice na zadatak. I dok ovo sve traje, četnička artiljerija bukvalno sasipa Ćorkovaču najrazornijim projektilima. Takvi su očajnici kad gube. Mi zaliježemo, sklonjamo se u bunkere.

- Igmane ima dosta mrtvih četnika, ubrzaj naše.

- Dobro, samo polako krenite dalje.

Stižemo do mjesta planiranog za komandovanje ovom operacijom. Sve teče po planu. Uspostavljene su sve vrste veza. Igman traži Generala, predlaže da mu se jedinice 511. slavne brdske brigade uvedu na ovom pravcu. General odobrava. Razgovara se sa 511. slavnom brdskom brigadom, prijedlog je isti. 511. slavna brigada će se uvezati na našem pravcu.

- Igmane – Oganj (Ago). Imamo zarobljenih četnika!

Saopštava Igmanu podatke o neprijatelju. Bitka traje, intenzitet četničkog granatiranja se pojačava...

Ponovo zaliježemo...

- Igmane – Oganj. I ovaj zadatak u potpunosti izvršen.

- Ago, izvrši konsolidaciju, dobićeš dalje upute.

Pravog „Hamzu", Lovca i Galeba, Igman je uputio prema Agi sa detaljnim uputama za daljni tok.

- Uredu, čuvaj ljude.

Ostajemo u KM-u On, vidik i ja. I dalje četnički projektili razaraju sve oko nas. Sve teče po planu, uvodimo novu jedinicu. Borci prolaze pored nas.

- „Momci čuvajte se, razmak, razmak veći, čuvajte se granata." – govori Igman.

Stiže Šeki. Igman mu daje zadatak kuda da uputi jedinice 511. slavne. Javlja se Sultan:

- Igmane, ovdje je sve uredu, stigli smo do Age i sve je po planu.

- Sultan, treba li šta?

- Ne, sve je uredu. Da li da krenemo dalje?

- Ne, sačekajte, javit ću ja.

- Kod Metala ide sve po planu. Izašao je na granicu. I kod Občaka će uskoro biti uredu.

- Dobro. Ja moram to da vidim tamo. Crni, ti i ja idemo. Ponesi uređaje. Vidik, i ti ideš s nama. Povedi i tu jedinicu.

- Uredu.

Krećemo. Uskom stazom kroz sječu i uz put preskačemo oborena stabla. Sječa prestaje. Izlazimo na put. Na putu je puno izvađenih tenkovskih i pješadijskih mina. S obje strane puta je izuzetno gusta šuma. Dok idemo Igman mi pokazuje gdje se otprilike nalazi spomenik kralju Petru i objašnjava da je tu izvršena smotra prvih četničkih jedinica Dvorske brigade.

Ispred nas putem ide grupa izviđača, pazimo na mine. Igman me upozorava da pazim lijevi dio šume do puta, on će pratiti desni dio.

Iza nas ide Vidik na čelu jedne od svojih četa. Dok idemo vlada mukla tišina, sva je pucnjava utihnula.

Nailazimo na tek osvojeni četnički bunker. Okolo razbacane četničke stvari. Idemo dalje. Čitav put prelazimo izuzetno brzo. Prešli smo oko 2,5 km.

Čuju se jedinačni pucnji iz pušaka. Zastajemo. Rukom Igmana vučem u šumu s lijeve strane puta. Okrećem se u pravcu iz kojeg se čuju pucnji. Čujem dovikivanja naše prethodnice. Jednim korakom izlazim na put. Okrećem se u pravcu Igmana. Nema ga. Već je na putu s moje desne strane. Vatra. Igman puca. Iz stojećeg stava rafalima zasipa četnike. Zaliježem i vidim kako se Igman panterski baca na desnu stranu puta. Mijenja okvir. Ponovo otvara vatru. Vodi se žestoka borba. Vatra je sve žešća i žešća. Četnici su na dvadesetak metara ispred nas. Gledam u pravcu Igmana. Pogođen je. Pada na leđa. S desne strane puta najbliži Igmanu je bio Makić. Dozivam ga i rukom pokazujem na Igmana. On pretrčava i vuče ga u zaklon. Traje žestoka vatra. Pretrčavam put. Makić i još jedan borac pokušavaju da ga previju. Kleknuo sam pored Igmana.

Rekao je: „Crni..."
„Reci Igmane, Crni je."
Moje riječi ovaj put nije čuo.
Osmanovic Alija

http://izetnanic.blogger.ba/


Turbe rahmetli generala Izeta Nanića

ČEHRA SVJETLOST
(Izetu Naniću,komandantu 505-e)
I pri namazu i u bitci
lice komandanta Nanića
istim sjajem je sjalo.
U svijetu ovom,
punom licemjerstva,
na Izeta se 1000-e godina u BiH-i
kao na sabah mladi čekalo.
1000-e ljeta Majke Bošnjačke
pod srcem ga nosile,
1000-e ljeta iz utrobe u utrobu,
nerođena,prenosile-
to sjeme prkosa,sjeme patnje,
otpora sjeme,
da bih ga rodila majka Rasima
u pravo vrijeme.
Majci Rasimi,
ženi Ibrahima iz Bužima,
u najpriči vakat
Allah dž.š,
podari sina.
Sina,kog nemože
nagledat se djevojka.
Sina,da ga nosiš
između dva oka.
Sina da priroda se
s njime ponosi
Krajišnika silna,
Izeta sina,
čehre svjetlosti.
Da digao je ruku
za njim bi voda,
za njim se gora prenula,
za njim bi ptica,
za njim bi šuma,
za njim bi munja krenula.
Ljepšega vođe
ne pamti zemlja
da njom je hodio.
Da vidim Izeta,
hvala ti Allahu
što si me rodio.
Kud Nanić prođe
za njim sloboda caruje,
za njim se cvijet,
za njim se svjetlost,
za njim se dijete raduje.
O,Ćorkovačko,
o,busijo,pustijo ognjena!
O,smrti bijedna,
Naniću nisi ni do koljena.

[cerimusa]

Smajo Šikalo - komandir Vojne policije 2. motorizovane brigade I korpusa
Poginuo 8.12.1992.



Smajo Šikalo neće primiti „Zlatnog ljiljana“ kojim je prekjuče nagrađen za hrabrost. Neće, jer mu je dženaza bila 9-og ovoga mjesesa (09.12.1992) na šehidskom mezarju na Kovačima, odnosno, istog onoga dana kada su naši hrabri borci na „Koti 850“, na Žuči, skidali četničku, a postavljali zastavu sa zlatnim ljiljanima.

Iako je bio atletski građen, karatista sa crnim pojasom, rane koje je zadobio prvog dana bitke za Žuč nadjačale su tog junaka iz Boljakovog potoka. Umro je 8.12.1992.godine.
Tu je bilo njegovo „ratno carstvo“, iako je bio borac koji se borio na svim sarajevskim ratištima. Tu je, kao jedan od prvoboraca Patriotske lige, pripremao svoje komšije za odbranu zemlje i naoružavao ih. Zajedno sa svojim komandantom Safetom Zajkom i drugim saborcima, odbranio je Sokolje, briješće, Boljakov Potok, pa ratovao i oslobađao Zuč. Danima je sa saborcima držao u blokadi kasarnu „Jusug Džonlić“..
U napadima na četnike odlikovao se nevjerovatnom hrabrošću. Uskakao je u četničke rovove i više tamo ne bi bilo živih agresorskih vojnika. U početnoj fazi agresije branio je Žuč i od četnika i od bivše armije.

Šikalo je bio komandir Vojne policije Druge motorizovane brigade Prvog sarajevskog korpusa. Mnogi su bili uvjerenja da je bio najbolji komandir Vojne policije u Sarajevu.
Bio je i ratnik i vragolan. Na početku agresije hvatao je policajce iz Vogošće i slao ih, uz „preporuku“, Momi Mandiću. Četnicima na Ilidži upućena je željeznicom „pošiljka“ eksploziva. Sjećamo se i one akcije kada je u „Pretisu“ ubijeno najmanje 70 četnika, a fabrika više mjeseci onesposobljena za proizvodnju granata.Smajo Šikalo je imao dugu kosu i uvijek je nosio šešir. Po tome je prepoznatljiv.Ali, imao je još nešto što ga je neobično krasilo: djevojačku dušu. Prosto, čovjek nije mogao da se načudi otkud tome junaku, neustrašivom borcu, mladiću tolike snage, tako mehka duša?
Kada su 1.decembra počele borbe na Žuči, četnici su žestoko krenuli na sokolje. Uspjeli su da pomjere naše položaje. Tad je Zajkomotorolom nazvao Šikala i rekao mu:“ Smajo, pade grad ako ne zaustavimo četnike na Sokolju“. I Šikalo je pohitao sa svojim borcima na Sokolje.
Sve linije naših boraca su vraćene, a četnici koji su ušli u naše rovove, živi nisu ostali. Bila je to velika pobjeda boraca Druge motorizovane brigade.
Ali, tada je Smajo i kobno ranjen. Imao je šljem, ali ga je, prije nego što je pogođen, posudio jednom borcu. Teško je ranjen kada je pošao da pruži pomoć ranjenom saborcu. Pogodio ga je geler granate...
Šikalo je bio jedan od onih sarajevskih ratnika koji su borbu za slobodu Bosne smatrali važnijom od vlastitog života. Zato je sam sebi klanjao dženazu. Jer, nije vjerovao da će preživjeti.

Izvor informacija http://www.plbih.org

[Šole]

Boras Renata..........IDV 5.mtBr.......Armija BiH, mir njenoj mladoj duši.

[Ripicipi]

http://uk.youtube.com/watch?v=bLiMLAjR7ys

[lamija_SA]

Meho Porobić

čovijek koji je dao život za ovaj grad, ali nije dopustio da neprijatelj uđe u Sarajevo...

Ako neko ima sliku ili životopis, neka postavi.

[samson]

Turbe rahmetli generala Izeta Nanića

ČEHRA SVJETLOST
(Izetu Naniću,komandantu 505-e)
I pri namazu i u bitci
lice komandanta Nanića
istim sjajem je sjalo.
U svijetu ovom,
punom licemjerstva,
na Izeta se 1000-e godina u BiH-i
kao na sabah mladi čekalo.
1000-e ljeta Majke Bošnjačke
pod srcem ga nosile,
1000-e ljeta iz utrobe u utrobu,
nerođena,prenosile-
to sjeme prkosa,sjeme patnje,
otpora sjeme,
da bih ga rodila majka Rasima
u pravo vrijeme.
Majci Rasimi,
ženi Ibrahima iz Bužima,
u najpriči vakat
Allah dž.š,
podari sina.
Sina,kog nemože
nagledat se djevojka.
Sina,da ga nosiš
između dva oka.
Sina da priroda se
s njime ponosi
Krajišnika silna,
Izeta sina,
čehre svjetlosti.
Da digao je ruku
za njim bi voda,
za njim se gora prenula,
za njim bi ptica,
za njim bi šuma,
za njim bi munja krenula.
Ljepšega vođe
ne pamti zemlja
da njom je hodio.
Da vidim Izeta,
hvala ti Allahu
što si me rodio.
Kud Nanić prođe
za njim sloboda caruje,
za njim se cvijet,
za njim se svjetlost,
za njim se dijete raduje.
O,Ćorkovačko,
o,busijo,pustijo ognjena!
O,smrti bijedna,
Naniću nisi ni do koljena.

neka mu dragi Allah na onome svjetu sve najbolje podari a ovo kad citam pune mi oci suza ali veliki je covjek bio

[rajvosa^]

Smajo Šikalo - komandir Vojne policije 2. motorizovane brigade I korpusa
Poginuo 8.12.1992.



Smajo Šikalo neće primiti „Zlatnog ljiljana“ kojim je prekjuče nagrađen za hrabrost. Neće, jer mu je dženaza bila 9-og ovoga mjesesa (09.12.1992) na šehidskom mezarju na Kovačima, odnosno, istog onoga dana kada su naši hrabri borci na „Koti 850“, na Žuči, skidali četničku, a postavljali zastavu sa zlatnim ljiljanima.

Iako je bio atletski građen, karatista sa crnim pojasom, rane koje je zadobio prvog dana bitke za Žuč nadjačale su tog junaka iz Boljakovog potoka. Umro je 8.12.1992.godine.
Tu je bilo njegovo „ratno carstvo“, iako je bio borac koji se borio na svim sarajevskim ratištima. Tu je, kao jedan od prvoboraca Patriotske lige, pripremao svoje komšije za odbranu zemlje i naoružavao ih. Zajedno sa svojim komandantom Safetom Zajkom i drugim saborcima, odbranio je Sokolje, briješće, Boljakov Potok, pa ratovao i oslobađao Zuč. Danima je sa saborcima držao u blokadi kasarnu „Jusug Džonlić“..
U napadima na četnike odlikovao se nevjerovatnom hrabrošću. Uskakao je u četničke rovove i više tamo ne bi bilo živih agresorskih vojnika. U početnoj fazi agresije branio je Žuč i od četnika i od bivše armije.

Šikalo je bio komandir Vojne policije Druge motorizovane brigade Prvog sarajevskog korpusa. Mnogi su bili uvjerenja da je bio najbolji komandir Vojne policije u Sarajevu.
Bio je i ratnik i vragolan. Na početku agresije hvatao je policajce iz Vogošće i slao ih, uz „preporuku“, Momi Mandiću. Četnicima na Ilidži upućena je željeznicom „pošiljka“ eksploziva. Sjećamo se i one akcije kada je u „Pretisu“ ubijeno najmanje 70 četnika, a fabrika više mjeseci onesposobljena za proizvodnju granata.Smajo Šikalo je imao dugu kosu i uvijek je nosio šešir. Po tome je prepoznatljiv.Ali, imao je još nešto što ga je neobično krasilo: djevojačku dušu. Prosto, čovjek nije mogao da se načudi otkud tome junaku, neustrašivom borcu, mladiću tolike snage, tako mehka duša?
Kada su 1.decembra počele borbe na Žuči, četnici su žestoko krenuli na sokolje. Uspjeli su da pomjere naše položaje. Tad je Zajkomotorolom nazvao Šikala i rekao mu:“ Smajo, pade grad ako ne zaustavimo četnike na Sokolju“. I Šikalo je pohitao sa svojim borcima na Sokolje.
Sve linije naših boraca su vraćene, a četnici koji su ušli u naše rovove, živi nisu ostali. Bila je to velika pobjeda boraca Druge motorizovane brigade.
Ali, tada je Smajo i kobno ranjen. Imao je šljem, ali ga je, prije nego što je pogođen, posudio jednom borcu. Teško je ranjen kada je pošao da pruži pomoć ranjenom saborcu. Pogodio ga je geler granate...
Šikalo je bio jedan od onih sarajevskih ratnika koji su borbu za slobodu Bosne smatrali važnijom od vlastitog života. Zato je sam sebi klanjao dženazu. Jer, nije vjerovao da će preživjeti.

Sikala sam upoznao jedno par mjeseci nego sto ce poginuti. Gadjao nas snajper non stop i dosao da izvidi odakle. Bio sam u vojnoj bolnici kratko nakon toga kad mi je ujak rekao da snajper odatle vise ne dejstvuje. Od prica koje sam cuo Sikalo je angazovao ekipu da se to sredi. Boze dragi toliko lijepih, dobrih ljudi poginu za dobrobit drugih.

[IBM]

Avdo Palic
27. jula 1995-27. juli 2008.

[k3ngur]

.