furuna wrote:
Gost123, moj motiv da budem/ne budem dobar leži u dvije srodne stvari: naravno želim da sebi učinim dobro, a i onome kome ga činim, a inicijator takvog ponašanja svakako je strah od Božije kazne jer, za razliku
CUT
Otkad se spoznalo da je ateizam uvjerenje koje polazi od nedokazanih pretpostavki, ateisti su promijenili naziv firme pod kojim kritiziraju vjeru. Već se duže vremena nazivaju "agnosticima", što je, smatraju, neranjiv naziv, koji se ne može pobiti...
Naziv "agnostik" postao je koban za postmoderne ateiste. Postupno se pretvaraju u prave ignorante. Više se ne trude upoznati vjeru. Zašto i bi, kad ionako ne dokazuju da Boga nema? Ne moraju tvrditi ništa...
zamijenio si teze. vjernik polazi od nedokazanih postavki i ipak vjeruje, za razliku od ateiste koji ne vjeruje upravo zbog tih nedokazanih postavki. nemaju se sta oni nazivati agnosticima. ili su ateisti ili agnostici, mogu birati. u praksi razlike bas i nema, vise filozofski.
evo tekst na temu what is an agnostic by bertrand russell :
http://humanum.arts.cuhk.edu.hk/humftp/ ... nostic.htm
negdje sam pokupio jedan tekst s temom motivacije, mislim da vrijedi procitati:
TRI ELEMENTA PSEUDORELIGIOZNOSTI
PROBLEM LOŠE MOTIVACIJE
Umesto da religijom pothranjuje svoju volju uzvišenim motivima, čovek
pokušava da njome pobudi svoje fanatične porive. Razumnom nalogu na dobrotu (ljubi Boga i bližnjeg) dodaju se iracionalni dodaci koji imaju za cilj da pokrenu slabosti čovekovog velikog Ja (sujetu, strah, krivicu, sebični sentiment, ...) kao motiv njegove religiozne revnosti.
PROBLEM NEODGOVORNE UPOTREBE RAZUMA
Umesto da religija svojim visokim idealima čoveka sačuva od zla, ona postaje izgovor za zlo koje se čini u ime njenih visokih ideala. Razum se
upotrebljava ne da bi se jasno razgraničila razlika između dobra i zla, već
da bi se ta razlika uklonila i da bi se fanatični ljudski motivi proglasili
dobrim motivima. Kritičko samopreispitivanje je proglašeno tabuom.
PROBLEM NEČISTE SAVESTI
Umesto da religija čoveka učini svesnim odgovornosti za njegove motive i
postupke, ona mu pruža utočište za ugušivanje lične neodgovornosti. Umesto da religiozna revnost bude izraz nesebične ljubavi i čiste savesti, ona dobija funkciju ugušivanja glasa nečiste savesti. Otuda se dešava da
religiozni ljudi u svom izopačenju budu spremni da učine veća zla od
otvorenih bezbožnika, jer im religiozno iskustvo ugušuje svest o ličnoj
odgovornosti za sopstvene postupke.
POSLEDICA KRIVICE I STRAHA
Osoba koja je na religioznu revnost pokrenuta strahom i krivicom je sklona formalizmu i legalizmu. Umesto da svojim delima odgovara na realne potrebe života ljudi sa kojima se susreće, ona svojim delima odgovara na potrebe svoje nečiste savesti. Sklona je da se slepo pridržava određenih pravila i recepata ponašanja, pokušavajući da njima ostvari satisfakciju svoje nečiste savesti.
Zbog površne (formalne) predstave o dobru i zlu, osoba pokrenuta krivicom je sklona da se kaje za manifestaciju greha u svom ponašanju, a ne za sam greh u svom srcu. Ona će da se kaje što je nešto rekla, a ne što je to mislila. Kajaće se što je dozvolila da njena slabost dođe do izražaja, a ne za samu slabost u svom srcu.
Zbog formalnog pokajanja, uzrok slabosti će i dalje ostati, pa samim tim i
krivica. Nečista savest vremenom budi podsvesni prezir prema samom sebi. Nepraštanje samom sebi formira duh licemerstva i nepraštanja drugima. Sklonost da se drugi ljudi osuđuju postaje srazmerna sopstvenoj nečistoj savesti i sopstvenim nepriznatim gresima. Tolerantnost prema sopstvenim slabostima je srazmerna netoleranciji prema onima koji drugačije veruju. Naime, zbog nečiste savesti koja je posledica sopstvenog neposvećenog srca, javlja se Kajinov sindrom. Kajin, koji je sam ubio, projektovao je svoj karakter drugima i zbog nečiste savesti se plašio da ga drugi ne ubiju. Nečista savest predstavlja stalan izvor osećanja ugroženosti i izvor nesvesne projekcije sopstvenih pobuda drugima, pa je otuda često izvor sumnjičenja i sukoba između ljudi i između ljudskih zajednica.
POSLEDICA SUJETE
Sujetna osoba ne čini dobra dela zato što njima izražava pravu ljubav prema Bogu i bližnjem, već zato što vidi vrednost u svojim dobrim delima kojima pothranjuje svoje veliko Ja. Potreba za psihološkom satisfakcijom dovodi do projekcije sopstvene sujete na opšti plan u pokušaju da se ona na taj način zadovolji. Formira se plemenska svest sa tipičnim plemenskim izopačenjem predstave o dobru i zlu.
... Pitanje dobra i zla nije više pitanje kakav je neko čovek po svom
realnom karakteru - da li je sebičan, gord, lažljiv, itd, već da li
podražava kultni odnos prema svojoj zajednici. ...
Sama pripadnost ne zahteva reformu srca i karaktera, pa je ljudima lakše da se po njoj ravnaju po pitanju svoje moralne i duhovne podobnosti, nego da u svetlu uzvišenih Božjih zahteva preispituju pobude svoga srca i da vode borbu protiv sopstvenih slabosti karaktera.