Forum Klix.ba

Ukradeni stih s drugog svijeta pisala sam
Pisala riječima prisutnog, škripavog sna
Gdje pjesnici perom istražuju uzavreli pijesak
Gdje boje zrnca nestaju u tamnim očima.

Pisala sam i dala i posljedni trzaj tijela
Dala osmijeh nad slapom slomljenih kapi
Dala se sjemenu zaborava tuđeg života
Vjetru krošnji ukraa isplakanu davnu priču.

Pisala sam iskidanim listovima jesenje tuge
Zavijujaćim odzivom gladne i hladne zemlje
Porinuta iz zagrljaja zelenog neba.

Ponovno ću pisati, ostati bez riječi
Udarena osmijehom, drhtajem zvijezda
I zamoliti mjesec da prenese otkucaj...

Šantić, 1904. godina


ELEGIJA


Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imô ja sam dao,
Nevjero hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sâm ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

Ponekad za sebe volim govoriti da sanjar sam… Da ne živim na ovome mjestu, na ovome svijetu… I kada me pitaju gdje moji koraci su… Ja se samo nasmijem i pokažem ka gore... Okrenem se i zažmirim potom i pustim vjetar u sebe... Da li ste ikada plesali s vjetrom među krošnjama i bezbrižno slušali njegove priče? Da li ste se ikada uopće i pitali kakve sve priče utkane u sebe nosi? I dogodilo se da plesala sam s njim.... Zaista jesam... Ko mi može reći da nisam?! Smijala se i plakala kako je priče pričao njišući krošnje... Vodio me za ruku s jedne na drugu... A potom divlje ali opet nježno spustio na obalu pored rijeke i rekao da mora dalje poći... I ja sam znala da i ja moram dalje poći...

Do rijeka sam šetala... Zažmirila... Trebalo mi je to... Želila sam oslušnuti sebe tamo pored... Toplina... Vjetar... Pustila sam se kapljici na slapu, zarobila je u padu i polako s njom tonula... Polako... Tonula... Pjena... Smrt ili život?

Koliko puta su upirali prstom na mene i moje snove... Govorili odrasti će... I eto me ovdje odrasla, ali sa skrivenim djetetom unutar sebe... Sanjarim i kada naslute samo promijenim izraz lica i nasmiješim se... Ne dam im sebe... Dat ću im ono što traže jer prazno je... A praznine u njima vidim, samo pružim ruku, pitam ih koliko im treba, a zatim zagrabim i dam im... I veselo me tapšu po ramenu a ne znaju da njihovo ništa im dajem... Kako neko može biti sretan s ništa, držati ništa, veseliti se s ništa? Što je ništa? Neki njihov epitet koji kao ukras nad kaminom drže... Pitam se tada u tom trenutku da nije svjetlost Sunca kriva, da prikazuje stvari drugačijeg oblika... I pitam se tada da li bi bolje vidila kad ugasila bi se sva svjetla... I ugasim ih ponekad, zatvorim oči i pratim siluete, svih oblika... Tamni su ali ja im vidim boje, nekima i dajem boje... Sanjam boje... I opet ću ih sanjati...

Trenutak... Toliko mnogo ih je bilo... Toliko puta sam zastala i zgrabila ih, zaustavila vrijeme, zaogrnula se pijeskom i dignula ga u oluji... Vidila sjene iza pješčanog zida koje pokušale su sat pokrenuti... Ali nisam im dala, kovitlala sam dok se nisam umorna srušila i zaspala... Sanjala... Pustinjska ruža tamo nakon vjetra...

Nekako mi kroz glavu kao jeka odzvanjaju slike iz bliske mi prošlosti. Svi moji strahovi, nadanja... I nekako počinjem igrati ulogu zlokobnog proroka što upire prstom, ne toliko hladnog koliko pasivnog. Sjetila sam se Camus-ovog Stranca i pokušala proniknuti kroz veo koji sam si davno postavila čitajući... A sada stojim ledenog pogleda pred davno naslikanom misli i bacam boje dosadašnjih iskustava. Polako poprima nove dimenzije, novi oblik, formu. Pitam se koliko dugo ću "slikati"?! Makar odgovor mi je odavna poznat... Znam da će ostati nedovršena i ostavljena nekom drugom... Ili će ostati zagubljena na tavanu beskonačne monotonije života. Uvijek iznova proživljavajući iste snove. I zatim krenuti dalje polako blijedeći na horizontu ostavljajući iza sebe tek mali trag stopala. Trag čiji broj drugi će prekriti i tako iznova, stvarajući nepregledni otpad ljudskog ega, sebičnosti. Toliko svjetova koji se urušavaju samo da bi drugi niknuli. I evo stiglo je proljeće, metaforički početak, buđenje... Buđenje novoga? Ne... Buđenje staroga u novom obliku, gdje život se manifestira kroz plodno tlo našeg stvaralaštva, a ne u samom produktu što polako izvire iz nas kroz rađanje djeteta što želi kriknuti i obznaniti svoj dolazak. Čuješ li krik čitaoče? Odzvanja li ti sobom? I zapitaš li se uopće o rečenome? A meni dotle uz toplinu jedne zrake Sunca odzvanja neuobičajena misao i čeka novi dodir, novi nanos boja... Pitam se koju boju ću danas staviti, pitam se i vježbam mašući kistom... Koliko stranica sebe možeš ispisati i stanu li sve u jednu sliku?!

Proljeće je stiglo...



Sa ovim postom želim da završim ovu sezonu pisanja. Kao što rekoh stiglo je proljeće i vrijeme da se napravi pauza...Pozdrav svima....

Covjekova samoca je tamni beskraj..
Kad jedan samac padne,
drugi osamljenik odmah stane na njegovu maglicastu stopu
-demon je nasljedan..

Izet Hajdarhodzic

Sve oko mene je muzika.

Da li ti se ponekad čini da odnekud dolaze neki tihi zvuci, neke vibracije, neki poziv da oslušneš? Možda zvuk neke tihe gitare ili tipke klavira kao odjek iz nekog drugog prostora i vremena, možda pomisao i sjećanje na notu zaostalu u tvom uhu, možda samo zamah krila neke ptice ispod starog bora. Poziv da osjetiš, da pretvoriš svaki zvuk u opip.

Uvijek je ispočetka i ponovno slušam, svaki puta pronalazim nove nijanse, nježnije ili strastvenije. Neki tonovi postaju blaži, skoro neopipljivi u mom uhu, neki blagi postaju duboki do dodira. Ponekad ne prepoznajem melodiju, baš kao da je čujem prvi puta, a možda je doista prvi puta stvaraju moje misli ili je samo čujem drugačije, a poznata mi je jer je u meni i prati onga koga volim.

Poželila sam ponijeti sa sobom sve što stane u njegove vagone
Poželila i svojim srcem ponijela
Divljom rijekom gonila

Poželila sam njegovim okom vidjeti vatru kako me progone
Poželila i svojom šutnjom govorila
Uzdignutom planinom robila
Slijepom strasti gorila...

Poželila sam ležaj u školjci uz note morskih valova da odzvone
Poželila i svojom dušom golila
Šumskim vjetrom volila
Nježnom riječi lomila...

Poželila sam i ovo što jesam, dok jesam
Uz nijemu smrt dok ronim
Slijepom strasti gorim
Nježnom riječi lomim...

Any minute now my ship is coming in
I'll keep checking the horizon
And I'll stand on the bow
And feel the waves come crashing
Come crashing down, down, down on me

And you said,"Be still, my love
Open up your heart
Let the light shine in"
Don't you understand?
I already have a plan
I'm waiting for my real life to begin

When I awoke today suddenly nothing happened
But in my dreams I slew the dragon
And down this beaten path
And up this cobbled lane
I'm walking in my own footsteps once again

And you say,"Just be here now
Forget about the past
Your mask is wearing thin"
Let me throw one more dice
I know that I can win
I'm waiting for my real life to begin

Any minute now my ship is coming in
I'll keep checking the horizon
And I'll check my machine
There's sure to be that call
It's gonna happen soon, soon, oh so very soon
It's just that times are lean

And you say,"Be still, my love
Open up your heart
Let the light shine in"
Don't you understand?
I already have a plan
I'm waiting for my real life to begin

Hey heyeyeyeyey
Hey yeeeeeee
Hey heyeyeyeyey
Eeh eeh eeh eeh eh x5

On a clear day
I can see, see for a long way

On a clear day
I can see, see a very long way

Jednu crvenu ružu pronašla sam kad sam otišla. I ostao je tvoj miris u sobi, tvoja slika na polici. Moraš, kažu, zaboraviti, njega i vaše dane, nek uvene ruža a soba postane prazna. Kažu mi da tvoje slike spalim, da ću se tako osloboditi tebe, osloboditi sebe, daleko od istine, ljubavi i bola (čudno, kako ove tri riječi uvijek idu skupa), i onda ću biti nasmijana i lijepa...tako su drugi rekli!
I još su mi rekli da odem negdje daleko, u drugi dio sebe, u daljinu. I ja sam otišla.
Jer su tako drugi rekli.
Ali i daleko, u drugom dijelu sebe, u daljini, vidim tebe, onu ružu, na ruci miris.
Ne, ne mogu te zaboraviti.
Ne, neću te zaboraviti.

...nemam više snage kao prije! Prije sam se, poput djeteta smijala s njim, držao me za ruku i živjeli smo ispod duge, a sada lutam osamljenim ulicama, vodeći čudne monologe.
Nema ga više. Viđala sam ga ljetos u srebrnim noćima, u mjesečini i plamenom suncu. Vidjela sam svuda njegov osmijeh...
Ti si tako htio, Bože.
Ne osjećam više ni bol ni tugu, srce mi je slomljeno, a misli rastrgane. Napustili su me i radost i tuga, i sve je praznina oko mene. Napustio si me i ti, i mudro mi se podsmjehuješ, Bože! Bolna žrtva. Zaslužena kazna.
o, kako se samo muči moja duša! Strašno je pogledati u tuđe crne oči, jer nisu ni blizu crne, nisu ni blizu sjajne...
U odnosu na njegove, drugi i nemaju oči.
Zašto si nam dosudio bol umjesto radosti u životu, i dao nam vrijeme kao jedini lijek?
Sjetih se molitve, u koju više ni sama ne vjerujem.
Neka, tješim se, doći će opet proljeće, i sve će biti kao prije. Samo u mojoj duši mirovaće jedna tužna sjena...njega više nema!

- ''Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koju putuju zvijezde su vodiči. Za druge one su samo male svjetiljke. Za poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. A ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema...

Kada noću budeš gledao nebo, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih, budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati.

To će biti kao da sam ti umjesto zvijezda, darovao pregršt zvončića...što se znaju smijati. ''

Kako smiriti srce, pa da te više ne slutim u svakoj kiši što nadolazi, da se više ne budim željna tvojih osmijeha što me pokoravaju... U stanju sam da ono naše jučer opet živim danas i svako sljedeće sutra, ako mi se i sjećanje ne zamuti od ljubičastih iluzija.
Zauvijek si voljen u mojim očima.
A kad se sklope, to nije kraj, to te sanjam da ne zaboravim kako izgleda ljubav - koja mi nikad nije uzvraćena...

Život jest onakav kakvim ga vidimo, kakvim ga doživljavamo. Onaj ko želi vidjeti baš onako kako osjeća tako će i vidjeti. Da li nestvarno je ono što opipati ne možemo, što plod naše mašte je? Okrećemo li se u hodu kako bi posljednji put dohvatili svoje vile i patuljke, kako bi posljednji puta dohvatili davno izgubljeni osjećaj? Oh samo da mi je osjetiti, samo da mi je... Ali nije.
Sve fraze dobivaju nove dimenzije i čine tako jednostavnim ovaj kratki let. Da, leptiri smo što žive tek jednu noć, oni isti što gledala sam ih jednom sretna. Za sreću je uistinu potrebno malo, dovoljno je samo prihvatiti se u datom trenutku, zakoračiti i staviti osmijeh na lice. A opet to je najteža stvar na svijetu, najkompliciranija jer jednostavni ne možemo biti. Robujemo sami sebi kao najljući neprijatelji svojih želja.

Paleta duše, puna boja, još nedodirnutih. Zašto tugujemo za istrošenim bojama kad toliko toga još dotaknuli nismo, kad umočiti kist u beskonačan niz najnježnijih nijansi samo jednim zamahom treba? Da, kreni dijete, kreni u nama, zaživi široko otvorenog oka, zaživi u svim bojama potezima svoje duše...

I ustat ćeš na ovome svijetu. Zaploviti lađom pustinjske luk, kao nekad ptica u letu, sipati pijesak žudnjom iz ruke.
I gradit ćeš kule već sutra iznova, ukradena strašću dodirom vile, kao sirena uplakanih snova, osipana mrežom nježnosti svile.
I živjet ćeš sneno okupan smijehom, posrnulim letom, propuštenim pijeskom, prikovanog oka, uplakanih snova...

Idem putem života, a preda mnom ide blistavi odsjaj ogledala što ga nosim u duši.. i sve, prije nego što me ugleda, liči na mene i čeka me.

Ali ja ne gospodarim zračnom zjenicom svoje duše.. nečija nevidljiva ruka njen topli zrak posije često putem kojim ja nisam htjela poći.

A ja se zamislim, radosno osvrćući se na plavičasti brijeg iza koga će se mijesec javiti...I zar mi može žao biti ako ima neka nevidljiva ruka koja i mijesec i zjenicu moje duše vodi putevima koje sama opisuje?

Da li čuješ, usred ove noći,
Iz daljine neki tajni glas?
Punan milja i božanske moći
Tiho, blago dol'jeće do nas.

Da li glase iz gorice vile
Donosi nam lahorovi let?
Il' slavuja slatkopjesme mile
U dolini uspavljuju cv'jet?

Ne! To glasi heruvima sveta
Tiho bruje u ponoći toj,
Iz svemira on zemlji dol'jeta
Da sa pjesmom sladi sanak tvoj.

Oh, pa spavaj, tu na moje grudi
Glavom kloni, zaboravi sv'jet, -
Štitiće te, dok zora zarudi,
Ljubav moja i heruvim svet.


A.Š.
U Mostaru, 15. maja 1890.

Kada si sretan i kada poželiš,
s nekim tu svoju sreću da dijeliš,
znaj da me imaš i da sam tu,
da se veselim svakom tvom dobru.

Kada se osjećaš sam, usamljen,
kad ti je prijatelj samo tvoja sjena,
znaj da me imaš i da sam tu,
samo me pozovi i ja doći ću.

Kada ti suze umivaju lice
i kada nema ko suze da obriše,
znaj da me imaš i da sam tu,
suze ću ti brisat svojom ljubavlju.

Kada se nađeš na neznanom putu,
i kada se bojiš da ti noga luta,
znaj da me imaš i da sam tu,
da zajedno nađemo stazu ispravnu.

Kada poželiš da voljen si vječno,
i da u ljubavi živiš vječno sretno,
znaj da me imaš i da sam tu,
tebi dat ću srce, dušu, ljubav svu.

..rukama zvijezde dodirujem, kule od pijeska gradim, visoko letim
kako je sve lako...ovo je ono što se pamti, ovo je ono što ostaje...kao sna, kao bajka...

...............sanjam snove u hiljadu boja. Kao vatromet, prstim na sve strane i uljepšavam sama sebi sivo nebo koje me natkriva. Pravim veselje umornim i zabrinutim licima koja me okružuju. Nastojim se smijati, smijati i biti bezazlena... Nastojim biti. Disati, voljeti i živjeti sa smiješkom... Ponekad uspijevam, a ponekad i ne. Međutim, umaraju me bezdušnici. To su ljudi koji žive kao tupi predmeti. Ja nisam tupi predmet. Ja sam vrlo oštar i fino izbrušen kristal. Ne želim se hvaliti, samo hoću reći da mi tupi predmeti ne mogu ništa. Mogu se samo porezati i oštetiti ako me dodirnu. Moji su rubovi skliski i oštri kao rubovi noža, iako mi je sredina sjajna i blješti hiljadama boja. Mene nije brušio tesar, ni klesar, ni kipar, mene je oštrilo vrijeme i hiljade suza ...

Riječi...moj instrument za pretvaranje trenutka u vječnost...tajanstvene posebno ako su od mene i ako su napisana na brzinu uvijek imaju lneko skriveno značenje, koje može da prepozna samo onaj ko me poznaje bolje od mene same... uvijek skrijem u riječima trenutan osjećanja, onako usput spomenem malo onoga što ne želim da se zna, ali ipak previše je teško da bi ga zadržala za sebe...uvijek suštinu svega sakrijem, kao usputno rečeno, nešto što mi jjako puno znači, neko pitanje koje me proganja ili činjenica koja mora da se zna. ...ponekad sama lutam u nizu riječi i sklopljenih rečenica, pokazujući nejasne obrise raspoloženja koja se stapaju na listu papiraa proživljavajući ono što i ja sama u tom trenutku proživljavam.....da bi na kraju kad se sve završi sve riječi ostale promjenive i u tome je ustvari i njihov adraž, da svaki dan ima nešto drugo posebno, nesvakidašnje i one su tu da to dorčaraju....mijenja se sve, osim dvije riječi koje su uvijek tu na kraju i uvijek pokazuju moja prava osjećanja...njih ništa ne može da promijeni, jer su negdje duboko u meni zapisane i ostat će tu vječno kao moja zvijezda vodilja kroz sve te slične, ali zbog tebe posebe dane....i ma koliko puta bile rečene ili napisane njihova jačina nikad ne blijedi, jsr svaki put ti poklanjaju jedan dio mene...žive sa mnom, upijaju moja raspoloženja, moje ljutnje, moje snove, moje strahove, ali ipak uvijek ostaju iste i samo tebi poznate....volim te....

[img]http://volim_te.users.cg.yu/sl/mede.gif[/img]

Sve ono što se nalazi u meni, voljela bih kroz pjesme podijeliti s onima
koji cijene svoje unutarnje osjećaje, koji njeguju njihovu vrijednost...
To je ono što nam uvijek ostaje vjerno!!

I u svakoj kaplji što na cveće kane
Ja udare čujem srca koja čeznu,
Tajnu setu, ljubav silnu, neopreznu,
Šum krvi i požar slatke strasti rane.

Prizivam u sjećanju Dane Djetinjstva...Veseli smijeh...Igru skrivača...
Šarenilo boja... Bajke i priče....I po koja suza...il' bujica plača.
Radoznalim očima al' sa hrabrom dušom......Krčili smo prolaze kroz životne snove......Zaboravljali jučerašnje probleme
Hodili punim srcem kroz avanture nove.....Toplina Dodira i Zagrljaj Majke...Prijateljstva nova...ljubavi stvarne...Cijeli svijet je disao Čarolijom Bajke.
Sva pitanja odraslima čudna...Svijest otvorena i uvijek budna...
Svemir što šapuće o Tajnama u Nama...Anđeoski Nevidljivi Svijet što putuje sa nama...Mirisno cvijeće ubrano sa djetinjim žarom..Svaka priča ispričana odisala je čarom...Svaka stvar imala je svoje posebno mjesto...Prijateljstvo je bilo dio života...
I rađalo se često...
Odrasli su djelovali kao čuvari straže...I strah je bio dio puta...
Ali poljubac je primiti bilo mi draže...Ljetni dani... sunčanje i igra...
Škola puna dječjeg smijeha što odzvanja ko čigra....Odrastanje i nove promjene sa zrncem srama...Osjećaj da Netko Uvijek je s nama...
Danas...kada Sjećanja naviru u meni..Zahvaljujem se Djetetu što živi u Ženi...Zahvaljujem se ...Jer još se smije...Jer još diše...
I Izranja u svakom stihu ....Što ga moja ruka piše...

Prizivam u sjećanju Dane Djetinjstva...Veseli smijeh...Igru skrivača...
Šarenilo boja... Bajke i priče....I po koja suza...il' bujica plača.
Radoznalim očima al' sa hrabrom dušom......Krčili smo prolaze kroz životne snove......Zaboravljali jučerašnje probleme
Hodili punim srcem kroz avanture nove.....Toplina Dodira i Zagrljaj Majke...Prijateljstva nova...ljubavi stvarne...Cijeli svijet je disao Čarolijom Bajke.
Sva pitanja odraslima čudna...Svijest otvorena i uvijek budna...
Svemir što šapuće o Tajnama u Nama...Anđeoski Nevidljivi Svijet što putuje sa nama...Mirisno cvijeće ubrano sa djetinjim žarom..Svaka priča ispričana odisala je čarom...Svaka stvar imala je svoje posebno mjesto...Prijateljstvo je bilo dio života...
I rađalo se često...
Odrasli su djelovali kao čuvari straže...I strah je bio dio puta...
Ali poljubac je primiti bilo mi draže...Ljetni dani... sunčanje i igra...
Škola puna dječjeg smijeha što odzvanja ko čigra....Odrastanje i nove promjene sa zrncem srama...Osjećaj da Netko Uvijek je s nama...
Danas...kada Sjećanja naviru u meni..Zahvaljujem se Djetetu što živi u Ženi...Zahvaljujem se ...Jer još se smije...Jer još diše...
I Izranja u svakom stihu ....Što ga moja ruka piše...

al dobra mu ova vizualizacija tuge, jada i cemera